a kakvi znakovi zapravo? za Bozje postojanje ili ipak znakovi da je Islam prava religija? jedini dokaz/znak za Bozje postojanje je da nam se on sam ukaze ili obrati (a Muhamedu se ako ne gresim On nije ni ukazao ni obratio), a verujem da tvrdis da imas dokaze da je Islam prava religija, isto kao sto i ja tvrdim da imam dokaze da je Pravoslavlje prava vera
a tu ima jedna zackoljica kada kazes da je Bog svemoguc... ako Bog sve moze i sve zna, i zna kako je i kako ce biti, zasto je onda dozvolio da se ljudi zbog pogresnog tumacenja Svete Knjige i vere mrze i ubijaju, a verovatno ce to ciniti do kraja sveta? da li je to Bog unapred osudio ljude na propast i zbog cega?
ja za razliku od tebe ne mislim da je Islam savrsen, mislim da je pun mana kao i sve ostale religije koje postoje i da ne samo da ne daju odgovore na sva pitanja, vec i mnogi dati odgovori nemaju nikavog smisla... ja znam da je tebi kao veliko verniku (da ne kazem fanatiku) tesko ili nemoguce da posumnjas na jadneu rec ili zapetu u Kuranu, jer si tako ucen (dresiran) ili se previse bojis... ali ja vise volim da se oslanjam na logiku i zdravo i realno razmisljanje, nego da dopustim da mi jedna simpaticna knjiga nepoznatog autora, sa puno zanimljivih prica (da ne kazem bajki) kreira i limitira pamet i da me pokorava sebi
Ti stvarno misliš da je sve ovo nastalo iz ničega, bez kreatora da oblikuje svoju kreaciju?
Ljudima koji su živjeli u doba Vjerovjesnika vrhovi prstiju nisu predstavljali ništa značajno. Johann Christoph Andreas Mayer (1747–1801) je shvatio da svaka osoba ima jedinstvene otiske prstiju.
Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo.(75:3-4)
Sve do tog vremena čovječanstvo nije ništa znalo o ovoj izvanrednoj odlici vrhova prstiju. Shvatamo je da vrh prsta predstavlja svojevrsnu ličnu kartu svakog čovjeka. Kasnije je policija počela koristiti ovo saznanje prilikom hapšenja zločinaca ili prilikom identifikacije umrlih koji se nalaze u neprepoznatljivom stanju.
Vrhovi prstiju su identifikaciona karta, koja je različita čak i kod jednojajčanih blizanaca.
Mimo činjenice što su vrhovi prstiju nepogrešive lične karte, u toku su radovi i istraživanja u pravcu njihovog korištenja u određivanju genetičkih nepravilnosti u našem tijelu. Ova istraživanja još nisu dosegla nivo naučne nedvosmislenosti, ali ukazuju na mogućnost da linije na vrhovima prstiju imaju veći značaj od onoga koji je do sada ustanovljen.
U vrijeme objave Kur’ana vrhovi prstiju su bili sporedan detalj. Činjenica da Uzvišeni Allah, dž. š., Koji će na ahiretu (onom svijetu) ponovno stvoriti čovjeka, upozorava na vrhove prstiju kao na bitan detalj na čovjeku, a ne nešto sporedno, zasigurno predstavlja još jedan Kur’anski fenomen. Naš Stvoritelj nas upozorava da čak i vrhovi prstiju imaju itekakvu važnost.
U Kur'anu Časnom koji je objavljen pre 14 vijekova u periodu kada jos nije bila razvijena astronomija ovako se govori o sirenju univerzuma:
"Mi smo nebo moći Svojoj sazdali, i Mi smo, uistinu, oni koji ga šire." (Az-Zariyat, 47)
Rijec nebo koja se spominje u aktualnom ajetu se na mnogo mjesta u Kur'anu koristi u znacenjima svemira i u ovom slucaju upotrebljena je u istom znacenju. Kur'an je dakle vec obznanio da se kosmos siri. To je cinjenica do koje je danas dosla i nauka.
U naucnom svetu do pocetka 20. veka preovladavalo je jedno misljenje u smislu da univerzum ima jednu staticnu nepokretnu strukturu i da potice iz vjecnosti. Medjutim istrage sprovedene uz pomoc savremene tehnologije, izvidjanja i proracuni doveli su do saznanja da univerzum ima svoj pocetak i da se konstantno siri.
Cinjenica da se kosmos nalazi u stalnom sirenju svoju ce kategoricnost postici takodje kroz osmatranja provedena narednih godina. Medjutim ova kategoricna cinjenica saopstena je kroz Kur'an i to u takvom istorijskom periodu kada nijedan covjek o tome nije apsolutno posedovao ni priblizna znanja,
posto je Kur'an rec Allaha Dz. Stvoritelja i gospodara cijelog univerzuma i svih znanja.
Znakovi su svuda oko tebe, trebaš samo otvoriti oči da ih potražiš.
