Хрватски филм добио Златну палму у Кану, говори о злочину у Штрпцима

dulesrbenda:
Svaki Narod treba da zna i pamti svoju Istoriju i seća se svog Stradanja.

Ili misliš da su Jevreji ludi što održavaju sećanje na Holokaust??
Kliknite za proširenje...
Ni najmanje ne triba zaboraviti ali triba se na osnovu činjenica povjest pisati a ne guslari i Valerijanovi sljedbenici to činiti!Politika ,religija i povjest kod nas su svrha političara
 
wsox:
Ni najmanje ne triba zaboraviti ali triba se na osnovu činjenica povjest pisati a ne guslari i Valerijanovi sljedbenici to činiti!Politika ,religija i povjest kod nas su svrha političara
Kliknite za proširenje...
Pa i snima se na osnovu povijesti. Genocid nad Srbima u NDH je povijesna činjenica.
 

1716982761561.png

​

​

Ovo je priča o Tomislavu Buzovu, čovjeku čija je tragična sudbina Hrvatskoj donijela prvu Zlatnu palmu​


Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu.​


covjek-koji-nije-mogao-sutjeti.jpg


27. МАЈ 2024.

Nebojša Slijepčević u subotu je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, za film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Prva je to Zlatna palma za hrvatski film od osamostaljenja države, a „čovjek koji nije mogao šutjeti“ je Kaštelanin Tomislav Buzov. Priču o njemu na stranicama „Slobodne Dalmacije“ napisao je prije deset godina Boris Dežulović.

Tekst jer objavljen 27. veljače 2014. godine.

Na dan, 27. veljače 1993., grupa vojnika iz četničkog odreda Osvetnici, pod komandom zloglasnog Milana Lukića, na višegradskoj brani, hladnokrvno je likvidirala Tomislava Buzova.

Buzov je bio Hrvat, ali Hrvatska nikad nije čula za njega, njegova je se smrt baš nimalo ne tiče. Nije mnogo naših smrti u posljednjih dvadeset godina imalo smisla, ali kako je uvedeno da se smisao svake računa u prvom licu množine, smrt Tomislava Buzova jedna je od besmislenijih.

Tomislav je rođen u Kaštel Novom, kraj Splita. Predio Rudine Kaštelani u zajebanciji danas zovu Bad Blue Boys, BBB, jer tamo, kažu, žive samo Bosanci, Botići i Buzovi. Mnogo je znanih Buzova dala ova poznata kaštelanska obitelj, od dinastije Buzova u rugby klubu Nada sedamdesetih, do starlete i pjevačice Gordane Buzov, instant zvjezdice naših dana.

Tomislav nije spadao u poznate Buzove, njega se ni u Rudinama nitko ne sjeća. Davno je bilo kad je otišao iz Kaštela. Bio je oficir JNA, u Beogradu je dočekao penziju, pa rat. Imao je šezdeset tri godine, suprugu Koviljku i sina Darka, koji je bio na odsluženju vojnog roka u podgoričkom garnizonu.

Početkom 1993. u Bosni bijesni rat, beogradske novine pišu o Vance-Owenovom planu, ali svi znaju da ga bosanski Srbi neće prihvatiti. Tomu je strah za sina u vojsci, i odlučuje ga posjetiti. U subotu 27. veljače 1993., u deset ujutro, na četvrtom peronu Glavnog kolodvora u Beogradu ukrcao se na vlak 671 za Bar.

Već na polasku vlak je kasnio skoro sat vremena. Peronima su se muvale polupijane divizije vojnika, rezervista i vikend četnika, ulazile i izlazile iz vlakova, izlazile i ulazile u kolodvorske špelunke. Na izlazu iz grada, tek što su prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, u ionako puni vlak upala je nova grupa naoružanih vojnika, a kondukter je u pratnji dvojice policajaca počeo obilaziti vagone i tražiti vozne karte, te imena i prezimena putnika. Tomo Buzov, niti itko u kupeu, nikad nije čuo da se na voznu kartu upisuje ime i prezime. Kondukter je kratko objasnio da se ne boje, da se „pojavio neki veliki šverc, pa samo kontroliraju“.

