Kaže se da se čitanjem čovek opismenjuje, oplemenjuje, proširuje vidike itd itd... Međutim deluje mi da se nakon čitanja određenih knjiga koje važe za ozbiljno i hvaljeno štivo ne osećam nešto posebno oplemenjeno niti da mi je nešto značajno promenjen pogled na svet. Neka dela deluju previše teško i neshvatljivo za moj trenutni uzrast i inteligenciju iako sam u zrelijim godinama i skapiram nakon poslednje stranice da ne bih znao da napravim značajniju analizu dela. Da li je onda ovakvo čitanje gubljenje vremena? Treba li pustiti da um sazri za određene pisce ili ipak ima nekih suptilnih koristi od njih nezavisno od doba i faze u kojoj smo?
Povezano s tim da li ste primetili da vam je čitanje iskonski promenilo život, poglede na svet, odnos sa ljudima, kvalitet života i slično? Ovde bi posebno bila od koristi iskustva ljudi koji su prošli iz jedne krajnosti u drugu na tom polju.
Moje vidjenje je da sva umetnost ima za cilj da izazove nekakvu reakciju, emotivnu i/ili racionalnu (mentalnu, intelektualnu) ili sve zajedno.
Licno, dolazim iz analitickog i racionalnog shvatanja sveta, time sam vidjen da budem odsecen sa emotivnog plana. Medjutim tokom godina, na svu srecu, to se menja i jednom kad se dodje do kraja sveta u jednom domenu pocinje da raste zainteresovanost i za onaj drugi deo.
Kod mene i dalje licno se najvise pojavljuje kao emotivna reakcija na muziku (jer mi je muzika najbliza emotivnom delu radije nego racionalnom).
Ali to nije sve, ono sto je meni bila velika lekcija u zivotu jeste da se umetnost uci. Pogotovo slikarstvo. Neke stvari mozda ne vidimo, ili samo reagujemo a ne znamo zasto ali kad vam neko objasni intrigu nekog dela i da jos mnostvo pogleda pride pocinjemo da shvatamo ili naucimo - KAKO DA GLEDAMO.
Sve ovo vazi i za knjige. Ima mnogo i raznih knjiga, ima dobrih knjiga, ali ima i losih, ima onih koje citam zato sto me zanima tematika, ima onih u kojima se osecam kao saucesnik. Ima onih koje sam citao i nisam razumeo, a mozda sam i razumeo, ali nisam hteo da razumem. Ima onih kod kojih tek u nekom potonjem (ponovnom) citanju dodjem do do tada neprimetnih shvatanja.
A i knjige su razlicite - neke su price, a neke su znanje, neke su mudre, a neke su samo izvikane. A ima i mnogo totalno bezvrednih, iako ja smatram da je svaciji zivot jedna prica tako da mozda i u 'bezvrednosti' se krije jos neki vazan pogled.
Kao i sva umetnost, sve zavisi od licnog (subjektivnog) dozivljaja - ista knjiga uopste ne mora da proizvede isti rezultat (osecaj, prosvetljenje, saznanje) kod svih (osim naravno onih pisaca koji izuzetno dobro lazu i uvlace naivnog citaoca u svoju paukovu mrezu)
Mozda i citanje treba da se uci, ne u smislu citanja slova i recenica i sadrzaja, price, nego sa umetnickog stanovista. Nazalost, nisam primetio da neko to poducava - verovatno za tako nesto treba upisati knjizevnost.
Ja sam sto se kaze 'opinionated' (trazim srpsku rec), volim da proglasim ono sto je meni vazno na nacin na koji je meni vazno da bih bio zadovoljan, a nametanje literature sam jos od malih nogu smatrao zlocinom iako sam procitao sigurno malu tonu svakojakih knjiga (po preporuci) i po kuci se saplicem i na procitane i na neprocitane. A digitalna biblioteka sigurno nikad nece biti procitana - trebao bi mi jos jedan zivot povrh ovog.
Bio bi red da dam i neki primer. Evo ovako. Ja Charlsa Dickensa ne bih citao ni za zivu glavu - njegove knjige su kazna za mene - uznemiruju me, lose se osecam.
Ali recimo kad sam uzeo da citam Drood od Dana Simmonsa u kome je izmisljena prica o delu zivota Charlsa Dickensa - iako je neverovatno mracna knjiga - procitao sam je kao najsladju poslasticu. Covek pise avionski!