Hrvati vs Srbi

Jesu li svi štokavci srbi?

  • Da

    glasova: 11 47,8%
  • Ne

    glasova: 10 43,5%
  • Ne znam/rezultati

    glasova: 2 8,7%

  • Ukupno glasova
    23
Oces rec da su izdrzali zulum i nisu se poturcili, ali nisu mogli odolit masnoj ponudi mlečana?
Turci su bili manje totalitarni.


Albanci madari nijemci...
Oni su ziveli u multietnickoj Austrougarskoj ili u Osmanskom carstvu a ne u Madjarskoj, Srbiji, Albaniji. Jugoslavija je nastala po istoj ideji, tada jos nije jako zavladala ideja nacionalnih drzava.

Kako cu onda znat jesan li hrvat ili srbin porijeklon? I ko je prvi doša na taj teritorij?
Po religiji. Ta teritorija je bila granica izmedju Srba i Hrvata.
 
Turci su bili manje totalitarni.



Oni su ziveli u multietnickoj Austrougarskoj ili u Osmanskom carstvu a ne u Madjarskoj, Srbiji, Albaniji. Jugoslavija je nastala po istoj ideji, tada jos nije jako zavladala ideja nacionalnih drzava.


Po religiji. Ta teritorija je bila granica izmedju Srba i Hrvata.
Al si se izlupa za medalju
Procitan da su turci tolerantni,a onda da nismo zivili u mutlietnickim drzavama
 
Al si se izlupa za medalju
Procitan da su turci tolerantni,a onda da nismo zivili u mutlietnickim drzavama
Pa ziveli smo u multietnickim drzavama, to je u to vreme bila norma. Turci su bili tolerantniji od katolika, u samom osmanskom Istanbulu trecinu grada je cinilo pravoslavno stanovnistvo dok su katolici vrsili nasilna pokatolicavanja pravoslavaca.
 
Jbt u BiH, Slavoiji i Dalm. Zagori nije ostalo 10 katoličkih crkava nakon provale Osmanlija, a u to vrime se uredno grade pravoslavne na svim tim okupiranim zemljama, ali i u Srbiji koja je pod Osmanlijama. Stvarno ne vidim šta bi nekog Srbina pravoslavca u 17. ili 18. st. nagnalo da odbaci vjeru svojih predaka i postane katolik kad mu to samo donosi probleme i brige od Osmanlija(a mislim i veći porez šta isto nije zanemarivo u ciloj toj priči).
 
Jbt u BiH, Slavoiji i Dalm. Zagori nije ostalo 10 katoličkih crkava nakon provale Osmanlija, a u to vrime se uredno grade pravoslavne na svim tim okupiranim zemljama, ali i u Srbiji koja je pod Osmanlijama. Stvarno ne vidim šta bi nekog Srbina pravoslavca u 17. ili 18. st. nagnalo da odbaci vjeru svojih predaka i postane katolik kad mu to samo donosi probleme i brige od Osmanlija(a mislim i veći porez šta isto nije zanemarivo u ciloj toj priči).
Mene zanima samo kako u njih postoji toliki broj ispranih mozgova po tome pitanju
Ni kod slovenaca ni kod crnogoraca ni kod makedonaca ne postoji toliko propagande kao u njih
 
Mene zanima samo kako u njih postoji toliki broj ispranih mozgova po tome pitanju
Ni kod slovenaca ni kod crnogoraca ni kod makedonaca ne postoji toliko propagande kao u njih
Vjerovatno iz razloga jer ostali navedeni nisu imali pretenzije na tuđe zemlje pa im nije tribala takva vrsta propagande koja će to opravdat i prikazat ka njihov vjekovne zemlje na koje oni polažu svoje povijesno pravo.
 
