IVO АНДРИЋ — nacionalnost & припадност

Slaven777:
Sinulo mi je nešto što ne znam je li nekome možda još palo na pamet. :D

Andrić je veliki deo života, iz ovog ili onog razloga, Hrvatsku zvao Gospođicom. Da li možda ovde, barem u tragovima, nalaze inspiracije u kojima bi Rajka Radaković trebalo da bude — personifikacija Hrvatske? Pisana i to u vreme Drugog svetskog rata i ustaških zločina; objavljena u direktnom poraću, 1945. godine.

8099.jpg


Ona nije uopšte ni u mislima učestvovala u sudbini svojih sugrađana, ni onih koji su zbog svog srpskog porekla ili svojih uverenja bili podvrgnuti od prvog dana progonima svake vrste, ni onih drugih koji su otvoreno ili prećutno bili na strani državne vlasti i koji su sada uviđali da ta lojalnost ne traži samo bučne najave i manifestacije, nego i žrtve i u krvi i u novcu i u imanju. Uopšte, za Gospođicu je sve ovo što se dešavalo, ovde i po širokom svetu, bilo tuđe, daleko i nestvarno. Politički sukobi i prelomi od opšteg značaja, velike bitke na istoku i zapadu Evrope, sve su to za nju bili samo krupni naslovi na prvoj strani dnevnih listova. Sve je to stajalo po strani kao tamne nejasne mase između kojih je ona hladno i oprezno birala čistine i nalazila puteve za svoje interese.
Kliknite za proširenje...


Analiza romana od M.Bazdulja

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1278144
Baš je dobro biti Rajka
muharem bazdulj

Prva Rajkina reakcija na vijest da je "srpsko momče neko" ubilo austro-ugarskog prestolonasljednika jest: "Sve se to nje ništa ne tiče." Malo kasnije, Andrić elaborira: "Nepodnošljiva joj je misao da njen posao i njen interes mogu da budu vezani za te stvari, uslovljeni nečim što je potpuno izvan njene vlasti, da i ona mora da deli zlu sudbinu neke zajednice." Pročitajmo pažljivo ovu rečenicu. Možemo je čak i skratiti, izostaviti onaj umetnuti dio. Ključ je u sljedećem: Nepodnošljiva joj je misao da i ona mora da dijeli zlu sudbinu neke zajednice. Ne zaboravimo, to piše čovjek koji je svojevoljno odlučio da dijeli zlu sudbine neke zajednice. Upravo iz tog razloga on godine okupacije i provodi u Beogradu, a da to nije morao, odnosno da ga na to nije tjerala nikakva vanjska sila. Nije on 1941. godine, nakon što je Treći rajh razbucao Jugoslaviju, morao da se vrati u Beograd; mogao je diplomatski da landara i uživa po neutralnoj Švajcarskoj. Andrić se tu, međutim, sjetio Helderlina i one njegove da pjesnik treba da ide s narodom. Ovako je svoju odluku tridesetak godina kasnije objasnio Ljubi Jandriću: "Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poći ćeš i ti sa svojim narodom. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo." Dijeliti sudbinu neke zajednice, u tome je srž svakog pravog političkog izbora. Po tome što joj je takva misao nepodnošljiva, Rajka se potvrđuje kao nepolitična osoba.

...

E sad, mozda da se mi zapitamo ko je Jovanka u svoj ovoj priči :think:

Sve u svemu, ima ovdje o čemu da se priča, zovi Milu Lompara :)
 
suave:
S obzirom na poreko oca, Bog zna što je Krleža zaista bio. Ali da je bio ustaša, bio je
Kliknite za proširenje...
Често се хватамо Тита и сличних, али управо је Крлежа био понајвећа зверка.

Баштинар великохрватских и антисрпских тековина усташтва, гуру диктатора на власти, и дубоко свестан крхкости темеља на којима почива хрватски идентитет.
 
Poslednja izmena:
Pa da ponovim što sam rekao o tom liku...


