Prisutne su i malo poznate bugarske antarktičke aktivnosti, autorka članka Žana Coneva ih doduše tumači kao pojavni oblik sa bugarskog nacionalizma, što je moguće ali definitivno ne mora da bude jedini povod, a upravo ovakve aktivnosti na kraju krajeva vode ka unapređenju nauke. O promociji ćirilice gradnjom spomenika ćiriličnom pismu na Antarktiku se u Srbiji uopšte i ne zna, možda bi smo mogli nešto i da naučimo od Bugara kad je u pitanju odbrana nacionalnog identita.
Bugarski kolonijalni san
Pogledajte prilog 1445393
BUGARSKA
TEMA
Foto: Wikipedija
ŽANA CONEVA / 18.01.2017.
Kada je krajem 1980-tih Sofijski univerzitet uz pomoć sovjetskog znanstvenog tima uspostavio skromnu instalaciju na Antarktici, malo je tko mogao zamisliti kakvu će ulogu ona kasnije igrati u ideologiji bugarskog nacionalizma. U nemogućnosti da u postsocijalističkom periodu dosegnu ideal “Velike Bugarske”, mnogi su se zadovoljili toponomastičkom kolonizacijom praznog kontinenta.
Sredinom decembra prošle godine, u bugarskim je medijima objavljena vijest o najavi izgradnje
spomenika ćiriličnom pismu na Antarktici. Radi se o zajedničkom bugarsko-mongolskom projektu koji je već podigao određenu prašinu. Mnogi su naime posumnjali u praktičnost podizanja spomenika na mjestu na kojem nema nikoga da ga vidi. No pitanje “metafizičkih” spomenika, sasvim apstrahiranih iz uobičajenih konteksta s kojim ih povezujemo i time bez ikakve funkcije osim samoreferencijalnosti, ostavit ćemo sada za drugu priliku. Umjesto toga, pozabavit ćemo se dvama zanimljivim aspektima suvremenog bugarskog nacionalizma koje ovaj spomenik kristalizira: brisanje razlike između kolonijalizma i iredentizma te one između službenog državnog i tržišnog “revizionističkog” nacionalizma.
Ima jedna poslovica u bugarskom nacionalističkom diskursu koja racionalizira teritorijalne ambicije prema drugim zemljama: “mi želimo samo ono što je naše”. Pod “naše” pritom se računaju sva područja koja ugrubo obuhvaćaju “Veliku Bugarsku” koja je planirana (ali nikad uspostavljeno) tzv. Sanstefanskim mirom 1878. godine, nakon rusko-turskog rata. Ona uključuje za početak Makedoniju, neke dijelove Srbije koje je Bugarska osvojila, pa onda izgubila u Prvom svjetskom ratu, dijelove regije koji su joj dodijeljeni kada se pridružila silama Osovine u Drugom svjetskom ratu itd… Jedna od referentnih točaka je i “zlatno doba” cara Simeona I (893.-927.) – kada je “Bugarska” uključivala i dijelove današnje Albanije i Rumunjske – slavljeno jednako u školskim udžbenicima kao i u nacionalističkim supkulturnim krugovima.
Nostalgija za “izgubljenim” makedonskim područjima povremeno neodoljivo podsjeća na imperijalnu nostalgiju za europskim kolonijama. No postoji barem jedna ključna razlika između bugarskih i zapadnoeuropskih osvajanja: diskurz “onog što je naše” smatra Makedonce i sjeverne Grke (osobito tzv. slavofone) “zapravo Bugarima” čiji je stvarni identitet u međuvremenu promijenjen neprijateljskom srpskom, makedonskom i grčkom propagandom. Unatoč patronizirajućem stavu prema ljudima koji “ne znaju svoj pravi identitet”, bugarski nacionalizam pretpostavlja barem formalnu jednakost u zajedničkom “stvarnom identitetu”. Na Zapadu su pak kolonijalne ambicije uvijek uključivale stroge razlike između kolonizatora i koloniziranih te hijerarhiju između gospodara i robova, koje su kasnije tobože objašnjene (a zapravo konstruirane) pseudoznanstvenim rasnim teorijama.