Vjerovatno iz razloga jer ostali navedeni nisu imali pretenzije na tuđe zemlje pa im nije tribala takva vrsta propagande koja će to opravdat i prikazat ka njihov vjekovne zemlje na koje oni polažu svoje povijesno pravo.
Bilo mi je bas milo kad san procita srbi svi i svuda nedavno jer san do tad virova da su problemi nastali 1918
Oni su imali tu mitomaniju da su superiorni mnogo ranije i to na temelju "logike"
 
Vjerovatno iz razloga jer ostali navedeni nisu imali pretenzije na tuđe zemlje pa im nije tribala takva vrsta propagande koja će to opravdat i prikazat ka njihov vjekovne zemlje na koje oni polažu svoje povijesno pravo.
Bingo! Pogodio si samu srž problema. Budući da Srbi ne mogu ničim i nikako dokazat da su hrvatske povijesne zemlje bile njihove, onda se koriste krivotvorenjem povijesti izmišljajući kako su tu živjeli Srbi koji su, eto pokatoličeni pa su postali Hrvati, ali to ništa ne znaju. Ista je stvar sa hrvatskom ranosrednjovjekovnom kraljevinom te knezovima i kraljevima. Srpskoj ideologiji koja ima teritorijalne aspiracije i želju za širenjem ne odgovara potvrđeni povijesni narativ o postojanju rane hrvatske države i vladara, jer im to veoma remeti njihove teritorijalne ciljeve. Budući da znaju kako ne mogu polagati pravo na zemlju koja je imala svoju državnost i vladare od starine, morali su početi negirati postojanje ranosrednjovjekovne hrvatske države i vladara, jer im je to bio jedini mogući pokušaj da ostvare svoj cilj. Drugim riječima, stvaraju revizionističku povijest u hodu kako bi opravdali svoje neutemeljene i lažne zahtjeve. :kafa:
 
Bingo! Pogodio si samu srž problema. Budući da Srbi ne mogu ničim i nikako dokazat da su hrvatske povijesne zemlje bile njihove, onda se koriste krivotvorenjem povijesti izmišljajući kako su tu živjeli Srbi koji su, eto pokatoličeni pa su postali Hrvati, ali to ništa ne znaju. Ista je stvar sa hrvatskom ranosrednjovjekovnom kraljevinom te knezovima i kraljevima. Srpskoj ideologiji koja ima teritorijalne aspiracije i želju za širenjem ne odgovara potvrđeni povijesni narativ o postojanju rane hrvatske države i vladara, jer im to veoma remeti njihove teritorijalne ciljeve. Budući da znaju kako ne mogu polagati pravo na zemlju koja je imala svoju državnost i vladare od starine, morali su početi negirati postojanje ranosrednjovjekovne hrvatske države i vladara, jer im je to bio jedini mogući pokušaj da ostvare svoj cilj. Drugim riječima, stvaraju revizionističku povijest u hodu kako bi opravdali svoje neutemeljene i lažne zahtjeve. :kafa:
Ovo je većim dijelom točno, no opisuje suženo srpski svjetonazor, i to u odnosu na Hrvate, a o hrvatskoj poziciji ne govori. Njabolji opis je u knjizi Čović et al "Izvori velikosrpske agresije", 1991., ali bi mogli poslužiti i popularni videi na podcastu Velebit, jedan Domagoja Vidovića, drugi ovaj posljednji Gordana Malića kog sam bio spomenuo u odgovoru na tvoj upit, i dosta je vidjeti od 1:23:00 do konca.

