Čekaj Urvane. Što je sa onim silnim "naučnicima" što su Hrvate pronalazili u Arahoziji i sl, a Bijelu Hrvatsku širili od Kijeva do Krakova? To je sve usvojeno od strane hrvatskih povjesničara kao dozvoljene hipoteze o etnogenezi hrvatskog etnonima i etnikuma?
Jedan od problema srpske istoriografije nije to što se previše revnosno borila protiv zabluda o srpskoj istoriji nego što uopšte nije reagovala, sem pojedini akademici kao Krestić i Medaković, na gluposti naučnih zajednica susjednih zemalja a sve radi sretne zajednice jugoslovenskih naroda
Nema nikakvog interesa o fantomskoj hrvatskoj povijesti među bilo kakvim hrvatskim povjesnicima, a da je postojala neka "velika Hrvatska" - vjerojatno jest, no ona nije "genetski izvor" raznih Egupćana, Indijaca, Rimljana ni slične ludosti. To nijedan, pa ni najluđi Hrvat, nije tvrdio.
Glede Krestića i ostaloh bolesnika, oni to i jesui dandans, na n-tu potenciju. Taj isti Krestić je napisao predgovor smeću od pamfleta Dimitrija Ruvarca iz 1895., koji je samo djelomice komentiran na hrvatskim forumima:
https://web.facebook.com/hashtag/srpskafilologijaohrvatskomujeziku
PSIHONACIONALNI POREMEĆAJ SRPSKE FILOLOGIJE 2 - Dimitrije Ruvarac
Serijal: #SrpskaFilologijaOHrvatskomuJeziku
Većina stručnjaka, a kamoli nestručnjaka, ni ne zna za pravu bujicu pamfleta kojim su srpski
propagandisti, i jezičari, "nacionalni radnici", te novinari i slična tevabija zasipali vlastitu javnost pod
kraj 19. i početkom 20. stoljeća. Nemoguće je osvrnuti se na većinu tvrdnji, gluparija, laži ili tlapnji.
Navest ćemo samo neke od tih uradaka i citirati nebulozne tvrdnje, a neke od njih komentirati
(jednostavno je fizički nemoguće to učiniti dio po dio).
Iznimno dobar primjer je praktički cijela knjiga Dimitrija Ruvarca, pravoslavnog svećenika,
zemunskog paroha, brata povjesnika Ilariona Ruvarca, iz 1895. Cijelu knjigu, na ćirilici, može pročitati
ovdje:
https://jadovno.com/.../2017/04/Evo-sta-ste-nam-krivi-7.pdf , dok sažeti dio o jeziku možete
vidjeti ovdje:
https://dokumen.tips/.../dimitrije-ruvarac-evo-sta-ste...
Knjiga se zove "Evo, šta ste nam krivi !". Nastala je na propitivanje hrvatskih kulturnih i političkih
krugova, u listu "Obzor" -što su Hrvati Srbima krivi da se toliko pjene i sikću mržnjom na Hrvatstvo.
Ruvarac je u ovoj polemičkoj knjizi, kao, "odgovorio"- i samo potvrdio hrvatske teze o nezajažljivom
srpskom imperijalizmu podkrijepljenom patvorinama i lažima, a valja reći- i očitim glupostima.
Navest ćemo nekoliko Ruvarčevih "bisera":
#Citat1:
---------------------------------------------------------------------
Da Srbi, bez razlike govore srpskim jezikom, živeli ma gde, i da nisu uzeli svoj jezik od Hrvata; to je
tako poznata istina, da nju nije vredno ni jednom reči braniti i dokazivati.
A da su današnji Hrvati, t.j. „kajkavci" i „čakavci", koje mi kao što rekosmo, jedino za prave današnje
Hrvate držimo, mada su prvi više Hrvato-slovenci i Hrvato-kranjci, no čisti Hrvati, uzeli za svoj
književan jezik, srpski jezik; i to da i nama ne bi prebacili, kao što ste nedavno prebacili onima koji su
to isto tvrdili, rekavši im: „kako se može tako lakomišljeno izbaciti neka tvrdnja, koja vređa cieli narod,
a da se u isti čas ne misli i na obrazloženje takove tvrdnje", navešćemo vam „Obzoraši" ovde svoje
obrazloženje za gornju našu tvrdnju.
Zapamtite dobro „Obzoraši" da ćemo mi ovde govoriti samo o današnjim „čakavcima" i „kajkavcima",
a ne o Srbima katoličke vere, koje vi proglašujete danas i koji sebe drže sa Hrvate, mada to u samoj
stvari nisu, i koji su sebe izodavno zvali: Šokcima, Slavoncima, Dalmatincima, Bosancima.
