Erdoganova strategija legitimiteta zasnovana je na ideološkoj sintezi turskog hipernacionalizma, panislamizma i neoosmanizma. on promoviše Tursku kao ugroženu naciju koja mora da se brani u "drugom ratu za oslobođenje" protiv stranih zavera, terorizma i unutrašnjih neprijatelja. erdogan sebe predstavlja kao garanta nacionalnog jedinstva, kao branioca otadžbine i muslimana. njegovu retoriku karakteriše agresivna polarizacija, potkrepljena hipernacionalističkim, sunitsko-islamističkim i neoosmanskim narativima
istovremeno, Erdogan i njegova vlada obezbeđuju lojalnost elita kroz sveobuhvatne strategije kooptacije. to se radi kroz patrimonijalne mreže i klijentelizam, posebno u građevinskoj, medijskoj i industriji oružja