Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
planinska kuća
sunce
vino
prosjak
strah

Kako izabiramo pricu koju cemo ispricati? Prvi, najlogicniji i najjednostavniji odgovor koji se namece je- na osnovu njenog znacaja, kako onog koji ima za nas, naratore, tako i onoga koji ce imati (nadamo se) na citaoca. Ali, kakav je znacaj price koju izabiramo da ispricamo? Uglavnom se (ako smo strastveni citaoci, a pisac dovoljno lukav i obazriv) prenebegne vrlo prosta i ocigledna cinjenica-prica koja je ispricana je odredjena jedino i samo onim pricama koje nisu ispricane, koje su sakrivene pod senkom ispricane price i ciji je znacaj samim tim i veci od one ispricane. Neispricane price, recenice koje ne izgovaramo, stvari koje ne priznajemo, opisi koje ne upotrebljavamo -omedjuju, trasiraju, selektuju i vrbuju ono sto pricamo, izgovaramo, priznajemo i opisujemo. Kad pisac krene nesto da nam prica, uvek, uvek trebamo da se zapitamo-sta je ono sto nam ne govori, sta je to sto je toliko znacajno da se mora ispricanom pricom prepokriti?
Tokom pricanja price, a u cilju izbegavanja da neispricana prica promoli svoje prstice kroz crvsto zatvorena vrata izbora, pisci se vrlo cesto sluze nabrajanjem. To je korisno i ne zahteva narociti napor, kad jednom krene, tece prilicno lako i glatko.
Nabrajanje je stidljiv oblik ponavljanja. Nabrajamo, kako bi sagovorniku umrtvili pažnju. Obično nabrajam kad mi je dosadno, ili da bih nekog ubedio u nešto i oduzeo mu argumente. Nabrajam, jer verujem da nagomilavanjem činjenica svojoj ubedljivosti dajem na težini. Nabrajam, pošto naslućujem da izlaza nema (niti postoji), kao što nema ni spasa, od rutine sa kojom pišem ovu priču. Nabrajam, kako bi uspostavio nepostojeće veze sa virtualnim svetom. Nabrajam, zbog slutnje da je nerazumevanje uzelo maha. Nabrajam, da bih usporio nailazak ćutanja. Nabrajam, kako bih dokazao da sam izgubio veru u Jedno. Nabrajam jer znam da sam sumnjiv i da mi ne veruju.
Nabrajam, jer ne verujem ni sam. Nabrajam iz očajanja. Nabrajam da bih Nabrojenom oduzeo na težini, umanjio mu značaj, učinio ga zavisnim od drugih, sveo ga na isto, potro do nepostojanja. Nabrajam da bih izuzeo sebe.


Nabrajanje zaista moze biti dvoznacno na prvi pogled, moze nabrojanim stvarima dati tezinu, koja nakon pazljivog razbrajanja ostavlja za sobom samo nepodnosljivu lakocu praznine. Mozda je taj efekat nabrajanja najuocljiviji upravo kada govorimo o ljubavi. Samo nabrajanje sta nekome ljubav znaci, skoro do besmisla dovodi cinjenicu da ljubav znaci-SVE!
Na primer, ako nam neko pokusava da dokaze nabrajenjem znacenje ljubavi:
“- Zbog LJUBAVI se venčavamo
- Zbog LJUBAVI pravimo i rađamo decu
- Zbog LJUBAVI (prema domovini) odlazimo na služenje vojnog roka i u RAT
- Zbog LJUBAVI maltretiramo i ubijamo jedni druge
- Zbog LJUBAVI živimo srećnije i lepše
- Zbog LJUBAVI umiremo
...
Ima li još?
Zar to nije SVE?”

neminovno cemo se zapitati (sem ako nismo lakoverni, mali citalac) zasto je potrebno toliko naglasavati ono sto se podrazumeva samo jednom recenicom? Koga pisac onda ubedjuje u ono sto prica-sebe, ili nas? Nabrajanje razloga za ljubav je suvisno, poput situacije kada kupac zeli da kupi planinsku kucu i zahteva da je vidi na svetlosti sunca, iako ce u njoj boraviti uglavnom po mrklom mraku.

Uostalom, o ljubavi se uvek govori neprimerno, u nedoba i pomalo prostacki.To je odredjeno vec samom njenom efemernom prirodom. Dok neko shvati da mu se desava ljubav, ona je u svojoj najbitnijoj manifestaciji vec izmakla ocima, a nama ostaje da samo besomucno mlataramo po vazduhu rukama u uzaludnom pokusaju da je uhvatimo za skute plamenog trenckota i da njuskamo vazduh, ne bi li u pluca, mozak i kitu usadili nesto od njenog miomirisnog potencijala. Medjutim, problem je sto je coveku sposobnost za ljubav vec dodeljena samim njegovim rodjenjem, na nju je osuđen bez mogućnosti da se presuda opozove. Zato je svaka mala ili velika spekulacija o ljubavi jalova. Po jednima ljubav ceka da joj se covek priblizi, da je poput predatora nanjusi, uoci, selektuje i zgrabi, ne mareci za strah, po drugima ona je krenula njemu u susret jos dok je bio malo dete, na njeno napredovanje i uzmicanje individua nema bas mnogo uticaja, kao sto ni prosjak nema bas mnogo uticaja na odluku prolaznika da mu udeli koji novcic, iako na prvi pogled od prosjakove vestine zavodjenja i vabljenja prolaznika zavisi kolicina skupljenih novcica; po trecima dovoljan je i dim cigarete i casa vina u prepunom Y kafeu na obodu cairskog parka, necija dva tamna oka, ili 6, 3 minuta (cak i ) traljavog sexa, da neko naivno pomisli da mu se desava ljubav.
Zato je i svaki zivotinjski pokusaj da ljubav izvrgne ruglu –naprosto smesan. Oni koji samo o parenju nesto znaju, ne bi smeli da govore o ljubavi, koja je, zna se-samo za ljude. Medjutim, ono sto brine, je cinjenica da je bila dovoljna samo jedna mala ljudska greska, potaknuta jednom malom, zlobnom zivotinjom, pa da sve nakon nje bude pogresno. Izmedju Drveta Zivota i Drveta Smrti nasi praroditelji, od ogavne zivotinje lakomo nagovoreni, u Edenskom vrtu masili su se za, praporcima ukraseno, Drvo Smrti. Zato su morali da napuste Eden. Ali to ne bi bio toliki problem, da nije i secanja na propustenu priliku, na mogucnost izbora i one druge varijante (Drveta Zivota). Time se problem samo uvecao, jer su mnogi uvereni kako se praroditeljski propust moze ispraviti. Tako je nastupila ogorcena bitka za ljubav i premoc.

