Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Leptir.
Kuhinja.
Hotel.
Znak na putu.
Sendvič.
iPod.
Knjiga.

Dnevna svetlost probija se kroz prozore i obasjava mu lice. Otvara oci nevoljno i gleda na sat koji pokazuje 07:54. Teskim pokretom ruke zbacuje prekrivac sa svog toplog tela i ustaje. Odlazi do kuhinje i priprema kafu. Primice telefon k sebi i okrece broj hotela u kome treba da odsedne. Prijatan zenski glas sa suprotne strane mu potvrdjuje rezervaciju. Laganim koracima, jos uvek pospan, odlazi do frizidera i uzima sastojke za sendvic. Vraca se do spavace sobe, oblaci se, sredjuje. Uzima iPod, knjigu i stavlja ih u ranac. Zakljucava vrata i napusta zgradu. Oseca se slobodno poput leptira. Konacno je rasirio svoja krila i napustio cauru. Uzima taxi i odlazi do aerodroma. Znak na putu nagovestava da je aerodrom veoma blizu. Izlazi iz auta i stize do terminala. Svi nekuda zure. Ljubazna radnica mu se smesi i daje mu informacije. Ulazi u avion i uzlece. Slobodan je. Konacno.

Rafting
Reka
Brzina
Opasnost
Kisa
Sajle
Konopci
Vrisak
Vodopad
 
Košmar.
Kompjuter.
Kalendar.
Breskve.
Planina.
Sajam.
Pogled.

Nocas je imala strasan kosmar. Probudila se mokra i uznemirena. Otisla je do kupatila i umila se. Misli su joj se malo razbistrile. Cele noci je proganjalo neko cudoviste. Bezala je, ali je ono bilo tik iza nje. Dolazi do kompjutera i ukljucuje ga. Nadala se da ce je sacekati poruka. Njen Marko je otisao na sajam automobila. Ocekivala je neku sliku od njega, poruku, ali nije bilo nicega. Izasla je ispred kuce. Vazduh na planini je ostar, ali prijatan. Kamenitom stazom odlazi do podruma odakle uzima breskve. Mislila je da spremi neki kolac. Sama je i uplasena zbog sinocnjeg sna. Osvrce se oko sebe kao da ocekuje da ugleda nekoga. Bas joj prija ovaj vazduh. Ne ulazi joj se u kucu. Seda na stolicu na terasi i posmatra. Pogled koji se odavde pruza je izvrstan. Drvece se zeleni, planina sa suprotne strane se stapa sa nebom u jednu liniju. Pocinje da joj bude hladno. Ulazi u kucu i lozi vatru. Pucketanje vatre joj prija. Na kalendaru precrtava jos jedan dan. Sedi zamisljeno pored sporeta i greje se. Utonula je duboko u mislima da nije ni cula kad je Marko usao u kucu. Ispred nje se niotkuda stvorio veliki buket crvenih ruza. Zagrlili su se i dugo tako stajali.

Gromoglasan smeh
Pecina
Sluz
Dvolicnost
Panika
Slepi mis
Telepatija
Prsten
 
Sluzava voda se slivala niz zidine pećine, slepi miševi su bezglavo leteli tamo-amo.
Ona je lutala vijugavim hodnicima tražeći izlaz i oslanjajući se samo na telepatiju. Paniku je davno savladala, prsten koji je blistao na njenoj ruci, davao joj je snagu da izdrži u traženju izlaza iz lavirinta dvoličnosti u koji je upala svojom naivnošću i glupom verom u prijateljstvo.
Sve je počelo kao naivna igra, društvo se skupilo da proslavi njenu i njegovu veridbu, neko je predložio da uđu u staru pećinu i da se igraju žmurke. Za vrlo kratko vreme je shvatila da se izgubila, dozivala je prijatelje, smejala se, plakala i na kraju molila za pomoć, ali je stara pećina ostala nema. Bauljajući kroz mračne tunele razmišljala je o prijateljstvu i svetlu na kraju tunela, ma pojaviće se, znala je ona to, samo je trebalo hrabrosti izdržati i nekako doći do izlaza. Znala je da je ON čeka tamo negde, možda niko drugi, ali ON sigurno isto ovako baulja po mraku i traži je, verovatno je i doziva, samo ona to još uvek ne čuje.
I taman kad joj se učinilo da vidi neki zrak sunca, nešto svetlo svakako, opet je potonula u mrak, a oko nje se samo čuo gromoglasan smeh.

bele noći,
zvezdano nebo,
trska u močvari,
rečne školjke,
masne fote u sumrak,
Mika Antić
 
bele noći,
zvezdano nebo,
trska u močvari,
rečne školjke,
masne fote u sumrak,
Mika Antić

