Историја Бугара

a gde je to nastala
The Early Cyrillic alphabet was developed during the 9th century AD at the Preslav Literary School in the First Bulgarian Empire during the reign of Tsar Simeon I the Great(Рана ћирилица је настала током 9. века нове ере у Преславској књижевној школи у Првом бугарском царству за време цара Симеона I Великог.)
https://en.wikipedia.org/wiki/Cyrillic_script
 
Мили Боже, чуда великога!
Ја ли грми, ја л' се земља тресе,
Ја л' удара море о брегове? ...
До л' анђели своје даре дијеле:


Ko su ti ti tvoji blaženi Šopi, da te pitam na moj prosti srpski, “KojI su BRE tija Šopi?” Što je toj Šop? Kakvo je? Šiptar li je? Turčin li je?

Recimo da se oblik toj upotrebljava i u ukrajinskom jeziku u značenju ‘to’, ili su i Ukrajinci neka vrsta Bugara?
Jeste,tzv Ukrajinci imaju bugarsko poreklo
600px-Map_of_Old_Great_Bulgaria_sr.svg.png


https://sr.wikipedia.org/wiki/Стара_Велика_Бугарска
 
Prisutne su i malo poznate bugarske antarktičke aktivnosti, autorka članka Žana Coneva ih doduše tumači kao pojavni oblik sa bugarskog nacionalizma, što je moguće ali definitivno ne mora da bude jedini povod, a upravo ovakve aktivnosti na kraju krajeva vode ka unapređenju nauke. O promociji ćirilice gradnjom spomenika ćiriličnom pismu na Antarktiku se u Srbiji uopšte i ne zna, možda bi smo mogli nešto i da naučimo od Bugara kad je u pitanju odbrana nacionalnog identita.

