Eh, kakav je to zanešenjak bio! Matori jarac od sedamdeset i dve godine rodjače a opet je iz svoje sobice kroz prozor bacao tugaljive i katkad pohotne poglede ka ulici. Ne, nije on to radio zato što nije imao šta da radi, ne rodjače, voleo je prirodu i žene. A oboje je jedino mogao videti kroz prozor tog užasnog staračkog doma u koji su ga smestila sopstvena deca. Kakva deca! E rodjače moj, to ti je život i to ti je sudbina. Yebena sudbina, ako mene pitaš. Imao je matori keša, bio je bogat. Imao je matori stan u Parizu, kuću u Palermu, još jedan stan u Njujorku, pričao mi je i da ima neku kućerinu na Mauricijusu, kao u mladosti je sreo neku ribu i sa njom otišao tamo da živi, posle ona zbrisala sa nekim njegovim rodjakom, nešto puno mladjim, a on se od tuge razboleo i kao nešto malo propio, da zaboravi; kako kaže. Ja mislim rodjače da nikada nije zaboravio, mislim da ga ta ljubav i danas proganja i boli. Kako god, tamo više nije išao, pustio je da kućerinu pojede svetlost, a svetlo je tamo jako. Kaže; da ga baš to svetlo i boli, kaže; da je svetlo pokrenulo mrak. Mislim, nije da ga kapiram, ali mu verujem, ne znam zašto ali volim tog starkelju, volim da slušam njegove priče, volim njegov glas rodjače. U početku sam mislio, ma ***** matori ko' foka, ovakve priče ni pas s'maslom, te ovakve okolnost, te onakve... svaka priča roman, svaka godina života bestseler nenapisani ali proživljeni. A sve je krenulo od običnog intervjua rodjače. Poslali me iz redakcije. Baš mene. A nije mi se išlo tako daleko keve mi, ali posao je posao, šta da se radi. Mislim, kakav je to čovek kog su rodjena deca strpala u starački dom? I to tako daleko, kao da je Beč jedini grad koji ima tu ustanovu, kao da u yebenom Njujorku nema staračkih domova. Dok sam se spuštao na Švehat intezivno sam razmišljao o njegovoj deci i o tom na momente misterioznom starkelji. Ok. naravno rodjače da u Beču ima šta i da se vidi, muzeji i tako to, mator grad pa sigurno ima i neke znamenitosti, onako, istorijske. Ne znam, nisam nikad bio u Beču, ma ovo mi je prvi put da sam dotakao Evropsko tlo, ali sigurno ima šta da se vidi. I dok je taksi lagano forsirao onu njihovu ''kaiš ulicu''; čuvenu Girtlu koja povezuje sve Bečke becirke ja sam udobno zavaljen razmišljao odakle da krenem sa pričom, odakle da krenem... nije mala stvar, treba nekome da uzmem kompletan život i da ga bacim na papir, nije to baš tako jednostavno rodjače! Baš sam se zamislio, kao početnik, kao da mi je ovo prvi intervju, a uradio sam ih na stotine i to mahom sa poznatim facama, glumcima, qrvama belosvetskim i opajdarama velegradskim, umišljenim zvezdicama Holivudskog i ostalog neba, Američkog polusna... bilo je toga mnogo, a sve se svodilo na prazninu, šablonske priče i ustaljeni životi; ili je to pak bilo obrnuto? Kako god, ovaj matori jarac je imao šta da kaže, osećao sam to u stomaku i imao sam tremu rodjače, strah od njega, strah od priče, strah od svega, kao da ću se susresti sa samim sobom, kao da ću pronaći davno izgubljeni san, ne znam rodjače, bujica pomešanih i kontradiktornih osećanja, kao da ću pronaći neku istinu, ma došlo mi da sve oteram u qrazz i da se odmah vratim nazad u Njujork i kažem šefu da se tera odakle je došao, pa zar mene, novinara od ugleda da šalje u Beč po intervju od nekog matorca koji je već jednom nogom bio u grobu a ni druga mu nije bila daleko. Već sam počeo da se nerviram, zbog svega, zbog puta... pa dobro majku mu rekoh taksisti, gde je taj yebeni starački dom? Gde je taj yebeni dvadeset i prvi becirk? Koliko nam još treba do tamo? Bio sam nestrpljiv i nervozan. Još malo gospodine; reče taksista; znate, to je na suprotnom kraju grada i treba proći kroz ceo Beč! Ne mogu da verujem! Kakva deca rodjače! Sreća pa nemam decu. Ponekad stvarno pomislim da su deca jedina promašena investicija u životu, dobro, ako ne jedina, ono najveća zasigurno. Es ist here maine Hern, ili tako nešto, reče taksista, to valjda znači da smo stigli; zahvalih mu se na čistom Nemačkom; danke; rekoh, a on će ti na to: pedeset i osam eura... kao grom iz vedrog neba, u mater ti švapsku pa nisam ja večerao ili ručao u tom tvom yebenom taksiju, ma jeste da je mercedes s klase ali mnogo je ovo burazeru, ma previše, provalio Švaba da sam stranac pa rešio da me odere. Vidim smeje se, lepo mu, uzeo je keš pa sad može i da se zeza, ma nasmejah se i ja, nekako mi simpatičan ovaj Švabov, uostalom, koji moj se i nerviram oko cene kad je sve plaćeno, put, hotel, kompletni troškovi, stvarno znam da budem dileja ponekad, ustvari, veoma često prepoznam dileju u sebi ili tako nešto. Kako god, zahvalih se još jednom taksisti i krenuh ka broju sedamdeset i dva. Velika zgrada, ustvari široka rodjače, hahahaaha... to me podseti na onaj prastari vic, kaže, sleteo avion na neku pistu tek će ti pilot kopilotu, u yebote kakva pista; dugačka samo trista metara! Jeste; reče kopilot, ali je zato široka tri hiljade metara; hahahhaa... e svašta, stvarno umem ponekad sebe i prijatno da iznenadim. Ova misao mi donekle odagna strah i popravi raspoloženje rodjače.