Sunce je odavno zaslo iza brda. Tamne senke su prekrile predeo gde je drustvo trebalo da se okupi. Zvezdano nebo je samo docaravalo atmosferu. Svi su bili veseli, palili vatru, donosili pice i hranu.Trske u mocvari su se blago lelujale na povetarcu. Prostrli su neko cebe na travu, spustili korpe sa hranom pored. U jednom trenutku dosao je Nikola i doviknuo im: "Hej, ljudi, znate sta imam? Recne skoljke. Keva mi spremila." Svi su znali da je Nikolina majka izvrsna kuvarica. Svi su bili opijeni ovim trenutkom. Posedali su u krug i razmisljali sta mogu da rade. Sanjalacki pogledi su prelazili sa jednog lica na drugo. Bili su opijeni ljubavlju, prijateljstvom, nekim decijim pogledom na svet. Odjednom neko uzviknu: "Masne fote u sumrak!" Svi su bili odusevljeni, jedino su Tamara i Stefan cutali. Stefan vec duze vreme pokusava da pridje Tamari, ali ne pronalazi pravi trenutak. U ovoj beloj noci fota je pala na Stefana. Trebao je da izabere zensku osobu kojoj ce da izrecituje neki stih iz poezije Mike Antica. Srce mu je lupalo kao nenormalno. Kroz glavu mu je prolazilo toliko toga da nije mogao da se snadje. Drustvo ga je zadirkivalo, a on je stidljivo pogledao Tamaru i izgovorio:
"Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, vec
bi postali beskonacnost. Kad bi vreme ovako
umelo da voli, kao ja, vec bi se pretvorili u
vecnost."

Sok od breskve
Ljuljaska
Kmecanje
Ispunjenost
Unutrasnji nemir
Podrska
Ljiljani
Staklena casa
 
Staklena čaša je bila puna breskvinog soka, Stefan i Tamara su ga ispijali ćutke, ljuljajući se na staroj ljuljaški. Osećali su divnu ispunjenost, unutrašnji nemir je nestao sa prvim jutarnjim kmečanjem mladih kozlića.
Prvi ljiljani su tek bili procvetali, stara staklena čaša je bila ispunjena nektarom njihove ljubavi, jutro je nagoveštavalo podršku proleća, podršku njihovoj čistoj ljubavi, a oni su bili mirni i spokojni.

ljubav-mržnja,
spokoj-nemir,
rat i mir,
srbin-hrvatica,
ljubav-mržnja,
mir-mir-miiiiirrrrrr
 
ljubav-mržnja,
spokoj-nemir,
rat i mir,
srbin-hrvatica,
ljubav-mržnja,
mir-mir-miiiiirrrrrr

Izvukla je iz gepeka ogromnu metalnu kofu punu crvene farbe i cetku. Gegala se nespretno noseci je, krenula puteljkom ispod mosta. Tamo je jedan sivi zid na kom ce ispisati svoj prvi grafit ljubav-mržnja. Imala je vise ideja: spokoj-nemir, rat i mir, srbin-hrvatica... ali se na kraju odlucila za ljubav-mržnja, taj joj je donosio mir-mir-miiiiirrrrrr.

Sve je ona pokusala. Ubedjivala je sebe da to i nije bitno, da je zivot takav, sve pametne recenice ovog sveta sebi je ponavljala. Mozda je to i pomagalo na neki nacin, mozda je ona zaista postajala pametnija, ali to joj ni najmanje nije bila neka bliska cinjenica, satisfakcija kako se kaze. Sasvim izmisljena rec, umisljena, rec od asvalta.
Moguce da je slikar pa da moze da nacrta da joj je usao u kosti ili da je pevacica i da joj glas prenosi to cudo, da slika u vazduhu, da ume da pise, bilo sta sto bi dalo nacin, da napravi neki protok, barem privid da izlazi iz nje, pa da ce jednom izici. Nesigurna nada, ostrvo od trave na mocvarnom jezeru, nesigurna nada da nije taj smisao naslonjen sav na njega, onaj smisao koji se iz kurtuazije pre njega morao glumeti pred svim drugim dalekim licima.
A da li se nadala tome da ce jednom izaci, da li je zelela da jednom izadje. Ili je htela da se pohvali celom svetu da ga ima u sebi, da ga je zarobila. Da li joj je to davalo tajni povod za zivot. Da li je to on ili neka zvezda. Zvezda covek. Nemusta neverovatna pra slika coveka, potonula u petu i sija i centar je zivog coveka, coveka od mesa, koji je ovom prilikom ona. Pomerio joj se centar iz srca iz stomaka. Nezavidno zavidna pozicija hladne planete koja se Suncu ne moze primaci a to bi htela i ne bi htela. Mesom prihvacen apsurd, zivot kao prihvatanje apsurda zagrljaj apsurda i prirode, apsurda i coveka. Da je ljubav kada osetis da ljubavi nemas.

zedj
ledja
cesma
covek
 
Poslednja izmena:
zedj
ledja
cesma
covek

Krenuo je sa gitarom na ledjima u nove pustolovine. Covek sa dugom kosom, majicom Scorpionsa, izlizanim farmerkama i starkama je plenio svojom pojavom. Bio je neobican u svakom smislu. Ludi su se divili njegom optimizmu, smislu za humor, nacinu na koji je hodao. Zaista je bilo neceg neobicnog u njemu. Plave oci su mu bile poput morskih dubina. Ljudi su se vrlo cesto gubili u njima. Na put je posao da bi utolio svoju zedj za avanturom. Sunce i blagi vetar su se poigravali sa njegom kosom. Kao da su se takmicili ko ce da joj pridje blize. Bila je to zanimljiva igra. Pored puta je naisao na kamen i seo da odmori. Uzeo je gitaru i poceo da svira. Zvuci su se poput vode iz cesme rasipali. Bilo je omamljujuce. Slusati ga dok svira, peva, posmatrati njegovu pojavu.

