previše sam rano pročitao A. Camusa i mislim da još nisam počeo ni da se brijem, a eto već me je apsurd bio udario u glavu.
I od tada, pa sve do sada, jako mi je teško da mislim o smislu. O smislu bilo čega.
Svako želi da živi, niko ne želi da umre (naročito ne želi da dugo i predugo - umire)
Ljuidi smišljaju svakakve stvari..da "zavire" iza, ali kada pogledaš bilo šta što je zgaženo, istrulelo, spaljeno..neki primarni užas te zgrabi i shvatiš da ne možeš da se prevariš. Taj užas je uvek brži od želje da ga ignorišemo, kontrolišemo, šta god..
Naročito kada stariš i stariš i stariš i misao ti je i dalje ona ista luda i vesela, ali nema više u čemu da živi. Sve te boli, škripi, raspadaš se..tvoja koža se ljuspa, tvoje dlake otpadaju..tvoje Unutra hoće Napolje, da izađe iz Sebe. Kao leptir iz čaure, larve..
Ali to što izađe iz tebe nije leptir, već sve tvoje tečnosti, sekreti, tvoja krv, mokraća, prevrće se naopačke, i ostavlja tvoje kosti da se još i one otvore i izađu iz sebe.
Mrtva tela su dobri podsetnici da naša misao nema više u čemu da živi.
Nema gde da ode. Pod kamen neće sigurno. Ni u oblak.
O da, kvantan fizika svima dođe kao uteha, samo..šta mi znamo o tome. Niko se još uvek ne baca veselo u krematorijum
A opet, jedan veoma ružan i uspešam glumac je rekao "ej..ovo je jedna šansa koju si dobio, jedna predstava. Odigraj je što lepše"
I A.Camus je rekao to isto..Život treba živeti upravo zato jer je apsurdan..
Ponekad takva razmišljanja pomažu, i onda kažeš sebi..danas je divan dan! Iako je zapravo običan
Ali veliki je napor živeti svakoga dana kao da je poslednji..Za mene bar jeste.
Čovek se umori i onda, kada ga stigne umor, stigne ga i pitanje - čemu sve to?
I ponada se da će zaspati, da je sve bila stvar umora..ili neke moždane hemije koja danas radi ovako, a sutra će onako..
Jedna injekcija nečega koja te tera da skačeš i smeješ se iako ti niej do smeha.
Kažu da mozak u sebi sadrži hemiju sa sve, samo je treba nekako isprovocirati. Serotonin..adrenalini..oksalne kiseline..oksimoroni..
I tako, vučemo se od dana do dana. Uveče sklopimo oči..neko sa uverenjem da je tog dana prevario smrt, neko sa strahom da će i sutra morati da radi to isto, neko pomiren sa sobom, sa svima, neko nikada
Neko ima sreću da je jednostavno glup. Takve obično prati i takva sreća da ni ne znaju kada umru.
Ne znaju ni da su živeli..Kao lišajevi..kao protozoe, gliste..
S neke treće strane opet..ljudska vrsta je mlada..Mlađa i od lišajeva i glisti zajedno. I nada se da ima neku misiju, da se seli sa planete na planetu možda. I da je to večito bežanje od sunčevih oluja ili meteora, zapravo taj neki "Smisao"
I ovaj put smo spasli ljudsku vrstu! Iskreno? iebe mi se za ljudsku vrstu. Voelo bih da na planeti ima dvadesetak ljudi. Sve preko toga je već previše.
Ne znam..sve je to i smešno..
Postoji li još neka vrsta kojoj je nešto, bilo šta - smešno?
Divim se ravnodušnosti pasa, mačaka, ptica. Oni jednostavno - žive. I ne pitaju se o smislu.
A nama je sve ili smešno ili tužno. Tu Ravnodušnost - nikako da naučimo..
čak ni ja to ne umem..
za trenutak sam poverovao da sam bio blizu..
Budala će naravno zaključiti da je odsustvo ravnodušnosti isto što i postojanje "duše"..ali, i budalama se negde divim i zavidim im.
Njih sigurno ima preko dvadeset..