Bila je veljača i bilo je hladno, svi su prozori u vlaku bili zatvoreni, pa je hodnike brzo ispunila zagušljiva napetost, a zrak otežao pijanom pjesmom iz vagon restorana. Kasno popodne, tek što su prošli Priboj, kompozicija je uz škripu stala, a iz hodnika se začulo glasno komešanje. Uskoro su se na vratima kupea pojavila trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama. Zatražili su osobne dokumente svih putnika. Netko izvana rekao je da vjerojatno traže švercere. Ili dezertere. Netko je šapnuo da traže balije. Netko je glasno rekao: „Abdić, ko je Abdić?“

Kroz prljave prozore mogla se vidjeti mala kućica s natpisom „Štrpci“. Žamor je postajao sve glasniji, uzavreo dječjim vriskom i ženskim plačem. Po prezimenima koje su prozivali vojnici na vratima kupea – „Bakija… Kusović… Softić…“ – postalo je jasno da traže muslimane. Neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je vani i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“ Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, nije više mogao slušati. Ustao je sa sjedišta i podviknuo: “Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!”

Što je htio, što je mislio da može, nikad nećemo saznati. Znamo što je mogao. Mogao je šutjeti. Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu. Možda bi ga do smrti živog izjedala krivnja nemoćnih, ali bi ga izjedala živog. Nije to, uostalom, odavno bila njegova vojska. Ovoj njegov čin nije ništa značio. Ova je vojska umjesto zvijezde imala kokardu, i samo je kratko rekla „Izađi!“. Malo kasnije ženski se vrisak iz vagona stopio s reskim zviždukom i vlak je produžio prema Prijepolju. Vani, pod pijanim okom Lukićevih četnika, na peronu je ostalo dvadeset uplašenih muškaraca – devetnaest muslimana i jedan Hrvat.

Pored neugledne kućice bilo je parkirano nekoliko automobila i jedan kamion. Jedan od naoružanih vojnika podigao je ceradu i muškarci iz vlaka u tišini su se počeli penjati unutra. Za svega nekoliko minuta, mala željeznička stanica Štrpci kraj Priboja bila je prazna. Bila je subota, 27. veljače 1993. godine.

Dvadeset putnika otetih iz vlaka 671 Beograd-Bar nitko nikad više nije vidio. Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, čuvajući nadu da joj je muž živ. „Kad se čovjek topi, za pjenu se hvata“, rekla je jednom prilikom. Čula je tako da su oteti viđeni u onoj pećini u kojoj se za onoga rata skrivao Draža Mihailović, drugi put da se nalaze u tvornici namještaja u Višegradu, pa da su ih oteli seljaci iz Rudog, pa da se nalaze u Čajniču. Onda joj je jedna žena koja živi u Brodarevu, između Bijelog Polja i Prijepolja, pričala da je bila kod sina na ratištu kraj Višegrada, i da je svojim očima vidjela dvije grupe zatvorenika. Jedni su dobijali jedan obrok dnevno, a drugi dva obroka. Sin joj je objasnio da su „ovi što dobijaju jedan obrok zarobljenici sa fronta, a ovi što dobijaju dva putnici iz voza Beograd-Bar, koji rade, pa ih moraju bolje hraniti.”

Koviljka se za pjenu držala pet godina, do ljeta 1998., kada će na Višem sudu u Bijelom Polju, na suđenju za otmicu u Štrpcima, svjedok Duško Petrović na fotografiji Tome Buzova prepoznati jednog od putnika odvedenih one subote kamionom iz Štrbaca u Višegrad, likvidiranih na mostu brane i bačenih u Drinu.
Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd-Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora.

Višegradski gospodar smrti Milan Lukić, vođa četničkog odreda Osvetnici, koji je u suradnji s policijom i vojskom organizirao otmicu, uhapšen je 2005. godine u Argentini i zbog niza strašnih zločina u Višegradu i Podrinju izručen Haagu. Ostali optuženi i danas su u bijegu. Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni čak i ljudi iz Jugoslovenskih železnica, nitko od njih nikad nije niti optužen.

Otmica i masakr muslimana iz vlaka 671 jedna je od najmračnijih priča suvremene srpske povijesti, od onih koje danas spominju samo nezavisni mediji i nevladine organizacije, svake godine obilježavajući te sramne datume, kojih je više od crvenih datuma u pravoslavnom kalendaru. Hrvatska o tom događaju ne zna ništa: 27. februar pripada tuđoj tuzi i tuđem stidu, poput srebreničkih „škorpiona“ ili one hladnjače pune mrtvih Albanaca što je isplivala iz Dunava 1999. godine.

Tomislava Buzova pak ne sjeća se nitko. Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih one subote na stanici u Štrpcima nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprotstavio srpskom vojniku.

