Koji je smisao zivota?

Није битно да ли важи за свакога. Довољно је да важи за неке.

А што се тиче реалности, хоћеш да кажеш да реалности има више и да оне припадају људима?
bitno je,jer ako ne važi za baš svakog onda ne možeš da gerena..generalizuješ

otprilike,tačnije da je i pojam ''realnost'' dosta subjektivan,relativan i individualan,nepostoji tzv ''objektivna'' realnost,svet ''po sebi'' i slične nebuloze. što bi reko pokojni učiha itači iz naruta: ''ljudi živu svoje živote po onome šta oni prihvataju kao tacno i istinito.tako definišu ''stvarnost''. ali šta to znaci, biti ''u pravu'' ili ''istina''? samo nejasni koncepti..njihova ''stvarnost'' može biti iluzija/fatamorgana/obmana.možemo li stoga smatrati da oni žive u svom svetu,oblikovanom njihovim verovanjima/ubeđenjima?''
 
bitno je,jer ako ne važi za baš svakog onda ne možeš da gerena..generalizuješ
Нема потребе да генерализујем.

otprilike,tačnije da je i pojam ''realnost'' dosta subjektivan,relativan i individualan,nepostoji tzv ''objektivna'' realnost,svet ''po sebi'' i slične nebuloze. što bi reko pokojni učiha itači iz naruta: ''ljudi živu svoje živote po onome šta oni prihvataju kao tacno i istinito.tako definišu ''stvarnost''. ali šta to znaci, biti ''u pravu'' ili ''istina''? samo nejasni koncepti..njihova ''stvarnost'' može biti iluzija/fatamorgana/obmana.možemo li stoga smatrati da oni žive u svom svetu,oblikovanom njihovim verovanjima/ubeđenjima?''
Хоћеш да кажеш да не постојиш ван моје главе? Да си плод моје маште?
 
Rado bih poslušao vase odgovore na temu “Smisao zivota”.
Slucajnost, a to je nase postojanje, ne moze imati smisao.
Vratimo se u proslost, 3,2 milijarde godina........da li smo postojali ?
Idemo u buducnost 5 milijardi godina, hocemo li postojati......?
Daklem, kako u pesmi kaze Barbara Strejsend "life is a moment in space"......... ......samo slucajnost stvorena iz niceg i u nista nestaje.....zauvek.
 
ne postoje "slucajnosti" svaka posledica je predodredjena uzrokom, kako u nama tako i oko nas

U uzrocno posledicnoj stvarnosti ne postoji "slucajnost", to je samo rec kojom ispiraju usta oni kojima nije jasno kako stvarnost funkcionise.
 
Наркоман се дрогира управо зато што га дрога чини срећним.
Како си успео то да заборавиш?
Sa primerom narkomana i njegove sreće teško da možemo dati ispravan odgovor na pitanje "Šra je smisao života". Zato što je pojam "smisao" logički pojam kojim se obeležava samo jedan od četori nužniha faktota koji uslovljavaju sveukupno postojanje. Sva četiri oba faktora si uzročno.poslrefično povezani i teško je razumeti ove faktore pojedinačno, bez razumevanja svih zajedno.

Logički termini kojima obeležavamo ova četori faktora su " "razlig"m "uzrok", "svrha" i "posledica".

1. Termim "razlog" se odnosu na pojam "ideja", "inrotmacija" ili "znanje". Ovaj termin nam govori da je "znanje", tj. "informacija", razlog sveukupnog postojanja. jJr kad subjekt koji postoji ne bi ništa znao, tada ne bi mogao da bude svestan svoga postojanja, A kada ne bi mogao da bude svestan svoga postojanja, tada ne bi mogao ni da poistoji, odnosno, ne bi imao razloga da postoji.

2. Termin "uzrok" se odnosi na psihičko stanje subjekta, poznato nam pod imenom "nezadovovljsrtvo", "zlo" ili "nesreća".Ovo psihičko stanje sibjekta koji postoji uvek počinje ka kada god je postojanje subjekta, ma na koji način ugroženo, da ga natera da u se oslobodi nezadovoljstva i zla, zato što je nezadovoljstvo i zlo negativno psihičko stanje koje subjekt ne podnosi. A imajući na umu da se subjekt može osloboditi nezadovoljstva i zla, samo ako ukloni uzrok svoje ugroženosti , to subjekt tako uvek i čini. I tako uvek iznova oslobađajući se nezadovoljstva i zla i može da bude sam uzrokom svog postojanja i stalno nastaljai da postoji, odnosno, nastavlilja da se samoodržava.