Taverna pored puta
Muzika
Tabmurasi
Krcag vode
 
Hladno je. Ulični prodavac pečenih kestenja cupka pored svog malog improvizovanog štanda. Na malom rupičastom roštilju, gde se igraju vatreni plamičci, na gas iz plinske boce, peku se pitomi primerci ploda kestena. Raskoljikov, u svom otrcanom zelenom mantilu, zadihan i grozničav od hladnoće staje u mali red pred tim štandom. Pred njim su dve starije gospođe u crnim bundama, starim koliko i one, umotane u šalove, ćutke stajale i čekale svoj red. Na početku , tog malog reda, bila je mlada žena sa detetom. Dok je čekala da joj prodavac izmeri pečene kestene, stalno je nameštala detetu kapu. Čim bi namestila kapu, dete je kapu skidalo. Raskoljnikov se nasmeši tom detinjom pobunom, ali uporna majka, kada krenuše namesti kapu, uze dete u naručije i dete se smiri. Raskoljikov gledaše za njim. Koliko? – prenu ga glas prodavca. Raskoljnikov kupi 200gr. Prodavac iz posebnog dela, od drveta, pokrivenog debelom krpom, više delom nekog ćebeta, uzima pečene kestenje pocrnelom plastičnom lopaticom i sipa ih u papirnatu kesu. Raskoljnikov plaća i uzima topli paketić. Greje promrzle ruke. Košava seče. Kesica puna topline greje promrzle ruke, i toplina se širi lagano celim telom. Raskoljnikov, u svom otrcanom zelenom mantilu, krupnim koracima žuri svojoj sobi. Toplo je u njoj, u toj malenoj sobici na mansardi stare, predratne zgrade. Pucketaju korice pečenog kestena. Ćutnja. Tišina. Samo uzdah, dah, udisaj i izdisaj. Škripa zuba, vilice dok melje toplo meso kestena. Potpuna praznina. Raskoljnikov ustaje, otvara uski prozor mansarde. Gleda u crnu noć, čuje zvukove automobila, vozila koja čiste ulice, poneki glas prolaznika. Hladnoća udara u njega. Koliko puta do sada poželeo je da stane na sims prozora i unese se u vazduh, u visinu, da poleti kao gavran, kroz noć, kroz etar. Raskoljnikov se okreće, posmatra sobu. Zid prepun knjiga, slike, raznorazne suvenire, hladan krevet, prazan sto, prašina. I svuda praznina. Šta je život bez strasti, ljubavi, mržnje, ljutnje, derta, plača, bola? Kuda stremi moja duša? Zatvara prozor. Čisti pečene kestene. Glas.....
U Mitu o Sizifu Kami piše: „Postoji samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: samoubistvo. Odgovor na suštinsko filozofsko pitanje jeste zapravo razmišljanje o tome da život vredi ili ne vredi da se preživi. Sva ostala pitanja dolaze nakon toga! Smatram dakle da je smisao života najvažnije pitanje“. Ubiti se – znači priznati. Priznati da nas je život prevazišao i da ga nismo razumeli. Kako dolazimo do tačke – dići ruku na sebe? Da li nas je život potkopao? Da li smo došli do kraja silaznog puta naših osećanja? Mislim da odgovor lebdi tu između ova dva pitanja i trećeg pojma a to je bekstvo. Bekstvo od života. Sakriti se u toplu matericu majka (po Frojdu), u želji da se odmorimo od teških udaraca života. Ali odakle ideja o samoubistvu, kako se ta ideja rađa u čoveku? Obično se taj čin priprema u tišini srca, poput velikog dela, pod velom najčuvanije tajne. Sada me pohode misli, muzika fada, život i njegova besciljnost, njegova prolaznost. Ubadaju igle izgubljenih ljubavi, propuštenih žansi, laži, izneverenih prijateljstava, zlobe, zavisti, mržnje, spletkarenja. Gde je okidač, ili na koji će stranu krenuti tas vage života? Kada nam kroz glavu prođu sve loše strane života, šta obično uradimo, nego se sklonimo u lepše predele naših sećanja. Sama pomisao na smrt postaje prvi odron potkopavanja ličnosti. Ali je strašno teško utvrditi sam taj momenat. On se odvija postepeno, skoro neprimetno. Kada primetimo, već smo odocnili i čeka nas težak posao da se izvučemo iz tog blata u kome smo se našli. To su momenti ličnog preispitivanja, borbe samim sa sobom, jer pobediti sebe je najteže....
Zastade. Čuje svoj glas negde daleko kao eho. Negde iz dubine sećanja, iz skrivenih odaja sublimarnih percepcija života čuje svoj esejistički solilokvijum. Nastavi da čisti pečene kestene. Mehaničkim pokretima kao hipnotizer.
Kada je Raskoljnikov stupio levom pa desnom nogom na sims uskog prozora svoje mansarde, ispravio se i pogledao na crne krovove okolnih zgrada, potpuno je ogluveo. Zatvorio je oči. Samo tišina, potpuna tišina..... I svaki put kada sam penjući se na brežuljak, prilazio toj visokoj kući od kamena čuo sam muziku. Bile su to skale izvedene na klaviru. One su izgledale čarobno. Polako, zamišljeno prilazio sam strašno svečanom glavnom ulazu, ogromnom tremu i uveg ugledao nju kako svira tu čarobnu muziku, u beloj satenskoj haljini sa venčićem cveća u kosi.... Grob , znate li vi, da je njegov smisao pobediti čitavu civilizaciju. I ta humka zemlje pod kojom leži čovek. I te dve reči: zakopan čovek, svojim potresnim smislom, svojim velikim smislom, ječanjem savlada će svu planetu... kao da se sva civilizacija prevrće u pameti, u odgonetanju tajne zvana smrt, i sedimo na humke i na njima zavijamo kao psi, poniženo.. gubimo ponos, ta prokleta osobina.. nisam te uzalud toliko mrzeo..... Kada ga je hladni udar vetara ošamario toliko snažno da se zateturao, Raskoljnikov skoči nazad u sobu. Kojom gimnastičkom tehnikom je to uspeo nije mu bilo jasno. Nakon tog začuđujućeg skoka našao se na kolenima. U tom molitvenom položaju ostao je zbuljen i zapanjen nekoliko trenutaka. Nepomičan, tih, skoro bez disanja. Došavši sebi, ču njemu znani, daleki glas.
Čemu taj skok? Čemu to bekstvo, povlačenje, skrivanje? Uvek kada misliš o tome proradi tvoja taština. Da, taština. Potreba za mnogo ljubavi. Život je borba, istrajavanje, porazi i poibede, padovi i ustajanja, život je život i med i čemer. Taj kontrast suprotnosti koje se sudaraju, situacije izmešane u kolopletu vremena, emocije što tutnje tvojim telom jeste sam život. A ti, bežeći u smrt kao da želiš da kažeš ako mene nema biće propast, svi će plakati. Tugovati, sećati se. Tvoj odlazak želiš da predstaviš kaznom za one koji nastavljaju da žive, da uhvatiš još jedan pregršt sažaljenja. Pa koga kažnjavaš nego sebe. Život ide neumitno. Jer sve je taština i muka duha. Čovek ne zna vremena svojega i nije do brzih trka, ni rat do hrabrijeh, ni hleb do mudrijeh, ni bogastvo do razumnijeh, ni dobra volja do veštijih, nego da sve stoji do vremena i zgode. A vreme i zgode nudi ti život....Raskoljnikov nekako zatvori prozor a onda klonu, umoran, smrznut, zbunjen na fotelju. U tom trnutku krenu odnekud muzika, pesma njegove majke koju je i on jako voleo
. To je bilo previše. Raskoljnikov zaplaka. Plakao je gorko, tiho, teško i mučno. Potpuno ispražnjen zaspa, dok je sunce lagano ulazilo kroz prozor u njegovu sobu.



