Kvalitativna množina

Када слушаш неку композицију.. у садашњности , у спољашњем простору, имаш посла само са једним јединим тоном. Тај тон није мелодија. Он нестаје, смењује га неки други тон, а овај претходни постоји једино у сећању. И тако у свести ми имамо мелодију!

Па шта је та мелодија? Да ли је она скуп овог садашњег тона и оног тона сећања?

Није, јер би такав скуп био акорд... тј какофонија звукова у којој сви тонови звуче у исто време. То је као када би притиснули на инструменту све дирке истовремено.

Као што видиш, мелодија није скуп тонова поређаних један до другог.Нити је мелодија скуп тонова који звуче сви у исто време. Мелодија не познаје никакве тонове. Тонови су у њој само потенцијално, већ је она нешто својеврсно. Ту тонови постоје на начин прожимања. Мелодија дакле садржи све тонове.. баш као што наш живот, оно што зовемо "трајање","воља" садржи потнецијално СВЕ што се може испољити у појави али не на начин поређаности једно до другог него на начин квалитативне множине.
Nisam citao sve, samo da ti kazem ovo: i kad cujes notu u sadasnjosti, ili vidis nesto u sadasnjosti, to je opet slika iz pamcenja a ne iz sadasnjosti. To je dobro utvrdjeno, i mozda nekad na psihologiji i napisem temu o tome, ali posto si filozof ili pokusavas da budes, nemoj da iskljucujes mogucnost da je i sadasnja nota ustvari nota iz proslosti. Ja nisam ni rekao da je melodija skup tonova, nego skup namjernih proporcija izmedju osobina tonova. Evo ti primjera: 0 +4 -2 -2 -1 +1 - ovo su proporcije koje imaju smisla, i da ti sad odsviram ovo kao sto necu da se mucim i uoploadujem vidio bi da fino zvuci, jer su proporcije fine. 4 = 2 + 2, 2 = 1 + 1, tok niza nota-visa nota je odlican, 4 = 2 + 1 + 1 itd.
 
Poslednja izmena:
Melodija jeste niz tonova poređanih u vremenu na specifičan način.
Tu nema nikakve dalje priče.

Poredjanost, niz , jusktapozicija, moguca je jedino u prostoru ne i u vremenu.

Мада, пошто ти под временом замишљаш једну линију у простору Да те подсетим на ово:

Део ове линије у лево јесте прошлост. Део у средини јесте садашњост. А део линије у десно јесте будућност. Све је то тако просто зар не?

iStock-Hypnoanalysis-Past-Now-Future1.jpg


Једини проблем је у томе што време није линија, тј није скуп тачака поређаних једна до друге у простору. Време је дакле нешто друго? Шта друго?

Па хајде покушај да мислиш о времену а да при томе одбациш ону линију. Дакле уклони линију подељну на три дела и онда мисли о времену, па ћеш можда увидети да је време нешто сасвим другачије што не познаје нити прошлост нити садашњост нити будућност и што достижемо не опажањем, не мерењем, не сазнањем ..већ интуицијом. Интуицијом трајања.

Тако да ни тонови нису никакав "поређани низ" јер је мелодиај у времену а време није линија.

Знам да је ово знање исувише једноставно. Исувише једноставно руши реалистичко материјалисточке догме. Алио тако је како је.
 
A sto je po ozimanu pauza u muzici, ako znas ozimane ono sto su pauze, pauza izmedju dvije note kad se ne cuje nista... to bi valjalo cuti. I nemoj sad da ti uploadujem na temi rok instrumentalu od koje ces da izgubis totalno osjecaj za mnozinu i sadasnjost i proslost ako si normalan.
 
A sto je po ozimanu pauza u muzici, ako znas ozimane ono sto su pauze, pauza izmedju dvije note kad se ne cuje nista... to bi valjalo cuti..

Пауза је део мелодије баш попут тонова, и оно што важи за тонове важи и за паузу. Да поновим како би се то утувило у главу Крептоману и сличнима:

Када слушаш неку композицију.. у садашњности , у спољашњем простору, имаш посла само са једним јединим тоном. Тај тон није мелодија. Он нестаје, смењује га неки други тон, а овај претходни постоји једино у сећању. И тако у свести ми имамо мелодију!

