Mej bregami
Buduća legenda
- Poruka
- 45.269
Kao klinac sam bio sa školom u muzeju Seljačke bune gdje je taj nadgrobni spomenik.
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Kao klinac sam bio sa školom u muzeju Seljačke bune gdje je taj nadgrobni spomenik.
Eto vidiš, niko nije mogao da bira istorijske okolnosti.Kao klinac sam bio sa školom u muzeju Seljačke bune gdje je taj nadgrobni spomenik.
Bilo je barem deset seljačkih buna u krugu 20km kod mene kroz stoljeća.Eto vidiš, niko nije mogao da bira istorijske okolnosti.
Da li je tamo bilo kakvinista? Posebno u vreme Tahijevog feudalnog rata sa nemačkom gospodaricom iz susedstva? Laici koji propovedaju u crkvi nisu baš uobičajeni kod katolika.Bilo je barem deset seljačkih buna u krugu 20km kod mene kroz stoljeća.
Uostalom i po Europi je bilo isto.
Mislio si kalvinista?Da li je tamo bilo kakvinista? Posebno u vreme Tahijevog feudalnog rata sa nemačkom gospodaricom iz susedstva? Laici koji propovedaju u crkvi nisu baš uobičajeni kod katolika.
Da nije bilo i toga u Stubici? Onoliko uporan otpor seljačke vojske s jedne strane i gonjenje do uništenja seljaka koji baš i nisu krenuli da istrebe gospodu kao Pugačov, pomalo liči na pravi verski rat.Mislio si kalvinista?
Reformacija je u jednom trenutku uhvatila maha u Hrvatskoj, najviše u Međimurju, ali je brzo sasječena u korijenu.
Nije, počelo je kao spor oko podjele i upravljanja Stubičkog imanja. Plemići su huškali svoje kmetove na druge.Da nije bilo i toga u Stubici? Onoliko uporan otpor seljačke vojske s jedne strane i gonjenje do uništenja seljaka koji baš i nisu krenuli da istrebe gospodu kao Pugačov, više liči na verski rat. Negde sam pročitao da je ta nemačka plemkinja bila izrazito bolja prema seljacima od Tahija, možda su ona (tj dok ina nije udaljena/proterana) i njena frakcija (tj Gubecova vojska) naginjali kalvinizmu? Kao da je upravo njeno proterivanje dalo krila Tahiju i njegovima da počnu sa divljanjem?
Da mora se reci Istina Srbi u onome sto je fakticki pocelo 1804 god..a kasnije se pretvorilo u pravi ustanak protiv centralne Otomanske- Turske vlasti od 1806 godine pa na dalje su prvobitno trazili da se u Beogradskom pasaluku uvede red- odnosno da se isteraju Dahije koje su i za centralnu Tursku vlast bili pobunjenici i odmetnici koji su prethodno silom preuzeli vlast ubivsi zakonitog pasu i uvodeci u pasaluku bezakonje i anarhiju-Turska centralna vlast to nije htela ili mogla da suzbije..Mislim da bi se Srbi u pocetku zadovoljili da je od strane Sultana ponudjeno da se isteraju Dahije uvede red i da Srpski knezovi skupljaju Harac i ostale poreze u narodu i nose ih pashi u Beograd uz mozda i neku kulturnu i versku autonomiju to nije ponudjeno ni uradjeno pa je jedna manje vise lokalna pobuna prerasla u pravi Srpsko- Turski rat i borbu za oslobodjenje..Nije, počelo je kao spor oko podjele i upravljanja Stubičkog imanja. Plemići su huškali svoje kmetove na druge.
Bile su barem dvije manje bune prije 1573.
Pobuna je imala motiv kao i Prvi srpski ustanak, zbaciti neposredne zle vlasteline/dahije i tražiti pomoć od kralja/sultana za svoja prava i zaštitu.
Kada se lomila bitka na seljačku stranu u Stubici, došlo je pojačanje plemićima za koje su seljaci mislili na prvu da dolazi kralj njima u pomoć.
Tako i kada je sultan odbio pomoći Srbima i poslao vojsku na njih, to se od borbe samo protiv lokalne uprave pretvorilo u puku borbu za preživljavanje. Vjerojatno su Srbi bili duboko razočarani takvom sultanovom odlukom.