1. Hrvati su kao narod oubličeni kroz stoljeća povijesnim iskustvom u kom su kao differentia specifica ulogu imale hrvatski jezik, bilo staroslavenski hrvatske suvrsti, a više govorni u književnosti. Govornim jezikom su se odvojil od istokonfesionalnih Mađara, Nijemaca, Talijana...a konfesijom od Srba i BH Muslimana. Hrvatsko je povijesno iskustvo stezanja i gubitka teritorija i osim vojne borbe, poglavito pravno-politička preko Sabora i kulture od renesanse nadalje, s političkim programima koji su polazili od "širega"- panslavenstvo, ilirizam- u kojima je hrvatski identitet, često i pod drugim imenom, trebao naći mjesto kao dio u mozaiku. Otud i reginalizam u imenima koji je usporavao nacionalnu integraciju, uz univerzalizam Katoličke crkve. Ukratko- čuvari i promicatalji hrvatskoga identiteta u prednacionalno doba su bili ostatci aristokracije, napose kroz Sabor i inteligenicija, često vezana za Crkvu,ali i bez nje (Bartol Kašić, Ivan Lučić Lucius, Ritter Vitezović,..). Tu su vidljive dvije struje u 19. st., ilirsko-jugoslavenska koja je tradicionalno hrvatska, i pravaška koja se iako naslanja na povijesna prava, artikulira nacionalizam tipa 19. stoljeća. Tako se nastavilo do stvaranje samostalne Hrvatske 1991. uz oscilacije amo-tamo. Hrvatski je identitet ekskluzivan prema "Balkancima", jer postoji odbojost prema tom mentalitetu, ali i prema Nijemcima, Talijanima...što je zorno u jeziku, ali inkluizivan demografski-nacionalno. Kod Hrvata se kroz povijest ide od "šireg" prema "užem".

2. Srpsko je iskustvo ekspanzije i širenja, prvo u srednjovjekovnoj državi, a nakon propasti Srbi i srbizirani Vlasi se šre na zapad, u veći dio Bosne i dio Hrvatske, i na sjever u Ugarsku. Njhov stožer nije do 19. st. ni jezik ni inteligencija ni kultura, nego nacionalna konfesija kao u svih pravoslavaca (glede kulture, ona je u okviru pravoslavno ćiriličarske tradicije i oko deifikacije srednjovjekovnih Nemanjića, a na pučkoj razini oko mitizacije Kosovske bitke, iako kasnije). Kako su počeli nacionallni pokreti u 19. st. i njihova borba za oslobođenje od Osmanlija, proširili su apetite na maksimalistički način, gdje ih je podkurila i rana slavistika bajkom o štokavštini i srpstvu. No to se odnosi samo na zapad (BH, Hrvatska, dio Ugarske), a na istoku i jugu (Makedonija, Kosovo, Albanija, dijelovi Grčke i eventualno Bugarske) mješavinom geopolitike i idealiziranoga "dušanizma" (tu jezik i govor nemaju veze s ambicijama).
Oni su povijesno išli od "užeg" prema "širem".

Dakle, priče o štokavštini su važne jedino u sukobu s Hrvatima, dok inače nemaju važnosti. Od velikih planova Karadžića i Garašanina ostala im je jedino RS (plus Vojvodina, ali to je bilo i prije), no i ona kao dio druge države, gdje nisu uspjeli, a kamoli drugdje.

O slabostima i snagama jednih i drugih dobar je zaključak pokojnog političara, povjesnika i publicista Ljubomira Antića (Antić u svojoj knjizi jedino nije obradio ulogu rane slavistike s mitom o štokavštini, što je jak propust):

https://www.matica.hr/vijenac/356/nacionalni-programi-i-kolektivna-odgovornost-5459/

Nacionalni programi i kolektivna odgovornost​

 
Ali i pismom i dijalektima
Glede pisma, to se odnosilo praktički uglavnom na 19. st., a dijalekti nisu imali važnu ulogu. U jezičnom pogledu, ključan je bio književni jezik, a taj se samosvjesno odvojio tekar od oko 1930. Dijalekti su unutarhrvatska stvar koja nije imala veze sa Srbima.