Taverna pored puta
Muzika
Tabmurasi
Krcag vode
 
zedj
ledja
cesma
covek
Taverna pored puta
Muzika
Tabmurasi
Krcag vode


Nije toliko bilo predgradje koliko je ulica bila zavucena..samim tim i kuca u kojoj je zivela sa majkom i bratom..
Vise je to bila zgradica sa sobom i kuhinjom u koju se ulazilo pravo iz dvorista..
Soba je bila velika a kuhinja nesto manja bez vode i kupatila koje se nalazilo posebno u dnu dvorista uz veliku zidanu cesmu i staru tresnju..
U takvom dvoristu je odrasla..penjala na tresnju..pila vodu sa cesme i jela musmule u jesen sa drveta koje je raslo kod ulazne kapije u dvoriste nekako u zavetrini...
Krupna ,slatka i socna..Nikada posle, godinama unapred,nije videla ni jela takvu musmulu..
Secala se svega iz svog detinjstva..a najvise svoje majke koja je znala satima povijenih ledja da na cesmi pere ves..
koji bi posle prostrla na konapcu razapetog izmedju
tresnje i kuce sa obaveznom motkom koja bi drzala mokar i nedovoljno iscedjen ves da se susi i vijori pri naletima vetra..
Najlepse je bilo leti..kada su se rashladjivali na toj istoj cesmi i utoljivali svoju zedj igrajuci se po ceo dan..
prali ruke i umivali se posle slatke lubenice koja im se slivala niz bradu i ruke dok su sedeli na samlicama i slasno je jeli..
Sa cesme se uzimala voda u kofi koja se posle zagrevala u kuhinji u loncu za iskuvavanje vesa.
Majka bi tako vrelu vodu subotom sipala u korito i rashladjivala je do prihvatljive temperature.Uvek se prvo ona kupala a posle brat..Majka uvece ..kada su njih dvoje vec uveliko spavali..
Cesma u dvoristu na kojoj je bila stara serpa sa cuvarkucom bila je centar njihovog sveta..izvoriste zivota..koji niko nije remetio osim nepoznatog coveka sa
brkovima i grguravom kosom koji je jednom mesecno dolazio..dizao poklopac iza cesme i citao potrosnju na satu..a
oni stajali iznad njegove glave i posmatrali brojilo na mesinganom satu koje se vrtelo ludackom brzinom....
Majka bi ih obicno zvala u kucu a coveka,sluzbenika vodovoda nudila sa casom soka od zove..ciji sirup bi razblazila sa vodom iz iste te cesme koju je on tako predano kontrolisao
pustivsi da voda istece ..ne bi li bila hladnija i ukusnija..kao kada su je pili onako iz ruke.savijes malo saku ispod mlaza vode i pijes..cinilo joj se da nikada voda nije imala takav ukus..
U kuci su imali zeleni emajlrani bokal poklopljen sa malom vezenom sustiklicom..plavim koncem za vez ..takozvanim pokrsticama..
Sva ova secanja probudio je u njoj obicam glineni krcag za vodu koji je stajao na polici desno od vrata u taverni na putu kojim su se tog dana vracali kuci...
nije bilo guzve u vec kasno popodne..seli su i narucili jelo i pice..ona je trazila casu hladne vode..
tamburasi su sedeli za muzickim stolom praveci pauzu..zamor gostiju mesao se sa tihom muzikom iz razglasa..
Da li od slabe ventilacije ili od secanja oci su joj pocele da suze....