3. Termin "svrhha" se odnosi na ono što opravdava postojanje subjekta, odnosno, na ono što daje smisao njegovom postojanju. To je upravo ono što je tema ovog našeg razgovora. Ta svrha ili smisao, je naravno, osećanje zadovoljstva ili dobra, odnosno osećanje sreće, koja se u subjekti koji postoji javlja uvek u vidu pdihičkog stanja zafovoljstva i dibra u samom činu postojanja sujekta, nakon oslobađanja od nezadovoljstva i zla.

4. Termim "posledica" se odnosi na sam subjekt koji postoji. Što podrazumeva da subjekt u svojstvu posledice miže da postoji samo ako ispunjava logičke uslove koji su nužni za njegovo postojanje. A to znaći, da će subjekt da postoju u svojstvu posledice samo ako može da bude sam i "razlog" svog postojanja", tj. ako raspolaže znanjem o svom postojanju i bude svestan je svog postojanja. Zatom ako je sposoban da bude sam "uzrokom" svog postojanja. A to je samo oko oseća nezadovoljsstvo i zlo kada je ugrožen, koje če da ga naterea da se oslobodi svoje ugroženosti, a time ujedno i svog neprijatnog osećanja nezadovoljstva i zla. I treći uslov koji subjekt mora da ispuni da bi postojao, jeste da bude sam "svrha" svog postojanja, koja će u njemu psihički uvek da se manifestuje kao osećanje sreće, odnosno, osećanje zadovoljstva i dobra zgog toga što postoji..

I kad sve ovo uzmemno u obzir, tada možemo pomoću ova četiri faktora i uslova sveukupnog postojanja da izrazimo formulom, sa značenjem Univerzalnog zakona sveukupnog postojanja, koja glsi:

RAZLOG + UZROK + SVRHA = POSLEDICA

Ova formila, naravno, nije matematička, već logička.

Uz napomenu da se "razlog", "uzrok" "svrha" uvem manifestuju u vidu sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji kojima subjekt, sa značenjem "posledice", mora da raspolaže da bi postojao. To su: naprezanje, kretanje, opažanje, osećanje, pamćenje, mišljenje i razumevanje. Ove fiziičke i psihičke sposobnosti i radnje su glavni, nedeljivi faktori Zakona sveukupnog postojanja, bez kojih nikakvo postojanje ne bi bilo moguće.

I još jedna batna napomena je to da subjekt koji ispunjava sve ove uslove da bi mogao da postoji je ono što se podrazumeva pod rečju i pojmom "Svest". Što podrazumeva da, kada god i gde god uspemo u beskrajnomnemeskom prostoru da primetimo da nešto postoji ili da se manifestuje na bilo koji način, uvek če to da bude Svest. Što podrazumeva da jedina prirodna sila i piojava koja može da postoji je Svest. Zato što može da postoji samo ono koje ispunjava sve uslove postojanja, a to je samo Svest, jer ona je jedina koja nože da postoji sama po sebi, tj. da postoji bez ikakvog izvanjskog uzroka svog postojanja, zato što je sposobna sama da igra ulogu i sebe kao svog i Razloga i uzroka i Svrhe i Posledice.

Sve ovo najjlakše može da se proveri i razume na primeru" jahe-pile-koka". Jaje-pile-koka je mini model Univerzuma. Kad do kraja budemo razumeli princip trojednosti zvani "jaje-pike-koka", razumećemo i princip Zakona "razloga, Uzroka, Svrje i Pisledice, po kojem u Univerzumu sve postoji i sve se večito dešava. Ne po načinu večitog trajanja, već po načinu velitog ponavljanja.

Na kraju moram da naglasim i to da nije moguće do kraja ispravno odgovoriti na postavlje koje je postavljeno u ovoj tenu "Šta je smisao života", a da se ne odgovori i na putanja šta su i Razlo i Uzrok živta i šta je i sam život sa značenjem posledice.Koji ne bi mogao da bude život kad ne bi bio svestan sebe, tj kad živor ne bu bio Svest i kad ne bi postojao sam po sebi kao svoj i Razlog i Uzrok i Sveha i Posledica.

Od mene u ovoj temi toliko. U ovom posti sam rekao sve što je potrebno da može i da se praktočno proveri i razume odgovor,na pitanje "Šta je smisao života". A da li ćete i i vi da uspete to da ptoverite, kako na stvaroma i pojavama kojima ste okruženi, kao i na sebi samima, to nije do mene, već do vas.