Bugarski kolonijalni san​



Pogledajte prilog 1445393


BUGARSKA
TEMA

Foto: Wikipedija
ŽANA CONEVA / 18.01.2017.
Kada je krajem 1980-tih Sofijski univerzitet uz pomoć sovjetskog znanstvenog tima uspostavio skromnu instalaciju na Antarktici, malo je tko mogao zamisliti kakvu će ulogu ona kasnije igrati u ideologiji bugarskog nacionalizma. U nemogućnosti da u postsocijalističkom periodu dosegnu ideal “Velike Bugarske”, mnogi su se zadovoljili toponomastičkom kolonizacijom praznog kontinenta.
Sredinom decembra prošle godine, u bugarskim je medijima objavljena vijest o najavi izgradnje spomenika ćiriličnom pismu na Antarktici. Radi se o zajedničkom bugarsko-mongolskom projektu koji je već podigao određenu prašinu. Mnogi su naime posumnjali u praktičnost podizanja spomenika na mjestu na kojem nema nikoga da ga vidi. No pitanje “metafizičkih” spomenika, sasvim apstrahiranih iz uobičajenih konteksta s kojim ih povezujemo i time bez ikakve funkcije osim samoreferencijalnosti, ostavit ćemo sada za drugu priliku. Umjesto toga, pozabavit ćemo se dvama zanimljivim aspektima suvremenog bugarskog nacionalizma koje ovaj spomenik kristalizira: brisanje razlike između kolonijalizma i iredentizma te one između službenog državnog i tržišnog “revizionističkog” nacionalizma.
Ima jedna poslovica u bugarskom nacionalističkom diskursu koja racionalizira teritorijalne ambicije prema drugim zemljama: “mi želimo samo ono što je naše”. Pod “naše” pritom se računaju sva područja koja ugrubo obuhvaćaju “Veliku Bugarsku” koja je planirana (ali nikad uspostavljeno) tzv. Sanstefanskim mirom 1878. godine, nakon rusko-turskog rata. Ona uključuje za početak Makedoniju, neke dijelove Srbije koje je Bugarska osvojila, pa onda izgubila u Prvom svjetskom ratu, dijelove regije koji su joj dodijeljeni kada se pridružila silama Osovine u Drugom svjetskom ratu itd… Jedna od referentnih točaka je i “zlatno doba” cara Simeona I (893.-927.) – kada je “Bugarska” uključivala i dijelove današnje Albanije i Rumunjske – slavljeno jednako u školskim udžbenicima kao i u nacionalističkim supkulturnim krugovima.
Nostalgija za “izgubljenim” makedonskim područjima povremeno neodoljivo podsjeća na imperijalnu nostalgiju za europskim kolonijama. No postoji barem jedna ključna razlika između bugarskih i zapadnoeuropskih osvajanja: diskurz “onog što je naše” smatra Makedonce i sjeverne Grke (osobito tzv. slavofone) “zapravo Bugarima” čiji je stvarni identitet u međuvremenu promijenjen neprijateljskom srpskom, makedonskom i grčkom propagandom. Unatoč patronizirajućem stavu prema ljudima koji “ne znaju svoj pravi identitet”, bugarski nacionalizam pretpostavlja barem formalnu jednakost u zajedničkom “stvarnom identitetu”. Na Zapadu su pak kolonijalne ambicije uvijek uključivale stroge razlike između kolonizatora i koloniziranih te hijerarhiju između gospodara i robova, koje su kasnije tobože objašnjene (a zapravo konstruirane) pseudoznanstvenim rasnim teorijama.
Sveti Kliment na Južnom polu
Unatoč ovim ključnim razlikama (koje proizlaze, između ostalog, iz bugarske podčinjene pozicije u međunarodnom ekonomskom i političkom sustavu), postoji jedna točka koja pomiruje zapadnoeuropski kolonijalizam i istočnoeuropski nacionalizam. Ono što najviše iznenađuje je geografski prostor na kojem se ona ostvaruje – Antarktika. Tridesetak svjetskih zemalja je ustanovilo i još uvijek održava svoje stanice za istraživanja na ovom najnegostoljubivijem kontinentu. Među njima se nalaze neke od najmoćnijih i najbogatijih svjetskih sila: SAD, Kina, Rusija, Japan, Njemačka, Velika Britanija, Belgija, Norveška… ali i pojedine periferne, poput Perua, Rumunjske i Bugarske.
Od zemalja bivšeg “istočnog bloka”, samo su Ukrajina i Češka uspostavile svoje stanice nakon 1989. godine, dok većina drugih svoje prisustvo na ovom kontinentu baštini iz vremena socijalizma. Bugarska spada među kasnije antarktičke “osvajače”, jer je stanica ustanovljena 1988. godine. Tek nakon velikih političkih i ekonomskih promjena, 1993. godine, tadašnji “prvi demokratski izabrani predsjednik”, Želju Mitev Željev, prozvao ju je Sveti Kliment Ohridski, prema svecu zaštitniku Sofijskog univerziteta. Veza s vjerskom simbolikom kasnije je potvrđena otvaranjem “prve” (i jedine) pravoslavne crkve na ovom kontinentu, 2015. godine.
Ranih devedesetih, osnovan je i Bugarski antarktički institut (BAI), kao zajednička institucija više privatnih i javnih aktera. Među osnivačima su Sofijski univerzitet i Bugarska akademija znanosti, ali i nešto što se zove “Atlantski institut”, nevladina organizacija koja se primarno bavi lobiranjem u korist Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Posebnim dekretom izdanim 1998. godine, vlada je BAI proglasila jedinim ovlaštenim korisnikom bugarske infrastrukture na Antarktici. Ovo javno-privatno partnerstvo u istraživanju polarnih predjela je zapravo najavilo širenje istog modela na mnoge javne službe u samoj Bugarskoj.