fbi
sest meseci
fudbal
sport
zemlja
ljubavnica
 
fbi
sest meseci
fudbal
sport
zemlja
ljubavnica

FBI ga je posle sest meseci pustio. Konacno je osetio miris slobode. Rasirio je ruke i osetio da bi mogao da poleti u svakom trenu. Prvo je otisao kod ljubavnice. Sa njom je zeleo da oseti cari slobode. Sa suprugom vec duze vreme nije u dobrim odnosima. Vatrena crvenokosa devojka ga je docekala rasirenih ruku. Odsetali su pravo do kupatila i utonuli u kadu napunjenu vodom i laticama ruza. Strast medju njima se razbuktala. Goreli su od zelje da ponovo osete jedno drugo, da se njihova tela spoje. Posle divno provedene veceri docekali su jutro zajedno. Morao je da ode na par dana u drugu zemlju, jer se bavio sportom. Trebao je da potpise ugovor. Fudbal je bila njegova najveca ljubav. Crvenokosa ga je cekala, a da nije ni slutila da on i tamo ima ljubavnicu.

Stihija
Inferiorno
Lavina
Mapa
Letelica
Vrh planine
 
Stihija
Inferiorno
Lavina
Mapa
Letelica
Vrh planine


Uleceh kao sthija izmedju dva stuba ,posmatajuci inferno u necijoj glavi
kao lavina se sruci odjednom letelica za svakom mojom stopom .
Mapa profila pokazivala je put ali uzalud ja sam vec
bila daleko ... nedostizna ,tamo gde ne moze stici na Vrhu planine


Smokva
sir
taljige
kockice
prskalice
jelka
jastuk
 
Blista
Sreća
Molitva
Leptir

Blista covek kad je cist kao suza ,
nema mesta zlobi i mrznjama ,svako je krojac svoje srece jos vise svoje nesrece .
Pojedine ljude prati prokletstvo koje vuku sobom vekovima uz mrznju u svojoj dusi
ocrtava im se na licu i u zivotu kao tamna zavesa i privezak sto ga sobom nose .
Sreca da za tako nesto nikad ne bese mesta u meni, nekog volim a nekoga ne ...
Molitva za ciste duse i one koji ne znaju sta rade sebi a i drugima ...
Kao leptir lagano odleprsacu iz vidokruga u prolecni osmeh jednog velikog
srca koje neizmerno volim ....

Put
iznenadjenje
dolazak
pogled​
 
Put
iznenadjenje
dolazak
pogled

___________

Bio je to dugacak put koji su oboje prevalili..nadajuci da su ostavili iza sebe sve nesporazume i razmirice.
Njegov dolazak nece biti iznenadjenje.Sama ce ga pozvati .ne mogavsi vise da broji dane bez njega.
Cekace ga sedeci na stolici ..mirinih ruku skrstenih u krilu..
Unapred je sve znala.Svaki detalj njihovog susreta,jer ga je hiljdu puta nebrojeno do sada..zelela i zamisljala u svojoj glavi..
Ono sto nije znala...kakav ce biti njegov pogled..
Hoce li posle toliko vremena videti sebe u njemu ili samo odraz jedne senke...
Bila je to magija..bila je to enigma koju ce morati da joj pomogne da odgonetne....

ljudska slabost
jezero Komo
terasa
knjiga
izdavac
miholjska jesen
ceznja
 
Poslednja izmena:
Ponovo mi kaplje mastilo iz šake, sliva se po papiru i pravi ideograme koje posle ni sam ne mogu da prepoznam. Ljudska slabost? Qurac slabost, vise smrdi na boleštinu- maničnu, opsesivnu... Ostavi yebeni papir na miru, neka ga belog,čistog...Al ne ide - ne pušta. Jednostavno čeznem da ga uprljam, zlostavim, silujem.
Stranicu po stranicu, dok se ne skupi dovoljno istih - da zaboravim zašto sam i počeo da ih prljam. Posle dovoljno vremena probiću ih dovoljno oštrim sečivom, uvezati zarđalim parčetom žice i ispisati naslov svinjskom krvlju. Biće to moje čedo, moja KNJIGA.
Odneću je nekom besnom glodaru mastiljavih muda koga zovu izdavač. On će je rodoskrvnim bludom umnožiti i rasejati mom milom stadu.
A onda ću da odem do jezera koje će se zvati Komo, i biću Kanađanin. Praznih muda čekaću indijansko leto ili Miholjsku jesen da se ogrnem opet u ljudsku kožu i čekam da mastilo procuri...

