Imate li potrebu , ili bolje reci poriv (i protiv svoje volje , a ko vas pita ) da sudite drugima kada ucine nesto nemoralno, lose .
Desava mi se da u trenutku osudjujem ljude kada ucine nesto nemoralno , lose , nikada javno , zapravo jako mi smeta taj osecaj , jer nisam neko ko je narucito moralan i smeta mi taj neki osecaj koji u meni izaziva tudja nemoralnost ili neka glupost.
A znam da i sam imam milion propusta , i zapravo mi je krivo zbog tog osecaja .Sa druge strane , mozda je to opravdano , mozda se taj osecaj javlja kada neko predje granicu koju ja ne bih presao , mozda ?
Ima li neko slicnih iskustava , osecaja ...?Da li moze neko da objasni zasto su ljudi skloni da ostrije sude drugima nego sebi ?
U principu uvek sudim drugima.
Kao mlađa i - neću reć: manje pametna - ali deficitarna s iskustvom; sasvim sigurno sam bila lažljivac i licemer. Vrlo je lako suditi čoveku sa visina neimanja ni otprilike sličnog iskustva.
Osuda je izraz koji podrazumeva visok moral i pretpostavku da onaj ko ga rabi isti
ima.
Što je jalov poso. Kad dođe do procene nečijeg morala, čovek tu uvek ceni sam sebe. Čak i kad nas tako (kao moralne, mislim) krste drugi; oni najverovatnije nemaju pojma o čemu pričaju.
Procenat onih koji, ocenjujući sebe; znaju šta govore, još je manji.
Sećam se tačne prilike u kojoj sam razbistrila sebi - osudu. Zatekla sam se usred nekog starijeg ženskog društva u kojem se raspravljalo o zlim svekrvama i njihovom pogubnom uticaju. (Na sinove, naravno.) Glavnu je reč vodila gospođa, nekadašnja samohrana majka trenutno u dugogodišnjem braku s čovekom koji nije bio otac njene dece. Nakon venčanja, jedno je (kratko) vreme živela u zajednici sa svekrvom; ženom koja ju nije volela i koja nije mogla preći preko činjenice da joj se jedini sin, momak, oženio raspuštenicom s kopiladi. Gospođa je vrlo dostojanstveno - i sa primetnom dozom prezira - komentarisala guske koje dozvole da takve gadosti u njihovom životu potraju doveka. Rekla je kako je vrlo brzo, nakon samo par verbalnih duela sa staramajkom uzela svoju decu i otišla u iznajmljen stan; rekavši mužu da mora da bira: staramajka, ili, naravno, ona.
Gospođa je isticala tu anegdotu kao naročit dokaz svog ponosa i dostojanstva; i bila je veoma oštra spram bilo kakvog eventualnog drugačijeg tumačenja. Za nju, fakt da je usred noći napustila kuću u kojoj je trpela psihičko maltretiranje; bio je jedini način na koji se takve stvari uopšte mogu rešavati - obzirom da je svaka druga varijanta slabost karaktera, linija manjeg otpora i poniženje.
Nije bilo na meni da govorim, obzirom da su mi sve sudionice u događaju po godinama mogle biti majke; ali najposle nisam izdržala da je ne pitam zar nije tačno da je tada - u trenutku tog mesijanskog prosvetljenja; tog pravdoljubivog revolta - takve jedne demonstracije ženskog i inog dostojanstva - već bila državni službenik sa stalnim zaposlenjem i redovnim primanjima tokom ekonomskog bum-a ranije nam socijalističke domovine?.. Da li je tačno da je
bila u prilici da pokupi svoju decu usred noći i ode u hotelsku sobu, za prvu ruku; i da ni jednog trenutka nije razmišljala kako će im sutra plaćati stan i hleb?..
Da li bi - možda - razmislila dvaput, i, nedajbože,
drugačije - da njeno
dostojanstvo nije imalo zaleđinu finansijske sigurnosti i sređenih prilika?
Na čast joj bilo; priznala je - oklevajući, doduše, i čineći se kao da ju to niko nikad nije pitao i kao da njoj samoj tako šta nikad nije palo na pamet - da su to, svakako, bile sretne okolnosti. Svideo mi se taj izraz,
sretne okolnosti.
Priznajem da većinu "moralističkih" - jer, i tu postoji razlika, imaš
moralno i "moralističko", pri čem je ovo drugo uglavnom samo budalasanje dokonih i sretnih - osuda od tad doživljavam kao proizvod neznanja i sretnijih okolnosti. Nema ničeg lakšeg nego kriviti čoveka jer se češe tamo gde
tebe lično ne svrbi.
U principu, svaki moral mora imati zaleđinu; a osudom se bave ignoranti.
Ili
latentni; ali to je neka druga priča.