Toponomastičko oživljavanje “Velike Bugarske”
Stanica je u funkciji samo ljeti kada je međunarodni tim znanstvenika koristi za provodbu klimatskih, bioloških ili geografskih istraživanja. Uz to, korisnici stanice istražuju kontinent, mapiraju do tad nemapirana područja, otkrivaju ledenjake, vrhove, stijene, grebene itd. Jedna od privilegija onih koji prvi zabilježe neki geografsku pojavu je imenovanje iste. Ne čudi stoga što mnoga mjesta na Antarktici sada nose imena sela i drugih mjesta u Bugarskoj, slično kao što su mnoga mjesta u “novom svijetu” tijekom stoljeća nosila imena onih Europljana koji su ih “otkrili”, njihovih gradova, kraljeva ili zemalja, poput Nove Engleske ili Lujzijane itd. Na “bugarskoj Antarktici” možemo pronaći brojna imena heroja borbe za nacionalno oslobođenje, srednjovjekovnih careva, starih gradova, ali i socijalističkih turističkih odmarališta, poput Albene.1
Prema službenim toponomastičkim smjernicama koje je odredila Bugarska komisija za imenovanje mjesta na Antarktici (osnovana u sklopu BAI-a, ali kasnije premještena u Ministarstvo vanjskih poslova), sva nova imena “moraju se odnositi na bugarske ličnosti i lokalitete”. No dobar dio toponima danas nosi imena srednjovjekovnih ili devetnaestostoljetnih ličnosti iz današnje Republike Makedonije. Drugim riječima, bugarske vlasti ostvaruju san o izgubljenoj “Velikoj Bugarskoj” kolonizirajući imenima Antarktiku.
Druga mjesta pak nose imena mitskih poganskih bogova “stare” bugarske i Trakije. Trenutno postoji 65 toponima trakijskih i bugarskih vladara (tzv. “protobugara”, Bugara u nastanku). Objašnjenje za neka imenovanja (dana u službenom listu Komisije za imenovanja) jasno odražavaju određeni historijski revizionizam. Službena bugarska historiografija kao godinu osnivanja “prve bugarske države” navodi 681., kada su “protobugari” stigli na balkanski poluotok iz Azije i osvojili sjeveroistočna područja Bizantskog Carstva. No postoje i mnoge druge teorije, koje početke “bugarske državnosti” smještaju između 3000. pr.n.e. i 165. n.e. Komisija je npr. ovako objasnila imenovanje jednog rta: “nazvan je po legendarnom bugarskom vladaru, kanu Avitoholu […], koji je postavio temelje bugarske državnosti 165. godine.”
Nova povijest i nova geografija
Pritom treba primjetiti još jednu zanimljivost. Spomenuta Komisija za Avitohola koristi titulu “kan” koja je daleko od prihvaćene u historiografiji. Službena titula za ove srednjovjekovne vladare još uvijek je “han”, a sitna lingvistička razlika signalizira različite poglede na ovo doba. Termin “kan” počeo se naime koristiti tek nakon 1989. godine i to prije svega u brojnim privatnim izdanjima popularne pseudohistoriografije čiji su autori uglavnom bili umirovljeni inženjeri i povjesničari-amateri koji su zastupali različite varijante ezoteričnih i nacionalističkih revizija povijesti.
No ova distinkcija između “revizionista” (koje karakterizira gnjevno odbijanje onog što nazivaju “lažima” historiografije iz socijalističkog perioda) i službenih institucija nije toliko čvrsta kao što bi se moglo pretpostaviti. Petar Dobrev, kontroverzni autor koji je popularizirao teoriju o 165. godini svojim knjigama izdanim u sklopu najveće izdavačke kuće za “alternativnu povijest”, Tangra-TanNakRa, tako je istodobno član Bugarske akademije znanosti. Spomenuti izdavač također je još 2002. godine dobio službeno priznanje Ministarstva obrazovanja za “doprinos razvoju i popularizaciji bugarske kulture”. S obzirom na raširenost “legendarnih” imena preuzetih iz perioda prije 681. na Antarktici, čini se da je “alternativna povijest” postigla veliki proboj na tom kontinentu i sasvim se izjednačila sa službenim povijesnim događajima i ličnostima, poput onih iz panteona devetnaestostoljetnih nacionalnih osloboditelja.
Paralelna sanstefanska Bugarska tako je konačno ostvarena, pa makar na Antarktici. Nacionalistička težnja za Bugarskom “na tri mora” (što se odnosi na “zlatno doba” Simeona I čije se područje prostiralo između Crnog, Egejskog i Jadranskog mora) sada se pretvorilo u bipolarnu“Bugarsku na dvije polutke”. Kombinacijom znanstvenih istraživanja i širenja ideje o slavnoj bugarskoj povijesti i njezinim “kanovima” ostvaruje se idealna, nenasilna kolonizacija. Na Antarktici se magično kondenzirala bugarsko-makedonska povijest i geografija, kako ona službena, tako i ona alternativna.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović

* Autorica zahvaljuje Čavdaru Marinovu na sugestijama i pomoći.


  1. Bugarski predsjednik također ima pravo imenovanja antarktičkih lokaliteta dekretom. Tako je predsjednik na odlasku Rosen Plevneliev nedavno jedan zaljev nazvao po pokojnoj Juliji Gurkovskoj: istraživačici i programskoj direktorici sofijskog Centra za liberalne strategije. []

https://www.bilten.org/?p=16607

@хан Ацо, da li bi ste mogli da dopunite članak još nekim detaljem, sa manje ideologije a više činjenica.
 
Koliko treba biti zaluđen nacionalizmom da bi se nešto ovoliko smehotresno uopšte kačilo negde? Proglašavanje raznih kanata za “stare velike Bugarske” tj nekakve “prethodnike” Republike Bugarske je daleko više komično nego proglašavati npr sve Slovene za Bugare - sa stanovništvom, državnom organizacijom i vladajućim slojem ovog kanata (tj kako izgleda Hazarske imperije) nemate ni jedne jedine dodirne tačke.

Škole u Bugarskoj šire ovakvu mitomaniju, to je moguće samo i jedino zato što je bugarski slabo razumljiv susedima pa niko ne dolazi da vam se zbog ovakvih stvari smeje, inače bi vam bilo neprijatno zbog tolike megalomanije pa bi ste prestali sa tim.

Što se tiče starih Bolgara/Onogura koji su vladali nad teritorijama slovenskog naroda Anta, ruske hronike ih jasno nazivaju ugnjetaćima Slovena, isto ovako možeš da okačiš negde i kartu Otomanske imperije i da tvrdiš da je to “stara Bugarska” jer je Bugarska stvarno bila njen deo.
 
Malo je to, ali to nije mapa Šopluka već pretpostavljena mapa bugarskog jezika od strane BANU. Ali kada smo već kod toga, postoji i veća mapa od strane Bugara, okolina Bukurešta, glavnog grada Rumunije, skoro pa sve Bugari a unutar toga grad sa preko 2 miliona Rumuna. Ne budite skromni, slobodno pokažite na šta liči bugarski iredentizam.

Pogledajte prilog 1445124
bg.m.wikipedia.org/wiki/Български_език
Zapaziti da Bugari prisvajaju i dijalekte u kojima se izgovara ‘zub’ i ‘muž’ za “bugarske”! Tako se izgovara zub i muž u celoj Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Neverovatna megalomanija.
 
Tekst telegrama koji je 14. jula tadašnji šef bugarske vlade Danev poslao u Sankt Petersburg vladi carske Rusije. Telegram prilično verno reflektuje položaj u koji je Bugarsku doveo Ferdinand Koburg svojim sanstefanskim ambicijama:


“На жеравици смо. Почев од 26. прошлог месеца предали смо своју судбину у руке Русије. Предвиђали смо да нам предстоје тешке жртве и у мислима се помирили са својом судбином. Услови који су нам предложени далеко превазилазе и најзлослутнија предвиђања. При свему томе, у невољи погнули смо главу. Пристајући на те неподношљиве жртве, били смо дубоко уверени да ћемо бити поштеђени бар од стране Румуније и Турске. На велику жалост, већ пет дана скрушено гледамо како Румуни надиру у нашу земљу, и пошто су заузели Силистрију, Каварну, Балчик, сада већ заузимају Тутракан, Добрич, и надиру даље према Шумену, Провадији и Варни. Исти призори се понављају и са турске границе, упркос нашој готовости да евакуишемо окупирану област, и то до линије коју су сами Турци означили као привремену границу. Турци без устручавања надиру у ту област. Код Хераклије дејствују ватром. Њихова коњица пробија се кроз нашу пешадију и спрема се очигледно да изврши упад у нашу територију и изазове нове невоље. У недоумици, ми се питамо да ли је Бугарска заслужила да се с њом тако свирепо поступа? Зар се глас Русије тако слабо чује у Цариграду и Букурешту. Ако нас је, пак, Русија препустила на милост и немилост судбине, нека нам то каже благовремено да бисмо напрегли последњи атом снаге да сачувамо своје, или да умремо, али часно.”


