Ekskluzivno: Skrivena dokumenta Gestapoa o četnicima
Sećanje na jednog junaka
Kapetan Gradimir Brankovića do kraja je izdražao surovu nacističku torturu, a da ništa i nikog nije odao. Od Brankovića se nisu mogle saznati pojedinosti…“ (SS kapetan Miler iz Anti DM odseku u Gestapou)
PIŠE: Ratko LEKOVIĆ
Dokument Gestapoa o kapetanu Brankoviću na nemačkom
U redovima četnika đenerala Draže borilo se na hiljade oficira, od čina potporučnika, do generala. Oni su komandovali jedinicama, bili oficiri za vezu sa savezničkim vojnim misijama, organizovali ili predvodili specijalne operacije (npr sabotersko – diverzantske) itd.
Međutim, veliki broj oficira, koji formalno nisu bili deo Jugoslovenske vojske, tajno je svesrdno pomagao njenu borbu, rizikujući svoj i živote svojih porodica. Takva njihova aktivnost nanosila je okupatoru mnogo štete, dajući dragocen doprinos razvoju pokreta otpora i vođenju gerilskog rata.
Oni su bili “naši ljudi ubačeni u neprijateljske redove“ U “Nedićevoj Srbiji“ najčešće je to bila Srpska državna straža, čiji su pripadnici poznati kao nedićevci.
Dokument Gestapoa o kapetanu Brankoviću na srpskom
Razume se, ova aktivnost je bila deo izuzetno razgranate i jake četničke obaveštajne mreže. I sam Nedić je predano radio na otkrivanju Dražinih ljudi, nakon čega bi sledila njihova hapšenja od strane Specijalne policije (ređe) ili Nemaca (najčešće Gestapoa i SS-a). Da je tako bilo, potvrđuju nam izveštaji Nedićevog Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i brojna nemačka dokumenta.
Bilo je slučajeva i da je lično Milan Nedić tražio hapšenje konkretnih oficira Srpske Državne straže, koji su radili za Dražine četnike, a da o tome postoji istovremeno:
- dokument Ministarstva unutrašnjih poslova (koji je primio i potpisao Nedić);
- Nedićev dopis nemačkoj komandi Srbije;
- Naređenje generala Harolda Turnera, šefa upravnog štaba nemačkog komandanta Srbije, sa pozivom na dopis “predsednika srpske vlade“.
Prema tome, zbog aktivne podrške okupatoru u tom poslu, i sam “predsednik srpske vlade“ snosi krivicu i istorijsku odgovornost za stradanje i smrt velikog broja patriota, koji se nisu mirili sa okupacijom i satiranjem srpskog naroda, sprovođenim od okupatora i njegovih satelita u okupiranoj zemlji.
Veliki broj njih Nemci su uspeli da otkriju, nakon čega su ih streljali (čemu je prethodilo isleđivanje i mučenje u zatvorima Gestapoa) ili sprovodili u koncentracione logore, gde je većina njih ubijena ili preminula usled kontinuiranog psihološkog i fizičkog terora i do ekstremnosti nehumanih uslova boravka u tim kazamatima.
Kako je nemački okupator postupao prema tajnim Dražinim saradnicima ubačenim u kvislinške formacije, zahvaljujući sačuvanoj i dostupnoj dokumentaciji (pre svega nemačkoj i četnikoj), možemo sagledati na velikom broju primera.
Za ovu priliku, koristeći originalna nemačka dokumenta dajemo prikaz rada i stradanja kapetana Gradimira Brankovića.
O kapetanu Brankoviću Gestapo je vodio dosije, koji je sačuvan i nalazi se u Arhivu Grada Beograda (fond BDS, oznaka u registru B – 815).
U ovom arhivu čuva se više od 5 500 dosijea koja je vodio Gestapo u okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji, a ubedljivu većinu među njima čine dosijei pripadnika Dražine organizacije (sa raznim položajima i ulogama).
Gradimir Branković rođen je u Beogradu 14. decembra 1903. godine. Bio je sin sudije Dragoljuba Brankovića i Ružice Branković.
U Beogradu je pohađao i završio gimnaziju, zatim i Vojnu akademiju.
Kao oficir vojske Kraljevine Jugoslavije komandovao je četom, a potom, u činu kapetana I klase, i bataljonom (pešadija).
Kako prkosno navodi u svom saslušanju u Gestapou, kao komandant bataljona, stacioniranog u Vranju, učestvovao je i u Aprilskom ratu. U slomu koji je usledio uspeo je da izbegne zarobljavanje, kasnije postaje komandant Srpske državne straže u Ključkom srezu, a garnizon kojim je neposredno komandovao bio je smešten u Kladovu. U tom mestu je i uhapšen 29. novembra 1942. godine, “zbog pripadnosti organizaciji DM“, kako piše u dokumentima iz njegovog dosijea u Gestapou. Na svom saslušanju, kapetan Branković o ovoj optužbi koja je podrazumevala mučenje i smrtu presudu, rekao je sledeće:
“Nikada nisam pripadao organizaciji DM niti sam sa njome imao bilo kakve veze. Uopšte mi nije poznato da sam predviđen za komandanta jedne brigade DM. Ja to čujem po prvi put danas. Sa DM nisam imao uopšte nikakve veze i stoga mi je neobjašnjivo kako sam mogao biti imenovan za komandanta jednog takvog odreda, kada uopšte ne pripadam tome pokretu. Svoju službu kod Srpske državne straže sam uvek propisno obavljao i nisam imao nikakve veze sa nekom ilegalnom organizacijom.“
Međutim, na osnovu dostava agenata, ili na temelju zaplenjenih četničkih dokumenata, Gestapo je došao do saznanja da kapetan Gradimir Branković, ne samo što je bio “pripadnik organizacije DM“, već je i “predviđen za komandanta 2. ključke brigade Draže Mihailovića“. Dalje se u istom dokumentu navodi: “Mora da zna bliže pojedinosti o organizaciji ove brigade“.
