Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Tramvaj
Oblak
Stene
Ravnica
Gugutka

Rano jutro. Danilo otvara prozor svoje sobe i posmatra. Na grani nedaleko od njegovog prozora opazio je gugutku. Razmislja o minulim danima i tone duboko u svojim mislima. Uspomene naviru, a i Marija sa njima. Priseca se svih detalja, a suze se kotrljaju niz obraze. Retrospekcija, mucnina, vrtoglavica, ne oseca tlo pod nogama. Seda na krevet, uzima casu vode i razmislja kako dalje bez nje.
Bio je sumrak. Stajala je na sinama kuda je tramvaj trebao da prodje. Imali su zucnu raspravu. Voleli su jedno drugo vise od svega, ali nekako nisu umeli zajedno. U svom tom magnovenju ona nije primetila da tramvaj ide ka njoj. Tupi udarac. Tisina. Vrisak. Plac. Jauk. Gomila ljudi. Niko ne moze da veruje. Sve se desilo u sekundi. Oblak tame se svio nad Danilovom glavom. Trci ka Mariji, zeli da je spase, a i sam zna da je prekasno.
Vraca se u sadasnjost. Kuda? Kako? S kim? Zivot. Razmislja o toj reci. Pita se sta je to. Koje znacenje ona sada ima za njega. Bez Marije on ne ume. Bila je njegovo sve, bila je pored njega i u dobru i u zlu. Grca od placa dok se priseca da je imao svadju sa njom neposredno pred njenom smrcu. Zivotna ironija. Zivot mu je pruzio nesto najsvetlije, njegovu Mariju, ali ta svetlost je kratko trajala. Otisla je u nepovrat, a on je ostavljen na milost i nemilost da nadje svetlost na kraju ovog dugog i mracnog tunela. Hoce li uspeti?
Ustaje i prilazi prozoru. Pogled mu se pruza na ravnice i stene koje su daleko. Daleko. Pronasao je pravu rec. Daljina je sve sto je njemu sada dostupno. Sada mu je sve daleko.

Masta
Sijalica
Nestanak
Brdo
Bojice
 
Masta
Sijalica
Nestanak
Brdo
Bojice

Verujte mi, nije u pitanju moja masta.
On je tako divan.
Predivan.
Ta siroka ramena i cvrsta guza.
Ruke koje mogu da zastite i slome.
Taj osmeh...
Prosto pozelim da uzmem bojice i da mu nacrtam brkove.
Pozelim da ga povdedm na brdo, u mrak, da nam najbliza sijalica bude na pet kilometara.
Da ostanemo tako dugo da se neko zabrine sto nas nema i da prijavi nas nestanak.
Uh.
Tako pozelim da ga osetim na mojim ledjima.
Teskog.
Snaznog.
Prodornog.
Izgubim se tako u masti zamisljajuci ga.
Taj moj sef...
Tako je sladak...
Poceo sam da prolazim prsima preko lica zamisljajuci kako ga ljubim.
I, tad me je Tanja prenula svojim uzvikom.
"Marko! Ne fantaziraj na poslu! Ici ces kod sefa na raport!"

Noc
Ostrvo
Put
Napred
Ponovo
 
Noc
Ostrvo
Put
Napred
Ponovo



Spustala se noc. Znate – jedna od Onih. Sve je tu, a niceg nema. Imate ljude oko sebe, al' nemate coveka za rec. Rec… Sta je to? Ostvrvo je rec. Ima li to smisao u ovoj kafani prepunoj ljudi?

Setio se razgovora sa njom. Tiho mu je pevusila pesmicu: "Ne znam da li postoji put, ne znam koliko kosta covekov obraz i sta bih na kraju sa njim…" Slusao bi je, bez komentara. Sta reci uopste coveku koji pevusi? Imas lep glas? Sta to uopste znaci – imati glas?! Pa, da je imala i promukao muski glas bio bi to najlepsi glas koji je ikad cuo… Tako je mislio sada. Onda nije. Onda se trudio da bude “realan”. Rekao joj je jednom prilikom: Zanimljiva pesmica. Zasto mi je ponovo pevas? Ima li to neku poentu, ili nemas nista drugo da kazes? Ili zelis da demostriras svoje siromasne glasnovne mogucnosti?

Nije bio bas suptilan. Nastojao je da je zaseni i zadrzi svojom direktnoscu, ostroumnoscu i racionalnscu. Svim onim sto u sustini uopste nije bilo bitno, sto je sustinska laz. Mislio je da misli. Sada se samo secao… Njenog osmeha, pogleda koji ga je upijao toliko da je gubio dah. Njene meke koze i necujnih uzdaha. Topline njenog tela i glasa koji je govorio – Pusti se…

Ako zaboravis da zaboravis, onda se setis da se secas… Secao se nje… Jedino nje. Kao da nista pre i posle nije postojalo. Kao da ne postoji ovaj trenutak u bucnoj kafani. Kao da ne postoje ovi ljudi oko njega koji mu nesto govore i smeju se. Kao da ne postoji... on. Postoji Ona. Ali, nje vise nema… Jedina rec koja je imala i znacenje i smisao je nestala… NJE vise, prosto, nema. Napred vise nije mogao, a nazad nije imao kud. Jer, nje vise nema… Jer njega vise nema. A posle svega – nema ni kajanja, samo praznina i ledeni bol.


Mustuluk
USB
Lampa
Petao
Falsifikat
 
Mustuluk
USB
Lampa
Petao
Falsifikat



Ničim pozvane stižu memorije u mozak brže nego li prenete usb kablom, nekakvim ramovima, gigama, bajtima, i ostalim svakojakim čudesima. Samo zaklopim oči na tren,još ako je ugašena lampa, evo ih, tu su. Samo doleću slike jedna za drugom: ti nasmejan, ti me grliš, tvoja ruka u mojoj kosi......Ti odlaziš, tvoja ledja i povijen kaput, kiša topi sneg i odnosi netragom suze s mog lica....Bol kreće kad za memorije više mesta nema, kad nemam snage za priznanje da petao više glasa nema... ni u džepu žute banke za muštuluk. Tad shvatim da je život običan falsifikat. Sprale su suze pečat koji si ostavio.