Najvece covekovo otkrice svakako je spoznaja da u drugom coveku moze probuditi ljubav, mimo njegove odluke i volje i uprkos njegovom iskustvu i spoznaji.
Odusevljen tim darom, covek ne prestaje da se zabavlja i unapredjuje tehnologiju otkrivene igre. Na ljubav kao temu, ustremljuju se kako uceni tako i analfabete; kako ljudi, tako i zivotinje. Bez izuzetka su uvereni da je ljubav nesto vrlo vazno i ozbiljno. Ljubav je zaraza, koliko i bolest. Zato i govori da se ljubav leci ili brakom, ili udaljavenjem pacijenta od mesta zaraze.

Ljubav je toliko prisutna, da ne postoji. Covek je penje na pijedestal samo zato sto zeli da zaboravi na svoje ucesce u nekim igrarijama koje su primerene jedino zivotinjama bez svesti i savesti. Medjutim, ne trebamo nikako da zaboravimo da ljubav nista ne mose sama. Potreban joj je saradnik. Potreban joj je saucesnik, kao kod zlocina. Potrebna joj je voljnost i spremnost, vise nego prilika i postupak. Potrebna joj je odluka.
Medjutim, ne treba smetnuti s uma da je svaka misao o ljubavi, jos uvek njeno nepostojanje u nasim zivotima. Trenutak kada se ona zaista pojavi je najlakse prepoznati upravo po odsustvu svake misli o ljubavi. I to je ono neprevaziđeno i veliko kod ljubavi - moc da se svakog trenutka moze umesati u zivot, i mogucnost i bojazan da je uopste ne prepoznamo.

Nemoguce
Zbogom
Bilo mi je nadasve lepo
Smeh do suza
O, kakva steta
 
Poslednja izmena:
volja
plemenito
kovitlac
recitost
slutnja

Volja je predivna rec. Koriste je svi ljudi od autoriteta, kako oni mudri i pametni, tako i oni talentovani i nadahnuti. Plemenito se lice nasmesi u tih fascinantnih ljudi, punih sagledavanja sveta i njegovih kovitlaca, zabluda i slepih ulica. O kako je recitost prijemciva takvim genijalnim ljudima i kako svi oni koji ih slusaju zatrepere, dok im slutnja ulazi na vrata. Samo slutnja o tom sta sve ti ljudi znaju, kakve sve svetove sagledavaju.

Nekada mi se cini da nije bitno ni kog su pola, fascinantni su jednako da su muski ili da su zenski. Te predrasude o polovima je sklonio 21. vek. Evo, zene su cak i svestenici, mada ponegde, ne svuda, ali, i to je nesto. Cini mi se da ta pojava zena svestenika ima neke tajanstvene veze sa ovim novim ljudima od volje. O da da, to su ljudi od volje. Njihova je volja savrsena, i ona prosto moze i pol da pomera. Za mene, ruku na srce, pomeranje pola je cista apstrakcija, ili je bolje reci imaginacija, ili fantastika, ne znam, uglavnom nesto sto je mojoj nejakoj, nepostojecoj volji sasvim nedokucivo. Ali, oni, ljudi od volje, za njih je to sala. Odluce da budu musko i budu musko do kraja. Ili, odluce da su zensko i nikad se ne pokaju. I, sta bi meni smetalo da se udam za tako neko zensko koje je odlucilo da je musko? Ako se ona, ili je tacnije on, ne znam, odlucila, odlucio, na meni je samo da uzivam :D.

tajna
prolaz
mera
samovar
 
Poslednja izmena:
tajna
prolaz
mera
samovar

Svaka drevna kuća ima svoju tajnu. Odaću vam moju.

Samo 2/3 suvih listića lavande i 1/3 bokvice, stavljene u samovar je prava mera za putovanje u zemlju čuda. Ako znate ovaj recept, u biblioteci će se na levom zidu odmah pored malih vrata otvoriti tajni prolaz.
Ne plašite se, drage nevine dušice! Krenite tim putem i sve će vam se želje i skriveni snovi ostvariti.
Naravno, to će ostati naša tajna, slatka..mala...ukusna.....

devojka
ruža
slavuj
kavez
zlato
 
tajna

devojka
ruža
slavuj
kavez
zlato

kako me samo izludjuje taj prokleti slavuj! non-stop vristi. ne, ja to ne mogu da nazovem pevanjem. trebalo je da nadjem normalnu devojku, koja zeli da joj kupim ruze, kola, krpice, zlato, bilo sta normalno! ali, ne, ona 'oce da je vodim u prirodu. izem ti prirodu. nemam ni domet u ovoj vukojebini. a ona je tako zadovoljna, da mi dodje da je opalim po sred lica! vidi je, samo sto mi ne trazi da ga strpam u kavez i ponesem kuci. samo mi jos ta pticurina fali, pa da totalno odlepim! more, videce ona! sredicu ja to po kratkom postupku...
-dusane?
-reci, golubice moja?


glupost
oci
danak
razglednica
usput
 
glupost
oci
danak
razglednica
usput

Treba mi tisina, sutonsko svjetlo, crna kafa bez secera i pogled na nesto žuto da bih napisala pricu. Uzima danak opora stvarnost, rutina je pojela inspiraciju. Sve su to cinjenice ali usput kad se nadjem pred praznim parcetom papira nesto se desi. Kao da mala eksplozija potrebe da nesto izađe iz mene vrši pritisak na moju ruku, i ja hoću i želim da pišem, ali kad mi oči padnu na olovku nestane sve. Uostalom bila bi to glupost....... i tako papir biva pošteđen.
Trazim, nemam, zamislim razglednicu neku sa svemirom i dobrotom nesto sto bi se sigurno dopalo N-u, napišem par riječi i to je to.

jogurt
spiritualnost
platonska ljubav
vitamin E
 
Poslednja izmena:
jogurt
spiritualnost
platonska ljubav
vitamin E
Драги дневниче,
Данас ми је дан био баш идиотски.
Прво сам купио покварен јогурт, а ипродавачица ме смарала причом о њеном контакту с покојним мужем преко "спиритуалисте". Мучена, никако да схвати да спиритуалност и спиритизам нису исто...
На то све се надовезала ова тек пунолетна комшиница тврдећи како њој треба само платонска љубав, али не и секс јер је још млада. Питам се само шта је оно синоћ било.
Но, и није битно.
Само да главаобоља није мучила цело поподне. И, кад сам се већ одлучио да попијем кафетин, у кући сам нашао само витамин Е.
Откуд ми витамин Е појма немам.
Ј.евбен дан, мој дневинче.
Ваљда ће сутра бити боље.