Visibabe
Prve laste
Ljubičice
Trešnjica
Prolećna kiša
Rode
 
lakoverna
lepljivo
tuzna
neocekivano
Prag

Neocekivano zgazila me je ispod stola i prekinula tok mojih odlutalih misli. Nakon svih ovih tmurnih dana, toplota sunca gotovo da me je opila i uspavala.
--Zasto si to uradila?
Vragolasto se nasmesila kao neko dete.
--Zato! Jer me ne primecujes. Vec citavih pola sata nista ne progovaras, samo cutis zatvorenih ociju.
--Izvini. Prija mi ovo sunce. Vodi moje misli u neke lepe predele. A znas sta sam usnio? Prag! I da sam na sred Karlovog mosta sa cetkicom u ruci i pokusavam da oslikam toplinu fasada koje prekriva crvenilo kasnog popodneva...Cudno...Pa ja i ne umem da slikam. Otkud to meni? :)
--E sad cu stvarno da budem tuzna - rece ona. I napuci svoje usne. A onda prasnu u smeh... - Bas si ti neki sanjar! A ja lakoverna pa ti uvek verovala.
A onda se vratila svojoj trenutnoj okupaciji -pecivu prelivenom lepljivim medom i orasima, sa takvom strasti kao da je najukusniji kolac na svetu.
Al eto male stvari cine dan lepim....;)

pcela
neopisivo
raznobojna
otkaceno
planina
 
pcela
neopisivo
raznobojna
otkaceno
planina
Neopisivo mrzim situacije u kojima trebam da izigravam svetlucavi privezak na sveznju raznobojnih kljuceva koje cvrsto u ruci drzi moj muz. Kljuc (srebrni) novog BMW 3 Series Sedan 335i, kljuc naseg cetvorosobnog stana (tamno plavi) na Vracaru i onog manjeg, dvosobnog, na Zvezdari (vatreno crveni), u kome se vidja sa svojim ljubavnicama, kljuc nase male brvnare u planini (zeleni), kljuc kojim mene drzi zakljucanu i privezanu za sebe vec godinama (potpuno providni, kao od stakla, ali nesalomivi, rezultat najnovije tehnologije u izradi kljuceva). Elem, jedna od tih neopisivih omrazenih situacija desava se upravo sada, dok stojim u New York Club sali hotela Continental, na ovom fuc.king partiju povodom desetogodisnjice postojanja nove firme kojoj je moj muzic poceo da pruza usluge pre 10tak dana. No, brak je i u dobru, i u zlu, tako su nam rekli, i ja to postujem. I, zato sad poslusno stojim pored muza, izgledam lepo i trudim se da budem ljubazna prema ponosnom mladom vlasniku firme u Armani odelu, sa kravatom tankom kao moj mali prst (na trenutak se poigravam mogucnoscu da li je kravata relikt iz 80tih godina) koji me ovlasno bezbrazno gleda, i pucnuvsi prstima doziva konobara da mi nalije jedan italijanski Gaja - Barbaresco 2005 i pruzajuci svoju viski dozu da se ”kucnemo”.

”Ne bih, hvala, vozim veceras”-neutralno kazem ja, pijucnuvsi mineralnu vodu iz svoje case, a vidim da su ga moje reci bocnule poput pcele na koju neocekivano naidjemo medju preslatkim zrnima grozdja.

”Ne nazdravljaju ljudi picem, vec jedno drugom”-potpuno predvidivo kaze on, gledjuci me pravo u oci, i ja tamo sasvim jasno vidim da mu se cak i ne dopadam, da pokusava da me zavede iz ciste navike, hira, skoro iz obaveze, i od mucnine mi se malo zavrti u glavi.

Muz mi je pred polazak rekao da ne pametujem mnogo, ali da se ne pravim glupa, a to mi je uvek najtezi domaci zadatak. Bilo bi lako kada bi mogla da budem samo glupa, to umem tako dobro da radim, O, moj muz zna kako to umem fenomenalno da radim. No, ovde moram biti pristojno pametna, ne smem samo da stojim i da se smeskam, moram malo i da razgovaram, inteligentno, ali ipak pomalo naivno, kako zena i treba da izgleda, da “ostavim utisak”-bas tako mi je receno. I, ja se trudim da ostavim utisak, dok muskarceve usne izgovaraju reci kojima se trudim da uhvatim smisao-“svratite nam nekada u firmu, sa muzem...... mozemo otici na pice..... utroje....ili, udvoje....”...cujem reci, pa prazno, reci, pa prazno, reci nastupe kada mucnina ustukne, i otkaceno nestanu kada me gadjenje uzme pod svoje.

Izvinjavam se stidljivo i izlazim na hodnik, koracam prvo nesigurno, a zatim sve brze i odlucnije, ulazim u toalet u kome svira decentna, toaletnka muzika i sedam na stolicu. Nema bas nikoga, i ja se u blazenoj tisini gledam citavih 5 minuta u ogledalu. Zatim ustajem, ulazim u kabinu, naginjem se nad blistavo belom skoljkom i krecem da izbacujem ruzicastog lososa i taj prokleti Gaja - Barbaresco 2005, i jednu veliku grudvu gadjenja, i razocarenja, i tuge, i besa, i prezira. A, onda popravljam sminku, odlazim ponovo medju ljude, hvatam blago i nezno muza pod ruku, smeskam se i sasvim ljubazno pocinjem da ceretam sa sekretarom Ministra Pravde.

stolica
persun
zimzeleno drvo
riba
slano
 
Poslednja izmena:


stolica
persun
zimzeleno drvo
riba
slano

Dan je bio pravi zimski.Topla soba, par sveca, papuce, ogrtac i zimzeleno drvo u cosku sobe sasvim su zadovoljili kriterijum doma. Obuzet citanjem u koznoj stolici imao je utisak male praznine. Grickao je slano pecivo, dok je riba udavljena marinadom cekala sutrasnje kupanje u vinu.Ni persun, koji ne voli inace, u marinadi mu nije smetao. Sve je bilo tu, ali nesto je falilo.Svaki cas je cesao obrvu osecajuci kako raste praznina, zacuo je sirenu i setio se. Pa gde je ta muzika? Da li je moguce da je zaboravio da ukljuci spravu za muziku? U trenu sve je bilo na svom mestu.

kaladont
mercedes
satira
kolotecina
kiklop
 
Poslednja izmena:
pcela
neopisivo
raznobojna
otkaceno
planina
..............

