Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
- Kukuriiikuuuuuuu! - drečao je, - Dobro jutro, radni uštipci Donata, svanuo je novi džemni dan!
- Tiho, budalo! - nervozno ga je utišavala princeza krofna živo gestikulirajući rukama. - Čuće nas zla veštica sanja*!
- Ne brini, ovde smo sigurni. - tešio ju je Don At, podešavajući frekvenciju glasa na 87% muževnosti, 10% samopouzdanja i 3% šarma. - Zna se da je zla veštica sanja* alergična na kukuruzna polja još od onomad kad je, kao padobranac, pala nasred široke vojvođanske njive s padobranom tipa PŠ, na način da joj se svaki od 24 konopca obmotao po 24 puta oko 24 stabljike kukuruza, te je iz navedene njive izlazila punih sat i četrdeset minuta, što je ostavilo dubokog traga na njenu, tada krhku, devojačku psihu.
Upravo tada, na obzorju se pojavi najpre mala, a zatim sve veća tačka, koja je, približavajući se, gubila oblik tačke a sve više poprimala obličje veštice na metli. Vozila je leteću napravu poput Muje, što će reći, bez ruku, jer su joj ruke bile zauzete nečim drugim.
Naime, levom je držala u krilu kazan pun uštipaka, a desnom ih je ubacivala u usta.
- Mljac! Mljac! Njam! Šnjof! - izazivala je glasno i efektno, jer su princezi krofni krenule da se slivaju suze niz milo plemićko lice.
- O, sveto nebo, o moćne sile, spasite moje sunarodnike mile! - zavapi ona podigavši glavu uvis. Baš tada, kako to obično biva u pričama u onim trenucima kad nameravate da štrecnete čitaoca nekim faktorom iznenađenja, iznad njene glave prelete ogroman šarenorepi orao, koji iz kljuna ispusti nešto što je, dok je bilo visoko, delovalo majušno i bezazleno, a kad se približilo, počelo da liči na nešto zbog čega je Don At viknuo: "Bež' u stranu!"
Ispušteni objekat je napravio omanji krater, promera nekih 2 metra, dubine oko pola metra, dakle, ništa strašno ako ste na vreme pomerili glavu i ostatak tela ispod nje van navedenog kratera.
Bio je čvrst, sivkast, neodređenog oblika, i imao je nešto što bi se uslovno rečeno moglo nazvati očima, nosom i ustima.
- Šta si ti? - upitala je princeza krofna.
- Ja sam kamen mudrosti. - nehajno će kamen.
- Baš ono što nam je potrebno u borbi protiv zle veštice sanje*! - obradova se Don At. - Kako radiš?
- Jednostavno. Treba samo da me uzmeš.
Don At je transformisao jedno kopito u šaku, dohvatio kamen mudrosti, onjuškao ga i osmotrio sa svih strana.
- Hm... Nekada sam trenirao rukomet. Možda bih ovim kamenom mogao da je pogodim i oborim s metle...
- Oh, kako mudra ideja! - oduševi se princeza krofna.
- Šta sam vam rekao. - nehajno prokomentarisa kamen.
Zibedi-zum, Don At se u trenu tranformisao u Radojla Počuča, nekadašnjeg levog beka rukometnog kluba "Prčanj", a sadašnjeg donatora istog kluba, zavitlao kamenčugu mudrosti i oborio vešticu s metle.
- Pravo u čelenku! - oduševi se princeza krofnica. Zamahnula je svojim vitkim srebrnastim čarobnim štapićem, i kroz kukuruzno polje se stvorio metar širok smaragdni put, koji je vodio do smaragdnog dvorca.
- Ding-dong, d vič iz ded! Di ivili vič iz deeeed! - pevala je skupa sa Don Atorom i šarenorepim petlom s kraja prethodne i početka ove priče. Došli su dvorca. Don Ator je džentlmenski otvorio kapije i propustio princezu, a zatim je njemu, takođe džentlenski, kapije pridržao petlić.
- Oh, kako lep dizajn! Kako mnogo prostora za Uštipke, Don Atore! - cvrkutala je princeza Krofnica.
- Da. Ovde ćemo živeti dugo i srećno i TRAS!!!
Ovo "TRAS" s tri uzvičnika nije bila poslednja reč poslednje Don Atorove rečenice, iako je tako delovalo. Bio je to, u stvari, zvuk dvorskih kapija koje se zatvaraju uz tresak.
- Petao? - začudila se princeza. - Ali zašto bi on...?
- Zato što on nije on! - jeknu Don Ator.
Sanja sa zvezdicom je levitirala u visini jednog od prozora i gledala ka unutra.
- Dole aristokratija! - povikala je. - Živeo radni narod! Proleteri svih dimenzija, ujedinite se!
- Šta je ovo? - zbunila se princeza, ugledavši masu uštipaka kako, na strani "zle veštice" sanje*, opkoljavaju dvorac.
- Spodoba koju ste uništili je majka uštipaka! - reče sanja*. - Ja sam, u stvari, sve vreme bila petao.
- Uštipci! Mi nismo namerno kamenotrefili vašu majku! - vikao je Don Ator. - Mislili smo da se radi o sanji*!
- Ne marimo za majku uštipaka - povikaše uglas uštipci. - Majka nas stvara samo zato da bi nas jela. A sanja* je već mesecima na dijeti. Osim toga, objasnila nam je mnogo toga o ljudima koji ispred imena imaju "don". Ne želimo da živimo u svetu Donata. Anarhija! Anarhija! Anarhija!
Don Ator je želeo da na ovo odgovori nešto bistro i istovremeno prkosno i otresito, ali mu je pažnju skrenulo padanje onesvešćene princeze Krofnice pravo u naručje.


Kerefeka
Galerija
Okamova oštrica
Promućuran
Destilovati
 
"Pamet mi pomeras..ta ra ra na na" pevusila je Marta dok je setala gradom i razmisljala o Vuku. Vec nesto vise od pet godina Vuk je bio deo njenih sanjarenja..Kad god bi svratila u malo morsko mesto, kod rodbine ili poslom, odvojila bi nesto vremena za setnju jer je znala da ce ga sigurno sresti. Otisnula bi se niz uske kamene ulicice a njena paznja bila bi usmerena na lica prolaznika u upornom iscekivanju njegovog. Nekad, tokom setnji, osetila bi draz u tom iscekivanju da medju masom sveta pored nje mine njegov lik. Da se razumemo, ona je u startu znala da nema nade...i da je bas tako dobro..ali eto ti trenuci znali su biti kao kakav vitraz na oknima njene samoce.
Nekad bi uobrazavala da ga je srela, i onda kad nije..Nekad bi cak u nekoj slucajnoj prolaznici videla nesto od njegovog lika, tad bi se kuci vracala zadovoljna skoro jednako kao da ga je srela. No, ona je bila takva, vise u oblacima no u realnosti.
Pokusavala je te svoje dozivljaje da podeli sa prijateljima ali oni to nisu mogli razumeti. Skakali bi kao kave zveri radoznalo ocekujuci kakav opipljiv dozivljaj..i ona bi po ko zna koji put osetila gadjenje od zgusnutosti vazduha, koja je rasla, u prostoru.

Uvek je cinilo srecnom to sto je mogla da zivi i oseti citav jedan paralelni svet kojeg jeste i nije bilo...Znala je da nije sama.

Ostecenost
Upotreba
Ran
Masina

Naravno da ću glumiti majmuna, moj gospodaru. Zar bih mogao biti čovek - vodio je Didi zamišljeni razgovor sa Korvom. Svaki rob nešto glumi da bi se umilio gospodaru i produžio svoje trajanje. I dok traje upotreba roba, on ne sme biti čovek sa stavovima, željama i težnjama. Uopšte uzev, ljudski rod je predodređen da na lica stavlja maske. Posebno je pogubno da muškarac izražava osećanja. Osećajnost je jedina povlastica ženskog roda, gospodaru, ali ti to nisi znao i zbog toga si stradao. Kamo sreće da te je Filon ubedio da odglumiš surovost i hladnokrvnost. Ali, ne, ti si bio tvrdoglavo šestogodišnje dete i mesecima si jadikovao zbog pobijenih životinja. Tako si izneverio očekivanja oca.
Sećao se Didi kako je Korvo trećeg dana igara proživljavao ličnu dramu zbog scena u areni. Namera njegovog oca je bila da scene borbe sa životinjama u dečaku razviju lovački duh, ali se kod deteta sve to preobratilo u preteranu osećajnost i otac je to tretirao kao oštećenost karaktera. Od tih dana svi su počeli da primećuju kako se stari gospodar udaljava od najmlađeg sina i svojoj ženi Ifigeniji prebacuje ropsko seme koje je prenela na dečaka.
Rani jadi gospodara Korva bili su ništavni u odnosu na ono što je video Didi prvog dana gladijatorskih igara. Helvije Flak je u tom periodu bio na vrhuncu materijalnog bogatstva i u svojoj oholosti, bahatosti i novčanoj razmetljivosti, poveo je svu ropčad sa imanja na gladijatorske igre sa namerom da im na primeru udeli životne lekcije.
Prvo ih je vodio oko zidina koloseuma odakle se čula rika gladnih životinja. Potom ih je sproveo niz stepenice do teških vrata gde je potplatio stražare da bi ih pustili unutra. Kroz rešetke na podu prostorije video je dvanaestogodišnji Didi žveri koje besne i kidišu na zidove tesnih podrumskih rupa u koje su ih smestili. Sama rika ga je prožimala užasom, ali je gospodar naredio da se svi robovi približe rešetkama, pa čak i rob učitelj Filon za koga je dao čitavo bogatstvo. Tvrdio je da su zveri savršena mašina za vaspitavanje robova i da svi treba da upamte njihove strašne čeljusti.
Istog dana sa tribina arene posmatrali su kako je car Domicijan nahranio izgladnele zveri. Dvojica su okretala nekakav čekrk kojim su podignuta vrata u dnu scene. U isti mah iz podruma su gladne zveri krenule ka desetoro ljudi na samoj sredini arene. Didi i ostali robovi sa imanja okretali su glave na drugu stranu, ali je Helvije Flak zapretio: „Gledajte, gledajte ili ću vas sve prodati da skapate u rudniku! Gledajte kako prolaze neposlušni robovi!“ Sa užasom su posmatrali kako zveri rastržu desetak robova među kojima su bile dve žene i jedna dečak, ne stariji od Didija. Uspeo je Didi u svom tom užasu da priupita Filona ko su ti ljudi i šta su zgrešili. Ovaj mu odgovori da je načuo da su se klanjali nekom istočnjačkom bogu, jeli njegovo telo, pili njegovu krv i da je njihov bog žrtvovao svog sina, pa se i oni žrtvuju za svoju veru. Nije mnogo znao o njihovoj veri i krivici, a opet ih je duboko žalio. Ni Korvo dugo nije znao da su te iste zveri rastrgle ljude, pa je dva dana kasnije smatrao da su te divne životinje vredne žaljenja.
Kad ne znamo težinu krivice, ne znamo ni težinu kazne - razmišljao je Didi, pa je zamahnuo rukom iznad glave kao da od sebe tera teške misli. Onda se lati pisaljke i sa osmehom na licu poče da piše pismo gospodaru.

