Ne znam za Srpsku Narodnu Crkvu.
Molim? To je jedan od termina za ono što dan-danas zovemo Srpskom pravoslavnom crkvom; stariji je, tako da ga ja lično preferiram nad ovim, a SPC koristim isključivo za period od 1920. godine na ovamo.
Duklja jeste bila katolička zemlja
Ako govorimo o vladajućem sloju, plemenitoj eliti, te dukljano-dalmatinskoj monarhiji, pogotovo imajući u vidu odnos prema Barskoj arhieopiskopiji, docnijoj Srpskoj primasiji, možemo zasigurno pouzdano reći da je u pitanju bila jedna rimokatolička država.
Međutim, ako imamo na umu i da je dinastija koja je vladala Srbijom i čitav viši vladajući srpski sloj isto bio rimokatoličke vjeroispovijesti, onda slobodno možemo zaključiti da je i Srbija bila rimokatolička zemlja.
a za primanje hrišćanstva se nije trebao čekati Sv. Sava. On je pokrštavao novodošlo pleme Srba koje je bilo pagansko.
Što ti znači 'novodošlo pleme'? I Dioklićani su bili slovensko pleme, čiji su se preci naselili na Balkansko poluostrvo u prvoj polovini VII stoljeća. Po svemu sudeći, plemenska organizacija Srba je i starija od Dukljana.
Što se tiče pokrštavanja, pokrštavanje Slovena se u ovim krajevima vršilo u više pravaca i talasa - sveštenicima iz Rima početkom 600-ih, potom sa sjevera preko Panonske nizije sredinom IX st. u misiji Ćirila i Metodija, i prirodnim pravcem preko Makedonije, u čemu je prekretni momenat bio formiranje Ohridske arhiepiskopije 1019. godine, koja preuzima određenu ulogu u širenju hrišćanstva; međutim, na iskorjenjivanje paganstva i utvrđivanje hrišćanstva, Srbija će tek čekati na Rastka Nemanjića.
Do tada Srbi su vjerovatno i većinski bili privrženi starim običajima, bili nevjenčani itd...što je sve vrlo potvrđeno u istorijskim izvorima. Sava je imao velike muke da se izbori sa starovjercima, pogotovo kada su se još tu pored svega pojavili i babuni (bogumilska jeres). Međutim, o kristalizaciji vjeroispovijesti možemo govoriti za Srbiju tek od XIII stoljeća, i tada se ujedno i završavaju gravitiranja između rimokatoličanstva i pravoslavlja, te Srbija utvrđuje kao pravoslavna nacija.
Za Dioklitiju, kao pograničnu oblast, ova previranja (čas pod Rimom, čas pod Konstantinopoljem) su tek pogotovo bila izražena, a vjera nije u ranije vrijeme imala mnogo značaja za slovenske narodne mase koje su živjele u unutrašnjosti, udaljene od velikih vjerskih centara u Pomorju i uz Skadarsko jezero. Tek pojavom sv. Save hristijanizacija onoga što danas poznajemo kao Crnu Goru, u XIII stoljeću, privedena je kraju.
I za Bosnu ne možemo reći da je hrišćanska zemlja sve do pojave Bosanske crkve - tada se vrši i kristalizacija naroda - u Hrvata dominantna rimokatolička vjera, u Srba pravoslavna, a kod Bosanaca hereza. Isto ne možemo nikako govoriti o realnim bilo zapadnim, bilo istočnim 'korijenima' srednjovjekovnih Bošnjana, zato što prije XII stoljeća nema ni te kristalizacije vjerskih položaja - crkveni raskol nije bio momentalan 1054. godine; on je imao uslove koji su prethodili znatno dublje, sve do pomenutog oduzimanja zapadnog Hemskog poluostrva od Pape od strane Vaseljenskog patrijarha 732. godine, unazad u prošlost, ili do konačne kristalizacije i vjerskog određenja koje započinje tek sa XIII stoljećem.
Specifičnost Crkve bosanske će dovesti do karakteristične pozicije u Bosni zbog koje nikada do te mjere do kristalizacije neće uopšte ni doći do kraja, zato što se javljaju Turci kao faktor, a upravo zbog toga je i prevjeravanje u Bosni i Hercegovini bilo najjače i Bosna bila jedan čudnovati fenomen u kojem je, kao nigdje drugdje u Evropi, islam bio toliko brzo i tako lako prihvaćen. Sjetimo se samo docnijeg preveravanja u tim prostorima; sve ove okolnosti će dovesti do toga da će u BiH tako ostati do dana današnjega, te to biti i uzrok vjerskih sukoba i zbrke nacija (koje su nastale na stubu triju vjeroispovijesti), te nacionalne zabune koja je zaobuhvatila i zaobuhvata Bošnjake, Srbe i Hrvate. Pojava Turaka Osmanlija u ostalim krajevima nije bila toliko drastična (zato što nije bilo dominantne jeresi i zabune oko koje ćemo vijekovima raspravljati kao najgore seoske lale po svakojakim forumima, u slučaju Bosne), ali i uvođenje islama kao faktor je činilac drugih zabuna i ovakvih nacionalnih pitanja, koje se izričito ogledaju na srpsko-hrvatskom ('ratnom') području, a možda upravo i zbog prisutnosti bosanskoga fenomena...