- leto,
- subota,
- smeh na vodi,
- pivo;
 
- leto,
- subota,
- smeh na vodi,
- pivo;

Danas je subota. I, sasvim ocigledno, konacno-sasvim ocigledno! je leto. OK, to skoro svaka budala zna. Takodje je opste poznato da leti, a narocito letnjiim subotama, hladno pivo postaje najprodavaniji artikl u zemlji Srbiji. 'leba, mleko i pivo-uobicajna subotnja potrosacka korpa. Neko kupi i dnevne novine, koje ce uz to isto pivo da gustira na terasi, ispod rasprostrtog vesa, dok zena zvoca kako sve sa pijace mora sama da tegli, ili, ako je sretnija varijanta gradjanina ove zemlje-u basti svoje kucice-slobodice. Pivo je sastavni deo naseg mentaliteta, ima udeo u svakom pivskom stomaku bilo kog iznadcetrdesetogodisnjaka, neizbezni je zacin svake bracne svadje, neprikosnoveni vladalac svake, pa i najznacajnije proslave (o, kako se foliraju oni novokomponavani sa svojim partijima i prijemima, kao fol toci se samo sampanj i viski, a ovamo se mali, licni frizideri u spavacim sobama raspucavaju od kolicine pivcuge natrpane u njih!). Ja to najbolje znam. Ja sam onaj koji vam svojim glomaznim sleperom dovozim pivo na noge, do vasih malih dragstora i velikih supermarketa, do vasih alavih usta, koja samo traze, i traze, i traze, i ne znaju kad je dosta, ne zele da znaju da je danas subota, da sam planirao da skoknem na Adu, da zelim da cujem malo smeha na vodi, a ne pijanog, pivskog smeha. Stoko pijana!

meso
kazna
ma, ko mi kaze!
zestoko, samo to i znas
 
Poslednja izmena:
meso
kazna
ma, ko mi kaze!
zestoko, samo to i znas

"Ti si me uvek gledao samo kao meso!"

"Ma, ko mi kaze? Pa ti ne gledas nista osim ovog sto nosim medju nogama. Niko me nikad nije gledao kao privezak privesku!"

"Gade! Za kaznu nema seksa deset dana!"

"Ne lupaj tim vratima!
Taaaako.
Samo tako!
Zestoko, samo to i znas...
A kasnije ce neko drugi da namesta to staklo..."

Magija
Noc
Dvojica
Par
Davno
 
Magija
Noc
Dvojica
Par
Davno

Oduvijek me privlacila magija svakodnevice, sled nebitnih stvari koje se dese a koje su u stanju da u potpunosti preokrenu nase raspolozenje i osjecaj. Sta se krije iza? Nasa sposobnost i snaga da se promjenim u trenutku bez povoda ili se neka cuda kriju u jutarnjoj kafi, soljici za caj, obicnoj setnji gradom.... Davno su, vjerujem, ljudi znali odgovor, ne zato jer su bili pametniji vec zbog tog jer je njihova paznja bila usmjerena na sustinu. Negdje se to izgubilo...nekad smo znali da su magicno i priroda par. Recimo taj carobni trenutak kad se dan preobrazi u noc, mi ne primjetimo, mi vidimo samo jedan dugi proces tamnjenja neba i to je to.
Mojim fascinacijama vec dugo uzrok nisu ljudi vec ti rijetki trenuci kad mogu da vidim magiju stvari oko sebe. Zivot je lijep sapuce vjetar dok juri nekud, da jos nekom nesto kaze.....

Dvojica :)
osrednjost
mucnina
samo da sto prije dodje kraj
 
Dvojica :)
osrednjost
mucnina
samo da sto prije dodje kraj

Malo lepog mi se desilo ove godine. A vreme tako sporo odmiče. Imam puno problema sa nesanicom. I sa živcima. Samo da što pre dođe kraj.
Puno se pilo ovih dana. Sve. Od rakije do piva. Pio bih pre nego što bih izašao u grad sa braćom, pio bih pre nego što ću izaći da se nađem sa ortakinjom, i pre nego što ću leći da spavam. Sve u svemu, osrednjost i mučnina.
Malo toga se promenilo u Mestu nenormalne lepote otkako sam ja ovde. Samo sam se ja beskrajno izmenio, izobličio. Ne ličim više na onog istog momka koji je umeo da se nosi sa problemima, onako istinski. Sada sam tup. Malo toga me dotiče i teško se zainteresujem za bilo šta i bilo koga. Otuđio sam se.
Noći u ovom gradu su uvek iste - bučne i magične. Prazne. Da, prazne. Sedim ispred tv-a, gledam jedan od najstarijih spotova Cece Ražnjatović, spot koji sam gledao jednom davno, kao klinac. Ali to nije ono što sam i kasnije slušao. Ne, nikako. Odrastao sam na densu devedesetih. To sam slušao na ekskurzijama, dok smo štipali za dupe debele devojčice iz razreda.
I sada bih pustio tu muziku, samo kada me ne bi mrzelo da ustanem i odem do druge sobe, do kompa.
Ispred mene pepeljara puna pikavaca Laki strajka i skoro dopola popijena flaša lozovače. No, nisam ja to sam sve popio. Malo mi je juče ortak pomogao. Pola flaše nas dvojica :). Četiri je ujutru i ja, kao po običaju, nisam mogao da zaspim.