Krešimir Nemec: Gospodar priče

060977.jpg


Ovo je najkompletnija knjiga o Ivi Andriću i njegovu djelu, iz pera andrićomana Krešimira Nemca. Do te je bila najbolja "Velika sinteza" Radovana Vučkovića iz 1975., a sad mislim da su obje, komplementarne, najbolje kao kombinacija.

Jako puno dokumenata, slika, razglednica i sl. Autor analizira Andrićeva djela iz književnoteorijskih, kvaziznanstvenih rakursa, što ostavlja dojam učenosti (nije loše, samo kažem...). Autor Nemec je često subjektivan- npr. u povijesti hrv. romana 1945-2000.. navodi da su romani Joze Laušića intelektualistički, sporohodni i neuspjeli. Možda jesu- no ne vidim po čemu bi bili neuspjeli ? Koji je kriterij ? Slično veli i za Živka Jeličića i Feđu Šehovića. Naravno, ne čitam više nikakve romane- no po čemu je nešto uspjelo (recimo, Slobodan Novak), a nešto ne (recimo, Laušić ili Šehović) ?

Od "velikana", rekao bih da je Nabokov neuspio- verbalizam, no u samim romanima nema ništa- i slažem se s Danilom Kišom da je Nabokovljeva umjetnost u konačnici sterilna (ja bih to i grublje okarakterizirao). No, on je utjecao na niz pisaca anglosfere, pa je očito da su u njemu nešto našli (sami Nabokovljevi sudovi, u kojima pljucka po Dostojevskom, Mannu, Stendhalu, Faulkneru,..su smiješni).

No da se vratimo na autora.

Ne vidim da je Andrić bio takav vrstan stilist kakvim ga prikazuju. Možda nije korektno uspoređivati pisce dvaju jezika, no Slobodan Novak mi izgleda kao sjajan stilist, dok je Andrić dobar, no malo iznadprosječan. On nije epski temperament, iako to stalno naglašavaju, nego lirski. To što je napisao opise -ponekad- duljih razdoblja ne čini ga epikom. Na primjer, Hesse je u njemačkoj literaturi lirski prozaist, dok je Thomas Mann epski.

Muslimani dreče protiv njega, no ne vidim kako je drugačije mogao formulirati svoja stajališta - Turska je zaostali orijent koji je ove narode bacila u dugotrajnu zaostalost, prljavštinu, primitivizam, otupjelost...Naravno da to BH Muslimanima nije ugodna muzika za uši- no to je realija (usput- Andrić je vrlo cijenio Kemal pašu Ataturka i bio više puta u Ankari, Izmiru,..- što je i razumljivo, budući da je Kemal paša bio modernizator).Tu se vidi suprotnost u ideologiji i iskustvu- Krleža je bio starčevićanac, te je muslimane idealizirao i stalno ih podupirao i branio. Andrić je bio nekakav Jugoslaven više srpsko-građanske provenijencije, koji je Muslimane poznavao izbliza i iako nije bio neki mrzitelj njih, to mu je sve djelovalo kao nešto teško zaostalo i tuđe. Andrić razumije da i tromost i sve slično ima svoje zakone, da modernizam po svaku cijenu ne valja- no da se mora pokrenuti iz orijentalne prljavštine i tupavosti.

Krleža, u inače genijalnom nekrologu, nasilu ga je htio uvaliti u hrv. književnu tradiciju, no to je samo manjim dijelom istina, po matoševskoj fazi. U Andrića ima više srpske tradicije, Njegoša i Vuka- ostali, li-la. Inače mi izgleda svoj, miran, svjetski. Imao je čudan život, no uspio je. Izvući se iz kasabe, TBC-a,...svega- nije mala stvar. S autentičnom srpskom svetosavskom tradicijom do 19. stoljeća nije imao veze.

