I zaboravih da kažem, jutros za malo da padnem niz stepenice

Vodim klince u vrtić, pa ću da produžim na komisiju. Na drugom smo spratu, ali nije zgrada, nego porodična kuća, pa nije klasičan stan, tj. klasičan ulaz, nego smo stavili zid od rigipsa i vrata odmah na vrhu stepenica. Tako da praktično nemam nikakav podest pre ulaska u stan, nego otvaram vrata sa nižeg stepenika. Tj, kada izlazim, zatvaram vrata stojeći na nižem stepeniku.
Na to smo svi več navikli, ali... Jutros Mic krenula prva, ona je velika, ide sama niz stepenice, a ja iza vodim malenog. I kao i uvek, sidjemo taj jedan stepenik, pa se ja okrenem i zatvorim vrata, a nosim i njihove rance za vrtić, i moju tašnu i kesu sa nalazima, i držim dete za ruku... čitava akrobacija...

i sklizne mi noga sa stepenika, nego sreća da sam drugom nogom stabilno stajala, pa sam se ipak dočekala u raskoraku na trećem stepeniku tek. Znači, jedna mi je noga ostala na tom najvišljem, a druga tri stepenika ispod

U trenutku me stomak zaboleo, valjda od onog cima, i straha, šoka.... Sreća pa mali nije izgubio ravnotežu, jer da jeste, pali bismo oboje...