GOSPODAR PRSTENOVA

[Златоуст]

"Ma to je on, naravno, sve sam izmislio" reče Frodo. "Na ovom putovanju sve više doznajem o Samu Gamgeeju. Najprije je bio urotnik, a sad je postao lakrdijaš! Na kraju će valjda postati i čarobnjak... ili ratnik!"
"Nadam se da neću" otpovrne Sam. "Ne bi htio biti ni jedno ni drugo!"
Po podne su nastavili silaziti kroz šumu. Vjerojatno su išli onim istim puteljkom kojim su nekad davno bili prošli Gandalf, Bilbo i patuljci. Iza nekoliko milja izbili su na vrh uzvisine iznad Ceste. Cesta je bila ostavila rijeku Hoarwell daleko za sobom u njenoj uskoj dolini, a sad se privijala uz podnožje brda talasajući se i vijugajući na istok između šuma i vrijesom obraslih obronaka prema gazu i gorju. Nedaleko od uzvisine Strider ih upozori na jedan kamen u travi. Na njemu su se još mogle vidjeti grubo urezane i zubom vremena nagrizene patuljačke rune i tajne oznake.
"Aha!" reče Merry. "Bit će da je to onaj kamen kojim su obilježili mjesto na kojem su zakopali trolovsko blago. Zanima me, Frodo, koliko je još ostalo od Bilbova dijela?"
Frodo pogleda taj kamen i poželi da su sva blaga koja je Bilbo donio kući bila tako bezazlena i laka za razdijeliti.
"Ama baš ništa" odgovori. "Bilbo je sve to raspoklanjao. Rekao mi je da ima osjećaj da ne pripada zapravo njemu, zato što potječe od razbojnika."
Cesta je mirno ležala pod dugim sjenama rane večeri. Nigdje ni traga od drugih putnika. Kako više nisu mogli produžiti nekim drugim smjerom, sišli su s uzvisine na Cestu i krenuli nalijevo što su brže mogli. Uskoro im je brdsko bilo zaklonilo sunce što se brzo klonilo zapadu. Hladan vjetar puhao im je u susret s gorja ispred njih.Počeli su tražiti neko mjesto izvan Ceste gdje bi se mogli utaboriti za tu noć kad začuju zvuk koji im iznenada opet utjera strah u kosti – konjski topot za sobom. Osvrnuli su se, ali pogled im nije dopirao daleko zbog mnogobrojnog vijuganja i valovitosti Ceste.Brže-bolje se uspentraju sa Ceste i zađu duboko u vrištinu i šipražje borovice na obronku dok ne dođu do male guste ljeskovine. Vireći iz grmlja, vidjeli su Cestu, mutnu i sivu na svjetlu što se gasilo, desetak metara ispod sebe. Topot se približavao. Bio je ubrzan i lako je odjekivao klipa-klapa-klip. Zatim jedva čujno, kao da taj zvuk odnosi povjetarac od njih, učini im se da čuju neko nejasno zvoncanje, kao od praporaca.
"To mi baš ne zvuči kao konj Crnog jahača!" reče Frodo napeto osluškujući. Ostali se hobiti, puni nade, slože s njim da zaista ne zvuči tako, ali su i dalje bili u velikoj dvojbi. Toliko su dugo strepili od potjere da im se svaki zvuk što je dopirao odostraga činio zlokobnim i neprijateljskim. Ali Strider se sagnuo, presamitio do same zemlje, s rukom iza uha i s radosnim izrazom na licu.Svjetlo se gasilo, a lišće je grmlja tiho šumilo. Praporci su sad zveckali sve jasnije i bliže, a hitre konjske noge kaskale su klipa-klapa. Iznenada se na vidiku ispod njih pojavi konj što se bjelasao u sjeni i brzo jurio. U sumrak mu je oglavina svjetlucala i bljeskala,kao da je optočena draguljima poput živih zvijezda. Jahačeva je pelerina lepršala za njim a kukuljica mu bijaše zabačena; zlaćana mu je kosa vijorila na vjetru svjetlomrcajući.Frodu se učini da bijelo svjetlo prosijava kroz obličje i odoru jahačevu, kao kroz tanku koprenu.Strider iskoči iz svoga skrovišta i sjuri se na Cestu skakućući kroz vrištinu i vičući na sav glas, ali još prije nego što se on pomaknuo i zazvao, jahač je zauzdao konja i zastao gledajući gore u guštik u kojem su stajali. Kad ugleda Stridera, sjaši i potrči mu u susret vičući:
"Ai na vedui Dúnadan! Mae govannen!"
Njegove riječi i jasan, zvonak glas nije ostavio ni tračka sumnje u njihovim srcima,jahač bijaše od vilin-roda. Nijedni drugi stanovnici bijelog svijeta nemaju tako lijepe glasove.Ali reklo bi se da su mu u glasu razabrali prizvuk hitnje ili straha, a sad su vidjeli da govori sa Striderom brzo i užurbano.Uskoro im Strider mahne rukom, pa hobiti izađu iz grmlja i pohitaju na Cestu.
"Ovo je Glorfindel, a boravi u Elrondovoj kući" reče Strider.
"Zdravi bili, i dobro nam došli, napokon!" reče vilin-knez Frodu. "Mene su poslali iz Rivendella da vas potražim. Bojali smo se ste na putu zapali u kakvu opasnost."
"Znači da je Gandalf stigao u Rivendell?" radosno će Frodo.
"Nije. Bar nije do onog trenutka kad sam ja krenuo" odgovori Glorfindel. "Elrond je primio vijesti koje su ga uznemirile. Neki od mog roda, putujući po vašoj zemlji s onu stranu Baranduina, doznali su da stvari ne stoje dobro pa su nam poslali poruke što su prije mogli. Javili su nam da su Devetorica na putu, a da ste vi zastranili noseći neki veliki teret bez vodstva zato što se Gandalf nije vratio. Čak ih i u Rivendellu malo ima koji se mogu otvoreno suprotstaviti Devetorici, ali ono malo koliko nas ima Elrond je razaslao na sjever, zapad i jug. Mislili smo da ste možda skrenuli daleko u stranu kako biste izbjegli potjeri pa da ste zalutali u Pustošiji. Mene je zapalo da idem Cestom, pa sam tako došao do mosta na Mitheithelu i ostavio na njemu znak, prije nešto manje od sedam dana.Trojica Sauronovih slugu bili su na mostu ali su se povukli i ja sam ih otjerao na zapad.Naišao sam na još dvojicu, ali su oni otišli na jug. Odonda tražim vaše tragove. Prije dva dana naišao sam na vaš trag i išao za njim preko mosta, a danas sam primijetio gdje ste opet sišli s brda na Cestu. Nego, idemo! Nemamo vremena za druge vijesti. Kad ste već ovdje, moramo se izložiti opasnostima Ceste i krenuti dalje. Petorica su iza nas, i kad otkriju vaš trag na Cesti, pojurit će za nama kao vjetar. A ima njih još. Ne znam gdje su ostala četvorica. Bojim se da će prijelaz preko gaza možda biti zapriječen kada do njega dođemo."

 

[Златоуст]

Dok je Glorfindel govorio, večernje su sjene pocrnjele. Frodo je osjetio kako ga obuzima silan umor. Sve otkako je sunce počelo zalaziti, izmaglica je pred njegovim očima potamnjela i oćutio je kako neka sjena pada između njega i lica njegovih prijatelja. Obuzme ga bol i bje mu hladno. Zaglavinja i uhvati se za Samovu mišicu.
"Moj je gospodar bolestan i ranjen" srdito će Sam. "On ne može dalje jahat po mraku. Potreban mu je odmor."
Glorfindel prihvati Froda dok se ovaj svaljivao na zemlju, pa ga nježno uzme u naručje i zagleda mu se u lice vrlo zabrinuto.Strider mu ukratko ispripovjedi kako je napadnut njihov logor podno Vjetrovrha i kako je Frodo ranjen smrtonosnim nožem. Izvadi iz džepa držak koji je sačuvao, te ga pruži vilenjaku. Glorfindel uzdrhti kad ga uzme, ali ga pozorno razgleda.
"Na ovom su dršku ispisani zli zapisi" reče "iako ih vi možda svojim očima ne vidite. Čuvaj ga, Aragorne, dok ne stignemo do Elrondove kuće! Ali budi oprezan i dodiruj ga što manje! Na žalost, rane od ovog oružja nadilaze moju iscjeliteljsku moć.Učinit ću što mogu... ali sad vas još usrdnije molim da nastavite put bez počinka."
Opipa ranu na Frodovu ramenu i još se više uozbilji, kao da ga je zabrinulo ono što je ustanovio. Ali Frodo osjeti kako mu se hladnoća u boku i ruci smanjuje; malo mu topline prostruji iz ramena u ruku i bol postane podnošljivija. Činilo se da se večernja tama oko njih povlači, kao da je prošao oblak na nebu. Opet je nešto bolje vidio lica svojih prijatelja, i prožela ga je stanovita nova nada i snaga.
"Jahat ćete mog konja" reče mu Glorfindel. "Skratit ću stremene do posedlice tako da sjedite što čvršće na konju. Ali ne morate se ništa bojati: moj konj neće zbaciti sa sebe nijednog jahača koga nosi po mojoj zapovijedi. Korak mu je lagan i ujednačen, a ako vam se opasnost previše približi, odnijet će vas brzinom s kojom se ne mogu mjeriti čak ni neprijateljski crni bojni konji."
"Ne, neću!" reče Frodo. "Neću ja njega jahati ako treba da me odnese do Rivendella ili bilo kamo drugamo a da moji prijatelji ostanu za mnom u opasnosti."
Glorfindel se osmjehne.
"Ozbiljno sumnjam da bi vam prijatelji bili ugroženi kad vi ne biste bili s njima! Progonitelji bi, mislim, krenuli za vama, a nas bi ostavili na miru. Mi smo svi u opasnosti zbog vas, Frodo, i onoga što vi nosite."
Na ovo Frodo nije znao odgovoriti pa su ga nagovorili da zajaše Glorfindelova bijelca. Ponija su tada natovarili velikim dijelom prtljage ostalih tako da su sad svi lakše hodali i neko vrijeme dobro napredovali, ali je hobitima uskoro počelo bivati sve teže držati korak s hitronogim i neumornim vilenjakom. On ih je vodio sve dalje u ralje tame,sve dalje u tamnu, oblačnu noć. Nije bilo ni mjeseca ni zvijezda. Nije im dopustio da stanu sve do praskozorja. Pippin, Merry i Sam bili su već gotovo zaspali na nesigurnim nogama, a reklo bi se da čak i Strider svojim opuštenim ramenima odaje umor. Frodo je sjedio na konju u mračnu snu.Izvalili su se na vrištinu na nekoliko koraka od Ceste, i umah zaspali. Činilo im se da su tek bili sklopili oči kad ih ponovo probudi Glorfindel, koji je stražario dok su oni spavali. Sunce je visoko bilo odskočilo na nebu, a oblaci i izmaglica bjehu iščeznuli.
"Popijte ovo!" reče im Glorfindel točeći svima redom pomalo od nekog napitka iz svoje kožnate čuturice optočene srebrom. Napitak je bio bistar kao izvor-voda i nije imao nikakva okusa, a u ustima nije bio ni hladan ni topao; ali reklo bi se da su im snaga i krepkost potekli u udove dok su ga pili. Činilo im se da su nakon tog napitka ustajalim kruhom i suhim voćem (ništa im drugo nije preostalo od hrane) utažili glad bolje nego ne znam kakvim doručkom u Shireu.Bili su se odmarali nepunih pet sati kad su ponovo krenuli na put. Glorfindel ih je i dalje tjerao naprijed i dopustio im samo dva kratka zastanka toga dana. Na taj su način prevalili gotovo dvadeset milja do mraka i došli do mjesta gdje je Cesta zavijala nadesno i nizbrdo sve do dna doline, a onda su krenuli ravno prema Bruinenu. Do tada nisu mogli vidjeti ni čuti nikakva traga ni glasa od potjere, ali Glorfindel bi često zastao i oslušnuo na trenutak kad bi malo za njim zaostali, a na licu bi mu se pojavio izraz tjeskobe. Jedanput ili dvaput progovorio je sa Striderom na vilenjačkom jeziku.Ali koliko im god vodiči bili zabrinuti, bilo je jasno da hobiti ne mogu dalje te noći. Bili su ošamućeni od umora i nisu mogli ni na što drugo misliti do na svoja stopala i noge. Frodova se bol udvostručila a obdan se sve oko njega pretopilo u sablasne sive sjene. Gotovo da je poželio da padne noć jer mu tada svijet nije bio tako blijed i pust.Kad su sutradan rano izjutra krenuli dalje, hobiti su još bili umorni. Još ih je mnogo milja dijelilo od gaza pa su se vukli što su brže mogli.
"Najopasnije će biti upravo prije nego što stignemo do rijeke" reče Glorfindel "jer srce me upozorava da nam je potjera za petama, i da nas kod gaza možda čeka nova opasnost."
Cesta se svejednako spuštala, a mjestimice je s obje strane bilo mnogo trave po kojoj su hobiti hodali kad god su mogli, da odmore umorne tabane. Kasno po podne stigli su do mjesta na kojem je Cesta iznenada zašla pod tamnu sjenu visokih borova, a onda uronila u dubok usjek sa strmim vlažnim zidovima od crvenog kamena. Dok su hitali dalje, odjeci su ih pratili; reklo bi se da za njima odjekuju mnogobrojni koraci. Iznebuha,kao kroz kakve svjetlosne vratnice, Cesta ponovo izbije iz tunela na čistinu. Na dnu oštre strmine ugledali su pred sobom ravnicu, dugu oko jedne milje, a iza nje gaz što vodi do Rivendella. Na drugoj strani ocrtavala se strma smeđa obala u koju bijaše udjenuta vijugava staza, a iza nje se dizalo visoko gorje, greben nad grebenom, i vrhunac za vrhuncem, na pozadini blijeda neba.Još se za njima razlijegao odjek koraka u usjeku, užurbano tapkanje nalik na šum vjetra u granama borova. U jednom trenutku Glorfindel se okrene i oslušne, a onda pohita dalje vičući na sav glas:
"Bježite!" prodere se. "Bježite! Neprijatelj nam je za petama!"
Bijeli konj poskoči. Hobiti pojure niza strminu. Glorfindel i Strider pratili su ih kao zaštitnica. Bili su tek prešli pola puta preko ravnice kad odjednom začuju za sobom konjski topot. Iz vratnica od drveća koje su netom bili napustili, izjaše Crni jahač. Obuzda konja i zastane klateći se u sedlu. Za njim se pojavi drugi, pa treći, pa još dvojica.
"Jašite dalje! Jašite!" dovikne Glorfindel Frodu.
Frodo ga ne posluša odmah jer bijaše obuzet nekom čudnom neodlučnošću. Natjeravši konja da ide korakom, okrene se i pogleda za sobom. Jahači su sjedili na svojim velikim bojnim konjima kao prijeteći kipovi na brijegu, tamni i masivni, a sva se šuma i zemlja oko njih povukla kao da ju je obavila izmaglica. Odjednom u dubini srca spozna da mu nijemo zapovijedaju da stane. Tad se iznenada u njemu probude strah i mržnja. Ljevica mu ispusti uzde, dohvati držak mača i isuče ga uz crven blijesak.

 

[Златоуст]

"Jašite dalje! Jašite dalje!" prodere se ponovo Glorfindel, a onda jasno i glasno dovikne konju na vilin-jeziku: "Noro lim, noro lim, Asfaloth!"
Istog časa bijeli konj poskoči i pojuri kao vjetar niz preostali dio Ceste. U isti mah crni konji poteku uzagrepce za njima, a Jahači se oglase užasnim krikom kakav je Frodo čuo kako prožima jezom šume daleko u Istočnoj četvrti. Na krik uslijedi odziv i, na očaj Froda i njegovih prijatelja, između drveća i stijenja daleko na lijevoj strani pojave se još četiri Jahača. Dvojica su jahala u susret Frodu, a dvojica bjesomučno jurila prema gazu ne bi li mu presjekla put. Činilo mu se da jure kao vihor i da naglo bivaju sve veći i tamniji dok im se putovi sve više približavaju i stapaju s njegovim.Frodo načas baci pogled preko ramena. Nije više vidio prijatelje. Jahači su počeli zaostajati za njim – čak ni njihovi veliki bojni konji nisu se mogli u brzini mjeriti s Glorfindelovim bijelim vilin-konjem. Opet pogleda naprijed i izgubi svaku nadu. Činilo mu se da nema nikakvih izgleda da će stići do gaza prije nego što mu presijeku put oni koji su ga dočekali u zasjedi. Sad ih je lijepo vidio – činilo se da su odbacili kukuljice i crne pelerine i da su ostali u nečem bijelom i sivom. U blijedim šakama držali su gole mačeve, na glavama nosili kacige. Sijevali su hladnim očima i dovikivali mu nešto groznim glasovima.Strah sad Frodu preplavi sav um. Nije više mislio na svoj mač. Nije ispustio ni glasa. Sklopio je oči i uhvatio se za konjsku grivu. U ušima mu je hujao vjetar, a praporci na konjskoj opremi zvonili su divlje i prodorno. Dah smrtne studeni probode ga kao koplje kad krajnjim naporom vilin-konj projuri, poput blijeska bijele vatre, kao na krilima, ispred samog lica prvoga Jahača.Frodo začuje prštanje vode. Zapjenila mu se oko stopala. Osjećao je kako se naglo diže dok konj izlazi iz rijeke i dohvaća se kamenite staze. Penjao se uza strmu obalu. Bio je prešao gaz.Ali progonitelji su mu bili za petama. Na vrhu obale konj zastane i okrene se njišteći mahnito. Dolje uz samu rijeku bilo je devet Jahača, a Frodu je klonulo srce od prijetnje njihovih lica uzdignutih prema njemu. Nije znao što bi ih moglo spriječiti da prijeđu rijeku isto tako lako kao i on, te je osjećao da je uzaludno pokušavati pobjeći od njih dugačkom nepoznatom stazom od gaza do Rivendella kad jednom i oni prijeđu rijeku. Bilo kako mu drago, osjećao je kako mu odlučno zapovijedaju da stane. U njemu se iznova probudi mržnja, ali nije više imao snage da se opire.Iznenada prvi Jahač obode konja. Konj zastane pred vodom i propne se. Frodo je teškom mukom sjedio uspravno u sedlu i zavitlao mačem.
"Natrag!" doviknu im. "Vratite se u zemlju Mordor, i ne idite više za mnom!"
Glas mu bijaše i u vlastitim ušima nekako tanak i prodoran. Jahači zastanu, ali Frodo nije imao Bombadilove moći. Neprijatelji mu se nasmiju osornim i ledenim smijehom.
"Vrati se! Vrati se!" dovikivali su mu. "U Mordor ćemo te odvesti!"
"Natrag!" prošapće on.
"Prsten! Prsten!" poviču oni sablasnim glasovima. Odmah zatim njihov vođa natjera konja u vodu, a za njim smjesta pođu još dvojica.
"Tako mi Elbereth i lijepe Lúthien" dobaci im Frodo krajnjim naporom podižući uvis mač "nećete se dočepati ni Prstena ni mene!"
Tada se vođa, koji je bio upravo na polovici gaza, prijeteći uspravi u stremenima i podigne uvis šaku. Frodo je zanijemio. Osjećao je kako mu se jezik lijepi za usta i kako mu srce lupa. Mač mu se prelomi i ispadne iz uzdrhtale ruke. Vilin-konj se propne i zafrkće. Prvi od crnih konja samo što nije stupio kopitom na obalu.U taj mah razlegne se orljava i huka – snažan šum vode koja valja sa sobom kamenje. Frodo je nejasno vidio kako se rijeka pod njim uzdiže, a njenim tokom zapliva konjaništvo od valova okićeno perjanicama. Učini mu se da bijeli plamenovi trepere na njihovim krestama i napol uobrazi sebi da vidi sred vode bijele jahače na bijelim konjima zapjenušenih griva. Tri Jahača koji su još bili nasred gaza bijahu savladani – nestali su poklopljeni iznenada bjesomučnom pjenom. Oni koji bijahu za njima ustuknu prestravljeni.Posljednjim naporom malaksalih osjetila Frodo začuje krikove, i učini mu se da iza Jahača koji se skanjivaju na obali vidi blistavu priliku od bijelog svjetla, a iza nje sitne sjenovite likove kako jure vitlajući plamenovima što se crvene i plamte u sivoj izmaglici koja obavija svijet.Crni konji bijahu pomahnitali pa su prestravljeni jurili uzagrepce odnoseći Jahače u vodu što je nadirala. Njihovi prodorni krici bijahu zaglušeni hukom rijeke koja ih je odnosila sa sobom. Tad Frodo osjeti kako pada, i učini mu se da huka i vrtlog vode podižu i njega gutajući ga zajedno s njegovim neprijateljima. Ništa više nije čuo ni vidio.