Па шта је та мелодија? Да ли је она скуп овог садашњег тона и оног тона сећања?

Није, јер би такав скуп био акорд... тј какофонија звукова у којој сви тонови звуче у исто време. То је као када би притиснули на инструменту све дирке истовремено.

Као што видиш, мелодија није скуп тонова поређаних један до другог.Нити је мелодија скуп тонова који звуче сви у исто време. Мелодија не познаје никакве тонове. Тонови су у њој само потенцијално, већ је она нешто својеврсно. Ту тонови постоје на начин прожимања. Мелодија дакле садржи све тонове.. баш као што наш живот, оно што зовемо "трајање","воља" садржи потнецијално СВЕ што се може испољити у појави али не на начин поређаности једно до другог него на начин квалитативне множине.
 
Пауза је део мелодије баш попут тонова, и оно што важи за тонове важи и за паузу. Да поновим како би се то утувило у главу Крептоману и сличнима:

E, svasta ! Ti kazes - " melodija nije skup tonova poredjanih jedan do drugog " itd., itd.

Da probamo argumentovano ? Naprimer, u enciklopedijskom leksikonu Muzicka umetnost ( redaktor i urednik Dusan Plavsa ), Interpres, Beograd, pise :" MELODIJA - niz tonova jedan za drugim poredjanih u ritmicki organizovanom sledu."

Dalje, u Muzickoj enciklopediji, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, pise - " MELODIJA - niz tonova razlicite visine i redovito razlicitog trajanja ...", itd., itd.

Dakle, niz, niz tonova ! Sta dalje reci ? :)
 
E, svasta ! Ti kazes - " melodija nije skup tonova poredjanih jedan do drugog " itd., itd.

Da probamo argumentovano ? Naprimer, u enciklopedijskom leksikonu Muzicka umetnost ( redaktor i urednik Dusan Plavsa ), Interpres, Beograd, pise :" MELODIJA - niz tonova jedan za drugim poredjanih u ritmicki organizovanom sledu."

Dalje, u Muzickoj enciklopediji, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, pise - " MELODIJA - niz tonova razlicite visine i redovito razlicitog trajanja ...", itd., itd.

Dakle, niz, niz tonova ! Sta dalje reci ? :)

А теби је та смотра цитата аутора неких музичких лексикона"аргумент".

И дотичне ауторе очито треба обавестити исто ово Тј да је филозоф Анри Бергсон указао на просту чињеницу да време није исто што и линија подељена на три дела. Самим тим и све што из тога следи. а СЛЕДИ МНОГО ТОГА.
Тај прости факт руши темељ материјалзима и реализма . Целу ту научну религију и фантазмагорију изграђену око реализма а где се време узима за линију подељену на три дела. :neutral:

Али очито је и да нешто тако просто у филозофији једноставно се не може пробити до разума многих. Исувише сте препарирани вером у науку. Као што верник може схватити нешто што руши његове догме тако ти и теби слични можете схватити ово знање ма како оно било једноставно. Тј. Увидети чињеницу да време није исто што и линија подељна на три дела којом га представљамо.
 
U muzici postoji vracanje vremena, posebno duhovnoj, tako da je oziman na neki nacin u pravu, jer melodija prosto moze da se vraca kao vremeplov na staro a da to staro bude izmijenjeno, a da to ne bude ni mnozina u prostoru ni u vremenu. Posto takvu melodiju nisam mogao da nadjem na YouTube sam sam je odsvirao pa evo linka, "Kirie Eleison" mislim da je autor nepoznat ali se smatra da je Bah, naravno, izivnjavam se sto sam prvih nekoliko sekundi isprobavao neki harmonik :)
LINK (ali los je snimak)
a ovo je druga melodija, ali ova je moja, isto ima vracanja vremena
LINK (ali los je snimak i pogresan naziv, neka se zove "Za Sandru" :D)
 
Poslednja izmena:
А теби је та смотра цитата аутора неких музичких лексикона"аргумент".