Najteža posledica poraza na Bregalnici zadesila je Bugarsku na jugoistoku: Turci su odmah po njihovom porazu krenuli u napad da bi što je moguće više pomerili granicu od svoje prestonice Carigrada - turska vojska je praktično bez otpora povratila Jedrene i odmah su počele krajnje surove represalije nad bugarskim stanovništvom. O ovome je bugarska istoriografija skoro potpuno nema već ceo jedan vek, pošto je Ferdinand politički preživeo poraz u Drugom balkanskom ratu koji je sam započeo nije bilo poželjno da se u Bugarskoj previše zna o stradanjima Bugara na teritorijama koje su zahvaljujući tom ratu Turci povratili. Jedrene je tako potpuno potisnuto iz bugarske nacionalne svesti, na trenutak se osetila snaga jugoistočnog suseda i to je bilo dovoljno.
 
Zanimljiv članak o samospoznaji Bugara kao naroda:

Гости от Татарстан дойдоха с документи за общите ни корени​

100% мажоритарен вот
Гости от Татарстан дойдоха с документи за общите ни корени - 1

За пръв път в България по покана на парламента на посещение в страната ни са гости от Волжка България. Сред тях са проф. Буханов от Казанския университет, Ч. Богдан – ръководител на единствената българска автономия в гр. Уляновск.

Поводът за посещението е участие в дискусия, където учени от Татарстан ще обсъждат на базата на историята общите ни корени, ще излагат историческите факти, ще анализират въпроси, свързани с културното наследство и религията, съобщиха от пресцентъра на Патриотичния фронт.

Преди да се срещнат с медиите гостите проведоха разговор с народните представители от групата на Патриотичен фронт, а техни домакини бяха зам.-председателят на Народното събрание Красимир Каракачанов, председателят на ПГ на ПФ Валери Симеонов и председателят на групата за приятелство към НС Красимир Велчев.

По време на срещата бе изказана позицията, че ние сме едно цяло, с общи корени, но разпръснати по различни места. Гостите изразиха радост от факта, че за пръв път посещават страната ни и имат възможност за лични контакти с български парламентаристи. Те съобщиха, че в страната им са издадени 7 тома история на татарите, а вторият том от поредицата е изцяло посветен на България и българските им корени.

За пръв път след десетилетия такава представителна делегация от Татарстан посещава страната ни, каза на брифинга след официалната среща Красимир Каракачанов и добави, че за българския парламент това е голяма чест и повод за контакт, а като народ трябва да познаваме своите корени.

Председателят на ПГ на ПФ Валери Симеонов предупреди, че ще бъде лаконичен в изказването си пред медиите: „Когато следващия път чувате нашия девиз: „България над всичко“, разбирайте и Волжка България“, каза той.

България

https://fakti.bg/kultura-art/187330-gosti-ot-tatarstan-doidoha-s-dokumenti-za-obshtite-ni-koreni

Google Translate:



Гости из Татарстана су дошли са документима о нашим заједничким коренима​



По први пут у Бугарској, на позив парламента, гости из Волшке Бугарске долазе у нашу земљу. Међу њима су и проф.Буханов са Казанског универзитета, Ч.Богдан - шеф једине бугарске аутономије у граду Уљановску.

Повод посете је учешће у дискусији на којој ће научници из Татарстана на основу историје разговарати о нашим заједничким коренима, изнети историјске чињенице, анализирати питања везана за културно наслеђе и религију, саопштио је прес центар Патриотског фронта.