Pre nekoliko dana bio sam na tekmi, i pošibali smo se sa nekim standardnim likovima koji prvi put dolaze i ne znaju ništa drugo sem da se kače sa starim ekipama, koje su uvek tu. Prišli su nam, misleći da mogu da nas biju, ali su se gadno zaje'bali jer smo ih polomili žive. A što se tekme tiče - pa, gledao sam i bolje. Jedino je problematično moje levo rame koje me boli od tuče, i sad ne mogu da podignem ruku a da ne osetim oštar bol.
Keva mi je juče poslala pare, ali sam ja izašao i potrošio ih sa braćom i ortacima. Frižider mi je prazan i jedino što imam to je voda, lozovača i cigare koje mi je donela ortakinja. E da, imam i tri jajeta i neku kocku za supu. Ali nemam rezance, a ne mili mi se supa bez rezanaca.
Pre deset minuta me zvao ortak iz grada, pijan, i rekao da će doći sa pivom. Malo posle poziva, neko je pozvonio na vratima. To je bio on. I minut posle tog, spavao je na kauču.
Ja sedim upravo pored njega i udaram ga kad krene da hrče. Posle lozovače ću da počnem da pijem pivo koje je doneo.
Sa istim tim ortakom sam krenuo u grad prošli vikend. No, njega je zvala njegova riba i on je otpalio kod nje. Kako sam rešio da tu noć neću da provedem sam, gradskim sam otišao do kafića u kom često sedimo i pijemo. Poručio sam vinjak i seo u jedan ugao. Iz tog šteka sam imao odličan pogled na ceo kafić i na ulazna vrata, a mene je tu retko ko mogao da zapazi. Posle tri popijena vinjaka, u kafić je ušetala jedna cura sa dve drugarice i nekim tipom, koji je meni ličio na metroseksualca ili tako već nešto. Cura, sa dugom crnom kosom, smeđim očima i odličnim dupencetom, za koju sam odmah pomislio kako je moram imati.

I tako sam posle četiri vinjaka poručio sebi još jedan i rekao konobaru da je pita šta će popiti. Naglasio sam da pita samo nju, jer sam jednom častio ceo sto zbog jedne devojke sa neviđeno privlačnim dupencetom, i tu se njena drugarica popalila da se ja ložim na nju, i sve je otišlo dođavola. Ovaj put nisam hteo greške.
Konobar joj govori ko časti, ona se okreće i gleda me pravo u oči. Ja sam se ceo naložio, te se hvatam za cigare. Razmišljam kako moram izgledati opušteno. Konobar je otišao od stola i ona mi je prišla.
"Drago mi je, ja sam Saška", pruža mi ruku.
"Kojot. Hoćeš da sedneš?"
"Oh, ne, tamo mi je društvo. Samo sam htela da se zahvalim za piće."
"Voleo bih da se upoznamo."
"Pa, možda i hoćemo", osmehuje mi se, i gleda me opet pravo u oči.
Takve ribe me izluđuju. Želim je silno.
Posle petnaes minuta krenula je u WC. I ja sam pošao za njom.

Ušao sam unutra, neka mala me odmerila, ugasila cigaretu i izašla. Samo su jedna vrata bila zatvorena. Pokucao sam.
"Evo", vrata se otvaraju. Njeno lice je prelepo tako iznenađeno. Hvatam je nežno za ruke i vraćam je nazad u WC. Zbunjena je. Gledam je u oči dok joj zavlačim ruku ispod suknje. Počinje da jeca dok me netremice posmatra, i zaklapa oči. Ljubim joj ramena i vrat, ljubim joj usta, gubim se u njoj. Njena guza je čvrsta. Da sam mogao, rastrgnuo bih je celu, uništio bih je i pretvorio u pepeo.
Kada se sve to završilo, izašli smo iz WC-a. Stala je ispred ogledala i nameštala kosu.
"Nikad mi se ovo nije desilo."
"Ni meni."
"Stvarno si kao neki kojot."
"Želim da idemo kod mene."
Okreće se ka meni, mada sam joj video lice i u ogledalu.
"Želim i ja, ali kod mene."
"Važi."
Izašli smo iz kafića, i ona je otkucala poruku drugaricama.
"Da ne brinu", rekla je. I onda je dodala:
"Kako ja da znam da nisi neki manijak?"
"Već smo se kresnuli. Šta još treba da znaš?"
"Ti si grozan!"
"Ti si divna."
Proveli smo jednu od onih noći koje ne zaboravljate u celom životu.
"Voleo bih da se viđamo."
"Šta podrazumevaš pod tim?"
"Šta god ti hoćeš."
"Videćemo."
Zaspala je, Ubrzo sam i ja. Od te večeri mi se nije javila, a ja ne bih da je smorim, pa nisam ni ja nju zvao.

šank
potkolenica
žila kucavica
dobar auto
rupčaga
 
šank
potkolenica
žila kucavica
dobar auto
rupčaga

Julsko vece. Mirisi raznih cveca sire se po tihoj noci i omamljuju prolaznike. Da nije bilo tog lokala, zile kucavice grada, sve bi bilo usporeno. Obukla je crvenu haljinu, stavila crveni ruz, oblak parfema je okruzio. Crne stikle ucinile su da izgleda dosta vitkije. Kosu je pustila da, poput morskih algi, vijori na njenim ledjima. Izgledala je zanosno, pogledom je obarala. Hodala je tako kao da lebdi, kao da ne dodiruje zemlju. Ulazi u lokal i zanosno njise kukovima ka sanku. Seda i narucuje neki koktel. Prekrsta noge, i njena potkolenica je bljesnula i privukla poglede mnogih samaca. Ne osvrce se, svesna je da je privukla mnoge poglede. Ocekuje da joj neko pridje. Ne nada se nekom boljem tipu, jer je svesna rupcage u kojoj se nalazi. Ali bilo sta bi joj dobrodoslo. To je njen zivot, gorak, surov, nistavan. Ne ceni sebe zbog toga, a opet radi isto. Iz tog nekog razmisljanja prenuo je glas, koji kao da je dopirao iz daljine. Okrece se i smesi. Blistavi osmeh je hipnotisao gospodina i znala je da je njen, makar na to jedno vece. Pili su, pricali, a onda joj je predlozio da odu do njegovog auta i provozaju se. Izlazi istim hodom kojim je i usla. Kroz glavu joj prolazi misao 'Kako dobar auto! Ucinicu sve da ga zadrzim.' Smesi se i ulazi samo sa jednom namerom... Da li je i ostvaruje?