И дотичне ауторе очито треба обавестити исто ово Тј да је филозоф Анри Бергсон указао на просту чињеницу да време није исто што и линија подељена на три дела. Самим тим и све што из тога следи. а СЛЕДИ МНОГО ТОГА.
Тај прости факт руши темељ материјалзима и реализма . Целу ту научну религију и фантазмагорију изграђену око реализма а где се време узима за линију подељену на три дела. :neutral:

Али очито је и да нешто тако просто у филозофији једноставно се не може пробити до разума многих. Исувише сте препарирани вером у науку. Као што верник може схватити нешто што руши његове догме тако ти и теби слични можете схватити ово знање ма како оно било једноставно. Тј. Увидети чињеницу да време није исто што и линија подељна на три дела којом га представљамо.


Pa, kada bi znao ko je Dusan Plavsa, onda bi znao da on jeste autoritet u muzici, bar kod nas. I sta si se uhvatio pojma vremena ( jos se drzis kao pijan plota tog odredjenja - linija podeljena na tri dela ), ko govori o tome?! Postoje razna vremena, a ovde ako bi o vremenu bilo reci, to je muzicko vreme, koje naprimer nije isto sto i istorijsko, itd. A govori se o pojmu melodije, bitno muzickom pojmu. Sta je Sopenhauer rekao o tome ? :)
 
ma da si ga pitao za to trajanje tonova mjuza u vakuumu...Samo ti sinapse
zvone i pište...
Hajde,oprostićemo-nikad nije leteo šatlom,a izgleda ne kapira te stvari...
Vibracije medijuma su talasi koji imaju oblik predmeta koji ih vibriranjem
emituje...Pomeranje predmeta napred nazad (ili bilo kuda:manikir:) proizvodi
u medijumu te talase...Onaj eksperiment s opiljcima ybt... i zvučnikom...:per::cool:
(Ovo društvo,stićem utisak-ni u osnovnu nije išlo ko svet...:confused:)
Ili su i ti ocrtani talasi samo neka opet predstava bem mu miša...:roll:

(O da...da napomenem:I sve se to desi eto sada,a prethodne pozicije u klempi
i buduće u imaginaciji kao najava produžetka sagledanog "otfrlje"algoritma kao skupa,kao
neke,eto mase...itd...:lol:)
 
Poslednja izmena:
ma da si ga pitao za to trajanje tonova mjuza u vakuumu...Samo ti sinapse
zvone i pište...
Hajde,oprostićemo-nikad nije leteo šatlom,a izgleda ne kapira te stvari...
Vibracije medijuma su talasi koji imaju oblik predmeta koji ih vibriranjem
emituje...Pomeranje predmeta napred nazad (ili bilo kuda:manikir:) proizvodi
u medijumu te talase...Onaj eksperiment s opiljcima ybt... i zvučnikom...:per::cool:
(Ovo društvo,stićem utisak-ni u osnovnu nije išlo ko svet...:confused:)
Ili su i ti ocrtani talasi samo neka opet predstava bem mu miša...:roll:

O вибрацији било чега можеш мислити само имајући на уму једну линију. буквално.

Овако нешто.
2008_03_WaveTime.jpg


Хајде покушај мислити о вибрацијама а да у свести немаш представу овакве линије?

А када не успеш можда ћеш схватити да је свако кретање, свака активност, свака делатност егзистенција квалитативне множине која нимало не личи на линије које опажамо, замишљамо.

Трајање је интуиција, кретање је интуиција, мелодија је итуиција. Ништа од тога нема у представи, у сазнању. Ништа од тога самим тим није у домену научног метода.

Ваша религија, ваша вера у науку нажалост са тиме нема никакве везе. Ма колико вам то било саблажњиво.
 
Zastareo ti model...Ili na reparaciju ili nabavljaj novi...
Koja intuicija trajanja u vakuumu? Samo u klempi!
Sećanje ti je prošlost Ozi!
Ybg-ko ovo ne kapira-ša ću mu ja...
Budućnost je izmišljanje...Ajd ,kao što rekoh-neka predpostavka,ali sada...:manikir:
Hajd malo kvantne fizike...Promena pozicije je bezvremena-tu ti ne pomaže pamet!A ni intuicija!
Ne možeš misliti o nečem čega nema! Ma možeš,ali je to bez veze...
 
Ваша религија, ваша вера у науку нажалост са тиме нема никакве везе. Ма колико вам то било саблажњиво.