Ne pamte ga ni suputnici iz vlaka 671, jer ih je bilo strah i gledali su u pod. Ne pamti ga nijedan preživjeli, jer nikoga nije spasio. Ne pamti ga ni onaj svezak enciklopedije mrtvih pod slovom N. N., jer imao je ime i prezime, znaju mu se i majka i ubojica. Neće ga pamtiti ni slučajni šetači, jer nema ni groba ni znamena. Neće ga, najzad, pamtiti ni kronike besmislenih smrti, jer takvih je previše, a svaka nekome pripada, i sva su pamćenja zauzeta.
Kaštelanin Tomislav Buzov naprosto ne pripada ničijem.
 

1717040148183.png

​

​

Divna subverzija iz Cannesa​


Beograd, 28.2.2018, foto: Peščanik
Beograd, 28.2.2018

DRAGAN MARKOVINA 27/05/2024

Vijest o tome da je Nebojša Slijepčević dobio Zlatnu palmu za kratki film, na filmskom festivalu u Cannesu stigla je toliko neočekivano i protutnjala je kompletnim medijskim prostorom regije onoliko brzo, koliko je kompletnu javnost zatekla. A onda se, nakon početne kombinacije šoka, ushićenosti i skoro nikakve informiranosti o temi pa i o dosadašnjem radu autora, ista ta javnost našla pred velikim pitanjem, kako ovu nagradu, čovjeka koji ju je zaslužio i samu temu zbog koje je nagrađen, tretirati.

Pa dok šokirana javnost razmišlja o ovom posljednjem, ovdje vrijedi napomenuti kako je jedini stvaran razlog zbog kojeg Slijepčević neće doživjeti sudbinu Želimira Žilnika čiji su „Rani radovi“ prvo dobili Zlatnog medvjeda u Berlinu, da bi odmah potom, sve do 1982. bili zabranjeni u Jugoslaviji, a njihov autor bio prisiljen karijeru graditi u Njemačkoj, u tome što ipak formalno živimo u demokraciji pa je takvo što danas nezamislivo.
No, zato je sve ostalo iz perspektive načina na koji je zamislivo aktivno opstruirati autora i njegov nepoželjan rad, svakako jako dobro poznato i, uostalom, već je iskorišteno protiv Nebojše Slijepčevića.

Zbog toga one kraćeg pamćenja vrijedi podsjetiti na akciju iz 2019. godine, pod nazivom „Meni se to gleda“ koju su hrvatski filmaši poveli s ciljem pritiska na HRT koji jednostavno nije želio prikazati čitav niz odličnih i nagrađivanih hrvatskih dokumentaraca, kojima je čak i sam HRT bio koproducent zahvaljujući starijim ugovorima, a sve pod nebuloznim izlikama o nedostatku interesa javnosti ili o neadekvatnoj minutaži filmova. Iako je svima bilo jasno da se radilo o nepoželjnom sadržaju.

Pritisak na kraju jeste urodio plodom, ali je ostalo to da jedan od najvećih vrućih krumpira bio upravo Slijepčevićev film „Srbenka“, koji se bavio procesom nastanka riječke predstave autora Olivera Frljića, o sudbini Aleksandre Zec i općenito Aleksandrinom sudbinom. Pa smo tako imali činjenicu da je Slijepčević dobio nagradu „Vladimir Nazor“ za film koji nikako nije mogao doći do šire publike.

E, sad, tema u Cannesu nagrađenog filma, „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, nije toliko zazorna široj hrvatskoj javnosti i službenoj politici, kao što je bila sudbina Aleksandre Zec, o čemu uostalom mogu posvjedočiti recentne izjave Zorana Milanovića na tu temu. Ali da ista ta javnost i politika ne znaju što bi s Tomom Buzovom i s njegovim činom te s njegovim mjestom u službenoj historiografiji i memoriji napravili, doista ne znaju.

Jer Tomo Buzov je bio sve ono što je službena hrvatska politika željela izbrisati. Hrvat, umirovljeni oficir JNA, koji se oženio u Srbiji i ostao živjeti u Beogradu, koji očito nije osjetio zov nacije početkom devedesetih, ali koji je istovremeno svojim herojskim činom vlastitog žrtvovanja, koje je iz perspektive konkretne pomoći bošnjačkim žrtvama iz tog zloglasnog voza bilo uzaludno, pokazao da je otpor nacionalističkom zlu koje je vodilo ratove u Hrvatskoj i BiH bio moguć i s potpuno drugačijih idejnih pozicija.