Starinski gledano, a što više ne vrijedi, rekao je za 19. st. poznati filolog Marcel Kušar u osvrtu na srbokatolike:
https://archive.org/details/dubrovcani-jesu-li-hrvati

Tako ako mi danas promotrimo: što znamenuju pojmovi: Hrvat i Srbin, uvjerićemo se lako da ideju srpsku sastavljaju danas ovi znakovi :
1.) U politici — aspiracije, koje se obično označuju imenom , Dušanovo carstvo.“ a koje imaju središtem gravitacije Biograd; 2.) u religiji, — „sveto pravoslavlje ; 3.) u literaturi, — osobito, ćirilsko pismo, a onda i ekavski dijalekat; napokon tomu svemu pridodat i 4.) ime srpsko. Ovo su znakovi srpstva, i tek onaj u koga se svi ti znakovi nalaze smatra se pravim Srbinom.

Pojam Hrvat, ko dobro promisli, obuhvata danas ove znakove: 1) U politici, — nastojanje za političnim sjedinjenjem svih hrvatskih zemalja s maticom svojom Hrvatskom, koje se u Dalmaciji očituje osobito u biranju zastupnika za sabor i vijeće i općinskih zastupstava hrvatske stranke ; 2) u literaturi, — latinica i ijekavština kao književni jezik i pripoznavanje Zagreba književnim svojim središtem ; k tomu još 3) ime hrvatsko.

To je bilo koncem 19. stoljeća, a izmijenilo se u 20. i 21. stoljeću, no dio i dalje ostaje.
 
Kad su ti austrijanci silovali žene,otimali dicu,palili crkve iz dosade?
Ljudi su sikli prste dici,tetovirali divojke,skupljali po 100 ljudi na svadbe, bižali u druge krajeve...

Izvini, ali jednostavno nije ni za poređenje, ni po kakvom kriterijumu uključujući ni izdvajanjem bilo kakvog pojedinačnog događaja. :D

U katoličkim zemljama nisi uopšte ni mogao biti musliman. Sve bi bilo bez ikakvog izuzetka rušeno, paljeno, itd. po modelu Eugena Savojskog u Sarajevu (i, zapravo, mnogo goreg).

Ovde si imao celi koncept naroda knjiga, a Evropa je bila začaurena i u verskim ratovima, najstrašnijoj koljačini koju smo videli do verovatno po zverstvima Drugog svetskog rata, a ne Prvog.

O antisemitizmu da uopšte ni ne govorimo. od progona do progona Jevreja, kojima je Osmansko carstvo bilo utočište. Je li ti uopšte znaš da je Solun imao većinski jevrejsko stanovništvo (i, suštinski, bio takoreći prestonica Jevreja). Moskopolje i još mali milion stvari uopšte nisam ni pominjao...

Doslovno, kao što rekoh, nije ni za poređenje...
 
Dotakli smo katolika i pravoslavaca za vrime Osmanlija pa evo kako su prošle katoličke crkve na prostoru BiH nakon njihovog prodora SREDNJOVJEKOVNE CRKVE U BiH DO 1463. GODINE

Fra Andrija Zirdum (1937 - 2017) objavio je 2007. godine svoje kapitalno djelo Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini i u njemu mapu preko četiri stotine srednjovjekovnih crkava, kojoj je temelj bila njegova studija Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine do 1463. godine, objavljena u časopisu Bosna franciscana br. 15/2001. Obavljajući i dalje svoja istraživanja, Zirdum je dvanaest godina kasnije u istom časopisu (Bosna franciscana br. 39/2013) objavio dodatna saznanja o crkvama iz tog razdoblja, u članku koji ovdje donosim. U znanstvenoj i kulturnoj javnosti u Bosni i Hercegovini rezultati Zirdumovih istraživanja do sada su uglavnom prešućeni, kritički nevalorizirani. (I. Lovrenović)


