Историја Бугара

Nisam video pa ne mogu da komentarišem.
Screenshot_20231111-203909~2.png

prespan je ovo , na šta si ti konkretno mislio
 
Nisam video pa ne mogu da komentarišem.
Može da se nađe veoma lako: na prvi pogled postane jasno da je i ćirilica iz XIV i XV veka teško čitljiva, da ne pominjem najraniju preslavsku varijantu: ćirilica (posebno ovo što se sada naziva ćirilicom) je nastajala postupno, najveća ideja Preslavske škole je bila da se umesto (starije, tj oble) glagoljice čija slova previše liče jedno na drugo koza pisanje slovenskih tekstova koristi vizantijska varijanta grčkog alfabeta uz pozajmljivanje slova iz glagoljice potrebnih za pisanje karakteristični slovenskih glasova za koje u grčkom alfabetu nije bilo posebnih znakova.

Staroslovenska ćirilica (i sa modernim fontovima) i dalje ima karakteristična grčka slova potrebna za pisanje grčkog (npr hi, ksi, kao i digamma, iako još i tada za digamom nije bilo potrebe n u grčkim tekstovima).
 
Verovatno na bugarski Preslav.
@Manga Hilux
Pardon, na onogursku prestonicu bolgarskoh kanova, po velikobugarskoj mitologiji tu je izmišljena ćirilica. Jedino nikako da objasne za šta bi služila Onogurima s obzirom da su već imali svoje tursko orhonsko pismo za pisanje svog turskog jezika iz onogurske grupe.

Da li vidiš koliku ste katastrofu priredili slovenizovanjem Bugara? Trebalo je reći Ćirilu i Metodiju da ne šalju učenike na istok.
 
"Kolko te iskam ,bre" u ovom pesmom mozda je tebi zbunjivalo?U prevodom na srpski znaci "koliko te zelim,bre" :D
Pozdravljam ekipom ko je snimio Zonu Zamfirovu za hrabrosti zato sto je prikazao iako indirektno kakvi ljudi sa ziveli u Nisu i okolini u drugoj polovini 19 veka-Bugari:D
Malo manje lupanja Gospodine sa tatarskom titulom, u srpskom ‘iskati’ znači tražiti, doduše već je arhaizam. Ili ste već možda i Simu Milutinovića-Sarajliju proglasili za nekakvog “Bugarina”? :roll:


Па заиска саблю Халіову ,
Даде му € чета одъ Яньоша ,
Сабіомъ махну посѣче му главу,
На све седамъ изгубіо редомъ…
 
Pa daj pusti mi link da se mučim tražeći. Baš me zanima da vidim ta slova.
Evo primera najstarije poznate ćirilice, sa vaze iz Preslava (931. god), inače, najstariji poznati sačuvani dokument je natpis iz Krepče (iz 921. godine) mada se tvrdi da je nastala još 893. Poređenja radi evo i jednog lista knjige iz XI veka (Izbornik Svjatoslava), a i ukratko o tome kako je nastala:


Unlike the Churchmen in Ohrid, Preslav scholars were much more dependent upon Greek models and quickly abandoned the Glagolitic scripts in favor of an adaptation of the Greek uncial to the needs of Slavic, which is now known as the Cyrillic alphabet.


https://en.m.wikipedia.org/wiki/Early_Cyrillic_alphabet

A6BEC93F-A03B-4E67-B9F3-CDAF9FF0042B.jpeg


3E3CDC2C-659B-47C4-BC76-6728B161C26A.jpeg
 
Evo primera najstarije poznate ćirilice, sa vaze iz Preslava (931. god), inače, najstariji poznati sačuvani dokument je natpis iz Krepče (iz 921. godine) mada se tvrdi da je nastala još 893. Poređenja radi evo i jednog lista knjige iz XI veka (Izbornik Svjatoslava), a i ukratko o tome kako je nastala:


Unlike the Churchmen in Ohrid, Preslav scholars were much more dependent upon Greek models and quickly abandoned the Glagolitic scripts in favor of an adaptation of the Greek uncial to the needs of Slavic, which is now known as the Cyrillic alphabet.


https://en.m.wikipedia.org/wiki/Early_Cyrillic_alphabet

Pogledajte prilog 1445482

Pogledajte prilog 1445483
Па као етрурско писмо у односу на латиницу. Али види се лепо да је ћирилица.
 
