Napomena: Ja nisam autor priče koja sledi, već Ludopileglođekosku.
Dakle, njoj idu eventualne reputacije
Gotika
Parola
Zenica
Miris
Bronza
Zgrada Gradske biblioteke poklanjala je posetiocima izvesnu dozu hladovine. Debeli zidovi držali su vruć letnji vazduh napolju. Ali su istovremeno zadržavali unutra onaj karakterističan vonj štampane hartije i lepka za koričenje. Stare knjige imaju jedinstven miris. Čudna simbioza prašine, znojavih prstiju manje ili više zainteresovanih čitalaca, mastila i vremena. Kako vreme može da miriše? Jednostavno. Samo ljudi uzimaju meru vremenu. Premeravaju ga uzduž i popreko, šacuju mu obim struka i bokova, mršte se ako je predugačko ili prekratko. A ljudi mirišu. I prenose svoj miris na vreme. Kao papir i indigo.
Mlađi inspektor Boris zakoračio je u biblioteku odlučnim korakom osobe koja zna šta traži. Planirao je da narednih par sati provede listajući knjige o okultnom, vešticama, vudu lutkicama i ostalim „mambo-džambo koještarijama“. Ali na pultu ga je dočekalo mumificirano lice i učtiv osmeh nekoga ko je navikao na čudne želje i htenja. I ko je imao odgovor na svako pitanje.
„Dobar dan. Ovaj, potrebne su mi knjige o vešticama i vudu magiji.“
Sveznajuća mumija je blago izdigla jednu obrvu a inspektor Boris se odjednom pretvorio u zbunjenog dečačića.
„Da li imate člansku kartu biblioteke? I koja vrsta knjiga Vam je potrebna? Znate, o tematici koja vas zanima postoje stručne knjige, eseji i beletristika. Šta konkretno Vi tražite mladi gospodine?“
„Paaa, stručna literatura bi pomogla. I, ovaj, hm, nemam člansku kartu ali mogu da je dobijem danas, zar ne?“, nada je obojila izgovoreno.
„Mda, naravno. Popunite ovaj obrazac dok pozovem koleginicu zaduženu za taj sektor“, odmaširala je niz hodnik ostavljajući ga da se mršti nad praznim kvadratićima.
Samo što je ispisao poslednji red, pojavila se Gospođa Mumija u društvu riđokose devojke, nedefinisanih godina i mačijeg pogleda.
„Zdravo, ja sam Lena. Gospođa M. kaže da te zanimaju knjige o vešticama. Planiraš neku da spališ na lomači?“, vragolasto mu je namignula, učinivši da na tren zaboravi i svoje ime i zbog čega je uopšte tu. Kao da mu je vakum isisao i poslednju misao. Stajao je i buljio u zelene oči sa žutim krugovima zenica. Valjda se tako oseća antilopa trenutak pre no što joj lav zarije zube u žilu kuckavicu.
„Hajde dečko, prestani da buljiš ko tele i pomeri se da i ostali mogu da zamene knjige.“, progunđala je starija bibliotekarka, nateravši ga da pocrveni do korena kose. „Ovo postaje sve gore i gore. Borise saberi se. Nisi tinejdžer. A ona nije prva cura koju si upoznao.“ Lena se pravila da ne primećuje njegovu zbunjenost. Uhvatila ga je za ruku i povukla kroz obližnji hodnik. Da mu je neko kasnije tražio da ponovi kojim putem su stigli do prostorije sa knjigama, ne bi se setio ničega osim vreline njenih prstiju i mirisa jasmina koji se iznova pojavljivao svaki put kada se riđa kosa zatalasala. I do tančina bi mogao opisati raspored mladeža na njenom potiljku, tamo gde je kosa prikačena šnalom otkrivala belinu kože.
„Ovde držimo okultne knjige. Začudio bi se koliko je tomova ispisano o isterivanju đavola, vešticama, vradžbinama, bacanju kletvi. Valjda ljude fascinira sve što je mračno i misteriozno. Pišeš neki rad ili se tek tako interesuješ?“
„Novinar sam. Radim za lokalne novine. Pišem priču o satanizmu i obožavanju Đavola od strane tinejdžera pa moram malo da se edukujem na zadatu temu, pre no što pristupim pisanju.“
„Šta te konkretno interesuje?“
„Veštičarenje. Posebno bajalice koje veštice koriste u svojim obredima. I sam ritual bacanja kletve na odabranu žrtvu.“
Prećutao je pravi razlog posete. I svoje zanimanje. Nešto mu je govorilo da bi predusretljivost riđokose bibliotekarke naglo splasnula kada bi joj saopštio da je policajac. Uz to, iz nekog razloga mu se dopalo da je posmatra. Način na koji bi blago napućila usta dok razmišlja, nervozno grickajući donju usnu. Bronzani sjaj njenih minđuša zamršenih u riđe uvojke. Vragolasto svetlucanje iskošenih zelenih očiju dok ga je zadirkivala da želi baciti ljubavnu kletvu na neku devojku. Istovremeno se na njenom licu smenjivalo nekoliko različitih maski. Bila je u par sekundi i devojčica (radoznala i nestašna), žena koja ga zavodi pogledom i telom, ozbiljna bibliotekarka zaljubljena u svoj posao, đavolasto stvorenje poslato pravo iz Pakla da mu začini ovaj sparni dan. I dok mu se košulja polako natapala znojem, nju kao da nije doticala vrelina prostorije. Na tren je poželeo da lizne tu belu put ne bi li proverio je li zaista hladna i osvežavajuća kao što deluje.