Za dom...Zapadna štokavica ima puno više povezanosti sa čakavicom nego sa istočnom štokavicom koja se koristila u Srbiji, a iskonski Srbi nisu govorili šćakavicom. Znači, granica zapadnih i istočnih dijalekata je ugrubo pratila Drinu ~do područja Višegrada.
Uporedimo to i recimo pisanja Tibora Živkovića, Pirivatrića i Ivanu Komatinu i da ne pominjem.Nekritička politička selektivnost nacionalno afirmativnih podataka kao normalnost hrvatske nacionalne znanosti
Posebno treba kao jasnu činjenicu istaći da hrvatska istraživanja istorije jezika i književnosti
- u odnosu prema srpskima stoje u kvantitativnom odnosu, oko 80:1
- politički su orijentisana i to sa osnovnim ciljem izgradnje i očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta
Pogledajte prilog 1404621
- da se politički nepoželjne činjenice ovlaš registruju, ali tretiraju kao neutralne, paralizovane i bez ikakve težine i uticaja u daljim izvođenjima i zaključivanjima, za koja se koriste isključivo (dakle strogo selektivno) činjenice koje su upotrebljeve u hrvatskoj naučnoj politici afirmacije njihovog nacionalnog identiteta
Kao posledicu toga, uprkos sto puta obimnijoj produkciji u nacionalnoj nauci nego što je to kod srpske nacionalne nauke, u širokoraspisanoj hrvatskoj nacionalnoj nauci nećete pronaći, na primer, činjenice koje sam naveo u ovoj temi:
a) da je trojstvo narečja prvi put patentirao Vatroslav Jagić kao srpskohrvatski jezik u godini Vukove smrti;
b) da je još Juraj Križanić jasno razlikovao srpski štokavski od hrvatskog čakavsko-šćakavskog;
ili npr. da su u cilju učenja "ilirskog jezika" radi izrade srpskih rečnika sa funkcijom prozelitizma Kašić i Mikalja proveli dugi niz godina u srpskim sredinama - Beogradu tj. Temišvaru.
Dakle, sve činjenice koje ruše lažnu paradigmu o postojanju "hrvatskog štokavskog jezika" u hrvatskoj nacionalnoj znanosti naprosto se preskaču, kao da nemaju nikakvu težinu. To je ta hrvatska politička nekritička selektivnost u nacionalnim naukama.
Prvo objasni “genetsku vezu” kajkavskog i bilo kog štokavskog, ili međusobnu vezu kajkavskog i čakavskog pa onda možemo dalje.Znači sve pogrešno i nije nešto iz kuhinje Zagreba, a kamoli vremena Tita jer su zapadnoštokavsko narječje izmislili srpski jezikoslovci, kao što su izmislili i čakavsko narječje. Srbi su sve to izmislili, a sad krivnju svaljujete na Zagreb i Tita?! Zapadnoštokavski se misli na zasebno narječje sa svojim jezičnim karakteristikama koje ga odvajaju od istočnoštokavskog i torlačkog narječja.
Uporedimo to i recimo pisanja Tibora Živkovića, Pirivatrića i Ivanu Komatinu i da ne pominjem.
Pogledajte prilog 1565305
Dalibor Brozović (1965: 39) također priznaje: »Govorimo li iskreno, moramo priznati da je u posljednjih 130 godina poteklo iz Zagreba, doduše, deklarativnih inicijativa manje, ali konkretnih postupaka u pravcu jezičnog približavanja više. Zagreb se u 19. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u 20. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante«.
***
Dragoljub Petrović, Letopis Matice srpske, 1994. knj. 434. sv. 3, str. 260
Budući da sam tih godina češto boravio po Baniji i Kordunu i razumevao tamošnje narodno raspoloženje pitao sam Brozovića kako to (rešiti srpski problem, prim. Mrkalj) misle učiniti:
–– Daćemo ih asimilirati!
–– A ako ne pristanu?
–– Ima i drugih mogućnosti!
–– Novi Jasenovac?