Meni je iznenađenje bilo da je Andrić, i nakon svega, ostao tvrdi katolik. Znao sam da je bio Srbin onako po kulturi, ne po Sv. Savi, no da je ostao pravovjeran, to nisam znao. Znao sam da je bio u tom pogledu širih shvaćanja od Krleže, koji je unatoč bizarnom ustrajanju na katol. kulturi (sve je brojao po crkvenom kalendaru, kao babe) bio pravi vulgarni bojovni ateist uz nešto praznovjerja (istina, ima opis mističkih iskustava, no to i protiv volje). Andrić se nije odrekao vjere u transcendenciju, a pokoji opis spiritualnoga iskustva mi djeluje autentično. Bio je mason, no to je usput...

Također, Andrić je bio visoko profesionalan diplomat- još jedan plus, na stranu ideologija. Po vokaciji očito- književnik, stalno čita, komponira...Samouvjeren, nema kompleksa inferiornosti. Osobno, njegovo mi djelo izgleda svjetskoga kalibra u pripovijestima i postumnoj aforističkoj prozi; romani su dobri, bolji od, recimo, Hemingwayevih, ali su oni Crnjanskoga bolji; eseji kako koji, ima bar 3-6 eseja i putopisa koji su svjetski.

Po mom sudu- dobar pisac, kao Hemingway i Camus, no ne i velik, kao Conrad, Mann ili Krleža.

A da je bio melankolik, depresivac, vidljivo je i Stevie Wonderu.

Pa kad sam spomenuo, evo Krležina nekrologa......