@Meliot

Kad smo već kod nastanka ćirilice evo i prvog slovenskog pisma, glagoljice - ⰃⰎⰀⰃⰑⰎⰉⰜⰀ, po ugledu na Bugare koji prisvajaju ćirilicu Hrvati proglašavaju glagoljicu za ekskluzivno hrvatsko pismo, jedino je istina da je ono što je preživelo od stare Hrvatske narodne crkve, tj Ninske biskupije daleko najupornije koristilo glagoljicu, jedini ostatak ćirilometodijske slovenske crkve koju Latini nisu uspeli da potpuno uguše skoro deset vekova u Hrvatskoj je bila slovenska misa, tzv. glagoljaška, koja se služila do sredine XIX veka .

The Glagolitic script (/ˌɡlæɡəˈlɪtɪk/,[2]ⰃⰎⰀⰃⰑⰎⰉⰜⰀ, glagolitsa) is the oldest known Slavic alphabet. It is generally agreed to have been created in the 9th century by Saint Cyril, a monk from Thessalonica. He and his brother Saint Methodius were sent by the Byzantine Emperor Michael III in 863 to Great Moravia to spread Christianity among the West Slavs in the area. The brothers decided to translate liturgical books into the contemporary Slavic language understandable to the general population (now known as Old Church Slavonic), and Cyril decided to invent a new script, Glagolitic, which he based on the local dialect of the Slavic tribes from around Thessalonica. After the deaths of Cyril and Methodius, the Glagolitic alphabet ceased to be used in Moravia for political or religious needs.

Primer oble i uglaste glagoljice:

D7C1E7A6-685A-4A2C-9208-CAA71CE7F582.png
 
Па као етрурско писмо у односу на латиницу. Али види се лепо да је ћирилица.
Nastala je iz grčkog alfabeta: poređenjem velikih slova kao A (alfa), B (beta/vita), itd se lepo vidi poreklo ćirilice.

Inače i etrursko pismo i latinica i grčki alfabet i ćirilica imaju zajedničkog pretka: feničanski alfabet, sličnost nije slučajna.
 
@Meliot

Kad smo već kod nastanka ćirilice evo i prvog slovenskog pisma, glagoljice - ⰃⰎⰀⰃⰑⰎⰉⰜⰀ, po ugledu na Bugare koji prisvajaju ćirilicu Hrvati proglašavaju glagoljicu za ekskluzivno hrvatsko pismo, jedino je istina da je ono što je preživelo od stare Hrvatske narodne crkve, tj Ninske biskupije daleko najupornije koristilo glagoljicu, jedini ostatak ćirilometodijske slovenske crkve koju Latini nisu uspeli da potpuno uguše skoro deset vekova u Hrvatskoj je bila slovenska misa, tzv. glagoljaška, koja se služila do sredine XIX veka .

The Glagolitic script (/ˌɡlæɡəˈlɪtɪk/,[2]ⰃⰎⰀⰃⰑⰎⰉⰜⰀ, glagolitsa) is the oldest known Slavic alphabet. It is generally agreed to have been created in the 9th century by Saint Cyril, a monk from Thessalonica. He and his brother Saint Methodius were sent by the Byzantine Emperor Michael III in 863 to Great Moravia to spread Christianity among the West Slavs in the area. The brothers decided to translate liturgical books into the contemporary Slavic language understandable to the general population (now known as Old Church Slavonic), and Cyril decided to invent a new script, Glagolitic, which he based on the local dialect of the Slavic tribes from around Thessalonica. After the deaths of Cyril and Methodius, the Glagolitic alphabet ceased to be used in Moravia for political or religious needs.