Sveti Kliment na Južnom polu
Unatoč ovim ključnim razlikama (koje proizlaze, između ostalog, iz bugarske podčinjene pozicije u međunarodnom ekonomskom i političkom sustavu), postoji jedna točka koja pomiruje zapadnoeuropski kolonijalizam i istočnoeuropski nacionalizam. Ono što najviše iznenađuje je geografski prostor na kojem se ona ostvaruje – Antarktika. Tridesetak svjetskih zemalja je ustanovilo i još uvijek održava svoje stanice za istraživanja na ovom najnegostoljubivijem kontinentu. Među njima se nalaze neke od najmoćnijih i najbogatijih svjetskih sila: SAD, Kina, Rusija, Japan, Njemačka, Velika Britanija, Belgija, Norveška… ali i pojedine periferne, poput Perua, Rumunjske i Bugarske.
Od zemalja bivšeg “istočnog bloka”, samo su Ukrajina i Češka uspostavile svoje stanice nakon 1989. godine, dok većina drugih svoje prisustvo na ovom kontinentu baštini iz vremena socijalizma. Bugarska spada među kasnije antarktičke “osvajače”, jer je stanica ustanovljena 1988. godine. Tek nakon velikih političkih i ekonomskih promjena, 1993. godine, tadašnji “prvi demokratski izabrani predsjednik”, Želju Mitev Željev, prozvao ju je Sveti Kliment Ohridski, prema svecu zaštitniku Sofijskog univerziteta. Veza s vjerskom simbolikom kasnije je potvrđena otvaranjem “prve” (i jedine) pravoslavne crkve na ovom kontinentu, 2015. godine.
Ranih devedesetih, osnovan je i Bugarski antarktički institut (BAI), kao zajednička institucija više privatnih i javnih aktera. Među osnivačima su Sofijski univerzitet i Bugarska akademija znanosti, ali i nešto što se zove “Atlantski institut”, nevladina organizacija koja se primarno bavi lobiranjem u korist Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Posebnim dekretom izdanim 1998. godine, vlada je BAI proglasila jedinim ovlaštenim korisnikom bugarske infrastrukture na Antarktici. Ovo javno-privatno partnerstvo u istraživanju polarnih predjela je zapravo najavilo širenje istog modela na mnoge javne službe u samoj Bugarskoj.
Toponomastičko oživljavanje “Velike Bugarske”
Stanica je u funkciji samo ljeti kada je međunarodni tim znanstvenika koristi za provodbu klimatskih, bioloških ili geografskih istraživanja. Uz to, korisnici stanice istražuju kontinent, mapiraju do tad nemapirana područja, otkrivaju ledenjake, vrhove, stijene, grebene itd. Jedna od privilegija onih koji prvi zabilježe neki geografsku pojavu je imenovanje iste. Ne čudi stoga što mnoga mjesta na Antarktici sada nose imena sela i drugih mjesta u Bugarskoj, slično kao što su mnoga mjesta u “novom svijetu” tijekom stoljeća nosila imena onih Europljana koji su ih “otkrili”, njihovih gradova, kraljeva ili zemalja, poput Nove Engleske ili Lujzijane itd. Na “bugarskoj Antarktici” možemo pronaći brojna imena heroja borbe za nacionalno oslobođenje, srednjovjekovnih careva, starih gradova, ali i socijalističkih turističkih odmarališta, poput Albene.
1
Prema službenim toponomastičkim
smjernicama koje je odredila Bugarska komisija za imenovanje mjesta na Antarktici (osnovana u sklopu BAI-a, ali kasnije premještena u Ministarstvo vanjskih poslova), sva nova imena “moraju se odnositi na bugarske ličnosti i lokalitete”. No dobar dio toponima danas nosi imena srednjovjekovnih ili devetnaestostoljetnih ličnosti iz današnje Republike Makedonije. Drugim riječima, bugarske vlasti ostvaruju san o izgubljenoj “Velikoj Bugarskoj” kolonizirajući imenima Antarktiku.