ak1.jpg

ak2.jpg
 
Esad Rahic

20. juna 2020. ·

IVO ANDRIĆ - VANBRAČNI SIN TRAVNIČKOG BEGA
FRA-BEG IVO ANDRIĆ
Nadojen mržnjom romana „Na Drini ćuprija“ Milan Lukić je tokom agresije u jednoj kući zatvorio pa zapalio sedamdeset žena i djece. Osvetu je naveo kao razlog počinjenog zločina na sudu u Hagu. Ali, koliko će još Lukića poroditi Andrićeve knjige?
Kako profesori i nastavnici u BiH nisu u stanju prepoznati činjenicu da između Njegoševog „Gorskog vijenca“ na jednoj i Andrićevih romana na drugoj strani nema nikakve razlike?
Treba li čekati da svi oni prosvjetni radnici koji su diplomirali, magistrirali i doktorirali na „ćuprijama“ i „avlijama“ odu u penziju da bi se iz nastavnog plana i programa izbacilo ovo zlo koje bošnjačku djecu tjera da preziru sama sebe?
Miroslav Krleža, veliki prijatelj Bosne i izuzetan poznavalac njene historije, bio je i ostao neprikosnovena najveća hrvatska (tada jugoslovenska) književna gromada. Ovaj čovjek, živa enciklopedija, zastupao je svoj slobodarski stav i u vremenu državnog jednoumlja. U nekoliko navrata se u direktnoj komunikaciji verbalno suprotstavio samom Titu. Oni koji su zapamtili taj vakat znaju kolika je to hrabrost morala biti. Važio je za čovjeka bez dlake na jeziku.
Književnik i novinar Miljenko Jergović svjedoči da je Krleža u razgovoru uvijek obavezno izgovarao „fra-beg“ pri pominjanju Andrićevog imena, aludirajući na njegovo porijeklo. Često je nasmijavao prisutne pitajući se poluglasno, kako se ovaj nobelovac mogao izjasniti kao Srbin kad svi znaju da mu je majka katolkinja, a otac musliman.
Zbog toga što su ga drugovi provocirali činjenicom da je njegov biološki otac musliman i da ga nije htio priznati za svoje dijete, Ivan Ivo Andrić je kroz svoje teško djetinjstvo zamrzio taj cijeli narod.
Rođen je tajno u selu Dolac kod Travnika, gdje je živjela familija njegove majke Katarine Pejić. Da bi prikrila sramotu vanbračnog djeteta dala ga je svojoj udatoj sestri Ani u Višegrad. U rubriku za ime oca upisan je podmićeni starac Antun Andrić, školski podvornik, koji je umro nakon dvije godine. Riječ „kopile“ koja ga je svaki dan čekala u igri sa vršnjacima porodila je u njegovoj duši patološku mržnju prema jednom cijelom kolektivitetu i od njega napravila frustriranu ličnost. On je ovaj bolni period odrastanja kasnije formulisao ovako: “Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.“ A, on se liječio pišući laži. Njegove knjige servirane nama kao „istorijski romani“ su generatori mržnje. Blateći sve što je imalo dodira sa Islamom, Andrić se čitav svoj život „svetio“ čovjeku kojeg nikada nije ni upoznao.
Nadojen mržnjom romana „Na Drini ćuprija“ Milan Lukić je tokom agresije u jednoj kući zatvorio pa zapalio sedamdeset žena i djece. Osvetu je naveo kao razlog počinjenog zločina na sudu u Hagu. Ali, koliko će još Lukića poroditi Andrićeve knjige? Ko može mitomanima objasniti da sve ono što je napisao Andrić nije istina? Nikada oni neće povjerovati da mu je Nobelovu nagradu izlobirala i kupila četnička emigracija zajedno sa Ćosićevim SANU-om s ciljem pravdanja pred Evropom genocida počinjenog nad Bošnjacima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kakva je to Nobelova nagrada za književnost ako je nije dobio Lav Tolstoj za svojih dvadeset miliona prodatih knjiga?
Njegoš i Andrić, su u svojim (ne)djelima ostavili genocidni i rasistički krvavi trag.
Zna se dobro koliki je lažov bio Ivo koji je za samo godinu dana u Austriji upisao, završio fakultet i doktorirao. Znali su svi i da je ta spodoba bila učesnik potpisivanja kapitulacije Jugoslavije pred Hitlerovom Njemačkom. Poznato je, pogotovo njemu, kako se kasniji nobelovac svojevremeno nudio fašističkoj vladi Ante Pavelića.
Ivo Andrić je bio psihički hendikepirana ličnost. Dvadeset godina je sa svojim prijateljem Nenadom Jovanovićem dijelio njegovu suprugu Milicu. Oženio ju je u šezdeset šestoj godini svoga života, kada je ova postala udovica. To mu je bio prvi i posljednji brak. Istovremeno se udvarao ženama svojih ostalih poznanika sa više ili manje „uspjeha.“ Gustav Krklec, pjesnik, ga je mjesecima ganjao po Beogradu četrdesetih godina sa pištoljem u ruci da me se osveti što je spavao sa njegovom bračnom drugaricom. Njegova nastranost je očigledna kroz opise sadističkih seksualnih scena koje on u svojim (ne)djelima pripisuje Turcima. Bojao se i pomisli da ima svoje dijete. Mrzovolja, životna bezvoljnost i zabrinutost vidljive su mu na svakoj fotografiji.
Ne osporavajući književni talenat kojeg je sigurno naslijedio od oca, jer majka mu je bila obična radnica u tvornici čarapa na Bistriku (Stari dio Sarajeva), mora se postaviti ovo pitanje: Kako profesori i nastavnici u BiH nisu u stanju prepoznati činjenicu da između Njegoševog „Gorskog vijenca“ na jednoj i Andrićevih romana na drugoj strani nema nikakve razlike? Treba li čekati da svi oni prosvjetni radnici koji su diplomirali, magistrirali i doktorirali na „ćuprijama“ i „avlijama“ odu u penziju da bi se iz nastavnog plana i programa izbacilo ovo zlo koje bošnjačku djecu tjera da preziru sama sebe?
Zar nije Emir Kusturica i njegov Andrićgrad dovoljan pokazatelj rezultata kroz lektiru obaveznih iščitavanja ove literature? Hoće li se pojaviti i jedan ministar prosvjete, na bilo kom nivou, koji će imati hrabrosti da kaže car je go?
Miroslav Krleža je državu Bosnu u srednjem vijeku nazvao jedinim ostrvom slobode i svjetla misli u mračnoj Evropi. Znao je on i da život stanovništva, za vladavine Otomanske imperije, nije bio ni blizu Andrićevim opisima. Zna se dobro koliki je lažov bio Ivo, koji je za samo godinu dana u Austriji upisao, završio fakultet i doktorirao.
Znali su svi i da je ta spodoba bila učesnik potpisivanja kapitulacije Jugoslavije pred Hitlerovom Njemačkom. Poznato je, pogotovo njemu, kako se kasniji nobelovac svojevremeno nudio fašističkoj vladi Ante Pavelića. Ovo je jedan mali dio razloga koji je rezultirao sljedećoj, Krleži nesvojstvenoj reakciji.
Povodom skupa pisaca u Zagrebu, čiji je organizator bio Miroslav Krleža u njegovu kancelariju je ušao čovjek koji mu se predstavio kao Andrićev sekretar. Rekao je da je razlog njegovog dolaska Ivino insistiranje da bude najavljen, prije njegovog planiranog izlaska za govornicu, isljučivo kao srpski književnik. Krleža je veoma ljubazno odgovorio da će se njegovom zahtjevu udovoljiti i da tu nema nikakvih problema. Obećao je čak da će ga on lično tako i najaviti. Kada se gost zadovoljan odgovorom pozdravio i već krenuo prema vratima, domaćin mu reče: „Ovo što smo razgovarali bilo je službeno, a ovo što ću vas zamoliti da prenesete vašem šefu je privatno. Recite Ivi Andriću da mu ja j...m majku hrvatsku.
Autor: Sead Zubanović – BalkanPost
 