Pogledajte prilog 1445493
Па њу су створили Ћирилио и Методије колико се сећам, а ћирилицу њихови ученици. А ћирилицу су назвалу у част свог учитеља Ћирила.
 
O hristijanizaciji Bugarske, kao i posledičnoj slovenizaciji bugarskog vladajućeg sloja se može pročitati na sajtu Pravoslavne crkve u Americi - članak je ispod. Definitivno se može zapaziti kulturni uticaj makedonskih Slovena, predaka savremenih Makedonaca na Bugare, a ne obrnuto kako tvrdi sanstefanski sanovnik i bugarski nacionalisti. Sadašnje stanje u Makedoniji nije posledica nekakve “srbizacije Makedonije”, već veoma ranog makedonskog uticaja na Srbe - srpska redakcija starpslovenskog jezika, književni jezik Srbije Nemanjića, tj srpskoslovenski jezik je nastala prilagođavanjem ohridske redakcije staroslovenskog tako da postane razumljivija Srbima, a ne obrnuto. Iz srpskohrvatskog jezika Kraljevine SHS i posle nje dve Jugoslavije u makedonski jezik su ušli uglavnom internacionalizmi i samo po neka reč koja se inače koristila i u srpskom i u hrvatskom a za koju se u Makedoniji pre toga koristio neki turcizam - postojeće leksičke razlike između srpskog i makedonskog su isuviše velike da bi se govorilo o nekakvoj srbizaciji makedonskog jezika - inače neiscrpnoj temi bugarskih nacionalista. Reči koje se percipiraju kao “srbizmi” od Bugara i njima sklonih stanovnika Makedonije koji sebe smatraju Bugarima su veoma često potpuno različite od reči istog značenja koje se koriste u srpskom: ima celog niza reči koje se više ne koriste u srpskom jer su ih potisnuli kroatizmi, a koje su se iz starog jezika zadržale u savremenom makedonskom, pa pošto se u bugarskom ne koriste bugarski nacionalisti automatski tvrde da su to nekakvi “srbizmi”.

Kada se Sveti Kliment Ohridski proglašava za etničkog Bugarina na osnovu toga što je postao prvi bugarski episkop svesno se prelazi preko toga da bi sveti Ćirilo i Metodije kao prvi episkopi Moravske mogli i da se proglašavaju za Čehe. Naravno, Bugari prisvajaju i njih, računica je prosta: Svesno se kalkuliše sa tim da su Makedonci zahvaljujući teškoj istoriji pod raznim zavojevačima veoma malobrojni, a i u potpuno nepotrebnim zađevicama sa međusobno stalno posvađanim Srbima, kao i da protesti Čeha i Hrvata kao katolika sa ćirilometpdijskom tradicijom ipak neće bito dovoljno glasni.

19C074D4-73AE-4F15-AAE8-A4DF074EE269.jpeg

F168ADE0-B805-474B-8A96-3306D3EB222E.jpeg


Saints Clement, Bishop of Ochrid, Equal of the Apostles, Nahum, Savva, Gorazd and Angelar1 were Slavs, disciples of Saints Cyril and Methodios (May 11). At first they lived as ascetics in Moravia, where Saint Gorazd succeeded Saint Methodios as bishop. He was fluent in Slavonic, Greek and Latin. Saints Clement, Nahum, Angelar and Savva were priests.

The Enlighteners of the Slavs were opposed by German missionaries, who had the support of the Pope and the patronage of the Moravian Prince Svyatopolk. The struggle centered around the questions of the need for Divine Services in Slavonic, the Filioque, and Saturday fasting. Pope Stephen VI prohibited the use of Slavonic in church.

The proponents of the three-tongued heresy (who wanted to use only Hebrew, Greek, or Latin for Church Services), after setting aside the ancestral language of the Slavic peoples, brought the disciples of Saint Methodios to trial, including Saint Clement. They subjected them to fierce torture: dragging them through thorns, and holding them in prison for a long time, just as they had done with their Spiritual Father, Saint Methodios.