Народ
Пут
Пророк
Италија
Небо
 
narod
put
prorok
nebo

Grad je,naslonjen na rijeku,drijemao u pospanoj izmaglici ljetnje vreline.Ljeto se te ratne godine vuklo kao djevojka sa tugom u oku,golemom od čekanja,na ulici nekoj označenoj za nježnost.
Njenog vojnika nisu pustili.
Znala je da neće doći.To jutro nije slušala vijesti,eli one nekako uvijek nađu način da dođu same.
Sjedila je ispod raskošne stare lipe i gledala rijeku,most i nebo.
Rijeka je stidno i pogureno kao starica,ljubila skoro bešumno praznu obalu..nema njenih alasa,ni čamca,ni gitara,ni mjesečine,ni razdragane vriske djece sa šarenim loptama.
Bila je tužna ta modra ljepotica,ta rijeka koja je krila naše tajne i ljubavi zabranjene i prve,uzdahe i obećanja,šaputanja u sumrake i tuge onih koji se nisu vratili..
Najglasniji je bio muk koji nije ličio na tišinu,jer tišina je spokoj.
Tješila je sebe zamišljajući kako u ruci drži zlatnu ribicu i pred očima je vidjela njegovu smiješno razbarušenu kosu koju nespretno smiče iza uha dok govori:
"Vratiću se"..
Kako je neobično koliko samo dvije obično poredane riječi mogu da znače sve.I sve stane u te dvije,tako obične riječi.
Sa njene desne strane gordo se kao prorok nadvijao most.Kao zapis koji je stoljećima spajao čežnje i crtao sudbine o neljubljenim ženama koje su s njega odlazile u neživot,o krvavim tragovima koje je sapirala kiša.Nada i pokora smjenjivane kao godišnja doba.
Gledala je kako preko mosta prelaze žene gurajući na biciklima zamotuljke uspomena,u tromom hodu iza traktora i konjskih zaprega natovarenih vrećama brašna,jorganima.
Narod je imao put na koji je morao da krene,daleko od zemlje na kojoj su ostala kukuruzna polja koja niko neće obrati.
Iznenada je osjetila da nije sama.Na nekoliko metara od nje pojavila se žena čije je godine bilo teško odrediti.Ispod čvrsto zavezane marame,provirivala je sijeda,slijepljena kosa.
Zagazila je u vodu,prekrstila se okrenuvši se prema zapadu i potom zamahnula snažno bacivši granu nizvodno uzvikujući "Tu! Tu ćeš stati!"
Pogledom je ispratila granu koju je rijeka brzo odnosila sve dalje,a onda jednostavno izašla iz vode i otišla.
Njene su riječi kao jeka plovile okolo i odbijale se od kolone ljudi na mostu do neba.
Željela je hraniti se tim riječima,žvakati ih i gutati dok joj ne pozli jer sve su njene nade stale u riječi te žene čije je godine bilo teško odrediti..
da stane,da stane tu na mjestu gdje je bačena grana,da stane to ludilo.
Kao u slutnji tuđe priče,pridigla se i krenula pored drvoreda lipa.
"Vratiće se"..reče sebi naglas.

san
livada
breza
odlazak
Vrati se
 
san
livada
breza
odlazak
Vrati se

Још увек ме прогони тај сан, а сањао сам га тако давно.

Сећам се, прострли смо ћебе на ливади, испод једне брезе којој ту и није било место.
"Шта ће та усамљена бреза на ливади?", питао сам се.

А ливада?
Сећам се, ливада је била предивна, као и мај месец чије нас је сунце миловало.
Трава још свежа и зелена, а земља довољно сува да нас мами својом топлотом и довољно влажна да нас не подсећа на пропаст пукотинама од суше.

Сећам се, твој одлазак је био нагао и била си љута, а ја нисам знао шта сам урадио да до тога дође. Тог дела сна се не сећам.

Сећам се, викао сам "Врати се, врати се!" али ти ниси хтела или ниси могла да ме чујеш.

Сећам с,е пробудио сам се у зноју.

И, сећам се кад су ми тог дана јавили да су пронашли твоја кола у реци.

Од тада више не сањам.
А скоро да и не спавам.
Ко зна шта могу да сањам...

Име
Дан
Осмех
Старица
Ружа
 
Име
Дан
Осмех
Старица
Ружа

Na ovom suncanom i prelepom danu ugledah misterioznu staricu sa jos misterioznijim imenom.Ocmeh te starice protezao se od uha do uha a njenu dugu sjedu kosu ukrasavala je jako crvenna ruža.


leto
milioni leptira
slavujka pesma
nasmjeni dani
miris ruža

i da bude opis a ne dogadjaj :)
 
leto
milioni leptira
slavujka pesma
nasmjeni dani
miris ruža

- Da, da, izvolite
- Ja bih jednu zelenu corbu
- Gospodine, pa vi ste u kantini, imamo samo stvari koje su na meniju za danas. Ne primamo takve porudzbine. Mada ako je sef kuhinje raspolozen......mozda nesto i bude.
- Zapravo ja bih prije odslusao neku lijepu melodiju, ako jukebox nije u kvaru.
- U kavru je ali eto......za vas nacicemo nacin. Neku melodiju da vas otopi skroz :)
I nekako kao sinfonia poce.......Padaju zastori zacaranog sna, rukama ljeta umiveno lice budi se u novom zivotu. Jutra pocinju pjesmom slavuja i pretvaraju se u nasmijane dane. Milioni leptira u mom krvotoku zive, takav je osjecaj budjenja. Samo je miris ruze nemio jer budi sjecanje na trn i mracan stogodisnji san.