A kako bi drugacije moglo i biti kad se nauka tretira kao jedina oblast koja daje cinjenice? Dok je za to vreme filosofija navodno sanjarenje, pesnicko izrazavanje. Nece se tu nista promeniti jos 500 godina. Toliko je ljudima utuvljeno u glavu kako je evolucija naucna cinjenica, kako je veliki prasak cinjenica koja je naucno dokazana (sto je slucaj i kod nekih vernika koji pokusavaju da pomire nauku i religiju cega se grozim...ja licno) da ljudi nemaju nikakve sanse pojmiti cak ni onu Hjumovu kritiku koju cesto citiras a kamoli nesto vise.
 
Poslednja izmena:
O вибрацији било чега можеш мислити само имајући на уму једну линију. буквално.

Овако нешто.
2008_03_WaveTime.jpg


Хајде покушај мислити о вибрацијама а да у свести немаш представу овакве линије?

А када не успеш можда ћеш схватити да је свако кретање, свака активност, свака делатност егзистенција квалитативне множине која нимало не личи на линије које опажамо, замишљамо.

Трајање је интуиција, кретање је интуиција, мелодија је итуиција. Ништа од тога нема у представи, у сазнању. Ништа од тога самим тим није у домену научног метода.

Ваша религија, ваша вера у науку нажалост са тиме нема никакве везе. Ма колико вам то било саблажњиво.
Vibracija je, koliko se god ti trudio da budes nedubiozan u razmisljanje o mozici, nesto mnogo slozenije od ovoga sto si nacrtao. Tj. moze da bude i ovo, a moze da bude i slozenije. Na primjer, mozes da primas vise vibracija istovremeno. Onda, moze ista vibracija nekada da mijenja ugaone brzine tj. prelaze iz amplitude u kontraamplitudu. Nekada se cak stvaraju iluzijom dodatni tonovi, i to je eksperimentalno dokazano! Postoji i informacija o jacini zvuka, a ne samo visini (tj. frekvenciji u Hercima). Nesto u mjestu odakle dolazi, nesto u stilu zvuka, na primjer, elektricna gitara zvuci mnogo drugacije kada se svira prstima i trzalicom, kao i akusticna. Nekome je mnogo prijatniji jedan zvuk, nekome drugi, a niko nije ravnodusan.
 
Poslednja izmena:
Citajuci blog nekog od mnogobrojnih skeptika,kojih je pun internet,neka onde iznete stvari su me podstakle da promislim o nekim clancima koje sam citao na tvom blogu,pa da odmah i podelim,da vidim da li sam na pravom putu.Ti skeptici imaju jednu zajednicku crtu,svi do jednog isticu nauku kao jedini put istine,a sve ostalo odbacuju,a stalno se hvale kako su oni ,,skeptici,, ,,mislioci,, Bilo je price o nauci,pa me je to podsetilo na clanke o svetu kao predstavi i vremenu.Ono sto sam ja razumeo je da je nase ubedjenje da ovaj svet je bas ovakav po sebi pogresno,kad npr. vidimo neku limenku mi mislimo da je ona takva i kad nas nema tu,a zapravo,govoreci to,mi u masti imamo sliku one limenke kad smo je opazali,dakle to opet nije nesto po sebi,tako da ne znam sta ima i da li ima,ali sigurno znam da onog sto sam opazio nema kao takvog.I one price o ,,materijalnosti,, ,,realnosti,, ,,tvrda stvar,, su apsurdne,jer kad sam malo razmislio o nekim tvojim clancima na primeru snova,a ukljucivsi naravno i iskustvo,zaista,ono sto mislimo inace o tome je plod opsteg misljenja koje inertno sledimo.Snovi su ono najstvarnije u tom trenutku,mi opet tamo vidimo,pipamo neku cvrstu materiju,cujemo zvuke,pricamo sa ljudima,sve je to tako stvarno,cak i reagujemo na dogadjaje,imamo zelje,osecamo itd. nekako ta rec ,,realno,, gubi smisao,nekako prazno zvuci,sta to uopste treba da znaci? Dalje,govor o vremenu kao intuciji trajanja i primer melodije mi je opet pokazao nesto sasvim novo (znam da sve vreme pisem ovako iznenadjeno,sa odusevljenjem,iako nista novo ne kazem,sve to vec znas,ali,zaista je to nesto sto je neverovatno i neocekivano za mene licno)Kako sam razumeo,slusajuci melodiju,mi u svakom trenutku cujemo po jedan ton,ali,melodija se ni u jednom od tih tonova ne nalazi,zapravo nigde se i ne nalazi,nije prosto neki skup tonova od jednog do drugog,vec nesto celovito,nedeljivo.Valjda sam pomenuo da se bavim klasicnom muzikom,zato mi je ovaj deo valjda toliko i drag,tesko je to precizno objasniti,ali,opet osecam na sta upucujes.Jer,na kraju krajeva,melodija je ta koja na nas deluje,ne tonovi pojedinacno,Kad pogledam,zaista je tako,to je nesto nedeljivo,mnozina,ali ne prostorna,jedno do drugog,nego bas ono sto kazes,prozimajuce,nedeljivo,sto je sasvim drugacije od pojedinacnog.Neverovatno mi je kako se ovo razlikuje od toliko forsiranog ,,naucnog metoda,, nekog tamo razmisljanja i sta ja znam,ovo je nesto sto prevazilazi epruvetu i retortu,upravo ono sto si rekao u prvoj poruci,za neupucenog je neverovatno kakva znanja postoje koje je filozofija otkrila,to je zaista nesto sto tako odudara od ostalog,tim ljudima stvarno mozes samo da se divis,a sto je najsmesnije,to su tako ocigledne stvari.