e) U prodorima Osmanlija u današnju BiH, koji su trajali preko dvjesto godina, sve su kršćanske crkve bile porušene osim onih koje su bile adaptirane u islamske bogomolje. Navodim neke od njih: Bihać/Sv. Antuna/Fethija, (Grad je osvojen 19. VI. 1592. a već 30. IX. Mehmed-paša navodi da je u gradu “sagrađena džamija u kojoj se molio za zdravlje velikoga cara”), Bihać/Sv. Elizabete, Cazin, Foča, Stolac, Jajce/Sv. Marija, Srebrenica, Zvornik/Sv. Nikola, Vinica/Sv. Ilije, Stari Teočak/Ugljevik i neke druge. Dobar poznavatelj srednjovjekovne povijesti i arheologije Pavao Anđelić argumentirano tvrdi, da gdje god je do sredine XIX. stoljeća postojala džamija, tu je ranije bila neka kršćanska crkva. I u osmanskom razdoblju obični građani, iz poštovanja ili bojazni, nerado se uzimali zemlje bivših crkvišta.

Katolici su se preko tri stoljeća – u svemu građani drugoga reda – u nedostatku građevina, sastajali na ruševinama starih crkvišta, uz koja su nerijetko bila i groblja, što su kasnije biskupi, apostolski vikari, bilježili u svojim pohodima i izvještajima. I objavljivanje starih matica, posebno umrlih, omogućili su nam da otkrijemo neke spomenute a preslojene crkve.


PS koliko je porušeno pravoslavnih crkava i manastira na prostoru BiH(ili u Hrv.,) nakon Osmanskih prodora i osvajanja? A koliko ih je sagrađeno u tom periodu od cca 15. - 19.st.?
 
Dotakli smo katolika i pravoslavaca za vrime Osmanlija pa evo kako su prošle katoličke crkve na prostoru BiH nakon njihovog prodora SREDNJOVJEKOVNE CRKVE U BiH DO 1463. GODINE

Fra Andrija Zirdum (1937 - 2017) objavio je 2007. godine svoje kapitalno djelo Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini i u njemu mapu preko četiri stotine srednjovjekovnih crkava, kojoj je temelj bila njegova studija Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine do 1463. godine, objavljena u časopisu Bosna franciscana br. 15/2001. Obavljajući i dalje svoja istraživanja, Zirdum je dvanaest godina kasnije u istom časopisu (Bosna franciscana br. 39/2013) objavio dodatna saznanja o crkvama iz tog razdoblja, u članku koji ovdje donosim. U znanstvenoj i kulturnoj javnosti u Bosni i Hercegovini rezultati Zirdumovih istraživanja do sada su uglavnom prešućeni, kritički nevalorizirani. (I. Lovrenović)


e) U prodorima Osmanlija u današnju BiH, koji su trajali preko dvjesto godina, sve su kršćanske crkve bile porušene osim onih koje su bile adaptirane u islamske bogomolje. Navodim neke od njih: Bihać/Sv. Antuna/Fethija, (Grad je osvojen 19. VI. 1592. a već 30. IX. Mehmed-paša navodi da je u gradu “sagrađena džamija u kojoj se molio za zdravlje velikoga cara”), Bihać/Sv. Elizabete, Cazin, Foča, Stolac, Jajce/Sv. Marija, Srebrenica, Zvornik/Sv. Nikola, Vinica/Sv. Ilije, Stari Teočak/Ugljevik i neke druge. Dobar poznavatelj srednjovjekovne povijesti i arheologije Pavao Anđelić argumentirano tvrdi, da gdje god je do sredine XIX. stoljeća postojala džamija, tu je ranije bila neka kršćanska crkva. I u osmanskom razdoblju obični građani, iz poštovanja ili bojazni, nerado se uzimali zemlje bivših crkvišta.

Katolici su se preko tri stoljeća – u svemu građani drugoga reda – u nedostatku građevina, sastajali na ruševinama starih crkvišta, uz koja su nerijetko bila i groblja, što su kasnije biskupi, apostolski vikari, bilježili u svojim pohodima i izvještajima. I objavljivanje starih matica, posebno umrlih, omogućili su nam da otkrijemo neke spomenute a preslojene crkve.