 

[Златоуст]

MNOGOBROJNI SUSRETI

Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu. U prvi je mah pomislio da se uspavao nakon duga, neugodna sna koji mu je još zaostao negdje na rubu pamćenja. Ili da se možda nije razbolio? Ali strop mu se činio nepoznat; bio je ravan i imao tamne, bogato izrezbarene grede. Još je malo ležao gledajući šare sunčanog svjetla na zidu i slušajući šum slapa.
"Gdje li sam, i koliko je sati?" naglas upita strop.
"U Elrondovoj kući, a deset je sati prije podne" odgovori mu nečiji glas. "Prije podne dvadeset i četvrtog listopada, ako te baš zanima."
"Gandalf!" uzvikne Frodo uspravljajući se u krevetu. Stari je čarobnjak sjedio na stolici pokraj otvorena prozora.
"Da, ja sam" odvrati čarobnjak. "A ti možeš biti sretan što si također ovdje nakon svih onih budalaština koje si počinio otkako si otišao od kuće."
Frodo opet prilegne. Osjećao se odviše dobro i bezbrižno da bi se prepirao, a ionako je mislio da bi izgubio svaki spor. Sad je bio potpuno budan i vraćalo mu se sjećanje na putovanje – onaj nesretni "prečac" kroz Staru šumu; nezgoda kod Razigranog ponija; i ono kako je nepromišljeno nataknuo Prsten na prst u dolcu podno Vjetrovrha.Dok je razmišljao o svim tim stvarima i uzalud se pokušavao prisjetiti kako je stigao u Rivendell, vladala je dugotrajna šutnja koju je remetilo samo tiho pućkanje Gandalfove lule dok je ispuštao kolutove dima kroz prozor.
"Gdje je Sam?" napokon ga priupita Frodo. "Jesu li svi ostali živi i zdravi?"
"Jesu, svi su zdravi i čitavi" odgovori Gandalf. "Sam je bio ovdje sve dok ga nisam poslao da se odmori, prije otprilike pola sata."
"A što se dogodilo na gazu?" opet će Frodo. "Sve mi je bilo nekako mutno, pa i sad je još."
"Hja, nije ni čudo. Počeo si nestajati" odgovori mu Gandalf. "Rana te je na kraju ipak počela svladavati. Još nekoliko sati i više ti ne bismo mogli pomoći. Ali velika je snaga u tebe, dragi moj hobite! Pokazao si to i u Grobištu. Ondje si se izvukao za dlaku: možda ti je to bio najpogibeljniji trenutak. Žao mi je što se na Vjetrovrhu nisi uspio suzdržati."
"Čini mi se da vi već mnogo toga znate" reče mu Frodo. "Nisam još nikom govorio što sam doživio u Grobištu. Isprva je bilo odviše strašno, a poslije sam morao misliti na
druge stvari. Kako znate za to?"
"Govorio si dugo u snu, Frodo" blago će Gandalf "a meni nije bilo teško da ti čitam misli i sjećanja. Budi bez brige! Kad sam ono maloprije rekao da si počinio "budalaštine", nisam mislio tako ozbiljno. Ja imam dobro mišljenje o tebi... i o ostalima. Bio je to pravi pothvat, stići ovako daleko, i proći kroz sve one opasnosti, noseći i dalje Prsten."
"Ne bismo bili u tome uspjeli da nije bilo Stridera" reče Frodo. "Ali vi ste nam zapravo bili potrebni. Nisam znao što mi je činiti bez vas."
"Bio sam spriječen da dođem" odvrati Gandalf "a to umalo da nas nije upropastilo.Ipak, nisam siguran; možda je čak ovako i bolje ispalo."
"Volio bih da mi kažete što se dogodilo."
"Sve u svoje vrijeme! Po Elrondovim uputama, ne bi smio danas razgovarati niti se zbog bilo čega uzrujavati."
"Ali razgovor bi me odvratio od razmišljanja i neizvjesnosti, što je isto tako zamorno" reče Frodo. "Sad sam posve budan i sjećam se mnogo čega što zahtijeva objašnjenje. Čime ste to bili spriječeni? Dajte mi bar to recite!"
"Uskoro ćeš doznati sve što te zanima" reče Gandalf. "Čim se koliko-toliko oporaviš, održat ćemo vijećanje. Zasad ću ti samo reći da sam bio zatočen."
"Vi?" uzvikne Frodo.
"Da, ja, Gandalf Sivi" svečano će čarobnjak. "U svijetu ima mnogo sila, dobrih i zlih. Neke su veće od mene. S nekima se još nisam ogledao. Ali dolazi i taj čas. Ponovo se pojavio Morgul-knez sa svojim Crnim jahačima. Sprema se rat!"
"Onda ste već znali za Jahače... još prije nego što sam se ja susreo s njima?"
"Da, znao sam za njih. Čak sam ti jednom i pričao o njima: jer Crni su jahači Prstenove utvare, devet slugu Gospodara prstenova. Ali nisam znao da su se opet digli na noge, inače bih bio odmah s tobom pobjegao. Doznao sam za njih tek poslije, pošto sam otišao od tebe u lipnju mjesecu; ali ta priča neka pričeka. Zasad nas je Aragorn spasio od propasti."
"Da" potvrdi Frodo "Strider nas je spasio. Pa ipak, ja sam ga se isprva bojao.Mislim da mu Sam nije nikad potpuno povjerovao, barem dok nismo sreli Glorfindela."
Gandalf se osmjehne.
"Čuo sam sve o Samu" reče. "Sad više nimalo ne sumnja."
"Drago mi je to čuti" reče Frodo. "Jer meni je Strider prirastao srcu. Dobro, prirastao srcu možda nije pravi izraz. Hoću reći da mi je drag, iako je neobičan, i katkad sumoran. Zapravo me često podsjeća na vas. Nisam znao da su neki od Velikih ljudi takvi. Mislio sam, ovaj, da su samo veliki, i prilično glupi: dobroćudni i glupi kao Maslovar; ili glupi i opaki kao Bill Papratovina. Uostalom, mi u Shireu ne znamo mnogo o ljudima, osim možda onih koji žive u Breelandu."
"Ne znaš ti mnogo ni o njima ako misliš da je stari Ječmenko glup" reče Gandalf.
"On je na svom poslu dovoljno pametan. Misli manje nego što govori, i sporije; ali u pravi čas vidi i kroz ogradu od opeke (kako govore u Breeju). Ipak, u Međuzemlju ih je malo ostalo takvih kao što je Aragorn, sin Arathornov. Taj kraljevski rod s one strane mora samo što nije izumro. Možda će ovaj Rat za Prsten biti njihova posljednja pustolovina."
"Zar vi zbilja mislite da je Strider potomak plemena starih kraljeva?" u čudu će Frodo. "Ja sam mislio da su svi oni odavno izumrli. Mislio sam da je on običan graničar."
"Običan graničar!" usklikne Gandalf. "Ali, dragi moj Frodo, graničari su upravo to: posljednji ostaci tog velikog naroda, ljudi sa Zapada, u ovim sjevernim krajevima. Oni su meni već pomagali, a njihova će mi pomoć zatrebati i u danima koji dolaze, jer smo doduše stigli u Rivendell, ali Prsten još ne miruje."
"Bit će da je tako" reče Frodo. "Ali dosad sam mislio samo na to kako da dođem ovamo; i nadam se da neću morati dalje. Vrlo je ugodno naprosto se odmarati. Za mnom je mjesec dana progonstva i pustolovina, i mislim da mi je svega toga uvrh glave."
Ušutio je i sklopio oči. Nakon nekog vremena iznova progovori:
"Sve nešto računam, ali nikako ne mogu u računu doći do dvadeset i četvrtog listopada. Danas bi trebalo da bude dvadeset i prvi. Bit će da smo do gaza stigli dvadesetoga."
"Govorio si i računao više nego što je dobro za tebe" reče Gandalf. "Kako su ti sada bok i rame?"
"Ne znam" odgovori Frodo. "Uopće ih ne osjećam, što je stanovito poboljšanje,ali..." tu se upne svim silama "...mogu opet donekle micati rukom. Da, oživljava mi. Nije ni hladna" nadoda dodirujući ljevicu desnicom.
"Izvrsno!" reče Gandalf. "Brzo se oporavlja. Uskoro ćeš opet biti zdrav! Elrond te je izliječio: njegovao te je danima, otkako si stigao ovamo."
"Danima?" ponovi Frodo.

 

[Златоуст]

"Pa, četiri noći i tri dana, da budemo posve točni. Vilenjaci su te donijeli s gaza u noći dvadesetoga, i tad si izgubio račun o vremenu. Bili smo strašno zabrinuti za tebe, a Sam je gotovo neprestano bio uza te, dan i noć, osim kad je morao prenositi poruke.Elrond je pravi majstor u liječenju, ali oružje je našeg neprijatelja smrtonosno. Da ti pravo kažem, nisam se mnogo nadao, jer sam se bojao da u zacijeljenoj rani nosiš još komadić sječiva. Ali tek su ga sinoć otkrili. Elrond je odstranio krhotinu. Bila je duboko zabijena i djelovala je prema unutra."
Frodo je uzdrhtao sjećajući se onoga groznog bodeža s nazubljenom oštricom što je bila nestala iz Striderovih ruku.
"Ne boj se!" reče Gandalf. "Nema ga više. Istopio se. Čini se da se hobiti vrlo nerado rastaju sa svijetom. Ja poznajem snažne ratnike među Velikim ljudima koje bi bila brzo dokrajčila ta krhotina koju si ti nosio u sebi sedamnaest dana."
"A što bi oni sa mnom?" upita ga Frodo. "Što su ti Jahači htjeli od mene?"
"Htjeli su ti probosti srce morgulskim bodežom koji ostaje u rani. Da su uspjeli,postao bi kao oni, samo slabiji, i bio bi pod njihovom vlašću. Postao bi utvara pod vlašću Gospodara tame, a on bi te mučio zato što si pokušao zadržati njegov Prsten, ako je uopće moguća neka veća muka od toga da ti ga otme i da ga vidiš na njegovoj ruci."
"Hvala nebesima što nisam bio svjestan te užasne opasnosti!" reče Frodo slabašnim glasom. "Dakako da sam bio nasmrt uplašen, ali da sam nešto više znao, ne bih se bio usudio ni pomaknuti. Pravo je čudo kako sam se spasio."
"Da, pomogla ti je sreća ili sudbina" reče Gandalf "a da i ne govorimo o tvojoj hrabrosti. Jer srce ti nije bilo taknuto, samo ti je rame probodeno, a to je bilo zato što si se odupirao do kraja. Ipak, spasio si se za dlaku, tako reći. U najvećoj si pogibli bio kad si Prsten nosio na prstu jer tada si već napola bio u svijetu utvara, pa su te mogli dograbiti. Ti si tada mogao vidjeti njih a oni tebe."
"Znam" reče Frodo. "Bilo ih je strašno gledati! Ali kako smo mogli svi vidjeti njihove konje?"
"Zato što su to pravi konji, baš kao što su i crni plaštevi koje nose pravi plaštevi, a nose ih radi toga da zaodjenu svoje ništavilo kad imaju posla sa živima."
"Pa zašto onda ti crni konji podnose takve Jahače? Sve se ostale životinje unezvijere kad im se oni približe, čak i Glorfindelov vilin-konj. Psi zavijaju a guske skriče kad ih vide."
"Zato što su ti konji oždrijebljeni i othranjeni u službi Gospodara tame u Mordoru.Nisu baš sva njegova služinčad i stoka utvare! Ima on orkova i trolova, ima vargova i vukodlaka, a bilo je i još ima mnogo ljudi, ratnika i kraljeva, koji živi hode pod suncem a ipak su u njegovoj vlasti. I njihov broj svakim danom raste."
"A što je s Rivendellom i vilenjacima? Jesmo li bar ovdje sigurni?"
"Jesmo, za sada, dok sve ostalo ne bude pokoreno. Vilenjaci se možda boje Gospodara tame, i možda bježe od njega, ali nikad ga više neće slušati niti će mu služiti.A ovdje u Rivendellu još žive neki od njegovih glavnih dušmana: vilin-mudraci,gospodari Eldara s onu stranu najdaljih mora. Oni se ne boje Prstenovih utvara jer oni koji su prebivali u Blaženom Kraljevstvu žive u isti mah u oba svijeta, i imaju veliku moć i nad viđenim i nad neviđenim."
"Učinilo mi se u jedan mah da vidim bijelu priliku koja je sjala i nije se zamutila kao ostale. Je li to bio Glorfindel?"
"Jest, vidio si ga načas onakvog kakav je na drugoj strani: jedan od moćnika među prvorođenima. On je vilin-gospodar iz kneževske kuće. U Rivendellu postoji zaista sila koja se može još neko vrijeme odupirati moći Mordora, pa i drugdje ima još takvih sila.Čak i u Shireu ima jedna, doduše drukčija sila. Ali sva će ta mjesta uskoro postati otoci pod opsadom, ako se događaji nastave zbivati kako se zbivaju. Gospodar tame razvio je svu svoju snagu. Pa ipak" nadoda iznenada ustajući i isturujući podbradak a brada mu se ukruti i izravna poput četke od žice "ne smijemo gubiti hrabrost. Ti ćeš uskoro ozdraviti ako te ja pričanjem ne otjeram u grob. U Rivendellu si i zasad se ne moraš ni za što brinuti."
"Ja nemam više ni trunka hrabrosti" reče Frodo "ali trenutno nisam ni najmanje zabrinut. Samo mi recite kako su mi prijatelji, i kako je završio okršaj na gazu (to vas neprestance zapitkujem), a onda ću se smiriti. Nakon toga ću opet, mislim, malo odspavati, ali prije toga neću moći oka stisnuti."
Gandalf je prikučio svoju stolicu njegovu uzglavlju i dobro ga promotrio. Boja mu se vratila u obraze i oči su mu bile bistre, posve budne i svjesne. Smiješio se i reklo bi se da mu ništa ne nedostaje. Ali je čarobnjakovo oštro oko otkrilo jedva primjetnu promjenu na njemu, tako reći puki nagovještaj neke prozračnosti, napose na lijevoj šaci koju je držao na pokrivaču.
“To se, uostalom, moglo i očekivati”, reče Gandalf u sebi. “Nije još prošao ni pola puta, a čak ni Elrond ne može predvidjeti što će sve doživjeti do kraja. Neće valjda loše završiti. Možda će postati nešto kao čaša puna čistog svjetla za oči koje mogu vidjeti.”
"Izvrsno izgledaš" reče mu naglas. "Riskirat ću da ti ukratko ispričam što se dogodilo, a da se ne posavjetujem prethodno s Elrondom. Ali pazi, sasvim ukratko, a onda opet moraš spavati! Evo što se zbilo, koliko sam mogao razabrati. Čim si ti pobjegao,Jahači su pojurili za tobom. Nisu ih više konji morali voditi: postao si im vidljiv jer si već bio na pragu njihova svijeta. A i Prsten ih je privlačio. Tvoji su prijatelji odskočili u stranu, inače bi ih bili pogazili. Znali su da te ništa neće spasiti ako te ne spasi bijeli konj.Jahači su bili prebrzi da bi ih mogli prestići, i bilo ih je previše da bi im se mogli oduprijeti. Bez konja čak ni Glorfindel i Aragorn zajedno nisu se mogli suprotstaviti svoj Devetorici odjednom. Kad su Prstenove utvare projurile pokraj njih, tvoji su prijatelji potrčali za njima. Blizu gaza ima jedna mala uvala uz Cestu prikrivena nekolikim kržljavim drvetima. Tu su na brzinu naložili vatru jer je Glorfindel znao da će rijeka nadoći ako je Jahači pokušaju prijeći, pa da će se on onda morati pozabaviti onima koji ostanu na njihovoj strani. Čim je voda nadošla, on je istrčao s Aragornom i ostalima iz uvale, s upaljenim lučima. Kad su se našli između vatre i vode i ugledali pred sobom vilin-gospodara obuzetog gnjevom, zapali su u očaj a konji su im pomahnitali. Trojicu je odnijela rijeka u prvom naletu, a ostale su njihovi konji zbacili u vodu i onesposobili za borbu."
"I je li to bio kraj Crnih jahača?" upita ga Frodo.
"Nije" odgovori Gandalf. "Vjerojatno su im konji stradali a oni su bez konja nemoćni. Ali same Prstenove utvare nije tako lako uništiti. Ipak, trenutačno se nemamo čega bojati.Tvoji su prijatelji prešli rijeku kad je povodanj prošao, i zatekli te kako ležiš ničice na vrhu obale, sa slomljenim mačem ispod sebe. Konj je stajao pokraj tebe na straži. Bio si blijed i hladan pa su se uplašili da si mrtav, ili još nešto gore od toga.Elrondovi su im ljudi došli u susret i polako te donijeli do Rivendella."
"A tko je izazvao povodanj?" upita ga Frodo.
"To je bilo na Elrondovu zapovijed" odgovori Gandalf. "Rijeka je u ovoj dolini pod njegovom vlašću, pa se diže u gnjevu kad god se ukaže hitna potreba da se zapriječi prelazak na gazu. Čim je vođa Prstenovih utvara zagazio u vodu, potekla je bujica. Ja sam, ako smijem tako reći, također tome nešto malo pridonio: možda nisi primijetio, ali neki su valovi poprimili oblik velikih bijelih konja sa sjajnim bijelim jahačima, a usput je rijeka valjala i drobila mnogobrojno veliko kamenje. Načas sam se pobojao da smo oslobodili prevelike prirodne sile i da će nam bujica izmaknuti iz ruku i sve vas daleko odvući. Strahovita se snaga krije u vodama što teku sa snjegova Maglenog gorja."

 

[Златоуст]

"Da, sad se svega toga sjećam" reče Frodo "te silne orljave. Već sam mislio da ću se utopiti, sa svim svojim prijateljima i neprijateljima i ostalima. Ali sad smo na sigurnome!"
Gandalf zirne na Froda. Međutim Frodo je već sklopio oči.
"Da, zasad ste svi na sigurnome. Uskoro će se ovdje bogato i veselo proslaviti pobjeda kod gaza na Bruinenu, a svi ćete vi na proslavi sjediti na počasnim mjestima."
"Sjajno!" usklikne Frodo. "Divno je što Elrond i Glorfindel i drugi veliki gospodari, a da i ne govorimo o Strideru, ulažu toliko truda i iskazuju mi toliko dobrote."
"Pa, ima za to mnogo razloga" otpovrne Gandalf smiješeći se. "I ja sam jedan valjan razlog. Prsten je drugi: a ti si nositelj Prstena. I ujedno si nasljednik Bilbov,nalaznika Prstena."
"Dragi moj Bilbo!" sneno će Frodo. "Da mi je samo znati gdje je on! Da je bar ovdje pa da sve ovo čuje. Ala bi se on nasmijao! I krava preskoči Mjeseca-svata! I onaj siroti stari trol!"
Pa zaspi kao zaklan. Frodo je sad bio na sigurnome u Posljednjoj domaćoj kući istočno od mora. Ta je kuća bila, kao što je Bilbo davno zapisao, “savršena kuća, bilo da voliš jesti ili spavati, ili slušati priče ili pjesme ili samo sjediti i premišljati, ili ugodnu mješavinu svega toga”. Sam boravak u toj kući bio je pravi lijek za umor, strah i tugu.Negdje pred večer Frodo se opet probudio i ustanovio da više ne osjeća potrebu za odmorom ni snom, nego da je raspoložen za jelo i pilo, a nakon toga vjerojatno i za pjesmu i priče. Ustao je iz kreveta i otkrio da se opet može gotovo isto onako služiti ozlijeđenom rukom kao i nekad. Našao je spremnu čistu odjeću od zelene tkanine koja mu je stajala kao salivena. Pogledavši se u zrcalo, lecnuo se kad je vidio u njemu mnogo vitkiji odraz od onoga kojeg se sjećao: bio je vrlo sličan onom Bilbovu mladu sinovcu koji je rado landrao sa stricem po Shireu, samo što su ga oči nekako zamišljeno gledale.
"Da, svačega si se nagledao otkako si zadnji put provirio iz ogledala" reče svom odrazu. "Ali sad idemo na veliki skup!"
Protegnuo je ruke i zazviždao neku melodiju. Uto mu je netko pokucao na vrata. Bio je to Sam. Pritrčao je Frodu i uhvatio ga za ljevicu, nespretno i snebivljivo. Nježno ju je pogladio, porumenio i brže se okrenuo na drugu stranu.
"Zdravo, Sam!" pozdravi ga Frodo.
"Topla je!" reče Sam. "Mislim na vašu ruku, gospodine Frodo. A bila je tako hladna sve ove duge noći. Ali hvala nebesima!" usklikne i ponovo se okrene blistavih očiju i zapleše. "Lijepo je vidjet vas opet na nogama, zdrava i čitava, gospodine! Reko mi je Gandalf da pogledam jeste spremni da dođete dolje a ja sam mislio da se šali."
"Spreman sam" odgovori Frodo. "Hajde da potražimo ostalo društvo."
"Ja vas mogu odvest do njih, gospodine" reče Sam. "Ovo vam je velika kuća, i vrlo neobična. Uvijek ima ponešto da se otkrije, i nikad ne znate šta vas čeka iza ćoška. A istom vilenjaci, gospodine! Posvuda sve sami vilenjaci! Neki su od njih ko kraljevi, strašni i sjajni, a neki su vam veseli ko djeca. Pa njihova muzika i pjesma... iako nisam imo baš vremena ni volje da ih puno slušam otkako smo stigli vamo. Al malo-pomalo upoznajem ovo mjesto."
"Znam što si sve radio, Sam" reče Frodo hvatajući ga ispod ruke. "Ali večeras ćeš se veseliti i naslušati svega i svačega do mile volje. Hajde, vodi me oko tih ćoškova!"
Sam ga je poveo kroz nekoliko hodnika i niz mnogo stuba i doveo u perivoj visoko nad strmom obalom rijeke. Zatekao je svoje prijatelje kako sjede na trijemu na istočnoj strani kuće. Sjene su bile pale na dolinu pod njima, ali daleko na obroncima gorja bilo je još svijetlo. Zrak bijaše topao. Razlijegala se huka vode što je tekla i padala, a večer bijaše ispunjena blagim mirisom drveća i cvijeća, kao da se ljeto još zadržalo u Elrondovim perivojima.
"Hura!" vikne Pippin i skoči na noge. "Evo našeg plemenitog rođaka! Napravite mjesta za Froda, Gospodara Prstena!"
"Pst!" oglasi se Gandalf iz sjene u dnu trijema. "U ovu dolinu zlo ne dolazi, ali svejedno ga ne smijemo spominjati. Gospodar Prstena nije Frodo, nego vlasnik Crne kule u Mordoru, čija se noć opet širi cijelim svijetom! Mi smo sad u tvrđavi. Vani se smrkava."
"Gandalf nam je održao već mnogo ovakvih veselih govora" reče Pippin. "On misli da me neprestano mora pozivati na red. A meni se nekako čini da ovdje čovjek ne može biti sumoran ni potišten. Ja bih najradije zapjevao kad bih znao pravu pjesmu za ovu prigodu."
"I ja bih" nasmije se Frodo "iako bih trenutačno još radije nešto pojeo i popio!"
"Tomu ćemo uskoro doskočiti" reče Pippin. "Ti si opet zasvjedočio svoju prepredenost time što si ustao baš na vrijeme za večeru."
"Više nego večeru! Pravu gozbu!" uzvikne Merry. "Čim nam je Gandalf javio da si se oporavio, počele su pripreme za gozbu."
Tek što je on izgovorio te riječi, pozvani su svi u dvoranu zvonjavom mnogobrojnih zvona.Dvorana u Elrondovoj kući bijaše puna svijeta – ponajvećma vilenjaka, ali bilo je tu i drugih gostiju. Elrond je, po običaju, sjedio na velikoj stolici na čelu dugačkog stola na podiju, a do njega je s jedne strane sjedio Glorfindel a s druge Gandalf.Frodo ih je gledao u čudu jer nikad prije nije vidio Elronda, o komu su se pričale mnoge priče, a pokazalo se da su Glorfindel, pa čak i Gandalf, za koga je vjerovao da ga dobro poznaje, sjedeći Elrondu zdesna i slijeva, dostojanstveni i moćni gospodari.Gandalf je bio nešto nižeg rasta od ostale dvojice, ali zbog svoje duge bijele kose,velike srebrnkaste brade i širokih ramena, izgledao je kao kakav mudri kralj iz drevne legende. Na njegovu ostarjelu licu, pod velikim snježnobijelim obrvama, bijahu mu duboko usađene crne oči poput ugljevlja koje se iznenada može prometnuti u plamen.Glorfindel bijaše visok i vitak, imao je blistavu zlaćanu kosu, lijepo i mlado lice,neustrašivo i puno radosti, oči mu bile sjajne i prodorne a glas kao glazba; čelo mu je odavalo mudrost, a ruke snagu.