moc bilja
odlazak
parfem "Silk touch"
more
 
Poslednja izmena:
moc bilja
odlazak
parfem "Silk touch"
more


U početku me je obuzeo samo strah. A onda su počeli i bolovi. Kada te boli stomak, držiš se za stomak, kada te boli glava držiš se za glavu... ali kako da se uhvatim za dušu?
Cimerka mi je donela šolju čaja, neke čudne mešavine. Ona je uverena da je moć bilja nešto čemu savremena medicina ne može da parira. Pitam se da li može da zaleči i tvoj odlazak. Ako ne može, probaću sa kanticom krema. Čokolada leči sve ljubavne probleme. Neka, patiću još malo, radi reda, a onda kantica krema i onaj bankar što svaki dan ruča u pekari preko puta. To će pomoći.
-Pa, kako ti se sviđa? - napala je cimerka - to mi je najnovija mešavina. Zar te ne opija njen miris?
Tek u tom trenutku postadoh svesna odvratnog ukusa limuna u mojim ustima, koji nikada nisam volela u kombinaciji sa čajem.
-Više mi se sviđa miris onog tvog parfema ,,Silk touch"-
-Kako, života ti tvoga da napravim čaj ,,Silk touch"? .... hmmm... ili mogu...?
-Nemoj molim te!!!- rekh joj i zamislih se kako bi mi u ovom trenutku prijalo letovanje, iako je novembar. Letnje avanturice isto mogu da budu dobar aspirin. Nisam ja zaljubive prirode.... krivo je more.

sveti Đorđe
Ford Escord
nešto bezobrazno
24. maj
sađenje paprike
 
^^^

Sveti Đorđe, Ford Escord, Nešto bezobrazno, 24. maj i Sađenje paprike ulaze na pozornicu. Svaki od njih seda na po jednu od 4 crne kocke. Sađenje paprike seda na pod.


Sveti Đorđe: (ceska se) To je to! Iz godine u godinu polako nestajem jer niko ne vodi racuna o meni. Povrh svega, nalazim se na spoljasnjoj strani crkve cime se brzina mog propadanja neprekidno ubrzava. Lebac ti presveti-nasusni…

Ford Escord: (prekida ga) Yo, mista Djordjo. Brm, brm… Sto-handrid-majls-per-auvr. Nou? Ha-ha. Brm, brm…

Nešto bezobrazno: Oprem dobro!

24. maj: (ljutito) Sutra je nasem Titi rodjendan! Ali avaj, ja sam kao dan koji tome prethodi jos uvek nesvrstan…

Sađenje paprike: (hoda od dna pozornice ka rampi, spustajuci se na zemlju svakog treceg koraka) Jedan, dva, tri: ubaci seme. Jedan, dva, tri: ubaci seme…

Dok se Sadjenje paprike izvodi, Sveti Đorđe, Ford Escord, Nešto bezobrazno i 24. maj, ulaze u crne kocke. Sađenje paprike konacno pada preko rampe u dekolte zene na isdisaju i predstava se zavrsava.

zavesa
kraj



dvadeset pet
koža
dodir
covek
srp
muskulatura
sunce
 
puder
makaze
svila
orahova ljuska
slepilo



Ona živi sa ove strane ulice.
Kad je prvi sunčani zrak probudi, na prstima se iskrade iz svog sna, sanjanog u njenoj orahovoj ljusci. Rukama punim jutarnje rose umije svoje prozračno-belo lice, tresnjinim vetrom očešlja svoje braon loknice, pa nabaci osmeh od svile, najlepši ukras tog njenog krhkog bića.
Zatim, stane pored prozora, da bi videla njega.
On živi sa druge strane te ulice.
Svakog jutra, u isto vreme, sveže obrijan, u tamnom odelu, odlazi na posao, da bi se uveče vratio kući uvek sa drugom devojkom, čije je lice posuto puderom i ukrašeno jarkocrvenim, bojenim usnicama i zacrnjenim obrvama.
I sve je to tako jednosmerno... Dan za danom….
U toj ’slepoj’ ulici, da li će oni ikad ući u ’makaze’ susreta???


san
ljubav
razočaranje
svetao
uporan
 
Poslednja izmena od moderatora:
san
ljubav
razočaranje
svetao
uporan


oni koji imaju san ne boje se razocaranja. biljana zeli da bude glumica. vec godinama govori: "uspecu. moram da uspem."
kako je snazna i uporna, niko ne sumnja u njen uspeh. jako je talentovana. prosto sam sigurna da cu je jednog dana videti u pozoristu ili na tv-u. lepa je. pred njom je svetla buducnost.
moram da priznam da joj pomalo zavidim na njenoj ljubavi prema glumi. ja nemam san, dakle nemam cilj. moj zivot, za razliku od njenog, nema smisao.
zelim joj srecu.
biljo, uz tebe sam!

bes
sazaljenje
skola
patika
puz
 
bes
sazaljenje
skola
patika
puz

Како мрзим да устајем рано за ту прву смену.
Школа ми ни иначе није омиљена, али прву смену баш мрзим.
Поред свега осталог, не стигнем ни да се на спавам.
А и оно вино синоћ ми није баш пријало.
Требало би да пређем на пиво...

Не воле ме много тамо и смеју ми се иза леђа.
Мислим да би већна била срећна кад бих поломио ногу.
Нисам ја крив што имам одовор на свако питање, а то ђаци баш и не воле.
Ђаци ништа не воле...

Мада, јутрос сам осетио посебан бес кад сам се пробудио.
Киша је падала целу ноћ, а мене је просто нервирало то њено шибање по прозору и тај непрекинути звук у жлебу...
Одмах ми је продро у мали мозак и није ми дао да одспавам тих додатних 5 минута.
О, колико ја волим тих 5 минута...

Мого би тај Бог, ако га има, да се већ једном покаже сажаљење и пошаље неки леп, сунчан дан.
Бар један.
А не овако. већ данима.
Има ли бога или Бога, питам се.
Но, не смеју мисли сад да ми лутају...

Морам да нађем ту проклету патику. И морам да престанем да се вучем по кући као пуж...

Патика, патика, патика понављао сам у себи као мантру.
Глупа црна патика.
"Пожури, идиоте!" довикну ми жена. "Имаш први час."
 
