Ja mislim da je Bugarska bila vazal Srbije samo u periodu od Bitke kod Velbužda do svrgavanja Dušanovog brata od tetke Jovana Stefana (1330-1331), a da je posle odnos Srbije i Bugarske bio ravnopravan i prijateljski, budući da je Stefan Dušan oženio sestru bugarskog cara. Zašto bi uopšte ženio ženu svog vazala kad su brakovi u srednjem veku bili neki oblik sklapanja savezništva.
Što se tiče Bosne ja mislim da ni ona nije bila vazal Srbije, Dušan jeste opsedao Bobovac ali nije uspeo da ga osvoji jer jednostavno nije mogao. Ali car Dušan nije napustio opsadu tek tako, sigurno je morao postojati neki dogovor sa banom Stepanom, jer vidimo da se bosanska vlastela, koja je pristala uz Dušana, bezbedno vratla na svoje posede. Svakako je to moralo biti uz banovu dozvolu inače bi ih ban kaznio zbog izdaje.
Mislim da Dušan, kao jedan ozbiljan vladar, sigurno nije otišao praznih šaka, jer bi u suprotnom u očima svojih vojnika i vlastele izgledao prilično neozbiljno i izgubio bi njihovu podršku. Mislim da su rezultati opsade Bobovca bili povratak Zahumlja pod Srbijom i uklanjanje opasnosti od novih vojničkih izleta bana Stepana.
Evo i delova iz knjige Vladimira Ćorovića koji se bave periodom rata između cara Dušana i bana Stepana:
,,Sam car Dušan, praćen caricom i mladim kraljem Urošem, krenuo je protiv bana, oktobra 1350. god., sa jakom vojskom i sa četiri lađe. Možda mu je došlo nešto pomoćnih četa i od njegove sestre, udovice Mladena Šubića. Dušanova vojska osvoji čitav kraj na ušću Neretve i pođe prema Cetini. Trogir i Šibenik pozdraviše cara i odlikovaše ga svojim poklonima. Upada u oči, da Dušan osvajanje Huma nije preduzeo iz Trebinjske oblasti, i da napad na Bosnu nije izvršio neposredno iz Raške, nego tim zaobilaznim putem. Nameće se s toga misao, da je taj Dušanov pohod imao i nekih drugih ciljeva. Možda je car hteo da davno izgubljene zapadne delove Huma svojim prisustvom opomene na staru pripadnost; ili je možda hteo da preduzme štogod i u korist oblasti Šubića i svoje sestre, što nam izgleda manje verovatno; ili je akcijom na toj strani hteo da življe zainteresuje Mlečiće za savez s njim. Dubrovački pisci kazuju, da se ban Stepan povukao u planine, a Dušan da je "ognjem i mačem" prodro do Bobovca. Srpski letopisi imaju o tom pogrešnu hronologiju, a beleže da je car "svu (Bosnu) povinuo poda se". Uz cara je, u ovoj borbi, pristao i izvestan broj bosanske vlastele, nesumnjivo pravoslavne i bogumilske, koja je bila protivnik verske politike banove. Usred opsade tvrdog bosanskog grada stigoše Dušanu nepovoljni glasovi iz Maćedonije i on, s toga, prekide dalje bavljenje u Bosni, svrati u Dubrovnik (oko 13. novembra) i odatle požuri da čas pre stigne na južno bojište.
Kad je car napustio Bosnu, vratiše se banovi ljudi opet u svoje stare oblasti. 20. avgusta 1351. naredila je Mletačka Republika Šibeničanima, da vrate banu roblje, a ovaj njima da naknadi štete, da bi unapred mogli živeti u ljubavi; a 22. novembra pročitana je u dubrovačkom Velikom Veću banova poruka, da mogu njihovi trgovci dolaziti u njegove zemlje bez ikakva straha i tu trgovati kao u samom Dubrovniku."