Šira hrvatska javnost stoga o Tomi Buzovu zapravo ni do danas ništa ne zna, a spomen ploča u njegovu čast i ponton u kaštelanskoj marini, u gradu u kojem je rođen, koji od 2015. godine nosi njegovo ime, je praktično isključivo plod privatne inicijative vlasnika marine, Joška Berketa i ljudi iz udruge „Mirno more“, a nikako neke službene politike sjećanja.

Što se tiče odnosa Srbije prema Tomi Buzovu, na Novom Beogradu, u kvartu u kojem je živio, jeste postavljena ploča njemu u čast, i to po odluci aktualnog vršioca dužnosti gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića, koji je tada vodio novobeogradsku opštinu. Ali to se opet desilo nakon privatne inicijative pa je prošle godine ploču netko uklonio, da bi onda opet, akcijom građana, bila iznova postavljena.

Jer, da se ne lažemo, niti Srbija ne zna što bi s Tomom Buzovom i njegovom ulogom u istoriji i kolektivnoj memoriji. Opet zbog njegovog porijekla, ali i zbog herojskog čina, no jednako i zbog toga što je suočavanje s vlastitom ulogom u devedesetima potpuno obesmišljeno u situaciji u kojoj su ideje te politike nikad življe u javnosti i u vladajućoj politici.

Tako ispada da je za memoriju na Tomu Buzova više napravio Boris Dežulović, koji je svojim tekstom o njegovoj sudbini, inspirirao mnoge, pa i samog Slijepčevića, nego bilo tko drugi.

Tomo Buzov otet je i ubijen kao čovjek koji nije mogao šutjeti, u jednoj od najmračnijih ratnih epizoda, kada su ratni zločinac Milan Lukić i njegovi vojnici, 27. februara 1993. zaustavili voz 671 na liniji Beograd-Bar, na stanici Štrpci, odnosno na djeliću pruge koji je ulazio u Bosnu i Hercegovinu, s namjerom da s voza skinu i pobiju ljude s bošnjačkim imenima i prezimenima, koji su svi bili državljani Srbije. To su na kraju i napravili, ali su uz njih osamnaestoricu, među kojima je bio i maloljetni, šesnaestogodisnji Senad Đečević, ubili i Tomu Buzova te još jednog čovjeka kojem se ne zna ni ime, a vjerovatno se radilo o nekom od studenata iz doba razmjene u okviru Nesvrstanih.

Do danas su pronađena tijela tek četvorice ubijenih, počinioci jesu osuđeni nakon višegodišnjih procesa, na sudu u Bijelom Polju, na uglavnom blage kazne i čitav slučaj prekrio je programirani zaborav. Naravno, ako ne računamo na nevladine organizacije, porodice žrtava i pojedine istraživačke novinare. Jer čak i u bošnjačkoj javnosti u Bosni i Hercegovini, koja nažalost mora živjeti s čitav nizom još gorih zločina nad Bošnjacima, pa i s pitanjem negiranja genocida u Srebrenici, priča o otmici ovog voza samo je jedna u nizu sličnih. A samim time i sudbina Tome Buzova, čovjeka koji iza sebe nema kolektiv koji će ga pamtiti.

Kao što kolektiv nije stajao iza njega, ni kada se odlučio žrtvovati.

Film Nebojše Slijepčevića, posebno nakon nagrade u Cannesu, postaje stoga divna diverzija u ovdašnjim politikama sjećanja i podsjeća na to da umjetnost može puno, posebno kad se radi iz bazičnog ljudskog uvjerenja.
 
wsox:
Ustaše su bile i ostali regularna vojska za vrijeme NDH a naravno bilo je i dobrih ali i zločinaca!
Kliknite za proširenje...
Ustaše nisu bili regularna vojska, već partijska milicija Ante Pavelića. Nešto kao SS u Trećem Rajhu.
To su bili koljaci i ubice. Zlocinci prvog reda. Predvodnici genocida. Genocid u NDH je dokazan i tu se nema više šta dodati, čitaj:

https://sr.wikipedia.org/sr/Геноцид_над_Србима_у_Независној_Држави_Хрватској

Dakle, genocid je nesporan.
 
комшија:
Pogledajte prilog 1553856


Hrvatski film dobio Zlatnu palmu u Cannesu, govori o zločinu u Štrpcima​


1716660573-1716475661-CKNMS-v2_1.6.1-900x626-750x522.jpg


25. maj 2024 20:10

Film Čovjek koji nije mogao šutjeti, redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića i producenata Katarine Prpić i Danijela Peka (Antitalent), osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film na Filmskom festivalu u Cannesu.