 

[Златоуст]

Elrondovo je lice bilo bezvremeno, ni staro ni mlado, iako na njemu bijaše ispisano sjećanje na mnoge stvari, i vesele i tužne. Kosa mu bila tamna kao sjene i sumrak, a na njoj je nosio srebrni dijadem; oči mu bile sive poput vedre večeri, a u njima je gorjelo svjetlo poput sjaja zvijezda. Doimao se dostojanstveno, kao kralj okrunjen mnogim zimama, a ipak stamen kao iskusan ratnik u naponu snage. On bijaše gospodar Rivendella, moćan i među vilenjacima i među ljudima.Na sredini stola, podno tapiserija na zidu, stajala je stolica pod baldahinom, a na njoj je sjedila gospa ugodna oku. U ženskom je obličju bila toliko slična Elrondu da je Frodo pomislio da mu je bliska srodnica. Bila je mlada, a opet i nije. Pletenice njene crne kose nije još bio dotaknuo mraz, bijele ruke i svijetlo lice bijahu joj besprijekorni i glatki, a svjetlo zvijezda zračilo joj iz blistavih očiju, sivih poput noći bez oblačka; pa ipak se doimala kao kraljica, i u pogledu joj se odražavali misao i znanje kao u nekoga tko zna mnogo toga što donose godine. Glava joj više čela bila pokrivena kapicom od srebrne čipke premrežene sitnim draguljima što su se bjelasali, ali na mekanoj sivoj opravi nije imala ukrasa osim pojasa s lišćem od kovanog srebra.
Tako je Frodo prvi put vidio onu koju je malo smrtnika dotad vidjelo: Arwen, kćerku Elrondovu, u kojoj je, kako rekoše, obličje Lúthienino ponovo došlo na svijet; a prozvaše je Undómiel jer je bila zvijezda večernjača svoga naroda. Dugo je boravila u zemlji majčina roda, u Lórienu onkraj gorja, i tek se nedavno vratila u Rivendell, u očevu kuću. Ali njena braća, Elladan i Elrohir, bili su u viteškom lutanju: često su jahali daleko s graničarima sa sjevera, nikad ne smećući s uma muke svoje majke u jazbinama orka.Takvu ljupkost u živu biću Frodo nije nikad vidio niti mogao zamisliti, te se iznenadio i snebio kad je vidio da i on ima mjesto za Elrondovim stolom, među svim tim, tako uzvišenim i lijepim svijetom. Iako je dobio prikladnu stolicu na koju su još naslagali i nekoliko jastučića, osjećao se vrlo sitan i kao da mu tu nije mjesto, ali je to osjećanje ubrzo izgubio. Gozba je bila vesela, a od jela sve što mu je glad samo poželjeti mogla.Tek se nakon nekog vremena opet obazreo oko sebe, pa čak i okrenuo susjedima.Najprije je pogledom potražio svoje prijatelje. Sam je bio zamolio da mu dopuste da dvori svoga gospodara, ali su mu rekli da je ovaj put i on među počasnim gostima.Frodo ga je vidio kako sjedi s Pippinom i Merryjem za gornjim krajem jednoga od pokrajnjih stolova, nedaleko od podija. Ali od Stridera nije bilo ni traga.Frodu zdesna sjedio je patuljak važna držanja, bogato odjeven. Brada mu, vrlo dugačka i račvasta, bijaše bijela, gotovo isto tako bijela kao i snježnobijela tkanina njegova ruha. Nosio je srebrn pojas, a oko vrata lančić od zlata i dijamanata. Gledajući ga, Frodo je prestao jesti.
"Dobro došli, drago mi je!" reče patuljak okrenuvši se njemu. Zatim čak i ustane i nakloni se. "Gloin, stojim vam na usluzi" reče i još se dublje pokloni.
"Frodo Baggins, stojim na usluzi vama i vašoj obitelji" ispravno se predstavi Frodo ustajući začuđeno i rušeći svoje jastučiće. "Da niste vi možda onaj Gloin, jedan od dvanaestorice suputnika velikog Thorina Hrastoštita?"
"Pogodili ste" odgovori patuljak skupljajući jastučiće i udvorno pomažući Frodu da ponovo sjedne. "A ja vas ništa i ne pitam jer su mi već rekli da ste rođak, posvojenik i nasljednik našega glasovitog prijatelja Bilba. Dopustite mi da vam čestitam na uspješnom oporavku."
"Hvala vam lijepa" odvrati Frodo.
"Čuo sam da ste doživjeli neke vrlo neobične pustolovine" reče Gloin. "Zbilja se pitam što je to ponukalo četvoricu hobita da se otisnu na tako dugo putovanje. Ništa se slično nije dogodilo otkako je Bilbo krenuo s nama na put. Ali možda vas ne bih smio potanje o tome ispitivati jer mi se čini da Elrond i Gandalf nisu skloni razgovarati o tim stvarima?"
"Radije nemojmo o tome, bar zasad" uljudno će Frodo. Naslutio je da čak ni u Elrondovoj kući Prsten nije prikladna tema za ćaskanje, a ionako je želio na neko vrijeme zaboraviti na sve svoje brige. "Ali ja bih isto tako rado čuo što je tako ugledna patuljka dovelo ovako daleko od Pustogore."
Gloin ga pogleda.
"Ako još niste ništa o tome čuli, onda radije nećemo ni o tome. Mislim da će nas meštar Elrond uskoro sve skupa sazvati pa da ćemo tada svašta doznati. Ali ima mnogo toga drugog o čemu možemo razgovarati."
Razgovarali su sve do kraja večere, samo što je Frodo više slušao nego govorio, jer vijesti iz Shirea, izuzev Prstena, činile su mu se sitne, daleke i nevažne, a Gloin je imao što pričati o događajima u sjevernim dijelovima Pustošije. Tako je Frodo saznao da je Grimbeorn Stari, sin Beornov, sada na čelu mnogih stasitih ljudi, tako da se ni **** ni vukovi ne usuđuju ulaziti u njihovu zemlju između Gorja i Mrkodola.
"Doista" reče Gloin "da nema Beorninga, odavno se već ne bi moglo doći od Dôlja do Rivendella. To su vam odvažni ljudi koji drže prohodnim Visoki prijevoj i gaz kod Stanac-kamena. Ali dažbine su im vrlo visoke" nadoda i zavrti glavom "i kao nekad Beorn, ne vole baš previše patuljke. Ipak su pouzdani, a to mnogo znači u današnje doba.Nigdje ljudi nisu tako prijazni s nama kao oni u Dôlju. Dobar je to svijet, ti Bardinzi.Njima je na čelu unuk Barda, strijelca lukom: Brand, sin Baina, sina Bardovog. Moćan je on kralj i kraljevstvo mu se proteže daleko na jug i istok od Esgarotha."
"A što je s vašim narodom?" upita ga Frodo.
"Tu se ima svašta pričati, i dobro i zlo" reče Gloin. "Ipak ima više dobra: dosad smo imali sreće iako ne možemo izmaknuti sjeni današnjeg doba. Ako doista želite čuti vijesti o nama, rado ću vam ih ispričati. Ali prekinite me kad vam dotuži! Kažu da jezici u patuljaka ne znaju stati kad se raspričaju o svojim pothvatima."

 

[Златоуст]

Nato se Gloin upusti u dugo kazivanje o zbivanjima u Kraljevstvu Patuljaka. Bio je oduševljen što je naišao na tako pristojna slušaoca, jer Frodo nije pokazivao znake zamorenosti niti je pokušavao promijeniti razgovor, iako se uskoro nije više mogao snaći među svim čudnim imenima ljudi i mjesta o kojima nikad prije nije čuo. Bilo mu je zanimljivo, međutim, čuti da je Dain još Kralj podno Gorja i da je vrlo star (prevalio je već dvjesto pedesetu), poštovan i bajoslovno bogat. Od desetorice suputnika koji su preživjeli Bitku pet vojski, sedmorica su još s njim: Dvalin, Gloin, Dori, Nori, Bifur,Bofur i Bombur. Bombur je toliko debeo da ne može više sam prijeći udaljenost od ležaja do stolice za stolom, a samo ga šestorica patuljaka mogu podići s mjesta.
"A što je s Balinom, Orijem i Oinom?" upita ga Frodo.
Sjenka preleti preko Gloinova lica.
"Ne znamo" odgovori. "Upravo sam najviše radi Balina došao zamoliti za savjet one koji prebivaju u Rivendellu. Nego, hajde da večeras pričamo o veselijim stvarima!"
Tad se Gloin raspriča o pothvatima svoga naroda, o velikim radovima u Dôlju i podno Gorja.
"Dobro smo radili" reče. "Ali u obradi kovina ne možemo se mjeriti s našim precima. Mnoge su od njihovih tajni zauvijek izgubljene. Izrađujemo dobre oklope i oštre mačeve, ali ne znamo više izraditi žičane košulje ni oštrice koje se mogu takmiti s onima izrađenima prije dolaska zmaja. Samo smo u rudarstvu i građevinarstvu nadmašili stare majstore. Da samo vidite, Frodo, kanale u Dôlju, fontane i bazene! Da vidite ceste popločene raznobojnim pločama! Pa dvorane i ulice pod zemljom s lukovima isklesanim poput drveća, pa terase i tornjeve na obroncima Pustogore! Tada biste vidjeli da nismo
ljenčarili."
"Doći ću ih pogledati ako ikako mognem" reče Frodo. "Kako bi se samo Bilbo iznenadio kad bi vidio sve te promjene u Smaugovoj pustoši!"
Gloin pogleda Froda i osmjehne se.
"Vi ste doista voljeli Bilba, je li?" upita ga.
"Jesam" odgovori Frodo. "Radije bih njega vidio nego sve kule i palače na svijetu!"
Naposljetku je gozbi došao kraj. Ustali su Elrond i Arwen i pošli kroz dvoranu praćeni društvom u određenom redoslijedu. Vrata su se širom otvorila pa su prošli kroz širok hodnik i na više vrata i obreli se u drugoj dvorani. U njoj nije bilo stolova, ali je jarka vatra plamtjela na veliku ognjištu između izrezbarenih stupova.Frodo je stupao uz Gandalfa.
"Ovo je Dvorana vatre" reče mu čarobnjak. "Ovdje ćeš čuti mnoge pjesme i priče...ako ostaneš budan. Ali ova je dvorana, osim o blagdanima, obično pusta i tiha, i u nju dolaze ljudi koji žele na miru razmišljati. Ovdje uvijek gori vatra, cijele godine, ali nema mnogo drugog svjetla."
Kad je Elrond ušao i krenuo prema sjedalu pripremljenom za nj, vilenjački trubaduri zasvirali su uhu ugodnu glazbu. Dvorana se polako punila, a Frodo je ushićeno promatrao mnogobrojna lijepa lica na okupu: na njima je poigravalo i odsijevalo na kosi zlaćano svjetlo vatre. Iznenada primijeti, nedaleko od suprotnog kraja vatre, malu tamnu priliku kako sjedi na stolici bez naslona, naslonjena leđima na stup. Na podu uz nju bijaše kupa za piće i malo kruha. Frodo pomisli da je taj možda bolestan (ako je svijet u Rivendellu ikad bolestan) pa nije mogao doći na gozbu. Glava mu bila klonula na prsa kao da spava, a preko lica je prebacio skut svoje tamne pelerine.Elrond pristupi toj nijemoj spodobi.
"Probudite se, mali meštre!" reče mu smiješeći se. Zatim se okrene Frodu i pozove ga rukom k sebi. "Evo, napokon je, Frodo, kucnuo čas koji ste priželjkivali" reče mu.
"Evo vam prijatelja koji vam je dugo nedostajao."
Tamna prilika podigne glavu i otkrije lice.
"Bilbo!" uzvikne Frodo čim ga prepozna pa skokne do njega.
"Zdravo, Frodo, momče moj!" pozdravi ga Bilbo. "Ipak si napokon stigao! Nadao sam se da ćeš uspjeti. Lijepo, lijepo! Čujem da je sve ovo slavlje priređeno tebi u čast. Nadam se da uživaš!"
"A zašto tebe nije tamo bilo?" uzvikne Frodo. "I zašto te nisam smio prije vidjeti?"
"Zato što si spavao. Ja sam tebe vidio više puta. Sjedio sam sa Samom uz tvoje uzglavlje svakog dana. A što se tiče gozbe, meni ti nije više do takvih stvari. I imao sam druga posla."
"Što si radio?"
"Pa, sjedio sam i razmišljao. Dan-danas mnogo sjedim i razmišljam, a ovo ti je ovdje uglavnom najbolje mjesto za to. Da se probudim! Ma nemojte!" reče i zirne na Elronda. Oko mu se zakrijesilo i Frodo nije u njemu vidio ni traga od pospanosti. "Da se probudim. Nisam ja spavao, meštre Elronde! Ako baš hoćete znati, svi ste vi malo prerano došli ovamo s te vaše gozbe pa ste me omeli... usred sastavljanja pjesme. Zapeo sam na jednom ili dva stiha i razmišljao o njima, ali mislim da ih sad više nikad neću dotjerati kako treba. Ovdje će se sad toliko pjevati da će mi izbiti sve misli iz glave. Morat ću zamoliti svoga prijatelja Dúnadana da mi pomogne. A gdje je on?"
Elrond se nasmije.
"Pronaći ćemo ga" reče mu. "Onda ćete se vas dvojica povući u kut i dovršiti taj svoj posao, a mi ćemo saslušati vašu pjesmu i procijeniti je prije nego što završimo slavlje."
Poslani su glasnici da dovedu Bilbova prijatelja, iako nitko nije znao gdje je on ni zašto ga nije bilo na gozbi.Dotle su Frodo i Bilbo sjedili jedan uz drugoga, a ubrzo je došao i Sam i sjeo do njih. Potiho su razgovarali ne obazirući se na veselje i glazbu oko sebe u dvorani. Bilbo nije imao bogzna što kazati o sebi. Kad je otišao iz Hobbitona, putovao je bez cilja Cestom i kroz krajeve s obje strane granice, ali se nekako za sve vrijeme sve više primicao Rivendellu.

 

[Златоуст]

"Dospio sam ovamo bez mnogo pustolovina" reče "a kad sam se odmorio, krenuo sam dalje s patuljcima u Dôlje, na svoje posljednje putovanje. Više neću putovati. Starog Balina nisam našao. Zatim sam se vratio ovamo i ostao ovdje. Bavio sam se svačim pomalo. Pisao sam i dalje svoju knjigu. I, naravno, spjevao sam nekoliko pjesama.Povremeno ih ovdje pjevaju: mislim, najviše radi toga da meni ugode, jer dakako da nisu uistinu dovoljno dobre za Rivendell. A ja ih slušam i razmišljam. Ovdje kao da vrijeme ne prolazi: jednostavno je tu. Prekrasno mjesto, sve u svemu. Doznajem svakakve novosti, s onu stranu Gorja i s juga, ali gotovo ništa iz Shirea. Čuo sam, naravno, za Prsten. Gandalf je često navraćao ovamo. Nije mi bogzna što kazao, iako smo se u ovih posljednjih nekoliko godina zbližili više nego ikad. Više mi je rekao Dúnadan. Tko bi rekao da će onaj moj prsten izazvati takav poremećaj! Šteta je što Gandalf nije prije o tome nešto više otkrio. Ja sam mogao odavno donijeti taj prsten ovamo bez svih tih tegoba. Pomišljao sam više puta da se vratim u Hobbiton po njega, ali sam već ostario i nisu me htjeli pustiti:Gandalf i Elrond, mislim. Činilo mi se da su oni uvjereni da mene Neprijatelj traži na sve strane i da bi od mene napravio faširano meso kad bi me ulovio kako teturam po Pustošiji.A Gandalf mi je rekao: “Taj je prsten, Bilbo, prešao u druge ruke. Ne bi bilo dobro ni za tebe ni za druge kad bi opet počeo petljati nešto s njim.” Čudna neka primjedba, baš slična Gandalfu! Ali mi je rekao i da on pazi na tebe, pa se nisam više htio miješati.Strašno mi je drago što te vidim zdrava i čitava."
Ušuti i sumnjičavo pogleda Froda.
"Je li ti ovdje?" upita ga šaptom. "Ne mogu, znaš, odoljeti znatiželji, nakon svega što sam čuo. Volio bih ga samo načas opet vidjeti."
"Jest, ovdje mi je" odgovori Frodo obuzet nekim čudnim kolebanjem. "Izgleda potpuno isto kao i prije."
"Volio bih ga vidjeti samo na časak" opet će Bilbo.
Kada se odijevao, Frodo je opazio da mu je netko, dok je on spavao, objesio Prsten oko vrata na novom lančiću, laganom ali čvrstom. Polako ga izvadi iz njedara. Bilbo ispruži ruku, ali Frodo naglo povuče Prsten. Ojađen i zaprepašten, opazi da ne gleda više u Bilba; reklo bi se da je nekakva sjena pala među njih, a kroz nju ugleda malo smežurano stvorenje pohlepna lica i koščatih ruku koje pipaju oko sebe. Obuzme ga želja da ga udari.
Činilo se da su glazba i pjesma oko njih utihnule i umuknule. Bilbo brže zirne na Froda pa prijeđe rukom preko očiju.
"Sad mi je jasno" reče. "Skloni ga! Žao mi je, žao mi je što te je zapalo to breme, žao mi je zbog svega. Zar pustolovine nikad nemaju kraja? Rekao bih da nemaju. Netko drugi mora uvijek nastaviti priču. E pa, tomu nema lijeka. Pitam se ima li uopće smisla nastojati da dovršim knjigu? Ali nemojmo se sad brinuti oko toga... radije bih čuo neke prave novosti. Pričaj mi o svemu što se zbiva u Shireu!"
Frodo je sakrio Prsten i sjena je između njih prošla a da nije ostavila gotovo nikakva traga. Oko njega su opet bili svjetlo i glazba Rivendella. Bilbo se sretno smješkao i smijao. Silno ga je zanimala svaka pojedina vijest iz Shirea koju mu je Frodo mogao priopćiti – uz Samovu povremenu pomoć i ispravke – od obaranja najmanjeg drveta do nestašluka najmanjeg djeteta u Hobbitonu. Toliko bijahu zadubljeni u zbivanja u sve četiri Četvrtine da nisu ni opazili kako se uz njih pojavio čovjek u tamnozelenoj odori. Stajao je pokraj njih nekoliko minuta gledajući ih i smješkajući se. Iznenada Bilbo digne pogled.
"Ah, došao si napokon, Dúnadane!" uzvikne.
"Stridere!" reče Frodo. "Čini mi se da vi imate više imena?"
"E pa, Strider je svakako ime koje ja nikad nisam čuo" reče Bilbo. "Zašto ga tako zovete?"
"Tako me zovu u Breeju" odgovori Strider smijući se "i pod tim me je imenom Frodo upoznao."
"A zašto ga ti zoveš Dúnadan?" zapita Frodo.
"Zato što je on Dúnadan" reče Bilbo. "Ovdje ga često tako zovu. Ali ja sam mislio da ti znaš bar toliko vilinski jezik da ćeš razumjeti što znači dún-adan: čovjek sa zapada,Númenoreanac. Ali nije sad vrijeme za predavanja!" On se okrene Strideru. "Gdje si ti sve dosad, prijatelju? Zašto nisi bio na gozbi? Znaš da je tamo bila i gospa Arwen?"Strider ozbiljno pogleda Bilba i reče:
"Znam. Ali ja se često moram odreći veselja. Neočekivano su se iz Pustošije vratili Elladan i Elrohir, i donijeli vijesti koje sam odmah želio čuti."
"E pa, dragi moj prijatelju" reče Bilbo "sad kad si čuo te vijesti, imaš li za mene bar trenutak vremena? Hitno mi je potrebna tvoja pomoć. Elrond kaže da moram ovu
svoju pjesmu dovršiti do kraja večeri, a zapeo sam na jednom mjestu. Hajde da se povučemo u neki kutak pa da je izbrusimo!"
Strider se osmjehne i reče:
"Dobro, onda! Hajde da je čujem."
Frodo je načas ostao prepušten sam sebi jer je Sam zaspao. Bio je osamljen i osjećao se prilično izgubljen, iako je sa svih strana bio okružen stanovnicima Rivendella.Ali su oni blizu njega šutjeli, zaokupljeni glazbom glasova i glazbala, i nisu se ni na što drugo obazirali. I Frodo je počeo slušati glazbu.U prvi mah ga je, čim je uzeo pratiti glazbu, očarala ljepota melodija protkanih riječima na vilenjačkim jezicima, iako ih nije dobro razumio. Gotovo bi se reklo da se riječi pretvaraju u likove, i da pred njim izranjaju priviđenja dalekih zemalja i sjajnih predmeta koje nikad nije mogao ni predočiti sebi; a dvorana obasjana vatrom postala je nešto kao zlaćana izmaglica nad zapjenjenim morima što uzdišu na rubovima svijeta.Zatim je ta očaranost bivala sve više i više nalik na san, sve dok nije oćutio kako preko njega teče beskrajna rijeka nabujalog zlata i srebra, previše raznolika da bi joj razaznao šare; na kraju je postala dio uskovitlanog zraka oko njega, preplavila ga i potopila. Ubrzo je potonuo pod njenom blistavom težinom u duboko kraljevstvo sna.Onuda je dugo lutao u snu glazbe koja se prometnula u tekuću vodu, a zatim iznenada u glas. Učinilo mu se da je to Bilbov glas koji kazuje stihove. Riječi su mu isprva bile jedva čujne, a onda su bivale sve razgovjetnije.