Извињавам се...
Јутро
Трешња
Јесен
Наручје
Туга
mrzim kad me pitas "kako sam"
najteze pitanje za odgovoriti
"onako sam"obicno kazem, u nadi da ces shvatiti sve sto je u toj reci sadrzano
da ces znati da mi je jutro "onako", da mi prve tresnje imaju "onako"ukus, da mi je potpuno svejedno sto nastupa jesen koju mrzim, da ne mogu da nadjem narucje po svojoj meri, da mi je cak i tuga -"onako"
mrzim to, jel znas?

ljuljaska
list
paprat i mahovina
oblutak kraj puta
poljubac za zbogom
umrecu od smeha!
 
Poslednja izmena:
ljuljaska
list
paprat i mahovina
oblutak kraj puta
poljubac za zbogom
umrecu od smeha!


Iscekujem, ne dajuci im oblik i dimenziju. Mislima, zeljama, ocekivanjima. Cekam da se stvari dese. Same od sebe. Ionako nemam nikakvu moc. Osim da posmatram. Ili da kukavicki propustim priliku praveci se da je nije ni bilo. A onda trazim opravdanje, u neprepoznavanju prilike. Ili da uhvatim nepripadajuce. A onda trnem sto je prevladala drskost koja se slabo prasta.

Izmice jos jedan umoran dan. Otezao od hodanja. Ka bezimenom. Slika uokvirena prozorskim staklom koje gusi zvuk. Ljuljaska,u pomicaju, pod jacim zamahom povetarcevog daha. Otkinuti list koji klizi. Vraca se sebi, korenu iz koga je potekao. Oblutak kraj puta, ostavljen kao znak za prepoznavanje cilja. Bice tu i tada, mozda uvek. Pomaknuti samo slucajnoscu ili protekom vremena. Uoceni ili cak dodirnuti rukom neznanog. Zauvek okrznuti pogledom nekog ko jos uvek ne zna. Da je vreme poklon. Koji bi mozda nesto drugacije uradio da zna. A i da zna, da li bi umeo? Osim u mislima i onim istim zeljama koje imaju nedefinisan oblik i trenutak u kome treba da rode plod. Od koga ce ili od koga bi moglo biti lakse. Za poljubac za zbogom. Iako je trebalo jako dugo. Koji ne pritisce poput nepomerive stene na plecima. I koji samo treba da ima smelosti. Da oslobodi istinu. Nepremostive obale izmedju ljudi koji se ne cuju. Ne zato sto su gluvi, vec zato sto su daleko. Srcima. Cemu onda umece? I zelja, oblikovana i tempirana? Da bi se lakse podnela paprat i mahovina, prekrivac ovozemaljskih? Ne znam, iako podsvesno naslucujem da je svaki trenutak bio prilika. Za premoscivanje. Ili potpuno rusenje ocekivanja. Da je moguce hodati bez napora. I da daljina moze prerasti u bliskost. Ako se umesa razumevanje. I ljubav. I sluh necujnog ali datog.

-Umrecu od smeha! Da li zaista mislis da svako ne dobije ono sto zasluzuje?! Cuti! Pusti me da ne znam!


stidljivo
malo
nemir
ne treba
propust
 
stidljivo
malo
nemir
ne treba
propust


treba mi samo malo vremena da shvatim gde sam pogresila. moram da se okrenem tri puta oko sebe i sednem na pod. tako najbrze svarim svoje propuste. ne treba meni nista posebno da prevazidjem osecaj odovornosti za ono sto mi se desava. samo cu stidljivo pogledati u zemlju i zaboraviti da postojim. ne, hvala, zelim da kunjam jos malo. ima vremena za budjenje. zasto bih, kog djavola, htela da kvarim sebi savrsenu sliku o savrsenom zivotu, koju sam, izmedju ostalog, sama i stvorila. uvek je zabavnije gledati kako drugi zive nas zivot i zabavljaju se, zar ne? nema onog uzasavajuceg nemira pod kozom. priznajem, lenja sam. da, mrzi me da kontrolisem svoj zivot. jednostavno cu da pustim da ga voda nosi. i tako ne bih pobedila prolaznost, i tako cemo svi satrunuti, nema svrhe muciti se. zasto bih, kada mogu da sedim na podu, izmedju tamnih boja i razlicitih nijansi tisine, i pravim se da ne postojim?


truba
visak
kap
dno
lek
 
stidljivo





truba
visak
kap
dno
lek

Truba starog vojnog kamiona jeknu kratko i iznenada, bez namere vozača koji nešto petlja u zamračenoj kabini. Svi se trgosmo, i na trenutak zastadosmo. Nekoliko tihih psovki gnevnih rezervista koji psuju noć i rat, proprati taj zvuk.Komešanje se nastavi, zveckaju borbeni ranci i lično naoružanje.
Noć je. Mesec je obasjao raštrkano selo i delimično formiranu kolonu.Beli oblačci jure nebom, cakle zvezde, hladno je. I pored svega, ja vidim neku lepotu u toj noći.Tako je lepa, i mogla bi biti još lepša....

Da je, recimo, Dijana ovde, da je ostala negde tamo, u mraku, ispod one gole krošnje koja pravi veliku senku i da drhti zbog mene...Eh, onda bi mi bilo i tolije, i lakše što krećemo u ovu neizvesnu noć.Ali, ne ...suviše je mlada, suviše je daleko, suviše je zaljubljena u jednog drugog čoveka koji je takođe tu negde, u nekom od sela ove zabiti.

Spava li ona? 02h je .Verovatno spava...

Davno sam joj trebao reći ono što sam imao da joj kažem.Nisam trebao čekati povoljnije prilike, nisam trebao razmišljati kako će ortaci komentarisati to što ću reći, a što će se rasčuti, bez svake sumnje.
Čuo sam da svaki dan treba živeti kao da je poslednji, i sam sam tako govorio,ali...bilo je to kao da mehanički ponavljam neku latinsku izreku čije reči znam, ali suštinu ne znam. Suviše sam mlad da bih istinski shvatio te reči.Sad, eto, silom prilika dobro shvatam suštinu...

Ne bih trebao da razmišljam o tome.

Ispred mene se komeša neorganizovana grupa koja tiho psuje, više od straha, nego od besa, i mnogi će zaboraviti poneti ono što je najbitnije.