Да. Невероватно је да таква знања одавно постоје а да нису опште позната. Из неког разлога малобројни могу то да разумеју. Као што каже Бергсон.

Bile su potrebne godine da bih shvatio, a potom da bih prihvatio, da svi nemaju istu sposobnost kao ja da žive i da uranjaju u čisto trajanje. Kada mi se ta ideja trajanja javila prvi put, bio sam ubeđen da je dovoljno da je izložim pa da se uklone sve nejasnoće, i verovao sam da u tom pogledu nije potrebno ništa više do da se čovek obavesti. Kasnije sam uvideo da stvari stoje sasvim drukčije.
Bergson

Или Шопенхауер
„Svet je moja predstava" - to je, poput Euklidovih aksioma, postavka za koju svako mora reći daje istinita čim je shvati, iako to nije postavka koju svako razume čim je čuje. "
Шопенхауер

Да не спомињем Барклија. Који је мислио на основу онога како је примљено његово прво дело (Оглед о основним принципима људског сазнања) у коме је указао на корелативност субјекта и објекта да није лепо објаснио. Па је исто то написао поново али у форми дијалога, уз сва могућа питања и одговоре. У Три дијалога између Филаса и Хилонуса.

Да би се коначно уверио да већина из неког разлога то једноставно не може да разуме ма колико било једноставно.
 
Melodija jeste niz tonova poređanih u vremenu na specifičan način.
Tu nema nikakve dalje priče.

Poredjanost, niz , jusktapozicija, moguca je jedino u prostoru ne i u vremenu.
Мада, пошто ти под временом замишљаш једну линију у простору Да те подсетим на ово:


Тако да ни тонови нису никакав "поређани низ" јер је мелодиај у времену а време није линија.

Знам да је ово знање исувише једноставно. Исувише једноставно руши реалистичко материјалисточке догме. Алио тако је како је.

Ne znamo da li je tako. Ako jeste obrazlozi jer ovim nisi nista odgovorio kreptomanu. Zato cu te pitati najednostavnije moguce pitanje.
Posto melodiju stogo razdvajas od prostora kao da se radi o dva paralelna sveta koja nemaju nikakve veze a u isto vreme melodije nema u transcendentnom svetu stvari po sebi "gde" je melodija. Stavio sam pod navodnike gde pa nemoj da odgovaras kako ne mogu da trazim prostornu odrednicu i slicno...jer poenta pitanja nije u tome.
 