Dakle, kapetan Branković je, kao i veliki broj oficira Srpske državne straže koristio svoju poziciju, kako bi što je moguće efikasnije pomagao “one u šumi“, kako je, pored ostalog, Dražine gerilce nazivao, njegov formalni komandant Milan Nedić.
Možemo samo da zamislimo kako je izgledalo saslušanje kapetana Brankovića, i na kakve su ga muke stavljali nacisti da bi došli do podataka o četničkoj mreži saradnika, a pre svega o organizaciji 2. ključke brigade.
Zaista su retki primeri da neko uspe da izdrži takvo saslušanje i da ne oda svoje saradnike. U takve rodoljube, mučenike i junake srpske borbe upisano je i ime kapetana Gradimira Brankovića. Do kraja je izdražao nacističku surovu torturu, a da ništa i nikog nije odao. O tome nam svedoči zaključni izvešaj Gestapoa od 23. decembra 1942. godine, gde piše:
“Branković je odbio svaku vezu sa organizacijom DM… Od Brankovića se nisu mogle saznati pojedinosti o organizaciji ove brigade“.
Izveštaj je potpisao Miler, jedan od glavnih SS-ovaca u Anti DM odseku u Gestapou.
Istog dana, zamenik kapetana Hajnriha Branta, šefa ovog odseka, Everding, potpisao je dokument sledeće sadržine: “Branković leži u logoru Dedinje (Banjičkom logoru, m.p.), a shodno uputstvu sa njime treba postupiti kao sa taocem, predvideti ga sledeće streljanje“.
“Sledeće streljanje“ desilo se već za tri dana, 26. decembra 1942. godine, što je SS poručnik Rajcig istog dana rukopisno evidentirao, a onda je napisan kratak izveštaj o streljanju. Tog dana streljana je je grupa od 250 “pristalica Draže Mihailovića“, o čemu su Nemci izdali plakat – saopštenje, koje je sačuvano, a kao prvo na plakatu je navedeno ime kapetana Gradimira Brankovića. Posle njegovog slede imena još devet toga dana streljanih oficira, označenih kao “DM vođe“.
Kapetan Branković – prvi od 250 streljanih
Kapetan Gradimir Branković bio je oženjen i imao je troje dece.
U ime porodice, tašta kapetana Brankovića uputila je molbu komandi Srpske državne straže da joj se predaju stvari streljanog kapetana , “onoliko koliko bio to mogla da koriste njegova deca“, što je evidentirano 15. januara 1943.
Molba se završava ovom rečenicom: “U ime njegove bolesne žene i njegova tri mala deteta, moli majka njegove žene, potpisana Ružica Baranić“.
Srpska državna straža je ovu molbu, uz “toplu preporuku“ i predlog da joj se izađe u susret, prosledila IV odeljeu Gestapoa (Anti DM).
Isti odsek je 10. februara molbu odbio, a obrazloženje je bilo sledeće:
“Kapetan Srpske državne straže Gradimir Branković streljan je u okviru mera odmazde na dan 26. 12. 1942. godine. Kako je dokazano, on je ilegalno radio za DM organizaciju od koje je bio predviđen za komandanta brigade. Na osnovu prednje kažnjive delatnosti ne može da se udovolji molbi za predaju lične svojine preminulog, jer su iste podlegle konfiskaciji.“
Ovo je poslednji dokument iz dosijea kapetana Brankovića, zaključenog potpisom kapetana Branta.
Ovaj stradalni srpski oficir, samo je jedan od desetina hiljada boraca i saradnika pokreta otpora pod komandom đenerala Draže, koji su svoju smrt našli od okupatorske ruke. Kada je nastupila nova, crvena tiranija, čak i pominjanje njihovog imena bilo je zabranjeno i kažnjivo delo. Time su ovi junaci, zatočnici srpske slobode, ubijani po drugi put.
Na sve moguće načine, komunisti su potiskivali istinu i uništavali tragove koji bi svedočili da su oni koje su kolektivno proglasili “saradnicima okupatora“, zapravo veliki stradalnici od tog istog okupatora.
Uz sve posledice koje je to ostavilo, na sreću možemo da kažemo: taj nečasni posao pokazao se uzaludnim.
http://www.pogledi.rs/srpske-novine-skrivena-dokumenta-gestapoa-o-cetnicima/