Druga mjesta pak nose imena mitskih poganskih bogova “stare” bugarske i Trakije. Trenutno postoji 65 toponima trakijskih i bugarskih vladara (tzv. “protobugara”, Bugara u nastanku). Objašnjenje za neka imenovanja (dana u službenom listu Komisije za imenovanja) jasno odražavaju određeni historijski revizionizam. Službena bugarska historiografija kao godinu osnivanja “prve bugarske države” navodi 681., kada su “protobugari” stigli na balkanski poluotok iz Azije i osvojili sjeveroistočna područja Bizantskog Carstva. No postoje i mnoge druge teorije, koje početke “bugarske državnosti” smještaju između 3000. pr.n.e. i 165. n.e. Komisija je npr. ovako objasnila imenovanje jednog rta: “nazvan je po legendarnom bugarskom vladaru, kanu Avitoholu […], koji je postavio temelje bugarske državnosti 165. godine.”
Nova povijest i nova geografija
Pritom treba primjetiti još jednu zanimljivost. Spomenuta Komisija za Avitohola koristi titulu “kan” koja je daleko od prihvaćene u historiografiji. Službena titula za ove srednjovjekovne vladare još uvijek je “han”, a sitna lingvistička razlika signalizira različite poglede na ovo doba. Termin “kan” počeo se naime koristiti tek nakon 1989. godine i to prije svega u brojnim privatnim izdanjima popularne pseudohistoriografije čiji su autori uglavnom bili umirovljeni inženjeri i povjesničari-amateri koji su zastupali različite varijante ezoteričnih i nacionalističkih revizija povijesti.
No ova distinkcija između “revizionista” (koje karakterizira gnjevno odbijanje onog što nazivaju “lažima” historiografije iz socijalističkog perioda) i službenih institucija nije toliko čvrsta kao što bi se moglo pretpostaviti. Petar Dobrev, kontroverzni autor koji je popularizirao teoriju o 165. godini svojim knjigama izdanim u sklopu najveće izdavačke kuće za “alternativnu povijest”, Tangra-TanNakRa, tako je istodobno član Bugarske akademije znanosti. Spomenuti izdavač također je još 2002. godine
dobio službeno priznanje Ministarstva obrazovanja za “doprinos razvoju i popularizaciji bugarske kulture”. S obzirom na raširenost “legendarnih” imena preuzetih iz perioda prije 681. na Antarktici, čini se da je “alternativna povijest” postigla veliki proboj na tom kontinentu i sasvim se izjednačila sa službenim povijesnim događajima i ličnostima, poput onih iz panteona devetnaestostoljetnih nacionalnih osloboditelja.
Paralelna sanstefanska Bugarska tako je konačno ostvarena, pa makar na Antarktici. Nacionalistička težnja za Bugarskom “na tri mora” (što se odnosi na “zlatno doba” Simeona I čije se područje prostiralo između Crnog, Egejskog i Jadranskog mora) sada se pretvorilo u
bipolarnu“Bugarsku na dvije polutke”. Kombinacijom znanstvenih istraživanja i širenja ideje o slavnoj bugarskoj povijesti i njezinim “kanovima” ostvaruje se idealna, nenasilna kolonizacija. Na Antarktici se magično kondenzirala bugarsko-makedonska povijest i geografija, kako ona službena, tako i ona alternativna.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović
* Autorica zahvaljuje Čavdaru Marinovu na sugestijama i pomoći.
- Bugarski predsjednik također ima pravo imenovanja antarktičkih lokaliteta dekretom. Tako je predsjednik na odlasku Rosen Plevneliev nedavno jedan zaljev nazvao po pokojnoj Juliji Gurkovskoj: istraživačici i programskoj direktorici sofijskog Centra za liberalne strategije. [↩]
https://www.bilten.org/?p=16607
@хан Ацо, da li bi ste mogli da dopunite članak još nekim detaljem, sa manje ideologije a više činjenica.