Svečanoj premijeri dan ranije u Debussy dvorani prisustvovali su redatelj i scenarist Nebojša Slijepčević, producenti Katarina Prpić i Danijel Pek, koproducentica Katya Trichkova, uz pridruženu producenticu Kristinu Samsarovu (Contrast Films, Bugarska), koproducentica Noëlle Lévénez (Les Films Norfolk, Francuska) i koproducent Boštjan Virc, uz Natašu Vugrinec (Studio Virc, Slovenija) te glumci Goran Bogdan, Alexis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš i montažer Tomislav Stojanović, direktor fotografije Gregor Božič, oblikovatelj zvuka Ivan Andreev te predstavnici Hrvatskog audiovizualnog centra na čelu s ravnateljem Chrisom Marcichem, prenosi index.hr.

“Biti u službenoj konkurenciji Filmskog festivala u Cannesu je velika čast, ali i priznanje za dobro obavljen posao. Sve vrijeme stvaranja ovog filma bili smo uvjereni da radimo nešto važno. Bili smo vjerni Nebojšinoj redateljskoj viziji koja je tako jasno postavljena da je svaki autor i član ekipe mogao dati svoj maksimalan doprinos. Ovaj film je dokaz da je stvaranje filma kreativna suradnja više ljudi i drago nam je da su neki od njih danas ovdje”, rekla je povodom premijere u Cannesu producentica Katarina Prpić.

Prvi hrvatski film koji je osvojio ovu nagradu​

Film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića drugi je hrvatski film od osamostaljenja koji se na Filmskom festivalu u Cannesu prikazuje u glavnom natjecateljskom programu, odnosno u konkurenciji za Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film (Short Film Competition). Prije njega, jedini je bio Ciao mama Gorana Odvorčića (Propeler Film) 2009. godine. Film je u kratkometražnu konkurenciju uvršten među više od 4200 prijava.


“Publika u Cannesu je izuzetno navijačka i jako podržava filmove, tako da je svaka projekcija ovdje dobro prihvaćena i uvijek je dobra atmosfera. Kada imate film u bilo kojem od tri programa u Cannesu, možete biti jako ponosni, a činjenica da je ovaj film u službenoj konkurenciji veliki je uspjeh jer konkurira za vjerojatno najvažniju filmsku nagradu na svijetu, Zlatnu palmu. Jako smo sretni i stvarno mislim da ovaj film to zaslužuje i veselimo se što smo u tako dobrom društvu”, izjavio je producent Danijel Pek.

Radnja​

Radnja filma zbiva se 27. veljače 1993. godine, na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti.

Scenarij za film, osnovan na istinitom događaju, napisao je redatelj Nebojša Slijepčević. Uloge u filmu nose Goran Bogdan, Alexis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić, Mijo Pavelko, Martin Kuhar, Jakov Zovko i Robert Ugrina.

“Fantastično je iskustvo bilo snimati s međunarodnom ekipom. Glumci dolaze iz mnoštva zemlja – tu je Goran Bogdan, naš glavni glumac koji mi je bio prvi izbor i bio sam sretan što je našao vremena za film, iako je bio zaista prebukiran. Zatim, imamo francuskog glumca Alexisa Manentija koji je jednako bukiran i koji je, također, za nas našao nekoliko dana. Imali smo i Dragana Mićanovića koji je došao iz Beograda. Sve u svemu, imali smo ‘all star’ ekipu i to se vidi u filmu. Bolje nije moglo biti i jako sam zahvalan i sretan zbog toga”, dodao je Slijepčević.

1716663799-AA-20240525-34681556-34681555-77_FILMSKI_FESTIVAL_U_CANNESU_DODJELA_ZLATNE_PALME-1024x683.jpg
Anadolija

Čovjek koji nije mogao šutjeti realiziran je pod okriljem kuće Antitalent. Koproducentice su Katya Trichkova (Contrast Films, Bugarska) i Noëlle Lévénez (Les Films Norfolk, Francuska), a koproducent Boštjan Virc (Studio Virc, Slovenija).

Film je nastao uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra. Prodajni zastupnik filma je francuski Manifest.