Kerefeka
Galerija
Okamova oštrica
Promućuran
Destilovati
 
Poslednja izmena:
Kerefeka
Galerija
Okamova oštrica
Promućuran
Destilovati

Našavši se u neobranom grožđu sa princes krofnom u jednoj ruci i pogleda uperenog u razularene uštipke promoćuran kakvim je uvek bio kad bi se nalašao u nevolji konj prednjim levim kopitom nacrta improvizovana vrata na zemlji a potom izgovori dobro naučene reči: “Alohamora!”
Vrata se otvoriše i naočigled petla koji je u stvari bio kokoška i miroljubih nezašićenih uštipaka koji su hteli da ga pojedu, konj sa sve krofnicom u rukama, repom zatvori vrata i uteče. Kada je priceza krofna došla k sebi.. upitala je..

- Gde smo ovo? Šta se desilo?
- Uspeli smo na kratko da se spasemo.. ali ni meni nije jasno.. uštipci su nas molili da ih spasemo a ispade da je sve zavisilo od veštičije dijete? Prevrtljivih li uštipaka.. ipak, ne treba brinuti siguran sam da sanja** neće dugo izdržati, da će ogladneti kad-tad i da će pre ili kasnije makar i na kvarno nešto staviti u usta.. pokvariti dijetu.. i uštipci će shvatiti gde su pogrešili. - tešio je Horsius Krofnicu ali i sam je znao da to ništa ne mora da znači.. jer ponekad veštice pojedu poneko dete i onda ne jedu ništa mesecima.
- Nego stvarno, gde smo ovo? - upita se, vise onako za sebe, konj.

Konj nije razmišljao kuda će ga vrata odvesti želeo je samo da spase krofnicu... i dok je analizirao predeo oko sebe oseti kako ga krofnica vuče za grivu i pokazuje mu nešto u pravcu odakle se prostirao put. Nešto smotano i presavijeno i premazano išlo je njima u susret. Konj je brzo motao bajalice u krug poput karusela sa slikama u galeriji pokušavajući da nađe neku najnoviju koju bi mogao da iskoristi u slučaju da ih ova nedefinisana spodoba napadne.

- Zdravo, ko ste vi i šta radite u Penkejku? - upita spodoba praveći čudne face i kerefeke.

Konj brzo shvati gde su se nalazili. Penkejk je bio glavi grad Palačinkarnice.. zemlje čuvene po palačinkama, drevnom narodu poznatom po mnogim čudima . Čitajući stare knjige sa magijama i tragajući za sastojcima naišao je na pojam ove drevne zemlje ali nije verovao da ona još uvek postoji.

- Ti.. mora da si palačinka? - zagleda je konj uvijenu spodobu trudeći se da se ne nasmeje.
- O da, ja sam palačinka pvog reda sa eurokremom i plazom – ponosno odgovori smotana spodoba - a ko ste vi?
- Moje ime je Horsius At a ovo je Princes Krofna – učtivo se predstavi konj – mi smo dospeli ovde bežeći od zle veštice sanje** koja voli da drži dijetu tako što između pojedenih podanika Donata - uštipaka ponekad ne jede ništa.
- O da, i nama je poznata čuvena proždrljivica koja je desetkovala i naše carstvo.. no srećom naš presvetli čarobnjak zvani Kutlača metodom destilacije otkrio je način kako da je pobedimo.
- Starno? - iznenadi se i obradova Princes Krofnica - a koji je to način ako nije tajna moliću?
- Svako od nas ima neki strah i potrebno je samo pronaći šta je nečija slabost. Kutlača je sasvim slučajno otkrio sanjinu** - reče ponosno palačinka prvog reda a potom nastavi - Vešticu-vecu sanju** treba namamiti da dođe u neposrednu blizinu gde je potom treba pretvoriti u glavicu luka. A potom je okamovom britvom ljuštiti sloj po sloj. Sve dok ne ostane samo srce.
Konj u neverici pogleda čudno smotanu palačinku prvog reda i njena bizarna trabunjanja o kutlači i strahovima.. Zar je moguće? - pomisli.. U Glavicu luka? Dok je tako razmišljao Princes Krofna se pozdravi sa palačinkom i u znak zahvalnosti poklonila joj je mašnicu od krema i uputila je da ako ikad dospe u bilo kakavu nevolju potrebno je samo da mašnicu od krema smota u sebe i princeza će se stvoriti istog momenta da reši stvar...

Konj shvati da je došlo vreme za rastanak ali i da nije mogao istim putem da se vrati jer bi tako ugrozio palačinke. Bio mu je potreban drugi zaobilazni put.. a i vreme da smisli kako da sanju** dovuče u neposrednu blizinu... Princeza se pope na konja i oni lagano krenuše nepoznatim putem....

(tu bi konjtinued)

------------------------

vilin konjic
zrno graška
sunce
bubamara
čudovište
 
vilin konjic
zrno graška
sunce
bubamara
čudovište

Vrlo je kratka istorija mog postojanja. Ja sam obicna bubamara, mala, crvena... sa crnim tufnicama.

Jednog novembarskog jutra dok sam se odmarala na zrnu graska strasno cudoviste zgrabilo me je svojim celjustima, ugusilo i istopilo svojim zeludacnim sokom. Ne stigoh nista da vidim od ovog lepog vrlog sveta...ne saznah ni to da li me vilin konjic zaista voleo. Secam se samo lakoce koju sam osecala putujuci zracima sunca..bezbriznosti retkih trenutaka..to je sve.

neznanje
neprihvatanje
strah
mir
lan
 
-Neznanje je blazeno.- starac izgovori u dahu.-Neznanje donosi spokoj i san neuznemiren avetima!-
-U pravu ste presvetli.-Decak pogne glavu u strahu. Vidjao je ucitelja u takvom raspolozenju,crvena lica i ociju ispunjenih zestinom, i nije ga dalje hteo ljutiti.-U pravu ste i oprostite na mojoj gluposti.-
-Mir vlada decenijama.-Starac nastavi blaze. Zvakao je duvan i kada je ispljunuo pred cizmama je ostala tamna barica necisti.-Zbog mira su preci podigli zid i nije nam dozvoljeno da pitamo sta lezi iza njegove mase.Zbog mira su donesena pravila a njihovo neprihvatanje nosi posledice.-
Jos jednom je pogledao na zid, na sivu gromadu koja se nadnosila nad njihov svet. Miljama i miljama, od morskih obala do uvek belih vrhova Urlajucih planina.A onda se okrenuo, ostrim pokretom koji mu je oziveo nabore plasta.
-Upamti decace!.-Dobaci u odlasku.-Dobro to upamti!-
-Hocu.- Ovaj promrmlja u svoju bradu. -Hocu ucitelju.- Ocima isprati starcevu figuru, uspravnu i ukocenu. Zatim mu pogled predje po sirokim poljima, zito i lan, kukuruz i more repe, a u pozadini kolibe i dim sto vijuga iz desetina ognjista.
Spokoj i mir. Parce zemlje koju ce jednog dana dobiti, devojka koja ce mu pripasti kad staresine odluce a ona ce ga blagosloviti snaznim sinovima. Sta vise da pozeli od zivota.
Ipak, nije se osecao spokojno.
Okrenuo se i jos jednom osmotri zid koji se uzdizao od pamtiveka. Jos od kada je i ucitelj njegovog ucitelja bio dete.
Beton. Da tako su zvali tu vestinu kojom su preci stvarali stenu iz nicega. Beton a iza njegove mase lezi svet prepun uzasa. Svet koji su ozivljavale babske price u nocima bez meseca.
-A mi smo bezbedni ovde.-Izgovori sam za sebe.-Uvde u savrsenom svetu gde nasstrah i uzas nikada nece dotaci.
Pa ipak je osecao da nije tako, i po ko zna koji put pozeli da pogleda, preko zabranjenog zida u ono sto nije smeo da vidi.

reka
nevera
kisa
osmeh
cizma
 
Zalutali asteroid se sjurio u Evropu, Jupiterov mesec, i ona se rasprsnu na milion delova.
- Armagedon! - zamalo se zagrcnuo rečju Pete Stavrogin, astrofizičar s univerziteta Mičigen. Izvršio je potrebne proračune, razmotrio sve racionalne opcije, i zaključio da spasa od pogubne meteorske kiše nema.
Otrčao je kući i zatim se, zgrčen u ćošku svog momačkog sobička, par sati klatio na klackalici beznađa, buljeći netremice u jednu tačku.
Nakon isteka tog vremena, shvatio je da se tačka nalazi tačno na sredini stilizovanog šišmiša na grudima posterizovanog Betmena.
Onda kad racionalno ne pomaže, treba se okrenuti iracionalnom, pomislio je. Spustio se u radionicu u podrumu i bacio se na posao. Po završetku se, oznojen i dečački ustreptao, popeo na krov zgrade i postavio dva ogromna metalna šablona kroz koje je propustio svetlost s reflektora, tako da su se na dve različite strane neba pojavila dva ogromna simbola kao poziv upomoć upućen superherojima.
Ajfonovi i ajpedovi su uskoro preneli taj trenutak širom sveta putem neta, a sve više njih se stuštalo u podrume, pentralo na tavane ili zabarikadiralo u šupe kako bi napravili sličnu skalameriju.
Tako se desilo da su veliko "S" i šišmiš šablon na nebu ugledali, naposletku, i traženi superjunaci, taman u vreme dok su na vrhu Kilimandžara pijuckali neko jeftino pivo iz Srbije.
- Sirijusovi meseci su strava mesto u ovo doba galaktičke godine. - rekao je ćelavi crnac Brusu Vejnu koji je, uprkos okolnom snegu, zavaljen u ležaljku sunčao svojih obnaženih metar i šezdeset telesne dužine.
- Verujem ti, Kale Ele. Trebalo bi da skoknemo. - odgovorio je.
Možda je čovečanstvu bila potrebna pomoć, možda su im se konačno obratili na pravi način, ali bilo je kasno. Činjenica da je neki napaljeni klinac, Marvel ili tako nešto, zloupotrebio njihovu priču za sticanje vlastite slave, predstavivši ih kao dobrostojeće belce i uz to poslušne američke građanine, pretvorilo je Brusovo srce kao i srce Kal Ela u santu leta.
Više ih nije bilo briga za plavu planetu.