–– Ako bude potrebno, da!
***
Rastislav Petrović: Crnogorske ustaše, četvrto izdanje, Peme Kuči (2021), str. 141
http://www.cps.org.rs/Knjige/crnogorske_ustase.pdf
U svetu, naročito u državama Zapadne Evrope, uobičajeno je da se, ne samo naučnici nego i ostali građani pouzdano obaveštavaju o jednom narodu, njegovom poreklu, jeziku, veri, istoriji, kulturi, iz enciklopedije koju su napisali vrhunski stručnjaci. Nezamislivo je u tim zemljama da enciklopedije uređuju „naučnici” koje određuju državnici i političari, kao što je slučaj sa Redakcijom Enciklopedije Jugoslavije za Crnu Goru, kojoj je stavljeno u zadatak da prona|e „enciklopediste” da pišu onako kako im se kaže. Da je to zaista tako kao dokaz nam mogu poslužiti tekstovi objavljeni u trećoj knjizi EJ posvećeni Cmoj Gori, zapravo „Crnogorsko-primorskoj mitropoliji", u kojoj je Srbija predstavljena kao zemlja koja je okupirala Zetu i u njoj progonila katolike, rušila im crkve i druge katoličke spomenike, i koja je tadašnjim „Crnogorcima" skidala sa glave tijare umesto njih im stavljala kamilavke. Tako su o Srbiji pisali u svojim knjigama i člancima Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević i zato smo uvereni da je njihov uticaj bio utkan u te sadržaje. S obzirom na takav naš zaključak i na nepobitnu činjenicu da autori enciklopedijskih jedinica o „Crnogorcima" i „Crnogorskoj crkvi" nisu napisali ono što su morali kada se piše za enciklopediju i što su o određenim događajima pisali suprotno jedan drugome, smatramo se obaveznim da na to ukažemo. Ispravljajući njihove „greške" istovremeno ispravljamo i njihovog duhovnog oca Savića Markovića Štedimltju, takozvanog „Crvenog Hrvata".
Počećemo od prve rečenice: „Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski... Naš odgovor: Crnogorski narod nije postojao kada se na prostoru današnje Crne Gore mogla čuti i poneka ikavska reč. U to vreme je na tom području živeo narod „Tribala i Srba”, čiji je vladar titulisan kao „arhont Srba". O jeziku još piše: Srpskohrvatski je još i jezik Hrvata, Muslimana i,tamo nekih Srba". Ovo tamo nekih" mi smo namerno dodali da bismo dokazali da je Dalibor Brozović u jedanaestočasovnom razgovoru sa recenzentima, u prisustvu Redakcije EJ za Crnu Goru, postigao ono što je hteo: ubacio je u enciklopediju crnogorski narod", a zatim je, nabrajajući ko još govori tim jezikom, prvo stavio Hrvate, a posle njih Muslimane i „tamo neke" Srbe na kraju. Svi su izgledi da je Brozović bolje proučio S. Markovića Štedimliju, koji je prvi postavio temelj takozvanom crnogorskom jeziku. On je, zatim, i na ovom primeru dokazao da je bio u pravu kada nam je jednom prilikom rekao:
"Profesore, mi Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala ,nauka'. Tražimo mnogo da bismo dobili malo, ali malo pomalo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga".
Pažljivo smo ga slušali iako smo sedell za kafanskim stolom, što je doprinelo našem otvorenom razgovoru. Složio se sa nama kada smo mu kazali da su na takav način, posle devet vekova, dobili državu u čijim granicama se nalazi Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, kao i Dubrovnik sa okolinom koji nikada u svojoj istoriji nije pripadao ni Dalmaciji ni Hrvatskoj. Isti je slučaj sa Istrom.
„Šta možete, profesore, vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način, a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi."
Brozović se saglasio sa nama kada smo kazali da su povećali i broj Hrvata na račun Srba, koje su prvo pounijatili, zatim pokatoliči i, na kraju, pohrvatili.