Dragi prijatelju..
Bio je to pocetak treceg pisma koje je zapocinjao pa bacao tog dana..Ono sto je zelo da mu napise .nije uspevao.. a da mu pise o planini na kojoj se nalazio.o neopisivo raznobojnim poljima i livadama kojima je setao...o pcelama na cvecu.. o dobrom smestaju..hrani..prohladnim vecerama..vrucoj lepinji sa kajmakom,o drvenoj tabakeri koju mu je kupio sa rezbarenim poklopcem..o flasi dobre prepecenice..o..ne ..pevise bi bilo otkaceno..zato sto on to ne bi mogao da procita..njegov dragi dugogodisnji prijatelj koji je lezao u komi u sobi ..nove ..lepe i prozracne beogradske bolnice..
Te veceri je spakovao svoje stvari..Ujutro je prvim autobusom otisao za Beograd..Da mu sve to sto je video i doziveo u banjskom lecilistu isprica sedeci uz njegovo uzglavlje...
.....
prica
glavobolja
blokada banke
neverovanje
briga
zelja
volim te
 
.....
prica
glavobolja
blokada banke
neverovanje
briga
zelja
volim te

Ali, volim te!, rece mi, pokusavajuci da se opravda.
Ma, da volis me, pomislih u sebi. Ne dragi ne volis ti mene. Volis mojih 23 u poredjenju sa tvojih 35, volis moj tanani glasic i moje jos uvek jedre grudi. I moj mazohizam , onaj zbog kog jos uvek i posle svega, i posle silnih ovih meseci pakla stojim pored tebe.
Prerasla sam tvoje price i bajke. Da, mili, jesam.
Secas se oog dijaloga sa pocetka price:
-Ma, ti si samo jedna zahtevna devojcica.
-Ja sam samo neko ko zeli da je zavolis.
-Niko nikog ne voli, devojcice draga, to je samo opsena u kojoj zivis.
E pa, ja bas hocu da me neko voli. Neverovanje u te price iskusnog vuka me i danas drze. I bas me briga za tvoje misljenje. Ali zelja da me imas je izgleda samo opsena u kojoj ti zivis..
I kao onda kad si mi rekao da nisi stigao na vreme jer se desila blokada banke i tvog racuna i njoj.. Tako ti ja u ovoj sekundi zadajem glavobolju i kazem ti da su klinke ponekad starije od razuma..

vestica
umiranje emocija
ljubaznost
navika
komsije
scena
 
vestica
umiranje emocija
ljubaznost
navika
komsije
scena

veshtice su pozvane da bi neko imao veci nos od njega.
gospodin je sve pazljivo promislio
zapisao na papiric
isplanirao
isposhtovao
on ume svashta
kontrola emocija je za njega smejurija
umiranje emocija je nemoguce
osim ako se njemu ne ide na sahranu tog popodneva
stvari poput:
histerija nekorisna ljubaznost bilo koji oblik zaljenja navika dramatichne scene..
napisani su crvenim markerom
ispod pishe izbegavati stvari napisane crvenim markerom
i on to upravo i radi
ne pije kafu sa komshijama
ni chaj
ne gricka suncokret
ni semenke!


dokonost
azdaja
priprost
nos
necu
 
dokonost
azdaja
priprost
nos
necu

Nekada davno ziveo je jedan priprosti covek. Imao je prelepu kcer, koja bese stasala za udaju. Plenila je svojim izgledom. U mnogome se razlikovala od ostalih devojaka. Bila je pametna, recita, gorda. Prosili su je mnogi, ali je njeno srce pripadalo mladom kraljevicu, koga ona nije ni poznavala, ali je nekako znala da on postoji. Bila je radoznale prirode. Jedne predveceri je iz dokonosti odlucila da proseta pored izvora o kome su kruzile razne legende. Stariji su govorili kako se tu jednom mesecno pojavljuje azdaja za vreme punog meseca. Buntovna i neustrasiva, devojka je sigurnim koracima setala i ogledala se u vodi. Divila se svojoj lepoti. Dok je zamisljeno hodala i sanjarila zamisljajuci lik svog princa pred njom je iskocila azdaja. Poskocila je i utrnula od straha. Nikad nije verovala u te mitove, ali su joj oni sad bili pred ocima. Ono sto joj je zapalo za oko bio je nos azdaje. Veoma nepravilnog oblika, crvenkaste boje. Strah je postepeno poceo da nestaje. Azdaja je bila ocarana njenim izgledom. Buduci da je pricljiva, devojka je zapocela konverzaciju sa azdajom. Bila je ljubazna, nevina, nezna, ljubopitljiva, bilo je neceg infantilnog u njenom pogledu. Vreme je neumitno teklo, kao sat sto otkucava, kao pesak u pescanom satu. Znajuci da nema mnogo vremena azdaja je trebala da usmrti devojku pogledom u odredjeno vreme i na taj nacin se otarasi kletve koja je bacena pre mnogo, mnogo godina. Zacu se krik neke ptice, a azdaja tiho, gotovo za sebe rece "Necu..." i nestade u dubinu magle, tame, beskraja....