Spektar
Domunđavati
Krivolov
Uštipci
Nezaobilazno

Lepi moj gospodaru,

Nesnosno je divljaštvo Tračana, ali mi je njihova naivnost uteha i zabava. Mogu da ih varam, lažem, uhodim do mile volje, a sve zahvaljujući svojoj sposobnosti da glumim budalu. Nisi morao, gospodaru, ni da me savetuješ da glumim majmuna. To sam radio od samog početka. Ipak, postoji nešto što se ne može oglumeti, a to je odsustvo gađenja. Zgadila mi se njihova hrana i ja sam je pljunuo.

Nećete mi verovati, divljaci ne koriste maslinovo ulje, nego oderu svinju, skinu joj masnoću, otope, naprave ulje, zagreju ga, u njega ubace testo. To zovu uštipci. Čim sam tu smrdljivu gadost od brašna i svinjske masti ispljunuo, njihov zapovednik mi je odredio kaznu od trideset udaraca lozovim prutem po turu. Kad je video da sam sve junački podneo (naivčina ne zna kako tvoj otac tuče) odlučio je da me kazni sa 28 dana ribanja vojničkog klozeta. Boraveći među ilirskim i makedonskim vojnicima, shvatili su da je ribanje klozeta teška muka, pa su tom kaznom želeli da pojačaju mere mog disciplinovanja. Ali, ima jedna smešna pojava. Opisaću vam je do tančina i verujte mi da je od reči do reči tako.

Elem, haaaa, haaa, i sad se valjam od smeha, lepi moj gospodaru, zamislite, Tračani ne koriste vojnički klozet. Da, da, lepo ste pročitali. Tamo je sve čisto i ribanje klozeta je za mene nagrada, a ne kazna. Takav klozet bi svaki rob poželeo za radnu obavezu jer oni ne koriste ni lanane krpe da se njima nakon nužde brišu. Zamislite roba koji radi u javnom klozetu Rima, Salone ili Viminacijuma, haha. Dođe rob da pere krpe, a krpa nema, dođe da riba klozetsku rupu, a ona čista. Nepojmljivo po civilizovan svet, ali ovo nije civilizacija. Oni su tako naivni, prosti, da ne znaju da vojnički klozet služi da u njemu razgovaraš sa prijateljima, a da ne pričamo da se u njemu možeš domunđavati, uhoditi druge, kovati zaveru i voditi političke razgovore dok sediš na rupi. Uopšte uzev, za njih klozet nema nikakav značaj jer oni svoje telesne nečistiće izbacuju isključivo iza žbunja. Evo kunem Vam se u svoje mošnice, oni se stide da vrše nuždu jedni pred drugima, kriju se od tuđih pogleda kao da ne vrše nuždu, nego krivolov. Eto, dotle ide njihova kulturna zaostalost. Ducije mi kaže da su takvi bili i u Viminacijumu i da je njihovo gov.no bilo nezaobilazno gde god je postojalo neko skrovito mesto. Tih je telesnih pogani najviše bilo iz vojničkih baraka i konjušnice. Ceo logor je bazdeo, pa kolaju priče da su tu vojnu jedinicu upravo zbog tih varvarskih navika premestili iz Viminacijuma u Lederatu. Badava se rimska vojska trudi da ih civilizuje. Samo smo im obukli naše uniforme, ali iza oklopa vonjaju kao i svi divljaci. Ipak, po komandi su ovde u utvrđenju morali sa sagrade klozet koji samo meni služi, a i pogodno mi je mesto da u njemu sa glasnikom razmenjujem pisma koja stižu od tebe sa pismima koja stižu do tebe, gospodaru.
Ima još niza običaja koji su budalasti, ali najbudalastiji je jezik kojim govore. To nije ni narodni latinski, ni vojnički latinski, već neka nakarada od našeg jezika. Kad neku reč ne znaju na latinskom, okrenu na grčki, a ako ne znaju na grčkom, okrenu na svoj jezik. Reči ne menjaju po konjugacijama ili deklinacijama, pa tako na primer glagol specto, ne menjaju spect-are, spec-avi, spect-atum, već samo kažu spektar pa ti razmišljaj šta su hteli reći.
Moram sada da idem da izglancam zapovednikov oklop, pa ću pismo nastaviti kad se vratim.

reka
nevera
kisa
osmeh
cizma
 
Poslednja izmena:
Reka je tekla. Neuznemirena svagdašnjim malim ljudskim brigama, uvek ista, i uvek drugačija. Želim da budem reka, pomislila je. U tom trenutku je iza sebe čula: pa kaže.....neveraaaa mojaaaaa bilaaaaa siiiiiii tiiiiiiiiiiiiiii!!! - pijani glas je odzvanjao parkom pored reke, parajući prijatnu tišinu noći. Nesvesno je zakolutala očima i pomislila: Gospode, od ovoga se pobeći ne može. Za svaki slučaj se povukla dublje u senku, ne želeći da bude primećena, čekajući da grupa lepo raspoloženih pripitih momaka prođe dalje. Počela je kiša da pada i izmamila joj osmeh na lice. Volela je letnje kiše, tople i mirisne, osvežavajuće kao lepa reč u bolnom trenutku. Obazrela se oko sebe i videći da je park opusteo, rešila je da odšeta do kuće, bilo je vreme da pokuša da zaspi, mada joj u ovakvim nemirnim noćima nije bilo do sna. Sitne tople kapi su je zasipale, poželela je da može da hoda zatvorenih očiju, poželela je da postoji neka ruka koja će je tada pridržavati...Odmah se štrecnula od takvih misli. Ne, ne, ne treba joj još jedan čija će teška čizma zgaziti već načeto srce, nikako. Pokušavala je da sebi kaže da ne sme više da dopušta sebi takve želje, ali bezuspešno, protiv sebe nije mogla, ipak je želela i volela, samo još nije otkrila koga.

perle
leptir
detelina
polje
cvrčak
 
Jedno je derle rasturilo perle;
bedno tad je bio leptir usred leta.
Detelina nije sreća uz kolgerle;
dete, fina ti je čednost kao blaga sveta!

Jer sa četir' lista, detelina - polje
(kada leptir leti preko udoline) -
neće ispuniti zbog takve nevolje,
sreće radi tvoje bez kolgerle "fine"!

Perle su iz mašte koju leptir motri;
derle, kao cvrčak, tad se glasi jako.
Detelino, nemnožena, i tu "sreću" potri
(dete fino, u jednini, nema je* jednako)!


* Kad je detelina* "sreća" uz kolgerle... MA ič ne postoji - k'o bez mašte perle (te tad, zbilja, dobro je i derle, a sad, radi cilja: Čuvaj se kolgerle! Jer ona je prava te ti ode glava, jer za blud... sledi Sveti sud), koju leptir motri (i to puta 103)!

P.S:

E, a sreća, jedna je prava a druga tek lažna; zbog prve ne boli glava - druga nije važna ;-)


Produžetak (nije odužetak :-)):

Derle,
četir'
nevolje
glasi:
103
 
Poslednja izmena:
Reka je tekla. Neuznemirena svagdašnjim malim ljudskim brigama, uvek ista, i uvek drugačija. Želim da budem reka, pomislila je. U tom trenutku je iza sebe čula: pa kaže.....neveraaaa mojaaaaa bilaaaaa siiiiiii tiiiiiiiiiiiiiii!!! - pijani glas je odzvanjao parkom pored reke, parajući prijatnu tišinu noći. Nesvesno je zakolutala očima i pomislila: Gospode, od ovoga se pobeći ne može. Za svaki slučaj se povukla dublje u senku, ne želeći da bude primećena, čekajući da grupa lepo raspoloženih pripitih momaka prođe dalje. Počela je kiša da pada i izmamila joj osmeh na lice. Volela je letnje kiše, tople i mirisne, osvežavajuće kao lepa reč u bolnom trenutku. Obazrela se oko sebe i videći da je park opusteo, rešila je da odšeta do kuće, bilo je vreme da pokuša da zaspi, mada joj u ovakvim nemirnim noćima nije bilo do sna. Sitne tople kapi su je zasipale, poželela je da može da hoda zatvorenih očiju, poželela je da postoji neka ruka koja će je tada pridržavati...Odmah se štrecnula od takvih misli. Ne, ne, ne treba joj još jedan čija će teška čizma zgaziti već načeto srce, nikako. Pokušavala je da sebi kaže da ne sme više da dopušta sebi takve želje, ali bezuspešno, protiv sebe nije mogla, ipak je želela i volela, samo još nije otkrila koga.