 

[Златоуст]

Pomorac bje Earendil,
u zemlji Arvernien zastao je;
za put lađu izgraditi
od trupaca nimbretilskih;
i jedara srebrom tkanih,
i u srebru izlivenih svjetiljaka,
ne bi li mu labud-pramac obasjala
i barjake po jarbolima, svjetlost jarka.
U oklopu drevnog kralja
od prstenja ispletenih;
sjajnog štita sa runama urezanim
da ga štite od svih rana nezadanih;
luk mu bješe rog od zmaja,
strijele mu od ebanona,
srebrn prsluk boje bijele,
tok mača od kalcedona;
a sam mač od čelika uznosita,
kaciga od adamanta najčišćega,
orla perje navrh šljema vjetar vijo,
na grudima mu dragulj sijo mjesto stijega.
Pod mjesecom ispod zvijezda
daleko je od svog gnijezda lutao po sjeveru,
uz nevjeru začaranim putovima
plovio je on danima gdje se čudne zemlje steru.
Bježeći od santi leda što se ruše usred sraza
i od polja vječnog mraza gdje su sjene polegnute,
prošao je i podzemnih vatri jare
i bespuća što se žare izgubljene tražeć pute
pučinom bez zvijezda sjaja
stiže skraja sve do Noći od Praznine,
od praznine do beskraja projedri ju
ne vidjevši niti kopna niti zore na obzorju.
Bijesni vjetri ga gonili.
naslijepo kroz pjenu voda
od zapada do istoka bez prestanka,
bez pristanka do njegova rodnog žala.
Tu je Elwing kao ptica do njeg stigla,
tu se vatra tamna digla; još sjajniji
nego blijesak s dijamanta
bješe plamen s njene krune
kada sune na njeg svjetlost Silmarila.
Kada ga je okrunila živim sjajem
on bez trunka straha krenu, smjernog čela
brodu svom okrenut pramac; a tada će noćnim krajem
iz drugoga nekog svijeta, s onu stranu Sinjeg mora,
jak bez stega, olujni se vjetar novi
dignut i ko vihor moći s Tarmenela;
putem kojim rijetki smrtnik plovi
nositi mu čamac ljuto, bijesnim dahom,
da bi ga ko smrću gonjen mahom, kroz sivilo,
morem dugo napuštenim, uzburkanim,
od istoka ka zapadu odjedrio.
Kroz noć vječnu nosio ga
moćni urlik mrkog vala,
natrag uzduž dugih milja potonulih crnih žala
potopljenih još od zore prvog dana,
sve dok nije, na obali od biserja,
čuo glazbu što kraj svijeta navješćuje.
Tamo on u viru vala i kovitu morske pjene
vidje mijene sjaja zlata i dragulja,
i tad gore spazi Goru kako li se mirno diže
tamo gdje i sumrak liježe na koljena
Valinora i Eldamara,
viđenih iznad mora iz daljina.
I tako će lutalica, što je uteko iz noći,
napokon doći da bijela luka ga
primi u vilin-dom što razlista se čaroban,
gdje čist zablista novi dan, gdje poput stakla mutnoga,
podno brežuljaka Ilmarina,
svjetlucaju u dolini ko tanana mrena
svjetiljkama obasjani tornjevi Tiriona
u odrazu na površini Jezer-sjena.
Tu zasta on u lutanjima junačkim,
i mnoga pjevanja mu pojahu,
i mudri mnoga predanja kazivahu,
i harfama zlatnim ga darivahu.
U vilin-bijelo ruho ga tada ogrnuhu,
i sedam žižaka poslahu da hode,
pred njim kad on, kroz Calacirian,
u skrovite zemlje nesretan ode.
A tamo u drevne dvornice bje ušao
gdje sjajem bezbrojne godine teku,
i beskrajno vlada najstariji kralj
u Ilmarinu, gdje litice planine sjeku;
tad riječi nikom znane bje slušao
što vezuju vilinsku vrstu s ljudskim rodom
i Ukazanja izvan poimanja mu bjehu pokazana,
zabranjena svim onima što žive pod nebeskim svodom
Tu novi brod su mu sagradili
od mithrila i stakla vilinskog;
sa blistavim mu pramcem i bez vesala,
bez jedara, al jarbola mu srebrenog:
a Silmaril, ko svjetlo s katarke,
ko barjake, što živim plamenom
zauvijek mu put kazuju, je Elbereth
za novi let usadila i svojim znamenom
stvorila mu dva krila besmrtna
i tako sudbu vječnu mu zadala,
da brodi nebom što se prostire
s one strane Sunca do Mjesečevih obala
Sve od Brežja vječne noći
gdje se čuje srebrn žubor vodoskoka
uznijela ga vita krila, lutalicu i neznanca,
povrh lanca planinskoga, uznosita i visoka.
S kraja svijeta on se vrati i okrene,
želeć pratit dalekoga natrag puta
domu svom, kroz sve sjene putujući,
nebom poput zvijezde koja luta
kao plamen iznad maglenih širina,
što se diže iz dubina, što se budi
iznad sivih, hladnih voda,
kao čudo prije no što zora rudi.
I kad iznad Međuzemlja nanesu ga duzi puti
napokon mogao je čuti zov plačući od jadosti
sa svih strana: djevojaka, vilin-djeva
iz onoga drevnog doba, crnih dana i propasti.
Al ga usud čvrsto steže i kobi mu nema kraja,
dokle Mjesec ima sjaja, najjača će med zvijezdama
samo smjeti preletjeti, nikad stati, nikad pasti
u zemlju gdje smrtnik živi na ovijem obalama,
zauvijek će biti glasnik, na zadatku
kojem nikad prestat neće ni trajanje ni nakana,
morati će nosit svjetla nadaleko nama znana,
Flammifera od Zapadnih naših strana.

 

[Златоуст]

Pjevanje utihne. Kad je Frodo otvorio oči, vidio je kako Bilbo sjedi na svojoj stoličici okružen slušateljima koji se smiješe i plješću.
"A sad bi bilo najbolje da se sve skupa ponovi" reče jedan vilenjak. Bilbo ustane i pokloni se.
"Polaskan sam, Lindire" reče "ali bilo bi previše zamorno sve to ponavljati."
"Vama ne bi bilo previše zamorno" odvrate vilenjaci smijući se. "Znate da vama nikad ne dojadi recitirati svoje stihove. Ali zbilja ne možemo odgovoriti na vaše pitanje nakon samo jednog slušanja!"
"Što!" uzvikne Bilbo. "Zar ne znate koji su dijelovi pjesme moji a koji Dúnadanovi?"
"Nije nama lako uočiti razliku između dvojice smrtnika" reče onaj isti vilenjak.
"Koješta, Lindire" otpuhne Bilbo. "Ako ne možeš lučiti čovjeka od hobita, onda je tvoja sposobnost prosuđivanja slabija nego što sam mislio. Oni se razlikuju koliko i grašak od jabuke."
"Možda. I ovcama su druge ovce jamačno različite" nasmije se Lindir. "Pa i pastirima. Ali mi ne proučavamo smrtnike. Mi imamo druga posla."
"Neću sad da se s tobom prepirem" reče Bilbo. "Pospan sam nakon ovoliko glazbe i pjevanja. Prepustit ću vama da nagađate ako baš želite."
Ustane i priđe Frodu.
"E, s tim smo gotovi" tiho mu reče. "Bilo je bolje nego što sam se nadao. Ne mole me često da ponavljam. Kako se tebi svidjelo?"
"Ja neću ništa nagađati" odgovori Frodo smijući se.
"I ne moraš" priklopi Bilbo. "Zapravo je sve to bilo moje. Samo što je Aragorn zahtijevao da ubacim jedan zeleni kamen. Valjda je mislio da je to važno. Ne znam zašto.Inače je očito držao da je sve skupa iznad mojih sposobnosti. Rekao je, uostalom, ako imam obraza da slažem stihove o Earendilu u Elrondovoj kući, da je to moja stvar.Vjerojatno ima pravo."
"Ne znam" otpovrne Frodo. "Meni se nekako činilo da se stvar uklapa, iako ne bih znao objasniti zašto. Kad si započeo, napola sam spavao, i činilo mi se da pjesma proizlazi iz nečega što sam sanjao. Sve do samog kraja nisam bio načisto da to stvarno ti govoriš."
"Teško je doista ovdje ostati budan dok se ne navikneš" reče Bilbo. "Ne bih rekao da će hobiti ikad steći vilenjački apetit za glazbu, pjesništvo i priče. Čini se da oni sve to vole koliko i dobro jelo, ili čak i više. Sad će još dugo pjevati i svirati. Kako bi bilo da se izvučemo odavde i popričamo još malo negdje na miru?"
"Smijemo li to učiniti?" priupita ga Frodo.
"Naravno. Ovo nije nikakav posao nego veselica. Možeš doći i otići kad te je volja,samo da ne dižeš buku."
Ustali su i tiho se povukli u sjenu, a onda se zaputili do vrata. Sama su ostavili na stolici da spava kao top, sa smiješkom na licu. Uza sav ushit što je napokon s Bilbom u društvu, Frodo je malčice žalio kad su izašli iz Dvorane vatre. Upravo kad su prelazili preko praga, zapjevao je netko zvonkim glasom:
A Elbereth Gilthoniel,
silivren penna miriel
o menel aglar elenath!
Na-chaered palan-diriel
o galadheremmin ennorath,
Fanuilos, le linnathon
nef aear, si nef aearon!
Frodo je na tren zastao i osvrnuo se za sobom. Elrond je sjedio na svojoj stolici i vatra mu je obasjavala lice kao što ljetno svjetlo obasjava drveće. Blizu njega je sjedila gospa Arwen. Frodo se iznenadi kad vidje da Aragorn stoji uz nju; tamnu je pelerinu bio zabacio i činilo se da je u vilenjačkoj žičanoj košulji, a na prsima mu sja zvijezda. Njih su dvoje razgovarali, a onda se odjednom Frodu učini da se Arwen okrenula njemu i da je svjetlo njenih očiju izdaleka palo na nj i probolo mu srce.Zastao je očaran dok su milozvučni slogovi vilenjačke pjesme padali poput prozračnih dragulja stopljenih riječi i napjeva.
"Ta je pjesma spjevana u čast Elbereth" reče Bilbo. "Ovu i druge pjesme iz Blažena Kraljevstva otpjevat će oni još više puta noćas. Idemo!"
Odveo je Froda u svoju sobicu. Vrata su iz nje vodila u perivoje a sobica je gledala na jug preko dubodoline Bruinena. Tu su sjedili neko vrijeme gledajući kroz prozor u blistave zvijezde iznad šuma što su se strmo uspinjale, i tiho razgovarali. Nisu više pričali o sitnim novostima iz dalekog Shirea niti o mračnim sjenama i pogiblima koje ih okružuju, nego o lijepim stvarima koje su zajedno vidjeli u svijetu, o vilenjacima, o drveću i o tome kako se blistava godina blago spušta na šume.Naposljetku netko pokuca na vrata.
"Oprostite" reče Sam i proturi glavu kroz vrata "samo sam vas htio pitat trebate li možda štogod?"
"Oprosti i ti, Sam Gamgee" odgovori Bilbo "ali vjerojatno si htio reći da je vrijeme da ti gospodar pođe na počinak?"
"Pa, gospodine, čuo sam da će sutra rano izjutra bit neko vijećanje, a on je tek danas prvi put usto iz kreveta."
"Imaš pravo, Sam" nasmije se Bilbo. "A sad trkni do Gandalfa i reci mu da je Frodo otišao na počinak. Laku noć, Frodo! Bogme je bilo lijepo ponovo te vidjeti! Za pravi dobar razgovor nema ti boljeg društva od hobita. Ja sam već ostario, pa se pitam hoću li još doživjeti da vidim tvoja poglavlja naše priče. Laku noć! A ja ću se po svoj prilici sad prošetati i iz vrta baciti pogled na Elberethine zvijezde. Dobro spavanje!"

 

[Златоуст]

ELRONDOVO VIJEĆE

Sutradan se Frodo rano probudio, odmoran i čio. Prošetao se po terasama ponad hučnog Bruinena gledajući blijedo, hladno sunce kako izlazi iza dalekoga gorja i probija se iskosa kroz rijetku, srebrnkastu izmaglicu; rosa se ljeskala na žutim krošnjama a na svakom grmu treperile su mreže ispletene od tanke paučine. Sam je hodao uza nj i šutio, ali je mirisao zrak i svaki čas bacao zadivljene poglede na visoke planine na istoku. Na njihovim vrhuncima bijelio se snijeg.Na klupi usječenoj u stijenu na zavijutku staze zatekli su Gandalfa i Bilba zadubljene u razgovor.
"Hej! Dobro jutro!" pozdravi ih Bilbo. "Jeste li spremni za veliko vijećanje?"
"Ja sam spreman za sve" odgovori Frodo. "Ali najradije bih danas otišao u šetnju da istražim malo ovu dolinu. Volio bih se popeti do onih borika gore."
I pokaže rukom daleko gore na sjever od Rivendella.
"Možda ćeš još imati priliku" reče mu Gandalf. "Ali zasad ne možemo praviti nikakve planove. Danas ćemo mnogo toga čuti i odlučiti."
Iznenada, dok su razgovarali, zvonko zazvoni zvono.
"Znak da uskoro počinje vijećanje" uzvikne Gandalf "Idemo! I tebe i Bilba očekuju."
Frodo i Bilbo pođu brže za čarobnjakom vijugavom stazom do kuće; za njima je,nepozvan i trenutačno zaboravljen, kaskao Sam.Gandalf ih odvede do trijema na kojem je Frodo sinoć zatekao prijatelje. Svjetlo vedrog jesenskog jutra obasjavalo je dolinu. Iz zapjenjenog riječnog korita dopirao je žubor. Ptice su pjevale a u cijelom kraju vladao je zdrav mir. Frodu su se već njegov pogibeljni bijeg i glasovi o tmini koja raste u vanjskom svijetu činili kao puke uspomene na ružan san. Ipak su ih, dok su ulazili, dočekala ozbiljna lica.Bijaše tu Elrond, a oko njega je šutke sjedila nekolicina uzvanika. Frodo je ugledao Glorfindela i Gloina, a u kutu je sjedio Strider sam, opet u svojoj staroj, pohabanoj odjeći.Elrond povuče Froda do stolice uza se i predstavi ga okupljenima:
"Ovo je, prijatelji, hobit Frodo, sin Drogov. Malo ih je ikad stiglo ovamo kroz veće pogibli i prečim poslom."
Zatim pokaže i predstavi one koje Frodo još nije poznavao. Uz Gloina je sjedio jedan mlađi patuljak: njegov sin Gimli. Pored Glorfindela bilo je tu još nekoliko drugih savjetnika Elrondove kuće, a glavni je među njima bio Erestor, s kojim je sjedio Galdor, vilenjak iz Sivih luka, što je došao poslom od brodograditelja Cirdana. Bijaše tu još jedan strani vilenjak odjeven u zeleno i smeđe, Legolas, glasnik svoga oca, Thranduila, vilinkralja Sjevernog Mrkodola. Malo postrance sjedio je visok čovjek lijepa i plemenita lica,crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. Bijaše zaogrnut plaštom i u čizmama kao da će na jahanje; i doista, iako mu je ruho bilo skupocjeno a plašt mu bio podstavljen krznom, bijaše još uprljan od dugog putovanja. Nosio je srebrnu ogrlicu koja bijaše ukrašena samo jednim bijelim draguljem,a valovita mu kosa bila podrezana u visini ramena. O remenu na prsima visio mu je velik rog okovan na vrhu srebrom, koji je sad držao na koljenima. Promatrao je Froda i Bilba iznenađeno i začuđeno.
"A ovo je" reče Elrond obraćajući se Gandalfu "Boromir, čovjek s juga. Stigao je u osvit dana i traži od nas savjet. Pozvao sam ga na ovo naše vijećanje jer će ovdje dobiti odgovore na sva svoja pitanja."
Nema potrebe da sad ovdje prepričavamo sve ono što se govorilo i raspravljalo na vijećanju. Mnogo je riječi bilo o događajima u vanjskom svijetu, navlastito na jugu, i u prostranim zemljama istočno od Gorja. Frodo je već bio čuo mnogo glasova o tim zbivanjima, ali mu je Gloinovo kazivanje bilo nešto novo, pa je pozorno slušao patuljka.Reklo bi se da su uza svu divotu djela njihovih ruku, srca patuljaka na Pustogori uznemirena.
"Ima već mnogo godina kako je sjena nemira pala na naš narod" rekao je Gloin.
"Isprva nismo opazili otkud ta sjena. Počelo se tajom šuškati da smo opkoljeni na uskom prostoru i da se u širem svijetu može naći veće bogatstvo i raskoš. Neki su spominjali Moriju: velebna djela naših predaka koja se na našem jeziku zovu Khazad-dûm; i tvrdili su da smo sad dovoljno brojčano jaki i moćni da se vratimo onamo."
Gloin uzdahne.
"Moria! Moria! Čudo sjevernog svijeta! Preduboko smo ondje kopali i probudili bezimenu stravu. Dugo su tamošnje goleme palače bile puste otkako su iz njih pobjegla Durinova djeca. Opet smo govorili o Moriji sa čežnjom, ali i s užasom jer nijedan patuljak nije se usudio proći kroz dveri Khazad-dûma za mnogih kraljeva, osim jednoga, Throra, a i on je zaglavio. Napokon je ipak Balin, osluhnuvši ta šaputanja, odlučio poći onamo; i premda mu je Dain nerado dao odobrenje, Balin je poveo sa sobom Orija i Oina i mnoge naše sunarodnjake, pa se zaputio daleko na jug.Bilo je to prije nešto manje od trideset godina. Neko su nam vrijeme stizale vijesti i to dobre: javljali su nam da su ušli u Moriju i započeli ondje velik posao. A onda je uslijedila šutnja i više nismo primili nikakvih vijesti iz Morije. Potom je, prije otprilike godinu dana, stigao glasnik Dainu, ali ne iz Morije, nego iz Mordora: konjanik u noći koji je pozvao Daina da dođe do ulaza. Javio mu je da gospodar Sauron Veliki želi naše prijateljstvo. Radi toga će nam dati prstenove kakve je nekad davao. Hitno je zatražio obavijesti o hobitima, kakva su to bića i gdje obitavaju.
“Jer Sauron zna”, rekao je, “da ste jednoga od njih neko vrijeme poznavali.”
Ovo nas je ozbiljno uznemirilo i nismo mu ništa odgovorili. A onda je on snizio onaj svoj grozni glas i, da je mogao, još bi ga i zasladio. “Kao tek mali znak vašega prijateljstva”, rekao je, “Sauron vas moli da pronađete tog lopova”, upravo se tom riječju poslužio, “pa da uzmete od njega, milom ili silom, jedan mali prsten, najmanji od prstenova, koji je on jednom davno ukrao. To je puka sitnica do koje je Sauronu ipak stalo, i neka to bude zalog vaše dobre volje. Pronađete li ga, bit će vam vraćena tri prstena koja su nekoć bila u posjedu vaših predaka, i zauvijek će vam pripasti kraljevstvo Morije.Doznate li štogod o tom lopovu, da li je još živ i gdje živi, dobit ćete veliku nagradu i steći trajno prijateljstvo Gospodarevo. Odbijete li, nećete tako dobro proći. Odbijate li?”Ove je posljednje riječi prosiktao kao zmija tako da su svi koji su stajali u blizini uzdrhtali, ali je Dain rekao: “Ne kažem ni da ni ne. Moram razmotriti tu poruku da vidim što se krije ispod njena lijepa plašta.”
“Razmotrite je dobro, ali nemojte predugo”, rekao je glasnik.
“Moja je stvar koliko ću dugo razmišljati”, odgovorio je Dain.
“Zasad je još tako”, rekao je glasnik i odjahao u tamu.

 

[Златоуст]