In 886, some of the prisoners were sold to slave-traders, and ended up in the Venice marketplace. The ambassador of the Byzantine Emperor Basil the Macedonian went to Venice, ransomed the Saints and took them to Constantinople. The older confessors were banished. It is not known where Saint Gorazd went, nor where Saint Savva found shelter. Saints Nahum and Angelar went to Bulgaria.

In 907 Moravia collapsed under the onslaught of the Magyars, and Moravian refugees by the same routes followed earlier by the Saints they had exiled.

The Bulgarians received the Slavonic confessors with respect and requested them to conduct Divine Services in the Slavonic language. The Bulgarian Prince Boris sought people such as the disciples of Saint Methodios, who labored for the enlightenment of his nation. Right away, the Saints began to study Slavonic books collected by the Bulgarian nobles.

Saint Angelar soon reposed, and Saint Clement was appointed to teach at Kutmichivitsa, in southwest Macedonia. In the Eastern Church, a teacher had to be a worthy person, someone known for his devout life, and who was able to speak well in public. Saint Clement was a teacher while he was still in Moravia. In Bulgaria, he worked as an instructor until 893. He organized a school at the princely court, which was highly regarded by the time of Simeon's reign. In southwest Macedonia he created separate schools for adults and children.

Saint Clement instructed the children in reading and in writing. The total number of his students was enormous. Those chosen and accepted for ordination amounted to 3500 men. In the year 893, Saint Clement became Bishop of Dremvitsa, or Velitsa, and Saint Nahum took his place.

Saint Clement was the first Bulgarian hierarch to serve, preach and write in the Slavonic language. To this end he systematically trained clergy from among the Slavic people. The holy bishop labored for the glory of God into his old age. When his strength failed, and he was unable to fulfill his responsibilities in the cathedral, he asked Tsar Simeon to let him retire.

The Tsar urged the Saint not to abandon his cathedral, and Saint Clement agreed to continue his episcopal service. After this he went to Okhrid, to a monastery he founded. There he continued his work of translation, including some important portions of the Pentecostarion.

Saint Clement became seriously ill and departed to the Lord in the year 916. His body was placed in a coffin, which he had made with his own hands, and was buried at Okhrid's Saint Panteleimon Monastery.

Saint Clement is considered the first Slavonic author. Not only did he continue the translation work begun by Saints Cyril and Methodios, he also left behind works of his own composition, the first samples of Slavonic spiritual literature.

Many of the lessons and sermons of Saint Clement were brought to Russia, where they were read and lovingly copied by devout Russian Christians.

The relics of Saints Gorazd and Angelar rest near Berat in Albania, and Saint Nahum’s relics are in the monastery which bears his name, near Lake Okhrid.

Saint Clement is also commemorated on November 22 (Greek usage), on November 25 (his Name Day), and on July 27 (the day of his blessed repose).




1 His name may come from the Greek word αναγορεύω (to proclaim).


https://www.oca.org/saints/lives/20...chrid-equal-of-the-apostles-bishop-of-greater
 
Sopskog dialekta bugarskog jezika,kome govorim ja i jos skoro 2 miliona Bugara.
Мили Боже, чуда великога!
Ја ли грми, ја л' се земља тресе,
Ја л' удара море о брегове? ...
До л' анђели своје даре дијеле:


Ko su ti ti tvoji blaženi Šopi, da te pitam na moj prosti srpski, “KojI su BRE tija Šopi?” Što je toj Šop? Kakvo je? Šiptar li je? Turčin li je?

Recimo da se oblik toj upotrebljava i u ukrajinskom jeziku u značenju ‘to’, ili su i Ukrajinci neka vrsta Bugara?
 