Ovaj razgovor je vođen 1990. godine, posle održanog Okruglog stola na prvom programu TV Beograda. Brozović je tada bio potpredsednik Predsedništva Hrvatske. Njegovi sagovornici su te večeri bili Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić i Sergej Veselinović iz Hrvatske, a Vasilije Krestić, Smilja Avramov, Rastislav Petrović i Brana Crnčević iz Srbije. Emisiju su vodil Krste Bijelić i Miloš Marković.
***
Dalibor Brozović: Uloga časopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, Jezik, XLIV/2, Zagreb 1996, str. 42-53
Taktika hrvatskih jezikoslovaca
"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:
- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.
- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."
![]()
"Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu, ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, iIi neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."
"Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu, ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, iIi neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."
Na pisanju Tibora Živkovića, pa onda ovo dvoje pomenutih se lepo vidi kako to funkcioniše u praksi: prvo se krene sa Dukljom, onda se ne daje ista težina Porfirogenitovom De Ceremoniis (koji jasno konstatuje da u Duklji žive Srbi) kao De Administrando Imperio, pa se tako situacija zamagljuje, onda (Živković) počneš i da teoretišeš o tome da onogurski Bugari nekako nisu preselili Severjane na zapad svog domena nego “Obodrite i Timočane”, pa se posle jave članovi Bugarske akademije nauka i nosioci ordena Republike Bugarske (Pirivatrić, i jedno i drugo) i razni izdanci iste “škole” (Ivana Komatina), a za to vreme se praviš nemušt što se tiče Bosne i Rame, tako da se Srbi saseku na potpuno nepostojanje.Pogledajte prilog 1565305
Dalibor Brozović (1965: 39) također priznaje: »Govorimo li iskreno, moramo priznati da je u posljednjih 130 godina poteklo iz Zagreba, doduše, deklarativnih inicijativa manje, ali konkretnih postupaka u pravcu jezičnog približavanja više. Zagreb se u 19. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u 20. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante«.
***
Dragoljub Petrović, Letopis Matice srpske, 1994. knj. 434. sv. 3, str. 260
Budući da sam tih godina češto boravio po Baniji i Kordunu i razumevao tamošnje narodno raspoloženje pitao sam Brozovića kako to (rešiti srpski problem, prim. Mrkalj) misle učiniti:
–– Daćemo ih asimilirati!
–– A ako ne pristanu?
–– Ima i drugih mogućnosti!
–– Novi Jasenovac?
–– Ako bude potrebno, da!
***
Rastislav Petrović: Crnogorske ustaše, četvrto izdanje, Peme Kuči, Beograd, 2021., strr. 150, 151
http://www.cps.org.rs/Knjige/crnogorske_ustase.pdf
U svetu, naročito u državama Zapadne Evrope, uobičajeno je da se, ne samo naučnici nego i ostali građani pouzdano obaveštavaju o jednom narodu, njegovom poreklu, jeziku, veri, istoriji, kulturi, iz enciklopedije koju su napisali vrhunski stručnjaci. Nezamislivo je u tim zemljama da enciklopedije uređuju „naučnici” koje određuju državnici i političari, kao što je slučaj sa Redakcijom Enciklopedije Jugoslavije za Crnu Goru, kojoj je stavljeno u zadatak da prona|e „enciklopediste” da pišu onako kako im se kaže. Da je to zaista tako kao dokaz nam mogu poslužiti tekstovi objavljeni u trećoj knjizi EJ posvećeni Cmoj Gori, zapravo „Crnogorsko-primorskoj mitropoliji", u kojoj je Srbija predstavljena kao zemlja koja je okupirala Zetu i u njoj progonila katolike, rušila im crkve i druge katoličke spomenike, i koja je tadašnjim „Crnogorcima" skidala sa glave tijare umesto njih im stavljala kamilavke. Tako su o Srbiji pisali u svojim knjigama i člancima Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević i zato smo uvereni da je njihov uticaj bio utkan u te sadržaje. S obzirom na takav naš zaključak i na nepobitnu činjenicu da autori enciklopedijskih jedinica o „Crnogorcima" i „Crnogorskoj crkvi" nisu napisali ono što su morali kada se piše za enciklopediju i što su o određenim događajima pisali suprotno jedan drugome, smatramo se obaveznim da na to ukažemo. Ispravljajući njihove „greške" istovremeno ispravljamo i njihovog duhovnog oca Savića Markovića Štedimltju, takozvanog „Crvenog Hrvata".