Impotencija
Svadja
Razvod
Pokusaj pomirenja
Banja
Upoznavanje srodne duse
Sreca
 
^^

Znam da mi niko nece poverovati, ali kada sam sinoc otisao na pocinak, usnio sam najcudniji san. Neko sa telvizije mi je ponudio da napisem scenario u kome zbog impotencije zena napusta muza. Nakon svajde, na red dolazi pokusaj pomirenja, razvod i put u banju. Zatim sledi upoznavanje srodne duse koju “bivsi” muz kresne; ona zatrudni; ali avaj - rodjaci su; trte-mrte… Uglavnom, jutros se budim iz tog grozomornog sna, logujem se na Krstaricu, otvaram podforum knjizevnost, kad ono: neko otvoro temu o analizi dela “Kad su cvetale tikve”! Rekoh sebi: “Sreca je, moj Heretiku, da si na vreme preskocio po neki od cvetica srpske knjizevnosti.


roletne
cekic
vrabac
pod
ekser
mikser
Paragvaj
 
roletne
cekic
vrabac
pod
ekser
mikser
Paragvaj

Maleni zraci jutarnjeg sunca se probijaju kroz rupice u roletnama, narusavajuci iskonski mrak moje sobe. Ja skiljim i placem; moje krvave, natekle oci bole i od to malo svetla. A maleni vrabac je sleteo bas na obod od mog prozora, i pevusi jutarnjem suncu; ne vidim ga, napolju je, ali njegovo pistanje udara po mojoj glavi kao cekic po ekseru. Pokusavam da ustanem iz kreveta, ali nemam snage ni koordinacije, soba se vrti oko mene kao mikserom promesana, ne znam gde je pod, a gde plafon, i naravno otkrivam da se pod krece prema meni velikom brzinom, sve dok ne tresnem glavom o njega... A onda sve staje... Budim se kasnije, neznam koliko kasnije, samo znam da je kasnije - mnogo kasnije - sunceva svetlost vise ne ulazi, kroz rupice na roletnama, i soba je sablasno mracna. Brzo se dizem sa poda i palim svetlo. Akcija mi je malo razbistrila misli, i secanja od predhodne noci naviru... Sinoc sam sa drustvom gledala utakmicu... PARAGVAJ JE IZGUBIO!!!... Ponapijali smo se, kao konji, od tuge. Mrzim alkohol, ali on mi jedina uteha: ,,IZGUBILI SMO!!!`` - tuzno vrisnem, i odmah zazalim. Stenjuci se uhvatim rukama za glavu: ,,Jaoj, boli me glava...``

vilenjk
san
volim te
sedim
visnja
pun mesec
 
vilenjk
san
volim te
sedim
visnja
pun mesec


Stala sam na nešto.
Tiho je zacvilelo.
Nisam htela da te budim svetlom, pa sam upaljačem osvetlila našu bruklinsku sobu i gledala po podu.
Pacova više nemamo, to je završeno, ne znam šta bi drugo moglo biti.
Što ne spavaš ? - gledao si me kroz pramenove svilene braon kose.
Pa, sedim i volim te, rekla sam, i da, stala sam na nešto. Cvilelo je.
Šta je cvilelo ?
Ne znam, sedim i čekam da se pojavi ...
Jesi li sigurna da nije bio san ?
Ma nije. Da ti nije ispala neka višnja danas dok si jeo ?
Nije, bar mislim da nije. Hajde, lezi pored mene. Ali prvo ugasi svetlo na ulazu.
Ugašeno je.
Pa šta svetli ?
Ne znam, aaa, da Pun mesec je noćas, verovatno je njegova svetlost.
Onda je to bio vilenjak.
Šta?
Pa to što je cvilelo.
Joj.
Šta joj ?
Pa, šta će da mi se desi sada, ako sam stala na vilenjaka ?
Podigni noge brzo gore, zagrli me njima čvrsto preko stomaka, voli me doživotno i sigurna si.
Pa eto me, ziva i zdrava do danasnjeg dana.




bure
slama
zaliv
zvezde
odsjaj
 
Poslednja izmena:
bure
slama
zaliv
zvezde
odsjaj


Mislim, prica je pocela krajnje romanticno..znate, bas kao u ljubavnim romanima: ona i on su se sreli ponovo, nakon puno godina (dobro sad, ne bas puno, ali dovoljno godina) nakon poslednjeg susreta. Lokacija- Saronic zaliv i predivno, maleno ostrvo, divlje more, pitomo mediteransko rastinje, topla noc, zvezde na nebu i znate kako to vec ide....Njihova ljubav u prethodnom vremenskom periodu je bila divlja, strastvena, puna neizgovorenih reci, ciji odsjaj je grejao njihova scra tokom dugih godina razdvojenosti. Rastali su se, naravno, iako su se divlje voleli, zbog neverovatnih komplikacija koje samo zivot moze da osmisli. Bla, truc. Sve te price lice jedna na drugu. Elem, u numerickom smislu su bili dovoljni- jedan pogled, pet izgovorenih recenica, jedno neodgovoreno pitanje, jedan precutan dogovor, jedna hotelska soba A kategorije, dve flase kvalitetnog crnog vina i dva para svucenih gaca, da sve ponovo plane poput slame-ona je zaboravila na zdravorazumsko razmisljanje, svoje zivotne planove, karijeru koja je krenula uzlaznim tokom u njenoj maticnoj zemlji, tek prezivljeni razvod i malo dete, on je zaboravio na dva mala deteta, brak (doduse samo formalan!), svoju reputaciju i poslovne saradnike u susednim sobama i sve ono sto su mu prijatelji savetovali prethodnih godina. Dogodilo se, eto! Desi se i zenama pametnijim, iskusnijim i starijim od mene! Znam, znam unapred sve sto cete mi reci! Bicu debela kao bure, povracacu opet mesecima, tek zategnuti stomak ce mi reci do vidjenja, a tek pobedjeni celulit-dobar dan, a o porodjaju necu ni da mislim! No, sta je tu je, deca su dar Boziji, zar ne? Ionako sam htela jos jedno dete.