PS koliko je porušeno pravoslavnih crkava i manastira na prostoru BiH(ili u Hrv.,) nakon Osmanskih prodora i osvajanja? A koliko ih je sagrađeno u tom periodu od cca 15. - 19.st.?
Drzali smo 3% zemlje s 25% ljudi
 
Sve je okvirno rekao Antić (osim prijevida slavistike). Antić je promašio i oko navodne zvjezdane prilike 1918. za Srbe, čega u zbilji nije bilo.:

https://www.matica.hr/vijenac/356/nacionalni-programi-i-kolektivna-odgovornost-5459/

Je li velikosrpstvu pridonijelo i hrvatsko jugoslavenstvo?

– Svakako. Političko–teritorijalne, kulturološke, demografske i mnoge druge promjene koje su svojedobno nastale zbog osmanlijskih prodora s juga Balkanskog poluotoka dovele su Hrvate i Srbe, koji se dotad gotovo nisu ni poznavali, u jedan suodnos, koji će pulsirati ovisno o unutrašnjim i vanjskim spletovima okolnosti. Što se tiče (veliko)srpstva, ono se ponaša kao i svaka druga moć: širi se do sudara s drugom moći. Ako u srazu nadvlada, izbija na planirane točke, ako biva poražena, povlači se, a u slučaju neodlučna ishoda uspostavlja se ravnoteža moći.

Nadmetanja Srba i Hrvata – na sreću tek u 20. stoljeću oružana – imala su tijekom povijesti sve te ishode. Uz to treba reći da svi prodori idu najprije crtom manjeg otpora. Hrvatske slabosti su ponekad bile takve da se Srbima moglo činiti da prodiru u ničiju zemlju.


Jesu li Srbi hrvatsko jugoslavenstvo doživljavali kao slabost?

– Vjerojatno su ga tako doživljavali. No to je bila njihova velika pogreška. Hrvatsko jugoslavenstvo jest proizlazilo iz hrvatskih slabosti, "povećavanje koeficijenta sigurnosti", (Krleža), no kao politička taktika pokazalo se učinkovitim. To još ne shvaćaju ni mnogi Hrvati. Ići izravno cilju, neovisno o okolnostima, svojstvo je naivnih ili neodgovornih. Nasuprot tome, izabrati – u jednom trenutku – čak i vlastitu negaciju kao sredstvo za konačnu afirmaciju mogu samo duhom jaki, veliki narodi.


To može zvučati deterministički: kao da se Jugoslavija Hrvatima morala dogoditi.

– Pa što ako je i tako? Što ako je Jugoslavija bila jedna od etapa kroz koju su Hrvati morali proći na putu prema vlastitoj državi? To ne afirmira Jugoslaviju niti degradira Hrvatsku! Duboko sam uvjeren da će protok vremena, apstrahirajući sve ono usputno, pred nama rastvoriti činjenicu da je Jugoslavija / jugoslavenstvo Hrvatima uvijek bila samo sredstvo, a ne cilj, taktika, a ne strategija. Jeftino politizirajući tu činjenicu, a osobito izvlačeći je iz sfere politike, može se toj taktici svašta prigovoriti. Ipak zrela prosudba govori da je hrvatsko jugoslavenstvo, u vrijeme kad je to bilo nužno, značilo primjenu najmanje loših sredstava da bi se ostvario najviši cilj. U povijesnom nadmetanju Srba i Hrvata Hrvati su imali i bolje političare. Mnogi još to teško prihvaćaju, no Trumbićev spomenik u Splitu na Matejuški govori mi da državotvorno sazrijevamo.


Podloga hrvatskom jugoslavenstvu bio je strah za vlastitu sigurnost. A koja je stvarna podloga velikosrpstva?

Posljedice osmanlijskih osvajanja bile su katastrofalne kako za Hrvate tako i za Srbe. Hrvatski se državni i etnički teritorij smanjio, a Srbi su se jednostavno našli u položaju premještena naroda. S juga svog etničkog prostora potisnuti su ili decimirani, a u novonastanjenim su prostorima Bosne, Hrvatske i južne Ugarske manjina. Velikosrpstvo je traženje izlaza iz te nezavidne situacije u vrijeme kada je turskim povlačenjem postalo očito da će se taj prostor državno–pravno redefinirati. To je dakle nacionalna ideologija koja ima za cilj obnovu srpske države. Samo, umjesto da grade odnose sa susjedstvom, Srbi prave planove o zaokruživanju svog prostora.