Пре сусрета са медијима, гости су обавили разговор са народним посланицима из групе Патриотски фронт, а домаћини су им били потпредседник Народне скупштине Красимир Каракачанов, председник ПГ ПФ Валери Симеонов и председник Пријатељства. Група у Народној скупштини Красимир Велчев.

Током састанка изнето је становиште да смо једна целина, заједничких корена, али расути на различитим местима. Гости су изразили радост због чињенице да су први пут у посети нашој земљи и да имају прилику да остваре личне контакте са бугарским парламентарцима. Они су саопштили да је у њиховој земљи објављено 7 томова историје Татара, а други том серије је у потпуности посвећен Бугарској и њиховим бугарским коренима.

Први пут после деценија оваква репрезентативна делегација Татарстана борави у нашој земљи, рекао је Красимир Каракачанов на брифингу после званичног састанка и додао да је за бугарски парламент ово велика част и повод за контакт, а као народ морамо знати своје корене.

Председник ПГ ПФ-а Валери Симеонов је упозорио да ће у свом обраћању медијима бити концизан: „Следећи пут када чујете наш мото: „Бугарска изнад свега“, разумејте и Волшку Бугарску“, рекао је он.

@leki1 @Лекизан @крсташ @Сребрена @Slavan @Brđanin @Boris T @хан Ацо @Meliot @bernardo
 
Poslednja izmena:
Kao dva susjedska naroda, Bugari i Srbi su imali izuzetno velike kontakte i međusobni uticaj kroz povjesnicu Slovenstva. Uticaja je bilo nešto manje nego u slučaju između Hrvata i Srba, što je shodno tome što u slučaju Bugara postoje određene istorijske konsekvence koje su Srbe i Bugare razdvajale (nešto kasniji dolazak u ove prostore i određene etničke, odnosno lingvističke i kulturološke razlike - barem u početku - kao i geografska barijera koja je u najranijoj povijesti razdvajala zapadne i istočne ogranke Južnih Slovena).

U najranije vrijeme, Srpske su zemlje bile dosta više izmještene na zapad, tako da se u različitim periodima od ranog IX stoljeća, kada su se prvi na udaru Bugara bili našli Timočani i Moravci, značajni prostori današnje srpske države bili našli kontrolom bugarskih vladaoca. Poznata je činjenica da je Beogradovo ime prvi put u istoriji bilo zabilježeno pod tim, slovenskim i ujedno i današnjim imenom, dok se nalazio pod bugarskom kontrolom. Teritorije koje su se nalazile pod najdužom bugarskom vlašću ukljičivale su istočne i jugoistočne krajeve Srbije, ali svojevremeno i centralnije područje, sliva rijeka Save u Dunav, kao i pojedine krajeve kao što je to bio Banat. Pojedine ličnosti, kao što su Glad i Salan, bugarske pozadine, ostavili su traga u južnim panonskim područjima, neki od kojih se nalaze u sastavu današnje Srbije (obuhvatajući mahom područja Autonomne Pokrajine Vojvodine).

Vrhunac bugarske prevlasti nad Srbima u ranom srednjem vijeku uslijedio je u jednom kratkotrajnom periodu početkom X stoljeća, kada se pod direktnom vlašću cara Simeona bila našla sva Srpska zemlja. Uopšteno je u tom periodu srpska ranosrednjovjekovna plemenska državica bila dosta slabija od bugarske, pa su se spletovi političkih i dinastičkih okolnosti obično nalazili na razmeđu sukoba između Romeja i Bugara, nakon uspona koji bugarska država ostvaruje u vrijeme cara Borisa (po tradiciji, neprijeteljstva Srba i Bugara počela su od kana Presijama). Pripadnici srpske vladajuće porodice i vjerovatno značajni drugi predstavnici, nalazili su se i odrastali, sticajem okolnosti, po bugarskim dvorovima. To uključuje i jednog od najznačajnijih vladara prve srpske državne tvorevine na Balkanskom poluostrvu, kneza Časlava Klonimirovića, koji je rođen u miješanom braku između srpskog prinčevića i neke Bugarke, a u Bugarskoj zemlji se rodio i odrastao. Časlavov djed, Strojimir, koji je bio i otposlat u Bugarsku, ostavio je iza sebe onaj čuveni pečat, koji predstavlja najznačajniji materijalni ostatak prednemanjićke srpske povijesti. Politički značaj Bugarske u odnosu na Srbiju, ponovno će ojačati krajem X i početkom XI stoljeća za vrijeme Samuila, iz kojeg vremena je i čuvena epopeja o knezu Jovanu Vladimiru i bugarskoj princezi Kosari. Legenda o Vladimiru i Kosari predstavlja jedno od najznačajnijih mjesta u srpskoj i šire gledano, južnoslovenskoj i opšte slovenskoj književnosti, posebno od vremena stvaranja moderne nacionalne književnosti i mitova; ostala ovekovječena kroz Barski rodoslov.

