Na žalost, tu se moje muke ne završavaju.
U subotu, nedelju dana posle porođaja, dobijem jako krvarenje. Ono su bili pravi izlivi krvi i ti svetle, a ne onako tamne venske. Ceo dan ja vodim borbu sa izlivima, ležim u nadi da će se situacija popraviti sama od sebe. Umesto da odmah odem kod lekara ja sam gubila krv i to puno. Tek uveće kada sam uspavala dete i videla da je vrag odneo šalu pristala sam da idem kod lekara. Ustvari odlagala sam odlazak iz dva razloga. Prvo nije mi se sviđala doktorka koja je dežurala tog dana, a drugo imala sam veliki strah od revizije jer sam čula da je to nešto strašno bolno. Na kraju neka mi rade šta god treba samo da krvarenje prestane.
Jedva sam se popela na treći sprat u bolnici, ustvari više me je muž pridržavao. U smeni jedna dobra babica, sposobna negovateljica koja je nekada bila babica i doktorka koju sam htela da izbegnem samo zbog mojih predrasuda i onoga što sam čula o njoj.
Odmah su me uveli u ambulantu, nadala sam se dase to može rešiti injekcijama ali morala je da se radi revizija. Baš sam bila uznemirena i stalno sam zapitkivala tu negovateljicu koju poznajem da li to ide sa lokalnom anestezijom, mora li baš da se čisti....ma sto pitanja. Kažu mora, ostalo je malo parče posteljice posle porođaja veličine zrna pšenice i ono iako tako malo pravi tolike probleme. Inače ta negovateljica ne mora da prisustvuje takvim intervencijama ali kako me poznaje bila je uz mene sve vreme ali me je i izgrdila što nisam došla na vreme nego sam rizikovala da iskrvarim. Kaže da uopšte nisam bila svesna koliko su opasna ta krvarenja.
Ispalo je da doktorka koju sam izbegavala ima laku ruku. Poprskala je sprej, dala mi lokalnu anesteziju i samo sam osetila kako nešto izvlači iz mene. I to je bilo to. Još malo sam odležala tu da krvarenje prestane pa na odeljenje. Morala sam da ostanem u bolnici. To mi je bilo najbolnije. Ja u bolnici a beba od 7 dana kući. Ma nisam mogla ni da plačem od muke. Onako izmrcvarena, priključena na infuziju samo sam poslala muža kuću da čuva decu a ja se uspavala jer sam izgubila mnogo krvi. Kako sam se uspavala tako sam se i probudila. U nedelju nisam htela da izlazim na lični zahtev da ne pravim gluposti. Na svu sreću Milu sam odmah po izlasku iz bolnice počela da dohranjujem tako da su je hranili i bez mene. Ceo dan sam se izmuzavala da bi zadržala i ono malo mleka što sam imala.
U ponedeljak su u viziti bila samo dva doktora, onaj što mi je vodio trudnoću i porađao me i još jedan razuman. Oni nisu smatrali kao neki da treba da ostanem 4 dana u bolnici. Lepo se dogovorismo da idem kući da dojim dete, a da za injekcije dolazim svakog dana. Tako se ja vratih svojoj deci. Samo usled stresa i svih događaja skoro da sam izgubila mleko, nema dete šta da sisne. Sada se kao malo vraćam u normalu ali nije kao što je bilo.
Polako se oporavljam, čekam rezultate sa histopatologije jer su odmah sa revizije poslali isečak na analizu. Ako neko zna neka mi odgovori šta se tačno utvrđuje tim analizama????????
POZDRAV SVIMA. ČUVAJTE SE.