Našim je glavarima bilo od te noći teško oko srca. Nije bilo potrebno da nas grozni glas toga glasnika opomene da bismo shvatili da se u njegovim riječima kriju i prijetnje i obmana, jer smo već znali da se sila koja se vratila u Mordor nije promijenila, i da nas je oduvijek obmanjivala. Još je dvaput glasnik dolazio i odlazio bez odgovora. Uskoro će doći po treći i posljednji put, kaže, prije kraja ove godine.Stoga me je Dain napokon poslao ovamo da upozorim Bilba da ga neprijatelj traži, i da doznam, ako je moguće, zašto se traži taj Prsten, najbeznačajniji od sviju. Isto tako žudimo za Elrondovim savjetom. Jer Sjena raste i približava nam se. Doznali smo da su glasnici bili i kod kralja Branda u Dôlju, i da se on prepao. Bojimo se da ne poklekne. Njemu već prijeti rat na istočnim granicama. Ako ništa ne odgovorimo, Neprijatelj bi mogao nagnati ljude pod svojom vlašću da napadnu kralja Branda, pa i Daina."
"Dobro ste učinili što ste došli" reče mu Elrond. "Danas ćete čuti sve što treba da shvatite nakane Neprijatelja. Ne možete učiniti ništa drugo nego da se oduprete, s nadom ili bez nje. Ali niste sami. Uvidjet ćete da je vaša muka tek dio muke cijelog zapadnog svijeta. Prsten! Što ćemo s Prstenom, tim najbeznačajnijim od svih Prstenova, tom sitnicom do koje je Sauronu toliko stalo? To je odluka koju moramo donijeti. Radi toga sam vas i pozvao na ovo vijećanje. Pozvao, kažem, iako vas ja nisam sazvao ovamo,strance iz dalekih krajeva. Došli ste ovamo i susreli se ovdje, u pravi čas, naoko pukim slučajem. Ali nije baš tako. Radije vjerujte da je određeno tako da mi koji sada ovdje sjedimo, i nitko drugi, moramo naći pravi lijek za opasnost u kojoj se svijet našao. Stoga ćemo ovdje otvoreno govoriti o stvarima koje su do dana današnjeg bile skrivene svima osim malobrojnima. A najprije ćemo, da bi svi razumjeli u kakvoj smo opasnosti,ispripovjediti priču o Prstenu od početka do dana današnjeg. Ja ću započeti priču, ali će je drugi dovršiti."
Zatim su svi pozorno slušali kako Elrond svojim zvonkim glasom pripovijeda o Sauronu i moćnim Prstenovima, i o tome kako su iskovani u davnini, u Drugom vijeku svijeta. Dio je njegove priče bio poznat nekima od nazočnih, ali nikome nije bila poznata cijela priča, pa su mnoge oči bile uprte u Elronda u strahu i čudu dok je kazivao o vilenjačkim kovačima u Eregionu i o njihovu prijateljevanju s Morijom, i o njihovoj žudnji za znanjem, s pomoću koje ih je Sauron ulovio u zamku. Jer u ono vrijeme on još nije bio naoko zao pa su oni prihvaćali njegovu pomoć i izvještili se u svom poslu, a on je od njih doznao sve njihove tajne, i iznevjerio ih, pa potajno skovao na Ognjenoj gori Jedinstveni Prsten da zagospodari njima. Ali Celebrimbor je znao s kim ima posla te je sakrio Tri prstena koje je sam izradio; i onda bi rat, i zemlja bi poharana, i vrata Morije se zatvoriše.Zatim je svih sljedećih godina tragao za Prstenom, ali budući da ta pripovijest već ispripovijedana na drugom mjestu, štoviše, i sam ju je Elrond zapisao u svojim knjigama pučkih predaja, ovdje je nećemo prepričavati. Jer to je duga priča puna velikih i strašnih djela i nedjela, i koliko god da ju je Elrond skratio, sunce je odskočilo na nebu i dopodne je prošlo prije nego što je završio.
Pričao je o Númenoru, o njegovoj slavi i propasti, i o povratku ljudskih kraljeva u Međuzemlje iz morskih dubina što su doletjeli na krilima oluje. Tad su Elendil Visoki i njegovi moćni sinovi, Isildur i Anárion, postali veliki gospodari; oni su u Arnoru osnovali Sjeverno Kraljevstvo, a u Gondoru više ušća Anduina Južno Kraljevstvo. Ali ih je Sauron iz Mordora napao, pa su sklopili posljednji savez vilenjaka i ljudi, a u Arnoru su se okupile vojske Gil-galada i Elendila.
Tu je Elrond pošutio i uzdahnuo.
"Ja se dobro sjećam njihovih divotnih stjegova" reče. "Podsjetili su me na slavu starog doba i na Beleriandove postrojbe, toliko se velikih knezova i vojskovođa našlo na okupu. Pa ipak, nije ih bilo onoliko, niti su bili toliko lijepi, kao onda kad je Thangorodrim skršen i kad su vilenjaci mislili da je zlu zauvijek došao kraj, iako nije tako."
"Vi se toga sjećate?" priupita ga Frodo, toliko zapanjen da je naglas izgovorio što misli. "Ali ja sam mislio" promuca kad se Elrond okrene njemu "ja sam mislio da je davno, davno bio pad Gil-galadov." "Pa i jest" ozbiljno potvrdi Elrond. "Ali moje pamćenje seže do starog doba.
Earendil mi je bio otac, a on se rodio u Gondolinu prije njegove propasti; a majka mi je bila Elwing, kći Diorova, sina Lúthien od Doriatha. Ja sam proživio tri vijeka na zapadu, i bio svjedok mnogih poraza i mnogih jalovih pobjeda. Bio sam Gil-galadov glasnik i sudjelovao sam u njegovu pohodu. Borio sam se u bici kod Dagorlada pred Crnim vratima Mordora, gdje smo slavili pobjedu, jer nitko nije mogao odoljeti koplju Gilgaladovu ni maču Elendilovu, Aiglosu i Narsilu. Promatrao sam posljednji okršaj na obroncima Orodruina, gdje je Gil-galad poginuo, Elendil pao a Narsil se slomio pod njim;ali je sam Sauron svrgnut, a Isildur mu je, krhotinom očeva mača, odsjekao Prsten s ruke i uzeo ga sebi."
Nato onaj stranac, Boromir, ubaci:
"Tako je dakle bilo s tim Prstenom!" uzvikne. "Ako se na jugu ikad za to znalo,onda je već odavno zaboravljeno. Ja sam čuo za Veliki Prsten onoga koga ne imenujemo, ali smo vjerovali da je nestao sa svijeta u propasti njegova prvog kraljevstva. Isildur ga je dakle uzeo! Ovo je zaista prava novost!"
"Jest, na žalost!" potvrdi Elrond. "Isildur ga je uzeo, iako bi bilo bolje da nije.Trebalo je da ga baci tada u vatru Orodruina, blizu mjesta gdje je izrađen. Ali malo ih je zapazilo što je Isildur učinio. On je jedini ostao uz oca u tom posljednjem kobnom okršaju, a uz Gil-galada smo ostali samo Cirdan i ja. Ali Isildur nije htio poslušati naš savjet.
“Ovo ću zadržati kao nadoknadu za svoga oca i brata”, rekao je; i tako je uzeo taj Prsten na čuvanje, protiv naše volje. Uskoro je izgubio glavu zbog njega, pa stoga na sjeveru taj Prsten zovu Kletva Isildurova. Ipak, možda je i smrt bila bolja od onoga što ga je moglo snaći.Ta je vijest doprla samo na sjever, i to tek do nekolicine. Stoga nije čudo,Boromire, što vi niste čuli za nju. Nakon poraza na Gladdenskim poljima, gdje je Isildur poginuo, spasila su se samo trojica poslije dugog potucanja preko planina. Jedan je od njih bio Ohtar, štitonoša Isildurov, koji je nosio sa sobom krhotine Elendilova mača, i predao ih Valandilu, nasljedniku Isildurovu, koji je tada još bio dijete pa je ostao ovdje u Rivendellu. Ali Narsil se bio slomio i svjetlo mu se ugasilo, i još nije prekovan.Čini mi se da sam vam rekao da je jalova bila pobjeda Posljednjeg saveza? Nije bila potpuno jalova, ali nije ni postigla svoj cilj. Sauron je bio oslabljen ali ne i dokrajčen. Prsten je bio izgubljen ali ne uništen. Crna je kula srušena ali su ostali njeni temelji, jer su bili udareni s pomoću Prstena, i dok god on postoji, postojat će i oni. Mnogi vilenjaci, i mnogi moćni ljudi, i mnogi od njihovih prijatelja, izginuli su u ratu. Anárion je ubijen, i Isildur je ubijen, i nije više bilo ni Gil-galada ni Elendila. Nikad više neće biti onakva saveza vilenjaka i ljudi, jer ljudi se množe a prvorođenih biva sve manje, a ta su se dva roda otuđila jedan od drugoga. Od toga dana soj Númenora propada i smanjio mu se životni vijek.Na sjeveru se poslije rata i pokolja na Gladdenskim poljima smanjio broj ljudi sa Zapadnih strana, njihov grad Annúminas na jezeru Evendiru pretvorio se u ruševine, a nasljednici Valandilovi odselili su se i nastanili u Fornostu na Sjevernoj visoravni, ali je i to mjesto opustjelo. Ljudi ga zovu Mrtvački opkop i boje se tamo stupiti nogom. Jer narod se u Arnoru smanjio, dušmani su ih progutali, njihova je vladavina prošla i ostavila za sobom samo zelene humke na travnatim bregovima.

 

[Златоуст]

Na jugu se Kraljevstvo Gondor još dugo održalo, i neko je vrijeme to kraljevstvo cvalo podsjećajući pomalo na Númenorovu moć, prije nego što je pao. Višejezični svijet osjećao je strahopoštovanje prema visokim kulama koje su podigli ljudi, i prema utvrdama, i lukama sa mnogo brodova, i krilatim krunama ljudskih kraljeva. Glavni im je grad bio Osgiliath, Tvrđava zvijezda, kroz koji je tekla Rijeka. Podigli su i Minas Ithil,Kulu izlazećeg Mjeseca, na istočnoj strani Gorja sjene, i Minas Anor na zapadu, na podnožju Bijeloga gorja, Kulu zalazećeg sunca. Ondje je na kraljevskom dvoru raslo bijelo drvo, od sjemena drveta što ga je Isildur bio donio preko dubokih voda, a sjeme je tog drveta prije toga doneseno s otoka Eressea, a još prije toga s Krajnjeg zapada, prije prve zore, kad je svijet bio još mlad.
Ali u protoku hitrih godina u Međuzemlju zatrla se loza Meneldilova, sina Anárionova, i drvo se osušilo, a krv Númenoreanaca izmiješala se s krvlju manje vrijednih ljudi. Tad straža na bedemima Mordora nije bila budna i mračna bića uvukla su se opet u Gorgoroth. Jednog dana pojave se zla stvorenja i zauzmu Minas Ithil i nastane se u njemu, i naprave od njega mjesto strave i užasa, i sad se zove Minas Morgul, Kula crnih čini. Zatim je Minas Anor iznova preimenovan u Minas Tirith, Stražarsku kulu; i ta su dva grada neprestano ratovala, a Osgiliath koji je ležao između njih napušten je i po njegovim ruševinama hode sjene.Tako je bilo za mnogo ljudskih naraštaja. Ali gospodari Minas Tiritha još se bore,prkoseći našim neprijateljima i držeći otvoren promet rijekom od Argonatha do mora. Tu je kraj ovom dijelu priče koji sam vam ja htio ispričati. Jer u Isildurovo doba nestao je Prsten Vladar, nitko nije ništa znao o njemu, a ona su ostala Tri bila oslobođena njegove prevlasti. Ali sad, u novije vrijeme, opet su ugroženi jer je onaj Jedinstveni Prsten, na našu žalost, pronađen. Od drugih ćete sada čuti kako je pronađen, jer u tome ja nisam igrao važnu ulogu."
Čim je on ušutio, Boromir stane pred njih, visok i ponosit.
"Dopustite mi, gospodaru Elronde" reče "da najprije kažem nešto više o Gondoru,jer ja uistinu dolazim iz te zemlje. I bilo bi dobro da svi saznaju što se ondje zbiva. Jer držim da ih malo znade za naše pothvate i stoga jedva naslućuju u kakvoj će se opasnosti naći ako mi na kraju podlegnemo.Ne vjerujte da u zemlji Gondor nema više krvi Númenorove ni da su sav njegov ponos i dostojanstvo pali u zaborav. Mi našom srčanošću još obuzdavamo divlji narod s istoka a užas Morgula suzbijamo, samo su tako mir i sloboda očuvani u zemljama iza nas,bedema zapada. Ali ako padnu prijelazi preko Rijeke, što će onda biti?A taj čas možda nije daleko. Bezimeni Neprijatelj ponovo se digao. Opet se diže dim s Orodruina koji mi zovemo Kleta gora. Moć je Crne Zemlje u porastu i mi smo u grdnoj nevolji. Kad se Neprijatelj vratio, naš je narod izgnan iz Ithiliena, naše lijepe oblasti istočno od Rijeke, iako smo zadržali ondje jedno uporište, i oružanu silu. Ali upravo ove godine, u mjesecu lipnju, iznenada se digla vojska iz Mordora i potisnula nas.Bili smo brojčano slabiji jer se Mordor udružio s Istočnjacima i s okrutnim Haradrimima;ali nije nas njihova brojčana nadmoć porazila. Ondje je posrijedi bila sila s kojom prije nismo imali posla.Neki su rekli da se ona može vidjeti kao velik crni konjanik, tamna sjena na mjesečini. Kamo bi god konjanik došao, naši bi dušmani pomahnitali, a strah bi obuzeo naše najodvažnije borce, tako da su pred njim uzmicali i bježali i konji i ljudi. Samo su se ostaci naših istočnih snaga vratili i uništili posljednji most koji je još stajao među ruševinama Osgiliatha.Ja sam bio u četi koja je branila most dok ga nisu srušili za nama. Samo smo se četvorica spasila plivajući: moj brat i ja i još dvojica. Ali mi se i dalje borimo i branimo zapadnu obalu Anduina, a oni koji se zaklanjaju iza nas hvale nas kad god čuju da nas tko
spominje: mnogo nas hvale ali malo pomažu. Još nam samo ljudi iz Rohana dolaze u pomoć kad ih pozovemo.U ovom teškom času prevalio sam mnoge opasne milje da bih došao do Elronda: stotinu i jedan dan putovao sam potpuno sam. Ali ja ne tražim saveznike za rat. Elrondova moć nije u oružju, kažu, nego u mudrosti. Došao sam po savjet i odgonetku teških riječi.Jer uoči onog iznenadnog napada moj je brat u nemirnu snu nešto usnio, i poslije je to višeput sanjao, a jedanput i ja.U tom snu vidio sam kako se nebo na istoku smrknulo i čuo sam kako sve jače grmi, ali na zapadu se zadržalo blijedo svjetlo, odakle je dopro glas, dalek ali jasan, kličući:
Trag slomljenog mača prati:
U Imladrisu ćeš ga naći;
Tamo će ti savjet dati
Od Morgulskih čari jači.
I pokazat će ti znak
O Propasti, pa ćeš znati
Isildura kletve mrak.
Spram njeg će Polutan stati!
Od tih riječi nismo mnogo razumjeli, pa smo se obratili našem ocu, Denethoru,gospodaru Minas Tiritha, dobro potkovanom u pučkim predajama u Gondoru. Rekao nam je samo ovo: da je Imladris staro vilenjačko ime za daleku sjevernu kotlinu u kojoj obitava Elrond Poluvilenjak, najbolji poznavatelj pučkih predaja. Stoga je moj brat, videći u kakvoj smo velikoj nevolji, htio poslušati taj san i potražiti Imladris, ali kako je taj put bio pun neizvjesnosti i opasnosti, ja sam preuzeo na sebe da krenem na putovanje. Moj je otac teška srca pristao da pođem, a ja sam dugo lutao zaboravljenim putovima tražeći Elrondovu kuću, za koju su mnogi čuli ali rijetki znaju gdje se nalazi."

 

[Златоуст]

"Ovdje, u Elrondovoj kući, postat će vam štošta jasnije" reče Aragorn ustajući. On baci svoj mač na stol za kojim je sjedio Elrond. Sječivo je mača bilo od dva komada. "Evo tog slomljenog mača!" nadoda.
"A tko ste vi, i kakve veze imate s Minas Tirithom?" upita ga Boromir začuđeno gledajući graničarovo mršavo lice i pelerinu na kojoj su nepogode ostavile tragove.
"To je Aragorn, sin Arathornov" reče Elrond "a on vuče porijeklo preko mnogih predaka od Isildura, sina Elendilova iz Minas Ithila. On je zapovjednik Dúnedaina na sjeveru, a od tog je naroda preživjelo malo pojedinaca."
"Onda Prsten pripada vama, a ne meni!" uzvikne osupnuti Frodo i skoči na noge, kao da očekuje da će umah od njega zatražiti Prsten.
"On ne pripada ni jednome od nas" reče Aragorn "ali je određeno da ga vi čuvate neko vrijeme."
"Izvadi Prsten, Frodo!" svečano će Gandalf. "Kucnuo je čas. Visoko ga podigni da Boromir shvati ostatak odgonetke."
Nastane tajac i svi upru oči u Froda. On bijaše potresen iznenadnim stidom i strahom. Ozbiljno se skanjivao da pokaže Prsten i gadilo mu se da ga dodirne. Poželio je da bude negdje daleko. Prsten je zasjao i prelijevao se dok ga je drhtavom rukom podizao pred njima.
"Pogledajte Kletvu Isildurovu!" reče Elrond.
Boromiru se zakrijese oči dok je zurio u taj zlatni predmet.
"Polutan!" promrmlja. "Je li onda napokon nastupila propast Minas Tiritha? Ali čemu onda tražiti slomljeni mač?"
"Riječi nisu glasile propast Minas Tiritha" reče Aragorn. "Ali doista su propast i velika djela na pomolu. Jer ovaj je slomljeni mač doista Elendilov mač koji se slomio pod njim kad je pao. Čuvali su ga njegovi nasljednici kad je već sva ostala baština propala, jer među nama se odavno govorilo da će on biti iznova skovan kad se pronađe Prsten, Kletva Isildurova. Sad kad ste vidjeli mač koji ste tražili, što biste još htjeli? Želite li možda da se Elendilova kuća vrati u Gondor?"
"Mene nisu poslali ovamo da izmolim nekakva dobročinstva, nego samo da doznam odgonetku jedne zagonetke" ponosito će Boromir. "Ali mi smo u grdnoj nevolji i Elendilov bi nam mač pomogao više nego što smo se mogli nadati... ako se takav predmet može doista vratiti iz sjena prošlosti."
Ponovo pogleda Aragorna a u očima mu se ogledala dvojba.Frodo opazi kako se Bilbo nestrpljivo meškolji pokraj njega. Iznenada ustane i dade sebi oduška:
Ne sjaje sve stvari od zlata napravljene,
Niti je svaki lutalica izgubio stazu.
Staro, ako je jako, ne vene,
A korijen dubok može odoljet mrazu.
A kad iz pepela se vatra digne jača,
I kad iz sjene nova svjetlost sune,
Skovat će se snova vrh slomljenog mača
I ponovo kraljem bit će onaj bez krune.
"Ovo možda nije bogzna što, ali je točno... ako vam treba nešto više od onoga što je kazao Elrond. Ako je bilo vrijedno sto deset dana putovanja da ovo čujete, najbolje će biti da onda to i poslušate."
I on sjedne otpuhujući na nos.
"To sam ja sam sastavio" šapne on Frodu "za Dúnadana, nekad davno, kad mi je prvi put pričao o sebi. Gotovo da mi je žao što su moje pustolovine završene, i što neću moći poći s njim kad dođe njegov dan."
Aragorn mu se osmjehne, a onda se iznova obrati Boromiru:
"Ja vam osobno opraštam što još sumnjate" reče. "Ja nisam baš nalik na kipove Elendila i Isildura što stoje isklesani u svoj svojoj velebnosti u dvoranama Denethorovim.Ja sam tek nasljednik Isildurov, a ne sam Isildur. Proživio sam težak i dug život a udaljenost odavde do Gondora tek je manji dio u zbroju mojih putovanja. Prešao sam preko mnogo planina i mnogo rijeka i prokrstario mnoge ravnice, dopro sam čak i do dalekih zemalja Rhûna i Harada gdje sjaju nepoznate zvijezde.Ali moj je zavičaj, ako ga uopće imam, na sjeveru. Jer ovdje su nasljednici Valandilovi oduvijek obitavali u dugom, neprekinutom nizu s oca na sina, tijekom mnogih naraštaja. Naši su se dani smračili i broj nam se smanjio; ali ovaj je mač neprestance prelazio iz ruku u ruke novom čuvaru. I ovo bih vam, Boromire, još htio kazati prije nego što završim. Samotnici smo mi, graničari iz divljine, lovci... ali smo odvajkada lovili sluge Neprijateljeve; jer njih ima na mnogo mjesta, ne samo u Mordoru.Ako je Gondor, Boromire, bio snažna utvrda, mi smo igrali drugu ulogu. Ima mnogo zlih bića koje vaši debeli bedemi i blistavi mačevi ne mogu zaustaviti. Vi ne poznajete dobro krajeve izvan vaših granica. Mir i sloboda, kažete? Sjever bi ih slabo poznavao da nije bilo nas. Dokrajčio bi ih bio strah. Ali kad mračna stvorenja nahrupe iz brda bez kuća i kućišta, ili se dovuku iz šuma bez sunca, oni bježe od nas. Kojim bi se cestama itko usudio ići, kakva bi bila sigurnost u mirnim krajevima, ili u kućama običnih ljudi obnoć, kad bi Dúnedaini spavali, ili kad bi već svi bili u grobu?Pa ipak, nama manje iskazuju zahvalnost nego vama. Putnici nas gledaju prijekim okom, a seljaci nam prišivaju pogrdna imena. Ja sam “Strider?” za debeljka koji živi na dan hoda od dušmana od kojih bi mu se srce sledilo, ili koji bi mu porušili gradić kad ga mi ne bismo neprestano čuvali. Ipak, mi ne bismo htjeli da bude drukčije. Ako je običan svijet oslobođen briga i straha, neka ostane običan svijet, a mi moramo potajno djelovati da tako bude i dalje. To je bila zadaća moga roda dok su godine tekle a trava rasla.Ali sad se svijet opet mijenja. Nastupa novo doba, pronađena je Kletva Isildurova. Bila je na pomolu. Mač će biti prekovan. Ja ću doći u Minas Tirith."
"Kažete da je pronađena Kletva Isildurova?" reče Boromir. "Vidio sam sjajan prsten u Polutanovoj ruci, ali kažu da je Isildur zaglavio prije no što je nastalo ovo doba u svijetu. Otkud mudraci znaju da je to njegov Prsten? I kako je prošao kroz sve ove godine dok ga nije ovamo donio tako neobičan glasnik?"
"To ćete sve čuti" reče Elrond.
"Ali ne odmah, molim vas, gospodaru!" reče Bilbo. "Sunce je već blizu podneva i
ja osjećam potrebu da se nečim okrijepim."
"Ja vas nisam prozvao" reče Elrond smijući se. "Ipak, sad to činim. Hajde,ispričajte nam svoju priču! A ako niste još priču pretočili u stihove, možete je ispričati i običnim riječima. Što kraći budete, to ćete se prije okrijepiti."
"Dobro, onda" reče Bilbo. "Učinit ću kako kažete. Ali sad ću ispričati istinitu priču, a ako su me neki ovdje čuli kako pričam drukčije" tu zirne na Gloina "molim ih da to zaborave i da mi oproste. Ja sam u ono vrijeme samo želio zadržati to blago i osloboditi se nadimka lopov koji su mi prišili. Ali možda sad malo bolje razumijem sve skupa. Kako bilo da bilo, evo što se zapravo dogodilo."

