Kakvu igru igra Erdogan?

Erdoganova strategija legitimiteta zasnovana je na ideološkoj sintezi turskog hipernacionalizma, panislamizma i neoosmanizma. on promoviše Tursku kao ugroženu naciju koja mora da se brani u "drugom ratu za oslobođenje" protiv stranih zavera, terorizma i unutrašnjih neprijatelja. erdogan sebe predstavlja kao garanta nacionalnog jedinstva, kao branioca otadžbine i muslimana. njegovu retoriku karakteriše agresivna polarizacija, potkrepljena hipernacionalističkim, sunitsko-islamističkim i neoosmanskim narativima

istovremeno, Erdogan i njegova vlada obezbeđuju lojalnost elita kroz sveobuhvatne strategije kooptacije. to se radi kroz patrimonijalne mreže i klijentelizam, posebno u građevinskoj, medijskoj i industriji oružja
 
Sultanova politika se uvijek vrti oko Kurda. Kako Rusi nikad nisu podržavali Kurde, Sultan je podilazio Rusima, sad kad su se okolnosti promijenile podilaziće nekom drugom.

ne samo to. recimo AKP preuzima ove strukture, ali ih ispunjava sopstvenim vrednostima kako bi restrukturirala kemalističko-nacionalističko-sekularnu državu prema sopstvenim standardima i osigurala apsolutnu vlast. centralni cilj kemalističkih elita bio je obrazovanje tzv kemalističke omladine, dok AKP pod Erdoganom želi da promoviše "moralnu" omladinu. oba cilja su objedinjena autoritarnom pretenzijom na ideološko oblikovanje države i društva

ključni razlog za tendenciju ka autoritarizmu je shvatanje države i nacije koje datira još od osnivanja moderne republike i koje državu vidi kao nenapadljivu i svemoćnu, dok je pojedinac podređen njoj.

ova autoritarna tradicija, zasnovana na krutom turskom nacionalizmu, u prošlosti je dovela do značajnih ograničenja osnovnih prava, posebno slobode izražavanja i okupljanja, kao i zaštite manjina, posebno Kurda. do danas je obezbeđen nepromenljivim ustavnim principom nedeljivog jedinstva državne teritorije i naroda, koji utvrđuje pretenziju na moć svemoćne države i njene ideologije
 

Back
Top