Priznaj da ti je zao!
Hajde, hajde
Suncokret
Tetosenje
Mukotrpan
 
Poslednja izmena:
Priznaj da ti je zao!
Hajde, hajde
Suncokret
Tetosenje
Mukotrpan

I

- Vjetar se zeni, je li ti vec neko javio.....
- Da, ovaj mislim, ne, prvi put cujem........pa...moralo se i to jednom desiti...pa i normalno, oni vec zive zajedno.
- Hajde, hajde, priznaj da ti je zao sto ti nisi ta, nije ti svejdno.....
- Jeste, vjeruj mi, vjerovatno vecini da su na mom mjestu ne bi bilo...ali eto meni jeste, svejedno mi je.
- Bilo mi je svejedno i one veceri kad sam prvi put vidjela njega i Mjesecinu zajedno. Mjesecina je toliko predivna, i nije mogao naci bolju djevojku za sebe, pitam se da li on to zna.

II

Mjesečina je Sjedjela prekrstenih nogu u svojoj omiljenoj fotelji i turpijala nokte..Ili brak ili kraj dušo, pa ti vidi šta ćeš. Mukotrpno je ovo odugovlacenje Han...razmisli u sledecem trenutku samo ga je osinula pogledom.A i ovo tetošenje tvome ukusu, neukusno je više
Vjetar se zgrči, imao je utisak da ce eksplodirati..Volio je do ludila svoju dragu Mjesečinu, ali ideja braka bila je do jos goreg ludila nepodnosljiva. Nesto se lomilo u njemu...

III

Daleko negdje u polju koje je poharala vatra, preko noci je nikao suncokret. Posle mracne noci bistro jutro se budilo a njegova malena glavica okretala se nebu i tarzila sunce.

Aurora
Istina je samo java
Mir
Princip igre
 
Poslednja izmena:
tako sam naglo otvorila oci da su me zabolele od svetlosti koja je odjednom prodrla u njih. srce mi je snazno lupalo, mogla sam da ga cujem. "istina je samo java. samo java, ne san. san je laz a bog je istina"...kada sam se pribrala, primetila sam da je bilo jako rano.
nebo je bilo svetlo plavo, onako veselo, ali ipak nekako hladno. sunce, koje je bilo plamtece narandzasto, tek je pocelo da izlazi. prijatna tisina vladala je citavim krajem, jedino se cuo povetarac koji je slobodno leprsao okolo, kotrljajuci neku konzervu po ulici. mir je bio savrsen.
sa stola sam dohvatila povecu knjigu i otvorila je tamo gde sam sinoc stala. u njoj se radi o devojci aurori, koja nikako nije mogla da prihvati princip igre, koja se zove zivot. nije htela da prihvati cinjenicu da ljudi nisu dobri, zbog cega je stalno zapadala u nevolje. nije htela da se bori, da bude lukava i gruba. po mom misljenju, to je vrlo glupo.
najednom, hvata me neka nervoza, i sklapam knjigu. ne znam sta sada da radim. odlazim do prozora. udisem svez, neboplavi vazduh. osecam kako mi prolazi kroz grlo i ispunjava pluca. to me smiruje. odlucujem da nastavim da citam. bolje je uciti na udjim nego na svojim greskama.

zavese
staklo
pegla
notes
 
zavese
staklo
pegla
notes

Dosada. Razmislja sta da ucini i odvoji se od pegle bar na tren. Uzima notes i okrece njegov broj. Potvrdjuje dolazak. Romanticno vece u kuhinji, koje se kasnije nastavlja u kupatilu i spavacoj sobi.
Zamagljeno staklo u kupatilu. Cuju se neki zvuci koje podsecaju na krike, uzdahe, glasove zadovoljstva. Lomljenje. Stvari padaju sa police izradjene od trske. Uzbudljivo vece. Atmosfera je vrlo napeta. Svaki njihov nerv poigrava, muci se, migolji, kao da zeli da izadje iz njihove koze. Laganim koracima njihova mokra tela odlaze do spavace sobe... Pripijaju se jedno uz drugo, menjaju oblike, prilaze prozoru. Zele neku igru sa zavesama. Smeskaju se. U ocima iskrice zanosa, strasti, seksualnog nagona. Sve ovo dodatno pobudjuje pesma Thinking of you. Napetost i uzbudjenje su na samom vrhuncu. Padaju na krevet. Zadovoljni. Srecni. Iscrpljeni.


Beznadje
Put
Konac
Lak za nokte
Flasa
 
zavese
staklo
pegla
notes


Nisam se više ni sećala šta si mi pripremio za večeru, a još uvek sam prala posudje koje si upotrebio za spremanje.
Nisam ni žurila da završim.
Ispirala sam tanjir po tanjir kao da od toga zavisi sudbina planete.
Htela sam da ti dam vremena.
Da sednes turski na sredinu kreveta, da prienseš veliku keramičku pepeljaru, da staviš notes na butine. Da pročitas zadnjih par stranica koje si napisao ko zna kada.
Ne znam tačno kada sam počela da ti ulazim u glavu.
Ne znam ni kako sam to izvodila.
Znam da sam bila tamo kada sam htela.
Tvoje su misli bile kao najfinije kristalno staklo sivkasto plave boje i lako su pucale u milion nesastavljivih parčića.
Moralo je tako.
Više nije bilo šanse da stanem.
Ulazila sam ti u glavu i terala te da pišeš.
Nisam razmisljala o čemu, nisam imala ni nameru da ti namećem ideju.
Snaga moje želje je kao vrela pegla ravnala tvoju bezrazložnu pobunu protiv svega ovozemaljskog .
Nisi imao kud.
Pisao si.
A ja sam, kada mi dozvoliš, prekucavala to i umnožavala na više mesta da budem sigurna da se nikada ni jedno tvoje slovo neće izgubiti, ni u slucaju ultimativnog smaka sveta. Kucala sam profesionalno, kao da radim za petnaest dolara na sat. Bez iščitavanja unapred, bez komentarisanja gramatike, bez predloga za eventualne izmene.
Gutala sam svoju zadivljenost i opčinjenost tvojim recima, mislima, opisima, ne dajući ti ni najmanje šanse da pomisliš da je to najviše što možeš da pružiš.
Trudila sam se da ne izgledam ni ravnodušno, da te ne obeshrabrim.