Međutim ukratko; da, o kristalizaciji vjeroispovijesti u Zeti se ne može govoriti sve do Save, prvoga arhiepiskopa srpskoga.
Ribnica nije postojala to je izmišljeno.
A gdje je to onda bio rođen Nemanja?
Ja sam o tim procentima čitao moguće da su bili i prećerani, tad nije bilo dominacije SPC u tim krajevima a i ja mislim da nijesu imšli nikakvi papini ljudi po crnogorskim vukojebinama i da se ipak radi o starim katolicima budući je pravoslavlje smatrano okupatorskom novatorijom. Piperi i Kuči i ostala plemena u srednjem vijeku nijesu bili pravoslavci nego katolici. Ova dva plemena sam naveo kao primjer jer postoje neke knjige u kojima su oni prebrojavani.
Ako je to tačno, zašto onda imamo još prilikom svoje plemenske geneze i pri prelazu iz srednjeg u novi vijek, Kuče i Pipere koji strahuju za svoju pravoslavnu vjeru i koji, kada Venecijanska republika preuzima primat i vlast u tim primorskim krajevima, strahuju da ih Mlečani neće prevjeriti i učiniti rimokatolicima, te zahtijevaju od Dužda da im se garantuje sloboda vjeroispovijesti i srpskim popovima garantuje autonomija i nemiješanje rimskih, da se rimokatolička vjera neće uvoditi u te pravoslavne krajeve?
Ako su Piperi i Kuči bili rimokatoličke vjere i smatrali pravoslavlje 'okupatorskom novotarijom' (što mi, inače, nije jasno od koga, zato što su Osmanlije bili jedini okupatori i oni su donijeli islam, a ne pravoslavlje, a ako se misli na crnogorsko osvajanje i popravoslavljivanje pojedinih rimokatoličkih skupina, opet ne vidim kako bi to, vrlo rado prihvaćeno, bilo smatrano 'okupatorskim') zašto onda strahuju od miješanja rimokatolika među nji' i zahtijevaju striktne garancije za Srpsku crkvu kao glavni i gotovo jedini preduslov za vladavinu
inovjernika?
Takođe, nisu li plemena u pokretima kroz XVII stoljeće eksplicitno insistirali da, što se tiče ovih akcija Zapada protu-turskih, se mora garantovati pravoslavna vjera i ne smije biti uvođenja rimokatolika, te da bi onaj predloženi princ (što su ga htjeli postaviti za vladara obnovljenog Srpskog ili kakvog li već carstva) postao vladar
mora preći sa rimske vjere na pravoslavnu!
Valjda su prvo popravoslavljena pa se vratili staroj vjeri kako i sam veliš.
Paganizmu?
Upravo je i u tome poenta; papski izaslanici nisu išli po svakom udaljenom kraju na misionarske poduhvate; nema misionarskih poduhvata sa latinske strane, sa zapada, poslije vladavine cara Iraklija (610-641) uopšte više. S druge strane, bilo ih je dosta u docnijem periodu, kulminirajući sa Savinim poduhvatom, čiji su posebni agenti gotovo bukvalno išli
od sela do sela u namjeri da se konačno stavi
krajnja tačka na pitanje pripadnosti hrišćanstvu (te i odgovarajućeg vida hrišćanskog učenja - pobijedilo je pravoslavno) - idući, kako si napisao
po crnogorskim vukojebinama. Taj period i te okolnosti će biti presudni za genezu srpske
slave.
Srbi tamo nijesu nikad živjeli ali jesu Karađorđevići.
Ne razumijem. Gdje to i tvrdiš li to da Karađorđevići nisu Srbi???
Pa i nijesu svi Srbi slavili slavu neki su slavili krsnu slavu.
Govorimo o periodu popisa 1877. godine?
Da, jesu. Svi to potvrđuju, bilo domaći istraživači, bilo strani kao npr. Jieček -
svi Srbi slave slavu.
Sv. Kliment je brastvenička slava Keljmendija iz Śeverne Albanije
Jeste, ali kakve to ima veze sa našom temom?
Nijesam rekao katolik nego rimski svetac.
A što onda znači '
rimski svetac'?
Pa ni to nije problem to jeste krsna slava. Slava je nešto drugo.
Kako nije! Rasprava je bila ovdje da je SPC dodala naziv 'krsna', kako bi je povezala sa hrišćanstvo, u novije vrijeme! Međutim, ako se pod tim imenom spominje još 1391. godine, onda je slučaj sasvim drugačiji, i genezu krste slave zaista možemo opravdano povezati sa Savom Nemanjićem.
Ima je samo kod nekih pojedinaca, u najvećem dijelu onih čiji su preci prešli sa pravoslavlja - Zmajevići, arhivi u Baru, Perastu, Kotoru, Tivtu,...ponajviše zapisi koje je ostavila Barska arhiepiskopija; nigdje nema traga o krsnoj slavi.