 

[Златоуст]

Nekima je od nazočnih Bilbova priča bilo potpuno nepoznata pa su zapanjeno slušali kako stari hobit, zapravo vrlo rado, nadugo i naširoko pripovijeda o svojoj pustolovini s Golumom. Nije izostavio ni jednu jedinu zagonetku. Bio bi ih on izvijestio i o svojoj proslavi i nestanku iz Shirea da su mu dali, ali je Elrond podigao ruku.
"Lijepo ste nam to ispričali, prijatelju" reče "ali za ovaj put će biti dosta. Zasad je dovoljno da se zna da je Prsten prešao u ruke Froda, vašeg nasljednika. Pustite sad njega da govori!"
Zatim je Frodo, ne tako rado kao Bilbo, ispripovjedio sve o svojim doživljajima s Prstenom, od onog dana kad ga je preuzeo na čuvanje. Ispitivali su ga i raspravljali o svakom koraku njegova puta, od Hobbitona do gaza na Bruinenu, i pretresli sve čega se mogao prisjetiti o Crnim jahačima. Napokon je opet sjeo.
"Nije bilo loše" reče mu Bilbo. "Bila bi to sasvim dobra priča da ti nisu neprestance upadali u riječ. Pokušao sam ponešto od toga pribilježiti, ali ćemo morati još jednom sve skupa proći da bih mogao sve zapisati kako treba. Ima tu građe za više poglavlja prije nego što si uopće došao ovamo!"
"Da, priča se poprilično oduljila" otpovrne Frodo. "Ali čini mi se da još nije završena. Ja bih volio još štošta doznati, napose o Gandalfu."
Njegove je riječi čuo Galdor iz Luka koji je sjedio u blizini.
"To vrijedi i za mene" uzvikne i, obraćajući se Elrondu, reče: "Mudraci možda imaju dobrih razloga vjerovati da je blago ovoga polutana doista onaj dugo osporavani Veliki Prsten, koliko se god to činilo nevjerojatnim onima koji su manje upućeni u te stvari. Ali zar nam se ne bi mogli podastrijeti dokazi? I još bih nešto pitao. Što je sa Sarumanom? On se dobro razumije u Prstenove, ali nije ovdje među nama. Što nam on savjetuje... ako zna za sve ovo što smo čuli."
"Pitanja koja nam vi, Galdore, postavljate zapravo su povezana među sobom" reče Elrond. "Ja ih nisam previdio i na njih ćete dobiti odgovore. Ali na Gandalfu je da raščisti te stvari, i ja mu se obraćam kao posljednjem jer je to počasno mjesto, i on je u svemu ovome bio glavni."
"Neki bi, Galdore, smatrali Gloinove vijesti i potjeru za Frodom dostatnim dokazom da je polutanov nalaz stvar od velike vrijednosti za Neprijatelja" reče Gandalf.
"Riječ je doduše o jednom Prstenu. Ali o kojem Prstenu? Nazguli ih drže Devet. Onih je Sedam pak oteto ili uništeno." Tu se Gloin promeškolji ali ne progovori ni crne ni bijele.
"Za ona Tri prstena znamo. Koji je onda ovo Prsten do kojeg mu je toliko stalo?
Proteklo je zaista mnogo vremena od Rijeke do Gore, od gubitka do nalaza Prstena. Ali ta je praznina u znanju mudraca napokon popunjena. Doduše, malo presporo.Jer Neprijatelj nam je bio za petama još bliže nego što sam se bojao. I dobro je što nije sve do ove godine, do ovoga ljeta, čini se, saznao pravu istinu.Neki se ovdje valjda još sjećaju da sam se ja prije mnogo godina usudio proći kroz vratnice Nekromanta u Dol Gulduru, i potajno istražiti njegov život, i da sam tako otkrio da su naša strahovanja bila osnovana: da on nije nitko drugi do Sauron, naš Neprijatelj od davnine, koji ponovo zadobiva oblik i moć. Neki se valjda isto tako sjećaju da nas je Saruman odvratio od otvorenog djelovanja protiv njega i da smo ga dugo samo motrili. Ipak, najposlije, kako mu je sjena rasla, Saruman je popustio pa je Vijeće pokazalo svu svoju snagu i istjeralo zlo iz Mrkodola... to je bilo one iste godine kad je pronađen ovaj Prsten: čudna slučajnost, ako je uopće slučajnost.Ali mi smo zakasnili, kao što je Elrond i bio predvidio. I Sauron je nas motrio i dugo se pripremao za naš udar, vladajući Mordorom iz daljine preko Minas Morgula, gdje je boravilo njegovih devet slugu, dok sve ne bude spremno. Onda je uzmaknuo pred nama, ali je samo hinio da bježi, a uskoro je zatim došao do Crne kule i pokazao se u pravom svjetlu. Tad se Vijeće mudraca sastalo po posljednji put, jer smo saznali da sve upornije traga za Jedinstvenim Prstenom, Vladarom. Bojali smo se da je primio neke vijesti o njemu o kojima mi još ništa ne znamo. Ali Saruman je rekao: ne, i ponovio ono što nam je već bio kazao: da se Jedinstveni Prsten Vladar nikad više neće naći u Međuzemlju.
“U najgorem slučaju”, rekao je, “naš Neprijatelj zna da ga mi nemamo i da je još izgubljen. A ono što je izgubljeno može se još naći, misli on. Ne bojte se! Iznevjerit će ga njegova nada. Zar ja nisam temeljito proučio ovaj predmet? Prsten je pao u Andúin Veliki, nekoć davno, dok je Sauron spavao, rijeka ga je odnijela do mora. I ondje neka leži u vijeke vjekova!”
Gandalf je ušutio zagledan s trijema na istok u daleke vrhunce Maglenog gorja, u čijim je dubokim korijenima bila tako dugo skrivena pogibao svijeta. On uzdahne.
"Tu sam ja pogriješio" reče. "Uljuljkale su me riječi mudraca Sarumana; trebalo je da prije potražim istinu pa bismo sad bili u manjoj opasnosti."
"Svi smo mi pogriješili" reče Elrond "a da nije bilo vaše budnosti, možda bismo već bili u Tami. Nego, nastavite samo!"
"Od samog početka slutio sam zlo, usprkos svemu što sam znao" nastavi Gandalf.
"Zanimalo me je kako je ta stvar došla do Goluma, i koliko je dugo bila u njegovu posjedu. Stoga sam zamolio da motre na njega vjerujući da će on uskoro izaći iz tame da potraži svoje blago. I došao je, ali je opet umaknuo i nisu ga našli. A onda sam ja, na žalost, pustio tu stvar da miruje, samo sam gledao i čekao, kao što smo prečesto činili.Prolazilo je vrijeme protkano mnogim brigama dok mi se odjednom sumnje nisu opet pretvorile u iznenadan strah. Otkud se pojavio Prsten kod hobita? Ako je moj strah opravdan, što treba učiniti s njim? Te sam stvari morao izvesti načistac. Ali nisam još htio nikome govoriti o svojim strepnjama znajući kakva se opasnost krije u preuranjenom povjeravanju ako se ono proširi dalje. U svim dugim ratovima sa Crnom kulom, od izdaje nam je oduvijek prijetila najveća opasnost.To je bilo prije sedamnaest godina. Uskoro sam primijetio da su se oko Shirea okupile svakojake uhode, čak i zvjerke i ptice, i moj je strah još više porastao. Pozvao sam u pomoć Dúnedaine i oni su udvostručili budnost, i izjadao sam se Aragornu,nasljedniku Isildurovu."
"Ja sam mu savjetovao" oglasi se Aragorn "da krenemo u potragu za Golumom,iako se možda činilo da je kasno za takvo što. A budući da mi se činilo umjesnim da se Isildurov nasljednik potrudi da ispravi Isildurovu pogrešku, zaputio sam se s Gandalfom u dugu i beznadnu potragu."
Zatim Gandalf ispripovjedi kako su prokrstarili Pustošijom uzduž i poprijeko, kako su doprli čak i do Sjenovita gorja i bedema Mordora.
"Tu smo čuli neke glasove o njemu, pa držimo da je dugo boravio u tamošnjim crnim brdima, ali ga nismo našli pa sam ja napokon počeo zdvajati. A onda sam se, u svom očaju, dosjetio jednog pokusa nakon kojeg bi možda bilo nepotrebno dalje tražiti Goluma. Možda bi nam sam Prsten mogao posvjedočiti je li on zaista onaj jedinstveni?Prisjetio sam se riječi izgovorenih na Vijeću mudraca: Sarumanovih riječi na koje se onda nisam obazirao. Ponovo sam ih u duhu jasno čuo:

 

[Златоуст]

“Onih Devet, Sedam i Tri prstena imali su svaki svoj dragulj. Ali jedinstveni ga nije imao. Bio je okrugao i bez ukrasa, kao da je Prsten nižeg reda, ali ga je njegov tvorac obilježio tako da bi možda stručnjaci mogli otkriti i pročitati znakove na njemu.”
Nije rekao kakvi su to znakovi. Tko bi sad to znao? Tvorac Prstena? I možda Saruman? Ali koliko god bilo veliko njegovo znanje, ono mora imati neki svoj izvor. U čijoj je ruci uopće bio taj predmet prije nego što se izgubio? Samo u Isildurovoj.Obuzet tom mišlju, odustao sam od potjere i otišao brže u Gondor. Prije su članovi moga reda bili ondje uvijek dobro primljeni, napose Saruman. On je često bio gost gradskih poglavara. Gospodar Denethor nije me ovaj put dočekao onakvom dobrodošlicom kao nekad, i nevoljko mi je dopustio da kopam među njegovim nagomilanim svicima i knjigama.
"Ako doista tražite, kao što kažete, samo zapise iz starog doba i zapise o začecima ovoga grada, onda slobodno čitajte!” rekao mi je. “Jer meni nije toliko mutno ono što je bilo koliko ono što će biti, a upravo je to moja briga. Ali, ako niste umješniji od Sarumana, koji je ovdje dugo istraživao, nećete naći ništa što ja već ne znam, kao najbolji poznavatelj predaja o ovom gradu.”
Tako mi je rekao Denethor. Pa ipak, među njegovim blagom ima mnogo zapisa koje dan-danas malo tko umije čak i pročitati, pa i sami poznavatelji pučkih predaja, jer su njihova pisma i jezici postali nejasni potonjim ljudima. I, Boromire, ondje u Minas Tirithu mislim da postoji još svitak koji nitko nije pročitao, osim Sarumana i mene, nakon propasti kraljeva, svitak koji je napisao sam Isildur. Jer Isildur nije nestao odmah poslije
rata u Mordoru, kao što su neki tvrdili."
"Možda neki na sjeveru?" upadne mu Boromir u riječ. "Ali u Gondoru svi znaju da je on najprije otišao u Minas Anor, i da je neko vrijeme boravio ondje kod svoga nećaka Meneldila i poučavao ga, prije nego što mu je povjerio vlast nad Južnim Kraljevstvom. U to je vrijeme ondje posadio i posljednju sadnicu Bijelog drveta u spomen na svoga brata."
"Ali u to je vrijeme unio i zapis na taj svitak" reče Gandalf "a čini mi se da to u Gondoru više ne pamte. Jer taj se zapis odnosi na Prsten i u njemu Isildur doslovce kaže:Veliki Prsten će odsad biti baština Sjevernog Kraljevstva, ali će zapisi o njemu ostati u Gondoru, gdje prebivaju i baštinici Elendilovi, kako ne bi uspomena na ove velike stvari izblijedjela.Iza ovih riječi Isildur je opisao Prsten, kako ga je on zatekao: Bio je vruć kad sam ga prvi put uzeo u ruku, vruć kao žeravica, tako da sam se opekao i ne vjerujem da ću se ikad osloboditi te boli. Ipak, dok ovo pišem, ohladio se i reklo bi se da se skuplja, iako nije izgubio ništa od svoje ljepote ni oblika. Već i sam zapis na njemu, koji je isprva bio jasan kao crven plamen, pomalo blijedi tako da se jedva još što može pročitati. Ispisan je na vilenjačkom pismu Eregiona jer u Mordoru nemaju pismena za tako fini rad, ali mi je jezik nepoznat. Držim da je to jedan od jezika iz Crne Zemlje zato što je prost i grub. Ne znam kakvo zlo kazuje, ali ovdje prepisujem zapis da nepovratno ne izblijedi. Prstenu možda nedostaje toplina Sauronove šake, koja je bila crna a opet je gorjela kao oganj, pa je tako i Gil-galad nastradao; i možda bi se, kad bi se zlato opet ugrijalo, natpis obnovio.Ali ja osobno neću riskirati da oštetim ovaj predmet: od svih Sauronovih djela jedino koje je lijepo. To je moje zlato, iako sam ga platio velikim jadom.Kad sam pročitao te riječi, moja je potraga bila okončana. Jer urezani natpis bio je zaista, kao što je Isildur predmnijevao, na jeziku Mordora i slugu Crne kule. A ono što je u njemu rečeno bilo je već poznato. Jer onoga dana kad je Sauron prvi put nataknuo na prst Prsten Vladar, primijetio ga je Celebrimbor, tvorac onih Triju prstenova i izdaleka začuo kako govori te riječi tako da je sam otkrio svoje zle nakane.Odmah sam se oprostio s Denethorom, ali još dok sam išao na sjever, primio sam poruke iz Lóriena da je Aragorn prošao već tim putem i da je pronašao stvorenje zvano Golum. Stoga sam najprije otišao njega vidjeti i čuti njegovu priču. Nisam se usuđivao ni nagađati u kakve se sve pogibeljne pustolovine Aragorn bio sam uputio."
"Nema ni potrebe da se o njima razglaba" reče Aragorn. "Ako čovjek bezuvjetno mora doći nadomak Crnim vratima, ili kročiti po smrtonosnom cvijeću doline Morgul,onda se svakako mora izvrgnuti opasnostima. I ja sam na kraju zapao u očaj pa sam krenuo kući. A onda sam, pukom srećom, iznenada natrapao na ono što sam tražio: na otiske mekih stopala pokraj blatne mlake. Ali ovaj put taj je trag bio svjež i hitar i nije vodio prema Mordoru nego na suprotnu stranu. Išao sam za njim duž ruba Mrtvih baruština, i ulovio sam ga. Uhvatio sam njega, Goluma, kako vreba uz ustajalu baru piljeći u vodu dok je mračna večer padala. Bio je sav pokriven zelenim muljem. Bojim se da me nikad neće zavoljeti, jer me je ugrizao, a ni ja nisam s njim bio nježan. Ništa drugo nisam izvukao iz njegovih usta do tragova zubi. Mislim da mi je to bio najgori dio puta,taj povratak s njim, jer sam morao paziti na njega dan i noć, tjerati ga da hoda preda mnom zaularen, začepljenih usta, dok ga nisam pripitomio uskraćivanjem vode i hrane, goneći ga neprestano prema Mrkodolu. Napokon sam ga dotjerao donde i izručio ga vilenjacima jer smo se tako bili dogovorili, a ja sam bio sretan što sam ga se oslobodio jer
je smrdio kao futavac. Što se mene tiče, najradije ga ne bih nikad više vidio, ali je onda došao Gandalf i dugo razgovarao s njim."
"Da, dugo i mučno" reče Gandalf "ali i donekle korisno. Prvo i prvo, njegova priča o tome kako je izgubio Prsten slagala se s onim što je Bilbo sad prvi put otvoreno priznao,ali to nije mnogo značilo jer sam ja to već bio naslutio. Tada sam ipak prvi put čuo da je Golumov prsten izvučen iz Velike rijeke nedaleko od Gladdenskih polja. I doznao da je dugo bio u njegovu posjedu. Više životnih vjekova njegova malog soja. Moć Prstena produljila mu je život mnogo više od njihova vijeka, a takvu moć imaju samo Veliki Prstenovi.A ako ni to, Galdore, nije još dostatan dokaz, tu je i ona druga provjera o kojoj sam govorio. Na ovom istom Prstenu koji ste ovdje vidjeli podignutog uvis, okruglog i bez ukrasa, mogu se još pročitati slova o kojima je Isildur izvijestio, ako čovjek ma potrebnu snagu volje da drži taj zlatni predmet neko vrijeme u vatri. Ja sam to i učinio i ovo pročitao:

 

[Златоуст]

Ash nazg durbatulûk, ash nazg gimbatul,
Ash nazg thrakatulûk agh burzum-ishi krimpatul.
Čarobnjakov se glas začudno promijenio. Iznenada je postao prijeteći, snažan i tvrd kao kamen. Činilo se da je sjena prešla preko sunca visoko na nebu pa se na trijemu načas smračilo. Svi su uzdrhtali a vilenjaci su začepili uši.
"Nikad se dosad ničiji glas nije usudio izustiti riječi toga jezika u Imladrisu,Gandalfe Sivi!" reče Elrond kad sjena prođe a skup odahne.
"I nadajmo se da ih nitko više neće nikad ovdje ni izustiti" otpovrne Gandalf.
"Ipak, neću vas moliti za oproštenje, meštre Elronde. Jer, ako se taj jezik ne bude uskoro čuo u svakom zakutku na zapadu, onda moramo svi odbaciti sumnju da je ovaj predmet uistinu ono čime su ga mudraci proglasili: blago Neprijatelja nabijeno svom njegovom zloćom, i da se u njemu krije dobar dio njegove nekadašnje snage. Iz crnih godina dolaze te riječi koje su čuli kovači u Eregionu, znajući da su izdani:
Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
Znajte isto tako, prijatelji, da sam još nešto doznao od Goluma. Nerado je govorio i kazivanje mu je bilo nejasno, ali nema dvojbe da je on bio u Mordoru i da su ondje izvukli od njega sve što zna. Tako Neprijatelj sad zna da je Jedinstveni Prsten pronađen,da je dugo bio u Shireu, a kako su ga njegove sluge pratile gotovo sve do naših vrata, uskoro će doznati, a možda već i zna, dok ja ovo govorim, da je ovdje kod nas."
Svi su sjedili neko vrijeme šutke dok najposlije Boromir ne prozbori:
"Kažete da je to stvorenje malo, taj Golum? Malo ali veliko u nevaljalstvu. A što je
s njim? Na koju ste ga kaznu osudili?"
"U zatvoru je, ali ništa gore od toga nije doživio" odgovori mu Aragorn. "Mnogo je prepatio. Nedvojbeno je da su ga mučili, i srce mu je ispunjeno grdnim strahom od Saurona. Ipak, meni je osobno drago što je pod budnom paskom vilenjaka u Mrkodolu.Njegova je zloća velika i daje mu snagu za koju je teško vjerovati da je posjeduje tako mršavo i usukano stvorenje. Još bi mogao načiniti mnogo zla kad bi bio slobodan. I nimalo ne dvojim da su ga iz Mordora pustili da izvrši neku naopaku zadaću."
"Jao! Jao!" usklikne Legolas, na čijem se lijepom vilenjačkom licu odražavao velik jad. "Ja vam sad moram priopćiti vijest koju vam donosim. Vijest nije dobra, ali tek sam ovdje shvatio koliko opaka može izgledati ovom skupu. Pobjegao nam je Sméagol, sada zvani Golum."
"Pobjegao?" uzvikne Aragorn. "To je zaista loša vijest. Bojim se da ćemo svi zbog nje još gorko zažaliti. Kako se dogodilo da je Thranduilov narod iznevjerio naše povjerenje?"
"Nije to bilo zbog nedostatka budnosti" reče Legolas "nego možda iz prevelike dobrote. I sve se bojim da su zatočeniku pomogli drugi, i da se o onome što radimo zna više nego što bismo željeli. Čuvali smo tog skota danonoćno, na Gandalfov zahtjev, iako nam je ta zadaća ubrzo dozlogrdila. Ali Gandalf je rekao da još ima nade da će se on popraviti, a mi nismo imali srca da ga neprestano držimo u podzemnim tamnicama, gdje bi opet utonuo u svoje crne misli."
"Prema meni niste bili toliko nježni" reče Gloin sijevajući očima, jer su se u njemu probudila sjećanja na zatočeničke dane provedene duboko pod dvornicama vilinkraljevim.
"Dobro, dobro!" reče Gandalf. "Molim te da mu ne upadaš u riječ, dobri moj Gloine! To je bio žaljenja vrijedan nesporazum koji je već odavno ispravljen. Kad bi se sad ovdje iznosilo sve ono što vilenjaci i patuljci zamjeraju jedni drugima, bilo bi najbolje da odustanemo od ovog vijećanja."
Gloin ustane i nakloni se, a Legolas nastavi.
"Kad god bi bilo lijepo vrijeme, izvodili smo Goluma u šetnju kroz šumu, a on bi se tada najradije popeo na jedno visoko stablo što stoji po strani od ostalih. Često bismo ga pustili da se popne na najviše grane dok ne osjeti slobodan vjetar kako puše, ali bismo postavili stražu pod drvetom. Jednog je dana odbio sići sa stabla a stražarima se nije dalo penjati za njim: on se već bio naučio hvatati i nogama za grane, ne samo rukama, pa su tako stražari ostali sjediti pod stablom do kasno u noć.Upravo su nas te ljetne noći, kad nije bilo ni mjeseca ni zvijezda, **** iznenada napali. Odbili smo ih nakon nekog vremena. Bilo ih je mnogo i žestoko su se borili, ali su bili došli do nas preko gorja i nisu bili navikli na šume. Kad je okršaj okončan, ustanovili
smo da Goluma nema i da su stražari ubijeni ili zarobljeni. Tada nam je bilo jasno da je taj napad izveden radi toga da oslobode Goluma, i da je on unaprijed znao što će se dogoditi. Nismo dokučili kako je to ostvareno, ali Golum je prepreden a Neprijatelj ima mnogo uhoda. Mračna stvorenja koja su protjerana one godine kad je zmaj ubijen vratila su se u velikom broju pa je Mrkodol opet postao leglo zla, osim onoga dijela koji pripada našem kraljevstvu.Nismo uspjeli ponovo uloviti Goluma. Pronašli smo mu tragove među tragovima mnogobrojnih orka, duboko u šumi, na južnoj strani. Ali uskoro smo ih opet izgubili, a nismo se usuđivali da ga dalje lovimo, jer smo se već bili približili Dol Gulduru, a to je još uvijek opasno mjesto pa ne idemo uopće na tu stranu."

 

[Златоуст]

"Dobro, dobro, nestao je" reče Gandalf. "Nemamo kad opet tragati za njim. Neka čini što ga je volja! Ali možda će on još odigrati ulogu koju nisu predvidjeli ni on ni Sauron.A sad da odgovorim na ostala Galdorova pitanja. Što je sa Sarumanom? Što nam on savjetuje u ovoj našoj nevolji? Tu vam priču moram ispričati u cijelosti jer ju je dosad samo Elrond čuo, i to samo ukratko, a ona će utjecati na sve što moramo riješiti. To je posljednje poglavlje u priči o Prstenu, do sadašnjeg trenutka.Potkraj lipnja bio sam u Shireu, ali sam bio sav obuzet tjeskobom pa sam odjahao do južnih granica te male zemlje, jer sam naslućivao nekakvu opasnost koja je bila još skrivena od mene ali se primicala. Ondje sam primio vijesti o ratu i porazu u Gondoru, a kad sam čuo o Crnoj sjeni, srce mi se steglo. Ali nisam ništa našao osim nekoliko bjegunaca s juga; ipak, činilo mi se da su prožeti strahom o kojem ne žele govoriti. Onda sam okrenuo na istok i sjever i putovao Zelenputom, a nedaleko od Breeja sreo sam putnika koji je sjedio na nasipu uz cestu a konj mu je u blizini pasao travu. Bio je to Radagast Mrki koji je svojedobno prebivao u Rhosgobelu, blizu Mrkodola. Iako je on član moga reda, nisam ga bio vidio više godina.
“Gandalfe!” uzviknuo je. “Upravo tebe tražim, samo što ne poznajem ove krajeve.Znao sam tek toliko da bih te mogao naći u nekom divljem predjelu koji nosi čudnovato ime Shire.”
“Podaci su ti točni”, rekoh mu. “Samo nemoj tako govoriti ako se slučajno sretneš s kojim stanovnikom ovoga kraja. Upravo si blizu granice Shirea. A što hoćeš od mene?Mora da je nešto hitno jer ti nisi nikad bio neki putnik, osim kad bi te nužda natjerala.”
“Imam jednu hitnu poruku”, kaže on meni. “Lošu vijest.” Zatim se obazre oko sebe, kao da i živice imaju uši. “Nazgûli”, prošapće. “Devetorica su opet na putu. Potajno su prešli preko rijeke i kreću se na zapad. Uzeli su obličje jahača u crnom.”Tada sam shvatio čega sam se do tada nesvjesno bojao.
“Mora da je Neprijatelj u velikoj nevolji ili ima neke posebne namjere”, opet će Radagast. “Ali nije mi jasno što ga je ponukalo da se okrene ovim dalekim i pustim krajevima.”
“Kako to misliš?” pitam ja njega.
“Čuo sam da ti Jahači, kud god prolaze, pitaju za neku zemlju koja se zove Shire.”
“Pa sad si blizu Shirea”, velim ja njemu, ali mi srce klonulo. Jer čak će i mudraci prezati da se suprotstave Devetorici kad su na okupu i kad im je na čelu onaj njihov grozni zapovjednik. On je nekad bio veliki kralj i vrač, a sad je pravi strah i trepet. “Tko ti je to rekao, i tko te šalje?” pitam ja njega.
“Saruman Bijeli”, odgovara meni Radagast. “Rekao mi je da će ti pomoći ako misliš da ti je pomoć potrebna, ali da je moraš odmah od njega zatražiti jer će inače biti kasno.”
Ta mi je poruka ulila malo nade. Jer Saruman je Bijeli najveći u našem redu.Radagast je, naravno, vrijedan čarobnjak, majstor likova i mijenjanja boje, i mnogo zna o travama i zvjerkama, a napose su mu ptice veliki prijatelji. Ali Saruman je dugo proučavao vještine samog Neprijatelja pa smo ga na taj način mogli često preduhitriti.Upravo Sarumanovoj umješnosti imamo zahvaliti što smo ga istjerali iz Dol Guldura.Možda je on izumio neko oružje kojim ćemo se obraniti od Devetorice?
“Dobro, otići ću do Sarumana”, velim ja njemu.
“Onda moraš odmah otići” reče Radagast, “jer sam ja izgubio mnogo vremena tražeći te, pa su rokovi sve kraći. Rečeno mi je da te pronađem do sredine ljeta, a sredina ljeta je već tu. Sve da i kreneš iz ovih stopa, teško da ćeš stići do njega prije nego što Devetorica otkriju tu zemlju koju traže. I ja se odmah vraćam.”
I on pojaše konja pa da će otići; ali ga ja još časak zadržim.
“Čekaj malo!” velim mu. “Trebat će nam tvoja pomoć, i pomoć svih onih koji su nam voljni pomoći. Pošalji poruke svim zvjerkama i pticama s kojima prijateljuješ. Reci im neka dojavljuju Sarumanu i Gandalfu sve što doznaju o toj stvari. Neka poruke šalju u Orthanc.”
“Učinit ću tako”, reče mi on i odjaše kao da su mu Devetorica za petama.
Ja nisam mogao odmah poći za njim. Toga sam dana već mnogo jahao pa sam bio umoran kao i moj konj; i morao sam o svemu dobro razmisliti. Prenoćio sam u Breeju i zaključio da nemam vremena vraćati se u Shire. Nikad nisam grdnije pogriješio!Ipak, napisao sam poruku Frodu i zamolio svoga prijatelja gostioničara da je pošalje njemu. Odjahao sam u zoru i nakon dugog putovanja stigao do Sarumanova prebivališta. To je daleko na jugu, u Isengardu, na kraju Maglenoga gorja, nedaleko odRohanskih vrata. Evo, Boromir će vam potvrditi da je to velika otvorena dolina koja leži između Maglenoga gorja i najsjevernijih obronaka Ered Nimraisa, Bijeloga gorja, njegova zavičaja. Ali Isengard je krug od strmih stijena koje jednu udolinu okružuju kao zid, a usred te udoline stoji kamena kula zvana Orthanc. Nju nije podigao Saruman, nego nekoć davno ljudi iz Númenora; kula je vrlo visoka i krije mnogo tajni; a opet ne izgleda kao djelo ljudskih ruku. Do nje se može doći jedino preko kruga stijena oko Isengarda, a u tom krugu ima samo jedan ulaz.Kasno navečer stigao sam do tog ulaza nalik na velik luk u zidu od žive stijene.Ulaz je bio pod jakom stražom, ali stražari su čekali mene i rekli mi da me Saruman očekuje. Prošao sam na konju ispod luka, a vratnice su se tiho zatvorile za mnom.Odjednom me spopao strah, iako nisam znao od čega.Odjahao sam do Orthanca i do Sarumanovih stuba. Tu me je on dočekao i odveo do svoje odaje na vrhu. Nosio je prsten na prstu.
“Došao si dakle, Gandalfe?” rekao mi je ozbiljno, ali u njegovim očima učinilo mi se da vidim nekakvo bijelo svjetlo, kao da mu je hladan smijeh u srcu.
“Da, došao sam”, velim ja njemu. “Došao sam da mi pomogneš, Sarumane Bijeli.”Ali reklo bi se da ga je ta titula razljutila.
“Što mi ne kažeš, Gandalfe Sivi!” podrugne se on meni. “Da ti pomognem? Ne čuje se baš često da Gandalf Sijedi traži od nekog pomoć, on tako lukav i tako mudar, što putuje po svijetu i petlja se u svačije poslove, bilo da ga se tiču ili ne tiču.”
Pogledao sam ga začuđeno i rekao:
“Ali, ako se ne varam, zbivaju se stvari koje zahtijevaju od nas da udružimo snage.”
“Možda imaš pravo, ali malo si se kasno sjetio” veli on meni. “Zanima me koliko si dugo tajio preda mnom, poglavarom Vijeća, nešto od najveće važnosti? I što te dovodi sad iz tvog skrovišta u Shireu?”
“Devetorica su se opet pojavila”, odgovorim mu ja. “Prešli su preko Rijeke. To mi je baš Radagast javio.”
“Radagast Mrki!” nasmije se Saruman ne krijući više svoj prezir prema meni.