U sobi je bio polumrak, samo je svetlost sa monitora obasjavala deo stola i poda.
Sedeo si turski na sredini kreveta, sa velikom pepeljarom ispred sebe u kojoj je bilo nekoliko u prah izgorelih cigareta. Velika mirišiljava sveća u tegli je gorela na polici iznad kreveta.
Izmedju nas su visile zavese od dima sveće i cigareta, nekoliko njih, zakačene za ništa, dosezale su do nigde.
Ličile su na ono što nas je vezivalo.
Na maglu sačinjenu od emocija, strasti, srodnosti, prepoznavanja, nejasnih okolnosti našeg susreta, neizvesnog ishoda naše veze i tvog uspeha.
Ličile su na moj strah.
Da li ću moći da budem uz tebe dok napišeš dovoljno?
Meni je bilo dovoljno samo da me pogledaš kestenjastim očima.
I da znam kakav si ti dragulj.
Ali moje je grlo slabo, ne mogu da viknem toliko glasno da to sazna i onaj drugi svet, koji je okružio naš.

Znaš, tiho si otpočeo, ali sam se ipak trgla.
Izvini, jesi li se uplašila ?
Da, malo, zamislila sam se bila...
Vidim. Stajala si kao dete otromboljenih ruku.
Šta si hteo da mi kažeš ?
Da... Hteo sam, znaš ... da nisi čvrsto rešila da budeš Dobra Vila, mogla bi biti veštica, i to jako dobra. To sam hteo da ti kazem. Ali ti to znaš.
Rasturila sam zavesu od dima rukom, sela ispred kompjutera i stavila slušalice na uši.
Prišao si i stegao mi ramena, poljubio me u kosu.
Koja sam ja glupača.
E, kao, ja njemu ulazim u glavu.
Glasno sam se nasmejala.



Prestrašeno
Obično
Jorgovan
Klupa
Gospodin
 
Poslednja izmena:
Beznadje
Put
Konac
Lak za nokte
Flasa

Prestrašeno
Obično
Jorgovan
Klupa
Gospodin

Svakoga dana na putu do, i sa posla, vidjam vrlo zanimljive stvari. Neko ih mozda ne bi ni primetio, delom zbog vremenskog ogranicenja od par desetina sekundi, eventualno par minuta ako se zanimljiv prizor desava dok je crveno svetlo na semaforu, tokom kojih nase oci treba da detektuju prizor, da sliku posalju mozgu, da mozak obradi i prepozna sliku i da je selektuje kao zanimljivu u moru prizora koje vidjamo, a ne vidimo svakoga dana, a delom zato sto se, na srecu, ne odlikuju svi ljudi hipersenzibilnoscu poput moje, koja me tera da svakodnevno primecujem i stvari koje ne zelim da primetim.
Moj svakodnevni put obuhvata potez od Bogoslovije, ka Vukovom spomeniku, preko Kalenic pijace i dalje prema Dusanovcu i Vozdovcu. Prvo sto sam uocila je da se najzanimljivije stvari desavaju izmedju Vukovog spomenika i Kalenica, na Dusanovcu se tek potkad potkrade zanimljiv prizor, a na pocetku i kraju putesestvija gotovo nikada.
Tokom ove radne nedelje (a, danas je tek sreda!) primetila sam sledece stvari:

1..U 8 sati jutros, na vrhu Maksima Gorkog, tik pre nego sto ulica krene da se strmo spusta prema Juznom Bulevaru, vidim Gospodina, bas onog pravog, predratnog, u odelu je iz tri dela, sto skoro vise niko ne nosi i ne podrazumeva kada kaze odelo (a, ja obozavam taj prsluk na muskarcima!), obrijan i zacesljan, sa stapom, prestraseno koraca duz same ivice trotoara. Ima sigurno preko 90 godina.U ruci drzi buket vestackih jorgovana, odvratno ruznih (kod jorgovana je ionako lep samo njihov miris) i cak i sa udaljenosti na kojoj se nalazim ja-ocigledno prasnjavih. Gde je, i kod koga, i zasto, sa vestackim jorgovanima, prestraseno krenuo on, ranim jutrom?
2.Malo nize niz ulicu ugledam osobu starosti izmedju 55 i 60 godina, kako ispred pesackog prelaza ceka zeleno. Ne mogu da ocenim je li muskarac, ili zena. Ima kratku, retku kosu, mozda je muskarac, a mozda je i zena nekon hemoterapije-deluje dovoljno bolesno, izmuceno i bezoblicno da je takva mogucnost vise nego verovatna. Ima zutu, ispranu majicu sa kratkim rukavima, iz cijeg rube vire konci na sve strane. Naziru se male, otromboljene, grudi, mozda su zenske, a mozda su i muske, samo malo vise podgojene, ili hormonalno poremecene. Spustam pogled-mozda nosi suknju na tankim, belim nogama, a mozda su u pitanju i bermude, sirokih nogavica koje su davno izgubile svoj prvobitni oblik. Fizionomija lica ne odaje nista-muskarac, ili zena, pitanje je koje nastavlja da me muci.
3. U 8 i 20, u parku izmedju Marsala Tolbuhina i Maksima Gorkog, na drvenoj, nedavno postavljenoj ljuljasci se ljulja muskarac, starosti izmedju 20 i 30 godina. Pri svakom uzletu ljuljaske siri levu ruku ka nebu, dok se desnom drzi cvrsto za metalne karike lanca. Sa daljine sa koje ga gledam i za tih par kratkih trenutaka, po izgledu i odeci deluje sasvim obicno, da sedi na klupi u tom istom parku, ne bih ga ni primetila-prosecnog izgleda, u zelenoj majici i farmerkama. Ali, taj pokret ka nebu...radostan, suvise radostan za prosecno normalnog coveka, primecujem i pamtim.
4. Juce, iduci u suprotnom smeru, od Kalenica ka Dusanovcu, tik ispred poste na Kalenicu, ugledam dve starice, po fizionimiji sasvim ocigledno u krvnom srodstvu. Jedna, krupnija i mladja, u desnoj ruci drzi ceger iz koga viri flasha kisele vode Knjaz Milos. Drze se za ruke, obe imaju drecavo roze lak za nokte, iz tog stiska sasvim jasno citam beznadje koje mora da osecaju dve stare osobe koje vise nikoga sem jedna drugu nemaju na ovom belom (beogradskom) svetu.
5. Svega par minuta i nekoliko stotina metara pre toga, u Ruzveltovoj ulici, na stajalistu gradskog prevoza, ugledam dvoje tinejdzera, kako se ljube. Cvrsto su zagrljeni, ubedjeni da postoje zauvek. Najjace zatvaram oci. Od svih odvratnih, tuznih prizora koje primecujem ovih dana na ulici, ljubav je ubedljivo onaj koji ne mogu da podnesem.

