Pa izvini koliko je to bilo vremena između 1913. i 1915. godine?
Ajmo ovako. Kada su Srbi stekli autonomiju u okviru Osmanskog Carstva 1830. godine, tadašnji teritorij Srbije bio je četiri puta manji od današnjeg teritorija Srbije. Kada je Srbija stekla prvo međunarodno priznanje kao neovisna država 1878. godine, državni aparat je proveo na trenutke brutalnu asimilacijsku politiku nad brojnim komponentama nesrpskog stanovništva nad dijelovima Srbije u kojima Srbi nisu činili većinu. Taj proces je čak i izlazio izvan okvira tadašnje Kraljevine Srbije, jer je Država slala tajne agente i u susjedna područja Srbije gdje su stanovnike indoktrinirali i nagovarali da se izjašnjavaju kao Srbi. Godine 1918. Srbija je stekla Vojvodinu, prvi put ikada, i u njoj su u tom trenutku Srbi činili tek relativnu većinu. Godine 1912. oslobođeno/osvojeno je Kosovo na kojem jeste živjelo srpsko stanovništvo, ali u velikoj manjini u odnosu na Albance, Turke i ostale etničke skupine. Širenje prema današnjim istočnim granicama Srbije zahvatilo je i dio bugarskog stanovništva koje je dijelom također bilo asimilirano.
Već spomenute 1918. godine Srbija je anektirala Crnu Goru u kojoj se tada većina stanovnika smatrala Srbima, ali dio njih je bio protiv ukidanja crnogorske države i autokefalne crkve. Nakon ujedinjenja Države SHS sa Kraljevinom Srbijom + anektirana područja Crne Gore i Vojvodine, krenulo su u objašnjavanje Muslimanima da su oni "zapravo" porijeklom Srbi, mada se po istom ključu moglo tvrditi da su oni i većinom "zapravo" Hrvati, budući da ih ne tako mali broj osmanskih izvora naziva upravo tako - Hrvatima. Ali nebitno. Nemam namjeru svojatati Bošnjake, niti im negirati nacionalna i ostala identitetska obilježja. Kao sa stanovništvom, tako se i čitavu Bosnu i Hercegovinu počelo nazivati srpskom zemljom, iako BiH iz 19. i 20. stoljeća nije bila u granicama one iz ranog srednjeg vijeka za koju DAI tvrdi da je bila u vezi sa Srbima i Srbijom, čime se u isto vrijeme htjelo ostvariti širenje na tzv. ranosrednjevjekovne srpske prostore, a zanemarivalo se da je dobar dio tih prostora koji su se u 20. stoljeću nazivali BiH u ranom srednjem vijeku bio nesrpski.
Da nije bilo jezične, nacionalne i svake ostale asimilacije Cincara, Vlaha, Arnauta itd. u Srbe, danas bi Srbija imala još veći problem s manjinskim etničkim grupama. Njihova brojnost na teritoriju Srbije nije bila iskaz benevolentnosti srpskih vlastodržaca krajem 19. i početkom 20. stoljeća, već činjenicom da su se brojni Srbi odselili zapadno od percipiranog teritorija Srbije tijekom velikih seoba, a Osmanlije su u međuvremenu taj prostor naselile drugim stanovništvom te da Srbi sve do 19. stoljeća nisu imali bilo kakve političke organizacije na teritoriju današnje Srbije. Srpskim vlastima svaka čast što su uopće uspjele tada zaokružiti teritorij Srbije, ali megalomanija u vidu srpski upravljane Kraljevine Jugoslavije i kasnije pokušaj preoblikovanja komunističje Jugoslavije u centraliziranu državu sa isključivim zapovjednim sjedištem u Beogradu, kao i traćenje vremena na sukobe u Sloveniji i Hrvatskoj, utjecao je na srpski gubitak S. Makedonije, Kosova i BiH, koja iako ima u svom sastavu Srpsku nije dio srpske države.
Malo bolje državničko planiranje Srbima bi bilo omogućilo veće uspjehe na političkom planu. Ovako, Srbija sada spašava na Kosovu što se spasiti da, Sandžak uporno zahtjeva autonomiju, neovisno koliko je ta mogućnost realna, a Vojvodina ne da svoju autonomiju i ljubomorno je čuva. Istodobno je i Crna Gora zaživjela kao neovisna država, što je i bila do 1918. godine.