Kako čitati?

Redmond

Elita
Poruka
18.151
Kaže se da se čitanjem čovek opismenjuje, oplemenjuje, proširuje vidike itd itd... Međutim deluje mi da se nakon čitanja određenih knjiga koje važe za ozbiljno i hvaljeno štivo ne osećam nešto posebno oplemenjeno niti da mi je nešto značajno promenjen pogled na svet. Neka dela deluju previše teško i neshvatljivo za moj trenutni uzrast i inteligenciju iako sam u zrelijim godinama i skapiram nakon poslednje stranice da ne bih znao da napravim značajniju analizu dela. Da li je onda ovakvo čitanje gubljenje vremena? Treba li pustiti da um sazri za određene pisce ili ipak ima nekih suptilnih koristi od njih nezavisno od doba i faze u kojoj smo?

Povezano s tim da li ste primetili da vam je čitanje iskonski promenilo život, poglede na svet, odnos sa ljudima, kvalitet života i slično? Ovde bi posebno bila od koristi iskustva ljudi koji su prošli iz jedne krajnosti u drugu na tom polju.
 
Sada sam u sukobu interesa, ali moram da kažem : čitanje je uvek korisno. I kada ti se čini da je besmisleno, ostavi neki trag u tvojoj svesti. Nekada je taj trag negativan ali te je naučio šta je u stvari tvoja suština. Ne znam da li se razumemo, ali se nadam da si me pročitao ;)
 
Sada sam u sukobu interesa, ali moram da kažem : čitanje je uvek korisno. I kada ti se čini da je besmisleno, ostavi neki trag u tvojoj svesti. Nekada je taj trag negativan ali te je naučio šta je u stvari tvoja suština. Ne znam da li se razumemo, ali se nadam da si me pročitao ;)
što u sukobu interesa?
 
ma ok, čitanje svakako,
al mislio sam možda više na razvijanje strategije kada i šta čitati
Nema tu mnogo pravila. Postoje ljudi koji mogu razumeti pročitano bez obzira na vrstu dela, uzrast i sl, postoje neki koji ne razmeju ni najobičnije priče, niti ih interesuju. Sve je do mentalng sklopa osobe. Moj primer : negde u 8. razredu sam čitala 100 godina samoće i kao u fazonu, ma šta je ovo. Posle par godina pročitam ponovo i legne mi baš. Od tada, tu knjigu sam pročitala desetak puta i svaki put pronašla nešto novo u njoj, jedna od omiljenih mi je.
 
Knjige su blago. Knjige su, pored kućnog ljubimca, naši najbolji prijatelji.

Neću da delim knjige na ozbiljne, manje ozbiljne i neozbiljne. Svaka knjiga pronađe svog čitaoca.

Treba li pustiti da um sazri za određene pisce ili ipak ima nekih suptilnih koristi od njih nezavisno od doba i faze u kojoj smo?

Da, treba da se pusti da naš um, i mi sami da sazremo za određene pisce i knjige.

Lično, ne mogu da čitam Dostojevskog kada imam slabu koncentraciju. Tada čitam knjige koje me opuštaju.

I te knjige imaju svoju vrednost.

ma ok, čitanje svakako,
al mislio sam možda više na razvijanje strategije kada i šta čitati

Nisam Lagerta, ona će ti svakako odgovoriti.

Kada smo psihički stabilni, kada imamo dane bez stresa i dobru koncentraciju, možemo da čitamo "ozbiljne knjige" Dostojevskog, Zolu, Tolstoja, Dikensa..

Ovo pišem kao laik, ali se nadam da može da se složi i neki psiholog.

Kada smo pod stresom, dobro je da, pri ruci, imamo manje ozbiljne knjige...ali, to nije pravilo. Sve zavisi od raspoloženja, koje knjige imamo u kućnoj biblioteci...
 
Kaže se da se čitanjem čovek opismenjuje, oplemenjuje, proširuje vidike itd itd... Međutim deluje mi da se nakon čitanja određenih knjiga koje važe za ozbiljno i hvaljeno štivo ne osećam nešto posebno oplemenjeno niti da mi je nešto značajno promenjen pogled na svet. Neka dela deluju previše teško i neshvatljivo za moj trenutni uzrast i inteligenciju iako sam u zrelijim godinama i skapiram nakon poslednje stranice da ne bih znao da napravim značajniju analizu dela. Da li je onda ovakvo čitanje gubljenje vremena? Treba li pustiti da um sazri za određene pisce ili ipak ima nekih suptilnih koristi od njih nezavisno od doba i faze u kojoj smo?

Povezano s tim da li ste primetili da vam je čitanje iskonski promenilo život, poglede na svet, odnos sa ljudima, kvalitet života i slično? Ovde bi posebno bila od koristi iskustva ljudi koji su prošli iz jedne krajnosti u drugu na tom polju.

Moje vidjenje je da sva umetnost ima za cilj da izazove nekakvu reakciju, emotivnu i/ili racionalnu (mentalnu, intelektualnu) ili sve zajedno.

Licno, dolazim iz analitickog i racionalnog shvatanja sveta, time sam vidjen da budem odsecen sa emotivnog plana. Medjutim tokom godina, na svu srecu, to se menja i jednom kad se dodje do kraja sveta u jednom domenu pocinje da raste zainteresovanost i za onaj drugi deo.

Kod mene i dalje licno se najvise pojavljuje kao emotivna reakcija na muziku (jer mi je muzika najbliza emotivnom delu radije nego racionalnom).