U potonjem periodu, poslije propasti, po drugi i drugotrajniji put, bugarske ranosrednjovjekovne države, područje današnje Srbije bilo je stecište raznih pretendenata i pokretača ustanaka "varvarskih" podanika Romejskog carstva, koji su u okvirima svojih zamisli imali ideje o obnovi Bugarskog carstva. Među najznačajnijima jeste ustanak koji se proširio po Pomoravlju 1040/1. godine, a koji je Petar Deljan pokrenuo u Beogradu, gdje se i za cara proglasio. Godina 1070-ih u sličnom poduhvatu učestvovao je srpski pinčević Konstantin Bodin, koga su ustanici proglasili za bugarskog cara Petra, koji se u tom svojstvu bio proglasio na području današnjeg Kosova.

Bugarsku srednjovjekovnu državu, nadživjele su pojedine velmože sa područja nešto daljih od novih centara moći. Tako su, u slučaju Dunavskih Bugara, Ahtum i Sermon vladali značajnim prostranstvima današnje Vojvodine, prije nego što su se definitivno Ugri bili učvrstili kao gospodari južnih područja panonskog basena.

Ako govorimo o značajnim uticajima Mangola u slučaju Rusije, posebno na polju centralizacije i konsolidacije razjedinjenih područja, možda se može na neki način o sličnom pozitivnom naslijeđu u slučaju istorije Srbije, jer su Bugari osvajali i pokoravali pojedinačna razjedinjena slovenska plemena, i tako na neki način zapravo bili i utemeljivači ideje o velikoj slovenskoj državi kao sili koja može da utiče na druge. Moguće je i da je, kada je dolazilo do etničkog približavanja istočnih i zapadnih ogranaka Južnih Slovena, te iseljavanja proto-Arbanasa i proto-Rumuna iz tih područja, to nekakve veze imalo između ostaloga i sa Bugarima (kao i sa opštom slavizacijom tog centralnog balkanskog tranzitnog regiona).
Da li si svestan da te ovakvi postovi potpuno diskvalofikuju za svako bavljenje istorijom ili učešće u bilo kakvim raspravama na temu istorije?

Da li si svestan da baš svi pomeni tzv “Bugara” na teritoriji Srbije potiču iz Franačkih izvora i predstavljaju samo pokušaj osporavanja vizantijske vlasti nad teritorijama nad kojima Franci i Karolinško carstvo nisu imali snage da ovladaju?

Celo tvoje poimanje istorije Srba je je nasađeno oko velikobugarske teorije o “istovetnosti” onogurskih Bolgara i ovoh savremenih. Valjda se bojiš da ne povrediš senzibiliteta nekoga ko je u školi “učio” da su onogurski narod turskih Bolgara i savremeni Bugari isto, jer zaboga bilo je lakše konstruisati “istovetnost” korišćenjem istog naziva nego objašnjavati zbog čega sami sebe nazivaju imenom ugnjetača Slovena.

Imaš jako lep običaj da promovišeš nacionalne mitove onih koji su vršili genocid nad Srbima kad god su mogli.
 
Poslednja izmena:

Back
Top