Pozdrav s
 
Sa primerom narkomana i njegove sreće teško da možemo dati ispravan odgovor na pitanje "Šra je smisao života".

Упорно машиш поенту.

Изнео си тврдњу да се све оно што угрожава живот доживљава као несрећа.

Ја сам изнео противпример наркомана ( и не само наркомана. ) Наркоман, приликом угрожавања свог живота дрогирањем, осећа срећу. То што касније долази до периода несреће није битно за моју поенту.

Пример с наркоманом је такође користан јер показује да смисао живота не може да буде срећа.

U ovom posti sam rekao sve što je potrebno da može i da se praktočno proveri i razume odgovor,na pitanje "Šta je smisao života".

Не бих се сложио.

Нисам сигуран да разумеш шта значи термин "смисао живота".

И рекао бих да си отишао у обиман оф.
 
Ја сам изнео противпример наркомана ( и не само наркомана. ) Наркоман, приликом угрожавања свог живота дрогирањем, осећа срећу. То што касније долази до периода несреће није битно за моју поенту.
Bitno je za moju poentu, a to je da svako ugriožavanje života na jraju se doživljava kao nesreća i zlo.

Kad su u pitanju nisko razvijeni oblici života, tj. oblici koji nisu evoluirali do kraja, tj. nisu putem iskustva do kraja svladali školu dobra i zla, oni će uvek da ćine i ono što ima značenje zla, verujući da ima značenje dobra, dok im se to na kraju ne obije o glavi. Kao i narkomanima na kraju. Isto kao i ljudi koji visoko cene i uživaju u svojim političkim,veerskim, nacionačni i klasnim porelama i pripadnostima, zbog kojih na kraju uvek dođe do mtžnje, rata i masovnog stradanja. Iako te podele i pripadnosti za živoz i opstanak ljudi nemaju apsolutno nikakvu vrednost.
Пример с наркоманом је такође користан јер показује да смисао живота не може да буде срећа.
Primer narkomanije kao sreće, koja na kraju završava kao nesreča, nije dokaz da sreća nije smisao života. Kao ni biti srećan zbog određene političke, verske, nacionalne ili klasne prpadnosti, koja na kraju uvek završava mržnjom, ratom i nesrećom. Sve je to samo dokaz nisko razvijene ljudske svesti koja gluposzt i nesreću često vrednuje kao sreću.
Нисам сигуран да разумеш шта значи термин "смисао живота".
И рекао бих да си отишао у обиман оф.
Pogledaj formulu života: "Razlog+Uzrok+Svrha=Posledica" i primeni je na visoko razvijeni ljudski organizam. Koji uvek zna kad je ugrožen, po tome što tada uvek doživljava zlo i nesreću, u obliku, na primer, osećanja boli, gladi, žeđi, umora, preterane hladnoće ili toplote itd. A zadovoljstvo i sreću kad se otkloni uzztoka ugroženosti.

I to je ono što zovemo imenom "nagon samoodržanja", sa značenjem večite težnje od nepostojanja koje se doživljava kao nesreća i zlo, ka postojanju koje se doživljava kao sreća i dobro.

Tako je i sa narkomanom. Uživaće u drugi i biće srečam sve dok ne oseti da mu je ugrožen život. A onda će tu svoju ugrožrnost da doživi kao nesreću.
 
e ovo je lepo objasnio ozb. uništijo te ljubenzi
slažem se potpuno
Љубензи прво мора да разуме моју критику да би је успешно оборио. Исто важи и за тебе, Соусензи. Да би могао да закључиш да ме је Љубензи "уништио", мораш прво да разумеш моју критику. Ипак, ни Соусензи ни Љубензи то нису учинили :cool: Више о томе где грешите касније.
 
Primer narkomanije kao sreće, koja na kraju završava kao nesreča, nije dokaz da sreća nije smisao života.

Рекао си, "Смисао живота је срећа."

Није битно шта си хтео да кажеш колико је битно шта си заправо рекао. Шта си заправо рекао се односи на то како ће твоја реченица бити протумачена од стране читаоца.

Она може да се протумачи на више начина.

Може да се протумачи као да говориш да је смисао живота максимални интеграл среће кроз време. У том случају, приликом доношења одлуке, није битно само колико ћеш бити срећан наредног тренутка, већ и колико ћеш бити срећан сваког наредног тренутка. Интеграл среће се рачуна тако што се сабере количина среће сваког момента од тренутка када доносеш одлуку па све до краја свог живота. Када кажемо да је врховни циљ максимални интеграл среће, кажемо да приликом доношења одлуке човек треба да донесе ону одлуку која би му донела највећи интеграл среће, макар то била одлука која би га учинила несрећеним наредног тренутка.