Telefon
Pazljiv
Bozic
Sneg
Jelka
Rusija
 
Zakrvavljenim ocima posmatrao je oko sebe. Soba je premalena. Vise kao izdvojena soba. Nije trebao biti ovde i na ovom mestu. Osecao je bol u dnu stomaka, dok je velikom sakom napipavao ranu. Ocajan bol i lepljiva krv prizivali su ugasenu svest. Vlasnik kuce nije trebalo da bude tu, nepotrebna zrtva. Kao kroz maglu nazirao je telefon, tapiseriju, brokatnu zavesu, skulpturu, sliku. Nikada u toj kuci nije bio ranije, a uvek bi se dobro osvrnuo oko sebe dok na nepoznato ne stupi. Prokleta Rusija. Nije ga trebalo ostavljati samog. Previse divalj. Nikad se nije znalo za kakvom dragocenoscu ce posegnuti. To je dolazilo samo od sebe. Ovaj put je trebalo da bude glatko. Bol mu je parao utrobu i gasio uprljanu zelju. Nove slike redjale su se. Sirom otvorena vrata sada su mu jedini izlaz. Tromim koracima bauljao je ka strmim stepenicama. Osvrtao se, drzao je sirom otvorene oci. Dragocenost je pazljivo stiskao slobodnom rukom. Iz predvorja je mogao cuti atmosferu Bozica i glasove drustva, nije bio sam. Groznicavo je ubrzavao jer nije podnosio nikakve smetnje i ako bi slucajno bio primoran da ostavi ono sto je malopre cvrsto imao u ruci, znao je da tada postaje opasniji no ikada i ne preza ni od koga. Rezak vazduh parao mu je nozdrve, dok su ga iz kuce stizali krici ucinjenog. Nije se osvrtao. Znao je da su mu je sneg jedini saveznik, cak mu se cinilo da mu odaje postovanje, prikrivajuci vejanjem tragove vrele krvi i otisaka. U trenutku slabosti, zainteresovan da mozda jos jednom prinese dragocenost usnama, oseca tugu. Dokopao se drvoreda jela, dovoljno bezbedno da usnama da pecat dragocenosti. Otvara saku i lagano prinosi snalu usnama. I tada ukradeno oslobadja podivljale uspomene, koje su mu jedini neprijatelj, i suludo saznanje da je svaka zrtva vredna tog osecaja.

Zongler
Kvazi
Aritmican
Bestraga
Avangardistkinja
 
Zongler
Kvazi
Aritmican
Bestraga
Avangardistkinja

Znala je za sebe da kaze da je avangardistkinja sto je povlacilo jedan poseban neshvacen i ne tako retko bez prijatelja, zivot..samo sto ona nije htela o tome da razmislja tog pre podneva kucajuci na vrata ogromne prikolice u kojoj je ziveo vlasnik poznatog cirkusa koji je gostovao u njenom gradu....bestraga i njena dilpma..govorila je tiho samoj sebi ..bestraga i njeno znanje ..bestraga i njene ideje..dosta joj je bilo tog aritmicnog kvazi zivot sa ljudima koji je nisu umeli razumeti..dovela je sebe u stranje hodanja po tankoj zici..a nije bila zongler ni plejer..bila je umetnica zivljenja zivota...

strah
ljubav.
bezanje
ljutnja
molba
ocaj
poslovni neuspeh
vezane ruke
avantura
 
strah
ljubav.
bezanje
ljutnja
molba
ocaj
poslovni neuspeh
vezane ruke
avantura

Nikada ga nije plasio strah od ljubavi. Znao je da bezanje tu ne pomaze. Samo udahnes duboko zatvoris oci i pustis da misli polako isteku iz tebe. Kao med koji se sliva niz neki levak. Zaboraviti ljutnju pre svega. Zaboraviti molbe. Zaboraviti ocaj. Nije to bio osecaj ni priblizno slican poslovnom neuspehu, kada su ti vezane ruke, a treba da razmrsis cvor. Za razresenje ovog cvora neophodan je bio mir u dusi.
Ono sto je pocelo kao avantura , ne moze na isti nacin da se zavrsi.

mirisljavo
zeleno
spokojno
med
razum
 
strah
ljubav.
bezanje
ljutnja
molba
ocaj
poslovni neuspeh
vezane ruke
avantura

Nikada ga nije plasio strah od ljubavi. Znao je da bezanje tu ne pomaze. Samo udahnes duboko zatvoris oci i pustis da misli polako isteku iz tebe. Kao med koji se sliva niz neki levak. Zaboraviti ljutnju pre svega. Zaboraviti molbe. Zaboraviti ocaj. Nije to bio osecaj ni priblizno slican poslovnom neuspehu, kada su ti vezane ruke, a treba da razmrsis cvor. Za razresenje ovog cvora neophodan je bio mir u dusi.
Ono sto je pocelo kao avantura , ne moze na isti nacin da se zavrsi.

mirisljavo
zeleno
spokojno
med
razum

Osecala je na sebi miris novog parfema...bese to miris parfema ,kao kada dodje mirisljavo leto,kao miris tresanja...To je podsetilo na zelenilo njegovih divnih očiju...Spokojno se smešila na plaži,jeduci jagode kao med slatke...razum je govorio,da coveka ne opije vino, vec da se opije sam...


oči
Mesec
ljubišasto
srce
ožiljak
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top