Ne znamo da li je tako. Ako jeste obrazlozi jer ovim nisi nista odgovorio kreptomanu. Zato cu te pitati najednostavnije moguce pitanje.
Posto melodiju stogo razdvajas od prostora kao da se radi o dva paralelna sveta koja nemaju nikakve veze a u isto vreme melodije nema u transcendentnom svetu stvari po sebi "gde" je melodija. Stavio sam pod navodnike gde pa nemoj da odgovaras kako ne mogu da trazim prostornu odrednicu i slicno...jer poenta pitanja nije u tome.

Мелодија је пример у коме се најближе приближавамо квалитативној множини или природи ствари по себи. Спознање мелодије је као спознање воље у самосвести, јер ради се о нечему исте врсте. Нечему у чему се ствар по себи објективише на много ближи начин својој суштини него када се ту умеша и простор.

Како каже Шопенхауер:
Jer, ni u samosvesti ja nije sasvim jednostavno, već se sastoji od saznavaoca (intelekta) i saznatog (volje); intelekt ne biva saznat, a volja ne saznaje, iako se oboje stiču u svest jednog ja. Ali upravo zato to ja nije sa sobom sasvim p r i s n o, nije, tako reći, prozirno, već je neprozirno i stoga samom sebi ostaje zagonetka. Dakle, i u unutrašnjem saznanju još uvek postoji razlika između bivstvovanja-po-sebi njegovog objekta i opažanja tog objekta u saznavalačkom subjektu. Međutim, unutrašnje saznanje je oslobođeno od dveju formi koje pripadaju spoljašnjem saznanju, oslobođeno je, naime, od forme prostora i od forme kauzaliteta koja posreduje u svakom čulnom opažanju. S druge strane, ostaje još forma vremena, kao i forma bivanja saznatim i saznavanja uopšte. Dakle, u tom unutrašnjem saznanju stvar po sebi je, istina, u velikoj meri zbacila svoje velove, ali još se ne pojavljuje sasvim gola.

То исто важи и за мелодију. Мелодија нам даје увид у квалитавину множину у егзистенцију која не познаје простор а ипак је множина. Приближава нас тиме ономе што је ствар по себи. Али нас само приближава не и уводи.

Пренећу цео Шопенхауров цитат који то може појаснити:

Јер Ne treba, međutim, zanemariti činjenicu, ja sam je uvek imao u vidu, da ni unutrašnje opažanje, koje mi imamo o svojoj sopstvenoj volji, još nikako ne daje potpuno i adekvatno saznanje stvari po sebi. To bi bio slučaj kada bi to opažanje bilo sasvim neposredno. Ali pošto se ono izvodi tako što volja, otelotvorujući se, stvara sebi i intelekt (radi svojih odnosa sa spoljašnjim svetom) i intelektom sebe u samosvesti (nužnoj suprotnosti spoljašnjem svetu) saznaje kao volju, onda to saznanje stvari po sebi nije potpuno adekvatno. Pre svega, to saznanje je povezano s formom predstave; ono je opažanje i, kao takvo, deli se na subjekt i objekt. Jer, ni u samosvesti ja nije sasvim jednostavno, već se sastoji od saznavaoca (intelekta) i saznatog (volje); intelekt ne biva saznat, a volja ne saznaje, iako se oboje stiču u svest jednog ja. Ali upravo zato to ja nije sa sobom sasvim p r i s n o, nije, tako reći, prozirno, već je neprozirno i stoga samom sebi ostaje zagonetka. Dakle, i u unutrašnjem saznanju još uvek postoji razlika između bivstvovanja-po-sebi njegovog objekta i opažanja tog objekta u saznavalačkom subjektu. Međutim, unutrašnje saznanje je oslobođeno od dveju formi koje pripadaju spoljašnjem saznanju, oslobođeno je, naime, od forme prostora i od forme kauzalitetakoja posreduje u svakom čulnom opažanju. S druge strane, ostaje još forma vremena, kao i forma bivanja saznatim i saznavanja uopšte. Dakle, u tom unutrašnjem saznanju stvar po sebi je, istina, u velikoj meri zbacila svoje velove, ali još se ne pojavljuje sasvim gola. Usled forme vremena koja joj je još svojstvena, svako svoju volju saznaje samo u njenim sukcesivnim pojedinačnim činovima, a ne kao celinu po sebi. Zato niko ne poznaje svoj karakter a priori, već ga upoznaje tek putem iskustva i uvek nepotpuno. Pa ipak, opažanje u kojem saznajemo pokrete i činove sopstvene volje mnogo je neposrednije od svakog drugog opažanja. Ono je tačka gde se stvar po sebi pojavljuje naj-neposrednije i gde je saznavalački subjekt osvetljava iz najveće blizine; zato je taj tako prisno saznat događaj jedino i podesan da se njime tumači svaki drugi događaj.