Derle,
četir'
nevolje
glasi:
103

Uzivao je u zuboru vode, u zvuku koji se, naizgled, nije menjao pa opet je nosio promenu u sebi.
Reke imaju dusu, seti se Japanskih verovanja. Nekako je mogao da poveruje, jer carolija letnje noci darovala je cvrstinu senkama parka a nocne zvuke pretvorila u njemu razumljiv jezik.
.neveraaaa mojaaaaa bilaaaaa siiiiiii tiiiiiiiiii!!!
Pijan glas preleti vodu razbijajuci caroliju trenutka.
Prokleto pijano derle. Dodje mu da vikne. Ne cekaj ima ih vise, tri mozda i cetiri. Pogledom isprati senke koje su dizale larmu.
I nisam jedini kome smetaju. Posljuncanom stazom prodje zena, mozda devojka, ali bilo je tesko odrediti dob pod varljivim svetlom meseca. Pa ipak je nazreo crte lica. lepo dostojanstveno lice i nesto nalik seti na njemu.
Mozda je i ona slusala reku, shvati, a onda su razbili i njenu cin.
Jos jednom baci pogled na pijane senke, pozeli da ih sustigne i iscupa im usi ali to bi donelo nevolje i on osta da sedi.
Okrenuo se na drugu stranu, za siluetom zene u odlasku. Napustala je park, i on se najednom oseti usamljen, pod sirokim krosnjama lipe i kraj vode koja zubori. Pokusa povratiti magiju od malocas ali voda je sad bila samo voda a senke parka obicna tama lisena moci.
Zatim je pocela kisa. Isprva par kapi, krupnih i toplih, a onda je postala jaca.
Vreme je da odem, ustao je i pozeli laku noc vodi sto otice.
Laku noc glasio je njen odgovor ali ga on nije mogao cuti. Udaljio se, istom stazom kao i zena od malocas, u pravcu gradske vreve i autobusa 103.

masline
jogurt
lavanda
automobil
obala
 
Još jedna noć puna nemirnih snova, vreline i teško buđenje. Mirisala je lavanda iz njenog sna, čineći da se oseća ranjivo. Uspela je da malo dođe sebi tek nakon tuširanja gotovo hladnom vodom. Oblačeći se, poželela je da danas ne mora na posao. Volela je to što radi, ali danas joj nije bilo ni do čega. Dozivala je njena obala, njena reka gde je jedino mogla da utopi nemir sa kojim nije znala šta da radi. Tamo je mogla da sakupi svoje čežnje, da ih složi i zatim ih jednu po jednu baci daleko, kao kamičke. Vraćale su se uvek, čak i snažnije, kao da ih je reka osnažila, nosile sa sobom ukus maslina, ali je makar na kratko mogla tamo da ih odloži i da bude neko ko se pravi da je miran.
Sa glavom u kojoj su se rojile nemoguće slike, scene, monolozi i dijalozi, naizgled smirena, koračala je žurno, ne želeći da zakasni. Nije volela da kasni, ali joj se dešavalo, često. Doduše, sve ređe, pomislila je, zaključivši da nije sigurna da li joj se dopada ta promena koju je tek sada konstatovala kod sebe. Tako zamišljena, nije ni primetila da je gotovo izletela na ulicu, veliki crveni automobil je protutnjao na par santimetara od nje a ona skočila unatrag, uplašena, gubeći ravnotežu pri tom. Sigurno bi pala da nije udarila u nekoga, čuvši pri tom zvuk cepanja kese i osetila kako je nešto hladno i gusto prska po nogama. Jogurt?! Bila je potpuno zbunjena, jer se sve desilo tako brzo, da je jedva uspela da promuca: Izvinite... Podižući pogled na gore, ugledala je najneobičnije oči koje je ikad videla.

oblaci
pero
bubamara
drvo
žuborenje
 
Oblaci k'o pero istoriju grade,
koraci ne stižu da svedoče tome.
I drvo života oni smelo sade,
no prvo divota* prethodi Svetome.

Za Božji Dolazak staza se pripravlja,
jer bi obilazak po nas koban bio.
Oblak Svete slave već sad se proslavlja,
obla stabla sveta da bi zadobio.

I vode života žuborenje peva,
od zgode i bubamara uživa u poju.
Neka zato, sada, niko ne okleva,
čeka te i zlato po ljutome boju!

* Divota = Evanđelje, Radosna vest (spasenja)


13:21 A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svetleći im, da bi putovali danju i noću.
13:22 I ne uklanjaše ispred naroda stupa od oblaka danju ni stupa od ognja noću.

2. Mojsijeva 13.

I pokaza mi čistu reku vode života, bistru kao kristal, koja izlažaše od prestola Božijeg i Jagnjetovog.
22:2 Nasred ulica njegovih i s obe strane reke drvo života, koje rađa dvanaest rodova dajući svakog meseca svoj rod; i lišće od drveta beše za isceljivanje narodima.

Otkrivenje 22.

21:10 I odvede me u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi grad veliki, sveti Jerusalim, gde silazi s neba od Boga,
21:11 I imaše slavu Božiju; i svetlost njegova beše kao dragi kamen, kao kamen jaspis svetli,
21:12 I imaše zid veliki i visok, i imaše dvanaestora vrata, i na vratima dvanaest anđela, i imena napisana, koja su imena dvanaest kolena Izrailjevih.
21:13 Od istoka vrata troja, i od severa vrata troja, od juga vrata troja, i od zapada vrata troja.
21:14 I zid gradski imaše dvanaest temelja, i na njima imena dvanaest apostola Jagnjetovih.
21:15 I onaj što govoraše sa mnom, imaše trsku zlatnu da izmeri grad i vrata njegova i zidove njegove.
21:16 I grad na četiri ugla stoji, i dužina je njegova tolika kolika i širina. I izmeri grad trskom na dvanaest hiljada potrkališta: dužina i širina i visina jednaka je.
21:17 I razmeri zid njegov na sto i četrdeset i četiri lakta, po meri čovečijoj, koja je anđelova.
21:18 I beše građa zidova njegova jaspis, i grad zlato čisto, kao čisto staklo.
21:19 I temelji zidova gradskih behu ukrašeni svakim dragim kamenjem: prvi temelj beše jaspis, drugi safir, treći halkidon, četvrti smaragd,
21:20 Peti sardoniks, šesti sard, sedmi hrisolit, osmi viril, deveti topaz, deseti hrisopras, jedanaesti jakint, dvanaesti ametist.
21:21 I dvanaest vrata, dvanaest zrna bisera: svaka vrata behu od jednog zrna bisera: i ulice gradske behu zlato čisto, kao staklo presvetlo.
21:22 I crkve ne videh u njemu: jer je njemu crkva Gospod Bog Svedržitelj, i Jagnje.
21:23 I grad ne potrebuje ni sunce ni mesec da svetle u njemu; jer ga slava Božija prosvetli, i žižak je njegov Jagnje.
21:24 I narodi koji su spaseni hodiće u videlu njegovom, i carevi zemaljski doneće slavu i čast svoju u njega.
21:25 I vrata njegova neće se zatvarati danju, jer onde noći neće biti.
21:26 I doneće slavu i čast neznabožaca u njega.
21:27 I neće u njega ući ništa pogano, i što čini mrzost i laž, nego samo koji su napisani u životnoj knjizi Jagnjeta.

Otkrivenje 21.

3:21 Koji pobedi daću mu da sedne sa mnom na prestolu mom, kao i ja što pobedih i sedoh s Ocem svojim na prestolu Njegovom.

Otkrivenje 3.
 
Poslednja izmena:
Poranio je, da uziva u jutarnjoj svezini pre nego nastupi jara. Obisao je omiljeni park, uzivao u zuborenju plitkog potoka i oblicima kojim su oblaci prekrivali nebo. Sitni i beli poput udaljenih ovcica.
Ipak, imao je i obaveze, odluci da se zaputi kuci i sad se lenjo vukao ulicom punom prilika sto zure. Niska namrgodjena starica sto vuce prepune kese, za njom tinejdzerke lakog hoda i ociju punih zvezda. I prava armija onih sto hitaju na posao, hitar hod i telefoni u rukama.
Izlog mu privuce paznju. Zivotinje od morskog kamena,bubamara, stonoga i zec. Jedrenjaci od drveta i platna, skoljke svih oblika i velicina i jedno jedino paunovo pero.
Nije odoleo i udje.
Prodavacica je bila mlada, pirsing na licu i slusalice na usima. Obratila mu se, a kad vide da samo razgleda nastavi da djuska u ritmu, samo njoj cujne, muzike.
Pridje skoljkama. Prva je bila ogromna, ukradena iz nekog okeana i on je prinese usima. Pevusila je o nemerljivim prostranstvima, o huku tajfuna i igri sunca po talasima. Pricala je o sumu mora i pesmi kitova, ali njena je pesma bila tudjinska i on je spusti, izabravsi manju.
Njen sum bio je poznat, zvuk trave sto povija pod talasima, tih sum sitnih peraja i slika modrog zaliva pod jutarnjim suncem, slika detinjstva. Slusao je neko vreme a onda je vrati i opet izadje na ulicu. Radnja je bila klimatizovana i vrelina ga doceka poput udarca cekica. Nije imao mnogo vremena, sada je i on zurio zahvacen rekom prolaznika.
Kupio je jogurt i kiflu, u pekari kraj koje je raslo divno razgranato drvo.
Spustao se ka bulevaru, iz jednog od poprecnih prolaza izadje zena. Hitala je pred njim a njeni obnazeni listovi, igrali su u ritmu koji je hipnotisao. I on hipnotisan napusti svoj put, krene da je prati, da uziva u plesu vitkih nogu i neznom dodiru vetra na njenim pramenovima.
Skoro je sustigao, upalilo se crveno za pesake ali ona nije pazila i umalo zavrsi pod gumama ogromnog SUV-a. Trubio je, ona je tiho vrisnula a kada se bacila unatrag udarila je u njegova prsa. Podigao je ruke, da se zastiti, da nju prihvati.
Kesa mu se iscepala, jogurt ga poprska po nogama i tada se po prvi put suocio sa njenim ocima.

kafa
stol
secer
lisce
ulica
 
Poslednja izmena:
"Preblizu" samo joj je ta reč bila u glavi, ali nije mogla da se pomeri. Osećala je da drhti i da joj noge klecaju, i bila je zahvalna tim rukama koje je pridržavaju. " Preblizu" opet joj je prošlo kroz glavu, jednostavno je stajao isuviše blizu nje, osećala je toplinu koja je izbijala, gledajući je zabrinuto tim čudnim očima. Još uvek su stajali na trotoaru pored semafora. Ulica iza nje je grmela od zvukova automobila, ali gotovo da nije čula ništa, u ušima joj je zujalo i imala je utisak da će pasti. Pokušala je nešto da kaže ali jedino što je uspela je da razdvoji usne i ispusti tih neartikulisan zvuk pre nego što su joj noge otkazale.
Prvo što je čula bilo je šuštanje lišća. Nasmešila se jer je volela taj zvuk, a zatim joj je sve u jednom bljesku prošlo kroz glavu...ulica, auto, oči i čvrt stisak. Umalo je skočila shvativši da sedi za stolom nekog kafea, da je još uvek ta ruka pridržava za mišicu i da se oseća potpuno izgubljeno.
"Smirite se, sve je uredu. Sedite mirno, molim vas, očigledno vam nije dobro." Videla je konobara koji je žurnim korakom dolazio noseći čašu vode i kocku šećera. Sedela je i dalje osećajući se kao detence, dok joj je neznanac dodavao šećer i pridržavao čašu da otpije gutljaj. Pomoglo je, nekako, možda i samo to činjenje najobičnije radnje kao što je ispijanje vode, malo ju ju vratilo u normalan tok. "Izvinite, molim vas. Zaista mi je žao zbog svega, i zbog moje nepažnje, i svega ovoga..." Iz nekog razloga se pomalo plašila da ga pogleda u oči, izbegavala je pogled gledajući u pod, i tada ugledala i svoja stopala u sandalama i listove koji su bili isprskani jogurtom, pa onda i njegove nogavice i patike, takođe isprskane, i najednom joj je sve to bilo tako smešno da nije mogla da suspregne kikot. "Ja...zaista mi je žao...ali..." jedva se smirila "ne znam šta mi je danas zaista". Zagledao je svoje nogavice i potpuno ozbiljno rekao: " Pa, meni ovo izgleda kao vrlo interesantan modni dodatak, osvežilo me je u svakom smislu." Videla je osmeh u očima i prestala je da se suzdržava, prasnuvši u smeh, kroz koji je isticala sva zbunjenost tog jutra. Počeo je i on da se smeje, dok ih je zbunjeni konobar gledao stojeći pored stola i čekajući narudžbinu. Neznanac se primiri i obrati joj se: "Kafa?". Nije mogla da prestane da se smejulji tako da je samo potvrdno klimnula glavom.