Ali parola koje se čvrsto pridržavao radeći ovaj posao bila je „Držati zadovoljstvo sputano u pantalonama“. Jer, iz iskustva starijih kolega, znao je da kada strast uzjaše razum, i konj i jahač jurišaju pravo u provaliju.
„Ova knjiga je posebno interesantna. Pisana je u 14.veku. Naravno, nije originalni primerak. On se čuva u Vatikanu. Izrađena je u Nemačkoj i na koricama je od zlata načinjen ornament u obliku kruga, sa vinovom lozom koja se pomanja iz sva četiri ugla i spaja u sredini. Što je čest motiv u periodu gotike.....“, Lenin glas se probio do njega, raspršivši delimično omamljenost.
„Jesi li dobro? Deluješ pogubljeno?“, bila je zabrinuta.
„Ma ok sam. Valjda me sunce udarilo u glavu. Ceo dan sam napolju po ovoj vrućini.“
„Ako želiš možemo popiti ledeni čaj u kancelariji? Osvežiće te i moći ćeš se lakše posvetiti knjigama.“
„Rado.“, promrljao je svestan činjenice da namerno odlaže momenat njenog odlaska.
Kancelarija se nije puno razlikovala od ostalih prostorija biblioteke. Ormani prepuni knjiga, dugačak sto i nekoliko stolica činili su sav nameštaj. Kroz uska vrata ulazilo se u čajnu kuhinju, odakle je Lena donela zamagljenu usku čašu ispunjenu do vrha braonkastom tekućinom.
„Izvoli.“
„Hm, nadam se da unutra nije čarobni napitak“, našalio se.
„Zašto? Plašiš se da ću te otrovati? Veštice ne truju ljude. Samo ih omame i upotrebe.“
„Za šta upotrebe?“, prihvatio je igru.
„Pa sad, zavisi. Ti bi recimo bio idealan zaaaa.....“, tu se njen glas mazno otegnuo ostavljajući mu da sam dopuni rečenicu.
Hteo je da odgovori na provokaciju vickastom doskočicom, kada se prostorija naglo zavrtela oko njega. Panično je pogledom potražio Lenu. Stajala je ispred njega, odjednom ozbiljna dok su joj zelene oči postajale sve veće i tamnije, tamnije, tamnije.....Toliko tamne da se mrak prelio i ispunio čitavu sobu, zamračivši i prozore i belinu zidova. Kroz tamu je na tren čuo glasove, kikot, žuborenje vode (otkud voda tu?), osetio je hladan dlan kako mu dodiruje čelo i nežne ženske usne na svojima. Između poljubaca je šaputala „Otključaj um, pusti me unutra. Otključaj um, pusti me unutra. Otključaj....“, kod poslednje rečenice jezik joj je skliznuo unutra i ljubeći je naglo je potonuo u besvesno. Probudio se halapljivo udahnuvši vazduh, kao da izranja iz morskih dubina. Ležao je i dalje na podu a riđokosa bibliotekarka je nestala bez traga. Pokušao je da ustane ali mu noge otkazaše poslušnost. „Šta li je sipala u prokleti čaj?“ Soba se i dalje ljuljala ali sve sporije i sporije dok napokon nije stala. Nekako se uspravio i oteturao do vrata. Niz hodnik se spustio do ulaznog hola, prateći odjek glasova. Za pultom je zatekao punačku nasmejanu gospođu.
„Izvolite“, ljubazno se nasmešila.
„Tražim vašu koleginicu. Sitna, riđokosa, zove se Lena“.
„Lena? Ona je na odmoru još od ponedeljka. Počinje da radi tek za desetak dana. Da joj prenesem neku poruku?“
„Ne, nema potrebe. A da ne znate možda njenu adresu?“
„Žao mi je. Nije nam dozvoljeno da dajemo takve informacije“
„Da, naravno.“
„Naći ću te veštice i platićeš mi za ovo“, gunđao je mlađi inspektor Boris dok se ljutito spuštao niz stepenice Gradske biblioteke praćen podsmešljivim osmehom punačke bibliotekarke.
Nastaviće se.....
komarac
lutka
jagode
šišarka