Mitologija je osnova svakog sistema manipulacije masama. Mitologije su najsnažnija osovina prenošenja društvenih arhetipova iz generacije u generaciju,kroz vekove, pojedinci ih najlakše neprimetno apsorbuju,najmanje su ih svesni i najteže se menjaju. Naravno, pod definicijom pojma mitologije,pogrešno je misliti da je u pitanju samo religija.Svetovne mitologije podjednako su snažne i sveprisutne kao i one religijske,a ljudi ih podjednako bezpogovorno uzimaju zdravo za gotovo i robuju im. Termin arhetip prvi je upotrebio psihoanalitičar Karl Gustav Jung,a sama reč potiče od grčkih reči arkhaios-star i typos-oblik.Sam se Jung takođe bavio proučavanjem mitova i podsvesti za koju je verovao da je kolektivna,tj. u pitanju je psihički sloj zajednički svim ljudima unutar kojeg se nalazi zajedničko iskustvo ljudskoga roda.
Mitskim arhetipom možemo nazvati skup određenih idejnih vrednosti ujedinjenih u jedan misaoni koncept koji se kao takav provlači kroz mitove,priče i verovanja određenih naroda u tačno određenom društveno oblikovanom i dogovorenom dogmatičnom obliku.
Religijski arhetipovi ili o čemu nam religije stvarno govore?
Kada govorimo o ljudskoj religioznosti i shvatanju Svemira, možemo primetiti jednu univerzalnu osobinu religijsko-mitoloških sistema koja se naziva sistem binarnih opozicija. Binarne opozicije sastavni su deo sistema koji se naziva dualizmom ili dualističkim sistemom verovanja. Dualizam je sistem čiji se osnov ili temelj, sastoji od dve međusobno suprotstavljene strane, takozvane binarne opozicije.
Tablica osnovnih mitskih arhetipova
Svetlost Tama
Sunce Mesec
Život Smrt
Zatim sledi prošireni oblik tablice u koju ljudi već svrstavaju neke ljudske ili moralno-društvene osobine, ali još uvek nema tragova „opasnih arhetipova“.
Aktivno Pasivno
Stvaralačko Destruktivno
Dobro Zlo
Šta je to što je opasno u arhetipovima zasnovanim na binarnim opozicijama, ukoliko su one prvobitno zaista nastale kao beleženje kretanja svemirskih tela, odnosno ponašanja određenih sazvežđa i sistema i njihovog uticaja na život na Zemlji? Ništa, ukoliko bismo mogli u potpunosti odvojiti koren ljudske religioznosti od razvoja ljudskog društva, sociologije i psihologije, kao i primjenjivanje „svemirskih opozicija“ na zemaljski društveni sistem. Opasni arhetipovi pojavljuju se tek kada se i određena društvena značenja počinju pripisivati tim simbolima.
Sunce Mesec
Svetlost Tama
Aktivno Pasivno
Stvaralačko Destruktivno
Dobro Zlo
MUŠKO ŽENSKO- ovo je prvi opasni arhetip u istoriji ljudskog društva.
Kasnije se dodaju i druge društvene vrednosti.Tako dobijamo sledeće;
Plemstvo (vladari) - Običan narod(robovi)
Bogati - Siromašni
Dominantna osobina - Recesivna osobina
(bilo da se radi o osobini nacionalne, religijske ili fizičke
prirode)
Belci - Crnci
Dešnjaci - Levaci
Heteroseksualnost - Homoseksualnost
Stari - Mladi
Arhetipove su oblikovali vladajući slojevi ljudi, što znači da su oni u principu neprijateljski prema onima koji su kroz istoriju bili drugorazredni građani, iako ih je većina njih (ovih potonjih) ipak prihvatila. Recimo, apsolutno zatiranje ženske seksualnosti koje je obeležilo dobar deo ljudske istorije, kao i nepoznavanje ženske prirode kao prirodna posledica, dovelo je društvo do stvaranja vrlo jezivih i mračnih mitskih koncepata, čiji je najpoznatiji oblik svetu poznat kao monoteističko, sinkretičko božanstvo koje se krije pod mnogim imenima,a današnjem je svetu najpoznatije kao „Sotona“.
Shvatanje ljudske prirode kao kolektiva i stvaranje kolektivnog arhetipa čovjeka-boga- postoji u monoteizmu. Pa ipak, uprkos ljudskom uverenju da poštuju Boga,a ne same sebe, dublja istraživanja religija i običaja pokazuju da i nije baš tako. Čovek je veoma sklon da božanstvo doživljava kroz svoju, ljudsku prirodu. U monoteističkim religijama postoji obično zajednički, dogovoreni prototip idealnog čovjeka i idealnih ljudskih osobina koji je baziran na vladajućem moralu. Najvidljiviji primjer toga verovatno je ipak hrišćanstvo koje otvoreno priznaje čoveka kao boga,odnosno,božju mogućnost utelovljenja. Dok monoteističke religije još uvek insistiraju na verovanju u hijerarhiju i duhovnu evoluciju (dakle,viša i niža bića),u novijim se religijama ipak pomalo nazire duhovni relativizam, dakle, verovanje u svojevrsnu potpunu jednakost svega što postoji,u smislu da svaki nivo postojanja sadrži nešto čega nema na nekoj drugom, što se suprotstavlja mnogim teorijama, između ostalog, svim onim koje sadrže dobro i zlo ili nagradu i kaznu u svom temelju, kao i hinduističkoj teoriji reinkarnacije u kojoj se čovek reinkarnira u „niži oblik“ zato da bi bio kažnjen za svoja zlodela iz prošlog života.