Počećemo od prve rečenice: „Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski... Naš odgovor: Crnogorski narod nije postojao kada se na prostoru današnje Crne Gore mogla čuti i poneka ikavska reč. U to vreme je na tom području živeo narod „Tribala i Srba”, čiji je vladar titulisan kao „arhont Srba". O jeziku još piše: Srpskohrvatski je još i jezik Hrvata, Muslimana i,tamo nekih Srba". Ovo tamo nekih" mi smo namerno dodali da bismo dokazali da je Dalibor Brozović u jedanaestočasovnom razgovoru sa recenzentima, u prisustvu Redakcije EJ za Crnu Goru, postigao ono što je hteo: ubacio je u enciklopediju crnogorski narod", a zatim je, nabrajajući ko još govori tim jezikom, prvo stavio Hrvate, a posle njih Muslimane i „tamo neke" Srbe na kraju. Svi su izgledi da je Brozović bolje proučio S. Markovića Štedimliju, koji je prvi postavio temelj takozvanom crnogorskom jeziku. On je, zatim, i na ovom primeru dokazao da je bio u pravu kada nam je jednom prilikom rekao:
"Profesore, mi Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala ,nauka'. Tražimo mnogo da bismo dobili malo, ali malo pomalo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga".
Pažljivo smo ga slušali iako smo sedell za kafanskim stolom, što je doprinelo našem otvorenom razgovoru. Složio se sa nama kada smo mu kazali da su na takav način, posle devet vekova, dobili državu u čijim granicama se nalazi Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, kao i Dubrovnik sa okolinom koji nikada u svojoj istoriji nije pripadao ni Dalmaciji ni Hrvatskoj. Isti je slučaj sa Istrom.
„Šta možete, profesore, vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način, a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi."
Brozović se saglasio sa nama kada smo kazali da su povećali i broj Hrvata na račun Srba, koje su prvo pounijatili, zatim pokatoličili, na kraju, pohrvatili.
Ovaj razgovor je vođen 1990. godine, posle održanog Okruglog stola na prvom programu TV Beograda. Brozović je tada bio potpredsednik Predsedništva Hrvatske. Njegovi sagovornici su te večeri bili Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić i Sergej Veselinović iz Hrvatske, a Vasilije Krestić, Smilja Avramov, Rastislav Petrović i Brana Crnčević iz Srbije. Emisiju su vodil Krste Bijelić i Miloš Marković.
***
Dalibor Brozović: Uloga časopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, Jezik, XLIV/2, Zagreb 1996, str. 42-53
Taktika hrvatskih jezikoslovaca
"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:
- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.
- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."
![]()
"Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu, ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, iIi neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."
Magarac nije za poređenje, on se ipak brani od vuka koliko može.![]()
"Važno da nam jeo dupe na sigurnom..." a zbog kratkovidosti upalo im je dupe u procep zajedno sa celokupnim narodom nakon 1991.
Srpskohrvatskim jezicima i jugoslovenskim historiografijama je (srpsko) rogato jugoslovensko goveče postiglo i to da Hrvati sad tvrde i da se hrvatski jezik “prostire sve do Kraljeva”, a Bugari da se bugarski “prostire” ne samo do Velike Morave nego do “vododelnice između Velike Morave i Kolubare” i okoline Beograda!
Srpski ne ide u definiciju hrvatskoga usvojenu u Zakonu o hrvatskom jeziku:
Hrvatski jezik obuhvaća suvremeni nadregionalni hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku, kao i hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko) i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika.