 

[Златоуст]

“Radagast, Pripitomljivač ptica! Radagast Prostodušni! Radagast Ludi! Imao je taman toliko pameti da odigra ulogu koju sam mu namijenio. Jer ti si mi, evo, došao, a to je bila sva svrha moje poruke. I ostat ćeš ovdje, Gandalfe Sijedi, da se odmoriš od silnih putovanja. Jer ja sam Saruman Mudri, Saruman Tvorac Prstena, Saruman Višebojni!”
Tada sam ga malo bolje pogledao i vidio da mu haljine, koje su na prvi pogled bile bijele, nisu ni bijele nego istkane od svih boja, a kad bi se kretao, svjetlucale su i prelijevale se u raznim nijansama tako da je oko bilo zbunjeno.
“Meni se više sviđala bijela boja”, velim ja njemu.
“Bijela!” podrugne se on opet meni. “Bijela je dobra za početak. Bijela se tkanina može obojiti. Bijela se stranica može ispisati, a bijelo se svjetlo može razbiti.”
“I onda više nije bijelo”, velim ja njemu, “onaj tko razbije nešto da utvrdi što je to, sišao je sa staze mudrosti.”
“Ne moraš sa mnom govoriti kao s jednom od onih budala za koje misliš da su ti prijatelji”, nato će on meni. “Nisam te doveo ovamo da me poučavaš nego da ti prepustim da biraš.”
Tada se uspravi i prozbori kao da drži odavno naučeni govor.
“Stari su dani prošli. Srednji dani prolaze. Mlađi dani počinju. Prošlo je doba vilenjaka, naše je doba na pomolu: svijet ljudi kojim moramo vladati. Ali moramo imati moć, moć da sredimo sve kako hoćemo, radi dobrobiti koju samo mudraci mogu vidjeti. I slušaj, Gandalfe, stari moj prijatelju i pomagaču!” nadoda prilazeći mi i govoreći nešto mekšim glasom. “Kažem mi, jer možemo biti mi ako mi se pridružiš. Jedna se nova Sila diže. Protiv nje neće nam ništa vrijediti stari saveznici i načini borbe. Nema više nade za vilenjake i Númenore koji izumiru. Ovo je dakle jedini izbor koji preostaje tebi, nama.Možemo se udružiti s tom silom. To bi, Gandalfe, bilo mudro. Još ima nade. Njezina je pobjeda na vidiku, a oni koji joj pomognu bit će bogato nagrađeni. Kako ta Sila bude rasla, tako će rasti i njezini prokušani prijatelji; a mudraci kao što smo ti i ja možda će se, uz malo strpljenja, dovinuti dotle da upravljaju njenim tokovima, da vladaju njome. Mi možemo čekati svoje vrijeme i zadržati misli u srcima žaleći možda zbog zala usput počinjenih, ali odobravajući uzvišenu i krajnju svrhu: znanje, vlast, red; sve ono što smo do sada uzalud nastojali polučiti, više ometani nego potpomognuti našim slabim ili lijenim prijateljima. Ne mora biti, niti će biti neke stvarne promjene u našim ciljevima,nego samo u sredstvima.”
“Sarumane”, velim ja njemu, “ja sam već slušao ovakve govorancije, ali samo iz usta izaslanika upućenih iz Mordora da opsjene neuke. Ne mogu vjerovati da si poslao po mene tako daleko da mi probijaš uši takvim stvarima.”
On me pogleda iskosa i zastane načas razmišljajući.
“E pa, vidim da ti se ovaj moj pametni stav ne čini baš poželjan” kaže on meni.
“Još ne? Ili ne ako se može smisliti nešto bolje?”
Pa mi pristupi i stavi svoju dugu šaku na moju mišicu.
“A zašto ne, Gandalfe?” prošapće. “Zašto ne? Zbog Prstena Vladara? Kad bismo raspolagali njime, onda bi Sila prešla na našu stranu. To je pravi razlog radi kojeg sam poslao po tebe. Jer ja imam mnogo očiju u službi, a vjerujem da ti znaš gdje se ta dragocjenost trenutačno nalazi. Zar nije tako? Jer zašto bi se inače Devetorica raspitivala za Shire, i što ti uopće ondje radiš?”
Dok je ovo govorio, u očima mu iznenada sijevne pohlepa koju ne mogaše prikriti.
“Sarumane”, velim ja njemu i odmaknem se malo od njega, “samo jedna ruka može istodobno nositi Prsten, ti to dobro znaš, pa se nemoj truditi govoriti mi! Ali ja ti ga ne bih dao, dapače, ne bih ti dao ni obavijesti o njemu, sad kad znam kakve su ti namjere.Ti jesi bio poglavar našega Vijeća, ali sad si napokon pokazao svoje pravo lice. E pa, čini mi se da je izbor u tome da se pokorim ili Sauronu ili tebi. Ja neću ni jedno ni drugo. Imaš li mi još što ponuditi?”
Sad se doimao hladno i opasno.
“Imam”, odgovori on meni. “Nisam se nadao da ćeš biti osobito pametan, čak ni za svoje dobro, ali sam ti dao priliku da mi pomogneš drage volje pa da tako prištediš sam sebi mnogo briga i muka. Treća je mogućnost da ostaneš ovdje do kraja.”
“Do kojeg kraja?”
“Dok mi ne otkriješ gdje se može naći Prsten Vladar. Možda ću ja još uspjeti da te nagovorim? Ili dok se Prsten ne nađe, usprkos tebi, i Vladar bude imao vremena da se pozabavi lakšim stvarima: da smisli, recimo, prikladnu nagradu za otpor i drskost Gandalfa Sivog.”
“Možda će se još pokazati da to ne spada u lakše stvari”, velim ja njemu, a on mi se nasmije u brk jer su moje riječi bile tek prazna prijetnja, i on je to dobro znao.Odveli su me i ostavili samog na kruništu Orthanca, odakle Saruman običava promatrati zvijezde. S njega se može sići samo uskim stubištem od više tisuća stepenica, i odozgo dolina izgleda daleko. Pogledao sam dolje i vidio kako je, nekada onako zelena i lijepa, sad puna jama i kovačnica. U Isengardu su prebivali vukovi i ****, zato što je Saruman okupljao velike snage za svoj račun, natječući se sa Sauronom jer još nije bio u njegovoj službi. Iznad svih njegovih radionica vio se crni dim obavijajući bokove Orthanca. Ja sam stajao sam na otoku među oblacima, i nisam imao nikakvih izgleda za bijeg, dani su mi bili gorki; i teški. Bilo mi je dozlaboga hladno, a imao sam vrlo malo mjesta da hodam tamo-amo premišljajući o dolasku Jahača na sjever.Bio sam uvjeren da su se Devetorica opet pojavila, bez obzira na Sarumanove riječi koje su mogle biti i lažne. Još mnogo prije nego što sam došao u Isengard, dobio sam usput vijesti koje nisu mogle biti lažne. Neprestano sam se u srcu bojao za svoje prijatelje u Shireu, ali sam još imao neke nade. Nadao sam se da je Frodo odmah pošao na put, kao što sam u pismu i zahtijevao, i da je stigao u Rivendell prije nego što je za njim krenula kobna potjera. Pokazalo se da su i moj strah i moja nada bili neosnovani. Jer nada mi se zasnivala na debeljku u Breeju, a strah na Sauronovoj prepredenosti. Ali debeli ljudi koji toče pivo moraju se odazivati na mnoge pozive, a Sauronova je moć ipak manja nego što mi u svom strahu mislimo da jest. Ali u stjenovitu krugu u Isengardu, samom i uhvaćenom u zamku, nije mi bilo lako povjerovati da će lovci pred kojima je sve živo pobjeglo ili stradalo doživjeti neuspjeh u dalekom Shireu."

 

[Златоуст]

"Ja sam vas vidio!" uzvikne Frodo. "Hodali ste gore-dolje. Mjesec vam je odsijevao u kosi."
Gandalf je osupnut zastao i pogledao ga.
"Bilo je to samo u snu" dometne Frodo "ali sad sam se najednom prisjetio tog sna.Potpuno sam ga bio zaboravio. Sanjao sam taj san prije nekog vremena, mislim nakon odlaska iz Shirea."
"Onda ti je stigao poprilično kasno, kao što ćete vidjeti" reče Gandalf. "Bio sam na velikim mukama. A oni koji me dobro poznaju složit će se sa mnom da sam malokad bio u takvom škripcu i da teško podnosim takve nezgode. Gandalf Sijedi ulovljen kao muha u mrežu pauka izdajice! Ali čak i najprepredeniji pauci mogu ostaviti za sobom koju slabu nit.Isprva sam se bojao nečega što je Saruman zacijelo i kanio postići, a to je da je i Radagast prešao na njegovu stranu. Pa ipak, kad smo se sreli, nisam zapazio ni traga od nečega sumnjivog u njegovu glasu ili pogledu. Da jesam, ne bih bio ni otišao u Isengard,ili bih bio bar oprezniji. To je Saruman i bio predvidio, pa je stoga i prikrio svoje namjere pred njim i obmanuo svoga glasnika. Uostalom, ne bi ni vrijedilo pokušati nagovarati čestitog Radagasta na izdaju. On je mene potražio u dobroj vjeri pa sam ga zato i poslušao.Zato je i propao Sarumanov plan. Jer Radagast nije imao razloga da ne učini ono što sam ga zamolio, pa je odjahao u Mrkodol gdje je imao mnogo starih prijatelja. Tako su se orlovi s Gorja razletjeli na sve strane i koješta vidjeli: vukove i orke kako se okupljaju, i devetoricu Jahača kako tumaraju po tim krajevima, i doznali su da je Golum pobjegao iz zatočeništva. Stoga su poslali glasnika da mi sve to javi.I tako se slučilo da je, kad je ljeto bilo na izmaku, jedne vedre noći, po mjesečini,nenadano doletio do Orthanca najbrži od svih velikih orlova Gwaihir, Gospodar vjetrova, i zatekao me kako stojim na kruništu. Tada sam porazgovarao s njim i on me odnio sa sobom prije nego što je Saruman opazio nešto sumnjivo. Ja sam bio već daleko od Isengarda kad su vuci i **** pokuljali na vratnice u potjeru za mnom.
“Koliko me daleko možeš odnijeti?” upitao sam Gwaihira.
“Više sati leta”, odgovori mi on, “ali opet ne do kraja svijeta. Mene su poslali da nosim vijesti, a ne teret.”
“Onda moram doći do konja”, velim ja njemu, “i to neobično brza konja jer mi se nikad nije ovoliko žurilo.”
“Onda ću te odnijeti do Edorasa, gdje gospodar Rohana stoluje u svojim dvoranama”, kaže on meni, “to nije daleko odavde.”
Meni je to bilo pravo jer u Rohanskom Riddermarku obitavaju Rohirrimi,gospodari konja, i nema konja koji se mogu mjeriti s onima što se uzgajaju u toj velebnoj dolini između Maglenoga i Bijeloga gorja.
“Misliš da se ljudima u Rohanu još može vjerovati?” pitam ja Gwaihira, jer je Sarumanova izdaja uzdrmala moje povjerenje.
“Oni plaćaju danak u konjima”, odgovori mi on, “i šalju ih mnogo svake godine u Mordor, ili se bar tako priča, ali još nisu pod njihovim jarmom. Ali, ako se Saruman, kao što kažeš, prozlio, onda je i njihova sudbina zapečaćena.”
Spustio me pred zoru u zemlju Rohan; ali već sam malo previše oduljio priču.Ostatak moram skratiti. U Rohanu sam već zlo zatekao na djelu: Sarumanove laži, tako da kralj te zemlje nije htio ni čuti za moje opomene. Rekao mi je neka uzmem konja i odjašem; izabrao sam konja po svojoj volji, ali ne i po njegovoj. Uzeo sam mu najboljeg konja u zemlji, nikad nisam vidio njemu ravnog."
"Onda mora da je doista plemenite rase" reče Aragorn "a mene žalosti više nego mnoge druge vijesti koje su naoko gore, to što Sauron ubire takav danak. Kad sam ja posljednji put bio u toj zemlji, toga nije bilo."
"A ja se kunem da toga nema ni sada" ustvrdi Boromir. "Ta je laž potekla od Neprijatelja. Ja poznajem ljude u Rohanu, čestite i hrabre, naše saveznike, koji još obitavaju u krajevima koje smo im mi davno poklonili."
"Sjena Mordora leži na dalekim zemljama" otpovrne Aragorn. "Saruman je u toj sjeni. Rohan je opkoljen. Tko zna što ćete ondje zateći ako se ikad vratite onamo."
"Barem to neću zateći" opet će Boromir "da iskupljuju svoj život konjima. Oni vole svoje konje tek nešto manje od vlastite rodbine. I to nije bez razloga jer konji iz Riddermarka dolaze sa sjevernih polja, daleko od spomenute sjene, a rasa im, kao i rasa njihovih gospodara, potječe od slobodnih dana iz starine."
"To je živa istina!" potvrdi Gandalf. "Ima među njima jedan koji se možda oždrijebio u samo jutro ovoga svijeta. S njim se ne mogu mjeriti konji Devetorice;neumoran je i hitar kao vjetar što huji. Shadowfax su ga nazvali. Obdan mu se dlaka ljeska poput srebra, a obnoć je poput sjenke i ne vidiš ga kad prođe mimo tebe. Lagan mu je korak! Nikad ga prije nijedan čovjek nije pojahao, a ja sam ga uzeo i ukrotio, i toliko me je brzo nosio da sam stigao do Shirea kad je Frodo bio na Grobnom humlju, iako sam bio krenuo iz Rohana tek kad je on krenuo iz Hobbitona.Ali, dok sam jahao, strah je u meni rastao. Kako sam išao na sjever, tako sam slušao glasove o Jahačima, i premda sam im se iz dana u dan sve više približavao,neprestano su bili ispred mene. Doznao sam tako da su se podijelili: jedni su od njih ostali na istočnim granicama, nedaleko od Zelenputa, a drugi su prodrli u Shire s juga. Kad sam došao u Hobbiton, Frodo je već bio otišao, ali sam porazgovarao sa starim Gamgeejem.Mnogo riječi, ali malo pravih. Imao mi je štošta kazati o nedostacima novih vlasnika Vrećastog vijenca.
“Ja ne trpim promjene”, rekao mi je, "nikad ih nisam trpio, a ponajmanje promjene na najgore.” Nekoliko je puta ponovio te “promjene na najgore.”

 

[Златоуст]

“Najgore je loša riječ”, rekao sam mu, “i nadam se da je nećete doživjeti.” Ali sam iz njegova kazivanja napokon zaključio da je Frodo otišao iz Hobbitona prije nepunih tjedan dana, i da je te iste večeri neki crni konjanik došao na Brijeg. Stoga sam odjahao od njega u strahu. Kad sam došao u Buckland, zatekao sam metež kao u mravinjaku pročačkanom štapom. Kuću sam u Crickhollowu zatekao provaljenu i praznu, ali je na pragu ležala Frodova pelerina. Tada sam na neko vrijeme izgubio svaku nadu, nisam ostao da prikupim novosti koje bi me možda i utješile, nego sam produžio tragom Crnih jahača. Teško ih je bilo slijediti jer su išli u više smjerova pa sam se našao u neprilici.Ipak, činilo mi se da su jedan ili dvojica odjahali u Bree, pa sam se zaputio na tu stranu jer sam se sjetio ponečeg što bih trebao reći gostioničaru.
“Maslovar se zove”, pomislio sam. “Ako je ovo kašnjenje njegovo maslo, istopit ću sve maslo u njemu. Ispeći ću tu staru budalu na laganoj vatri.”On nije ništa bolje ni očekivao pa kad mi je vidio lice, pao je ničice i počeo se na mjestu topiti."
"Što ste mu učinili?" uplašeno će Frodo. "Prema nama je bio uistinu vrlo susretljiv i učinio je sve što je mogao."
Gandalf se nasmije.
"Ne bojte se!" reče mu. "Nisam ga ugrizao, a nisam ni mnogo lajao na njega.Toliko sam bio sretan kad sam od njega izvukao novosti, pošto je prestao cviljeti, da sam starinu zagrlio. Tad mi nije bilo jasno kako se to dogodilo, ali sam doznao da ste vi prethodne noći bili u Breeju, i da ste otišli toga jutra dalje sa Striderom.
“Sa Striderom!” uskliknuo sam od radosti.
“Da, gospodine, tako je, na žalost, gospodine”, rekao mi je Maslovar, koji nije dobro shvatio moj krik. “On je ipak nekako došao do njih, usprkos svemu što sam učinio da ga u tome spriječim, i oni su se slizali s njim. Zapravo su se vrlo čudno ponašali za sve vrijeme što su bili ovdje: na svoju ruku, moglo bi se kazati.”
“Magare! Budalo! Trostruko čestiti i voljeni Ječmenko!” rekao sam mu. “To je najbolja vijest koju sam primio od sredine ljeta; vrijedi najmanje zlatnik. Dabogda ti pivo u idućih sedam godina prednjačilo u kakvoći! Sad mogu napokon odvojiti jednu noć za počinak, prvu od ne znam kada!”
I tako sam tu noć ondje prespavao pitajući se neprestance što se zbilo sa Crnim jahačima; jer samo sam o dvojici od njih čuo neke vijesti u Breeju. Ali u noći smo saznali nešto više. Najmanje su petorica bila došla sa zapada, porušila vratnice i projurila kroz Bree kao vjetar; svijet u Breeju još strepi i očekuje propast svijeta. Ja sam ustao pred zoru i krenuo za njima.Ne znam, ali meni se čini bjelodanim da se ovako dogodilo. Njihov je zapovjednik potajno ostao negdje južno od Breeja, druga su dvojica projahala kroz selo a četvorica prodrla u Shire. Ali nakon neuspjeha u Breeju i Crickhollowu vratili su se do svoga zapovjednika s vijestima i tako ostavili Cestu na neko vrijeme nečuvanu, osim što su na nju pazile uhode. Tada je zapovjednik poslao nekolicinu kroz taj kraj ravno na istok, a on je sam s ostalima produžio dalje Cestom silno razgoropađen.Ja sam odjahao uzagrepce do Vjetrovrha kao vihor, i došao sam do njega prije mraka sutradan nakon odlaska iz Breeja – ali oni su bili već ondje prije mene. Povukli su se preda mnom jer su naslutili kako me gnjev obuzima, i nisu mi se usuđivali izaći na oči dok je sunce na nebu. Ali su me po noći opkolili i držali me u obruču na vrhu brijega, u starom prstenu Amon Sûla. Našao sam se doista u gadnu škripcu: onakvo svjetlo i plamenovi nisu valjda viđeni na Vjetrovrhu od signalnih ratnih vatri iz davnine.U zoru sam im umaknuo i pobjegao na sjever. Nisam se mogao nadati da ću učiniti nešto više. Nisam te, Frodo, mogao naći u divljini, a bila bi i ludost da te tražim dok su mi sva Devetorica za petama. Stoga sam se morao pouzdati u Aragorna. Ali nadao sam se da ću odvući neke od njih za sobom, i da ću još stići do Rivendella prije vas da vam odande pošaljem pomoć. Četvorica su me Jahača doista pratila, ali su nakon nekog vremena okrenuli natrag i, čini mi se, zaputili se do gaza. To je ipak bilo od neke koristi jer, kad su napali vaš logor, bila su svega petorica, a ne devetorica.Naposljetku sam stigao ovamo dugom i lošom cestom, uz Hoarwell i preko Ettenmoorsa, i spustio se sa sjeverne strane. Trebalo mi je gotovo četrnaest dana od Vjetrovrha dovde, jer nisam mogao jahati između stijena u Trolištu, a ostao sam i bez Shadowfava. Poslao sam ga natrag njegovu gospodaru, iako smo se lijepo sprijateljili, a ako ga budem trebao, doći će opet na moj poziv. Ali tako se dogodilo da sam stigao u Rivendell svega tri dana prije Prstena, a vijesti o opasnosti koja mu prijeti stigla je već bila ovamo – što se pokazalo i te kako dobro.
I eto, to je, Frodo, kraj mog izvještaja. Neka mi Elrond i ostali oproste što sam ovoliko oduljio! Ali nešto se slično nikad prije nije dogodilo, da Gandalf nije održao riječ i da nije došao kad je obećao. Mislim da je bilo potrebno podnijeti izvještaj nositelju Prstena o tako neobičnu događaju.E pa, sad je priča ispričana od početka do kraja. Evo nas, svi smo ovdje, i Prsten je ovdje. Ipak, nismo se još nimalo približili svom cilju. Što ćemo s njim?
Nastane šutnja. Napokon ponovo prozbori Elrond.