Svet kao volja i predstava 2
 
I mene interesuje kako to da mnogi ne razumeju,a stvar je u sustini prosta,nije neka jednacina sa pet nepoznatih,ne znam da li gresim,ali,cini mi se kao da tu ucestvuje neko vise culo,nije to prosto neko intelektualizovanje,nije naucno,da tako kazem,ne mozes da ga izrazis formulom,ali je opet tako zivo da ne mozes da ga poreknes,to je kao sto prosto znamo da jesmo,nema tu racunanja,ne moze da se napipa,ali,opet je tu.Ja mislim da je to prosto zato sto smo toliko duboko u svemu ovome,od prezivljavanja,preko sukoba sitnih i krupnih,toliko smo srasli s tim da ne mozemo na trenutak da iskoracimo van i za trenutak pogledamo u sve to bez ucesca.Lep primer je jedna igrica,zapravo to nije,vec je program,zove se ,,Game of life,, ako ne znas,pogledaj,tu na pocetku postavis pravila koja ce vaziti,a zatim slobodno razbacas celije po prostoru,pritiskom na Play,a po prethodno zadatim pravilima,te celije pocnu da se krecu,da se mnoze,da se sudaraju,da nestaju...to je vrlo slicno ovom svetu,uzrok posledica,sudaramo se,nestajemo,mnozimo se,unistavamo,a kad bi iskoracili,onda bismo kao gledalac u onoj igri,videli da je sve to samo igra i ne bi nas se doticalo,a to je ono sto je najteze,a opet neverovatno,da bez obzira na toliku uslovljenost,neslobodu,moguce ju je videti,prozreti i ostati po strani,bas ono sto istocnjacka ucenja govore,biti samo svedok.Ako se dobro secam,da se vratim na ono s pocetka,Sopenhauer uvid o predstavi zove rodjenjem filozofskog razbora.Ono sto mi je cudnovato jeste da taj razbor nema veze sa onim sto mi smatramo pod umnoscu,inteligencijom...eto,koliko samo naucnika,uz cije ime idu i silne titule MD PhD clanstvo ove,one organizacije,intelektualna elita,a kad bi im pomenuo makar Dekartovu sumnju u realnost sveta,zinuli bi kao tele u sarena vrata,ili bi se vadili pod dobrom starom lozinkom ,,Dajte mi dokaze,vi ste protivnik racionalnosti,itd,, Dovoljno je da vidim Ricarda Dokinsa,kojeg u zvezde uzdizu,on ce da resi sva pitanja,on je jahac novog ateizma,pa da se covek zgadi,ili njegovog kolegu Danijel Deneta,koji uporno vergla kako je svest posledica nervne aktivnosti,nema metafizike,samo materije,a verovao ili ne,on je filozof,svuda se to velikim slovima istice,a najgore je sto s tim ljudima dijaloga nema,zajednicko im je sto slusaju samo sebe,sa takvom slascu napadaju metafiziku,i vrlo su agresivni.Kad vidim takve ljude,pomislim da u sustini nema neke razlike izmedju tzv. glupih i tzv.inteligentnih ljudi,i jedni i drugi imaju svoje iluzije i gluposti,samo ovi drugi imaju mnogo vise sredstava na raspolaganju da od njih naprave nesto.Izgleda da onaj razbor treba oznaciti kao inteligenciju.

Лепо речено. А што се тиче последње реченице да разбор треба означити као интелигенцију, управо је о томе Платон говорио у својој Држави. Где је на прво и највише место у држави поставио не оне који имају највећу интелигенцију већ оне који имају способност спознања вечних идеја. Способност окретања главе са сенки на зиду пећине ка њиховом извору. А то је управо филозофски разбор или могућност урањања у чисто трајање, како би рекао Бергсон, или уопште могућност увида у непосредне чињенице свести.
 

Back
Top