Slaven777:
Katarina je sahranjena na rimokatoličkom groblju. U knjizi krštenih Crkve Sv. Jovana Krstitelja u Travniku, ovako je upisano (II sveska, str. 67, redni br. 70):

1892. oktobra 9, Ivan Antun Andrić (otac), podvornik, Katarina r. Pejić (majka), rimokatolici, Travnik
Kliknite za proširenje...
mozda je postala katolkinja udajuci se za njegovog oca?
to je tada bilo normalno i uobicajeno
 
NickFreak:
Па пошто су Хрвати почели ту идентификацију није важно како се човек изјашњава већ који су му корени а једина њима позната идентификација је римокатолик-Хрват. Немају крсне славе на основу чега би могли пратити своје порекло мало даље онда је једина идентификација св. Патрик-Хрват.
Пошто ни ми немамо довољно информација нити начина да утврдимо његово право порекло остаје да је био Хрват.
Kliknite za proširenje...
znam mnogo sadasnjih hrvata koji imaju neosporno SRBSKO poreklo, ali ih sada svi tretiraju kao hrvate
zasto onda i njih ne tretirati kao srbe
 
Mrkalj:
Esad Rahic

20. juna 2020. ·

IVO ANDRIĆ - VANBRAČNI SIN TRAVNIČKOG BEGA
FRA-BEG IVO ANDRIĆ
Nadojen mržnjom romana „Na Drini ćuprija“ Milan Lukić je tokom agresije u jednoj kući zatvorio pa zapalio sedamdeset žena i djece. Osvetu je naveo kao razlog počinjenog zločina na sudu u Hagu. Ali, koliko će još Lukića poroditi Andrićeve knjige?
Kako profesori i nastavnici u BiH nisu u stanju prepoznati činjenicu da između Njegoševog „Gorskog vijenca“ na jednoj i Andrićevih romana na drugoj strani nema nikakve razlike?
Treba li čekati da svi oni prosvjetni radnici koji su diplomirali, magistrirali i doktorirali na „ćuprijama“ i „avlijama“ odu u penziju da bi se iz nastavnog plana i programa izbacilo ovo zlo koje bošnjačku djecu tjera da preziru sama sebe?
Miroslav Krleža, veliki prijatelj Bosne i izuzetan poznavalac njene historije, bio je i ostao neprikosnovena najveća hrvatska (tada jugoslovenska) književna gromada. Ovaj čovjek, živa enciklopedija, zastupao je svoj slobodarski stav i u vremenu državnog jednoumlja. U nekoliko navrata se u direktnoj komunikaciji verbalno suprotstavio samom Titu. Oni koji su zapamtili taj vakat znaju kolika je to hrabrost morala biti. Važio je za čovjeka bez dlake na jeziku.
Književnik i novinar Miljenko Jergović svjedoči da je Krleža u razgovoru uvijek obavezno izgovarao „fra-beg“ pri pominjanju Andrićevog imena, aludirajući na njegovo porijeklo. Često je nasmijavao prisutne pitajući se poluglasno, kako se ovaj nobelovac mogao izjasniti kao Srbin kad svi znaju da mu je majka katolkinja, a otac musliman.
Zbog toga što su ga drugovi provocirali činjenicom da je njegov biološki otac musliman i da ga nije htio priznati za svoje dijete, Ivan Ivo Andrić je kroz svoje teško djetinjstvo zamrzio taj cijeli narod.
Rođen je tajno u selu Dolac kod Travnika, gdje je živjela familija njegove majke Katarine Pejić. Da bi prikrila sramotu vanbračnog djeteta dala ga je svojoj udatoj sestri Ani u Višegrad. U rubriku za ime oca upisan je podmićeni starac Antun Andrić, školski podvornik, koji je umro nakon dvije godine. Riječ „kopile“ koja ga je svaki dan čekala u igri sa vršnjacima porodila je u njegovoj duši patološku mržnju prema jednom cijelom kolektivitetu i od njega napravila frustriranu ličnost. On je ovaj bolni period odrastanja kasnije formulisao ovako: “Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.“ A, on se liječio pišući laži. Njegove knjige servirane nama kao „istorijski romani“ su generatori mržnje. Blateći sve što je imalo dodira sa Islamom, Andrić se čitav svoj život „svetio“ čovjeku kojeg nikada nije ni upoznao.