 

[Златоуст]

"Žalosna je ta vijest o Sarumanu" reče. "Jer mi smo mu vjerovali i on je upućen u sve naše dogovore. Pogibeljno je preduboko proučavati vještine Neprijatelja, bilo s dobrim ili zlim nakanama. Ali ovakvih otpadništava i izdaja bilo je, na žalost, i prije. Od svih ovih priča koje smo danas čuli, meni je najneobičnija bila Frodova priča. Ja poznajem malo hobita, izuzev ovdje nazočnog Bilba, ali čini mi se sad da on možda i nije tako izniman i jedinstven kao što sam mislio. Svijet se uvelike promijenio otkako sam ja posljednji put bio na zapadnim cestama. Stanovnike grobišta poznajemo pod raznim imenima, a o Staroj šumi pričaju se mnoge priče: sve što je od nje preostalo tek je ostatak njena sjevernog graničnog područja. Prošlo je vrijeme kad je vjeverica mogla, skakućući s jednog drveta na drugo, prevaliti udaljenost od današnjeg Shirea do Dunlanda zapadno od Isengarda. Putovao sam jednom kroz te krajeve i upoznao mnoga divlja i čudna stvorenja.Ali zaboravio sam Bombadila ako je to uistinu onaj isti koji je krstario nekad davno tim šumama i bregovima, a već je onda bio stariji od običnih staraca. Tad se nije tako zvao.Zvali smo ga Iarwain Ben-adar, najstariji i bez oca. Ali odonda su mu razni narodi nadjenuli kojekakva druga imena: patuljci su ga prozvali Forn, ljudi sa sjevera Orald i još su mu mnoga druga imena dali. Čudan je to stvor, ali možda je trebalo da ga pozovem na ovo naše vijećanje."
"Ne bi vam on došao" reče Gandalf.
"A ne bismo li mu mogli još poslati glasnika da osiguramo njegovu pomoć?"priupita ih Erestor. "Čini se da on ima neku moć čak i nad Prstenom?"
"Ne, ja ne bih to rekao" pripomene Gandalf. "Bolje bi bilo reći da Prsten nema nikakve moći nad njim. On je sam svoj gospodar. Ali on ne može izmijeniti sam Prsten niti skršiti njegovu moć nad drugima. Sad on živi povučeno u maloj oblasti unutar granica koje je sam odredio, iako ih nitko drugi ne može vidjeti, i možda čeka na promjenu doba, pa ne želi prekoračiti te granice."
"Ali čini se da se unutar tih granica ničega ne boji" opet će Erestor. "Ne bi li možda on htio uzeti taj Prsten i zadržati ga kod sebe, tako da Prsten bude zauvijek bezopasan?"
"Ne, on to ne bi učinio od svoje volje" odgovori mu Gandalf. "Možda bi i učinio tako nešto kad bi ga svi slobodni narodi na svijetu zamolili, ali on ne bi mogao shvatiti zašto je to potrebno. A kad bi mu dali Prsten, ubrzo bi zaboravio na njega, ili bi ga po svoj prilici bacio. Takve stvari ne mogu njemu dugo ostati u sjećanju. On bi bio vrlo nepouzdan čuvar, a to vam je već dostatan odgovor."
"Ali, kako bilo da bilo" reče Glorfindel "kad bismo mu i poslali Prsten, samo bismo odgodili zlo. On je daleko odavde. Ne bismo mu mogli ostaviti Prsten a da to ne opazi ili ne nanjuši neki uhoda. Sve kad bismo i mogli, Gospodar prstenova saznao bi kad-tad za njegovo skrovište i usmjerio bi svu svoju silu na to mjesto. A zar bi se i sam Bombadil mogao oduprijeti toj sili? Ja mislim da ne bi. Ja mislim, ako sve drugo padne,da će na kraju pasti i Bombadil, posljednji, kao što je nekad bio prvi, a onda će zavladati noć."
"Ja ne znam mnogo o Iarwainu izuzev kako se zove" reče Galdor "ali mislim da Glorfindel ima pravo. Nema on te moći da se odupre Neprijatelju, osim ako ta moć nije u samoj zemlji. A vidimo da Sauron može zadati muke i samim brdima, pa čak ih i uništiti.Ono malo moći što je još ostalo nalazi se kod nas, ovdje u Imladrisu, ili kod Cirdana u Lukama, ili u Lórienu. Ali imaju li oni snage, imamo li mi ovdje snage, da se odupremo Neprijatelju, dolasku Sauronovu na kraju, kad sve ostalo propadne?"
"Nemam ja te snage" odgovori Elrond "a nemaju je ni oni."
"E, onda, ako ne možemo zauvijek zadržati Prsten svojom snagom" nastavi Glorfindel "preostaju nam samo dvije mogućnosti: da ga pošaljemo preko mora, ili da ga uništimo."
"Ali Gandalf nam je upravo kazao da ga ne možemo uništiti nikakvom vještinom koju ovdje posjedujemo" reče Elrond. "A oni koji obitavaju preko mora ne bi ga htjeli primiti: na dobro ili na zlo, on ipak pripada Međuzemlju; na nama je koji ovdje obitavamo da izađemo s njim na kraj."
"E, onda ga bacimo u dubine da se tako obistine Sarumanove laži" opet će Glorfindel. "Jer sad je jasno da je on, dok je još bio u Vijeću mudraca, zastranio. On je znao da Prsten nije zauvijek izgubljen, ali nas je želio uvjeriti da jest, zato što je i sam počeo žudjeti za njim. Ipak, često se u lažima krije istina. U moru bi Prsten bio na sigurnome."
"Ne bi bio zauvijek na sigurnome" reče Gandalf. "U dubokim vodama ima mnogo stvorova, a more i kopno mogu se također izmijeniti. Nije na nama sad da mislimo samo na godinu dana, ni na nekoliko ljudskih naraštaja, pa ni na jedno prolazno razdoblje ovoga svijeta. Moramo tražiti trajno rješenje ove prijetnje, ako se i ne nadamo da ćemo ga naći."
"To rješenje nećemo naći na cestama koje vode do mora" napomene Galdor. "Ako povratak Prstena do Iarwaina smatramo preopasnim, onda je bijeg do mora opterećen još većim opasnostima. Srce mi govori da će Sauron, kad dozna što se zbilo, očekivati od nas da se zaputimo na zapad. A uskoro će doznati što se zbilo. Devetorica su ostala doista bez konja, ali to je za njih tek predah, dok ne nađu nove i brže bojne konje, Saurona zasad još samo sve slabija moć Gondora priječi od pohoda u punoj snazi uz obalu na sjever; a ako dođe i napadne Bijele kule i Luke, vilenjaci se možda više neće moći spasiti od sve dužih sjena u Međuzemlju."
"Daleko je još do tog pohoda" reče Boromir. "Kažete da je Gondor sve slabiji? Ali Gondor još stoji na braniku, a njegova je snaga čak i na izmaku vrlo velika."
"Pa ipak, budnost Gondora ne može više odbijati nalete Devetorice" reče Galdor.
"A može Sauron naći i druge ceste koje Gondor ne čuva."
"E, onda nam preostaju samo dvije mogućnosti, kao što je Glorfindel već rekao" ustvrdi Erestor "da zauvijek sakrijemo Prsten, ili da ga uništimo. Ali obje su te mogućnosti izvan naše moći. Tko će nam razriješiti ovu zagonetku?"
"Nitko od ovdje nazočnih ne može to učiniti" ozbiljno će Elrond. "Nitko bar ne može predvidjeti što će se dogoditi ako se odlučimo za jednu od tih mogućnosti. Ali meni se sad čini jasno kojom bismo cestom morali krenuti. Zapadna cesta izgleda mi najlakša.Zato je se moramo kloniti. Ona će biti pod paskom. Prečesto su vilenjaci bježali na tu stranu. Sada napokon moramo krenuti teškim putem, nepredviđenim putem. U njemu nam leži nada, ako je uopće imamo. Krenuti pogibeljnim putem: u Mordor. Moramo Prsten predati Vatri.Iznova zavlada šutnja. Čak i u toj lijepoj kući iz koje je gledao na suncem obasjanu dolinu u kojoj žubori bistra voda, oćutio je Frodo u srcu nekakvu smrtonosnu tminu.Boromir se promeškolji a Frodo ga pogleda. Boromir je opipavao svoj veliki rog i mrštio se. Naposljetku prozbori:
"Ja ne razumijem to sve skupa. Saruman je izdajica, ali nije li on zasvjedočio i ponešto mudrosti? Zašto neprestano govorite samo o skrivanju i uništavanju Prstena?
Zašto ne bismo povjerovali da je Veliki Prsten pao u naše ruke radi toga da nam posluži u času velike nevolje? Uz njegovu pomoć slobodni gospodari slobodnih stvorenja mogu jamačno poraziti Neprijatelja. Ja držim da on upravo od toga najviše strahuje.Ljudi su u Gondoru odvažni i nikad se neće predati, iako će možda doživjeti poraz.Odvažnosti je potrebna snaga, a zatim i oružje. Neka vam Prsten bude to oružje ako već ima takvu moć kao što kažete. Uzmite ga i krenite u susret pobjedi!"

 

[Златоуст]

"Ne, na žalost, ne možemo mi upotrijebiti Prsten Vladar" reče Elrond. "To sad i predobro znamo. On pripada Sauronu, on ga je sam izradio, i Prsten je skroz-naskroz zao.Njegova je snaga, Boromire, prevelika da bi se itko mogao služiti njime kako hoće, osim samo onih koji već sami po sebi imaju veliku moć. Ali za njih se u njemu krije još strašnija opasnost. Sama žudnja za njim kvari srce. Uzmimo samo Sarumana. Kad bi tko od mudraca uz pomoć ovoga Prstena svrgnuo gospodara Mordora služeći se svojim vještinama, onda bi on zasjeo na Sauronovo prijestolje i pojavio bi se još jedan, novi Gospodar tame. To je još jedan razlog više zašto treba uništiti taj Prsten: dok je god on na svijetu, predstavljat će opasnost čak i za mudrace. Jer ništa nije zlo u samom početku. Čak ni Sauron nije to bio. Ja se bojim uzeti Prsten da ga sakrijem. A pogotovu neću uzeti Prsten kada da se njime poslužim."
"Neću ni ja" pridometne Gandalf.
Boromir ih sumnjičavo pogleda, ali onda obori glavu i reče:
"Dobro, neka bude tako! Onda se mi u Gondoru moramo pouzdati u oružje koje imamo. Dok god mudraci budu čuvali Prsten, mi ćemo se u najmanju ruku i dalje boriti.Možda će slomljeni mač moći još zadržati plimu... ako ruka koja barata njime nije naslijedila samo baštinu nego i snagu ljudskih kraljeva."
"Tko zna?" reče Aragorn. "No ipak, jednog dana stavit ćemo i to na kušnju."
"Samo da taj dan što prije dođe!" opet će Boromir. "Jer iako ja ne tražim pomoć od vas, pomoć nam je potrebna. Bila bi nam utjeha kad bismo znali da će se i drugi boriti svim sredstvima kojima raspolažu."
"Onda se možete utješiti" reče Elrond. "Jer ima i drugih sila i oblasti za koje vi ne znate, koje su skrivene od vas. Veliki Anduin teče uz mnoge obale prije nego što stigne do Argonatha i vrata Gondora."
"Ipak, možda bi za sve bilo dobro kad bi se sve te snage udružile i kad bi njihove moći djelovale u dosluhu" reče patuljak Gloin. "Možda ima i drugih Prstenova, koji nisu tako podmukli, a koji bi nam dobro došli u našoj nevolji. Sedam je prstenova izgubljeno...ako Balin nije našao Throrov, koji je bio posljednji, o njemu se ništa nije čulo otkako je Thror zaglavio u Moriji. Uostalom, mogu vam sad otkriti da je Balin otišao na taj put djelomice i u nadi da će naći taj Prsten."
"Balin neće naći nikakav Prsten u Moriji" odsiječe Gandalf. "Thror je taj Prsten dao svom sinu Thrainu, ali Thrain- ga nije dao Thorinu. Thrainu su ga mučenjem oteli u tamnici Dol Guldura. A ja sam zakasnio da to spriječim."
"Ah, jao si ga nama!" uzvikne Gloin. "Kad će doći dan naše osvete? Ipak, postoje još Tri prstena. Što je s ta Tri vilenjačka prstena? Kažu da su to vrlo moćni Prstenovi. Zar ih nisu vilin-gospodari zadržali? Pa i njih je izradio nekad davno Gospodar tame. Zar oni ništa ne vrijede? Ja vidim ovdje vilin-gospodare. Zar nam oni neće ništa kazati?"
Vilenjaci mu ništa ne odgovore.
"Zar me, Gloine, niste čuli?" upita ga Elrond. "Sauron nije izradio ta Tri prstena niti ih je ikad dotaknuo. Ali o njima se ne smije govoriti. U ovom času sumnje mogu vam samo ovoliko kazati. Oni nisu bezvrijedni. Ali nisu izrađeni da budu oružje u ratu ili osvajanju: nemaju te moći. Oni koji su ih izradili nisu žudjeli za snagom ni za gospodstvom ni za gomilom blaga, nego za razumijevanjem, stvaranjem i vidanjem, da se sve očuva neokaljano. U tome su vilenjaci u Međuzemlju donekle i uspjeli, iako uz velike žrtve. Ali sve ono što su uradili oni koji raspolažu sa ta Tri prstena prometnut će se u njihovu propast, a Sauron će steći uvid u njihove umove i srca, ako se opet domogneJedinstvenog Prstena. Bilo bi bolje da Prsteni nisu nikad ni izrađeni. Takav je Sauronov cilj."
"Ali što bi se onda dogodilo kad bi Prsten Vladar bio uništen, kao što nam vi savjetujete?" upita ga Gloin.
"Ne znamo pouzdano" tužno odgovori Elrond. "Neki se nadaju da bi tada ona Tri prstena koje Sauron nije nikad ni dotaknuo postala slobodna i da bi njihovi vlasnici mogli zaliječiti svijetu rane što mu ih je on nanio. Ali možda će, kad Prstena Vladara više ne bude, i ta Tri prstena propasti a mnoge lijepe stvari izblijedjeti i pasti u zaborav? Tako bar ja vjerujem da će biti"
"Pa ipak, svi su vilenjaci voljni prihvatiti taj rizik" reče Glorfindel "ako bi se tako mogla skršiti Sauronova moć, i ako bi se zauvijek moglo odagnati strahovanje od njegove vlasti."
"Vraćamo se dakle opet na uništavanje Prstena" reče Erestor "a da se nismo nimalo približili cilju. Imamo li mi snage da pronađemo Vatru u kojoj je on izrađen? To je put očajanja, a ja bih rekao i ludosti, kad mi ne bi branila Elrondova velika mudrost."
"Očajanje ili ludost?" ponovi Gandalf. "Nije to očajanje, jer očajanje obuzima samo one koji nimalo ne sumnjaju u propast na kraju. A mi nismo takvi. Mudrost je uočiti što je nužno pošto su odvagnute sve druge mogućnosti, iako se to može učiniti i ludošću onima koji se hvataju lažne nade. Pa dobro, neka nam ludost bude veo, koprena pred očima Neprijatelja! Jer on je silno mudar i točno mjeri sve na vagi svoje zlobe. Ali jedina mjera za koju on zna jest žudnja, žudnja za vlašću, a sva srca prosuđuje po sebi. Njemu ne bi nikad palo na pamet da će se itko odreći toga, da ćemo mi, domogavši se Prstena,poželjeti da ga uništimo. Ako to doista želimo, pomrsit ćemo mu račune."

 

[Златоуст]

"Barem na neko vrijeme" reče Elrond. "Moramo krenuti tim putem, iako će biti vrlo težak. A na njemu nam neće biti od velike koristi ni snaga ni mudrost. U ovakav se pothvat mogu upustiti slabi s isto toliko nade koliko i jaki. Ipak, takav je često tok radnji koje pokreću kotače svijeta: sitne ih ruke pokreću zato što moraju dok su pogledi velikih uprti na drugu stranu."
"Dobro, dobro, meštre Elronde!" iznenada će Bilbo. "Ne morate ništa više govoriti!Potpuno je jasno na što ciljate. Šašavi hobit Bilbo zakuhao je ovu kašu pa će biti najbolje da je i dokrajči,ili da dokrajči samog sebe. Meni je ovdje bilo vrlo lijepo i dobro sam napredovao u pisanju knjige. Ako vas baš zanima, upravo sam pri kraju. Mislio sam da je završim riječima: I sretno je poslije živio do kraja svojih dana. To bi bio dobar svršetak, ništa ne smeta što su ga drugi već upotrijebili. Ali sad ću ga morati promijeniti jer se čini da neće tako biti. Kako bilo da bilo, očito ću morati dopisati još nekoliko poglavlja, ako poživim da ih napišem. To je zbilja velika muka. Kada bih morao krenuti?"
Boromir je začuđeno pogledao Bilba, ali mu je smijeh zamro na usnama kad je opazio da svi ostali promatraju staroga hobita ozbiljno i smjerno. Samo se Gloin osmjehnuo, ali su mu osmijeh izmamile stare uspomene.
"Naravno, dragi moj Bilbo" reče Gandalf. "Ako si stvarno zakuhao ovu kašu, onda se može očekivati da ćeš je i pokusati. Ali ti vrlo dobro znaš da je zakuhati prevelika tvrdnja za svakoga, i da svaki junak igra tek neznatnu ulogu u velikim događajima. Ne moraš se sad klanjati! Iako si ti doista mislio ono što si rekao, i nitko od nas ne sumnja da se iza tvoje šale krije ozbiljna ponuda. Ali ponuda kojoj nisi dorastao, Bilbo. Ti ne možeš ponovo uzeti tu stvar u svoje ruke. Ona je otišla dalje. Ako ti je još potreban moj savjet,rekao bih da je tvoja uloga odigrana, osim kao kroničara. Dovrši tu svoju knjigu i nemoj mijenjati svršetak! Još ima nade da će se obistiniti. Ali spremaj se da napišeš nastavak kad se oni vrate."
Bilbo se nasmije.
"Ne sjećam se da si mi ikad prije dao ugodan savjet" reče. "Budući da su svi tvoji neugodni savjeti bili dobri, pitam se da li ti ovaj savjet ipak nije možda loš. Svejedno, ne vjerujem da mi je preostalo snage ili sreće da se uhvatim ukoštac s Prstenom. On je porastao, a ja nisam. Nego, reci mi što zapravo misliš kad kažeš oni?"
"Mislim na glasnike koji će ponijeti Prsten."
"Točno! A koji će to biti glasnici? Meni se čini da je upravo to ono što ovo Vijeće treba odlučiti, da je to sve što treba odlučiti. Vilenjaci mogu živjeti samo od razgovora, patuljci mogu podnijeti velike napore, ali ja sam tek jedan stari hobit i nedostaje mi podnevni obrok. Ne biste li sad mogli predložiti neka imena? Ili da to odgodimo za poslije objeda?"
Nitko mu ne odgovori. Podnevno zvono zazvoni. Još nitko ni riječi da izusti. Frodo zirne na sva lica, ali nijedno ne bijaše okrenuto njemu. Cijelo je Vijeće sjedilo oborenih očiju, kao da je utonulo u duboka razmišljanja. Froda obuzme pravi užas, kao da očekuje proglašenje osude koju je odavno bio predvidio, a tek se uzalud nadao da neće nikad biti izrečena. Srce mu ispuni silna želja da otpočine i ostane na miru uz Bilba u Rivendellu.Najposlije jedva nekako progovori čudeći se što čuje svoje riječi kao da se netko drugi služi njegovim sitnim glasom.
"Ja ću odnijeti Prsten" reče "iako ne znam put."
Elrond podigne oči i pogleda ga, a Frodo oćuti kako mu je srce probodeno nenadanom oštrinom toga pogleda.
"Ako sam dobro razumio sve što sam čuo" reče on "mislim da ste vi, Frodo, predodređeni za taj pothvat, i ako vi ne nađete pravi put, nitko ga neće naći. Ovo je čas da se narod Shirea digne sa svojih polja kako bi uzdrmao kule i planove Velikih. Tko je mogao od svih mudraca ovo predvidjeti? Ili, ako su doista mudri, zašto bi očekivali da to znaju dok ne kucne čas? Ali to vam je teško breme. Toliko teško da ga nitko ne može uprtiti na leđa drugome. Ja vam ga ne prtim na leđa. Ali, ako ga od svoje volje uprtite,rekao bih da ste dobro učinili; sve kad bi svi moćni prijatelji vilenjaka iz davnine, Hador, i Húrin, i Túrin, pa i sam Beren, bili na okupu, vama bi bilo mjesto među njima."
"Ali nećete ga valjda, gospodaru, poslat samog?" uzvikne Sam, koji se više nije mogao suzdržati, pa skoči iz kuta u kojem je dotad mirno sjedio na podu.
"Nipošto!" reče Elrond okrećući se njemu sa smiješkom na licu. "Ti ćeš u najmanju ruku poći s njim. Teško da se možeš odvojiti od njega, čak i kad je pozvan na tajno vijećanje a ti nisi."
Sam opet sjedne crveneći se i mrmljajući nešto.
"U fini smo to gulaš upali, gos’n Frodo!" reče vrteći glavom.