Мећутим, већина ће твоју изјаву протумачити као тврдњу да је смисао живота рани максимум среће. У том моделу, најбоља одлука је она која доноси највише среће наредног тренутка -- каснији тренуци не могу, као код првог модела, компензовати недодастак среће у ранијим.

Ако си хтео да кажеш да је врховни циљ живота максимални интеграл среће кроз време, то си требао и да кажеш. Међутим, ти то ниси рекао. Зато је потребно да се коригујеш.

Међутим, проблем самореферентности би постојао и након корекције.
 
Љубензи прво мора да разуме моју критику да би је успешно оборио. Исто важи и за тебе, Соусензи. Да би могао да закључиш да ме је Љубензи "уништио", мораш прво да разумеш моју критику. Ипак, ни Соусензи ни Љубензи то нису учинили :cool: Више о томе где грешите касније.
Dobro je što si bio uporan negirajući moju tvrdnju da je sreća smisao života, uz pomoć argumenta da je narkomanija sreća, a da nije smmisao života jer uništava život. Ovom ćinjenicom si ne naterao da razmislim o tome i konačno nađem logučno rešenje objašnjenje.

Krećrm od izreke sv. Pavla: "Sve mio je dozvoljeno, ali mi nije sve na korist" i sada ću značenje ove uzreke da povežem sa značenjem pokma "evolicija". Šta je evolucija?

Evolucija života počonje upravo u trenutku nastanka života, tj. u trenutku samopokretanja Univerzalne Svesti, odnosno u trenutku "Velikog pradka". U tom trenutku ne postoji znanje o dobru i zlu, odnosno, znanje o tome šta život omohućuje, a šta onemogućuje. U tom trenutku svaki oblik kretanja i rada se doživljava kao sreća i čini se da je dozvoljeno sve.

Međutim, tokom daljeg kreranja i rada ubrzo se putem iskustva dolazi do saznanja da haotični oblik kretanja i rada nije sreća, već nesreća, pa život u tom trnutku počinje da prelazi iz haotičnog kretannja u organizovano i to je početak evolucije.

Isto se dešava i sa narkomanijom. U poletku se to doživljava kao sreća, ali kasnije kad to uhvati maha i narkoman shvati da to nije sreća, već nesreća, jer drugirajući se počinje da ugrožava svoj žovot, tada počinje da traži pomoć lekara i i počinje da se odvikava od drige.

Slučaj narkomanije kao sreće koja ugrožava život, mije dikaz da sreća nije smisao života, već samo da nije svaki oblik sreće smisao života, a to je uvejk onaj oblik koji ugrižava život. I kad se to shvati, tada počinje nova etapa evolucije - odvikavanje od onih delatnosti i navika koje ugrožavaju život, nebitno što i oni mogu da imaju značenje sreće.

Ako poznajemo ovo pravilo evolucije, tada lako možemo da ocenimo na kom stupnju razvoja se naša civilizacija nalazi. Tako što ćemo da napravimo lisu svi oblika ljudskih dečatnosti i navika pomoću kojih može da se dođe do sreće, a koji su štetni ili opasni po život. A zatim da se društvenim zakonima zabrane sve takve To bi bilo male teže postići sa ovom generacjom koja takve loše navike ima, ali to za narednu generaciju ne bi bio nikakav prolem koja takve vrdte nnavika ne bi ni stekla.

U takve vrste navika ne spadaju samo driga, alkohol i duvan,
Postoje i mnogo opasniji i pogubniji oblici navika za koje su ljudi ubeđeni da imaju značenje sreče, a kojiji za život, ne samo da nemaju nikakvu vrednost, već prete da potpuno unište život na našoj planeti. To su naravno svetske političke, verske, nacionalne i klasne podele i pripadnosti, koje ljudi cene i veličaju do nema, a koje su tokom ceče ljudske itorije bile uzrokom svih najgora svetska zla.

Koliko ovakve vste podela mogu za ljude da imaju značenje sreće, možemo da uzmemo primer Hrvata koji poslednjih nekoliko dana slave i veličaju svoju nacijum veru i veličaju svju samostalnost i razgraničenje od Srba. Ni Srbi i pravoslavci nisi mnogo bolji od Hrvata , kao ni drugi narodi svetaa.