Prisutne su i malo poznate bugarske antarktičke aktivnosti, autorka članka Žana Coneva ih doduše tumači kao pojavni oblik sa bugarskog nacionalizma, što je moguće ali definitivno ne mora da bude jedini povod, a upravo ovakve aktivnosti na kraju krajeva vode ka unapređenju nauke. O promociji ćirilice gradnjom spomenika ćiriličnom pismu na Antarktiku se u Srbiji uopšte i ne zna, možda bi smo mogli nešto i da naučimo od Bugara kad je u pitanju odbrana nacionalnog identita.

Bugarski kolonijalni san​



Pogledajte prilog 1445393


BUGARSKA
TEMA

Foto: Wikipedija
ŽANA CONEVA / 18.01.2017.
Kada je krajem 1980-tih Sofijski univerzitet uz pomoć sovjetskog znanstvenog tima uspostavio skromnu instalaciju na Antarktici, malo je tko mogao zamisliti kakvu će ulogu ona kasnije igrati u ideologiji bugarskog nacionalizma. U nemogućnosti da u postsocijalističkom periodu dosegnu ideal “Velike Bugarske”, mnogi su se zadovoljili toponomastičkom kolonizacijom praznog kontinenta.
Sredinom decembra prošle godine, u bugarskim je medijima objavljena vijest o najavi izgradnje spomenika ćiriličnom pismu na Antarktici. Radi se o zajedničkom bugarsko-mongolskom projektu koji je već podigao određenu prašinu. Mnogi su naime posumnjali u praktičnost podizanja spomenika na mjestu na kojem nema nikoga da ga vidi. No pitanje “metafizičkih” spomenika, sasvim apstrahiranih iz uobičajenih konteksta s kojim ih povezujemo i time bez ikakve funkcije osim samoreferencijalnosti, ostavit ćemo sada za drugu priliku. Umjesto toga, pozabavit ćemo se dvama zanimljivim aspektima suvremenog bugarskog nacionalizma koje ovaj spomenik kristalizira: brisanje razlike između kolonijalizma i iredentizma te one između službenog državnog i tržišnog “revizionističkog” nacionalizma.
Ima jedna poslovica u bugarskom nacionalističkom diskursu koja racionalizira teritorijalne ambicije prema drugim zemljama: “mi želimo samo ono što je naše”. Pod “naše” pritom se računaju sva područja koja ugrubo obuhvaćaju “Veliku Bugarsku” koja je planirana (ali nikad uspostavljeno) tzv. Sanstefanskim mirom 1878. godine, nakon rusko-turskog rata. Ona uključuje za početak Makedoniju, neke dijelove Srbije koje je Bugarska osvojila, pa onda izgubila u Prvom svjetskom ratu, dijelove regije koji su joj dodijeljeni kada se pridružila silama Osovine u Drugom svjetskom ratu itd… Jedna od referentnih točaka je i “zlatno doba” cara Simeona I (893.-927.) – kada je “Bugarska” uključivala i dijelove današnje Albanije i Rumunjske – slavljeno jednako u školskim udžbenicima kao i u nacionalističkim supkulturnim krugovima.
Nostalgija za “izgubljenim” makedonskim područjima povremeno neodoljivo podsjeća na imperijalnu nostalgiju za europskim kolonijama. No postoji barem jedna ključna razlika između bugarskih i zapadnoeuropskih osvajanja: diskurz “onog što je naše” smatra Makedonce i sjeverne Grke (osobito tzv. slavofone) “zapravo Bugarima” čiji je stvarni identitet u međuvremenu promijenjen neprijateljskom srpskom, makedonskom i grčkom propagandom. Unatoč patronizirajućem stavu prema ljudima koji “ne znaju svoj pravi identitet”, bugarski nacionalizam pretpostavlja barem formalnu jednakost u zajedničkom “stvarnom identitetu”. Na Zapadu su pak kolonijalne ambicije uvijek uključivale stroge razlike između kolonizatora i koloniziranih te hijerarhiju između gospodara i robova, koje su kasnije tobože objašnjene (a zapravo konstruirane) pseudoznanstvenim rasnim teorijama.
Sveti Kliment na Južnom polu