Ali to nije sve, ono sto je meni bila velika lekcija u zivotu jeste da se umetnost uci. Pogotovo slikarstvo. Neke stvari mozda ne vidimo, ili samo reagujemo a ne znamo zasto ali kad vam neko objasni intrigu nekog dela i da jos mnostvo pogleda pride pocinjemo da shvatamo ili naucimo - KAKO DA GLEDAMO.

Sve ovo vazi i za knjige. Ima mnogo i raznih knjiga, ima dobrih knjiga, ali ima i losih, ima onih koje citam zato sto me zanima tematika, ima onih u kojima se osecam kao saucesnik. Ima onih koje sam citao i nisam razumeo, a mozda sam i razumeo, ali nisam hteo da razumem. Ima onih kod kojih tek u nekom potonjem (ponovnom) citanju dodjem do do tada neprimetnih shvatanja.

A i knjige su razlicite - neke su price, a neke su znanje, neke su mudre, a neke su samo izvikane. A ima i mnogo totalno bezvrednih, iako ja smatram da je svaciji zivot jedna prica tako da mozda i u 'bezvrednosti' se krije jos neki vazan pogled.

Kao i sva umetnost, sve zavisi od licnog (subjektivnog) dozivljaja - ista knjiga uopste ne mora da proizvede isti rezultat (osecaj, prosvetljenje, saznanje) kod svih (osim naravno onih pisaca koji izuzetno dobro lazu i uvlace naivnog citaoca u svoju paukovu mrezu)

Mozda i citanje treba da se uci, ne u smislu citanja slova i recenica i sadrzaja, price, nego sa umetnickog stanovista. Nazalost, nisam primetio da neko to poducava - verovatno za tako nesto treba upisati knjizevnost.

Ja sam sto se kaze 'opinionated' (trazim srpsku rec), volim da proglasim ono sto je meni vazno na nacin na koji je meni vazno da bih bio zadovoljan, a nametanje literature sam jos od malih nogu smatrao zlocinom iako sam procitao sigurno malu tonu svakojakih knjiga (po preporuci) i po kuci se saplicem i na procitane i na neprocitane. A digitalna biblioteka sigurno nikad nece biti procitana - trebao bi mi jos jedan zivot povrh ovog.

Bio bi red da dam i neki primer. Evo ovako. Ja Charlsa Dickensa ne bih citao ni za zivu glavu - njegove knjige su kazna za mene - uznemiruju me, lose se osecam.
Ali recimo kad sam uzeo da citam Drood od Dana Simmonsa u kome je izmisljena prica o delu zivota Charlsa Dickensa - iako je neverovatno mracna knjiga - procitao sam je kao najsladju poslasticu. Covek pise avionski!
 
Poslednja izmena:
Mozda i citanje treba da se uci, ne u smislu citanja slova i recenica i sadrzaja, price, nego sa umetnickog stanovista. Nazalost, nisam primetio da neko to poducava - verovatno za tako nesto treba upisati knjizevnost.

Kod nas postoje škole "Kreativnog pisanja" i pisanja u terapeutske svrhe, ali još nema škole za čitanje.
Možda bi u tome mogli da pomognu profesori i nastavnici srpskog jezika i književnosti.
 
Читај све шта стигнеш, шта год оћеш, само читај. Ево дневно и сад читаш коментаре и поруке на Крстарици и другим друштвеним мрежама, све је то читање, читаш мишљења и измет од мишљења других људи, све је то корисно. Никад није доста, џабе је и твоје је да се послужиш. Кад ти се чита нешто софисцитираније, узмеш па читаш то. И тако, ето није то нека наука.
 
Док тражиш нешто то "право" да читаш, неће никада то наћи јер тога ни нема. Док год се водиш тиме, губиш само драгоцено време.
 
Kaže se da se čitanjem čovek opismenjuje, oplemenjuje, proširuje vidike itd itd... Međutim deluje mi da se nakon čitanja određenih knjiga koje važe za ozbiljno i hvaljeno štivo ne osećam nešto posebno oplemenjeno niti da mi je nešto značajno promenjen pogled na svet. Neka dela deluju previše teško i neshvatljivo za moj trenutni uzrast i inteligenciju iako sam u zrelijim godinama i skapiram nakon poslednje stranice da ne bih znao da napravim značajniju analizu dela. Da li je onda ovakvo čitanje gubljenje vremena? Treba li pustiti da um sazri za određene pisce ili ipak ima nekih suptilnih koristi od njih nezavisno od doba i faze u kojoj smo?

Povezano s tim da li ste primetili da vam je čitanje iskonski promenilo život, poglede na svet, odnos sa ljudima, kvalitet života i slično? Ovde bi posebno bila od koristi iskustva ljudi koji su prošli iz jedne krajnosti u drugu na tom polju.
Koliko je neko delo uticalo na tebe vidis tek kasnije kada ti se neki delovi teksta i neke situacije pocnu vracati onda kada se ne nadas, jer ti tek tada postanu bliske i shvatljive. Sve to sto si procitao na neki nacin ostane da zivi u tebi.
I slazem se sa komentarom o licnoj zrelosti.
Uzecu za primer knjigu Mali princ, koju smo kao obaveznu lektiru imali u 7. razredu, a koju sam ja tek kasnije, nakon drugog citanja, dozivela intezivnije i jasnije.
Zato sam i mnoge knjige koje sam ranije procitala citala ponovo.
 

Back
Top