“Ovo nam je drugi film u glavnom programu Cannesa i to je ogromna stvar. Film Nebojše i Antitalenta je odličan, a ponosni smo što u Cannesu ima i drugih hrvatskih filmaša. Ovo puno znači za hrvatski film i njegovu vidljivost te je pokazatelj sjajne budućnosti”, zaključio je Chris Marcich, ravnatelj HAVC-a.

link

Отмица у Штрпцима је ратни злочин од 27. фебруара 1993. године када су припадници паравојне јединице под командом звери у људском облику, Босанца Милана Лукића, отели и побили путнике, 18 Бошњака и једног Хрвата, који су већином били држављани СР Југославије и углавном су били из Прибоја, Пријепоља, Београда и Подгорице.
После победе на престижном фестивалу у Кану, сада ће цео свет да гледа филм о том језивом злочину који је починила једна од српских паравојних формација. Па зар то није фантастично?!
Kliknite za proširenje...
mi smo dobili pre njih za kratki... iznenadna i prerana smrt pukovnika k.k...milos radovic...snimljen za jedan dan, montiran i postprodukciono obradjen za dva.
 
Cro_čvarak:
https://avaz.ba/showbiz/film-i-tv/9...nu-tokom-rata-u-bih-dobio-zlatnu-palmu-u-kanu

Zaista veliki i senzacionalni uspjeh hrvatskog filma!!!! Jako je to zanimljivo, glavni tragični junak priče je Hrvat Dalmatinac koji se vjerojatno čudno kako su se ljudi u njegovim Kaštelir okrenuli protiv JNA, vjerojatno mislio da su postali ustaše. Njega nitko ne bi digao da je mogao šutiti, ali nije mogao šutiti o činjenici da će putnici iz vlaka biti likvidirani samo zbog svog porijekla!!! Autor filma je Srbin iz Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su takodjer stradali na svoj način ali snimio je film o stradanja drugog naroda kroz žrtvu pripadnika trećeg naroda.
Kliknite za proširenje...
Успех је свакако, пре свега за редитеља, али није то "велика" Златна палма и не треба претеривати. Тамо постоје различите селекције, а ово је награда за краткометражни филм. Иначе, у жирију који му је доделио награду је био и српски редитељ Владимир Перишић (чији је филм прошле године такође добио награду у некој селекцији). Добио ју је и Милош Радовић 1987. ("Изненадна и прерана смрт пуковника К.К"), а 2003. и Павле Вучковић ("Бежи зеко, бежи").
 

1717322117054.png

​

​

Slijepčević: Herojstvo Tome Buzova ne zadovoljava nijedan nacionalistički narativ​


"U herojskom činu Tome Buzova prepoznao sam nešto što nije samo historijska, već i aktualna priča"​


Tomo-Buzov-Beograd-spomen-ploca-screenshot-RSE-1024x739.png


01. ЈУН 2024.

Krajem februara 1993. godine Tomo Buzov, umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije (JNA), putničkim vozom koji je saobraćao na liniji Beograd – Bar krenuo je u posjetu sinu Darku. No, voz je zaustavljen u Štrpcima, malom mjestu u blizini Višegrada, nakon čega su srpske paravojne snage izdvojile 19 osoba – 18 Bošnjaka i jednog Hrvata.

U vozu koji je prevozio 500 putnika, tom zločinu usprotivio se jedino Tomo Buzov, hrabro ustavši i pitajući ih “šta rade” i “čija su vojska”. Rijedak čin hrabrosti odveo ga je u smrt, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Tri decenije poslije, u zemljama bivše Jugoslavije se o njegovoj hrabrosti i pravičnosti malo govori, a još manje zna. Priču o izuzetnom junaštvu čovjeka koji se hrabro i bez razmišljanja suprotstavio zlu, hrvatski reditelj i scenarista Nebojša Slijepčević čuo je igrom slučaja, a prepoznavši u njoj univerzalnost odlučio ju je ekranizirati.

Upravo je za taj film, snimljen po istinitom događaju, a simbolično nazvan Čovjek koji nije mogao šutjeti, dobio Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film na Filmskom festivalu u Cannesu.

“Moja početna ideja je upravo ona koja je realizirana u filmu, a to je da se bavim svjedocima zločina, dakle ne direktno ni Tomom Buzovom, ne žrtvama, ne počiniteljima, nego onom četvrtom stranom – ljudima koji su šutke promatrali šta se zbiva”, kaže Slijepčević u razgovoru za Al Jazeeru.

Iz Cannesa ste u Zagreb donijeli jednu od najvećih svjetskih filmskih nagrada. Jesu li se slegle emocije? I s kakvim ste je emocijama dočekali?