Sada mi pade i ona Marksova parola; "Religija je opijum za narod". I tek sada shvatam šta to znači. To je isto kao kad o se narkomani nadrigiraju i u tome nalaze sreću i smisao svog života. isto takko je i sa veličanjem slabljenjem i uživanjem u nacionalnim i političkim pripadnostima i podelama. Sve to o će, savakako, morati da se prevaziđe da bi ljudi celog sveta postali zaista srećni, To nije moje vlastito subjektivno mišljenje, već je to prirodni zakon evolucije koji se ne može negirati i koji nećemo moći izbećo ili nas neće biti.

Dakle, kad se sve uzme u obzir, ostaje činjenica da ta je sreća smisao života i sveukupnog postojanja.
 
Slučaj narkomanije kao sreće koja ugrožava život, mije dikaz da sreća nije smisao života, već samo da nije svaki oblik sreće smisao života, a to je uvejk onaj oblik koji ugrižava život.

Слично сам и ја рекао. Не може сваки облик среће бити смисао живот. Отуд подела на конструктивну и дестурктивну срећу. Међутим, за разлику од тебе, ја такође тврдим да то оспорава твоју оригиналну тврдњу која гласи, "Смисао живота је срећа." Ти у тој тврдњи ниси рекао да је смисао живота специфичан облик среће већ било која срећа. Можда си имао неки специфичан облик среће на уму -- не сматрам да си толико блесав да мислиш да наркомани поступају рационално -- али ниси се изразио прецизно. Када критикујем, не критикујем шта је неко хтео да каже већ шта је речено. Дакле, обраћам пажњу и на језик.

Срећа као смисао живота је широк појам и може да означава различите циљеве -- неки од којих су поприлично деструктивни. У претходном посту сам навео два врло различита хедонистичка циља: максимални интеграл среће кроз време и рани максимум среће. Наркомани се понашају у складу с овим другим.

Рекао си да врховни циљ није само срећа, већ срећа удружена са постојањем, животом и свешћу. И то јесте валидна корекција која решава моју прву примедбу ( иако није баш најјасније како се врши рангирање. )

Ипак, и поред те корекције, остаје проблем самореферентности тврдње, што значи да то што наводиш не може никако да буде врховни циљ ( што не значи да не може да буде добар метод односно потциљ. )
 
Poslednja izmena:
Rado bih poslušao vase odgovore na temu “Smisao zivota”.
Ако под "ја" замишљаш своје матерјално тело, онда је његова сврха јасна. Сваки орган тела има своју функцију а сви заједно удружени имају јасан крајњи циљ размножавање, то јест остављање потомства. Када је тај циљ једном испуњен тело се оставља пропадању, као они водени цветови на Тиси.
Дакле, ако под ЈА замишљаш своје тело, онда немаш се шта више чудити над његовом сврхом.

Међутим, ако си један од оних малобројних људи који су захваљујући идеалистичкој филозофији схватили да нису тело, да је свет представа и да је истина о свету и животу сасвим другачија. Јер...
Ali najzad se filozofija novijeg doba, pogotovo zahvaljujući radovima Berklija i Kanta, dosetila da je, ipak, sav svet samo moždani fenomen i da je povezan s tako važnim, mnogobrojnim i različitim subjektivnim uslovima da njegova tobožnja apsolutna realnost iščezava prepuštajući mesto jednom sasvim drugačijem poretku sveta, poretku koji leži u osnovi tog fenomena, drugim recima: koji se odnosi prema njemu kao stvar po sebi prema pukoj pojavi. Ili drugacije receno „Svet je moja predstava."

Artur Šopenhauer
Самим тим питање сврхе отпада а контемплација о свету и животу добија сасвим другачије темеље.
Човек се после тога више не пита шта је смисао живота људског тела, већ зашто сам себе ограничио на тело, када сам ја цела представа.