voda
šetnja
strah
labudovi
broj
 
Sve se odigralo nestvarnom brzinom. Zena koju je pratio, crveni automobil, sirena i gnevno lice vozaca, onda ona u njegovom narucju. Nije joj bilo dobro i odveo je do baste obliznjeg kafica.
Ali ovo se ne desava na javi, mislio je, na javi zene ne padaju u narucje i na trenutak se oseti kao lik iz neke od Murakamijevih knjiga. Cak je i podigao pogled, napola iscekujuci da ugleda ogromno lice zadubljeno u citanje, ali iznad su bile samo siroka krosnja, nekoliko golubova u zucnoj prepirki i nebo liseno oblaka.
Smirivao je a ona se izvinjavala. Imala je lice pravilnih crta, uokvireno svetlim pramenovima i kad bi razvukla usne u osmeh na obrazima bi joj nikle jamice koje su mamile na uzdah.
Pokazala je na njegove nogavice, na fleke od jogurta a on je nesto uzvratio i onda su se smejali, smehom lisenim briga. Posle je bilo lakse, narucili su kafu, cavrljali o sitnim zivotnim temama, o poslu, o radosti koju oboma donosi setnja u prirodi, recna voda i sapat vetra u krosnjama.
Sa razglasa su dopirali zvuci eagles-a:
"There she stood in the doorway,
I heard the mision bell,
And I was thinking to myself,
this could be heaven or this could be hell"
Pricala je, svo vreme dlanovima pomerala po stolu i nije uspevao da odvoji pogled od neznih prstiju koji su zavrsavali frenc-om.
Ne nosi burmu, prodje mu kroz misli, ipak na prstu postoji trag, kao da je tu dugo nosen prsten koji je u skorije vreme uklonjen.
A onda je pogledala na sat.
-Pa odavno je trebalo da budem na poslu!- Poskocila je, iznenada bela u licu i on oseti strah da joj opet ne pozli.-
-Vidimo se!Cao!- Pokusao je da je zaustavi, da je bar isprati ali vec je trcala u pravcu tramvaja.
-Cekaj.-Krene za njom ali konobar se stvorio niotkuda. Bio je mlad i krupan, za glavu visi od njega i sa racunom u ruci.
-Dovraga gde bas sad.-Useprtljao je po dzepu, trazeci novcanik. Pruzio je crvenu i pozuri ne sacekavci ostatak ali kada je izbio na stanicu ona vise nije bila tamo.
-Pa nista, pozvacu je.-Rece sebi u bradu, izazvavsi iznenadjen pogled starice koja je cekala tramvaj.-Pozvacu je koliko veceras.- A onda shvati da joj nije uzeo broj, da joj nije saznao adresu stanovanja, cak ni ime i jos jednom pogleda u pravcu nebesa, trazeci lice ogromnog citaoca.
Opet ga nije bilo, samo beskrajno plavo nebo i krila, negde visoko. Bila su bela i tako daleka da nije mogao raspoznati oblik, ali nekako pozeli da su u pitanju labudovi.

posao
zbunjenost,
iscekivanje,
mesec,
zvezde
 
Sedela je brbljala sa tim strancem kao da se znaju već dugo, bilo je prijatno i opušteno, osećala se kao neka pređašnja ona, neopterećena i puna života, ona za koju je mislila da je odavno nestala. U glavi joj je i dalje vladala neka čudna zbunjenost, na mahove je imala osećaj da je nešto zaboravila, ali nikako ta misao da se iskristališe. Sve je bilo neobično, ceo sled događaja, ličilo je na zaplet nekog romana, i u stvari je čekala da se probudi ili da uhvati sebe kako sedi u svom parku pored reke i užurbano piše ove redove, izgubljena u mašti. Dešavalo joj se to ponekad, da joj ono što piše bude stvarnije od onoga što se oko nje zbiva.
U jednom trenutku joj bljesnu. “Posao!” Skočila je, umalo ne zakačivši sto i uz neko mrmljanje se oprostila, jureći prema tramvajskoj stanici. Tek kada se onako zadihana spustila na sedište, palo joj je na pamet da se u stvari nisu ni upoznali, zvanično. Nije znala ni kako se zove njen spasilac, niti je imala neki drugi način da stupi u kontakt sa njim i da mu se zahvali. Pomislila je kako mora da je izgledala kao poslednji idiot, tako izgubljena. Ali je u isto vreme shvatila da joj se u stomaku negde šćućurio neobičan osećaj...iščekivanje. Zbunjena tim otkrićem, pitala se kako je to moguće. Kako može da iščekuje ponovni susret kada je upravo ustanovila da neće biti moguć, ali osećaj je nije napuštao.
Zatvorila je oči, potpuno zbunjena svime, pa i samom sobom. Pred očima joj iskrsnuše iskričave sjajne zvezde i veliki bledi mesec, topla noć i žubor reke. Gotovo da je čula korake po šljunčanoj stazi... zvuk je bio drugačiji nego inače, nije hodala sama.
Otvorila je oči i žustro odmahnula glavom. “Dušo, počinjem da se brinem za tebe!” obratila se samoj sebi, pokušavajući da otkrije gde se nalazi. “Sad samo fali da promašim stanicu” pomislila je, i to joj je toliko bilo smešno da se jedva suzdržala da se glasno ne nasmeje "To je to, odlepila si konačno. Padaš pod auto, prepadaš čoveka, isfleka se i istraumira zbog tebe, i uz to se ne zahvališ kako treba, i na sve to, haluciniraš." Ali, i dalje je imala želju da se smeje i u stvari se osećala baš lepo i rasterećeno. Rešila je da dozvoli sebi taj osećaj.

olovka
glasno
jutro
crveno
crno
 
olovka
glasno
jutro
crveno
crno

Sinoć sam sanjao malog Dušana. Imao je tvoje oči, tvoje crte lica i kosu. Na mene je povukao jedino nos i uši. U našoj kući me u to vreme ne beše - radio sam u svojoj kancelariji dole, u varoši. Ti si ostala da čuvaš klinca. Obučen onako kako smo se nekada dogovarali, sa mornarskom kapom na glavi sedeo je u tvojim krilima dok ste zajedno za trpezarijskim stolom crtali mačku. Olovka je prelazila preko hartije i šarala je u crno - par ušiju, krug, nos, oči i tanki brkovi. Tačka do tačke. Linija do linije. Krug do kruga.
Držala si ga za rukicu i lagano je usmeravala u ispravnom pravcu neprestano mu govoreći šta i kako treba da radi, kuda i gde da povuče crtu i na koje mesto da zaturi tačku. Pokazivala si mu kako da nacrta mačku na lep, staložen način pun pažnje, ljubavi i razumevanja - onako kako to može jedino majka koja neizmerno voli svoje dete. Sećaš se - govorili smo o njemu. Satima smo razgovarali o našem budućem sinčiću i tome kako ćemo se prema njemu ophoditi. Ti bi bila jedna od onih majki koja detetu ništa ne brani, a ja čvrsta ruka koja će ga izvesti na pravi put. Sinoć si ipak promenila svoju ulogu. Sinoć si ti bila ta koja je našeg sina učila kuda da pođe ne bi li stigao do cilja.
"Veliki krug za telo, mali - za glavicu." - neprestano si mu ponavljala posle ko zna koliko nažvrljanih mačaka. Redom ste ih i raznovrsno crtali - velike, male, debele i mršave, obojene u žuto, zeleno, crveno, dugačkog repa, kratkog repa, velikih i klempavih ili kratkih, zašiljenih ušiju. Navukao bi debeli kez na lice svaki put kada bi završili životinju i to te je činilo neopisivo srećnom. Mogla bi, izgledalo mi je tako sa njim po čitav dan i nikada ti ne bi dosadilo.
"Veliki za telo, mali za glavicu."... Poljubila si ga u obraz, dala mu svoju olovku i on je nedugo potom na čistoj hartiji polako iscrtao nešto nalik na kružnicu - nepravilno i nedovršeno, ali samostalno. Hvalila si ga u nedogled. Grlila si ga i bila tako ponosna na njega.
Ušao sam u sobu i zatekao te kako ga čuvaš. Kako mu nešto šapućeš i kako se zajedno smejete. Spazivši me, glasno je viknuo "tata". Ustala si, spustila ga na zemlju, prišla mi i poljubila me. Seli smo za trpezarijski sto gde si mi pokazivala mačke koje ste zajedno stavili na hartiju i tu, zadivljujuću, nepravilnu kružnicu koju je on sam-samcijat nacrtao.
Blesak svetlosti koji se uporno probijao kroz prigušene roletne povrati me u stvarnost. Ležao sam sam u svom velikom krevetu, sa brdom poslovnih papira sa svoje desne strane u potpunoj, sablasnoj tišini praznog jednosobnog stana. Tebe i Dušana mi je odnelo jutro.