Nadojen mržnjom romana „Na Drini ćuprija“ Milan Lukić je tokom agresije u jednoj kući zatvorio pa zapalio sedamdeset žena i djece. Osvetu je naveo kao razlog počinjenog zločina na sudu u Hagu. Ali, koliko će još Lukića poroditi Andrićeve knjige? Ko može mitomanima objasniti da sve ono što je napisao Andrić nije istina? Nikada oni neće povjerovati da mu je Nobelovu nagradu izlobirala i kupila četnička emigracija zajedno sa Ćosićevim SANU-om s ciljem pravdanja pred Evropom genocida počinjenog nad Bošnjacima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kakva je to Nobelova nagrada za književnost ako je nije dobio Lav Tolstoj za svojih dvadeset miliona prodatih knjiga?
Njegoš i Andrić, su u svojim (ne)djelima ostavili genocidni i rasistički krvavi trag.
Zna se dobro koliki je lažov bio Ivo koji je za samo godinu dana u Austriji upisao, završio fakultet i doktorirao. Znali su svi i da je ta spodoba bila učesnik potpisivanja kapitulacije Jugoslavije pred Hitlerovom Njemačkom. Poznato je, pogotovo njemu, kako se kasniji nobelovac svojevremeno nudio fašističkoj vladi Ante Pavelića.
Ivo Andrić je bio psihički hendikepirana ličnost. Dvadeset godina je sa svojim prijateljem Nenadom Jovanovićem dijelio njegovu suprugu Milicu. Oženio ju je u šezdeset šestoj godini svoga života, kada je ova postala udovica. To mu je bio prvi i posljednji brak. Istovremeno se udvarao ženama svojih ostalih poznanika sa više ili manje „uspjeha.“ Gustav Krklec, pjesnik, ga je mjesecima ganjao po Beogradu četrdesetih godina sa pištoljem u ruci da me se osveti što je spavao sa njegovom bračnom drugaricom. Njegova nastranost je očigledna kroz opise sadističkih seksualnih scena koje on u svojim (ne)djelima pripisuje Turcima. Bojao se i pomisli da ima svoje dijete. Mrzovolja, životna bezvoljnost i zabrinutost vidljive su mu na svakoj fotografiji.
Ne osporavajući književni talenat kojeg je sigurno naslijedio od oca, jer majka mu je bila obična radnica u tvornici čarapa na Bistriku (Stari dio Sarajeva), mora se postaviti ovo pitanje: Kako profesori i nastavnici u BiH nisu u stanju prepoznati činjenicu da između Njegoševog „Gorskog vijenca“ na jednoj i Andrićevih romana na drugoj strani nema nikakve razlike? Treba li čekati da svi oni prosvjetni radnici koji su diplomirali, magistrirali i doktorirali na „ćuprijama“ i „avlijama“ odu u penziju da bi se iz nastavnog plana i programa izbacilo ovo zlo koje bošnjačku djecu tjera da preziru sama sebe?
Zar nije Emir Kusturica i njegov Andrićgrad dovoljan pokazatelj rezultata kroz lektiru obaveznih iščitavanja ove literature? Hoće li se pojaviti i jedan ministar prosvjete, na bilo kom nivou, koji će imati hrabrosti da kaže car je go?
Miroslav Krleža je državu Bosnu u srednjem vijeku nazvao jedinim ostrvom slobode i svjetla misli u mračnoj Evropi. Znao je on i da život stanovništva, za vladavine Otomanske imperije, nije bio ni blizu Andrićevim opisima. Zna se dobro koliki je lažov bio Ivo, koji je za samo godinu dana u Austriji upisao, završio fakultet i doktorirao.
Znali su svi i da je ta spodoba bila učesnik potpisivanja kapitulacije Jugoslavije pred Hitlerovom Njemačkom. Poznato je, pogotovo njemu, kako se kasniji nobelovac svojevremeno nudio fašističkoj vladi Ante Pavelića. Ovo je jedan mali dio razloga koji je rezultirao sljedećoj, Krleži nesvojstvenoj reakciji.
Povodom skupa pisaca u Zagrebu, čiji je organizator bio Miroslav Krleža u njegovu kancelariju je ušao čovjek koji mu se predstavio kao Andrićev sekretar. Rekao je da je razlog njegovog dolaska Ivino insistiranje da bude najavljen, prije njegovog planiranog izlaska za govornicu, isljučivo kao srpski književnik. Krleža je veoma ljubazno odgovorio da će se njegovom zahtjevu udovoljiti i da tu nema nikakvih problema. Obećao je čak da će ga on lično tako i najaviti. Kada se gost zadovoljan odgovorom pozdravio i već krenuo prema vratima, domaćin mu reče: „Ovo što smo razgovarali bilo je službeno, a ovo što ću vas zamoliti da prenesete vašem šefu je privatno. Recite Ivi Andriću da mu ja j...m majku hrvatsku.
Autor: Sead Zubanović – BalkanPost
Kliknite za proširenje...