Malo i veliko telo
"Neumorno se ponavlja da je čovek trunčica na Zemlji, a Zemlja trunčica u svemiru. Međutim, čovek nikako ne zauzima samo ono vrlo malo mesto koje mu se obično dodeljuje. Jer ako je naše telo materija kojom se naša svest bavi, ono se svojim obimom podudara sa našom svešću, obuhvata sve što opažamo, doseže čak do zvezda. Ali to ogromno telo menja se svakog časa, a ponekad i iz osnova, i pri najneznatnijem pomeranju jednog dela njega samog koji se nalazi u njegovom središtu i zauzima beskrajno malo mesto. To unutrašnje i središnje, srazmerno nepromenljivo telo uvek je prisutno. Ono nije samo prisutno, nego je i aktivno: jedino pomoću njega možemo da pokrećemo druge delove onog velikog tela. A kako je delanje ono što je važno, kako se podrazumeva da smo onde gde delamo, uobičajilo se da se svest zatvara u to majušno telo, a da se prenebregava ono ogromno telo.
Ako je površina našeg organizovanog (organizovanog upravo radi neposrednog delanja), veoma malog tela mesto gde se vrše naši sadašnji pokreti, naše veoma veliko neorgansko telo jeste mesto naših eventualnih i teorijski mogućnih delanja: pošto moždani centri za opažanje obavljaju „izviđanja” koja su neophodna za ta eventualna delanja i pripremaju ih, sve se zbiva tako kao da naš mozak konstruiše naša opažanja svega što je izvan nas i projicira ih u prostor. Ali stvari potpuno drugačije stoje i mi smo doista, iako uvek preko različitih delova nas samih koji su izvori samo potencijalnih delanja, u svemu onome što opažamo. Ako stvari budemo posmatrali sa ovog stanovišta, nećemo više čak govoriti da je naše telo izgubljeno u beskrajnom svemiru".

citat Anri Bergson из "Dva izvora morala i religije"
 
Срећа као смисао живота је широк појам и може да означава различите циљеве --
Nebitni su objekti sreće i njihova različitost, sreća je uvek smisao života, pa makar neko nalazio sreću i u ubijanju ljudi, Sve do trenutka ako zbog takvog oblika sreće subjekt ne dovede samoga sebe u životnu opasnost, pa shvati da takva sreća ipak nije sreća, već nesreća i tako bude primoran da primeni objekt svoje sreće da bi svoj život zaštitio, , to je onda faktor zvani "evolicija" života, odbosno, Svesti.
Рекао си да врховни циљ није само срећа, већ срећа удружена са постојањем, животом и свешћу.
Rekao sam ovo: "Razlog+Uzrok+nSvrha=Posledica." U ovoj formuli život je posledice i on je glavni i poslednji cilj. Sreća je Svrha ili smisao života. Osećanje nesreće i zla s e doživljava kada je život ugrožen, kao upozorenje i ima značenje uzroka.A Razlog postojanja života je njegova samosvesnost, tj. informacija o sebi kao cilju postojanja i načinu kako se taj cilj postže.
Ипак, и поред те корекције, остаје проблем самореферентности тврдње, што значи да то што наводиш не може никако да буде врховни циљ ( што не значи да не може да буде добар метод односно потциљ. )
Pruči pažljivo formulu postojanja života i biće ti jasno sve.
 
Nebitni su objekti sreće i njihova različitost, sreća je uvek smisao života, pa makar neko nalazio sreću i u ubijanju ljudi, Sve do trenutka ako zbog takvog oblika sreće subjekt ne dovede samoga sebe u životnu opasnost, pa shvati da takva sreća ipak nije sreća, već nesreća i tako bude primoran da primeni objekt svoje sreće da bi svoj život zaštitio, , to je onda faktor zvani "evolicija" života, odbosno, Svesti.
Битно је. Ако је врховни циљ рани максимум среће, онда се наркомани понашају рационално. Ако сматраш да не поступају рационално, онда следи да рани максимум среће није врховни циљ. Сходно томе, мораш да коригујеш своју оригиналну тезу.

Pruči pažljivo formulu postojanja života i biće ti jasno sve.
То није тема.
 
Ако под "ја" замишљаш своје матерјално тело, онда је његова сврха јасна. Сваки орган тела има своју функцију а сви заједно удружени имају јасан крајњи циљ размножавање, то јест остављање потомства. Када је тај циљ једном испуњен тело се оставља пропадању, као они водени цветови на Тиси.
Дакле, ако под ЈА замишљаш своје тело, онда немаш се шта више чудити над његовом сврхом.
Tiski cvet koji tri godine živi u mulju ovih dana izašao je na površinu vode da bi produžio svoju vrstu, ali i odmah skončao, dok iza njih na reci ostaju cvetovi, kao prizor koji očevice ostavlja bez daha.