deo
preleteti
travnjak
vrhunac
nagrađen
 
Poslednja izmena:
Kuci je stigao pre sumraka. Podgreje gotovu veceru i sede za sto, nasuprot kaveza sa papagajem.
-Upoznao sam nekog danas.-Rece ptici.-Nekog stvarno zanimljivog.-
-Kreee.-Odvrati papagaj nepoverljivo kolutajuci ocima.-
-Ja ti otvaram dusu.-Napravi pauzu boreci se sa zalogajem.-A kreee je sve sto imas da odgovoris. Znam!-Znacajno podize prst.-Ljut si na mene jer ti ponovo nisam kupio hranu. Izvini, sutra cu a do tada uzmi malo moje.-
Odlomi deo hleba i pruzi ga, izmedju resetki.
-Kreee.-Opet se oglasi ptica a onda je uvredjeno okrenula glavu.
-Pa kako ti volja.-Zavrsi sa obrokom i krene da rasklanja.-I da znas, razmisljao sam i imam plan. Treba mi park, lep travnjak i reka, koliko takvih mesta moze da bude. Znam, znam ne bas malo ali neka. Koliko veceras krecem u obilazak i ako fortuna bude naklonjena...-
-DRIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII.- Zvono odjekne na ulaznim vratima.-DRIIIIIIIIIIIII.-
Samo je jedna osoba tako zvonila, nestrpljivo, bez milosti i pauze, osoba navikla da odmah sve dobije.
Zakoluta ocima i ode da otvori vrata.
-Bas ne zuris da otvoris.- Ana udje, njoj svojstvenim, otresitim korakom. Ovlas ga poljubi, onda nastavi u pravcu spavace sobe.
-Onaj moj nece se vracati veceras.-Pricala je svlaceci haljinu.-A ja sam vec danima napaljena, ova prokleta vrucina tako na mene utice.-
-Vidis!- Podje za njom podigavsi haljinu koju je odbacila.-Mozda veceras i nije najbolja ideja...-
-Nije najbolja ideja.-Okrenula se sa iznenadjenjem na licu.-O hajde duso, nisam ih platila 4 000 evra da bi se momci premisljali.-Podigne dlanove i stegne sopstvene grudi.
-Sta je!- Legne na krevet sa prstom na usnama i nevinim izrazom na licu.-Ne svidja ti se ono sto vidis?-
-Pa i nije da mi se ne svidja.-Odvrati iskreno, jos uvek drzeci haljinu.
-Onda ne budali nego dolazi. I ne brini duso, jos kako ces biti nagradjen. -Nasmejala se, rukom podbocila glavu i prstima predje duz preplanulih butina, preko zategnutog stomaka i punih grudi.
I on oseti budjenje zelje, oseti da je porazen od samog sebe i pridje postelji svlaceci majicu.
-Kreeee.-Papagaj zakresti glasom punim prekora.-Kreee.-Uspravio se u kavezu kao da se sprema prleteti prostor izmedju sobe i kuhinje, kao da ga pokusava spreciti u ovom sto cini.
A onda vise nije video papagaja. Prepustio se vrtlogu strasti, vrelini usana i cvrstini tela, skripi kreveta i uzdasima u tami. Pa ipak nije bio tu, ne te veceri i dok ju je grlio dostizuci vrhunac i dalje je sedeo za stolom u basti i gledao jamice na obrazima druge zene..

lopta
deca
svezina
vrelina
bes
 
Jedva je čekala da se taj radni dan završi, nešto joj nije dalo mira i teško se koncentrisala, ali se trudila da se ne primeti. - Lepo ti stoji taj osmeh, dugo ga nisam videla - reče joj koleginica. - Kakav osmeh? - zbunjeno upita Milica. - Taj koji ne možeš da skineš, ide ti oko glave. Sad nemamo vremena, imamo baš mnogo posla, ali ispričaćeš mi sve, obavezno!- reče joj u prolazu.
Svežina je vladala svuda, klima je radila punom parom, ali Milica je osećala da joj se vrelina penje uz vrat. “Zašto crvenim, pobogu, ništa se desilo nije.” Pomislila je na neznanca i neobične nasmejane oči. Naljuti se na samu sebe, zbog toga što je takva, sa glavom u oblacima, što od ni od čega napravi priču i što još uvek veruje u čuda i bajke kao da ima 5 godina. Protiv te racionalizacije se nešto u njoj pobuni, ali ona samo odmahnu glavom, i prionu na rad.
Bez obzira što je već bilo veče,toplota je udari u glavu kad je izašla iz zgrade. Koračala je lagano, razmišljajući da li da ide pravo kući ili da se zaputi do reke. Rešila je da prošeta parkom da malo protegne noge i razmisli. Odjednom je obuze neko neobično raspoloženje, nije znala šta hoće, što joj se retko dešavalo. Ispred nje se zaustavi velika šarena lopta, i u tom trenutku je postala svesna graje, deca su trčala posvuda, sa velikim osmesima, u majčicama koje su bile gotovo mokre, ali bili su srećni. Ugledala je dečaka, malenog, ozbiljnog, plave kose i tamnih očiju, sa naočarima. Stajao je mirno i gledao u nju. U trenutku se zbunila. Tako je ličio na Danila, kao da se vratila u prošlost. Osetila je nemoćan bes koji se sakupljao u njoj, i terao joj suze na oči. Sudržala se, postavši svesna gde se nalazi i toga da joj dečak prilazi. Tek tada je shvatila da u svojim rukama grčevito steže loptu koja je očigledno bila njegova.
Prišao joj je a ona je klekla i pružila mu loptu uz osmeh za koji nije bila svesna da je neizmerno tužan. Dečak je bez reči uzeo loptu, zatim je spustio pored i naglo je zagrlio. U tom trenutku brana je popustila i ona je počela da plače iz dubine duše.

izazov
tuga
plavo
sladoled
grom
 
Djubretari su ga probudili pred zoru, brundanje kamiona, grubi glasovi i tresak metala. Pogledom potrazi casovnik, cetiri i cetrdeset, brojke su treperile crvenim sjajem. Opipao je rukom i vide da je postelja, do njega, prazna. Ipak, u izguzvanim carsavima jos uvek je mogao da oseti Anin parfem, snazan sladunjav miris koji mu je uvek ozivljavao prizore nekog bordela iz proslosti. Crveni tepisi, stilski namestaj, duboki dekoltei i podvezice na belim butinama.
Ustao je i ode do prozora, vani je kisilo i noc je ispunilo brujanje oluka. Sevnulo je, negde u daljini odjekne grom i on neko vreme osta da stoji, uzivajuci u svezini vazduha.
Vratio se u postelju, oci su mu navikle na tamu i vide novcanicu na nocnom ormaricu. Nije prepoznavao brojke ali znao je da je u pitanju stotinu evra, jedna jedina novcanica i trag karmina na njoj. Bila je to neka vrsta njihovog dogovora, dodatak na kome je ona insistriala distancirajuci se od bilo kakve emocije koja bi joj mogla narusiti, savrsen, zivot kraj bogatog supruga.
Nije mu smetalo, bar ne do sada, ali tog jutra u mraku i osami postelje, oseti kako ga obuzima neobjasnjiva tuga.
Zaspao je sa prvim suncevim zracima. Sanjao je ogromnu gradjevinu, dug hodnik i niz soba okrecenih u belo. Prolazio je desetine i desetine vrata, tamna hrastovina i kvake od zlata, ali iza bi ga iznova i iznova docekivala ista odaja, prazna i tiha.
Sat ga je probudio oko osam, zurno je ustao, na brzinu se otusirao i vec je bio na ulici. Dan je bio tmuran, ipak, kisa je stala a kroz koprenu sivila tu i tamo se promaljalo plavo.
Pozurio je, iskoristio gradski prevoz i do pola devet izbio do baste gde su sedeli juce. Umesto visokog konobara posluzila ga je devojka, mlada i lepa, preplanulog tena i kratke crvene kose. Uzeo je kafu, namestio se da osmatra ulicu i cekao.
Prolaznici su promicali, desetine i desetine, visoki i niski, stari i mladi, muskarci i zene, pa cak i osoba za koju nije bio siguran kojem je polu pridodati. Ali nije bilo one na koju je cekao.
Oko pola jedanaest konacno odustane. Nije mu se vracalo kuci i zaputi se obilaznim putem, besciljno i bez zurbe. Prodje kroz park, pokraj prodavaca koji su nudili limunadu i sladoled i vlasnika pasa koji su vodili ljubimce na povodcu.
-Pa izgleda da nece biti tako jednostavno.- Izgovori sam za sebe.-Ipak ovo je izazov pred kojm necu odustati.-

utakmica
noj
prasak
vocni kup
prsten
 
Vrana se osvrte oko sebe začudivši se gde su ono dvoje, kamo se dedoše konj i princeza. Pogleda levo, pogleda desno, ništa joj ne beše jasno. Dooobro, ovo mora da su neke čini-pomisli mudro, zatim sva važna zagrakta još par puta i odlete.

Horsijus i princeza se pogledaše nevidljivim očima.

- Lažna uzbuna, reče princeza Krofna.

- Lažna..., reče mag.

Zavlada tišina.

- Dobro, hoćeš li poništiti čaroliju, pa da se latimo posla - reče princeza. Imamo misiju sećaš se?

- Naravno da hoću. Samo malo - reče Horsijus prebirajući po glavi sve čini koje je znao. Odjednom shvati da nikako ne može da se seti one koja mu je bila potrebna. Zna da treba da kroz zlatan prsten provuče tri sunčeva zraka, ali da li beše idu i krila slepog miša... i koliko? Oh Bože, šta sada? Da mu je samo tu knjiga čarolija, ali nije. Zaboravio ju je u nekoj od spaslačkih misija pre... nije mogao da se seti kada.