– Mislim da bi bilo stvarno arogantno, ne samo od mene, nego od bilo kojeg redatelja na svijetu, da očekuje da će dobiti Zlatnu palmu. To je nešto što se ne očekuje, jer jednostavno ima previše dobrih filmova na svijetu da bi mislio da je baš tvoj taj posebni. Mora se poklopiti jako puno stvari, a u krajnjem slučaju morate imati i žiri kojem će se svidjeti vaš film. Meni se to sve nekim čudom dogodilo: žiri je navodno jednoglasno odlučio da je upravo naš film zaslužio nagradu.

Neopisivo sam počašćen i svjestan sam, naravno, da je moglo biti i drugačije jer je stvarno bila jaka konkurencija i da je neki drugi žiri odlučio drugačije, to bi također bilo pravedno.

Obrađujući strašan zločin iz proteklog rata skrenuli ste pažnju javnosti na Tomu Buzova i njegov herojski čin. Time je do izražaja došla činjenica da se o njemu u regiji jako malo govori i zna. Šta mislite: zbog čega je to tako? I kako ste uopće Vi saznali za njega i taj čin?

– Mislim da je savršenu dijagnozu još prije desetak dao Boris Dežulović [čiji je tekst 18 ruža, za 19 žrtava mene inspirirao za ovaj film] kada je objasnio da Tomo Buzov ne paše nikome od postjugoslavenskih zemalja zato što njegova priča ne zadovoljava nijedan nacionalistički narativ.

Po hrvatskim kriterijima, a to vidimo i po recentnim napisima po hrvatskim desnim medijima, on je izdajnik samim tim što je bio oficir Jugoslavenske narodne armije (JNA), iako je otišao u mirovinu početkom rata jer očito nije želio sudjelovati u takvoj JNA kakva je postala devedesetih. To nacionalistima ništa ne znači, on je svejedno za njih loš Hrvat, jer je živio u Beogradu i bio pripadnik, makar umirovljeni, JNA.

Za Srbe je očito loš oficir JNA zato što se nije priključio agresiji na susjedne zemlje i zato što se suprotstavio srpskim paravojskama.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, prilikom obilježavanja godišnjice zločina, znalo se zaboraviti Buzova već po samoj činjenici da je po nacionalnosti Hrvat.
Zbog svega toga, nikome nije bilo u interesu naglašavati njegovo herojstvo.

Na fonu toga, mislite li da ovaj film može ispraviti tu nepravdu i spasiti Tomu Buzova od zaborava?

– Mislim da sada može i da to upravo čini. Naravno, to je opet zasluga te Zlatne palme, nevjerojatne nagrade koja je nakon Oscara najpoznatija na svijetu. Gotovo da nema osobe koja za nju nije čula, a posljedično i za filmove koji zasluže tu Palmu vlada pojačan interes. Prema tome, to na neki način ispravlja nepravdu prema Buzovu.

No, ono što bih naglasio je da ovaj film priču Tome Buzova priča na način da se s njom mogu identificirati i današnji gledatelji i shvatiti da se slična situacija na određeni način i događa nama danas, da svjedočimo nekom nasilju koje nije usmjereno neposredno prema nama, mi smo od njega sigurni, ali smo njegovi svjedoci. I nalazimo se pred etičkom dilemom – kako postupiti? Da li ga ignorirati, praviti se da ga ne vidimo ili se uključiti, na neki način stati na stranu žrtve, riskirajući tim da i sami postanemo žrtve.

Jasno je da je poruka filma univerzalna. Jeste li upravo to imali na umu kada ste odlučili raditi na ovom filmu? I koliko je u konačnici važno da ne šutimo, da se suprotstavimo nasilju čak i onda kada nismo direktna meta?

– Ta univerzalnost sigurno jeste glavni razlog zašto sam odlučio napraviti film po ovoj temi. Prepoznao sam nešto što nije samo povijesna, nego aktualna priča koja se može na neki alegorijski način ispričati kroz čin Tome Buzova.

E sad, nisam tu da govorim ljudima kako se svatko od nas treba ponašati i živjeti. Film tu ne daje odgovor, nego postavlja pitanje. I to je najviše što mogu tražiti od filma, da gledatelji nakon toga razmisle o sebi, o svojim postupcima i svom životu, kao što sam i ja radio dok sam stvarao film.

