ranjeni Zoro
Elita
- Poruka
- 21.565
Gledam nešto sve te zaposlene žene što se muvaju po zgradama, nose te neke fascikle, rokovnike..kako su sve bitne, zadihani fah-idioti koji 8 sati okreću neke telefone, pričaju samo o poslu, poslu, poslu..
Kao opsednute. Kada ih pitaš bilo šta što nema veze sa poslom, dobiju izraz lica kao da si ih pitao nešto na starojermenskom, za sekund se resetuju i onda opet nastave da posluju, posluju, posluju..
I ne mogu da se otmem utisku da im je sav taj posao zapravo maska.
Ali ne mogu da se otmem ni utisku da vole tu masku.
Verovatno su ispod svega toga nežne, vesele, opuštene, zavodljive, sexy..ali opet, one će nositi tu masku dobrih 40 godina.
40 najboljih godina života, nosiće neke fascikle, okretati telefone.
Kažu da se pred kraj života ljudima odmota ceo film pred očima – šta će one videti? Račune, menice, bankarske garancije, šoljice kafe i kisele vode, štampače, tonere..?
Šta ih tera da noću, dok ostali pijuckaju hladne koktele u pozorištu, one prave ručak za sutra?
Šta ih tera da ustaju u 6 da bi oprale i osušile kosu, našminkale se i po kišnom danu gužvale se po autobusima sa mamurnim ljudima?
Odakle im snaga da 8 sati pričaju i misle samo o poslu? Zar su to sanjale kada su se kao devojčice igrale sa lutkama? Zar su ih za takav život spremali?
Da li je to što imaju „svoj dinar“ sloboda ili robija?
Kao opsednute. Kada ih pitaš bilo šta što nema veze sa poslom, dobiju izraz lica kao da si ih pitao nešto na starojermenskom, za sekund se resetuju i onda opet nastave da posluju, posluju, posluju..
I ne mogu da se otmem utisku da im je sav taj posao zapravo maska.
Ali ne mogu da se otmem ni utisku da vole tu masku.
Verovatno su ispod svega toga nežne, vesele, opuštene, zavodljive, sexy..ali opet, one će nositi tu masku dobrih 40 godina.
40 najboljih godina života, nosiće neke fascikle, okretati telefone.
Kažu da se pred kraj života ljudima odmota ceo film pred očima – šta će one videti? Račune, menice, bankarske garancije, šoljice kafe i kisele vode, štampače, tonere..?
Šta ih tera da noću, dok ostali pijuckaju hladne koktele u pozorištu, one prave ručak za sutra?
Šta ih tera da ustaju u 6 da bi oprale i osušile kosu, našminkale se i po kišnom danu gužvale se po autobusima sa mamurnim ljudima?
Odakle im snaga da 8 sati pričaju i misle samo o poslu? Zar su to sanjale kada su se kao devojčice igrale sa lutkama? Zar su ih za takav život spremali?
Da li je to što imaju „svoj dinar“ sloboda ili robija?