staza
ruzha
notj
lavezh
jezero
Kao u nekom snu koji nije san i kao kroz neku maglu koja se polako dizala iznad moje glave i pokusavala da mi zavede vid, secam se da sam nekada, nekako, negde hodao niz jednu stazu, a ne secam se kako sam na nju dosao. Kraj nije imala, pocetak joj se nije nazirao, a  na toj beskonacnoj i nepomenljivoj sredini  bio samo samo ja, slobodan i svoj, dok su mi se ruke polako sirile ka slobodi i dok mi se u nozdrvama nakupljao opojan miris ruza. Osecao sam, naprosto sam osecao da cu uskoro umreti.... I ne... nisam zalio, jer nijedne noci pre ove se nisam tako blazeno  i sigurno  osecao. Imao sam utisak da je svemu kraj, da sam najzad slobodan i da sam napustio telo koje me je stezalo i ne dozvoljavalo da dam svoj maksimum. Stege sam bacio pored sebe, koza je kao neka stara krpa spala, a ja sam krenuo napred. Hodao polako, a korake nisam oseceo, disao, a kao da vazduh nisam primao, pricao, a ne cuo reci koje izgovaram i osecao samo neopisivu srecu, dok sam se priblizavao  svetlucavom jezeru za koje mi se cinilo da je citav moj zivot i da mi je jedino ono potrebno da u njemu spavam do vecnosti.
Sada sam umro. Lavez pasa vise ne cujem.  Gledao sam kako me sahranjuju i kako par zaludnih baba, koje me nisu ni poznavale, placu na mom grobu. Bas prava atmosfera, pomislio sam... Ocima sam trazio nju, ali nje nije bilo i izgleda da nije plakala... A zasto bi i plakala?  Kad bi one zaludne babe znale da sam najzad srecan verovatno bi bacile scensku crninu i vratile je u pozorisne zalihe iz kojih su je izvukle, ne bi li kao dobre glumice dale kljucnu rec u ovoj Sofoklovoj tragediji.
Najzad sam u ovoj beskonacnosti  nasao svoje mesto.