-------------------------------------------------------------
#Komentar1
Besmislicu o katoličkim štokavcima navodnim Srbima ne treba ni komentirati. Već je raspravljena u
tekstovima koje govore o hrvatskom imenu u štokavskim tekstovima 400 godina prije Vuka Karadžića,
te nepostojanju srpskog imena u štokavskoj pisanoj kulturi. Ruvarčeva bi tvrdnja, da je suvisla, mogla
glasiti da su Srbi, po narječju štokavci, zbog povijesnih okolnosti bili onemogućeni u bilo kakvom
književnom stvaralaštvu na svom govornom jeziku, te da jezik, obični pučki jezik- nisu "preuzeli" od
Hrvata, što je istina. No književni jezik, ako ga i nisu "preuzeli", uvelike su oblikovali pod hrvatskim
utjecajem, budući da je preko 95% svega napisanoga na štokavštini do 1800. upravo-hrvatsko.
Ruvarac također "zaboravlja" da su se Srbi zvali i Vlasima, martolozima i sl., te da je nemali dio
pravoslavaca do 19. st. u hrvatskoj Vojnoj granici sebe zvao (i) Hrvatima. Sam hrvatski povijesni
regionalizam i višeslojni nacionalni identitet nadilazi Ruvarčeve nejake spoznajne sposobnosti.
#Citat2
-------------------------------------------------------------
Pa da čujemo Gaja, šta je on u tom pogledu rekao. Kad su ono 1852. godine napali Gaja „Srpski
dnevnik" u Novom Sadu, i „Srpske novine" u Beogradu, zbog toga što je u njegovim „Narodnim
novinama" izišlo nekoliko članaka koje je napisao današnji prorok Ante Starčević, i u kojima se reklo i
ovo: „koje je taj jezik srpski?, kakav je to srpski jezik?", „narod hrvatski ima u svome jeziku klasičnost,
koja se sa talijanskom svoga vremena natječe a za druge takmace u Evropi nezna", „ne da bi Hrvati
pisali kojim drugim jezikom, nego treba da i oni pisci, koji se za Srbe ili za što drugo drže, nastoje
pisati izobraženim jezikom hrvatskim", „Hrvati imaju tri narečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko i
svako je izobraženije nego li ono, koga neki „srpskim zovu", tada je Gaj u Mirogoju (Mirogoj je bio
letnjikovac Gajev, a danas je groblje) dne 3. studenoga 1852. napisao: „Izjavljenje padu Starčevićevih
članakah o Serbima i serpskom jeziku".
U istom se Gaj izvinjavao, kako je Starčević one članke protiv Srbalja proturio u njegove novine bez
njegovog znanja i odobrenja, kad je on bio odsutan, te je zatim rekao i ovo: „Kao što ja, tako i veća čast
rodoljubivih Hervatah, koji braću Serblje i Serbstvo kao glavni temelj jugoslavenske, ili kako ju mi
polag stare dogodovštine nazvasmo, ilirske narodnosti, smatraju, koji slavna djela prošasnosti, uzorno
junačtvo i bezprimjerno požertvovanje ovo i onostranih Serbaljah s ljubavi punim udivljenjem i
oduševljenjem, kao što zaslužuju, do zvjezdah dižu, pače za zvjezde nadežnice smatraju, najvećom
meržnjom osuđujemo, i kao ljagu od nas odbacujemo sve one, makar kako učeno izhitrene nadriteorije,
kojima se naposljetku ništa drugo nedokazuje, već da se onakim upotrebljenjem cerpljenih datah iz
inostranih spisateljah iz najdavnije prošasnosti još i sad na novo posijati može ono sjeme razdora među
rođenom braćom, koje su već u stara vremena inostranci pripravili. Kad bi g. Starčević samo u jedno
djelo svoga najbližeg zemljaka, koji se je također na tverdim obalama mora jadranskoga rodio, Pavla
naime Vitezovića, Senjanina, pod naslovom „Serbia ilustrata" bio uvirio, bio bi se uvjerio, da je onaj
naš veliki muž polag sve svoje hervatomanije u 8 knjigah, u kojima je spisao historiju Serbah, priznao
veličanstvo i pervenstvo naroda serbskoga, tako glede njegove narodne važnosti, kao što i jezika; kamo
sreće, da je on, koji se je u svoje doba za narodni jezik borio, na mjesto što je hervatski provincijalizam
sa serbskim mješao i tako nepraktično na neoborive zaprjeke nagazivao, – kamo sreće da je on onda,
kao što mi sada u novija vremena, najglavnije grane jezik, koji je u izobilju izrekah i u svojoj čistoći
najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigerlio i u hervatsku književnost uveo, mi bi se zaisto sa svime na
drugom stepenu narodnjeg napretka danas nalazili