I preko svega je daleko najzanimljivije to da opšta lingvistika uopšte ne dopušta bilo kakvu bližu genetsku vezu između kajkavskog i zapadnih štokavskih govora ili između kajkavskog i čakavskog (genetski bliži štokavskom) - nastali su iz praslovenskog a ne iz nekog “prajužnoslovenskog”, ali srpska filologija o tome ne sme ni da pisne, valjda se plaše optužbi za “srpski nacionalizam”. Ono što Hrvati nazivaju zapadnoštokavskim su uglavnom samo dinarski govori, plus štokavski koji je došao u dodir sa nosiocima kajkavskog (originalno panonski govor) ali nek neko samo proba da to pomene Hrvatima.Pogledajte prilog 1565305
Dalibor Brozović (1965: 39) također priznaje: »Govorimo li iskreno, moramo priznati da je u posljednjih 130 godina poteklo iz Zagreba, doduše, deklarativnih inicijativa manje, ali konkretnih postupaka u pravcu jezičnog približavanja više. Zagreb se u 19. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u 20. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante«.
***
Dragoljub Petrović, Letopis Matice srpske, 1994. knj. 434. sv. 3, str. 260
Budući da sam tih godina češto boravio po Baniji i Kordunu i razumevao tamošnje narodno raspoloženje pitao sam Brozovića kako to (rešiti srpski problem, prim. Mrkalj) misle učiniti:
–– Daćemo ih asimilirati!
–– A ako ne pristanu?
–– Ima i drugih mogućnosti!
–– Novi Jasenovac?
–– Ako bude potrebno, da!
***
Rastislav Petrović: Crnogorske ustaše, četvrto izdanje, Peme Kuči, Beograd, 2021., strr. 150, 151
http://www.cps.org.rs/Knjige/crnogorske_ustase.pdf
U svetu, naročito u državama Zapadne Evrope, uobičajeno je da se, ne samo naučnici nego i ostali građani pouzdano obaveštavaju o jednom narodu, njegovom poreklu, jeziku, veri, istoriji, kulturi, iz enciklopedije koju su napisali vrhunski stručnjaci. Nezamislivo je u tim zemljama da enciklopedije uređuju „naučnici” koje određuju državnici i političari, kao što je slučaj sa Redakcijom Enciklopedije Jugoslavije za Crnu Goru, kojoj je stavljeno u zadatak da prona|e „enciklopediste” da pišu onako kako im se kaže. Da je to zaista tako kao dokaz nam mogu poslužiti tekstovi objavljeni u trećoj knjizi EJ posvećeni Cmoj Gori, zapravo „Crnogorsko-primorskoj mitropoliji", u kojoj je Srbija predstavljena kao zemlja koja je okupirala Zetu i u njoj progonila katolike, rušila im crkve i druge katoličke spomenike, i koja je tadašnjim „Crnogorcima" skidala sa glave tijare umesto njih im stavljala kamilavke. Tako su o Srbiji pisali u svojim knjigama i člancima Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević i zato smo uvereni da je njihov uticaj bio utkan u te sadržaje. S obzirom na takav naš zaključak i na nepobitnu činjenicu da autori enciklopedijskih jedinica o „Crnogorcima" i „Crnogorskoj crkvi" nisu napisali ono što su morali kada se piše za enciklopediju i što su o određenim događajima pisali suprotno jedan drugome, smatramo se obaveznim da na to ukažemo. Ispravljajući njihove „greške" istovremeno ispravljamo i njihovog duhovnog oca Savića Markovića Štedimltju, takozvanog „Crvenog Hrvata".
Počećemo od prve rečenice: „Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski... Naš odgovor: Crnogorski narod nije postojao kada se na prostoru današnje Crne Gore mogla čuti i poneka ikavska reč. U to vreme je na tom području živeo narod „Tribala i Srba”, čiji je vladar titulisan kao „arhont Srba". O jeziku još piše: Srpskohrvatski je još i jezik Hrvata, Muslimana i,tamo nekih Srba". Ovo tamo nekih" mi smo namerno dodali da bismo dokazali da je Dalibor Brozović u jedanaestočasovnom razgovoru sa recenzentima, u prisustvu Redakcije EJ za Crnu Goru, postigao ono što je hteo: ubacio je u enciklopediju crnogorski narod", a zatim je, nabrajajući ko još govori tim jezikom, prvo stavio Hrvate, a posle njih Muslimane i „tamo neke" Srbe na kraju. Svi su izgledi da je Brozović bolje proučio S. Markovića Štedimliju, koji je prvi postavio temelj takozvanom crnogorskom jeziku. On je, zatim, i na ovom primeru dokazao da je bio u pravu kada nam je jednom prilikom rekao:
"Profesore, mi Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala ,nauka'. Tražimo mnogo da bismo dobili malo, ali malo pomalo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga".