- Pa hajde onda, nestrpljivo uzviknu princeza. Idemo zajedno, spremna sam. Levom nevidljivom rukom proveri da li joj nevidljiva dijadema i dalje stoji na mestu, desnom nevidljivom rukom sa dugačkim noktima potraži Horsijusovu nevidljivu grivu spremna da skoči na njegova leđa i da se tako udruženi otisnu u avanturu spasavanja nevoljnika.


oko
stena
žezlo
udovoljiti
zajapureno

Sigurno ste već čuli nešto od onoga što se ovde zbivalo nakon mog prvog pisma. Uostalom, za pokretanje tih zbivanja zaslužan je komandni štab u Viminacijumu, pa ste tako i sami mogli biti očevidac vojnog pohoda iz vašeg logora.
Dakle, kad je trački zapovednik odbio da me primi za pisara, Ducije je to sa razlogom protumačio kao odbijanje da se Tračani povinuju komandi. Taj incident bi imao manje posledice da Ducija nisu ismejali i bacili ga u svinjac što je bio, koliko napad na njegov ponos i čast, toliko i znak da Tračani ne poštuju rimsku komandu. Ducije je istog jutra onako smrdljiv i prljav besno zajahao konja i napustio logor. Narednog dana, u cik zore se pojavio pred kapijom utvrđenja u pratnji dve pomoćne centurije noseći u ruci žezlo sa figurom bika na vrhu. Tim obeležjem VII Klaudijeve legije dao je Tračanima do znanja da je pristigao u ime samog tribuna. Razume se da je ozbiljna stvar u pitanju i da je moglo doći do krvoprolića, ali su se Tračani, hvala Jupiteru, dozvali pameti.
Tog jutra smo već bili postrojeni i spremni da čamcima krenemo preko Dunava u pohod na prva sela u Dakiji, kad stažar na osmatračnici kao mahnit dojuri do zapovednika i saopšti mu da prema nama kreće kaznena ekspedicija. Zapovednik je odmah razvezao neke psovke na svom jeziku, šutnuo krčag sa vinom, gunđao, pljunuo i naposletku nevoljno naredio da se otvori glavna kapija. Ujahao je Dicije u pratnji dvojice legionara. Jedan od te dvojice je iščitao ultimatum koji je sadržao sledeće stavke:
- osnovna dužnost jedinice je sprečavanje napada Dačana i njihov prelazak na rimsku teritoriju
- zabranjuju se upadi na tuđu teritoriju bez odobrenja glavne
komande
- glavna komanda raspoređuje ljudstvo u vojnim jedincama
prema svom nahođenju, uključujući i pisare, robove, inžinjeriju i sanitetsko osoblje
- obaveza je da se održava higijena u logoru
- dužnost je da se izmeste sve domaće životinje iz logora
- dužnost je svakog vojnika da održava svetilište boga Jupitera Ukoliko jedinica ne nalazi za shodno da treba udovoljiti zahtevima štaba, odmah će biti rasformirana, a ljudstvo razmešteno u legije širom carstva. Takođe, ukoliko se Tračani ne povinuju zahtevima, provincija Mezija neće dobiti status ravnopravne teritorije unutar carstva, a legionari tračkog porekla neće dobiti status građana nakon odsluženja vojnog roka što povlači za sobom i kaznu lišavanja vojne penzije.
Dok je vojnik iščitavao ultimatum, Ducijevo zajapureno lice je izražavalo čitavu zbirku grimasi i čudno je da nije planuo besom i rekao sve što mu je bilo na umu. Trački zapovednik je to video i odmah nakon objave ultimatuma, počeo je da se dodvorava, izvinjava i ponizno kadi Ducijevoj sujeti, pa je na kraju predložio Duciju da idu u šator da se dogovore oko potpisivanja pristanka na sve tačke ultimatuma. U toj situaciji, pozvan sam u šator i ja kao jedini pismeni stvor među 212 divljaka u Lederati. Tamo sam bio svedok Ducijevog besa i posebne pretnje izrečene na račun lošeg stanja u kome se nalazi svetilište boga Jupitera. Istini za volju, to svetilište je obična stena u blizini utvrđenja u koju je uklesan lik boga, ali oko svetilišta nije bilo nijednog znaka da je prineta bilo kakva žrtva bogu, ili da je izražena zahvalnost zaštiniku logora. Tračanin obeća da se niko neće klanjati starim bogovima i da će poštovati bogove rimskog cara, samog cara kao boga, i zapovednike rimske legije, na papir stavi X pa otprati viminacijumsko izaslanstvo. Kad smo vojnicima videli leđa, zapovednik naredi voljno, reče da se napad na Dakiju obustavlja do daljnjeg, pa zapreti svom ljudstvu :
- Nemoj više da sam vid'o nekog da zapišava stenu rimskog boga!
- okrenu se i ode, a ja ostadoh radostan jer sam se spasio ratovanja i opasnosti da mi koža bude odrana i okačena kao crna zastava nad logorom.


utakmica
noj
prasak
vocni kup
prsten
 
Gledali smo utakmicu to veče. Nije kao da sam ikad pratio sport, al ovaj put sam joj se priključio.
I gledamo mi tako utakmicu, ona, kao uvek, spremila gomilu grickalica, raskomotila se, navija, divlja. Uključili smo klimu, čak i uveče je užasno vruće, al uprkos klimi ona je sva zajapurena. Neka bitna utakmica, izgleda. Previše je uzbuđena da bih je sad pitao.
Otišao sam u kuhinju i spremio joj voćni kup da se osveži i odlučio da je uopšte i ne pitam, već da prsten stavim na dno čaše, pa nek nađe nakon što pojede voće. Možda će čak i da deluje romantično. A dok sve pojede valjda će i utakmica biti gotova.
Vratim se u sobu i stavim kup na sto, nije sačekala ni pet minuta odmah je zagnjurila je glavu u kup kao noj i počela da jede. Bilo je očigledno da će ubrzo doći do dna i iz nekog razloga me obuze strah i opet pobegoh u kuhinju.
Pet minuta, ništa. Komentator i dalje uzbuđen, ona još uzbuđenija, jede, navija. Deset minuta prođe, petnaest, dvadeset. Ja i dalje u kuhinji. Odjednom čujem prasak iz sobe i provirim iz kuhinje da vidim šta se dešava. Ona je ležala u kršu od staklenih ostataka astala. Izgleda da joj je zastao prsten u grlu. Ukočio sam se. Tekma je i dalje tekla, komentator je i dalje komentarisao, plava svetlost je igrala po njenom telu u bezbroj sitnih staklenih odblesaka. Možda se čak i mrdala. Možda sam čak i mogao da joj pomognem.
Ali ko joj je kriv kada jede kao noj.


sahrana
pritom
nasuprot
paralela
kradomice
 
sahrana
pritom
nasuprot
paralela
kradomice

Princeza Krofnica i Horsius At su prolazili nepoznatim putem ove nepoznate zemlje kad im se posle neke nepoznate količine vremena isprečio neki nepoznati problem. Krofnica koja je prva primetila problem prošaputa nešto konju na uvo tako da se konj naježi i poče da maše repom. Krofnica ga pomazi i pokaza na mesto odakle se čuo neki žamor. Konj se strese a onda se kradomice privuče mestu da baci pogled.

Na sredini polja bila je okupljena neka grupa ljudi. Jedna uzvišena figura čitala je nešto iz nekakve knjige a nasuprot nje je stajao kovčeg. Konj shvati da se radi o sahrani nekog veoma važnog i moćnog. On se okrenu i pozva krofnicu da mu se pridruži. Ohrabrena konjičkom izvidnicom Princes krofnica se pridruži konju i njih dvoje stadoše gledati i slušati šta se dešava...

"... našeg velikog junaka koji je svoj život dao u zamenu za slobodu svake palačinke. Njegova smrt koju je prouzrokovala veštica sanja** neće ostati neosvećena jer će ova žrtva ostati da treperi poput jutarnje zvezde u srcima svih smotanih palačinki. Neka je večna slava nešem junaku Cimetu. Bez njega nijedna palačinka više nikad neće biti ista!" - reče visoka figura a potom skinu monokl i zatvori knjigu.

- Cimet? - pogledaše se konj i princeza.
- Oh, zar je Cimet je mrtav? - pomisli konj i seti se svih dobrih časova koje je imao sa njim i sa groficom od kisele štrudle... Ne, nije mogao da poveruje. Ta prokleta veštica je otišla predaleko. Moraće pod hitno da zaustavi tu proždrljivicu. Konj ustade a da pritom nije razmislio da li će biti viđen. Istog trenutka ga princeza povuče dole i on se stropošta na zemlju. Princeza mu stavi prst na usta i reče - pssssssssssssst.. ne smemo da dozvolimo da nas iko primeti jer se nikad ne zna ko sve može da prenese sanji** kakvu informaciju. Konj klimnu glavom i bi mu žao što je reagovao impusivno. Potom se seti da će morati da sanju privuče u neposrednu blizinu i stade da se nervira jer još uvek nije znao kako to da uradi.
Konju se ote ciničan osmeh jer nije mogao a da ne primeti paralelu između toga da pokušava da privuče sanju** u blizinu i činjenice da mora da se istovremeno krije od nje. Kakav apsurd...

Čekaj malo? Zašto bi se uopšte krio on od nje? Konj se ponovo osmehnu i ustade iz grma.. ovog puta krofnica nije uspela da ga povuče jer je konj dobio neku čudnu snagu i odlučnost.. Palačinke sa sahrane okrenuše glavu u pravcu konja i namrštiše se. Konj je stajao nepokolebljivo svestan da prekida svečani trenutak ali u osto vreme i odlučan da makar jednu priču privede kraju.

Princeza se uhvati za glavu..

(tu bi konjtinuendo)

---------------------------------------------

Vodopad
Strela
Ljuljaška
Vulkan
Cipela
 
Poslednja izmena:
Ljuljaška je cvilela probadajućim cijukom, koji je ispunjavao njenu glavu i nije joj dao da razmišlja. Došla je na svoje omiljeno mesto pored reke da pokuša da se umiri, ali su je deca na igralištu uznemirila još više, vraćajući joj misli na događaj od pre par dana koji je vratio u prošlost koju je pokušavala da zaboravi. Odlučno je ustala, rešavajući da prekine da u svojoj glavi vrti scene od kojih su joj kretale suze na oči. Krenula je stazom koja je dovela do mesta na kom je volela da sedi, odatle je pucao vidik na ceo grad, na reke i bilo je mirno. Izvadila je svoj blok i olovke i počela da crta, međutim, nije mogla da se skoncentriše, ruke su joj drhtale. Shvatila je da to nije način, morala je da se kreće, a iz sebe izbaci uznemirenost, bes i nemoć koji su pretili da eruptiraju kao vulkan.. Pomislila je da je trebalo da ode kući i da svoje elegantne cipele sa visokom petom zameni za patike, i da trči, trči dok se svaka misao ne izgubi. Bez obzira na tu misao, sedela je i dalje, gledajući kao hipnotisana u vodu koja se u daljini caklila kao izglačano staklo, kad je kao strela pogodi saznanje da razmišlja o svom spasiocu i da se gotovo neprimetno osmehuje. U trenutku se zbunila, ne shvatajući sebe. Neće nikada više videti tog čoveka, a opet, ne da joj mira, očigledno. Naučena da veruje svojim instinktima, odlučila se da natera sebe da razmisli o tome, i shvatila da želi da ga vidi, da nešto u njegovim očima u njoj pokreće čitavu lavinu osećanja, neobuzdanu kao vodopad. Možda je i bolje što neće više videti te oči, pomislila je, isuviše su opasne. Tako zamišljena ustade, ne konstatujući da joj je jedna cipela spala sa stopala, i umalo se ne sruši. Zadržaše je ruke čijeg se dodira njeno telo sećalo, i pre no što je pogledala, znala je čije su to ruke.

toplina
drvo
odsjaj
mačka
nemir
 
vilin konjic
zrno graška
sunce
bubamara
čudovište

Vrlo je kratka istorija mog postojanja. Ja sam obicna bubamara, mala, crvena... sa crnim tufnicama.