mastarija
makadam
mizantrop
masina za susenje vesa
Zaklina
 
Poslednja izmena:
mastarija
makadam
mizantrop
masina za susenje vesa
Zaklina

Margarita: (Pauza) Da li me volis?
Majstor: Naravno da te volim.
Margarita: Koliko?
Majstor: Ne znam... mnogo. Do vecnosti i jos malo.
Margarita: (Zadovoljna) Dobro.
Majstor: To smo onda sredili, je l' da?
Margarita: (Cikajuci ga) Reci mi, sta bi uradio kada bih raskinula s tobom?
Majstor: Da li nameravas to da uradis?
Margarita: Ne.
Majstor: Pa, zasto onda govorimo o tome?
Margarita: To se zove razgovor. Ljudi to stalno rade, znas.
Majstor: Daj da rascistimo nesto; tvoje pitanje je sta bih ja uradio ako bi me ti,
hipoteticki naravno, otkacila?
Margarita: Jeste.
Majstor: Hipoteticki, nista.
Margarita: Nista?
Majstor: Pa, posto smo ludi jedno za drugim, trebalo bi da uradim nesto stvarno glupo da bi pozelela da me se otreses. (Pauza) Na primer, da pocnem da grickam
nokte na nogama, ili nesto slicno. Ja bih me otkacio zbog toga.
Margarita: Moras li uvek da budes tako razlozan?
Majstor: (Kroz smeh) Bio bih razbijen. Rasturen. Rastrojen. I sve ostalo na R.
Margarita: Da, ali sta bi uradio?
Majstor: Uradio? (Pauza) Uradio bih sve sto je u mojoj moci da te vratim.
Margarita: Sta, na primer?
Majstor: Popeo bih se na najvisu planinu, hodao preko uzarene pustinje, borio se
sa tigrovima ljudozderima - takve stvari. Doduse, u Krstarovu bas nesto i nema tigrova,
planina i pustinja. Ali ti znas sta hocu da kazem.
Margarita: A sta ako bi ti sanse bile nikakve?
Majstor: Umro bih pokusavajuci.
Margarita: Sta bi bilo kad bih ti rekla da te vise ne volim?
Majstor: Ne bih ti verovao.
Margarita: Ali nikada ne bi prestao da pokusavas?
Majstor: Jok. Od nekih stvari ne mozes da odustanes, zar ne?
Margarita: Gospodine Zivotinjo, na sva pitanja dali ste tacan odgovor. (Nasmejana)
Majstor: Super! I sta sam dobio?
Margarita: Mene.


osecanja
potreba
bas ovakva prica
masina za pranje vesa
nedostatak maste
 
osecanja
potreba
bas ovakva prica
masina za pranje vesa
nedostatak maste

Ti nemas osecanja! - ona mu je rekla
Je li nemam? - on je pita - Da si odma to prekla... Ti potrebu imas da krivicu svaljujes na druge, a da pri tom ne razmisljas koliko drugima nanosis tuge. Slomila si srce moje! - ljutito on viknu, strecnuvsi je malo, i vikom uplasivsi - Bas ovakva pricarekli su mi da me ceka svi prijatelji moji, i moja porodica... Otisla si mi iza ledja, sa drugim spavala si... i ko tu nema osecanja - ja ili ti?!
Ja...
Bas tako - ti - prekinu je on u pola reci.
A ona poludi i izdra se na njega - Svinjo jedna neartikulisana, deres se na mene, a ti si taj koji ima nedostatak maste, nije ni cudo sto moram da ti idem iza ledja!
On je u tisini gledao par trenutaka, a onda je uhvati za ruku i strze dijamantski prsten sa njenog prsta - Ovo cu da dam nekoj kurtizani, one barem imaju casti i morala...- i okrete se i izadje iz stana ostavivsi je samu da tiho place uz zvuk masine za pranje vesa, koja se cula iz, do pre samo par trenutaka, njihovog kupatila.

rodjendan
konj
sustanje vetra
balska dvorana
da
 
rodjendan
konj
sustanje vetra
balska dvorana
da
Da, ponudila sam to, delimicno kao igru, a delimicno kao poklon za njegov rodjendan.
Ne mogu da kazem bas da bi to predstavljalo poklon samo i bas za njega, bilo bi to, delimicno bar, i poklon za mene..mozda cak i za nju. Ah, nju...U stvari, ta ideja mi je jos davno pala na pamet...trojka, mozda cak i sexualna cetvorka (ona vise voli cetvorku) je nesto sto svaka emancipovana zena treba da proba u svom zivotu, jel? A, ja imam 37 godina. Znaci, jos malo, pa cu tesko i jednu, jedinu osobu moci da nahvatam za sex, a kamoli nekoliko njih, i to raznopolnih. Elem, kada sam nju prvi put videla, lepu, neznu i plavu, sa onim inteligentnim licima kakve ja volim, odmah mi se ta ideja uvukla u glavu, poput trojanskog konja jadnim Trojancima, tako ni mojim neuronima doticna nije davala mira, sve dok je nisam otvorila, rasklopila i pustila sve moguce posledice da pokuljaju na videlo. Zaplesale su, kao po balskoj dvorani, slike moguceg susreta-sustanje vetra kroz njegovu poluotvorenu terasu, tri naga tela na sirokom krevetu (ona ima malene grudi poput mene i podjednako lepu guzu, ok, bar necu biti ljubomorna, a on se nece dvoumiti za sta pre da se uhvati :malav:), obavezno neka neutralna muzika, koja ubrzava ritam zajedno sa nama, pokreti, uzdasi, poljupci. Igra. Koliko puta bi se dogodilo?