-------------------------------------------------------------
#Komentar2
U ovom dijelu Ruvarac citira Ljudevita Gaja u vjerojatno za Gaja najbjednijem i iznimno
ponižavajućem odjeljku. Cijela je stvar prikazana u orječju opisujućem spor o štokavštini,
https://ia904704.us.archive.org/.../Kronologija... te u tekstu do kraja uništavajućem srpsku jezičnu
megalomaniju,
https://www.ivopaic.com/.../2020/10/Viek_narodnosti.pdf
Naime, Ante Starčević je, u Gajevoj izočnosti, bio urednikom njegovih "Narodnih novina" i briljantnim
je polemičkim člancima pokopao srbovanje oko jezika iz dva srpska novosadska lista, niječuća
hrvatsku štokavštinu. Starčević je, porugljivo i virtuozno, doveo u pitanje samo postojanje srpskog
jezika i srpskoga naroda kao takvoga. Iz današnjeg bi se vidozora moglo predbaciti Starčeviću na
ekstremizmu; no valja naglasiti da je to bio tuk na utuk srpskih negiranja hrvatskoga jezika i kulture- o
kojim srpski novinari, ni onda, nisu imali pojma. Starčević ništa miroljubivo nije dokazivao, nego je
nabio na nos velikosrbima da do 19. stoljeća na svom jeziku pisane kulture- nemaju, osim u amalgamu
s ruskim i crkvenoslavenskim. Moglo bi se reći da je Starčević, iako radikalan, bio sućinski u pravu- do
kraja 18. i početka 19. st. Srbi doista nisu imali pisane kulture na svom narodnom jeziku, pa je sam
srpski identitet novostvoren, gleda li se pisana kulturna prošlost. Mogao je, i bez bojovnoubilačkoga
žara, jednostavno citirati Vuka Karadžića: Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i
pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!“ (1818.); "Da sam sve napečatio
Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i
varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik." (1815.) Dakle, po Karadžiću, početkom 19.
stoljeća, nema nikakvoga srpskoga jezika u književnosti već blizu tisuću godina, a štokavsko ijekavski
je "Horvatskij jezik".
Aferim! Treba li što još dodati? Možda objasnidbu Gajeva čelobitija. Gaj je u to doba bio propali
političar i osoba krajnje osramoćena zbog financijskih afera (slučaj Miloša Obrenovića). Da je zadržao
iole dostojanstva, dao bi Starčeviću da odgovori na srpske objede (Srbi su krivo mislili da je Gaj autor
dvaju članaka u kojim ih je budući vođa pravaša doslovno sahranio u staccatu argumenata daleko iznad
njihovih kognitivnih mogućnosti). No, Gaj se kukavički i oportunistički ponio, odričući Starčeviću
pravo da do kraja sruši srpske mitomane, nego je ponizno i ponižavajući upravo ponovio njihova
burgijanja. U čem je Gaj, na stranu njegova osobna bijeda, bio u krivu?
Gaj je (veoma indikativno!) prešutio da je praktički sve napisano ne samo na štokavštini, nego i na
svim zapadnojužnoslavenskim idiomima tijekom stoljeća nedvoumno hrvatsko; zatim je odlutao u
folklorizam (što nema veze s jezikom) i pao u sevdah pohvale srpskom narodnjačenju (možda ne bi
bilo krivo napraviti paralelu sa suvremenim slušanjem srbijanskih narodnjaka kod hrvatskih
primitivaca), izrijekom niječući bilo kakvu urbanu pisanu kulturu i ideološki svodeći ondašnji hrvatski
jezik koji je u doba pisanja (1852.) daleko nadrastao vukovsko narodnjačenje u jeziku i idolizaciju toga
"kako prosti puk piše", što je za Karadžića vjerojatno imalo smisla (iako je rezultiralo kulturocidom
sudobne srpske pisane kulture); sam Gaj je znao da pisati u doba nakon što je Mažuranić izdao moderni
hrvatski rječnik s preko 70.000 leksema (1842.) i dopunio izražajno i profinjeno Gundulićeva "Osmana
" (1844.)- znači posvemašnji promašaj u jezičnom pogledu, budući da je od Karadžića skupljano i
mijenjano "narodno blago", i po hrvatskim krajevima, jednostavno skučeno i rječnički i stilski i
frazeološki i ne može podnijeti usporedbu s umjetničkom hrvatskom književnosti toga doba. To naglo
Gajevo "narodnjačenje", koje nije imalo korijena u njegovu glavnom djelu, znak je duševne i osobne
posrnulosti. O Vitezoviću, koji je u početku najviše na njega utjecao, napisao je besmislicu koju je i
onodobna povjesnica s prijezirom odbacila.