Unatoč ovim ključnim razlikama (koje proizlaze, između ostalog, iz bugarske podčinjene pozicije u međunarodnom ekonomskom i političkom sustavu), postoji jedna točka koja pomiruje zapadnoeuropski kolonijalizam i istočnoeuropski nacionalizam. Ono što najviše iznenađuje je geografski prostor na kojem se ona ostvaruje – Antarktika. Tridesetak svjetskih zemalja je ustanovilo i još uvijek održava svoje stanice za istraživanja na ovom najnegostoljubivijem kontinentu. Među njima se nalaze neke od najmoćnijih i najbogatijih svjetskih sila: SAD, Kina, Rusija, Japan, Njemačka, Velika Britanija, Belgija, Norveška… ali i pojedine periferne, poput Perua, Rumunjske i Bugarske.
Od zemalja bivšeg “istočnog bloka”, samo su Ukrajina i Češka uspostavile svoje stanice nakon 1989. godine, dok većina drugih svoje prisustvo na ovom kontinentu baštini iz vremena socijalizma. Bugarska spada među kasnije antarktičke “osvajače”, jer je stanica ustanovljena 1988. godine. Tek nakon velikih političkih i ekonomskih promjena, 1993. godine, tadašnji “prvi demokratski izabrani predsjednik”, Želju Mitev Željev, prozvao ju je Sveti Kliment Ohridski, prema svecu zaštitniku Sofijskog univerziteta. Veza s vjerskom simbolikom kasnije je potvrđena otvaranjem “prve” (i jedine) pravoslavne crkve na ovom kontinentu, 2015. godine.
Ranih devedesetih, osnovan je i Bugarski antarktički institut (BAI), kao zajednička institucija više privatnih i javnih aktera. Među osnivačima su Sofijski univerzitet i Bugarska akademija znanosti, ali i nešto što se zove “Atlantski institut”, nevladina organizacija koja se primarno bavi lobiranjem u korist Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Posebnim dekretom izdanim 1998. godine, vlada je BAI proglasila jedinim ovlaštenim korisnikom bugarske infrastrukture na Antarktici. Ovo javno-privatno partnerstvo u istraživanju polarnih predjela je zapravo najavilo širenje istog modela na mnoge javne službe u samoj Bugarskoj.
Toponomastičko oživljavanje “Velike Bugarske”
Stanica je u funkciji samo ljeti kada je međunarodni tim znanstvenika koristi za provodbu klimatskih, bioloških ili geografskih istraživanja. Uz to, korisnici stanice istražuju kontinent, mapiraju do tad nemapirana područja, otkrivaju ledenjake, vrhove, stijene, grebene itd. Jedna od privilegija onih koji prvi zabilježe neki geografsku pojavu je imenovanje iste. Ne čudi stoga što mnoga mjesta na Antarktici sada nose imena sela i drugih mjesta u Bugarskoj, slično kao što su mnoga mjesta u “novom svijetu” tijekom stoljeća nosila imena onih Europljana koji su ih “otkrili”, njihovih gradova, kraljeva ili zemalja, poput Nove Engleske ili Lujzijane itd. Na “bugarskoj Antarktici” možemo pronaći brojna imena heroja borbe za nacionalno oslobođenje, srednjovjekovnih careva, starih gradova, ali i socijalističkih turističkih odmarališta, poput Albene.1
Prema službenim toponomastičkim smjernicama koje je odredila Bugarska komisija za imenovanje mjesta na Antarktici (osnovana u sklopu BAI-a, ali kasnije premještena u Ministarstvo vanjskih poslova), sva nova imena “moraju se odnositi na bugarske ličnosti i lokalitete”. No dobar dio toponima danas nosi imena srednjovjekovnih ili devetnaestostoljetnih ličnosti iz današnje Republike Makedonije. Drugim riječima, bugarske vlasti ostvaruju san o izgubljenoj “Velikoj Bugarskoj” kolonizirajući imenima Antarktiku.