Iako je Vaš film fikcionalan, on je inspirisan stvarnim događajem. S obzirom na to, kako je izgledalo Vaše istraživanje za potrebe filma i jeste li tokom rada na filmu uključili i Tominu porodicu?

– Prije nego što sam se uopće počeo baviti temom, došao sam do Tominog sina, Darka Buzova, i tražio dozvolu da snimam film o njegovom ocu. Tek nakon toga sam odlučio da radim taj film. Potom sam pročitao sve što je bilo dostupno u medijima, uključujući i transkripte sa suđenja jednom od počinitelja zločina koji se dogodio devedesetih u Crnoj Gori.

Pročitao sam ne znam ni sam koliko stranica dosjea i na osnovu toga bazirao ovu priču koja je u konačnici fikcionalna, ali zasnovana na stvarnom događaju, na stvarnim dijalozima. Fikcionalna je zato što su u njoj neki ljudi izmišljeni, ali inspirirani stvarnim osobama.

Koliko dugo ste radili na filmu i šta je bilo najizazovnije u procesu rada?

– Radili smo godinama i bilo je puno izazova. Prvi je taj što je film jako skup, pa smo morali tražiti financije na sve strane i u konačnici napravili koprodukciju čak četiri zemlje.

A bio je tu i problem rekonstrukcije tog perioda: trebalo je pronaći vagon koji izgleda kao da su devedesete, trebalo je pronaći komad pruge gdje možemo snimati nesmetano.

Uz to, ja sam imao sreću da su mi pristali glumiti neki od najboljih glumaca ovih prostora kao što su Goran Bogdan, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, a pridružio se i francuski glumac Alexis Manenti. Ipak, trebalo je sve te iznimno zaposlene i uspješne ljude spojiti u isto vrijeme na istom mjestu, što nije bilo lako.

Projekt je bio kompleksan, ali smo bili savršeno pripremljeni što je dalo rezultat.

Spomenuli ste problem rekonstrukcije tog perioda. Kako se to u konačnici riješilo i gdje ste snimali?

– Na kraju smo, vjerovali ili ne, snimali u samom centru Zagreba. Našli smo na glavnom kolodvoru sporedni dio pruge gdje se inače peru vagoni, gdje kroz prozor kad gledate vidite neki krš, neku prastaru zgradu koja izgleda kao da je ne 1993, nego 1943. godina.

Kakvi su Vam dalji profesionalni planovi?

– Planovi su isti kao i prije ove velike nagrade. Pripremam nekoliko filmskih projekata, dva dugometražna dokumentarna filma. Ova nagrada mi je dala vjetar u leđa da baš tim projektima stavim prioritet.

Kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti reditelja i scenariste Nebojše Slijepčevića i producenata Katarine Prpić i Danijela Peka (Antitalent), osvojio je Zlatnu palmu na 77. izdanju Filmskog festivala u Cannesu, jednom od najznačajnijih i najprestižnijih filmskih festivala.

Uloge su ostvarili Goran Bogdan, Alexis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić, Mijo Pavelko, Martin Kuhar, Jakov Zovko i Robert Ugrina.

Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Bugarske, Francuske i Slovenije.

Nebojša Slijepčević je karijeru je započeo kao jedan od autora hvaljenog televizijskog serijala Direkt. Režirao je dva uspješna dugometražna dokumentarca – Gangster te voli i Srbenka, te brojne kratke dokumentarne i igrane filmove prikazane na najvažnijim svjetskim festivalima, za koje je dobio više od 40 nagrada.

Četiri puta je nagrađen na Sarajevo Film Festivalu, dva puta na ZagrebDoxu, a vrijedi izdvojiti i nagradu Doc Alliance Selection Award i ulazak u uži izbor za Evropsku filmsku nagradu s filmom Srbenka. Za taj film dobio je godišnju državnu nagradu Vladimir Nazor za najbolje filmsko ostvarenje u 2018. godini.
Za svoje televizijske filmove tri puta je nominiran za nagradu Prix Europa.

Al Jazeera
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

N
S-500 na Krimu, govori da će biti obarani i sateliti u niskoj orbiti koji učestvuju u navođenju Ukrajinskih raketa
Odgovora
8
Pregleda
207
dlugomir
dlugomir
H
Dobri politički govori
Odgovora
7
Pregleda
229
Beli Gibson
Beli Gibson
Casual Observer
Хрватски полицајци: Наређење с врха, српски министар не сме ући у Јасеновац
11 12 13
Odgovora
312
Pregleda
3.409
крсташ
крсташ

Back
Top