Nadam se da je ovo prikladnija tema za naše obračune pa tako i šta se tiče komparacije naše i vaše književnosti(te koji je narod više doprinia toj grani kulture). Možemo se mi međusbno nadhebavat i svako će vuć na svoju stranu šta je i logično, al zato riječ triba prepustit stručnjacima ka i inače kad su takve teme u pitanju.
Da zadržim bar donekle dozu objektivnosti prinosim mišljenje sa stranih stranica jer ih držim ozbiljnim i ne čini se baš da će svaka tupina ili šuša dobit priliku tamo pisat. Ka i uvik slobodno me demantirajte s nekim sličnim člankom iz kojeg se da isčitat da ste po tom pitanju bili superiorniji, razvijeniji ili nadmoćniji nad nama.
Za početak donosim uvod iz člnaka
gđe. Sandre Snyder za koju zbilja ne znam jel naše gore list(rođena u SAD) pa se unaprid ispričavam ako je:
Hrvatska književnost obuhvaća korpus pisanih djela nastalih u Hrvatskoj ili od strane hrvatskih autora, s korijenima koji sežu više od tisućljeća unatrag. Počela je cvjetati tijekom kasnog srednjeg vijeka, pod snažnim utjecajem religijskih tema i razvijajući se kroz renesansno i barokno razdoblje, obilježeno značajnim osobama poput pjesnika Ivana Gundulića i ranog humanista Marka Marulića.
A sve i da je naša za istu stranicu članak je napisa
gosp. Vasa Mihailović, koji je, osim za vašu domovinu, bia vezan i za SAD bar koliko mogu primjetit:
Srpska poezija ima bogatu i raznoliku povijest koja odražava kulturni i povijesni razvoj srbijanskog naroda. Počela se oblikovati nakon prelaska Srba na kršćanstvo u devetom stoljeću i od tada je ispreplela elemente usmene tradicije i pisane književnosti.
Rana srpska poezija uključuje crkvene pjesme koje je skladao Sveti Sava, a koje su bile pod utjecajem bizantskih tradicija, kao i narodnu poeziju koja obuhvaća bit nacionalnog identiteta kroz teme ljubavi, povijesti i mitologije. Osmanska okupacija od kraja 14. stoljeća do 20. stoljeća uvelike je utjecala na književnu produkciju, zarobivši mnoge pjesnike u usmenim tradicijama, a istovremeno potičući živahnu narodnu književnost.
Iduća dva članka potpisuje gđa. Gordana Crnković, al donosi ih Britannica čije uredništvo stoji iza napisanog kako i stoji ispod imena autora:
Hrvatska književnost, književnost Hrvata, južnoslavenskog naroda na Balkanu koji govori hrvatskim jezikom (lingvisti ga nazivaju bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpskim jezikom ).
Sačuvana crkvena djela sačuvana su iz 11. stoljeća, a do druge polovice 15. stoljeća hrvatska književnost prihvatila je biblijske priče, legende , folklor i pučke priče.
U 15. i 16. stoljeću istaknuti starohrvatski pisci bili su Marko Marulić, autor epa "Istoria sfete udovice Judit u versih harvacchi slozena" (napisano 1501., objavljeno 1521.), apel za nacionalnu borbu protiv Osmanskog Carstva;
Hanibal Lucić, autor "Robinja", prva južnoslavenska svjetovna drama;
Marin Držić, koji je pisao pastoralne drame i komedije koje prikazuju renesansni Dubrovnik
(njegova komedija "Dundo Maroje", prvi put izvedena oko 1551., odigravala se diljem zapadne Europe); i
pjesnik Petar Hektorović.
U 17. i 18. stoljeću vodeći glas pripadao je Ivanu Gunduliću, autoru potresnog epa, Osman (najstariji postojeći primjerak otprilike iz 1651.), koji opisuje Poljsku pobjedu nad Osmanima kod Chocima (Khotin,
danas u jugozapadnoj Ukrajini hehe) 1621. godine.
Srpska književnost, književnost Srba, balkanskog naroda koji govori srpski jezik (lingvisti ga nazivaju bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski jezik).
Srpska književnost razvijala se prvenstveno od 12. stoljeća, stvarajući vjerska djela poput iluminiranog Miroslavljevog evanđelja, biblijskih priča i hagiografija. Tijekom srednjeg vijeka, snažna srpska država koja je obuhvaćala veći dio Balkana poticala je književnu i prijevodnu produkciju visokoobrazovanih svećenika u brojnim samostanima.
Iako je uglavnom replicirala bizantske književne žanrove, srpska književnost razvila je i vlastiti autohtoni žanr biografija srpskih vladara. Osnivač neovisne srpske crkve i lik koji se obično uzima kao začetnik nacionalne književnosti, Sveti Sava (1175. – 1235.) započeo je ovu književnu tradiciju pišući biografiju vlastitog oca, srbijanskog vladara Stefana Nemanje.
Nakon što su Osmanlije okupirale veći dio Srbije 1459. godine, pisana književnost je opadala, ali usmena književnost epskih pjesama , pjesama, priča, poslovica i drugih oblika, koji će se uglavnom prikupljati i zapisivati u 19. stoljeću, nastavila je cvjetati u ruralnim područjima. Do značajnijeg preporoda srpske kulture i književnosti nije došlo sve do 18. stoljeća.
Jel vi primjećujete tu razliku među nama il se po običaju pravite grbavi kad su ovakve stvari u pitanju i ignorirate šta stručnjaci u svom području pišu na stranicama, koje su koliko toliko objektivne, o jednima i drugima u svezi naših razvoja književnosti?
Sv. Sava > Marulić, Držić, Gundulić, Lučić(i), Hektorović?
Biografija Stefana Nemanje i Miroslavljevo Evanđelje > Judita, Dundo Maroje, Osman, Robinja, Ribari?