Ових 2 сата живота Тиског цвета потпуно су исти као 70 година живота људи, разлика је само у дужини. Као што Тиски цвет умире после оплођења, тако човек такође полагано умире после 26, 27. године. Јер је испунио своју сврху продужења врсте, и за природу је битан као лањски снег. Од тада он губи косу, младост, лепоту, снагу, све док се не претвори у мумију у старости.
А ови "мудраци" месије лапрдају овде о некаквој срећи као смислу живота.
Каква срећа, какве трице и кучине? Док год себе идентификујете са својим телом, ама баш ништа се не разликујете од овог инсекта на Тиси.
Његов смисао живота је и ваш смисао.
 
Битно је. Ако је врховни циљ рани максимум среће, онда се наркомани понашају рационално.
Nikad nisam rekao da je vrhovni cilj sreća. Pogledaj moju formuli života:

RAZLOG+UZROK+SVRHA=POSLEDICA.

Posledica je krajnji rezzltat, a time ujedno i cilj. To je, naravmo sam Život, a Razlog, Uzrok i Svrha su uslovi koje život mora da ispuni da bi postojao, odnosno, da bi se održao.

U formuli, reč "Svrga" je sinonim sa rečju "smisao", a tajn smisao je ono što se podrazumeva pod rečju i pojmovima "zadovoljstva", "dobro" i "sreća".

Dakle, kada život ispuni usove svog postojanja,a to je da mora postojati sam po sebi, jer sem života ne postoji ništa drugo koje bi moglo da bude njegovim uzrokom, tada život sebe dvodi u psihičko stanje zadovoljstva i dobra i to mu je nagrada, odnosno, smisao što mora da se kreće, radi i trudi se da se održi u životu i postoji.

A ako ideja, informacija ili znanje (u formuli "RAZLOG") o tome šta život treba da radi da bu postojao, pomoću kojje život dovodi sebe u stanje svesnosti, nije savršena, pa život delujući po toj ideji počne da se samouništava, umesto da se samoodržava, nebitno ako život u takvoj vrsti delatnosti diživljava sreću, život će tu sreću na kraju da razume a kao nesreću i prestaće dalje po toj informaciji dkoja fa ugrožava da deluje. I taj proces postepenog odbacivanja svih ideja o delatnostima koje ne održavaju život i umesto sreče uzrokuju nesreću, sve dok sadržaj te ideje ne bude samo ono što život omogućuje i donosi sreću, zovemo imenom "evolucija" života.

Još jednom da ponovim, da bi u potpunosti mogli da znamo i razumemo odgovor na pitanje "šta je smisao života", moramo rasćlaniti život na sve njegove faktore i analizirati svaki pojedinačno, da razumemo šta iz čega kao proizilazi, tj. šta je Razlog postojanja, šta je Uzrok i, a šta je Svrha, tj. Smisao?
Ако сматраш да не поступају рационално, онда следи да рани максимум среће није врховни циљ. Сходно томе, мораш да коригујеш своју оригиналну тезу.
То није тема.
Mislim da ti treba da korigguješ svoje poimanje života, a to je da znaš i razumeš odgovore na osnovna tri egzistencijalna pitanja, koja glase: ŠTA postoji, KAKO postoji to što postoji i ZAŠTO. To što postoji je, naravno, Život. Druga reč za život je "Svest", ker te dve reći označavaju jedan i isti pojam, Zato što je suština i života i Svesti - SVESNOST. Niti života može da bude bez svesnosti, niti Svesti bez životnosti.

Moožda ćeš te odgovore pronaći ovde.

https://docs.google.com/document/d/...ouid=113893072515184476810&rtpof=true&sd=true
 
Nikad nisam rekao da je vrhovni cilj sreća.

Ниси користио термин "врховни циљ". То сам ја унео у дискусију. Али јеси рекао да је срећа смисао живота.

Смисао живота је исто што и сврха живота. Та два термина су синоними. А сврха нечега је оно због чега се то нешто употребљава. Дакле, сврха живота јесте оно због чега се живи, оно чему живот служи. А живот постоји да би се остварио њему задати врховни циљ. Тако да је смисао живота заправо постизање врховног циља. Међутим, ту се поставља питање, "Шта је врховни циљ живота?" И то је оно на шта се тражи одговор када се распреда о смислу живота.

Тим речено, када кажеш да је смисао живота срећа, подразумева се да тврдиш да је врховни циљ живота срећа.

Ако то не тврдиш, онда је потребно да коригујеш оригиналну тврдњу.
 