Pažljivo smo ga slušali iako smo sedell za kafanskim stolom, što je doprinelo našem otvorenom razgovoru. Složio se sa nama kada smo mu kazali da su na takav način, posle devet vekova, dobili državu u čijim granicama se nalazi Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, kao i Dubrovnik sa okolinom koji nikada u svojoj istoriji nije pripadao ni Dalmaciji ni Hrvatskoj. Isti je slučaj sa Istrom.
„Šta možete, profesore, vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način, a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi."
Brozović se saglasio sa nama kada smo kazali da su povećali i broj Hrvata na račun Srba, koje su prvo pounijatili, zatim pokatoličili, na kraju, pohrvatili.
"Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu, ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, iIi neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."
Ovaj razgovor je vođen 1990. godine, posle održanog Okruglog stola na prvom programu TV Beograda. Brozović je tada bio potpredsednik Predsedništva Hrvatske. Njegovi sagovornici su te večeri bili Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić i Sergej Veselinović iz Hrvatske, a Vasilije Krestić, Smilja Avramov, Rastislav Petrović i Brana Crnčević iz Srbije. Emisiju su vodil Krste Bijelić i Miloš Marković.
***
Dalibor Brozović: Uloga časopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, Jezik, XLIV/2, Zagreb 1996, str. 42-53
Taktika hrvatskih jezikoslovaca
"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:
- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.
- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."
![]()
"Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu, ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, iIi neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."
Mrki i ostali dežurni jadnici- na vaše priče o srpskoj štokavštini i urotama ovog ili onog tipa se u normalnom svijetu nitko i ne obazire. Jedino možda koji frustrirani Hrvat koji misli da vam treba nešto "dokazivati", pa stoga trijumfalno sad prezentiraju Kašićevo pismo na talijanskom o misionarenju po Bosni i Srijemu gdje piše da tu žive šokci koji govore hrvatski jezik (lingua croata).
Zabavno, no esencijalno nevažno.
Da li bi mogao da baciš malo svetla na činjenicu da se standardni hrvatski jezik bitno manje razlikuje od srpskog nego od svojih dijalekata kajkavskog i čakavskog?Mrki i ostali dežurni jadnici- na vaše priče o srpskoj štokavštini i urotama ovog ili onog tipa se u normalnom svijetu nitko i ne obazire. Jedino možda koji frustrirani Hrvat koji misli da vam treba nešto "dokazivati", pa stoga trijumfalno sad prezentiraju Kašićevo pismo na talijanskom o misionarenju po Bosni i Srijemu gdje piše da tu žive šokci koji govore hrvatski jezik (lingua croata).
Zabavno, no esencijalno nevažno.
Poslednji pasus je poenta.Na pisanju Tibora Živkovića, pa onda ovo dvoje pomenutih se lepo vidi kako to funkcioniše u praksi: prvo se krene sa Dukljom, onda se ne daje ista težina Porfirogenitovom De Ceremoniis (koji jasno konstatuje da u Duklji žive Srbi) kao De Administrando Imperio, pa se tako situacija zamagljuje, onda (Živković) počneš i da teoretišeš o tome da onogurski Bugari nekako nisu preselili Severjane na zapad svog domena nego “Obodrite i Timočane”, pa se posle jave članovi Bugarske akademije nauka i nosioci ordena Republike Bugarske (Pirivatrić, i jedno i drugo) i razni izdanci iste “škole” (Ivana Komatina), a za to vreme se praviš nemušt što se tiče Bosne i Rame, tako da se Srbi saseku na potpuno nepostojanje.
Srpskohrvatskim jezicima i jugoslovenskim historiografijama je (srpsko) rogato jugoslovensko goveče postiglo i to da Hrvati sad tvrde i da se hrvatski jezik “prostire sve do Kraljeva”, a Bugari da se bugarski “prostire” ne samo do Velike Morave nego do “vododelnice između Velike Morave i Kolubare” i okoline Beograda!