Jednog novembarskog jutra dok sam se odmarala na zrnu graska strasno cudoviste zgrabilo me je svojim celjustima, ugusilo i istopilo svojim zeludacnim sokom. Ne stigoh nista da vidim od ovog lepog vrlog sveta...ne saznah ni to da li me vilin konjic zaista voleo. Secam se samo lakoce koju sam osecala putujuci zracima sunca..bezbriznosti retkih trenutaka..to je sve.

neznanje
neprihvatanje
strah
mir
lan

Korvo se često vraćao u prošlost jer mu se ona činila savršenom, srećnom. Bio je bezbrižan i nije mario što porodica materijalno propada. Sve veća oskudica hrane u domu bila je briga oca i starije braće, pa su tlo zavičaja i nebo nad njim, bili dovoljni da se blaženo prepusti dečačkim igrama. Nije znao da se prema toj sreći valja crno breme koje preti da ga u četrnaestoj godini odnese sa sobom i baci u najgnusnije ropstvo.

Sve je počelo kad je Hevije Flak iz čiste lenjosti prestao da izgovara juternje molitve bogu Janu, čuvaru ulaznih vrata u dom. To se nekako poklopilo sa periodom kad je Flak usvojio običaj da sve manje vode doliva u vino, pa su ga robovi zbog pijanstva svaki put kad zajaše, vezivali za konja da ne bi padao. Međutim, prave godine stradanja i siromaštva usledile su sa Domecijanovim povećanjem poreza u provincijama i sa zabranom uzgoja vinove loze van Lacijuma. Helvijevima je zbog toga pretio gubitak statusa građana i prelazak čitave porodice u ropstvo. Da bi to izbegli, Helvijevi se popeše na brdo da prinošenjem žrtve odobrovolje boga Janu koji brine o blagostanju doma.
Kratkim mačem Helvije Flak prereza vrat onog krupnijeg petla u svom domaćinstvu. Uz svu moguću opreznost, levom rukom, kao što nalaže običaj, krenu da nacedi u glinenom peharu koju kap krvi, kad obezglavljeni petao poče da cima udovima i telom, te mu izmigolji iz desne, osakaćene šake kojoj ne samo da nedostajaše prsti, već beše i previše otupela od pijanstva da bi mogla da drži priklanog petla. Korvo vide kako zadrhta brada njegove majke, i kako sestra steže majčin dlan bodreći je da ne zaplače. Četvorica starije braće pogledaše Korva pretećim pogledima kao da je on krivac zbog očeve nesmotrenosti. Nije stigao da protimači sve te čudne reakcije članova porodice jer ga iznenadi postupak njihovog crnog roba Didija. Spretno i brzo, Brok Didi ščepa mrtvu životinju koja se bacakala po kamenjaru, preklopi joj krila pod svojim pazuhom i primiče je peharu. Pošto nacedi malo petlove krvi, primiče lice peharu da vidi da li je to dovoljno da se ceremonija žrtvovanja valjano dovrši, no u tom trenu jak mlaz krvi šiknu iz grkljana petla i poprska mu oči, te on zaslepe na čas. Kako nije mogao da vidi pehar, Didi proli po oltaru ono malo preostale krvi. Majka ne izdrža i zaplaka zbog tog krajnje nepovoljnog znamenja. Korvu neka zebnja prostruja srcem, no ubrzo u čitavom činu prinošenja žrtve ne vide loše znamenje, koliko još jednu nesposobnost svog oca, usporenog trapavka i potpunog smetenjaka.
- Obezglavljen je moj otac, a ne petao – mislio je Korvo i smeškao se dok je gledao kako
se uplašeni Didi trudi da spere krv iz svojih beonjača. Umeso petla, pod pazuhom je držao krčag i mučio se da iz njega sipa vodu u šake, te da se umije bez tuđe pomoći jer nijednog roba, sem njega, ne beše u blizini da mu pospe vodu. Po završetku ceremonije, ukućani, praćeni prvim komšijama kao svedocima prinosa žrtve, vraćali su se domu prečeći noge na krševitoj nizbrdici. Korvo ih je posmatrao idući poslednji u koloni. Sandale su im proklizavale po kamenjaru i Korvo je samo čekao kad će jedan po jedan početi da padaju na leđa, koliko zbog nagiba i krša, toliko i zbog lošeg znamenja obavijenog nejasnim osećanjem sramote. Kao da ih se sam bog Jan pljunuo i ponizio i sada tako postiđeni tapkaju nogama po kršu kao po razlupanim keramičkim posudama.

Uveče je Korvo zatekao Didija u polju. Skupljao je pokošeni lan i uvezivao ga u snopove. Sunce je već bilo zašlo i vladao je savršeni mir tople, julske večeri. I Korvo je bio dečački srećan, njegovo neznanje u pogledu ljudske podlosti dozvoljavalo mu je da hoda poljem blažen, bezbrižan i svestan lepote krajolika u kome se prelivalo plavetnilo nežnih cvetova lana. Koračao je prema Didiju koji ga nije uočio jer je bio nagnut nad snopom uvezanih stabljika lana. Došao do njega baš kad je rob podigao kosu sa zemlje i kamenom počeo da oštri njeno zatupljeno sečivo. Čim su im se pogledi sreli, Korvo primeti da rob nešto skriva od njega. Danima je osećao da postoje stvari koje se odvijaju mimo njegovog znanja, da se u kući nešto taji od njega, da postoji neki događaj o kome mlađi članovi porodice ne treba da znaju nije. Tražio je od Didija da mu otkrije tajnu.

Tu, u polju, došlo je do razgovora među njima. Bio je to jedan od onih razgovora kada se ukida svaka razlika između dvojice ljudi, kada više nisu rob i mladi gospodar i kada se kao snoplje uvezuju čvrstim vezama prijateljstva. Tada je Korvo sve saznao. Kao da ga je Didi posekao kosom koju je držao u ruci. Oštar bol mu je rasporilo grudi saznanje da nije žrtvovan petao, već on, Korvo, najmlađi i najlepši sin iz porodice Helvijevih i da su ga otac i braća prodali bogatom trgovcu koji će otplatiti njihova dugovanja državi. On će, dakle, biti usvojeni sin debelog, krezavog trgovca Strobila, onog smrdljivog gada koji ga je pre dva meseca pohotno gledao i pokušao da ga pomazi. Tražio je neki izlaz iz tog košmara koji mu je sudbina spremala, pogledom je bludeo po pokošenoj livadi, no ništa nije mogao da nađe i vidi do pustog polja i posečenih stabljika mladog lana. Preplavi ga neizmeran strah i tek tada mu postade mu jasno zašto su ga jutros braća tako ljutito gledala. Znali su da će njegovo neprihvatanje na žrtvu naljutiti bog Jana. Bog nije na njihovoj strani, ritual prinosa žrtve je išao lošim tokom.

- Bog je na mojoj strani – rekao je tada Didiju.
- I ja sam na tvojoj strani – odgovorio mu je rob. Zato sam se danas svojski potrudio da krv petla prolijem po žrtveniku. Veruj mi, gospodaru da je svega par kapi krvi palo na dno krčaga. Prazan krčag je uvreda za boga – lukavo se smeškao Didi, a Korvo je znao da iza tog osmeha postoji i neki plan koji će mu doneti spas.


toplina
drvo
odsjaj
mačka
nemir
 
Poslednja izmena:
toplina
drvo
odsjaj
mačka
nemir

"Toplina je otopila moj vrat", mislio je Miljan, "otopila je moj vrat, otopila je kragnu, i sad mi se od potiljka niz kičmu spušta ta lepljiva mešavina kože i tkanine."
Duboko je i (na svoju žalost) čujno disao i prestravljeno i nepomično buljio u kolibu.
"A nije ni samo od vrućine", mislio je, jer, ipak je već petnaest minuta džedžio u hladu drveta, sakriven iza debelog stabla, dok ga je jeo nemir. "prokletnica je tamo, i vreba me. Pravi se da nije tu, a tu je, osećam je. Majka će me ubiti što kasnim."
Stisnuo je platnenu torbu s hlebom, mlekom i ostalim potrepštinama čvršće uz sebe, udahnuo, i, kao na iglama, zakoračio na veštičinu teritoriju.
Korak, dva, tri. Svaki težak kao da umesto nogu ima macole, svaki sve žurniji od prethodnog. Prevalio je već dve trećine travnjaka, naherena koliba ostaje iza njega, izgleda će ovaj put uspeti da se izvuče neprimećen.
- Hej, mali ... - začu odjednom iza sebe, i niz leđa mu potekoše krupne kaplje znoja. Poslednje što je hteo da uradi je da se okrene. Pa ipak, nekako protiv vlastite volje, pomerena samo babinim piljećim očima, glava mu se okrenu unazad.
Stajala je na pragu, s crnom mačkom na ramenu. Krupna, kratkonoga, oklembešenih grudi. Donja vilica isturena, a par krnjavih zuba iz nje štrči uvis, preko gornje usne. Kukovi ukrivo, jedan značajno viši. Zlokoban odsjaj u onom nećoravom oku. I grba na leđima. Ne vidi je, ali je tu.
- Heeej maaali... - otegla je, baš onako kao što otegne svakoga dana pre nego što se to desi. - Gađaću te sisom!
Talas užasa se preliva Miljanovim licem, on se okreće, odjednom noge više nisu macole nego su opet lake, trči koliko god ga nose, baba podiže obema rukama desnu sisu izned desnog ramena (mačka je na levom!), pravi raskorak radi boljeg oslonca, a onda jedan neverovatan, snažan izbačaj i leteće đule mesa snažno pogađa dečaka u potiljak. Ovaj put, međutim, on, pre nego što se onesvesti, ugleda liniju međe kako promiče ispod njega.
"Sledeći put ću uspeti!", misli, dok mu se svest rastapa u magli.
"Sledeći put će uspeti.", primećuje i mačka, dok veštica namotava sisu vidno raspoložena zbog pogotka.


Salamura
Raskokodakati
Blještavilo
Krpice
Dupe
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top