Ovo bre samo lud covek moze da napise 😅

A cekaj ko je autor Zubanovic ili Rahic? Vrv ga je Rahic preneo.
 
Lanselot:
Pa nije Tabu. Bio je Srbin iz Bosne, potpuno je irelevantno kojoj religiji je pripadao, obzirom da je bio dovoljno osvešćen i edukovan da zna ko je i šta je.
Kliknite za proširenje...

Lanselot:
Ma znam.Ali previše je Andrić ostavio iza sebe da bi se njegovo poreklo dovelo u pitanje.
Kao da sad razmatramo kako se Kusturica oseća i izjašnjava.
Kliknite za proširenje...

Na ovo sam mislio.

Zašto da ne? Verovatno će jednog dana kada bude istorijska ličnost i o Kusturici biti tema.
 
Lanselot:
Šta ima tu da se istražuje? Hercegovac koji je svestan svog porekla o kojem je pričao 100000 puta javno? Na kraju je ispalo da je i pogodio tačno odakle potiče dnk analizom.Sad ćemo i to da osporavamo? Šta bi mogao da bude, ajd mi reci, msm šta bi bilo poželjno?
Kliknite za proširenje...

Pa o svakom iole poznatijem čoveku se može napisati cela knjižurina kao biografska monografija.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nina
Naučnici rekonstruisali lice ruskog cara Ivana Groznog.
Odgovora
0
Pregleda
190
Nina
Nina

Back
Top