Mislim da ti treba da korigguješ svoje poimanje života, a to je da znaš i razumeš odgovore na osnovna tri egzistencijalna pitanja, koja glase: ŠTA postoji, KAKO postoji to što postoji i ZAŠTO. To što postoji je, naravno, Život. Druga reč za život je "Svest", ker te dve reći označavaju jedan i isti pojam, Zato što je suština i života i Svesti - SVESNOST. Niti života može da bude bez svesnosti, niti Svesti bez životnosti.

Ти би требао мало мање да идеш у оф и мало више да се трудиш да разумеш теме на које одговораш уместо што покушаваш свуда да прогураш своју филозофију. То је озбиљан проблем који отежава дијалоге с тобом.
 
Ниси користио термин "врховни циљ". То сам ја унео у дискусију. Али јеси рекао да је срећа смисао живота.
Ne paziš dobro šta pričaam. Nekoliko puta sam objasnio da u frmuli žovota (Razlog+Uzrok+Svrha=Posledica"), glavni cilj je ono što je označeno rećju "Posledica", aa to je sam Život.
Смисао живота је исто што и сврха живота. Та два термина су синоними. А сврха нечега је оно због чега се то нешто употребљава. Дакле, сврха живота јесте оно због чега се живи, оно чему живот служи.
Pogrešno! Život je taj koji postoji. Sreća nema značenje postojanja i zato život ne može služiti sreći. Sreća je samo jedno od pdihičkih stanja života i bez života njeno postojanje nije moguće.
А живот постоји да би се остварио њему задати врховни циљ.
Pogrešno. Život je taj koji postoji i on je sam sebi vrhovni i glavni cilj. Takrori života, Razlog kao ideja pomoću koje život dovodi sebe z stanje svesnosti, zatim Uzrok kao psihičko stanje života nesreće i zla koje upozorava život da je ugrožen i Svrha kao psihičko stanje koje životu daje smisao, nemaju značenje postojanja. Sve su to samo psihičke radnje i stanja života. Te radnje vrši sam Žovot i one ne mogu da postoje same po sebi i vrše same sebe. I logično je da te radnje koje Život vrši služe životu kao glavnom cilju, da ni se pomoću njih održao, a ne obrnuto, da život služi tom svojim radnjama i bude njihov sluga, a one da budu glavni cilj.

Razmisli, Život=Svest je jedini koji postoji, a ne njegove fizičke i psihičke radnje (naprezanje, kretanje, opažanje, osećanje, pamćenje, mišljenje i razumevanje). Prema tome, Život je sam i svoj Razlog i Uzrok i Svrka i Posledica , a time ujedno i glavni Cilj svog postojanja. Njegove fizičke i psihičke radnje su samo sredstbo njegovog postojanja, koje ne postoje samostalno i odvojeno od Života i koje on vrđi po svojoj volji i potrbri.
Тако да је смисао живота заправо постизање врховног циља. Међутим, ту се поставља питање, "Шта је врховни циљ живота?" И то је оно на шта се тражи одговор када се распреда о смислу живота.
Ne uspevaš da razumeš značenje samog termina "život" koji jedini postoji i termina fizičkih i psihičkih pososbnosti i radnji koje ne mogu da postoje same po sebi, ako ih Život ne vrši i pomoću njih postoji, tj. samoodržava se. Bivajući pomoću njih sam Razlogom svog postojanja, Uzrokom, Svrhom i Posledicom.
Тим речено, када кажеш да је смисао живота срећа, подразумева се да тврдиш да је врховни циљ живота срећа.
Pogrešno! Vrhovni cilj Života je sam Život, a sreća je samo psihičko stanje Života koje dyje smisao samom postojanju Života.
Ако то не тврдиш, онда је потребно да коригујеш оригиналну тврдњу.
Ne, potrebno je samo da ti na pravi način razumeš moju originalni tvrdnji da je smisao Života sreća. To je samo stvar ispravnog logičkog razumevanja celog problema postojanja samog Života i njegovih nužnih fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji koje on mora da vrši da bi postojao.
 
Ти би требао мало мање да идеш у оф и мало више да се трудиш да разумеш теме на које одговораш уместо што покушаваш свуда да прогураш своју филозофију. То је озбиљан проблем који отежава дијалоге с тобом.
Ne, nego je ozbiljan problem što je kod tebe i kod celog sveta umanjena sposobnost ispravnog čogićkog mišljenja i razumevanja Života i njegovoh zakona. To je jedini razlog što svet izmišlja razne pogrešne teorije o žovotu, filozofije, religije, ideologije i politike i glavni razlog što svet, umesto da konačno mođe da ostvari sreću kao smisao svog života, on nezaustavljivo srlja u propast.
 

Back
Top