Visak bi mnogo prirodnije ležao u rukama onog Ljubiše, dunđer majstora, zidara, koji potpuno neprirodno pridržava pušku.Nadam se da je zakočena.

Boško je folirant, u to sam siguran, ali prokleto dobro glumi da će ga svakog trena udariti srčana kap.Mrzak mi je taj čovek, stvara nam probleme, sa namerom da se oslobodi mobilizacije.

Milosav kukumače kako nije popio lek, ali niko ne obraća pažnju na njega. Čudno je kako ljudi postaju sebični kada je njihova sopstvena bezbednost ugrožena.
Žao mi je tog čoveka slabašnog tela i povijenih leđa. Znam jednu njegovi ćerku, Danijelu, iz viđenja. Ponekad bi nam se ukrstili pogledi dok smo čekali bus za školu.Dve godine mlađa, lepo devojče.

Danijela...
Zbog koga li drhti Danijela?
Možda smo se mogli voleti?
Ja nju bih, mislim.Vidi se to, na prvi pogled, bar ja vidim. Dobro procenjujem ljudske duše.
Zašto nikada nismo razgovarali?
Trebali smo.
Nije bilo prilike...
Ha, prilike! Nikad nema prave prilike, uvek se može čekati neka bolja prilika. Koja? Kada?

Ne bih trebao da o tome razmišljam, ne sada.

Zašto se pravih reči kasno setim? Zašto mi prave misli ne dolaze u pravim momentima?

Ljudi se ukcavaju u kamion. Svetlucaju zapaljene cigarete, kao svitci u letnjoj noći.Miris duvanskog dima me uvek podseti na mog oca.
Ljudi zabrinuto ćute. Ispod šlemova ne razaznajem ko je ko.Sedim do samog kraja, vidim napolje, vidim zvezde, vidim Mesec, vidim zatalasanu visoravan, vidim mračne siluete koje žure ka svojim kamionima, vidim zamračene brvnare, vidim nakrivljene štale, vidim neke odbljeske u daljini.
Motor našeg kamiona zabrunda i miris nafte se pomeša sa mirisom cigareta.
Vreme je za pokret.Nema nikakve euforije, ni rodoljubivog zanosa, svi ćute, zebnja lebdi u vazduhu.
Kasno je za heroje.

soba
kiša
žurka
matura
 
Poslednja izmena:
Telefon je zvonio. Raskoljnikov zastade, pomalo začuđen ko ga sad, u ovo vreme ranog jutra zove. Nakon treće zvonjave podignu slušalicu. Da, reče. Osećalo se u njegovom glasu, u toj kratkoj rečci, uznemirenost, strah možda, lagana drhtavica, nervoza. Ti si? Odgovori glas sa drugog kraja žice. Raskoljnikov se sledi. Ni glasa nije mogao izustiti, a kamoli odgovoriti. Nastade tišina. Ćutanje sa obe strane. Ti si? Ponovi nežni ženski glas. U tom intermecu ćutnje Raskoljnikov se nekako povrati, dođe k sebi, smognu snagu da odgovori: Da, ja sam ..... draga moja.
Žurio je. U nekim trenucima skoro trčao. Ulice su postale duže, uske, skoro klaustofobične. Zbijenih visokih stranica, modro sive, mokre, prepune nekog karikaturalnog sveta, Krećući se takvim ulicma grada Raskoljnikov je imao utisak da ceo svet oko njega živi, hoda, pomera se, živi u nekoj magli, beloj poput mleka ili oblaka. I porad svega, Rakoljnikov je koračao u svetlo, sunčano jutro stazom čiste svetlosne beline koja ga je vodila ka toj željenoj ženi, izvoru njegove molitve. Ali, nekako, put mu se učinio dužim. Vreme je letelo, gledao je često na sat. Ranije je ovu razdaljinu prelazio za 30 -35 min. Osećao je kako mu kapi znoja klize niz čelo, niz kičmu. Nikada nije imao dobru kondicije. Osećao se je, već, umornim, tromim, teško i ubrzano je disao. Žuro je kroz maglu, kroz oblak, kroz kanjone grada, opasnim ulicama načičkanih automobilima.
Hteo je u tim trenucima obostranog ćutanja da joj postavi hiljadu: Zašto? Pitanja su se množila neverovatnom brzinom. Raskoljnikov se skoro tresao, osećao je neobjašnjivu hladnoću. Ćutanje se odužilo, bar se tako činilo Raskoljnikovu, ali da progovori nije mogao, steglo mu se grlo, glasne žice kao da su nestale, otvorenih ustiju se uspinjao da progovori ali bez uspeha, nikakav zvuk se nije čuo.
- Molim te ne ljuti se na mene. Nisam te zvala sve ovo vreme..
- Ne, ne ljutim se. Uplašio sam se za tebe
Raskoljnikov opet poče da diše otežano. Uvek kada je trebalo da pokaže emocije mislio je o svojoj slabosti. Bojao se te istine. Reći o osećanjima, biti emocionalan, ne to je strašno, ni slično njemu.
-Znam da me nisi mogao pozvati, nemaš moj broj. Čudno nikada mi nisi tražio broj telefona
-Kada mogu da te vidim? Uželeo sam se tvojih očiju, smeha.
-Uvek si čekao da te pozovem. Meni je to odgovaralo, osećala sam se slobodno, nesputano. Ali izgleda da se u meni nešto počelo da menja. Nisam znala u početku šta je to, svek dok nisam shvatila da te sve više želim. Plašila sam se te istine...
- Osećao sam se totalno napušten. Bol koji se javljao bio je sve jači. Tresao sam se od bola. Omrzo sam telefon, njegovu zvonjavu. Vreme napuštenosti pokušavalo je da me uništi. .. Čekao sam te ko prebijen pas.... Zašto?
Raskoljnikov, kada izgovori poslednju reč pomisli: Opet ti izlivi nežnosti, ta ubistvena emocija kulja iz mene. ko si sada ti Raskoljnikovu. O, Bože! Kuda me vodiš?
- ....dođi u 12. To je broj 26, zgrada sa leve strane, na kraju, bela sa.... videćeš.
Čuo je samo krajeve rečenice, Sonjin glas se gubio. Strah, strah, strah mu se zabadao u telo kao šrapneli. Drhtao je. Osećao je bol. Ogluveo je i oslepeo na trenutak
- Da sigurno, da dolazim. Ponovi mi samo da zapišem adresu za svaki slučaj.
- Nise me slušao po običaju. Rekla sam 26, poslednja zgrada s leve strane, bela. U 12, čekaću te.