Druga mjesta pak nose imena mitskih poganskih bogova “stare” bugarske i Trakije. Trenutno postoji 65 toponima trakijskih i bugarskih vladara (tzv. “protobugara”, Bugara u nastanku). Objašnjenje za neka imenovanja (dana u službenom listu Komisije za imenovanja) jasno odražavaju određeni historijski revizionizam. Službena bugarska historiografija kao godinu osnivanja “prve bugarske države” navodi 681., kada su “protobugari” stigli na balkanski poluotok iz Azije i osvojili sjeveroistočna područja Bizantskog Carstva. No postoje i mnoge druge teorije, koje početke “bugarske državnosti” smještaju između 3000. pr.n.e. i 165. n.e. Komisija je npr. ovako objasnila imenovanje jednog rta: “nazvan je po legendarnom bugarskom vladaru, kanu Avitoholu […], koji je postavio temelje bugarske državnosti 165. godine.”
Nova povijest i nova geografija
Pritom treba primjetiti još jednu zanimljivost. Spomenuta Komisija za Avitohola koristi titulu “kan” koja je daleko od prihvaćene u historiografiji. Službena titula za ove srednjovjekovne vladare još uvijek je “han”, a sitna lingvistička razlika signalizira različite poglede na ovo doba. Termin “kan” počeo se naime koristiti tek nakon 1989. godine i to prije svega u brojnim privatnim izdanjima popularne pseudohistoriografije čiji su autori uglavnom bili umirovljeni inženjeri i povjesničari-amateri koji su zastupali različite varijante ezoteričnih i nacionalističkih revizija povijesti.
No ova distinkcija između “revizionista” (koje karakterizira gnjevno odbijanje onog što nazivaju “lažima” historiografije iz socijalističkog perioda) i službenih institucija nije toliko čvrsta kao što bi se moglo pretpostaviti. Petar Dobrev, kontroverzni autor koji je popularizirao teoriju o 165. godini svojim knjigama izdanim u sklopu najveće izdavačke kuće za “alternativnu povijest”, Tangra-TanNakRa, tako je istodobno član Bugarske akademije znanosti. Spomenuti izdavač također je još 2002. godine dobio službeno priznanje Ministarstva obrazovanja za “doprinos razvoju i popularizaciji bugarske kulture”. S obzirom na raširenost “legendarnih” imena preuzetih iz perioda prije 681. na Antarktici, čini se da je “alternativna povijest” postigla veliki proboj na tom kontinentu i sasvim se izjednačila sa službenim povijesnim događajima i ličnostima, poput onih iz panteona devetnaestostoljetnih nacionalnih osloboditelja.
Paralelna sanstefanska Bugarska tako je konačno ostvarena, pa makar na Antarktici. Nacionalistička težnja za Bugarskom “na tri mora” (što se odnosi na “zlatno doba” Simeona I čije se područje prostiralo između Crnog, Egejskog i Jadranskog mora) sada se pretvorilo u bipolarnu“Bugarsku na dvije polutke”. Kombinacijom znanstvenih istraživanja i širenja ideje o slavnoj bugarskoj povijesti i njezinim “kanovima” ostvaruje se idealna, nenasilna kolonizacija. Na Antarktici se magično kondenzirala bugarsko-makedonska povijest i geografija, kako ona službena, tako i ona alternativna.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović

* Autorica zahvaljuje Čavdaru Marinovu na sugestijama i pomoći.


  1. Bugarski predsjednik također ima pravo imenovanja antarktičkih lokaliteta dekretom. Tako je predsjednik na odlasku Rosen Plevneliev nedavno jedan zaljev nazvao po pokojnoj Juliji Gurkovskoj: istraživačici i programskoj direktorici sofijskog Centra za liberalne strategije. []

https://www.bilten.org/?p=16607

@хан Ацо, da li bi ste mogli da dopunite članak još nekim detaljem, sa manje ideologije a više činjenica.
https://en.wikipedia.org/wiki/St._Kliment_Ohridski_Base
 

Back
Top