Većina ljudi nema potrebu za religijom. Istinskom potrebom za religioznošću mogla bi se nazvati potreba retkih pojedinaca da spoznaju i dosegnu nešto iznad čovjeka, ali ne zbog straha,utehe ili vaspitanja, već zbog želje za spoznajom. Ljudi s istinskom potrebom za religioznošću isključivo su mistici, možda na neki način i umetnici koji teže besmrtnosti. Ono što religijama privlači ostale jesu primitivne potrebe koje se mogu naći kod male dece; strah od nepoznatog, želja za utehom, roditeljem koji će ih lagati i reći da će sve biti u redu, kao i potreba za vođstvom. To su vrlo jednostavne i vrlo prizemne ljudske osobine, a izjednačavanje toga s istinskom željom za duhovnošću je pogrešno. Većina ljudi nema potrebu za duhovnošću, samo se boji. Traže efikasan obrambeni mehanizam od smrti i bolesti i rezervni um/svest. Mnogo je lakše prihvatiti već određeni model shvatanja sveta nego graditi vlastiti. Porediti to s potrebom za spoznajom nečeg većeg od samog čovjeka,bilo bi isto kao i porediti uzvišeni poziv umetnika koji stvara da bi ostao besmrtan, s ljudskom (i životinjskom) potrebom za reprodukcijom. Oni takođe ostavljaju svoj DNK u potomcima, pa bi se i to moglo shvatiti kao stvaralaštvo (a u nemalom broju slučajeva upravo se tako i shvata).
Sve bi nas to moglo navesti da preduboko razmišljamo o prirodi duhovnosti. Ljudi, uglavnom mužjaci, bavili su se tim pitanjem kroz istoriju. I grešili su. Mužjaci vole da se pozivaju na nešto kada im godi, a to isto poricati kada im ne godi. Tako im se sviđala analogija stvaralaštva (na primer pisanja) s muškom ulogom u kosmosu, da bi tu moć osporili ženi i dokazali svoju nadmoć, ali, zanimljivo, i šivenje ima sličnu konotaciju, pa ih niko nikada nije čuo da tvrde kako je to muški posao.
Osim toga neki su tvrdili da je homoseksualnost neshvatanje duhovnosti jer u Svemiru nikada ne deluju dve istovetne sile,što bi onda valjda značilo da je heteroseksualnost shvatanje svemira i to, ni manje ni više, up pomoć uzimanja primera / oponašanjem načina na koji deluju sile.
Zanimljivo, ti isti mužjaci koji su popljuvali homoseksualnost, proglasili su aseksualnost (celibat) ispravnim putem spoznaje i skočili samima sebi u usta. Koji je onda pravi odgovor na ovo kompleksno pitanje? Nema ga, ali svakako ćemo pokušati. Heteroseksualnost jeste oponašanje kosmičkih zakona, ali nesvesno. Kosmos je u toj priči subjekt, a biće koje njegovu volju sprovodi objekt i služi isključivo u svrhu opstanka sistema. Homoseksualnost je otklanjanje od pravila, naslanjanje protiv ravnoteže, svojevrsni bunt.
Biseksualnost je idealan položaj.Istovremeno razumevanje i oponašanje kosmosa, ali i bunt protiv njega. Poistovećivanje s ulogom i Boga i Boginje, savršeni ljudski arhetip, hermafrodit, androgin, istovremeno i muško i žensko. Jesu li, ergo, ljudi po prirodi biseksualni?
Manipulacija masama upotrebom seksa najefikasnija je u istoriji. Najlakši način da nekoga naterate da se pokori društvenom pritisku jeste da mu zaprijetite nedostatkom seksa, a najlakši način da se od nekoga stvori psihopata jeste uticajem na seksualni nagon i napadom na njega, tj. izvrtanjem njegovog značenja. Setimo se srednjevekovne mizoginije unutar inkvizicije i bacimo pogled na mlade koji bi učinili sve da ih društvo prihvati. Zašto se adolescentkinje izgladnjuju i podvrgavaju groznim postupcima ulepšavanja, a zanemaruju svoj karakter i pamet? Jer im društvo preti da ih niko neće voleti ukoliko ne zadovoljavaju standarde.