Kako se približavao broju 26 u Raskoljnikovu je rasla pomisao o nelagodnosti.Odnekud se pojavio taj osećaj, dok se penjao uzbrdo ulicom ka broju 26, zadihan, teško dišući. Osećaj kao gorki talog straha od istine, od susreta, od iskomešanih emocija. Osećao je kako taj osećaj lagano i tiho raste u njemu. Obhrvan nezabeleženim emocijama reagovao je nelagodnošću. Išao je brzo i u jednom teškom dahu, zastavši ugleda broj 26, tu veliku kapiju sa rampom, mnoštvo zgrada i reku ljudi koji su ulazili i izlazili.
Stade pred kapijom. Kratka ulica načičkana bolničkim zgradama i na samom kraju bela zgrada s leve strane. Zadihan, osluškivao je poruke tela, misli, udare srca. Krenu lagano. Vrati mu se bol u stomaku, bio je to znak nadolazećeg nagona za pražnjenjem. Podseti se na tremu pred ispite, na trenutke posle žurki, na matursko veče Koračajući, on se osmehnu bolno.
Bilo je tačno 12 kada je stao pred zgradom. Posmatrao je okovane rešetkama prozore, neke ljudske likove iza okna. Tog trenutka o ničemu više nije razmišljao.
- Evo me .... mahala je Sonja sa osmehom.
Raskoljnikov pohita ka njoj. Gledali su se ćutke nekoliko trenutaka, bez pokreta, bez bilo kakvih gestova. Raskoljnikov prekinu ti bolnu situaciju, priđe joj i poljubi je, nežno je zaglivši.
- Zašto si ovde? Šta se to desilo? O čemu se radi ? .... Tako si mi nedostajala.
- Lepo izgledaš, prolepšao si se.,
Sonja poče da ga ljubi, miluje po kosi, po licu. Smejala se, oči joj zasijaše bojoj cimeta. Raskoljnikovu postade neprijatno, te se lagano, kao nehotice otrgnu od nje.
- Pođimo u šenju, do klupe, reče.
Sonja ga posluša, krenuše zajedno. Raskoljnikov je na prvim zajedničkim koracima zagrli, privuče k sebi. Išli su lagano do obližnjeg male zelene površine i klupe. Sonja je pričala o novim danima koji stoje pred njom, o skorašnjem izlasku iz bolnice, o njima dvoma. Raskoljnikov je slušao, smešio se, ljubio je povremeno u kosu, obraz. Govorio joj o promenama, kako će se njihov odnos promeniti, o njegovoj ravnodušnosti. O svojim emocijama je ćutao. Smejali su se.
- Moram da krenem. Moram da se vratim, reče Sonja. Svrati.
Poljubiše se. Raskoljnikov krenu kući. Išao je lagano, potpuno ispražnjen, bez emocija, ali sa osmehom na licu. Nije skrivao vatru radosti. Oblak zakloni sunce. Kao da se spremala kiša. Raskoljnikov ubrza, žurio je svojoj sobi da sabere misli. Pred ulazom poče da pada kiša, ali i sunce se probi. Raskoljnikov se okrenu, pogleda ka nebu, ka rekama i ugleda dugu.



radio
privezak
čulo sluha
treperenje
 
Pa, ne, nije problem da te razumijem. Zapravo, imam možda i gorčije iskustvo.... Ali sad, sad sam jednostavno mrtva za tu vrstu osjećanja, pa mi je nekako strano da pricam o tome. Jednostvano ne nosim kao privezak te stvari iz proslosti. Ne postoji cak ni mogucnost podsjecanja, za prosle događaje sad vec ne vezujem ni mirise, ni zvuke, ni mjesta, ma skoro nista. Nekad je radio bio izvor opasnosti. U mom čulu sluha ostajale bi po katkad neke melodije koji bi se kasnije pretvarale u neka treperenja koja radjaju bolne slike. Slike bi potom ozivljavale i vracao se bol. Ali i na tom polju dobila sam bitku....." kapi s oboda...". Sad sam slobodna, ali nisam slucajno pronasla put...

šal od svile
licem u lice
novi dan
vanila
 
„Ljudima i događajima treba uvek prilaziti oprezno, s leđa“, gunđao je inspektor Tabanović tog sparnog utorka, trudeći se da ne uroni novim kožnim cipelama u prljavu baru . Vreo vazduh u dodiru sa kišom stvarao je čudnu mešavinu i cedio znoj iz svega što dotakne. Za svega par minuta bio je znojav i nervozan da što pre obavi uviđaj. Zgrada profesora Gorjanoviča, predratna višespratnica sa Amorima na pročelju, žuborila je glasovima radoznalih komšija načičkanih po stepeništu. „Uzmi izjave od svih stanara“, brzo je šapnuo svom pomoćniku Borisu i nestao u hodniku profesorovog stana. Salonski stan sa ogromnim hodnikom i visokim plafonima, bio je krcat knjigama i aktovima. Zastakljeni ormani, dupke puni tvrdo ukoričenih zbirki poezije, romana, enciklopedija, leksikona, hvatali su odraz policajaca u pokretu. Na tren bi bljesnuo blic fotoaparata policijskog fotografa, dok je patolog (umorni proćelavi debeljko, više nalik pekaru no doktoru), zapisivao nešto u beležnicu. Dnevna soba, obložena policama i tapetama od svile, odjednom se smanjila pred navalicom toliko užurbanih nepoznatih ljudi. „Kao kućica za lutke“, bila je prva pomisao inspektora Tabanovića kada je zakoračio u ovu prostoriju. Čudan spoj tipično muškog nameštaja i ženskih detalja stvarao je iluziju da u stanu obitavaju dve osobe: jedna nežna, romantična, luckasta, i druga hladna, racionalna, ironična. Takav je bio i uzbor naslova u vitrinama. Pored „Istorije lepote“ Umberta Eka, uglavio se Marksov „Kapital“ na nemačkom, dok ga je sa desne strane prgavo gurala „Kama Sutra“. Na polici iznad, Isidora Bjelica je parala nosem naslovnicu svog poslednjeg romana, dok ju je Mopasan francuski šarmantno ubeđivao da ne ume da piše ali su joj šeširi savršeni.
„Ovaj je definitivno bio ćaknut.“, bio je kratak inspektorov sud o pokojniku pre no što je usmerio pogled na ogroman kristalni luster sačinjen od bilion Swarovski kristala. Svetlucava gromada nalik grotesknom novogodišnjem ukrasu, visila je sa plafona, sada dodatno ukrašena novim detaljem: iskeženim licem Kojatkina Gorjanoviča. Ne bi ta slika bila toliko čudna, nije to ni prvi ni poslednji mrtvac koji se ljulja sa plafona, ali ono što je začudilo inspektora bio je kao krv crveni čipkasti brushalter o koji se profesor obesio.
„Stvarno je izdržljiv, majku mu! Svaka mu čast!“, zasmejuckao se mlađani Boris tiho. „Moja devojka kupuje neke bezvezne, kineske, pocepaju se dok kažeš keks“.
„Ovo je sigurno La Perlin ili Victoria’s secret“, ubacio se nepoznat mlad policajac, stvorivši se iznenada pored inspektora.
„Molim vas, nemojte pomerati telo“, naredio je Tabanović i krenuo u obilazak „mesta zločina“. Sa leve strane dnevne sobe, malenim hodnikom ulazilo se u prostranu kuhinju. Svedene linije, mirne boje i gotovo sterilan izgled, svedočili su da profesor nije bio od onih koji previše vremena provode kraj šporeta. U frižideru flaša skupog belog vina i činija jagoda, komad francuskog sira, njeguški pršut i načeta tegla crnih maslina. „Izgleda da je profesor očekivao nekog?“. U kredencima porcelanski tanjiri, kristalne čaše i nekoliko masivnih staklenih piksli. Nigde ni jedan tiganj ili šerpa. Friz do pola napunjen ledom i pakovanjima sladoleda. Na inspektorovo čuđenje, svaka kutija je sadržala različit ukus. Straćatela i šumsko voće, badem i vanila, čokolada i rum....kao da ni sam profesor nije znao za koju vrstu da se odluči. Ili je izbor sladoleda zavisio od izbora žene za tu noć? Šumsko voće i straćatela, slagali su se uz pomalo detinjastu i vrcavu ljubavnicu, sklonu kratkoj predigri, umerenim krevetskim vratolomijama i dugim orgazmima. Badem sa primesom vanile, lako je klizio niz rumeni jezik zrele žene, one koja od trenutka kada zazvoni na vaša vrata zna šta želi i kako to da dobije. A čokolada i rum su se savršeno uklapali u beskonačnu igru zavođenja, sa nekim ko nije siguran da li uopšte želi da bude tu.
Kupatilo, belo i čisto, bez veš-mašine. Samo ogromni đakuzi i tuš kabina. Frotirski peškiri, pedantno složeni. Kraj ogledala jedna jedina četkica za zube. Nigde ni znaka od prisustva druge osobe. Ali prvi utisak obično vara, znao je inspektor Tabanović vrlo dobro. Odsutnost očiglednih znakova, često označava prisustvo nevidljivih. U ormariću iznad lavaboa, uredno poređane neotpakovane četkice za zube (veselih, „ženskih“ boja), ulošci, vata, tamponi, losion za skidanje šminke, bebi ulje, čak i turpijica za nokte, šnalice za kosu i četka za feniranje. Inspektor se nije iznenadio. Znao je za pokojnikovu reputaciju beogradskog Kazanove, i slušao po kafanama urbane legende o njegovim osvajačkim pohodima na žene svih uzrasta, boja i dezena, od premijerove supruge do čistačice u lokalnoj birtiji. „Ovaj je ko Nikola Kojo, samo sa diplomom“, pomislio je izlazeći iz kupatila.
Iako je ,duboko u sebi, gajio izvesnu dozu poštovanja prema muškarcima koji umeju da zavedu ženu, Tabanović je čvrsto verovao u monogamiju. Godinama je bio u vezi sa lepom i pametnom devojkom, mirne naravi i toplog osmeha. Umela je savršeno da ćuti i još savršenije da sluša. Nije ga smarala ljubomorom, niti je od njega tražila da nađe neki manje okupirajući posao. Seks im je bio nekad sjajan, nekad solidan, ali nikada loš. Poznavali su jedno drugo dovoljno dugo, pa je međusobno pružanje zadovoljstva postalo već pomalo rutinsko. Ona nikada ne bi obukla ovako bezobrazno creni veš, a još manje kročila u jazbinu olinjalog vuka, bio je ubeđen. Zašto je dobro i fino, uvek pomalo dosadno a loše i zabranjeno, zanimljivo i očaravajuće? Čitav stan profesora Kojatkina mirisao je na žene. Uzbuđene, znojave, od sperme ulepljene, zadovoljene, žene. Gotovo da si mogao zamisliti belesanje nagih tela, mekoću duge zamršene kose, čuti raspopamljene jecaje i krike. Iako nigde nije bilo ni jednog vidljivog znaka ženskog prisustva, one su bile tu. Utisnule su svoj znoj, parfeme, otiske prstiju u nameštaj, posteljinu, zidove. Sve je vibriralo u orgazmičnom ritmu njihovih bedara, talasanju grudi, pulsiranju žile na vratu. Gotovo svi prisutni policajci u stanu, uključujući i njega, bili su pod dejstvom te nevidljive aure. Nadraženih čula i naelektrisanih malja, kretali su se naokolo izbegavajući da jedan drugog pogledaju u oči.



šoljica od bele kafe
čoko-plazma
mobilni telefon
iznenadni poziv
iščekivanje
 
Poslednja izmena:
zasto
kratko
vratolomija
odsutnost
mekoca

Zasto pisem ovako kratko pisanije?
Mozda mi je samo dosadno,a mozda je ovo jos jedna moja mala,sitna vratolomija,mozda egzibicija ili pak samo trenutna odsutnost neke prave ideje.
Ipak imam toliko toga lepog da kazem,ali neki drugi put mozda....
A sad? Sad idem u snove,na moj mekani lepi oblak koji samo sto nije.....
Laku noc.....


Oprosti
rucak
treca
dogovor
izvini

Greskom pisao nesto sto je vec napisalo Ludopileglodjekosku,i izvinjavam se.
Samo nastavite po piletovom.
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top