Koji su im kriteriji za to?

– Odatle i nedosljednost u postavljanju kriterija. Pravo na jugu polažu na temelju povijesnog odnosno državnog prava (obnova Dušanova carstva), a na sjeveru na temelju etničkog prava. I dok je situacija na jugu relativno čista jer državno pravo u međunarodnim odnosima prevladava, na sjeveru se suočavaju s dvama problemima: na tim prostorima već otprije postoji nečije državno pravo, a k tome su i etnički u manjini. Prvi problem rješavaju tako da ga ignoriraju (kakva hrvatska država – Hrvati su austrijsko roblje ili bečki konjušari!), a drugi tako da se proglase većinom.


Na osnovi jezika i teze Vuka S. Karadžića o jednom narodu triju vjera koji govori srpski jezik?

Polazeći od toga da je jezik bitan element etničkog identiteta, oni sve štokavce proglašuju Srbima. To je okvir za sve velikosrpske nacionalne programe od prve polovice 19. stoljeća do najnovijeg vremena. U svima njima srpsko pitanje pojavljuje se kao teritorijalno pitanje čije razrješenje se ostvaruje u velikoj Srbiji. A kako srpski zahtjevi nisu utemeljeni na principima po kojima se iscrtavaju međudržavne granice, za njihovo ostvarenje primjenjuje se sila. Šireći se tako u etapama od vremena ustanaka protiv Turaka na početku 19. stoljeća, Srbija se nakon posljednje pobune i agresije protegla / zaustavila do granica svoje moći.


Kada je velikosrpski projekt bio realno najostvariviji?

Bilo je to nedvojbeno prigodom preuređenja ovog dijela Europe nakon Prvoga svjetskog rata. Srbija je iz njega izašla na strani pobjednika s velikim moralnim kapitalom zbog odlučna otpora na početku rata i velikih žrtava koje je u njemu pretrpjela. Godine 1918. sve okolnosti idu joj na ruku. Ona sama može iscrtati svoje granice. U tome ju je omeo mamac koji se zove Jugoslavija. S njime je progutala više nego što je mogla probaviti. Srbi nikad neće prežaliti propušteno. Sličnu pogrešku nastojali su izbjeći tijekom Drugoga svjetskog rata projektom homogene Srbije, no ishod tog rata nije pružao onu priliku koju je davao prethodni. Ovaj prostor nakon njega nije se preuređivao nego rekonstruirao i to s nekim posve novim akterima.

Srbija je svoj zvjezdani trenutak imala 1918. godine. Od tada njezina moć postupno slabi, a okoline raste. Stoga ona u raspadu Jugoslavije vidi svoju posljednju priliku. Budući da se tako i ponašala, ishod i nije mogao biti drukčiji. Uz to što je izgubila rat Srbija se i osramotila.


No, čini mi se da velikosrpstvo time nije sišlo sa scene južnoslavenskih prostora?

Svaka ideja pa i velikosrpska nosi u sebi onoliku snagu i okuplja onoliko sljedbenika koliko je realno i dogledno ostvariva. Samo realno i dogledno ostvarivi ciljevi daju krila idejama i ljudima. Ne vidim što bi velikosrpstvu više moglo dati krila. Ishod posljednjeg rata ne ostavlja im ni mogućnost samozavaravanja da su u miru gubili što su dobivali u ratu. Ono što im preostaje jest da u miru retuširaju sliku koju su o sebi ostavili u ratu. Ne isključujem da će u tome makar djelomično uspjeti. Za to imaju talenta.
 
Poslednja izmena:

Back
Top