oho
ne,ne,ne-uzalud govorim ne
hajde, nasmej se
nemoj da se pravis da ne znas
maslacak
 
Poslednja izmena:
oho
ne,ne,ne-uzalud govorim ne
hajde, nasmej se
nemoj da se pravis da ne znas
maslacak


Petak je.
Konacno.
Znate li sta najvise volim da radim petkom uvece ?
Da odem na Cetvrtu Aveniju, i dok pomahnitala rulja pazari krpetine na Brodveju i Sestoj, a snobovi setaju Petom, ja kupujem knjige kod Stranda na Cetvrtoj.
Petkom uvece uvek bude i neka promocija.
Secam se kada sam imala svoju prvu promociju kod Stranda.
Pljustala je kisa, jedva da je pet ljudi uslo.
Ma ne zelim da se secam.

Oho, vidi kako je veceras osvetljeno.
To ne biva tek tako, mora da je promocija nekoga na koga se zaista racuna.
Dobro je da ne nude kanole ispred, znaci da nije neko italijansko skrabalo.
Oni mi bas ne idu, nikako - a i ti latinski ljubavnici su bajka.
Ne
Ne
Ne
Uzalud govorim Ne.

Poprskao me je !
Drkadzijo, vidi sta si mi uradio, jebi se !
Taksista Indijac se siroko osmehuje dok mi se izvinjava,
Hajde, nasmej se – petak je – jedva ga razumem – Vikend ima puno vremena ti opere ves, to voda, samo voda – skupila od kisa ... Naklanja se i zatvara vrata zutog taksija.
Osmehnem se i ja njemu, petak je zaista najbolji antidepresiv u Njujorku.

MV.A. je pseudonim spisateljice koja veceras potpisuje knjige.
Kupujem knjigu, opa 69.99 dolara za promotivno vece, ako je toliko Strand procenio to zaista i vredi.
Red za potpis je poduzi, ali svi strpljivo stoje.
Malo me je stid sto zaista ne znam o kome se radi.
Autorka sedi, umesto za stolom, na stolu, izazovno prekrstenih nogu, kao preslavna jazz pevacica. Diskretni sjaj carapa na savrseno oblikovanoj nozi jasno istice njihovu ekskluzivu i sigurna sam visoku cenu.
Haljina crna, jednostavna, cetvrtastog izraza. Tirkizna skarabej ogrlica.
Tirkizne antilop cipele, rekla bih kupljene kod Harry’s .
Savrseno.

Uzima mi knjigu iz ruke.
Prsti nam se dodirnu.
Hej, zdravo – progovara na mom jeziku. Nasem ocigledno.
Zdravo – odgovaram i za svaki slucaj se osmehujem.
Nemoj da se pravis da ne znas ko sam ja – unosi mi se u lice – pa pobogu, ja sam bila ljubomorna na tebe, logicno bi bilo da se ja pravim da tebe ne poznajem.
Pobogu Ana, zeno bozija, pa ti si, sidji sa tog stola da te zagrlim – uzimam je za ruke i pre nego sto je stegnem cvrsto, zagledam je od glave do pete – Izgledas kao jebenih milion dolara.

Dok stojimo zagrljene, cuje se skljocanje aparata.
Tiho joj sapucem u uvo – Ostani, tako, neka te slikaju samnom, to su oni iz The Manhattan Review-a, njihov urednik je moj bivsi, koristice ti, mozda bude i tvoj bivsi, voli slovenski tip zena.

Razdvajamo se nerado, posto je red podugacak a i cekaju je novinari iz prestiznih njujorskih magazina.
Posle potpisivanja i obaveznog afterpartija cu da je vodim negde, ali negde, mora da bude nesto ultimativno njujorski.
Uh, da smislim gde.
Jao, vodim je u Ludlow St u Mahanata bar, da se odvalimo od alkohola i trave i da nam Eugene Hutz peva na uvca.
To.
To.
Jedva cekam.

Samo polako Ana, samo polako draga, vidis li kako se tope kao karamel kada ih pogledas ...
A sutra je vodim kod moje debele frizerke.
Mislim, frizura joj je kao fakin maslacak.

Draga Ana.
Mala Velika Ana.


Bunar
Izjava
Noz
Dusek
Vremeplov
 
od svih ebenih prica koje su mi pisali na ovom ******* forumu
od svih onih kroz koje je namerno, slucajno, ljubazno, kurvinski, vestacki, nezno, odurno, napaljeno, besno provucena MV, Ana, Aleksandra, Saska, vestica, Margarita, mala i velika Droca, doktorka u belom mantilu
od svih njih
ova
:heart:
 
Kad je čuo tu izjavu, drug Boban htede da se baci u "onaj" bunar, odakle je njegova baba vadila vodu, a koji su kopali njeni baba i deda još u "ono" vreme kada je sve bilo kako danas nije.
No, kad se seti tok matorog djubreta, o mrtvima sve najbolje.. ali baba je bila djubre kakvog nema, odustao je... Obukao je kupaće gaće i o'šo na Moravu da se kupa.
Plutao je tako na vodi i gledao u nebo a iz glave mu nije izlazila ona strava koju mu je ona budala izjavila! Zaključio je da mu povratka nema i da je u gov.nima do guše, a da je budala bila u pravu! Iz gaća je izvadio nož koji nosi još od kako ga je vepar onomad napao. Pogledao je u njegovo oštro sečivo, zario ga u onaj dušek na kom je plovio i brzinom svetlosti, kao kroz vremepolov otišao u tri pič.ke materine niz Moravu!
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top