Prijelaz Turaka preko Bospora predstavlja sudbonosan događaj u povijesti jugoistočne Europe, presudan ne samo za političku konfiguraciju balkanskih zemalja, nego u nekoj mjeri i za etničku strukturu naroda, koji su dospjeli pod osmanlijsko gospodstvo. S Turcima prelaze Bospor i prednjeazijski nomadi sa Turkmendaga, tzv. J u r u c i, koji na planinskim pašnjacima Balkana nalaze povoljinije tlo za svoje nomadsko stočarstvo, negoli je ono u Aziji. Dolazak turskih nomada Juruka na Balkan prouzrokovao je potiskivanje vlaških pastira u Macedoniji koji sele prema zapadu. Po narodnosti ti su Vlasi Aromuni, t. j. potomci prearijskih pretpovijesnih Mediteranaca, koji su u mikensko doba na dvorovima svojih anakta dosegli vrhunac svoga kulturnog uspona, a onda podlegli Grcima, poslije Rimljanima, a u Srednjem vijeku slavenskim osvajačima. Zovu ih raznim imenima: Vlasima, Cincarima, Sarakaćanima, Kucovlasima, a prihvaćaju rado i imena naroda, među kojima žive, te se zovu Grcima, Makedovlasima, Arvanitima, Bugarima i Srbima, i to priljubljivanje tuđoj sredini tako je staro, da oba kronista, Komnen i Prokle, 1400., osvajača Arte, Vonku zovu Serbo-arvanitob ulgaro vlahom, dakle upravo »Pomoz Bog, čaršijo, na sve četiri strane!«
Prvi se Vlasi pojavljuju u Hercegovini koncem XIV. vijeka, a naročito jugoistočni kotari pune se vlaškim katunima, koji u Zeti dadoše ime katunskoj nahiji. Uslijed naglog napredovanja turske ekspanzije novi doseljenici potiskuju stare sve dalje na zapad i sjever i u nevjerojatno kratko vrijeme pojavljuju se oni već na nekim otocima u nezauzetoj Hrvatskoj, pa i u samoj Istri, gdje pod imenom Čiča (ujak) napučuju tzv. Ćićariju. Kako su Turci postepeno osvajali Balkan, trebalo je čuvati granicu. Široki otvoreni prostor između pojedinih gradova trebalo je čuvati posebnom, pograničnom vojskom, koja je tu, u gustim nizom nanizanim karaulama, palankama i čardacima, čuvala stražu, popravljala putove i drumove i osiguravala klance i prolaze.
Tu pomoćnu vojsku sačinjavali su isključivo Vlasi, dobavljeni isprva izdaleka: iz Smedereva, Vidina, Braničeva i Timočke krajine, a poslije su ih novačili od naseljenih Vlaha. Prema dosadanjem razlaganju možemo u procesu naseljavanja Bosne žiteljstvom grčkoistočne vjere među hrvatske njezine starosjedioce i na njihova mjesta razlikovati četiri bitno različne faze:
1) vlaško-čobansku, kad u goimilame ulaze Vlasi kao nomadizirajući pastiri;
2) vojničko-seljačku kolonizaciju, provedenu uslijed f i l ur i d ž i j s k e krajiške organizacije, po narodnosti također vlašku;
3) kmetsku kolonizaciju na zemljištima napuštenim uslijed progona katoličkih starosjedilaca, s kojom ide uporedo grčkoistočna vjerska promičba, koja nastoji starosjedioce katolike prevesti na istočni obred i podvrći ih pećkoj patrijairšiji;
4) doseljavanje Cincara u trgovačke gradove i kasabe, koji vremenom čine jezgru grčkoistočnog trgovačkog i obrtničkog stanovništva.
Dio tih Vlaha iz Bosne doselio je i u Hrvatsku. [1]
Teško je odgonetnuti tko se krije iza imena Vlasi u pisanim dokumentima. Hrvati su bili poljoprivredno stanovništvo. U Dalmaciji su Vlasima nazivali nomade-stočare koji su u zaleđu živjeli od stočarstva. To je bilo uglavnom starosjedilačko stanovništvo, ilirsko-romanskog podrijetla. Spomenimo još da su Vlasi na talijanskom Morlacchi. Bunjevci su bili polunomadsko katoličko stanovništvo. U Bosni su još obitavali pravoslavni Vlasi, nomadi. U Lici je i prije dolaska Turaka bilo Vlaha. Turci su naselili pravoslavne Vlahe iz Bosne na pusta lička područja nakon protjerivanja hrvatskog stanovništva.
Krajiška vojska pokušala je ljeti 1544. godine u silovitom napadu zauzeti tursku Udbinu, ali bez uspjeha. Tom prilikom dio turske Udbine bio je spaljen, a poginulo je i nekoliko stotina balkanskih Vlaha koji su branili ovo tursko uporište. Turci su poslije toga uvidjeli da od slabo naseljene Like neće imati puno koristi i zato su odlučili da je gušće nasele. Novi doseljenici bili su isključivo balkanski Vlasi koji su do toga vremena živjeli po raznim krajevima Bosne. Prvo brojnije naseljavanje Like odvijalo se po njezinim istočnim dijelovima oko Bilaja, Ostrovice, Rmnja i Cvjetnića. Na to zemljište doselili su balkanski Vlasi iz okolice Grahova. Slični doseljenici naselili su i pusto područje Odorja i Hotuče. U uže ličko područje pridošlice počinju dolaziti oko 1550. godine. Ovamo je doselilo nekoliko tisuća vlaških porodica iz obližnje Bosne.
Tako su do odprilike 1720. god. pretežito stanovništvo Like bili pravoslavni Vlasi. Tada slijedi naseljavanje hrvatskog stanovništva, posebno Bunjevaca. Tijekom narednog vremena katolički Vlasi su se stopili s Hrvatima, a pravoslavni Vlasi su se još cijelo 18. st. izjašnjavali kao Vlasi grčko-pravoslavne vjeroispovjesti. Kada se Srbija oslobodila Turaka, nastala je i Srpsko-pravoslavna crkva.
Od tada se pripadnici ove vjeroispovjesti u Hrvatskoj počimaju smatrati Srbima. Tako je došlo do transformacije pravoslavnih Vlaha u Srbe, a da ustvari nikada nije došlo u Lici do većeg naseljavanja autohtonih Srba. [1]
http://www.vrilo-mudrosti.hr/razno/razno-povijest1.htm
Kompletan citat Dominika Mandića:
