GOSPODAR PRSTENOVA

[Златоуст]

"Pa, ne znam" zamišljeno će Sam. On je vjerovao da je jednom vidio jednog vilenjaka u šumi, i još se nadao da će ih vidjeti. Od svih legendi što ih je slušao u djetinjstvu, oduvijek su ga se najsnažnije doimali upravo ulomci priča i napol zapamćenih bajki o vilenjacima što su ih hobiti pričali. "Ima ih čak i u ovim našim krajevima koji poznaju vilinski svijet i dobivaju vijesti o njima" proslijedi on. "Eto, recimo, gospodin Baggins, kod koga ja radim. On mi je pričo kako vilenjaci jedre, a on štošta zna o vilenjacima. Stari gospodin Bilbo znao je još više: s njim sam često pričo dok sam bio malac."
"Ma oni su obadvojica ćaknuti" reče Ted. "Barem je stari Bilbo bio ćaknut, a Frodo ide njegovim stopama. Ako ti te svoje novosti skupljaš kod tih mjesečara, onda ti neće nikad usfalit mjesečine. E pa, pajdaši, odoh ja kući. Živjeli!"Pa iskapi svoj vrč i bučno izađe. Sam je šutke sjedio i nije više ni riječi izustio.Imao je o čemu razmišljati. Kao prvo, čekalo ga je mnogo posla u vrtu u Vrećastu vijencu, pa će sutradan imati pune ruke posla ako se vrijeme popravi. Trava brzo raste.Ali Sam je imao na pameti još nešto osim rada u vrtu. Nakon nekog vremena uzdahne,ustane i izađe.Bijaše to na početku mjeseca travnja, nebo se razvedrilo poslije obilne kiše. Sunce je bilo zašlo a prohladno blijedo predvečerje pretapalo se neprimjetno u noć. Vraćao se kući pod prvim zvijezdama kroz Hobbiton i penjao se uz Brijeg zviždučući tiho i zamišljeno.Upravo nekako u to vrijeme Gandalf se opet pojavio nakon duljeg izbivanja. Nije ga bilo pune tri godine od one proslave rođendana. Tada je nakratko posjetio Froda i,pošto ga je dobro promotrio, iznova je otišao. U idućih godinu-dvije pojavljivao se prilično često, dolazio neočekivano poslije sumraka i bez pozdrava odlazio prije nego što bi sunce izašlo. Nije govorio o svojim poslovima i putovanjima, a činilo se da ga ponajviše zanimaju sitne novosti o tome kako se Frodo osjeća i čime se bavi.Onda je iznenada prestao dolaziti. Prošlo je više od devet godina kako ga je Frodo vidio ili čuo nešto o njemu, pa je već mislio da se čarobnjak neće više ni vraćati i da ga hobiti više ne zanimaju. Ali te večeri kad se Sam vraćao kući, a sumrak sve više osvajao,odjeknulo je nekoć poznato kucanje o prozor kabineta.Frodo je dočekao starog prijatelja iznenađeno i oduševljeno. Zagledali se jedan u drugog.
"Sve je u redu, ha?" prozbori Gandalf. "Uopće se nisi promijenio, Frodo!"
"Ni vi se niste promijenili" odvrati Frodo. Ipak, u sebi pomisli da se Gandalf postarao i oronuo. Saletio ga je da mu ispriča novosti o sebi i o bijelom svijetu, pa su se uskoro zanijeli razgovorom i ostali sjediti do kasno u noć.Sutradan je, nakon kasnog doručka, čarobnjak sjedio s Frodom uz otvoren prozor u kabinetu. Na ognjištu je veselo gorjela vatra, iako je sunce bilo već toplo i vjetar puhao s juga. Sve je odisalo svježinom, a mlado proljetno zelenilo ljeskalo se u poljima i na vrhovima grančica na drveću.Gandalf se sjećao proljeća od prije gotovo osamdeset godina, kad je Bilbo izjurio iz Vrećastog vijenca bez rupčića. Čarobnjaku je kosa možda sada bila bjelja nego onda,brada i obrve bijahu mu možda nešto duže a lice naboranije od briga i mudrosti, ali su mu se oči isto onako krijesile, pušio je i ispuštao kolutove dima isto onako snažno i zanosno.Pušio je bez riječi jer je Frodo mirno sjedio, zadubljen u misli. Frodo je čak i na ovom jutarnjem svjetlu osjećao kako se nad njega nadvila tamna sjena vijesti koje mu je donio Gandalf. Napokon je prekinuo šutnju.
"Sinoć ste mi, Gandalfe, počeli pričati čudne stvari o mom prstenu" reče. "A onda ste ušutjeli i rekli da je bolje takve priče ostaviti za danje svjetlo. Ne mislite li da bi bilo najbolje da mi sad sve do kraja kažete? Rekli ste da je taj prsten opasan, mnogo opasniji nego što ja mislim. Na koji je to način opasan?"

"Na više načina" odgovori čarobnjak. "Mnogo je moćniji nego što sam se u početku usudio i pomisliti, toliko je moćan da na kraju nadvlada svakog smrtnika koji ga posjeduje. Prsten na kraju posjeduje njega. U Eregionu su nekoć davno izrađeni mnogi vilin-prstenovi, čarobni prstenovi, kako ih vi zovete, a dakako da su bili različitih vrsta:neki su bili moćniji od drugih. Prstenovi nižeg reda bili su samo posljedica iskušavanja vještine prije nego što se ona potpuno razvila, i vilenjačkim zlatarima bili su puke tričarije; pa ipak, po mom mišljenju, bili su već opasni za smrtnike. Ali najpogubniji su bili Veliki Prstenovi, Prstenovi moći. Smrtnik koji posjeduje jedan od tih Velikih Prstenova ne umire, moj Frodo, ali se ne razvija niti stječe više života, on samo životari dok mu na kraju svaki trenutak ne postane prava muka. A ako se često služi Prstenom da postane nevidljiv, sve više nestaje: na kraju postane zauvijek nevidljiv i kreće se u polumraku pod okom mračne sile koja vlada Prstenovima. Da, prije ili kasnije; nešto kasnije ako je u početku snažan ili dobronamjeran, ali ni snaga ni dobra namjera ne traju dugo: prije ili kasnije proždrijet će ga ta mračna sila."
"Kako je to užasno!" reče Frodo. Iznova zavlada duga šutnja. Iz vrta dopre zvuk škara kojom je Sam Gamgee uređivao tratinu.
"A otkad vi sve to znate?" priupita napokon Frodo. "I koliko je od toga Bilbo znao?"
"Uvjeren sam da Bilbo nije znao više od onoga što je tebi rekao" odgovori Gandalf. "Sigurno ti nikad ne bi ostavio nešto što bi smatrao opasnim, iako sam mu obećao da ću paziti na tebe. On je mislio da je taj prsten vrlo lijep, i vrlo koristan kad zatreba; a ako postoji što loše ili čudno, da je to onda on sâm. Rekao mi je da mu je taj prsten “neprestano na pameti” i da vječito brine za njega, ali nije mislio da je prsten tomu kriv. Otkrio je doduše da se za prsten treba brinuti, i da ne izgleda uvijek jednako velik ni težak, da se skuplja ili širi na neki čudan način, i da može iznenada kliznuti s prsta na kojem je do tada čvrsto stajao."
"Da, upozorio me je na to u svom posljednjem pismu" reče Frodo "pa zato stalno i nosim prsten na lančiću."
"To ti je pametno" reče Gandalf. "A što se Bilbove dugovječnosti tiče, on je nikad nije povezao s tim prstenom. Sve zasluge za to pripisivao je samo sebi i ponosio se sobom, iako je sve više osjećao neku nelagodu i nemir. Govorio je da se osjeća nekako tanak i razmazan. A to je bio znak da je sve više u vlasti prstena."
"Otkad vi sve to znate?" iznova ga upita Frodo.
"Znadem?" ponovi Gandalf. "Ja znadem mnogo toga što znaju samo Mudri, Frodo.Ali, ako misliš otkad znadem “sve o ovom prstenu”, e pa, moglo bi se reći da još ne znam. Treba izvršiti i posljednju provjeru. Ali više ne sumnjam u svoju pretpostavku. Kad mi je pala na um ta pretpostavka?" zamisli se on kopkajući po pamćenju. "Da vidimo... bilo je to one godine kad je Bijelo vijeće protjeralo mračnu sili iz Mrkodola, uoči Bitke pet vojski, upravo kad je Bilbo našao taj Prsten. Tada mi je neka sjena pala na srce, iako još nisam znao čega se bojim. Često sam se pitao kako se Golum domogao Velikog Prstena,jer je to očito bio jedan od Velikih Prstenova; to je bar bilo jasno već na prvi pogled. Tad sam čuo Bilbovu čudnu priču o tome kako ga je “dobio na dar”, priču u koju nisam mogao povjerovati. Kad sam napokon izvukao istinu od njega, uvidio sam da on nastoji osigurati pravo na njega. Baš kao što je i Golum pokušao sa svojim “rođendanskim darom”. Te su laži bile odviše slične da bih se lako mogao smiriti. Bilo je očito da prstenima neku nezdravu moć koja bi odmah počela djelovati na njegova vlasnika. To mi je bilo prvo stvarno upozorenje da tu nije sve u redu. Više puta sam govorio Bilbu da je najbolje ne služiti se takvim prstenovima, ali mi je on to zamjerio i uskoro se čak i naljutio na mene. Više od toga nisam mogao učiniti. Nisam mu ga mogao oduzeti a da ne učinim još veće zlo, a nisam imao ni prava na takvo što. Mogao sam samo gledati i čekati. Možda sam se mogao posavjetovati sa Sarumanom Bijelim, ali me uvijek nešto priječilo u tome."

 

[Златоуст]

"A tko vam je to?" priupita ga Frodo. "Nikad nisam čuo za njega."
"Nije čudo što nisi čuo" odgovori Gandalf. "Njega hobiti nisu zanimali niti ga zanimaju. Ipak je on jedan od velikih mudraca, poglavar moga reda i predsjednik Vijeća.Ima veliko znanje, ali mu je sa znanjem porasla i oholost, pa teško podnosi bilo kakvo upletanje. Njegova je specijalnost poznavanje vilinskih Prstenova, Većih i Manjih. Dugo ih je proučavao tragajući za izgubljenim tajnama njihove izrade, ali kad se na Vijeću raspravljalo o Prstenovima, sve što nam je htio otkriti od svog znanja govorilo je protiv mojih strahovanja. Stoga je moja sumnja spavala; ali nemirno. I dalje sam samo gledao i čekao. I s Bilbom je sve naoko bilo u redu. I tako su godine prolazile. Da, godine su prolazile, ali se činilo da Bilba ne dotiču. Na njemu se nisu opažali znaci starenja. Opet je ona sjena pala na mene, ali sam rekao sam sebi: “Uostalom, on potječe od dugovječne obitelji s majčine strane. Ima još vremena. Čekaj samo!” I čekao sam. Sve do one noći kad je otišao od kuće. Tada je rekao i učinio stvari što su me ispunile strahom koji nisu mogle odagnati Sarumanove riječi. Napokon sam shvatio da je nešto mračno i kobno posrijedi. I sve ove godine nakon toga uglavnom sam tragao za istinom o tome."
"Ali nije valjda nastala nikakva trajna šteta?" priupita ga Frodo tjeskobnim glasom.
"Bilbo će se s vremenom ipak srediti? Mislim, moći će valjda uživati u miru?"
"Njemu je ubrzo bilo bolje" reče Gandalf. "Ali na ovom svijetu ima samo jedna Sila koja sve zna o tim Prstenovima i njihovu utjecaju, a koliko ja znam, nema Sile koja bi sve znala o hobitima. Jedino se ja među mudracima bavim proučavanjem hobita – to je opskurna grana znanosti ali puna iznenađenja. Hobiti mogu biti meki kao maslac, ali su ponekad i žilavi kao korijenje starog drveća. Ja vjerujem da će neki od njih odolijevati Prstenovima kudikamo dulje nego što većina mudraca misli. Smatram da ne moraš brinuti za Bilba. Dakako da je on mnogo godina posjedovao taj Prsten, i služio se njime, pa će trebati podosta vremena da u njega oslabi njegov utjecaj – prije nego što ga mogne ponovo vidjeti bez opasnosti, na primjer. Inače bi mogao još godinama sretno poživjeti i ostati isti onakav kakav je bio kad se rastao s njim. Jer na kraju ga se on odrekao od svoje volje: što je neobično važno. Ne, ja nisam više bio zabrinut za dragog Bilba, čim se jednom rastao od Prstena. Nego, ja se sad za tebe osjećam odgovoran. Otkako je Bilbo otišao, neprestano sam bio ozbiljno zabrinut za tebe, i za sve ove dražesne lude, nemoćne hobite. Svijet bi snašao težak udarac kad bi Mračni Moćnik zavladao Shireom, kad bi porobio sve te vaše dobre, vesele, glupave Bolgere, Hornblowere, Boffine, Bracegirdle i sve ostale, a da i ne govorimo o smiješnim Bagginsovima."Frodo uzdrhti.

"Ali zašto bi nas porobio?" priupita ga. "I što će mu ovakvi robovi?"
"Da ti pravo kažem" otpovrne Gandalf "ja mislim da on do sada (pazi, do sada)nije ni primijetio da hobiti postoje. Morali biste biti sretni zbog toga. Ali sad više niste sigurni. On ne treba vas – ima svu silu korisnijih slugu – ali neće više zaboraviti na vas. A hobiti kao bijedni robovi bili bi mu kudikamo draži od sretnih i slobodnih hobita. Postoji i tako nešto kao što je zloba i osveta!"
"Osveta?" priupita ga Frodo. "Osveta za što? Meni još uvijek nije jasno kakve veze ima to sve skupa s Bilbom i sa mnom, i s našim prstenom."
"Ima to i te kakve veze s vama" odgovori Gandalf. "Ti još ne poznaješ pravu opasnost, ali ćeš je upoznati. Ni ja nisam bio u to siguran kad sam prošli put bio ovdje, ali došlo je vrijeme da se jasno progovori. Daj mi načas taj prsten!"Frodo izvadi prsten iz džepa na hlačama gdje je bio vezan za lančić što mu je visio o pojasu. Odveže ga i polako pruži čarobnjaku. Odjednom prsten silno oteža, baš kao da se on ili sam Frodo na neki način opiru da ga Gandalf dotakne.Gandalf podigne prsten uvis. Činilo se da je izrađen od čistog i masivnog zlata.
"Jesi li otkrio na njemu kakve znakove?" upita ga.
"Nisam" odgovori Frodo. "Nema nikakvih znakova. Potpuno je gladak, i nema na njemu ni ogrebotina ni tragova od nošenja."
"E pa, gledaj sad ovo!"
Na Frodovo veliko čudo i jad, čarobnjak iznenada hitne prsten usred žara u kutu.Frodo krikne i maši se za mašice, ali ga Gandalf zadrži. "Čekaj malo!" reče mu zapovjedničkim glasom i ispod nakostriješenih obrva baci hitar pogled na Froda.Prsten se nije nimalo promijenio. Nakon nekog vremena Gandalf ustane, zatvori vanjske kapke na prozoru i navuče zastore. U sobi zavlada mrak i muk, iako su zvuci Samovih vrtlarskih škara, sad već bliže prozoru, još jedva čujno dopirali iz vrta.Čarobnjak je časkom stajao gledajući u vatru, a onda se sagnuo, mašicama izvukao prsten iz vatre i odmah ga uzeo u ruku. Frodo je zinuo.
"Potpuno je hladan" reče Gandalf. "Evo ti ga!"Frodo ga prihvati na skupljeni dlan – učinilo mu se da je deblji i teži nego ikad.
"Podigni ga uvis!" reče mu Gandalf. "Pogledaj ga izbliza!"Kad ga je Frodo poslušao, opazi tanke crte na prstenu, tanje od najtanjih poteza perom, kako idu po njemu izvana i iznutra: plamene crte koje kanda tvore slova zamašitog rukopisa. Blistale su prodornim sjajem, a opet bile nekako daleke, kao da dopiru iz velike dubine.
"Ne mogu pročitati ova plamena slova" reče Frodo drhtavim glasom."Ti ne možeš" potvrdi Gandalf "ali ja mogu. To su ti vilenjačka slova, starinske vrste, ali jezik je onaj koji se govori u Mordoru, samo što ga ja neću ovdje sad naglas izgovoriti. Nego, evo što ovo otprilike znači na običnom jeziku.

Prsten Jedan da zavlada svima,Prsten Jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
To su samo dva stiha pjesme odavno znane iz vilinskih predaja:
Prstena tri za vilin-kralje za koje zvijezde siju,
I Sedam za patuljke-vladare kamenih dvora moći,
I Devet za ljude, usuda kletog što zarana mriju,
Al Prsten Jedan za Cara Mraka na prijestolju noći
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Ovo je Prsten Vladar, jedini Prsten koji svima njima vlada. To je onaj Jedinstveni Prsten koji je Neprijatelj izgubio prije mnogo vjekova, što mu je uvelike umanjilo moć.On silno žudi za njim, ali ga se ne smije domoći."Frodo je sjedio nijem i nepomičan. Reklo bi se da je Strah ispružio golemu šaku,kao da se tmasti oblak digao na istoku i okomio na njega da ga proguta.
"Ovaj prsten!" promuca. "Kako... kako je, tako mi svega, došao do mene?"
"Ah!" izusti Gandalf. "To ti je duga priča. Početak joj seže do dalekih crnih godina koje dan-danas pamte još samo gospodari drevnih znanja. Kad bih ti morao ispričati cijelu priču, sjedili bismo ovdje još onda kad se proljeće pretvori u zimu. Ali sinoć sam ti spomenuo Saurona Velikog, Gospodara tame. Istina je ono što si čuo: on se doista opet digao, napustio svoje skrovište u Mrkodolu i vratio u svoju staru tvrđavu, Crnu kulu u Mordoru. Za to ste ime čak i vi hobiti čuli, kao za kakvu sjenku na rubovima starih priča.Uvijek nakon poraza i predaha, ta Sjena poprimi neki drugi oblik i iznova naraste."
"Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme!" uzdahne Frodo.
"To i ja kažem" reče Gandalf "i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano. A naše je vrijeme, Frodo, već poprilično crno. Neprijatelj je svakim danom sve jači. Planovi su mu još daleko od zrelosti, ali mislim da sazrijevaju.Neprijatelju nedostaje još samo nešto da stekne snagu i znanje kojima će skršiti sav otpor,razbiti posljednju obranu i sve zemlje obaviti drugom tamom. Nedostaje mu samo ovaj Prsten-Vladar. Ona Tri, najljepša od svih, sakrili su od njega vilin-gospodari, pa ih njegova ruka nikad nije dotaknula ni okaljala. Sedam je prstenova bilo u posjedu kraljeva patuljaka, ali se tri od njih on dočepao, a ostale su zmajevi uništili. Devet ih je dao smrtnim ljudima, ponositim i velikim, i tako ih ulovio u svoje mreže. Odavno su oni potpali pod vlast onoga Jedinoga i postali sjene od Prstenova, sjenke u njegovoj velikoj sjeni, njegove najstrašnije sluge. Davno je to bilo. Mnogo je godina proteklo otkako su njih devetorica svijetom hodili. Pa ipak, tko zna? Kao što neka sjenka iznova izraste,možda će i oni opet prohodati? Nego, manimo se toga! Nećemo govoriti o takvim stvarima čak ni upol bijela dana u Shireu. Eto kako je sada: Devet ih je sakupio kod sebe;pa i onih Sedam, ili ih je bar uništio. Ona su Tri još skrivena. Ali to ga više ne muči.Potreban mu je još samo ovaj Jedini, zato što ga je on sam izradio, on je njegov i dopustio je da dobar dio njegove nekadašnje moći prijeđe na njega da bi mogao vladati svima ostalima. Ako ga se ponovo dokopa, opet će svima njima gospodariti, ma gdje bili, čak i s ona Tri, i sve ono što je učinjeno s njihovom pomoću propast će, pa će biti još jači negoikad. To je ta užasna mogućnost, Frodo. On je vjerovao da je ovaj Jedinstveni Prsten propao, da su ga vilenjaci uništili, kao što je i trebalo biti. Ali sad zna da nije propao, da je pronađen. I zato ga traži, traži i sve su mu misli usredotočene na njega. U tom Prstenu leži njegova velika nada a naš veliki strah."
"A zašto, zašto nije uništen?" uzvikne Frodo. "I kako ga je neprijatelj uopće izgubio kad je bio tako jak i kad mu je bio tako dragocjen?"Grčevito je stezao Prsten u šaci, kao da već vidi crne prste kako se pružaju prema njemu.

 

[Златоуст]

"Oduzet mu je" odgovori Gandalf. "Nekoć je davno snaga vilenjaka da mu se odupru bila mnogo veća, a ni ljudi nisu bili otuđeni od njih. Ljudi sa zapadnih strana pritekli su im u pomoć. To je poglavlje iz drevne povijesti kojeg bi se valjalo prisjetiti, jer i onda je bilo jada i nevolje, i tame koja se nad sve nadvila, ali i velike hrabrosti i velikih djela koja nisu bila sasvim uzaludna. Možda ću ti jednog dana ispričati svu tu priču, ili ćeš je čuti od onoga koji je najbolje poznaje. Ali zasad, budući da ti je sad najbolje da saznaš kako je ovaj Prsten došao do tebe, što je također prilično duga priča, reći ću ti samo ovo.Gil-galad, vilin-kralj, i Elendil sa Zapadnih strana, zbacili su bili Saurona, ali su i sami pri tome stradali; Elendilov sin Isildur odsjekao je Prsten sa Sauronove ruke i prisvojio ga.Tako je Sauron poražen i duh mu je pobjegao i skrivao se mnogo godina sve dok mu se sjena nije iznova uobličila u Mrkodolu. Ali Prsten se izgubio. Pao je u veliku rijeku Anduin i nestao. Jer Isildur je napredovao na sjever uz istočnu obalu rijeke, ali je blizu Gladdenskih polja pao u zasjedu gorskih orka pa su mu gotovo svi vojnici izginuli. On je skočio u vodu, ali dok je plivao Prsten mu je skliznuo s prsta, te su ga **** spazili i ubili strijelama."Gandalf zastane u kazivanju, pa nastavi:
"I tamo, u mračnim dubinama usred Gladdenskih polja, Prsten je iščeznuo iz svijesti i legende, pa čak i ovo malo o njemu znaju samo malobrojni, ni Vijeće mudraca nije moglo otkriti ništa više. Ali sad mislim da napokon mogu nastaviti priču."
"Mnogo kasnije ali još uvijek vrlo davno, živjelo je na obalama Velike rijeke na rubu Pustošije jedno malo pleme vještih ruku i tihih nogu. Mislim da su bili hobitskog soja, u rodu s praocima Šturova jer su voljeli rijeku i često plivali u njoj ili gradili male čamce od trske. Među njima je bila jedna vrlo ugledna porodica, velika i bogatija od većine ostalih, a na njenu je čelu stajala baka toga plemena, stroga i dobra poznavateljica starih predaja kakve su se prenosile s koljena na koljeno. Najradoznaliji i najbitniji pojedinac u toj porodici bijaše neki Sméagol. On se zanimao za korijene i prapočetke, ronio na najdubljim mjestima u rijeci, kopao pod drvećem i biljkama, prokopavao rovove kroz zelene brežuljke i prestao dizati pogled na vrhove brda, na krošnje drveća, na cvijeće kako se otvara na zraku: glava i oči bijahu mu vječito oboreni.Imao je prijatelja koji se zvao Déagol, slične naravi, oštrijeg oka ali ne tako hitrog i snažnog. Jednom su uzeli čamac i spustili se do Gladdensklh polja, gdje su rasle brojne perunike i cvala trska. Tu je Sméagol izašao da pronjuška malo po obalama, a Déagol je ostao u čamcu i pecao. Odjednom mu je neka velika riba zagrizla udicu i prije nego što se snašao odvukla ga za sobom u vodu, do samog dna. Tada je ispustio pecaljku jer mu se učinilo da vidi nešto sjajno u riječnom koritu, pa je suzdržana daha posegnuo za tim.Kad je izronio iz vode brboreći, s travom u kosi i sa šakom mulja u ruci, isplivao je na obalu. I gle! Čim je isprao mulj, u šaci mu je ostao lijep, zlatan prsten, koji se ljeskao i prelijevao na suncu tako te mu se srce razgalilo. Ali Sméagol ga je gledao iza jednog stabla i prišao mu dok je Déagol napasao oči na prstenu.
“Daj nam to, Déagole, dušo” reče Sméagol svome prijatelju preko njegova ramena.
“Zašto?” upita ga Déagol.
“Zato što mi je danas rođendan, dušo, i što ga ja hoćem” odgovori Sméagol.
“Baš me briga!” odbrusi mu Déagol. “Ja sam tebi već dao dar čak i više nego što sam mogao sebi priuštiti. A ovo sam ja našao i zadržat ću.”

“O, ma nemoj, što ne kažeš, dušo!” reče Sméagol pa ščepa Déagola za vrat i zadavi ga zato što je zlato onako divno sjalo. Zatim natakne prsten na prst.Nitko nikad nije otkrio što je bilo s Déagolom; umoren je daleko od kuće a tijelo mu je vješto skriveno. Sméagol se vratio sam i ustanovio da ga nitko od njegovih ne vidi kad god nosi prsten na ruci. Bio je vrlo zadovoljan tim otkrićem pa je držao prsten sakriven, i služio se njime da dozna tuđe tajne i koristio se svojim znanjem u opake i nečasne svrhe. Izoštrio je vid i sluh za sve što nanosi bol drugima. Prsten mu je dao moć koja je odgovarala njegovu zlu glasu. Nije čudo što je postao vrlo omražen i što su od njega zazirali (kad su ga mogli vidjeti) svi njegovi rođaci. Udarali su ga nogama a on je njih grizao za stopala. Počeo je krasti i lutati neprestano gunđajući nešto za se i grgljajući iz dubine grla. Zato su ga i prozvali Golum, proklinjali ga i tjerali od sebe, a njegova baka, željna mira, izgnala ga je iz porodice i istjerala iz svoje rupe.On je osamljen lunjao, plačući pomalo zbog okrutnosti svijeta, i otputio se uz rijeku dok nije stigao do potoka što je tekao iz gorja, pa je pošao uza nj. Lovio je ribu nevidljivim rukama na dubljim mjestima i jeo je prijesnu. Jednog je dana bilo vruće pa,kad se zagledao u dubinu rijeke, osjetio je žarenje na potiljku, a od jarkog odbljeska vode zaboljele su ga mokre oči. Začudio se tome jer je već bio malne zaboravio na sunce. Tad je posljednji put digao pogled i zaprijetio suncu šakom.Ali kad je spustio pogled, ugledao je u daljini vrhunce Maglenog gorja u kojem je izvirao taj potok. Iznenada pomisli: “U tom gorju bilo bi mi svježe i hladovito. Tamo me sunce ne bi moglo motriti. Korijenje toga gorja mora da je stvarno duboko; bit će da su tamo pohranjene velike tajne koje odiskona nisu otkrivene.”Stoga se noću zaputio u brda i naišao na malu spilju iz koje je tekao taman potok; i zavukao se kao crv u središte gorja i izgubio se svima iz vida. I Prsten je nestao s njim u tmini tako da ni njegov tvorac, kad mu je iznova porasla moć, nije mogao ništa više saznati o njemu."
"Golum!" uzvikne Frodo. "Golum? Hoćete reći da je to ono isto biće Golum koje je Bilbo sreo? Ono odurno biće!"
"Ja mislim da je to tužna priča" reče čarobnjak "a mogla se dogoditi i drugima, čak i nekim hobitima koje poznajem."
"Ja ne vjerujem da je Golum u rodu s hobitima, čak ni u daljnjem rodu" reče Frodo poprilično žestoko. "Kakva odvratna ideja!"
"Ipak je to istina" odvrati Gandalf. "O porijeklu hobita barem ja znam više od samih hobita. Pa čak i Bilbova priča upućuje na to srodstvo. U dnu njihovih svijesti i pamćenja bilo je mnogo toga slično. Njih su se dvojica izvanredno dobro razumjela mnogo bolje nego što bi hobit recimo razumio patuljka ili orka, pa čak i vilenjaka. Ako ništa drugo, sjeti se samo zagonetaka koje su obojica znali!"
"Da" potvrdi Frodo. "Doduše, i druga stvorenja osim hobita zadaju zagonetke, i to uglavnom iste vrste. Ali hobiti ne varaju u gonetanju, a Golum je neprestance želio varati.On je samo htio oslabiti pažnju sirotog Bilba. I rekao bih da je njega u njegovoj pokvarenosti zabavljalo da predloži igru kojom će na kraju lako doći do žrtve, a ako slučajno izgubi, nije mu se moglo ništa dogoditi."
"Bojim se da je to živa istina" reče Gandalf. "Ali mislim da je u tome bilo još nečega što vama nije jasno. Čak ni Golum nije bio dokraja propao. Dokazao je da je žilaviji nego što bi čak i koji od Mudrih mislio. Ostao mu je bio kutak svijesti koji je još bio njegov i kroz koji je dopiralo svjetlo kao što dopire kroz pukotinu u tamu: svjetlo iz prošlosti. Mislim da mu je doista godilo kad je ponovo čuo prijazan glas koji mu donosi uspomene na vjetar, i na drveće, i na sunce u travi, i na slične zaboravljene stvari. Ali dakako da je sve to na kraju još više razgnjevilo onaj opaki dio u njemu, ako se nije mogao svladati. Ako se nije mogao izliječiti." Gandalf uzdahne. "Na žalost za to već nema mnogo nade. Ali nije ni sasvim beznadno. Nije, premda je Prsten bio toliko dugo u njegovu posjedu, gotovo otkako zna za sebe. Jer davno je bilo prošlo vrijeme kad ga je često nosio: u onom mrklom mraku bio mu je malokad potreban. Sigurno je da Golum nije nikad “iščeznuo”. Još je mršav i žilav. Ali mu je ta stvar, naravno, izjedala um i ta mu je muka postala gotovo nepodnošljiva. Pokazalo se da su sve one “velike tajne” u gorju tek pusta noć: tu se nije više imalo što otkriti, nije se imalo što raditi, ostalo mu je samo ružno potajno žderanje i kivno prisjećanje. Bio je jadan i čemeran. Mrzio je mrak, a još je više mrzio svjetlo: sve je mrzio, a najviše sam Prsten."

 

[Златоуст]

"Kako to mislite?" upita ga Frodo. "Pa valjda je Prsten bio njegovo “zlato”, jedina stvar do koje mu je bilo stalo? A ako ga je mrzio, zašto ga se nije oslobodio, ili ga negdje ostavio i otišao?"
"Morao bi, Frodo, već pomalo shvatiti, nakon svega ovoga što si čuo" reče Gandalf. "On je mrzio Prsten i volio ga kao što je i sam sebe mrzio i volio. Nije ga se mogao osloboditi. U tome više nije imao svoje volje. Moćni Prsten brine se sam o sebi,Frodo. On može izdajnički skliznuti s prsta, ali ga njegov čuvar nikad ne može napustiti.U najboljem se slučaju poigrava mišlju da ga preda nekome na čuvanje, pa i to samo negdje na početku, dok Prsten još nije potpuno ovladao njime. Ali, koiko ja znam, jedini je Bilbo dosad pošao dalje od poigravanja tom mišlju i zaista ga nekome predao. U tome sam mu i ja svojski pomogao. Pa čak ni u tom slučaju ne bi ga se nikad naprosto odrekao ni bacio. Nije Golum, Frodo, odlučivao o svemu tomu, nego sam Prsten. Prsten je njega ostavio."
"Što, baš u pravi čas da ga nađe Bilbo?" priupita ga Frodo. "Zar mu ne bi bolje odgovarao neki ork?"
"Nije tu ništa čudno" reče Gandalf. "Ne smiješ se tome rugati. To je bio najčudniji događaj u svoj dosadašnjoj povijesti toga Prstena: to što je Bilbo naišao baš u taj čas i napipao ga, slučajno, u mraku. Bilo je tu više od jedne sile na djelu, Frodo. Prsten se pokušao vratiti svom gospodaru. Skliznuo je bio Isilduru s ruke i izdao ga; a onda, kad mu se pružila prilika domogao se sirotog Déagola, koji je zbog toga izgubio glavu, a nakon toga Goluma, i njega je proždro. On mu više nije mogao biti od koristi: bio je odviše sitan i bijedan, i dok je god bio s njim, nije mogao napustiti njegovo duboko jezerce. I tako,kad mu se gospodar ponovo probudio i uputio do njega svoje mračne misli iz Mrkodola,ostavio je Goluma. A onda ga je pokupila osoba kojoj bi se čovjek najmanje nadao na tom mjestu: Bilbo iz Shirea. Iza svega toga je bilo nešto drugo na djelu, što nije bilo u planu njegova tvorca. Ne mogu ti to izraziti jasnije nego da kažem da je Bilbu bilo suđeno da nađe taj Prsten, a da to nije bila volja njegova tvorca. Ako je tako, onda je i tebi bilo suđeno da dođeš do tog Prstena. Ta te pomisao može samo ohrabriti."
"Ništa mene ta pomisao ne ohrabruje" odbrusi Frodo. "Doduše, nisam siguran da vas razumijem. Ali kako ste vi doznali sve to o Prstenu i o Golumu? Da li vi to zbilja sve znate, ili još uvijek samo nagađate?"Gandalf pogleda Froda a oči mu se zakrijese.
"Mnogo sam znao, a mnogo sam i naknadno doznao" odgovori mu. "Ali neću sad tebi podnositi izvještaj o tome što sam sve radio. Priča o Elendilu i Isilduru i Prstenu Vladaru poznata je svim Mudrima. Tvoj je Prsten dokazao da je upravo taj JedinstveniPrsten i samim natpisom što se pojavio u vatri, bez obzira na sve druge dokaze."
"A kad ste vi to otkrili?" presiječe ga Frodo u riječi.
"Pa naravno, upravo maloprije u ovoj sobi" oštro odgovori čarobnjak. "Ali očekivao sam da ću ugledati taj natpis. Vratio sam se sa sumornih putovanja i dugog traganja da izvršim ovu posljednju provjeru. To je posljednji dokaz i sad je sve bjelodano jasno. Trebalo je malo razmišljanja da se ustanovi koja je bila prava Golumova uloga i da se njome popuni praznina u priči. Možda sam ja doista počeo od nagađanja o Golumu, ali sad više ništa ne nagađam. Sad znam. Vidio sam ga."
"Vidjeli ste Goluma?"
"Da. Bilo je jasno da ga treba pronaći, ako se ikako može. Pokušavao sam to nekad davno, ali tek sam sad napokon uspio."
"Što se zapravo dogodilo kad mu je Bilbo umaknuo? Znate li možda?"
"Nije mi posve jasno. Ovo što sam ti ispričao, to je ono što mi je sam Golum bio voljan kazati; iako, naravno, ne ovako kako sam ja tebi iznio. Golum je lažljivac pa mu moraš prosijavati riječi. Tako je, na primjer, za Prsten rekao da ga je dobio na dar za rođendan i ostao je pri tome. Rekao je da ga je dobio od svoje bake koja je imala mnogo takvih lijepih stvari. Smiješna priča! Nimalo ne sumnjam da je Sméagolova baka bila matrijarh, velika ličnost na svoj način, ali je besmislena priča o tome kako je posjedovala mnogo vilenjačkih prstenova pa ih je poklanjala, to je laž. Ali laž u kojoj je bilo i zrnce istine. Goluma je progonilo umorstvo Déagola pa je izmislio tu svoju obranu koju je ponavljao svome “zlatu” nebrojeno puta dok je glabao kosti u mraku i dok nije gotovo i sam povjerovao u tu svoju laž. Njemu je doista toga dana bio rođendan, pa mu je Déagol morao pokloniti taj prsten. Očito se prsten pojavio upravo zato da bude njegov dar. I zato je to bio njegov rođendanski dar, i tako dalje, i tako dalje. Imao sam s njim strpljenja koliko sam mogao, ali mi je istina bila strahovito važna pa sam na kraju morao biti i grub.Zaplašio sam ga vatrom i izvukao od njega pravu istinu, malo-pomalo, uz mnogo šmrcanja i cviljenja. Mislio je da je neshvaćen i da se s njim loše postupalo. Ali kad mi je napokon ispričao svoju priču, kad je došao do kraja igre zagonetaka i Bilbova bijega, nije mi htio ništa više reći osim u obliku nekakvih mutnih nagovještaja. Bio je prožet nekim drugim, još većim strahom. Mrmljao je nešto o tome kako će se ponovo domoći svoga vlasništva. Vidjet će još svijet hoće li on trpjeti da ga mlate nogama i tjeraju u rupu, a onda još i opljačkaju! On sad ima dobrih prijatelja, dobrih i vrlo moćnih prijatelja koji će mu pomoći. Baggins će mu to skupo platiti. To mu je bila misao vodilja. Mrzio je Bilba i proklinjao ga. Štoviše, znao je odakle je Bilbo došao."
"Pa kako je to doznao?" upita ga Frodo.

"Što se tiče imena, Bilbo je bio toliko bedast da mu je sam rekao kako se zove, a nakon toga Golumu, kad je izašao iz svoga skrovišta, nije bilo teško otkriti iz koje je zemlje. O da, izašao je iz skrovišta. Pokazalo se da više žudi za svojim Prstenom nego što se boji orkova, pa čak i svjetla. Nakon godinu-dvije izvukao se iz gorja. Vidiš, iako je još patio od žudnje za njim, Prsten ga nije više proždirao, Golum je opet živnuo. Osjećao se star, dozlaboga star, ali nije više bio onako plašljiv i bio je strahovito gladan. Još se bojao svjetla i mrzio ga, posebno svjetlost sunca i mjeseca, i dovijeka će ih se bojati, mislim; ali bio je lukav. Otkrio je da se može sakrivati od danjeg svjetla i mjesečine, da se može hitro i nečujno kretati u gluho doba noći zahvaljujući svojim blijedim i hladnim očima i da
može loviti mala prestrašena i neoprezna stvorenja. Zahvaljujući svježoj hrani i svježem zraku postao je jači i odvažniji. I našao je put do Mrkodola, kao što se moglo i očekivati."
"Jeste li ga ondje našli?" upita ga Frodo.
"Ondje sam ga vidio" odgovori Gandalf "ali je prije toga nadaleko lutao idući za Bilbovim tragom. Od njega je bilo teško išta pouzdano doznati jer mu je govor prošaran kletvama i prijetnjama. “A što je ono imalo u džempovima?” rekao je. “To nije htjelo reći,nije, zlato moje. Mala varalica! To nije bilo pošteno pitanje. Ono je prvo varalo, prvo.Prekršilo pravila. Trebalo je da ga zgnječimo, da, zlato moje! I zgnječit ćemo ga, zlato moje!” Tako je neprestano govorio. Ne treba valjda navoditi daljnje primjere? Meni je dojadio taj njegov govor. Ali iz nekih njegovih riječi ubačenih između režanja uspio sam razabrati da su ga njegovi dobro podstavljeni tabani odnijeli na kraju do Esgarotha, pa čak i do ulica Dôlja, gdje je potajno prisluškivao i zavirivao. E pa, vijesti o velikim događajima bile su se proširile nadaleko i naširoko po Pustošiji, te su mnogi čuli za Bilba i znali odakle je. Mi nismo ništa tajili o našem putovanju do njegove kuće na zapadu.Golum je svojim dobrim sluhom uskoro doznao sve što ga je zanimalo."
"Pa zašto onda nije pošao dalje za Bilbom?" priupita ga Frodo. "Zašto nije došao u Shire?"
"E, sad smo do toga došli" proslijedi Gandalf. "On je krenuo na ovu stranu i vratio se na zapad, sve do Velike rijeke. Ali onda je skrenuo sa svog puta. Uvjeren sam da se nije uplašio udaljenosti. Ne, nešto ga je drugo odvuklo na drugu stranu. Tako bar misle moji prijatelji, oni koji su tragali za njim za moj račun. Prvi su mu ušli u trag šumski vilenjaci zato što mu je trag bio još svjež. Vodio ih je kroz Mrkodol pa opet natrag, ali ga nikad nisu ulovili. U šumi se uvelike pričalo o njemu, pričale su se užasne priče čak i među zvijerima i pticama. Šumljaci su govorili da se vani proširio strah i trepet, da se pojavio neki duh što pije krv, da se penje na drveće i traži gnijezda, da se zavlači u rupe i traži mladunčad, da se uvlači kroz prozore i traži kolijevke. Ali na zapadnom rubu Mrkodola trag je opet skrenuo nekud na jug, izgubio se s područja šumskih vilenjaka i nestao. Tada sam ja ozbiljno pogriješio..

 

[Златоуст]

Da, Frodo, pogriješio sam, i to ne prvi put, iako se bojim da mi je to bila dosad najveća pogreška. Ostavio sam tu stvar na miru. Pustio sam ga da ode, jer sam u to vrijeme imao mnogo drugih briga na pameti, a još sam se uzdao u Sarumanovo znanje. Eto, to je bilo prije više godina. Platio sam odonda tu svoju pogrešku mnogim sumornim i opasnim danima. Trag se bio odavno ohladio kad sam ga iznova potražio, nakon Bilbova odlaska. I sve bi moje traganje bilo uzaludno da mi nije priskočio u pomoć prijatelj: Aragorn, najveći svjetski putnik i tragač našega doba. Zajedno smo tragali za Golumom uzduž i poprijeko po Pustošiji, bez nade, pa i bez uspjeha. Ali napokon kad sam već odustao od traganja i krenuo na drugu stranu, pronađen je Golum. Moj se prijatelj izvukao iz velikih pogibli i doveo mi sa sobom toga gnusnog skota. Golum mi nije htio reći što je radio. Samo je slinio i govorio da smo okrutni,gutajući svaki čas golum niz grlo; a kad smo ga pritegnuli, cvili je i previjao se, trljao svoje dugačke šake, oblizivao prste kao da ga bole, kao da se prisjeća nekog davnog mučenja. Ali bojim se da nema mjesta sumnji da je prevalio na svoj spori, gmizavi način, korak po korak, milju po milju, put na jug, sve do daleke zemlje Mordor."Da, sve do Mordora" ponovi Gandalf. "Na žalost, Mordor privlači sva zla stvorenja, a Mračni moćnik upinje se iz petnih žila da ih tamo sve okupi. Neprijateljev Prsten zacijelo je ostavio tragove i na Golumu tako te nije mogao odoljeti pozivima. Svi su tada šaputali o novoj sjenci na jugu i o tome kako ona mrzi zapad. Ondje su bili Golumovi krasni novi prijatelji koji će mu pomoći da se osveti! Jadna budala! U toj će zemlji naučiti mnogo više nego što će mu biti po volji. I kad-tad, dok se bude vrzmao i njuškao oko granice, uhvatit će ga i privesti – na saslušanje. Sve se bojim da je tako nekako i bilo. Kad je pronađen, već je dugo bio ondje i upravo se vraćao. Po nekom zlom poslu. Ali to sad više nije važno. Ono je najgore već bio počinio. Da, na žalost!Neprijatelj je od njega saznao da je Jedinstveni Prsten ponovo pronađen. On zna gdje je Isildur pao. Zna gdje je Golum našao Prsten. Zna da je to jedan od Velikih Prstenova jer mu je podario dug život. Zna da nije jedan od ona Tri, jer se oni nisu bili ni izgubili niti podnose kakvu štetu. Zna da nije ni jedan od onih Sedam pa ni jedan od onih Devet, jer je o njima sve poznato. Zna da je to onaj Jedan Prsten. Napokon je Neprijatelj, mislim, čuo za hobite i Shire. Shire; možda ga upravo traži ako već nije otkrio gdje je. Zbilja, Frodo,bojim se da Neprijatelj možda čak misli kako je dugo nezapaženo prezime Baggins odjednom postalo važno."
"Ali to je užasno!" uzvikne Frodo. "Kudikamo gore nego što sam mogao i zamisliti na temelju vaših nagovještaja i upozorenja. O Gandalfe, najbolji moj prijatelju, što mi je činiti? Sad se već stvarno bojim. Što mi je činiti? Baš mi je žao što Bilbo nije proburazio toga gnusnog skota kad mu se pružila prilika!"
"Žao? Upravo ga je sažaljenje spriječilo u tome. Sažaljenje i milosrđe: da ne ubija bez potrebe. I za to je bio dolično nagrađen, Frodo. Vjeruj mi da mu je zlo toliko malo naškodilo i da se na kraju spasio upravo zato što je na taj način postao vlasnik toga Prstena. Uz pomoć sažaljenja."
"Oprostite" reče Frodo. "Ali prestravljen sam i ne osjećam sažaljenje prema Golumu."
"Ti ga još nisi vidio" upadne mu Gandalf u riječ.
"Nisam, niti ga želim vidjeti" odvrati Frodo. "Ja vas zbilja ne razumijem. Hoćete li možda reći da ste ga vi, i vilenjaci, ostavili navlaš da živi nakon svih onih njegovih jezovitih nedjela? Pa on je sad u najmanju ruku isto tako zao kao i kakav ork, naprosto nam je neprijatelj. Zaslužio je smrt."
"Zaslužio je! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve. Ja se baš ne nadam da se Golum može popraviti prije nego što umre, ali i to je moguće. Osim toga,vezan je uz sudbinu Prstena. Srce mi govori da će još odigrati određenu ulogu, prije kraja,dobru ili zlu, a kad do toga dođe, možda će Bilbovo sažaljenje odrediti mnogima sudbinu– pa i tebi, među ostalima. Vilenjaci ga drže u zatvoru, ali u postupanju s njim iskazuju svu dobrotu koju nose u svojim mudrim srcima."
"Pa ipak" opet će Frodo "kad već Bilbo nije mogao ubiti Goluma, radije bih da nije zadržao Prsten. Radije bih da ga nije ni našao, i da Prsten nije došao do mene! Zašto ste me nagovorili da ga zadržim? Zašto me niste natjerali da ga bacim ili da ga uništim?"
"Nagovorio? Natjerao?" ponovi čarobnjak. "Zar nisi slušao sve ovo što sam ti govorio? Uopće ne misliš što govoriš. Očito bi pogriješio da si ga bacio. Ovi Prstenovi imaju sposobnost da ih drugi pronađu. U zlim je rukama mogao počiniti veliko zlo. Što je najgore, mogao je pasti u ruke Neprijatelju. Zapravo bi se to jamačno i dogodilo jer je ovo Jedinstveni Prsten, Vladar, a Neprijatelj se trudi svim silama da ga pronađe ili da ga privuče sebi. Dakako, dragi moj Frodo, da je Prsten bio opasan za tebe i da me je to ozbiljno brinulo. Ali toliko je toga bilo na kocki da sam morao ponešto i riskirati –premda čak i onda kad sam bio daleko odavde nije bilo dana a da Shire nisu motrile budne oči. Dok god se nisi služio njime, mislio sam da Prsten neće trajno utjecati na tebe,bar ne zadugo. Ne smiješ zaboraviti da sam ja prije devet godina, kad smo se posljednji put vidjeli, još malo što pouzdano znao.
"Ali zašto da ga ne uništimo, kao što kažete da je trebalo odavno učiniti?" ponovo uzvikne Frodo. "Da ste me upozorili ili da ste mi bar javili, ja bih ga se već bio oslobodio."
"Misliš da bi? A kako bi to izveo? Jesi li ikad pokušao?"
"Nisam. Pa valjda bih ga mogao razbiti čekićem, ili ga istopiti?"
"Pokušaj!" reče mu Gandalf. "Pokušaj sad odmah."

Frodo ponovo izvadi Prsten iz džepa i pogleda ga. Sad je Prsten bio ravan i gladak, bez znaka ili šava koji bi se mogao na njemu raspoznati. Zlato je bilo sjajno i čisto, a Frodo pomisli kako mu je boja jarka i krasna, i kako je savršeno okrugao. Bijaše to divna i vrlo skupocjena stvarca. Kad ga je izvadio, kanio ga je baciti u najveći žar u vatri, ali je sad uvidio da to ne može učiniti bez velike borbe u sebi. Neodlučno je odvagnuo Prsten u ruci sileći se da se prisjeti svega onoga što mu je Gandalf rekao, a onda snagom volje učini pokret kao da će ga baciti – ali ustanovi da ga je umjesto toga strpao u džep.Gandalf se sumorno nasmije.
"Vidiš li? Ni ti ga, Frodo, ne možeš više tako lako pustiti, niti si voljan da ga oštetiš. Ni ja te ne bih mogao na to “natjerati” – osim silom, kad bih ti slomio volju. Ali sila je beskorisna ako želiš slomiti Prsten. Čak i kad bi ga udario teškim maljem, ne bi mu ništa naudio. Ništa mu ti ne možeš svojim rukama, ni ja svojima. Dakako da se na ovoj tvojoj maloj vatri ne bi moglo rastaliti ni obično zlato. Ovaj je Prsten već prošao kroz nju neoštećen, čak se nije ni zagrijao. Ali nema u Shireu te kovačnice u kojoj bi se mogao i najmanje izmijeniti. Čak ni nakovnji i peći patuljaka ne bi mu ništa mogli. Rečeno je da bi zmajev oganj mogao rastaliti i satrti Prstenove moći, ali nema više na svijetu zmaja čiji bi stari oganj bio dovoljno snažan za tako nešto. Nije nikad ni bilo takvog zmaja, čak ni Ancalagon Crni, koji bi mogao nauditi Jedinstvenom Prstenu, Prstenu-Vladaru, zato što je njega izradio sam Sauron. Postoji tek jedan način: pronaći Napukline Kobi u dubinama
Orodruina, Vatrene gore, i baciti Prsten u njih ako ga doista želiš uništiti, spremiti zauvijek izvan domašaja Neprijatelja."
"Ja ga zaista želim uništiti!" uzvikne Frodo. "Ili da ga tko drugi uništi! Ja nisam stvoren za opasne pothvate. Najradije bih da nisam nikad ni vidio ovaj Prsten!Zašto sam uopće došao do njega? Zašto sam baš ja izabran?"
"Na takva pitanja nema odgovora" pripomene Gandalf. "Možeš biti siguran da to nije bilo zbog neke vrline koje drugi nemaju: u najmanju ruku nije zbog tvoje moći ni mudrosti. Ipak, izabran si i stoga se moraš poslužiti snagom, srcem i umom kakve posjeduješ."
"Ali ja imam vrlo malo od svega toga! Vi ste mudri i snažni. Ne biste li vi radije preuzeli Prsten?"
"Ne bih!" uzvikne Gandalf i skoči na noge. "S tom moći, moja bi moć bila odviše velika i strašna. A Prsten bi stekao još veću i kobniju moć nada mnom." On sijevne očima a lice mu se ozari nekakvom nutarnjom vatrom. "Nemoj me iskušavati! Jer ja ne želim postati drugi Gospodar tame. A put Prstena do mog srca vodi preko samilosti, samilosti spram slabosti i želje za snagom da činim dobro. Nemoj me iskušavati! Ne bih se usudio uzeti ga, čak ni na čuvanje, da ga i ne koristim. Želja da se njime služim bila bi prevelika za moju snagu. A snaga će mi biti i te kako potrebna. Preda mnom su velike opasnosti."On priđe prozoru, odgrne zastore i otvori kapke. U sobu iznova nahrupi svjetlo.Sam je prolazio stazom zviždučući.
"A sad" nastavi čarobnjak okrećući se opet Frodu "na tebi je da se odlučiš. Ja ću ti uvijek pomagati." Položi ruku Frodu na rame. "Pomagat ću ti nositi to breme dok ga god budeš morao nositi. Ali uskoro moramo nešto poduzeti. Neprijatelj napreduje."Zavladala je duga šutnja. Gandalf je opet sjeo potežući dim iz lule. Reklo bi se da je duboko zamišljen. Oči su mu na prvi pogled bile zatvorene, ali je ispod vjeđa pomno motrio Froda. Frodo je pak netremice gledao u crveni žar na ognjištu sve dok mu nije ispunio cijelo vidno polje, reklo bi se da zuri u duboke vatrene bunare. Mislio je na po zlu čuvene Napukline Kobi i na užas Vatrene gore.

 

[Златоуст]

"No!" napokon će Gandalf. "O čemu razmišljaš? Jesi li odlučio što ćeš?"
"Nisam!" odgovori Frodo dolazeći k sebi iz tame i zapažajući, na svoje veliko čudo, da oko njega nije mrak i da kroz prozor vidi suncem obasjani vrt. "A možda i jesam? Koliko sam razumio ono što ste mi rekli, morao bih valjda zadržati i čuvati Prsten,bar za sada, što god mi on učinio."
"Ma što on učinio, bit će to sporo, trebat će mu vremena da ti nanese zlo, ako ga zadržiš s tom namjerom" reče Gandalf.
"Nadajmo se da će biti tako" otpovrne Frodo. "Ali nadam se da ćete uskoro naći nekog boljeg čuvara. Čini mi se da ću dotle ja predstavljati opasnost za sve koji žive u mojoj blizini. Ne mogu nikako zadržati Prsten i ostati ovdje. Morao bih napustiti Vrećasti vijenac, napustiti Shire, sve napustiti i otići." Uzdahne. "Htio bih spasiti Shire ako mogu...iako sam ponekad mislio da su stanovnici Shirea neizrecivo glupi i dosadni, i da bi im potres ili najezda zmajeva možda dobro došli. Ali sad više ne mislim tako. Mislim da će mi lutanje biti podnošljivije dok god Shire bude iza mene, siguran i bezbrižan, jer ću znati da negdje imam čvrst oslonac, premda se više neću moći vratiti. Dakako da sam katkad pomišljao da odem odavde, ali sam mislio da bi to bila neka vrsta odmora, niz pustolovina sličnih Bilbovim, ili još nešto bolje, što bi se završilo mirom. Ali ovo bi značilo progonstvo, bježanje iz jedne opasnosti u drugu koje bi me pratile na putu. A morao bih valjda poći sam ako želim to učiniti i spasiti Shire. Osjećam se tako sitan i iščupan iz korijena, i tako... očajan. Neprijatelj je tako jak i strašan."Iako nije više ništa rekao Gandalfu, dok je govorio u srcu mu se upalila silna želja da pođe za Bilbom – da pođe za Bilbom, da ga možda čak i pronađe. Ta je želja bila toliko snažna da je nadvladala u njemu strah: gotovo da je bio spreman istog časa istrčati bez klobuka na cestu, kao što je Bilbo učinio ovakvog jednog jutra prije mnogo mnogo godina.
"Dragi moj Frodo!" usklikne Gandalf. "Hobiti su zaista neobična stvorenja, kako već rekoh. Za mjesec dana čovjek može naučiti sve što se zna o njihovu ponašanju, a opet će ga iznenaditi u kritičnom trenutku i za sto godina. Ne mogu reći da sam očekivao takav odgovor, čak ni od tebe. Ali Bilbo nije pogriješio kad te je izabrao za svoga nasljednika,iako nije tada možda ni slutio koliko je to važno. Bojim se da imaš pravo. Prsten neće moći dugo ostati skriven u Shireu, pa ćeš radi sama sebe, ali i radi drugih, morati otići i odreći se prezimena Baggins. Pod tim prezimenom ne bi bio siguran izvan Shirea, ni u Pustošiji. Ja ću ti sada dati jedno drugo prezime za put. Putovat ćeš kao gospodin Podgorski. Ali mislim da ne moraš putovati sam. Ne moraš ako poznaješ nekog u koga se možeš pouzdati i tko bi bio voljan putovati s tobom – i koga bi ti bio voljan povesti u nepoznate opasnosti. Ali, budeš li tražio suputnika, budi oprezan u biranju! I pazi što govoriš, čak i najboljim prijateljima! Neprijatelj ima mnogo uhoda i mnogo načina da čuje što se priča."

Iznenada ušuti kao da nešto osluškuje. Frodo primijeti da je i unutra i vani posve tiho. Gandalf se prikrade prozoru. Zatim naglo skoči do podboja i zagrabi dugačkom rukom pod prozor. Razlegne se jauk i pojavi se kovrčava glava Sama Gamgeeja potegnuta za uho.
"Gle, gle, tako mi brade!" uzvikne Gandalf. "Nije li ovo Sam Gamgee? A što ti radiš ovdje?"
"Blagoslovljeni da ste, gospodin Gandalfe!" odvrati Sam. "Ništa! Samo što sam dotjerivo rub travnjaka ispod prozora, ako me razumijete."Pa dohvati svoje škare i pokaže ih kao dokazni materijal.
"Ne razumijem" mrko će Gandalf. "Već prilično dugo ne čujem zvuk tih tvojih škara. Koliko si nas dugo tu prisluškivao?"
"Prisluškinjo, gospodine? Oprostite, al ne razumijem vas pravo. Nema u Vrećastom vijencu nikakih sluškinja, bar koliko ja znam."
"Ne budali! Što si sve čuo, i zašto si nas slušao?"Gandalf sijevne očima i nakostriješi obrve poput čekinja.
"Gospodine Frodo, molim vas!" uzvikne Sam tresući se kao riba na vodi. "Ne dajte mu, gospodine, da me iznakazi. Ne dajte mu da me pretvori u neku neman! Moj bi se ćaća ozbiljno zabrinuo. Nisam mislio ništa zlo, poštenja mi, gospodine!"
"Neće ti on ništa" reče Frodo i samo što ne prasne u smijeh, iako je bio i sam iznenađen i prilično zbunjen. "Zna Gandalf isto kao i ja da nisi mislio ništa zlo. Samo se saberi i odgovaraj na njegova pitanja!"
"Pa ovaj, gospodine" reče Sam podrhtavajući i dalje "čuo sam koješta što nisam baš dobro razumio, o nekom neprijatelju, o prstenovima, i o gospodinu Bilbu, gospodine,i o zmajevima, i o nekoj vatrenoj gori i... i o vilenjacima, gospodine. Slušo sam vas zato što nisam mogo da ne slušam, ako razumijete šta oću da kažem. Blagoslovljeni bili,gospodine, al ja zbilja volim slušat takve priče. I vjerujem u njih, ma šta o njima Ted govorio. O vilenjacima, gospodine! O, kako bi njih volio da vidim! Ne biste li me htjeli povest sa sobom da vidim te vilenjake gospodine, kad budete išli na put?"Iznenada se Gandalf nasmije.
"Hodi unutra!" vikne, pa ispruži obje ruke i podigne zapanjenog Sama, skupa s njegovim škarama i ostrišcima trave, te ga spusti na pod u sobi. "Da te povede da vidiš vilenjake, a?" reče pozorno motreći Sama, ali mu na licu titraše osmijeh. "Čuo si dakle da gospodin Frodo odlazi na put?
"Jesam, gospodine. Zato sam se i zagrcnuo, valjda ste me onda i čuli. Nisam htio, gospodine, al mi je izletilo, bio sam toliko uzbuđen."
"Tu ti ne mogu pomoći, Sam" tužno će Frodo. Iznenada je pojmio da će zbog bijega iz Shirea biti više bolnih rastanaka nego što je puko kazivanje zbogom uobičajenim udobnostima u Vrećastom vijencu. "Ja ću doista morati na put. Ali" tu oštro pogleda Sama "ako ti je zbilja stalo do mene, moraš sve ovo zadržati u najvećoj tajnosti. Razumiješ? Ako ne zadržiš, ako samo pisneš nekome o ovome što si ovdje čuo, onda se nadam da će te Gandalf doista pretvoriti u pjegavu žabu a vrt napuniti bjelouškama."Sam padne na koljena dršćući.
"Ustaj, Sam!" zapovjedi mu Gandalf. "Ja sam nešto bolje smislio. Nešto čime ću ti začepiti usta i ujedno te dolično kazniti zbog prisluškivanja. Poći ćeš na put s gospodinom Frodom."
"Ja, gospodine?" usklikne Sam i skoči na noge kao pas koga su pozvali u šetnju."Ipak ću vidit vilenjake i sve drugo! Huuura!" uzvikne i brizne u plač.

 

[Златоуст]

TROJICA SU VEĆ DRUŠTVO

Trebalo bi krenuti tiho, i trebalo bi krenuti uskoro" reče Gandalf. Prošla su već dvatri tjedna a Frodo još nije davao znaka da je spreman krenuti."Znam. Ali teško je učiniti i jedno i drugo" napomene on. "Ako jednostavno nestanem kao Bilbo, začas će se ta vijest pronijeti Shireom."
"Dakako da ne smiješ nestati!" reče Gandalf. "To nikako ne bi valjalo! Ja sam rekao uskoro, a ne odmah. Ako smisliš neki način da se izvučeš iz Shirea a za to ne saznaju svi odjednom, to bi vrijedilo kraće odgode. Ali ne smiješ previše odgađati."
"Kako bi bilo da to bude na jesen, na naš rođendan, ili poslije njega?" priupita ga Frodo. "Mislim da bih do tada mogao sve pripremiti kako valja."Istini za volju, sad kad je trebalo krenuti, nekako mu se nije išlo. Vrećasti vijenac nije mu godinama izgledao tako poželjno prebivalište pa je želio uživati u njemu najviše što može tog posljednjeg ljeta u Shireu. Znao je da će mu na jesen srce biti bar malo sklonije putovanju, kao što se uvijek događalo u to doba godine. Zapravo je bio u sebi nakanio otputovati na svoj pedeseti rođendan, a na Bilbov sto dvadeset i osmi. Nekako mu se činilo da će to biti pravi dan da pođe njegovim stopama. Najviše mu je bilo stalo do toga da pođe za Bilbom, i jedino mu je zbog toga pomisao na odlazak bila podnošljiva.Mislio je što je manje mogao na Prsten i na to kamo će ga on na kraju možda odvesti.Ipak nije govorio Gandalfu što sve misli. A uvijek je bilo teško reći što sve čarobnjak sluti.Pogledao je Froda i osmjehnuo se.
"Dobro" reče mu. "Mislim da će to biti u redu... ali ne smije biti nimalo kasnije. Ja sam već poprilično zabrinut. Dotle se čuvaj i pazi da se ne odaš kamo se spremaš! I pobrini se da se Sam Gamgee ne izbrblja. Ako se izbrblja, ja ću ga stvarno pretvoriti u žabu."
"Što se tiče toga kamo idem" reče Frodo "teško bih to mogao ikom odati jer mi ni samom nije jasno kamo idem."
"Ne budi smiješan!" reče mu Gandalf. "Ja ne mislim na to da ne ostavljaš svoju buduću adresu na pošti! Ali svakako odlaziš iz Shirea... a to se ne smije saznati sve dok daleko ne odmakneš. Morat ćeš otputovati, ili barem krenuti, bilo na sjever, na jug, na zapad ili na istok... ali za taj smjer ne smije nitko znati."
"Bio sam toliko zaokupljen mislima na odlazak iz Vrećastog vijenca i na rastanak da se nisam ni sjetio u kojem ću smjeru krenuti" reče Frodo. "Jer kamo zapravo idem? I po čemu ću se ravnati na putu? Što će mi biti zvijezda vodilja? Bilbo je bio krenuo u potragu za blagom, tamo i opet natrag, a ja idem da izgubim blago, i da se ne vratim,koliko mogu vidjeti."
"Ali ti ne možeš daleko vidjeti" reče mu Gandalf. "Ne mogu ni ja. Možda će ti zadaća biti da potražiš Napukline Kobi, a možda je taj pothvat namijenjen drugima, ne znam. Bilo kako mu drago, ti još nisi spreman za taj dugi put."
"Bogme nisam!" odvrati Frodo. "Ali u kojem ću smjeru krenuti?"
"Prema opasnosti, ali ne suviše naglo niti suviše izravno" odgovori čarobnjak.
"Ako baš želiš čuti moj savjet, pođi u Rivendell. To putovanje ne bi smjelo biti odviše pogibeljno, premda je taj put teži nego što je nekad bio, a još će se i pogoršati kako godina odmiče."
"Rivendell!" reče Frodo. "Dobro, krenut ću na zapad. Povest ću sa sobom Sama da vidi vilenjake; on će se bar tome obradovati."
Govorio je olako, ali mu se u srcu odjednom probudila želja da vidi kuću Elronda Poluvilenjaka i da udahne zrak te dubodoline u kojoj mnogi pripadnici vilinskog naroda još žive u miru.Jedne ljetne večeri neobična je vijest doprla do Bršljanova grma i Zelenog zmaja.Divove i druge kobne znake na granicama Shirea bjehu zasjenila važnija zbivanja: gospodin Frodo prodaje Vrećasti vijenac, zapravo ga je već prodao – Sackville-Bagginsovima!
"I to za lijepu svoticu" govorili su jedni.
"Bud zašto" tvrdili su drugi, što je bilo mnogo vjerojatnije jer je gospa Lobelia bila kupac. (Otho je bio umro prije nekoliko godina, u zreloj ali skromnoj dobi od 102 godine.)Više nego sama cijena bijaše sporan razlog radi kojeg je gospodin Frodo prodao svoju lijepu rupu. Nekolicina je zastupala mišljenje – podupirano klimanjem glavom i nagovještajima samoga gospodina Bagginsa – da je Frodu ponestalo novca pa da će se odseliti iz Hobbitona, i od novca koji je dobio prodajom živjeti mirno dolje u Bucklandu sa svojom rodbinom Brandybuckovima. "Samo što dalje od Sackville Bagginsovih!"dodavali su neki. Ali mišljenje o neizmjernom bogatstvu Bagginsovih iz Vrećastog vijenca bijaše toliko duboko da je većini bilo teško u to povjerovati, teže nego u bilo koji drugi razumni ili nerazumni razlog koji im je mogao pasti na pamet: većina je to pripisivala nekoj mračnoj i još neotkrivenoj Gandalfovoj spletki. Premda se Gandalf držao po strani i nije nikud izlazio po danu, svi su znali da se “krije u Vrećastom vijencu”.Ali, kako se selidba uklapala u čarobnjakove naume, nije bilo ni najmanje dvojbe da se Frodo Baggins vraća u Buckland.
"Da, selim se na jesen" govorio je Frodo. "Merry Brandybuck upravo traži za mene neku zgodnu malu rupu, ili možda kakvu kućicu."
Zapravo je on uz Merryjevu pomoć već bio izabrao i kupio kućicu u Crickhollowu,selu iza Buckleburyja. Pred svima je osim pred Samom tvrdio da će se ondje trajno nastaniti. Tu mu je zamisao bila nadahnula nakana da krene na istok; jer Buckland se nalazio na istočnoj granici Shirea, a kako je ondje proveo djetinjstvo, njegov povratak u taj kraj djelovat će barem uvjerljivo.

 

[Златоуст]

Gandalf se zadržao u Shireu više od dva mjeseca. Tada je jedne večeri, potkraj mjeseca lipnja, uskoro pošto je Frodo napokon skovao svoj plan, iznenada najavio da sutradan odlazi.
"Samo na kraće vrijeme, nadam se" reče. "Ali idem dolje iza južnih granica da doznam novosti, ako mognem. Dangubio sam dulje nego što je trebalo."Iako je govorio vedro, Frodu se učinilo da je poprilično zabrinut.
"Da se nije što dogodilo?" upita ga.
"Ma nije, samo sam čuo nešto što me je uznemirilo i što moram provjeriti. Ako budem smatrao da ipak moraš odmah krenuti, smjesta ću se vratiti ili ću ti bar poslati poruku. A dotle se ti drži svoga plana, samo budi oprezniji nego ikad, osobito pazi na Prsten!Dopusti da ti još jednom ponovim: nemoj se služiti njime!"Otišao je u zoru.
"Mogu se vratiti svakog dana" rekao je još. "Doći ću najkasnije do oproštajne proslave. Možda ću ti ipak još zatrebati na putu."
"Frodo je isprva bio ozbiljno uznemiren, i često se pitao što li je to Gandalf mogao čuti, ali ga je nelagoda prošla, a po lijepom vremenu zaboravio je malo-pomalo na svoje brige. Malokad je u Shireu bilo tako divno ljeto i tako bogata jesen: stabla su se povijala pod teretom jabuka, med je kapao iz saća, žito je bilo visoko i puno zrnja.Jesen je bila poodmakla kad je Frodo ponovo počeo brinuti za Gandalfa. Prolazio je mjesec rujan a od njega još nije bilo nikakvih vijesti. Približavali su se rođendan i selidba, a Gandalf još nije dolazio niti je stizala poruka od njega. U Vrećastom vijencu zavladala je užurbanost. Stigli su i Frodovi prijatelji da mu pomognu oko spremanja za put: bijahu to Fredegar Bolger i Folco Boffin te, naravno, njegovi ponajbolji prijatelji Pippin Took i Merry Brandybuck. Svi skupa okrenuli su rupu naglavce.Na dan 20. rujna krenula su dvoja pretovarena kola u Buckland odvozeći sa sobom pokućstvo i neprodane predmete u njegov novi dom, preko mosta na Brandywineu.Sutradan se Frodo uistinu zabrinuo i neprestance izgledao hoće li naići Gandalf. Jutro je u četvrtak, na njegov rođendan, osvanulo vedro i lijepo kao nekoć davno na dan Bilbove velike proslave. Gandalfa svejednako nije bilo. Navečer je Frodo priredio oproštajnu proslavu: vrlo skromnu, samo večeru za sebe i četvoricu svojih pomagača, ali je bio zabrinut i nije mu bilo do slavlja. Tištala ga je pomisao da će se uskoro morati rastati sa svojim mladim prijateljima. Nije bio načisto kako da im priopći tu vijest.Međutim, četvorica mladih hobita bijahu izvrsno raspoloženi pa je proslava uskoro, unatoč Gandalfovoj odsutnosti, postala vrlo vesela. U blagovaonici su ostavili samo stol i stolice, ali su jela bila izvrsna i vino dobro: Frodo nije bio prodao vino Sackville-Bagginsovima.
"Što god se dogodilo s ostalim mojim stvarima, kad padnu u šape Sackville Bagginsovima, barem sam ovo ovdje dobro udomio!" reče Frodo i iskapi čašu. Bijahu to posljednje kapi “Starih vinograda”.Pošto su otpjevali mnogo pjesama i popričali o mnogim zgodama koje su zajedno doživjeli, nazdravili su Bilbu za rođendan i, prema Frodovu običaju, popili u njegovo i Bilbovo zdravlje. Zatim su izašli da udahnu svježeg zraka i bace pogled na zvijezde, a onda su otišli na počinak. Frodova je proslava prošla a da se Gandalf nije pojavio.Sutradan su ujutro preostalu prtljagu natovarili na još jedna kola. Merry je preuzeo brigu o njima i odvezao se s Debelim (kako su zvali Fredegara Bolgera).
"Netko mora prvi otići tamo da zagrije kuću prije nego što ti dođeš" rekao je Merry. "E pa, do viđenja... do prekosutra, ako ne zaspiš na putu!"Folco se poslije ručka vratio kući, ali Pippin je ostao. Frodo je bio nemiran i zabrinut, uzalud osluškujući neće li čuti kakav šum od Gandalfa. Nakanio ga je još čekati do mraka. Nakon toga, ako ga Gandalf hitno zatreba, doći će on već za njim u Crickhollow, a možda će čak stići tamo i prije njega. Jer Frodo će putovati pješice.Naumio je – radi užitka i posljednjeg pogleda na Shire koliko i radi bilo kojeg drugog razloga – propješačiti laganim korakom udaljenost od Hobbitona do skele na Buckleberryju.
"Moram hodati da se vratim u formu" reče gledajući se u prašnom zrcalu u polupraznom predsoblju. Dugo već nije malo više pješačio pa je pomislio kako mu odraz djeluje prilično mlohavo.Nakon ručka su stigli Sackville-Bagginsi, Lobelia i njen žutokosi sin Lotho, na Frodovo veliko nezadovoljstvo.
"Napokon naše!" rekla je Lobelia kad su ušli unutra. To nije bilo baš pristojno, a nije bila ni istina jer je prodaja rupe u Vrećastom vijencu stupala na snagu tek u ponoć.Ali možda se Lobeliji može oprostiti jer je morala čekati na Vrećasti vijenac oko sedamdeset sedam godina dulje nego što se bila nadala, pa joj je sad bilo već sto godina.Kako bilo da bilo, došla je provjeriti da nije odneseno ništa od onoga što je platila, i da preuzme ključeve. Trebalo je poprilično vremena da se zadovolji, jer je sa sobom donijela kompletan popis stvari i prošla ga od početka do kraja. Naposljetku je otišla s Lothom i rezervnim ključem i obećanjem da će je drugi ključ čekati kod Gamgeejevih u Vrbopucovoj ulici. Frktanjem je jasno pokazala kako misli da bi Gamgeejevi mogli prekonoć opljačkati rupu. Frodo joj nije ni čaj ponudio.Popio ga je s Pippinom i Samom Gamgeejem u kuhinji. Službeno je bilo objavljeno da će Sam poći u Buckland “služiti kod gospodina Froda i voditi brigu o njegovu malom vrtu.” Takav je dogovor odobrio Čiča, iako mu je to bila slaba utjeha s obzirom na izglede da će mu Lobelia biti susjeda.
"Naš posljednji obrok u Vrećastom vijencu!" reče Frodo odgurujući stolac. Pranje posuđa prepustili su Lobeliji. Pippin i Sam zavezali su tri naprtnjače i poslagali ih u predsoblju. Pippin je izašao da se posljednji put prošeta po vrtu. Sam je nekud nestao.Zašlo je sunce. Vrećasti vijenac izgledao je tužno, sumorno i neuredno. Frodo je švrljao po poznatim mu sobama i gledao kako zrake sunca na zalasku blijede i kako se sjene izvlače iz kutova. Unutra se hvatao mračak. Izašao je i sišao do vratnica na dnu staze, a onda kratkim puteljkom izbio na Briježnu ulicu. Sve se nešto nadao da će ugledati Gandalfa kako mu u suton dolazi u susret.Nebo bijaše vedro a zvijezde sve više blistahu.
"Bit će lijepa noć" reče naglas. "Dobro za početak. Baš sam raspoložen za pješačenje. Ne smijem se više ovdje zadržavati. Krenut ću na put, a Gandalf neka dođe za mnom!"Okrene se da se vrati, ali onda zastane jer je čuo nečije glasove iza samog ugla na kraju Vrećopucove ulice. Jedan je glas bio svakako Čičin, a drugi mu je bio nepoznat i nekako neugodan. Nije razumio što govori, ali je čuo što mu Čiča odgovara, prilično prodornim glasom. Reklo bi se da je starac usplahiren.
"Ne, gospodin Baggins je otputovo. Jutros je otputovo, a š njim i moj Sam; odvezo je sve sa sobom. Da, prodo je sve i ošo, kad vam velim. Zašto? Pa to nije moja briga, niti vaša. Kud je ošo? Pa to nije nikaka tajna. Odselio se u Bucklebury il tamo neđe, bogme nekud daleko. Jest, jest... lijep komad puta. Ja nisam nikad bijo tako daleko; čudan je svijet tamo u Bucklandu. Ne, ne mogu mu prenest nikaku poruku. Laka vam noć!"Koraci se udalje niz Brijeg. Frodo se pomalo čudio što mu je odlanulo kad je shvatio da koraci nisu produžili uzbrdo. “Bit će da mi je dozlogrdilo sve ovo ispitivanje i njuškanje”, pomisli. “Kako su svi skupa radoznali!” Umalo da nije otišao pitati Čiču tko je bio taj ispitivač, ali onda bolje (ili gore) porazmisli, okrene se i brže vrati do Vrećastog vijenca.Pippin je sjedio na svojoj naprtnjači u predsoblju. Sama nije bilo. Frodo zakorači kroz vrata u mraku.
"Sam!" vikne. "Sam! Vrijeme je!"
"Evo me, gospodine!" dopre odgovor odnekud iznutra, a za njim se pojavi Sam brišući usta. Opraštao se bio s bačvom piva u podrumu.
"Sam, je li sve ukrcano?" priupita ga Frodo.
"Jest, gospodine. Ja sam se podmirio na neko vrijeme, gospodine."Frodo je zatvorio i zaključao okrugla vrata i predao ključ Samu.
"Odnesi ovo kući, Sam!" reče mu. "Onda presijeci preko Vrećopucove i dođi za nama što brže budeš mogao do onih vratnica na putu iza livada. Noćas ne idemo kroz selo. Previše je naćuljenih ušiju i znatiželjnih očiju."Sam otrči glavom bez obzira.
"E pa, konačno ćemo krenuti!" reče Frodo. Uprte naprtnjače, uzmu štapove i zađu za ugao zapadne strane rupe u Vrećastom vijencu. "Zbogom!" reče Frodo gledajući u tamne, bezizražajne prozore. Mahne rukom a onda se okrene i pođe Bilbovim stopama a da nije to ni znao, hitajući za Peregrinom niz vrtnu stazu. Preskoče živicu na niskom mjestu pri dnu i dohvate se polja prelazeći u mrak poput šušnja u travi.Podno Brijega na njegovoj zapadnoj strani došli su do vratnica koje su vodile do uskog puteljka. Tu su zastali i namjestili remenje na naprtnjačama. Uskoro se pojavi Sam kaskajući i predišući; tešku naprtnjaču nosio je visoko na ramenima, a na glavu je nabio visoku bezobličnu pustenu vrećicu koju je nazivao klobukom. U tami je bio nalik na patuljka.

 

[Златоуст]

"Uvjeren sam da ste meni utrpali sve najteže stvari" reče Frodo. "Baš mi je žao puževa i svih ostalih koji nose svoju kuću na leđima."
"Ja bih mogo ponijet još mnogo više toga, gospodine. Moja je naprtnjača sasvim lagašna" ustvrdi Sam muževno i neistinito.
"Ne, Sam, nećemo tako!" reče Pippin. "Ovo je baš dobro za njega. On nosi samo ono što je rekao da mu spakiramo. U zadnje se vrijeme zalijenio. Neće mu biti tako teško kad izgubi koju kilu."
"Smilujte se sirotom starom hobitu!" nasmije se Frodo. "Siguran sam da ću biti tanak kao trlica kad stignemo do Bucklanda. Nego, ja pričam koješta! Sve bih rekao, Sam,da ti nosiš više nego što treba, ali to ćemo lijepo na miru razmotriti kad se prvi put raspakiramo." Ponovo dohvati svoj štap. "E pa, svi volimo šetati po mraku" reče "pa hajde da prevalimo koju milju prije nego što legnemo."Neko su vrijeme išli puteljkom na zapad, a onda su skrenuli nalijevo i opet tiho udarili kroz polje. Išli su jedan za drugim uz živice i rubove šibljaka, a oko njih je bio pao mrak. U svojim tamnim pelerinama bili su nevidljivi, kao da svi imaju čarobne prstenove.Kako su svi bili hobiti i nastojali tiho hodati, nisu podizali nikakvu buku tako te ih ni sami hobiti ne bi čuli. Jedva da su ih i zvjerke primjećivale kako prolaze.Nakon nekog vremena prešli su Vodu, zapadno od Hobbitona, preko uskog daščanog mosta. Rječica je na tom mjestu bila tek vijugava crna vrpca obrubljena nadvijenim johama. Milju-dvije dalje na jug brže-bolje su prešli preko glavne Ceste što vodi od mosta na Brandywineu. Sad su bili u Tooklandu i tu su skrenuli na jugoistok prema Zelenim brijezima. Kad su se počeli uspinjati uz njihove obronke, osvrnuli su se za sobom i ugledali u daljini svjetiljke u Hobbitonu kako žmirkaju u pitomoj dolini Vode.Uskoro se rječica izgubila u naborima smračenoga kraja, a za njom se pojavilo Uzvođe sa svojim sivim ribnjakom. Kad je svjetlo posljednjeg posjeda ostalo daleko za njima, Frodo se izvirujući kroz drveće okrene i mahne rukom u znak pozdrava.
"Pitam se hoću li ikad više baciti pogled na ovu dolinu" tiho reče.Pošto su pješačili oko tri sata, odmorili su se. Noć je bila vedra, prohladna i osuta zvijezdama, ali su se pramenovi magle nalik na dim prikradali uz obronke iz potoka i niskih livada. Breze prorijeđenih krošanja njihale su se na povjetarcu iznad njihovih glava nalik na crnu mrežu na pozadini blijedog neba. Večerali su vrlo umjereno (za hobite) i onda krenuli dalje. Uskoro su izbili na usku cestu koja se valjala gore-dolje i gubila u sivoj tami pred njima: bijaše to cesta koja vodi u Woodhall i Stock, i do skele u Buckleburyju. Penjala se postrance od glavne ceste u dolini Vode i vijugala po rubovima Zelenih brijega prema Šumištu, divljem zakutku istočne četvrti!Nakon nekog vremena dospjeli su na duboko usađen puteljak među visokim drvećem što je šumilo suhim lišćem u noći. Bilo je vrlo mračno. Isprva su razgovarali ili zajedno tiho pjevušili neku melodiju jer su sad već bili daleko od radoznalih ušiju. Zatim su opet hodali u tišini a Pippin je počeo pomalo zaostajati. Naposljetku, kad su se počeli penjati uza strminu, zastao je i zijevnuo.
"Tako sam pospan da ću se skljokati na put" reče. "Zar ćete spavati na nogama?Blizu je ponoć."
"Ja sam mislio da ti voliš hodati po mraku" reče mu Frodo. "Ali nikud nam se ne žuri. Merry nas očekuje tek negdje prekosutra, a to znači da imamo još gotovo dva dana vremena. Zaustavit ćemo se na prvom zgodnom mjestu."
"Puše zapadnjak" reče Sam. "Kad se dovatimo druge strane ovoga brda, lako ćemo nać, gospodine, neko zaklonjeno i skrovito mjesto! Pred nama je suha jelova šuma, ako se ne varam."Sam je dobro poznavao okolicu Hobbitona u krugu od dvadeset milja, ali to je bila i granica njegova poznavanja zemljopisa.Odmah iza vrha brda naišli su na jelik. Skrenuli su s puta u duboku tamu drveća što je mirisalo na smolu, pa su sakupili malo suhadi i češera da nalože vatru. Uskoro je podno velike jele veselo pucketala vatra a oni su sjedili oko nje sve dok nisu zadrijemali.Tada su se, svaki u jednom kutu istršalih korijena velikog stabla, sklupčali u svojim pelerinama i gunjevima i uskoro pozaspali kao zaklani. Nisu postavili straže; ni Frodo nije mislio da ima kakve opasnosti jer su još bili u samom središtu Shirea. Kad se vatra ugasila, nekoliko je šumskih stvorova naišlo i promotrilo ih. Lisac koji je prolazio kroz šumu za svojim poslom, zastao je na minutu-dvije njuškajući oko sebe. “Hobiti!” pomisli.

“E, što još neću doživjeti! Čuo sam za svašta u ovome kraju ali sam malokad čuo da neki hobit spava vani pod drvetom. Pa još trojica njih! Iza ovoga se krije nešto vrlo čudnovato.”Imao je potpuno pravo, iako nikad nije otkrio ništa više o tome.Osvanulo je jutro, blijedo, hladno i vlažno. Frodo se prvi probudio i ustanovio da ima osjećaj kao da mu je korijen stabla napravio rupu u leđima i da mu se vrat ukrutio.
“Pješačenje iz zadovoljstva! Zašto se radije nisam vozio?” pomisli kao i obično na početku svakog izleta. “A sve one svoje lijepe krevete s perinama prodao sam Sackville-Bagginsovima! Njima bi baš dobro došli ovi korijeni!”Protegne se i podvikne:
"Ustajte, hobiti! Lijepo je jutro."
"Što je u njemu lijepo?" reče Pippin vireći jednim okom preko ruba pokrivača.
"Sam! Pripremi doručak za devet i pol! Jesi li zagrijao vodu za kupanje?"Sam skoči na noge, prilično pospan.
"Ne, gospodine, nisam, gospodine!" reče.Frodo strgne gunjeve s Pippina i prevrne ga, a onda ode do ruba šume. Daleko na istoku izlazilo je sunce, crveno iz magle kojom svijet bijaše gusto obavijen. Poprskano zlatnom i crvenom bojom, reklo bi se da jesensko drveće plovi bez korijena po sjenovitu moru. Malo niže ispod njega na lijevoj strani, cesta se naglo spuštala u uvalu i nestajala.Kad se vratio, Sam i Pippin bili su naložili lijepu vatru.
"Voda!" dovikne mu Pippin. "Gdje ti je voda?"
"Ja ne nosim vodu u džepovima" odbrusi mu Frodo.
"A mi smo mislili da si otišao po vodu" reče Pippin zaokupljen pripravljanjem hrane i čaša. "Najbolje da sad odmah odeš po nju."
"Možeš i ti poći sa mnom i ponijeti sve boce za vodu" reče mu Frodo.Na podnožju brda tekao je potok, pa su napunili boce i mali čajnik za logorovanje na slapu gdje je voda padala s visine od oko metar-dva na izdanak sive stijene. Voda je bila ledena, te su brbotali i dahtali perući ruke i lice.Kad su doručkovali i ponovo uprtili svoje naprtnjače, bilo je prošlo deset sati. Dan je opet bivao vedar i vruć. Sišli su niz obronak i prešli preko potoka na mjestu gdje je tekao ispod ceste, pa se uspeli uz sljedeće obronke i produžili tako gore-dolje do vrha gorske kose; tada su već osjećali svoje pelerine, gunjeve, vodu, hranu i ostalu opremu kao težak teret na sebi.Činilo se da će im do kraja dnevnog marša biti vruće i naporno. Međutim, iza nekoliko milja cesta se prestala valjati gore-dolje – popela se do vrha strme kose u zamornoj cik-cak liniji, a onda se počela po posljednji put spuštati. Pred sobom su ugledali nizine prošarane šumarcima što su se u daljini gubili u smeđoj maglovitoj šumi.Gledali su preko Šumišta na rijeku Brandywine. Cesta se odmotavala pred njima kao komad uzice.
"Putu nikad kraja" reče Pippin "ali ja se moram odmoriti. Krajnje je vrijeme za ručak."
Sjeo je na nasip uz cestu i zagledao se u izmaglicu na istoku, iza koje se pružala rijeka i nazirao kraj Shirea u kojem je proveo sav svoj život. Uz njega je stajao Sam. Okrugle oči bijahu mu širom otvorene – jer gledao je sve do novog obzora preko predjela koji nikad nije vidio.
"A žive li u onim šumama vilenjaci?" priupita.
"Koliko ja znam, ne žive" odgovori mu Pippin. Frodo je šutio. I on se zagledao u cestu na istoku kao da je nikad nije vidio. Iznenada polako progovori, naglas ali kao da govori sam sebi:
Putovi navijek idu još dalje
Niz vrtna vrata s noge na nogu,
Pa u daljine gdje cesta ih šalje.
A ja ću ih slijedit sve dokle mogu,
Korakom teškim od dola do brijega,
Dok me još veći put ne spriječi,
Na raskrižju staza i časnih stega.
A kamo onda? To ne mogu reći.
"To mi zvuči kao pjesma staroga Bilba" reče Pippin. "Ili je to možda tek jedna od tvojih imitacija? Ne bih baš mogao reći da me bodri."
"Ne znam" odgovori Frodo. "Došlo mi je kao da sam je sam spjevao, ali možda sam je i čuo nekad davno. Svakako me mnogo podsjeća na Bilba iz posljednjih godina, prije nego što je otputovao. On je često govorio da postoji samo jedan put, da je taj put kao velika rijeka kojoj su izvori ispod svačijeg praga, a svaka joj je staza pritok. “Opasna je stvar, Frodo, izaći iz svoje kuće”, govorio mi je. “Zakoračiš li na put a ne pripaziš li na svoje noge, ne znaš ni sam kamo te sve mogu odnijeti. Shvaćaš li ti da upravo ova staza vodi kroz Mrkodol i da će te odvesti, ako joj dopustiš, sve do Pustogore, pa čak i dalje, do još gorih mjesta?” Govorio je to obično na stazi ispred glavnog ulaza u Vrećastom vijencu, osobito nakon povratka iz duge šetnje."
"E pa, mene neće put nikamo odvesti još najmanje sat vremena" reče Pippin skidajući sa sebe naprtnjaču. Ostali su se poveli za njegovim primjerom, odložili naprtnjače uz nasip i ispružili noge na cestu. Nakon kraćeg odmora, dobro su se najeli, a onda i otpočinuli.

 

[Златоуст]

Sunce se klonilo zapadu i, dok su silazili nizbrdo, oko njih je na zemlji ležalo popodnevno svjetlo. Do tada nisu bili nigdje sreli ni žive duše. Ova cesta nije bila mnogo korištena jer nije bila osobito prikladna za kola, a nije bilo ni mnogo prometa prema Šumištu. Klipsali su tako oko sat vremena ili nešto više kadli Sam zastane kao da nešto osluškuje. Bili su u ravnici i cesta se, nakon mnogo vijuganja, pružila ravno pred njima kroz travnat kraj prošaran visokim drvećem, prethodnicom šuma kojima su se približavali.
"Čujem nekog ponija ili konja kako dolazi cestom za nama" reče Sam.Osvrnuli su se za sobom, ali zbog zavoja na cesti nije im pogled daleko dopirao.
"Pitam se ne dolazi li to Gandalf za nama" reče Frodo, ali još dok je to govorio,nekako je slutio da neće biti tako. Odjednom ga spopadne želja da se sakrije od pogleda tog konjanika.
"Možda to i nije važno" reče kao da se ispričava "ali radije bih da me ne vidi na cesti, tko god bio. A ako je slučajno Gandalf" nadoda kao naknadnu primisao "možemo ga malko iznenaditi, za kaznu što toliko kasni. Hajde da se sakrijemo."Ostala dvojica brže-bolje otrče nalijevo, zavuku se u malu udubinu nedaleko od ceste i tu zalegnu, Frodo je još časak oklijevao – u njemu se borila radoznalost ili neko slično osjećanje sa željom da se sakrije. U posljednji tren baci se u visoku travu iza stabla nadvijenog nad cestom. Zatim podigne glavu i oprezno proviri iznad jednog velikog korijena. Iza zavoja naiđe crn konj. Nije to bio hobitski poni nego konj u punoj veličini, a na njemu krupan čovjek, nekako skutren u sedlu, u velikoj crnoj pelerini s kukuljicom, tako da su mu se dolje vidjele samo čizme s visokim mamuzama. Lice mu bijaše u sjeni,nevidljivo.Kad je stigao do stabla i poravnao se s Frodom, konj zastane. Jahač je sjedio na njemu posve mirno, pognute glave, kao da osluškuje. Iz kukuljice dopre šum kao da tko njuši zrak ne bi li ulovio kakav slabašni miris; glava se okretala s jedne strane ceste na drugu.Froda iznenada spopadne nerazuman strah da će biti otkriven pa pomisli na svoj Prsten. Jedva se usuđivao disati, ali je želja da ga izvadi iz džepa bila toliko jaka da je polako počeo pomicati ruku. Osjećao je kako samo treba nataknuti Prsten na prst da se spasi. Gandalfov savjet činio mu se besmislenim. I Bilbo se koristio Prstenom.
“A ja sam još u Shireu”, pomisli dodirujući rukom lančić na kojem mu je Prsten visio. U taj mah konjanik se uspravi u sedlu i zatrese uzdom. Konj krene dalje, isprva laganim korakom, a onda prijeđe u hitar kas.Frodo se uzvere do ruba ceste i zagleda se za konjanikom dok se nije izgubio u daljini. Nije bio sasvim načisto, ali mu se učinilo da je konj iznenada, prije nego što je nestao s vidika, skrenuo u stranu i zašao među drveće na desnoj strani ceste.
“E pa, rekao bih da je ovo vrlo čudno, bogme me zabrinjava”, reče Frodo sam sebi dok je prilazio suputnicima. Pippin i Sam ostali su bili ležati potrbuške u travi pa nisu ništa vidjeli. Stoga im Frodo opiše konjanika i njegovo čudno ponašanje.
"Ne bih znao reći zašto, ali nekako sam bio siguran da traži pogledom i njuhom mene, i isto sam tako bio siguran da ne želim da me otkrije. Nikad nisam vidio ni osjetio ništa slično u Shireu."
"Ali što ima jedan od Velikih ljudi s nama?" upita ga Pippin. "I što uopće radi u ovom dijelu svijeta?"
"Ima ovdje kod nas i ljudi" reče Frodo. "Mislim da su hobiti dolje u Južnoj četvrti imali okapanja s Velikim ljudima. Ali nikad nisam čuo ni za što slično ovom konjaniku.Da mi je samo znati otkud je došao!"
"Oprostite, molim vas" iznenada će Sam. "Ja znam otkud je došao. Ovaj crni jahač došo je iz Hobbitona, osim ako ih nema još. I ja znam kamo ide."
"Kako to misliš?" oštro ga upita Frodo gledajući ga u čudu. "Zašto nam to nisi već prije rekao?"

"Upravo sam se sad sjetio, gospodine. Evo kako je bilo. Kad sam se sinoć vratio u našu rupu, s ključem, znate šta mi je reko ćaća? Zdravo Sam! reko je. Pa ja sam misilo da si ti jutros otputovo s gospodinom Frodom. Bio je tu neki čudan svat, raspitivao se za gospodina Bagginsa, baš je maločas ošo. Uputio sam ga da ode u Bucklebury. Ne bi mogo reć da mi se baš dopalo kako govori. Bijo je nekako razočaran kad sam mu reko da je gospodin Baggins zauvijek ošo od kuće. Prosikto je na mene ko guja ljuta, kad ti velim.Mogu ti reć da sam protrnuo. Kakav je to bio tip? Pitam ja Čiču. Ne znam, veli mi on; al nije bio hobit. Bio je visok i, onako crn, nadvijo se nada me. Reko bi da je jedan od Velikih ljudi iz stranih krajeva. Čudno je nekako govorijo. Nisam mogo ostat da nešto više čujem, gospodine, jer ste me vi čekali, a nisam se ni ja baš na to puno obaziro. Čiča je već ostario, i poprilično je oćoravio, a mora da je već bio mrak kad je taj tip došo uz Brijeg i zateko ga kako se šeće na kraju naše ulice. Nadam se da Čiča nije ništa zabrljo,gospodine, a nisam valjda ni ja?"
"Čiči se zbilja nema što zamjeriti" reče Frodo. "Zapravo sam ja čuo Čiču kako razgovara s nekim neznancem koji se raspituje za mene, i umalo da nisam poslije otišao da ga pitam tko je to bio. Žao mi je što nisam, ili što mi ti nisi rekao ništa o tome. Možda bih onda bio oprezniji na ovom našem putu."
"Ipak, možda nema nikakve veze između ovog konjanika i neznanca koji je razgovarao sa Čičom?" reče Pippin. "Mi smo zbilja potajno otišli iz Hobbitona, i nije mi jasno kako bi nam on uopće mogao ući u trag."
"A zašto je onda onako njušio, gospodine?" priupita ga Sam. "Osim toga, Čiča mi je reko da je i ono bio neki crni svat."
"Da sam bar čekao Gandalfa!" promrmlja Frodo. "Ali možda bi onda bilo još gore."
"Onda znači da ti znaš ili slutiš nešto o tom jahaču?" priupita ga Pippin, koji je razumio one riječi što ih je Frodo promrmljao.
"Ne znam, a radije ne bih nagađao" odgovori Frodo.
"Dobro, dragi moj bratiću Frodo! Možeš još zasad zadržati tu svoju tajnu za sebe ako baš želiš biti tajanstven. A dotle, što nam je činiti? Ja bih volio nešto prigristi i pokusati, ali nekako mi se čini da će biti bolje da se maknemo odavde. Uznemirila me ta tvoja priča o jahačima koji njuškaju oko sebe nevidljivim nosovima."
"Da, bit će bolje da krenemo dalje" reče Frodo. "Ali nećemo produžiti cestom... za slučaj da se taj jahač vrati, ili da koji drugi naiđe za njim. Moramo prevaliti još dobar komad puta danas. Još smo daleko od Bucklanda."Kad su krenuli dalje, sjene drveća na travi bijahu duge i tanke. Sad su se držali lijevo od ceste toliko da su se mogli dobaciti do nje kamenom, sklanjajući se s vidika koliko su god mogli. Ali to ih je ometalo u napredovanju jer je trava bila bujna i bokorasta, tlo neravno, a drveće sve gušće.Rumeno je sunce zašlo za brda iza njihovih leđa, a večer pala prije nego što su se vratili na cestu, na kraju duge zaravni kojom je cesta nekoliko milja išla pravo. Na tom je mjestu zavijala ulijevo i spuštala se u dolinu Yalea put Stocka, ali se jedan puteljak odvajao nadesno i krivudao kroz stari hrastik prema Woodhallu.Nedaleko od raskrižja naišli su na golemo deblo, što je još bilo živo i nosilo lišće na grančicama koje je pustilo oko batrljaka davno otpalih grana, ali je bilo šuplje pa se moglo u nj ući kroz široku napuklinu na strani suprotnoj od ceste. Hobiti su se uvukli unutra i posjedali na tlo od suhog lišća i trulih drva. Otpočivali su i prezalogajili potiho razgovarajući i osluškujući s vremena na vrijeme.Kad su se vratili na puteljak, bio je već sumrak. U krošnjama je uzdisao zapadnjak.Lišće je šaputalo.Uskoro se puteljak počeo spuštati polako ali uporno u mrak. Iznad drveća na sve tamnijem istoku pred njima pomolila se zvijezda. Išli su naporedo i ukorak ne bi li se ohrabrili. Nakon nekog vremena, pošto su zvijezde bivale sve gušće i sjajnije,izgubili su osjećaj nelagode i nisu više osluškivali neće li čuti konjski topot. Tiho su zapjevušili, kao što hobiti imaju običaj dok hodaju, osobito kad se noću približavaju kući.Većina hobita tada pjevuši kakvu pjesmu koja se pjeva uz večeru ili u krevetu, ali su ovi hobiti pjevušili koračnicu (ipak i u njoj se, dakako, spominjala večera i krevet). Riječi je bio sročio Bilbo Baggins, na melodiju staru kao brda, te poučio Froda kako je treba pjevati dok su se šetali puteljcima u dolini Vode i razgovarali o njegovoj velikoj pustolovini.
Ognjištem se vatra žari,
Pod krovom je krevet mali;
Al’ od nogu što su čile
Zavojem su ceste skrile
Bor nenadan, kamen stanac
Što je svim do nama stranac.
Bor, cvat, list i trave vlas,
Nek sad prođu pored nas!
Brzac il vrh gore ponad svih,
Prođimo sad pored njih!
Ipak zavoj svake ceste
Skriva staze, tajne, česte;
Danas još ih ne rabimo,
Al’ sutra se već sputimo
Kroz prolaze koji slijede
Sunce il mjeseca zrake blijede.
Grozd, trn il orah s žirom,
Pusti ih da idu s mirom!
Pijesak, kamen i vir s lugom,
Opraštam se od vas s tugom!
Dom je dalek, svijet pred nama,
A bez nas je staza sama
Kroz sjene do ruba noći,
Svjetlom zvijezda noga kroči.
Svijet je straga, dom pred nama,
Krevet mek, a kućica draga, sama.
Magla, sumrak, oblak, sjena,
Već vas za nas više nema!
Kamin, svijeća, kruh i but,
Prvo krevet, onda put!
Tu je bio kraj pjesmi.
"Odmah krevet, sutra put!" ponovi Pippin visokim glasom.

 

[Златоуст]

"Pst!" izusti Frodo. "Čini mi se da opet čujem konjski topot."Iznenada su zastali i stajali tiho kao sjene drveća napeto osluškujući. Čuli su konjski topot s puteljka, nešto malo iza sebe, ali ga je vjetar jasno donosio do njih. Brzo i tiho šmugnu dublje u sjenu hrastova.
"Ne idemo daleko odavde!" reče Frodo. "Neću da me vidi, ali bih htio vidjeti da li je to opet Crni jahač."
"Dobro!" priklopi Pippin. "Ali nemoj zaboraviti kako je onaj njuškao oko sebe!"Topot se približavao. Nisu imali vremena potražiti neki bolji zaklon od gustog mraka ispod drveća. Sam i Pippin čučnuli su za velika debla a Frodo se primaknuo za korak-dva puteljku, koji se doimao, onako siv i blijed, poput zrake svjetla što se gasi u šumi. Iznad njega su se rojile zvijezde na tamnu nebu, ali mjeseca nije bilo.Konjski topot utihne. Frodo opazi kako nešto tamno prolazi kroz svjetliji prostor pa onda zastaje. Izgledalo je to kao crna sjena konja koju vodi nešto manja crna sjena.Crna sjena stajala je blizu onog mjesta gdje su oni bili skrenuli sa staze i klatila se amotamo.Frodu se učini da čuje nekakvo njuškanje. Sjena se sagnula do zemlje, a onda se počela šuljati prema njemu.Froda još jednom spopadne želja da natakne Prsten na prst, ali ovaj put još jače nego prije. Bijaše toliko jaka da je, gotovo još prije negoli je pojmio što radi, počeo pipati po džepu. Ali u taj mah začuje nekakav zvuk poput izmiješane pjesme i smijeha. Kroz zrak obasjan zvijezdama dizali su se i padali jasni glasovi. Crna se sjena uspravi i uzmakne. Popne se na sjenovitog konja i šmugne preko puteljka u tamu na drugoj strani. Frodo ponovo dođe do daha.
"Vilenjaci!" usklikne Sam promuklim šaptom. "Vilenjaci, gospodine!" On bi bio najradije izletio iz drveća i pohrlio prema tim glasovima da ga nisu povukli natrag.
"Da, vilenjaci" potvrdi Frodo. "Na njih se može ponekad naići u Šumištu. Inače ne žive u Shireu nego samo zalutaju na ovu stranu u proljeće i jesen iz svojih krajeva tamo daleko iza Kula na bregovima. Drago mi je što je tako! Vi niste to vidjeli, ali ovaj Crni jahač stao je upravo ovdje i počeo se doista šuljati prema nama kad se razlegla pjesma.Čim je začuo njihove glasove, utekao je."
"A što je s vilenjacima?" upita ga Sam, odviše uzbuđen da bi mario za jahača.
"Kako bi bilo da ih potražimo?"
"Slušajte! Dolaze ovamo" reče Frodo. "Moramo samo pričekati."Pjesma se primicala. Sad se jedan zvonki glas dizao nad ostalima. Pjevao je na lijepom vilenjačkom jeziku koji je Frodo slabo poznavao a ostali nikako. Pa ipak činilo se da se glas, stopljen s napjevom, pretvara u njihovim glavama u riječi koje samo djelomice razumiju. Evo kako je Frodo čuo tu pjesmu:
Snježnobijela! Snježnobijela! Gospo krasna!
O kraljice s onu stranu sinjih mora!
U lutanju ti daješ nam Svjetla jasna,
Nebom ponad gustih šuma, mrkih gora!
Gilthoniel! O Elbereth! Ti si ona
Bistrog oka, slatkog daha! Počuj zvona
Našeg poja, Snježnobijela, Gospo sveta,
Na obali s druge strane ovog svijeta.
U dobima što bez tračka sunca minu
Tvojom rukom utkane tad zvijezde sinu,
Na poljima vjetrovitim bistrog sjaja.
Raspršenom cvatu srebra nema kraja!
O Elbereth! Prestali se sjećat nismo,
Još pamtimo mi što živjet ostali smo
S ovom zemljom gustih šuma, mrkih gora,
Tvoje zvijezde s onu stranu Sinjih mora.
Tu bijaše kraj pjesmi.
"To su vilenjaci visoka roda! Spomenuli su ime Elbereth!" u čudu će Frodo. "Malo se koji pripadnik toga najplemenitijeg naroda može vidjeti u Shireu! Nema ih još mnogo u Međuzemlju, istočno od Velikog mora. Ovo je zaista neobičan slučaj!"Hobiti su sjedili u sjeni uz puteljak. Uskoro su vilenjaci naišli do njih na svom putu prema dolini. Polagano su prolazili pa su hobiti vidjeli kako im zvjezdano svjetlo svjetluca na kosi i u očima. Iako nisu nosili svjetla, činilo se da im u hodu neki sjaj, nalik na mjesečinu iznad grebena prije nego što mjesec izađe, pada oko nogu. Nisu više pjevali,a kad je posljednji vilenjak prolazio pokraj njih, okrene se hobitima i nasmije.
"Zdravo, Frodo!" dovikne. "Nešto ste mi se dugo zadržali vani. Ili da niste možda zalutali?"Zatim glasno pozove ostale pa cijela družina stane i okupi se oko hobita.
"Ovo je zbilja pravo čudo!" uzviknu oni. "Tri hobita noću u šumi! Ovako nešto nismo vidjeli otkako je Bilbo otišao. Što vam to znači?"
"To vam, vilinski svati" reče Frodo "jednostavno znači da izgleda da idemo istim putem kao i vi. Ja volim hodati pod zvijezdama, ali bih rado ostao u vašem društvu."
"Ali nama ne treba nikakvo društvo, a i hobiti su dosadni" nasmiju se oni. "A kako znaš da idemo istim putem kad ne znaš kamo mi idemo?"
"A otkud vi znate kako se ja zovem?" uzvrati Frodo protupitanjem.
"Mi svašta znamo" odgovore oni. "Prije smo te često viđali s Bilbom, iako nas vi možda niste vidjeli."

"A tko ste vi, i tko vam je vođa?" upita ih Frodo."Ja sam Gildor" odgovori vođa, onaj isti vilenjak koji ga je prvi pozdravio. "Gildor Inglorion iz roda Finrodovih. Mi smo iseljenici i većina se našeg plemena odavno vratila, a i mi ćemo se zadržati ovdje još samo neko vrijeme prije nego što se vratimo preko Velikog mora. Neki od naših rođaka još žive na miru u Rivendellu. A sad nam vi, Frodo,recite što vi radite ovdje? Jer vidimo po vama da ste nekako u strahu."
"O mudraci!" nestrpljivo mu Pippin upadne u riječ. "Recite nam nešto o Crnim jahačima!"
"O Crnim jahačima?" ponove oni potiho. "Zašto nas pitate za Crne jahače?"
"Zato što su nas danas sustigla dva Crna jahača, ili nas je jedan sustigao dva puta" odgovori Pippin. "Baš je maloprije šmugnuo kad ste vi naišli."Vilenjaci im nisu odmah odgovorili nego su najprije tiho porazgovarali među sobom na svom jeziku. Napokon se Gildor obrati hobitima ovako:
"Nećemo sad ovdje o tome" reče. "Mislimo da će biti najbolje da pođete s nama.To zbilja nije naš običaj, ali ćemo vas ovaj put povesti sa sobom, pa možete i prenoćiti kod nas, ako želite."
"O vilinski svati! Ovakvoj se sreći zaista nisam usuđivao nadati" reče Pippin. Sam je ostao bez riječi.
"Hvala vam lijepa, Gildore Inglorione" reče Frodo i nakloni se. Elen sila lumenn' omentielvo, jedna zvijezda sja nad trenutkom našega susreta" dodao je na jeziku vilenjaka visoka roda.
"Pazite, prijatelji!" uzvikne Gildor smijući se. "Nemojte govoriti među sobom ni o kakvim tajnama! Među nama je stručnjak za stari jezik. Bilbo je bio dobar učitelj.Pozdravljam vas, prijatelju vilenjaka!" reče on i nakloni se Frodu. "A sad se izvolite s prijateljima pridružiti našem društvu! Najbolje će biti da budete u sredini među nama kako ne biste zalutali. Možda ćete se i zamoriti prije nego što stanemo."
"Zašto? Kamo idete?" upita ga Frodo.
"Noćas idemo do šuma na brdima iznad Woodhalla. Ima donde koja milja, ali ćete se na kraju odmoriti, a i skratit ćete sutrašnji put."Šutke su produžili dalje prolazeći poput sjena i prigušenih svjetala jer vilenjaci (još više nego hobiti) umiju hodati, kad žele, bez buke i šuma. Pippin je uskoro zadrijemao u hodu pa je i dva-tri puta posrnuo, ali je svaki put visok vilenjak pokraj njega ispružio ruku I zadržao ga da ne padne. Sam je hodao uz Froda kao u snu, a na licu mu se ogledao napol strah a napol radostan zanos.Šuma je s obje strane postala gušća, drveće bijaše nešto mlađe i zbijenije, a kako se puteljak spuštao u nabor između bregova, na obroncima sa strane bijaše mnogo ljeskovih guštika. Napokon vilenjaci skrenu sa staze. Zeleni putić bijaše gotovo nevidljiv od čestara na desnoj strani, a oni produže njime krivudajući uz šumovite strmine sve do vrha gorske kose što se ocrtavala nad niskom riječnom dolinom. Iznenada su izašli iz sjene drveća i našli se pred širokim travnatim prostranstvom, sivim u noći. Sa tri strane bijaše to mjesto opkoljeno šumom, ali se na istok zemljište naglo spuštalo i pod nogama im se našle vršike tamnog drveća što je raslo na dnu strmine. U daljini je ležala nizina, mutna i ravna pod zvijezdama. Nešto bliže žmirkalo je nekoliko svjetala u selu Woodhall.Vilenjaci su posjedali na travu i zapodjeli tihim glasovima razgovor među sobom.Reklo bi se da se uopće više ne obaziru na hobite. Frodo i njegovi suputnici umotali su se u svoje pelerine i gunjeve drijemajući. Noć je odmicala i svjetla su se u dolini pogasila.Pippin je zaspao s glavom na zelenu humku kao na jastuku.Daleko u visini na istoku nazirao se Remmirath, Zvjezdana mreža, a polako iznad izmaglice izranjao je rumeni Borgil sjajeći se poput dragulja od vatre. Zatim se iznenadnom promjenom vjetra sva izmaglica digne poput vela i, penjući se preko ruba svijeta, pomoli se Nebeski mačevalac, Menelvagor, sa svojim blistavim pojasom.Vilenjaci svi zapjevaju. Iznenada ispod drveća vatra sune uvis rumenim sjajem.

 

[Златоуст]

"Hodite!" pozovu vilenjaci hobite. "Hodite! Sad je vrijeme za razgovor i veselje!"Pippin se pridigne i protrlja oči. Strese se.
"U dvornici gori vatra i jelo čeka gladne goste" reče vilenjak koji je stajao pred njim.
Na južnom kraju proplanka protezala se tratina do u samu šumu i tvorila u neku ruku zeleni pod široka prostora nalik na dvoranu natkrivenu krošnjama. Krupna debla dizala su se sa strane poput stupova. U sredini je plamtjela vatra od drva, a na deblima stupovima gorjele su baklje zlatnim i srebrnim sjajem. Vilenjaci su sjedili na travi oko vatre ili na otpiljenim krugovima starih panjeva. Jedni su se kretali amo-tamo i točili napitke, a drugi nosili jela na tanjurima i u posudama naslaganim jedna na drugu.
"Ovo je tek skromno posluženje" reknu oni hobitima "zato što smo ovdje u gori,daleko od naših dvornica. Ako nam ikad budete gosti kod kuće, onda ćemo vas bolje pogostiti."
"Meni se čini da bi ovo bilo dobro čak i za proslavu rođendana" reče Frodo.Pippin se poslije slabo sjećao jela i pila jer mu je pozornost bila zaokupljena svjetlom na licima vilenjaka i njihovim tako različitim i lijepim glasovima te mu se činilo da sanja na javi. Ipak se sjećao da je bilo kruha, čiji je okus nadilazio onaj izvrsnog bijelog hljeba za nekog tko skapava od gladi; i voća slatkog kao šumske jagode a sočnijeg od plodova uzgojenih u voćnjacima; iskapio je kupu punu mirisna napitka, hladnog poput izvor-vode i zlaćanog poput ljetnog popodneva. Sam nije nikad mogao riječima opisati ni potpuno jasno predočiti što je osjećao ili mislio te noći, premda mu je ona ostala u sjećanju kao jedan od glavnih doživljaja u životu. Najviše što je ikad uspio kazati bijaše:
"E, gospodine, kad bi znao uzgojit onake jabuke, onda bi mogo mirne duše kazat da sam pravi vrtlar. Al najviše me dirnulo u srce ono njihovo pjevanje, gospodine, ako razumijete šta hoću da kažem."Frodo je sjedio, jeo, pio i razgovarao ushićeno, ali je najviše bio zaokupljen samim riječima. Samo je donekle poznavao vilenjački jezik pa je pozorno slušao sugovornike.Od vremena do vremena rekao bi nešto onima koji su ga dvorili i zahvalio im na njihovu jeziku. A oni bi mu se osmjehnuli i rekli smijući se:
"Evo pravog dragulja među hobitima!"Nakon nekog vremena Pippin je zaspao kao zaklan, pa su ga podigli sa zemlje,odnijeli u sjenicu ispod drveća i tu položili na mek ležaj, na kojem je prespavao ostatak noći. Sam nikako nije htio napustiti gospodara. Kad je Pippin otišao, on je prišao Frodu i sklupčao mu se do nogu, gdje je naposljetku zadrijemao i sklopio oči. Frodo je ostao budan razgovarajući s Gildorom.Razgovarali su o mnogim stvarima, starim i novim, a Frodo je ispitivao Gildora o zbivanjima u svijetu izvan Shirea. Novosti su bile pretežito tužne i zlokobne: o tmini koja se zgušnjava, o ratovima među ljudima i o bijegu vilenjaka. Napokon Frodo postavi pitanje koje mu je najviše ležalo na srcu:
"Recite mi, Gildore, jeste li vidjeli Bilba otkako je otišao od nas?"Gildor se nasmiješi i odgovori:
"Jesam. Dva puta. Oprostio se s nama upravo na ovom mjestu. Vidio sam se s njim još jednom, daleko odavde."Nije više htio kazati ni riječi o Bilbu pa je Frodo ušutio.
"Ni vi, Frodo, ne pitate mene niti mi pričate mnogo o onome što vas muči" reče Gildor. "Ali ja već znam ponešto o tome, a još vam više mogu pročitati s lica i iz onoga što se krije u vašim pitanjima. Odlazite iz Shirea a ipak sumnjate da ćete naći ono što tražite, ili postići ono što namjeravate, ili da ćete se ikad vratiti. Zar nije tako?"
"Jest" odgovori Frodo. "Ali ja sam mislio da je moj odlazak tajna za koju znaju samo Gandalf i moj vjerni Sam."Pa pogleda Sama koji je tiho hrkao.
"Neprijatelj neće doznati za vašu tajnu od nas" reče Gildor.
"Neprijatelj?" ponovi Frodo. "Onda znate zašto odlazim iz Shirea?"
"Ja ne znam iz kojeg vas razloga Neprijatelj progoni" odgovori mu Gildor. "Ali vidim da vas progoni... koliko mi se god to činilo čudnim. Upozoravam vas da opasnost vreba i ispred vas i iza vas, i s obje strane."

"Misliš na Jahače? Bojao sam se ja da su oni u službi Neprijatelja. Tko su ti Crni jahači?"
"Zar vam Gandalf nije ništa rekao?"
"Ništa o njima."
"Onda mislim da nije moje da vam kažem nešto više... da vas strah još ne odvrati od putovanja. Jer mi se čini da ste krenuli na put u posljednji čas, ako niste i zakasnili.Sad se morate požuriti, ne smijete se zadržavati ni vraćati, jer vas Shire više neće štititi."
"Nije mi jasno kakve bi to obavijesti mogle biti još strašnije od vaših nagovještaja i upozorenja" uzvikne Frodo. "Dakako da sam znao da je opasnost preda mnom, ali nisam se nadao da ću naići na nju i u našem Shireu. Zar hobit ne može proći na miru od Vode do Rijeke?"
"Ali to nije vaš Shire" reče Gildor. "Ovdje su prebivali i drugi prije hobita, i drugi će prebivati kad hobita više ne bude. Oko vas je na sve strane svijet, vi se možete ograditi od njega, ali ga ne možete zauvijek isključiti."
"Znam... pa ipak mi se Shire oduvijek činio tako siguran i poznat. I što mi je sada činiti? Namjeravao sam potajno napustiti Shire i zaputiti se do Rivendella, a sad su mi već progonitelji za petama iako nisam još došao ni do Bucklanda."
"Mislim da bi trebalo da se i dalje držite svoga plana" reče Gildor. "Ne vjerujem da je taj put pretežak za vašu hrabrost. Ali, ako želite kakav određeniji savjet, trebalo bi da se obratite Gandalfu. Ja ne znam zašto vi bježite, pa ne znam ni na koji će vas način progonitelji napasti. Bit će da Gandalf to ipak zna. Valjda ćete ga još vidjeti prije nego što otputujete iz Shirea?"
"Nadam se da hoću. Ali i to me zabrinjava. Čekao sam Gandalfa danima. Trebalo je da dođe u Hobbiton najkasnije preksinoć, ali se uopće nije pojavio. Sad se pitam što se moglo dogoditi? Da li da ga još čekam?"Gildor časak pošuti.
"Ne sviđa mi se ta vijest" reče napokon. "To što Gandalf kasni ne sluti na dobro.Ali kako se ono kaže: Ne pačaj se u poslove čarobnjaka jer oni su osjetljivi i lako se razljute. Na vama je da birate: hoćete li otići ili čekati?"
"Ali isto se tako kaže: Ne obraćaj se vilenjacima za savjet jer će ti kazati i da i ne" otpovrne Frodo.
"Zbilja?" nasmije se Gildor. "Vilenjaci malo kad daju nepromišljene savjete jer je savjet opasan dar, čak i kad ga mudrac daje mudracu, a svi putovi mogu završiti na stranputici. Ali što biste vi htjeli? Niste mi rekli sve što vas muči, pa kako onda ja mogu birati bolje od vas? Ali, ako baš tražite od mene savjet, dat ću vam ga, prijateljstvu za ljubav. Mislim da morate odmah krenuti dalje, bez zadržavanja; a ako Gandalf ne dođe prije nego što krenete, onda vam savjetujem da ne odlazite sami na put. Povedite sa sobom pouzdane prijatelje koji su voljni poći s vama. Morali biste mi biti zahvalni jer vam nerado dajem ovaj savjet. Vilenjaci imaju svoje poslove i svoje brige i ne mare mnogo za putove hobita ni bilo kojih drugih stvorenja na svijetu. Naši se putovi malokad ukrštaju s njihovima, slučajno ili navlaš. U ovom našem susretu ima možda nešto više od slučajnosti, ali mi njegova svrha nije jasna i bojim se da ne kažem koju previše."
"Duboko sam vam zahvalan" reče Frodo "ali bih radije da mi otvoreno kažete tko su ti Crni jahači. Ako poslušam vaš savjet, možda neću zadugo vidjeti Gandalfa, a morao bih znati kakva mi opasnost prijeti."
"Zar nije dovoljno znati da su u službi Neprijatelja?" odgovori mu Gildor. "Bježite od njih! Ne razgovarajte s njima! Oni donose smrt. Ne pitajte me ništa više! Ali srce mi govori da ćete vi, Frodo, sin Drogov, prije nego što se sve ovo okonča, znati više o tim groznim stvorenjima nego Gildor Inglorion. Čuvala vas Elbereth!"
"Ali otkud meni toliko hrabrosti?" priupita ga Frodo."A hrabrost mi je najpotrebnija."
"Hrabrost se može naći na neočekivanim mjestima" reče Gildor. "Ne dajte se! A sad na spavanje! Ujutro nas više nećete ovdje vidjeti, ali ćemo razaslati poruke kroz sve okolne krajeve. Lutajuće družine znat će za vaše putovanje, a oni koji imaju moć da čine dobro pazit će na vas. Proglašavam vas prijateljem vilenjaka, i neka zvijezde sjaje na kraju vašeg puta! Malokad nam je bilo ovako lijepo sa strancima, a divno je bilo čuti riječi drevnog jezika iz usta drugih lutalica na svijetu."Još dok je Gildor govorio, Frodo je osjećao kako ga san svladava.
"Malo ću odspavati" rekao je, a vilenjak ga odvede do sjenice u kojoj je spavao Pippin. Frodo se tu izvali na ležaj i umah utone u san bez snova.

 

[Златоуст]

PREČACEM DO GLJIVA

Ujutro se Frodo probudio osvježen. Ležao je u sjenici napravljenoj od živog stabla i isprepletenih grana što su se spuštale sve do zemlje; ležaj mu bijaše od paprati i trave, debeo, mek i neobično mirisan. Sunce je sjalo kroz lepršavo lišće, još zeleno na stablu. On skoči na noge i izađe.Sam je sjedio na travi blizu okrajka šume. Pippin je stajao i proučavao nebo i vrijeme. Od vilenjaka nije bilo ni traga ni glasa.
"Ostavili su nam voća, napitka i kruha" reče Pippin.
"Hajde doručkovati. Kruh je gotovo isto onako ukusan kao što je bio noćas. Ne bih ti ga uopće bio ostavio da Sam nije navalio da ti ga ostavim."Frodo je sjeo do Sama i uzeo jesti.
"Kakav nam je plan za danas?" zapita Pippin.
"Da stignemo što prije do Buckleburyja" odgovori Frodo i usredotoči se na jelo.
"Misliš da ćemo opet vidjeti one Jahače?" veselo ga priupita Pippin. Na jutarnjem suncu izgledi da vide makar i čitavu četu nisu ga čini se, previše uznemirivali.
"Da, vjerojatno ćemo ih vidjeti" reče Frodo, koji ih se nerado prisjećao. "Ali nadam se da ćemo rijeku prijeći neopaženi."
"Jesi li doznao štogod o njima od Gildora?"
"Ne baš mnogo... sve je nešto natucao i nagađao" reče Frodo izbjegavajući odgovor.
"Jesi li ga pitao zašto onako njuše zrak?"
"Nismo o tome razgovarali" odgovori Frodo punim ustima.
"Šteta. Siguran sam da je to neobično važno."
"Ako je tako, siguran sam da mi Gildor ne bi htio ništa objasniti" oštro će Frodo.
"A sad me malo ostavi na miru! Ne želim odgovarati na niz pitanja dok jedem. Htio bih malo razmišljati!"
"Nebesa!" reče Pippin. "Za doručkom?"
Pa odšvrlja do ruba tratine.Frodu nije vedro jutro – varljivo vedro jutro, pomislio je – odagnalo iz misli strah od potjere, pa je premišljao o Gildorovim riječima. Do njega opet dopre Pippinov veseli glas. Trčkarao je po zelenoj tratini i pjevuckao.
“Ne! To ne bih mogao!” reče Frodo u sebi. “Jedno je voditi mlade prijatelje na izlet kroz Shire dok ne ogladnimo i umorimo se pa nam jelo i krevet prijaju. Ali povesti ih u progonstvo gdje glađu i umoru možda neće biti lijeka, nešto je sasvim drugo – sve da su i voljni poći sa mnom. Ova je baština samo moja. Mislim da ne bih smio ni Sama povesti.”Pogledavši Sama Gamgeeja, otkrije da ga Sam motri.
"No, Sam!" reče mu. "Što veliš na to? Krenut ću iz Shirea što prije... zapravo sam odlučio da se u Crickhollowu ne zadržavam ni jednog dana, ako baš ne moram."
"Vrlo dobro, gospodine!"
"I svejedno bi pošao sa mnom?"
"Bi."
"Bit će to vrlo opasno, Sam. Već je i sad opasno. Ni jedan se od nas dvojice po svoj prilici neće vratiti."
"Ako se vi, gospodine, ne vratite, neću se ni ja, to je sigurno" reče Sam. "Pazi da ga ne ostaviš na cjedilu! govorili su mi. Da ga ostavim na cjedilu! odgovarao sam im. Ne pada mi na pamet. Poći ću s njim pa da se i na Mjesec penje; a ako ga koji od onih Crnih jahača pokuša zaustaviti, imat će posla sa Samom Gamgeejem, reko sam im, a oni su se
samo smijali."
"Tko su to oni, o čemu ti to pričaš?"
"Vilenjaci, gospodine. Malo smo popričali noćas. Činilo mi se da oni znaju da vi odlazite, pa sam mislio da nema smisla to poricat. Divan narod, ti vilenjaci, gospodine!
Divan!"
"Jest, jest" reče Frodo. "Sviđaju ti se još i sad, pošto si ih izbliza vidio?"
"Reko bi da uopće nije važno da li mi se sviđaju il ne sviđaju, tako rekuć"polagano odgovori Sam. "Čini mi se da je svejedno šta ja mislim o njima. Sasvim su drukčiji nego što sam mislio... tako stari a tako mladi, i tako veseli i tužni, tako rekuć." Frodo iznenađeno pogleda Sama, pomalo očekujući da ugleda neki vanjski znak čudnovate promjene koja se zbila u njemu. Učinilo mu se da glas Sama Gamgeeja nije više onaj za koji je mislio da ga poznaje. A opet bi rekao da pred njim sjedi onaj isti stari Sam Gamgee, samo što mu je lice neuobičajeno zamišljeno.
"Osjećaš li potrebu da otputuješ iz Shirea... sad kad ti se ispunila želja da vidiš vilenjake?" upita ga.
"Da, gospodine. Ne znam kako bi se izrazio, al od noćas osjećam da sam nekako drukčiji. Reko bi da vidim unaprijed u neku ruku. Znam da je pred nama vrlo dug put, u mrak, ali znam i da se ne mogu vratit. Sad mi više nije do toga da vidim vilenjake ni zmajeve ni planine... ne znam pravo do čega mi je stalo, al moram nešto obavit prije kraja, a to je daleko pred nama, a ne u Shireu. Moram to istjerat do kraja, gospodine, ako razumijete šta oću da kažem."
"Ne razumijem baš potpuno. Ali mi je jasno da mi je Gandalf izabrao dobrog suputnika. Zadovoljan sam. Poći ćemo zajedno."
Frodo je šutke doručkovao. Zatim je ustao, promotrio predjel pred sobom i pozvao Pippina.
"Je li sve spremno za pokret?" zapita kad Pippin dotrči do njega. "Moramo odmah krenuti. Dugo smo spavali, a pred nama je još dalek put."
"Hoćeš reći da si ti dugo spavao?" reče mu Pippin. "Ja sam već odavno na nogama,čekali smo samo tebe da doručkuješ i porazmisliš."
"Sad sam obavio i jedno i drugo. I želim što prije stići do skele u Buckleburyju. Ne mislim ići naokolo, vraćati se na cestu s koje smo sinoć skrenuli, nego udariti odavde poprijeko."
"Onda ćeš morati letjeti" reče Pippin. "U ovom kraju nećeš nikamo stići poprijeko."
"Ipak ćemo skratiti put ako ne idemo cestom" odvrati Frodo. "Skela je istočno od Woodhalla, a tvrda cesta skreće ulijevo: možeš je odavde vidjeti kako zavija na sjever. Zaobilazi sjeverni kraj Mlake i iznad Stocka izbija na put što vodi po nasipu od mosta. Ali to je nekoliko milja od našeg smjera. Mogli bismo skratiti put za četvrtinu ako odavde udarimo ravnom linijom do skele."
"Kraći put nije uvijek i najbrži" umovao je Pippin.
"Ovdje je prilično težak teren a tamo oko Mlake ima baruština i svakojakih zapreka... poznajem ja dobro ovaj kraj. A ako te brinu Crni jahači, nije mi jasno zašto bi bilo gore sresti ih na cesti nego u šumi ili u polju."
"Teže je pronaći ljude u šumi ili u polju" odgovori mu Frodo. "A ako se zna da si na putu, sva je prilika da će te tražiti na cesti, a ne izvan nje."
"Dobro!" reče Pippin. "Idem za tobom kroz sve baruštine i jaruge. Ali neće biti lako! Ja sam sve nešto računao da ćemo do mraka stići do Zlatnog grgeča u Stocku. Tamo je najbolje pivo u Istočnoj četvrti, ili je bar nekad bilo; odavno ga nisam okusio."
"Sad više nema dvojbe!" reče Frodo. "Kraći put nije uvijek i najbrži, ali put sa svraćanjem u krčme iziskuje još više vremena. Moramo te pošto-poto držati što dalje od Zlatnoga grgeča. Važno je da stignemo do Buckleburyja prije mraka. Što ti kažeš, Sam?"
"Ja idem s vama, Frodo" reče Sam (usprkos intimnim strepnjama, i duboku žaljenju za najboljim pivom u Istočnoj četvrti).
"Onda, ako se već moramo probijati kroz baruštine i trnjake, da pođemo!" reče Pippin.Bilo je već gotovo isto onako vruće kao i jučer, ali su sa zapada počeli pristizati oblaci. Bilo je na kišu. Hobiti su se skotrljali niz strmu zelenu padinu i upali među gusto drveće u podnožju. Krenuli su tako da im Woodhall ostane s lijeve strane i da prođu ukoso kroz šumu na istočnom obronku brda dok ne stignu do ravnice s druge strane. Tada će moći udariti ravno do skele preko otvorenog zemljišta, izuzev gdjekoju jarugu i ogradu. Frodo je računao da im valja prevaliti osamnaest milja u pravoj crti.Uskoro je uvidio da je guštara zbijenija i zapletenija nego što se činila u prvi mah.U šiblju nije bilo staza pa nisu mogli brzo napredovati. Kad su se probili do dna padine,naišli su na potok koji je tekao iz brda iza njih duboko usječenim koritom među strmim i skliskim obalama obraslim kupinama. Bilo je vrlo nezgodno što im se ispriječio baš na smjeru kretanja. Nisu ga mogli preskočiti niti prijeći preko njega a da se ne smoče,izgrebu i zablate. Zastali su pitajući se što im je činiti.
"Prva prepreka!" reče Pippin smješkajući se mračno.Sam Gamgee se obazre. Kroz razmak između drveća spazi vrh zelene kose niz koju su bili sišli.

 

[Златоуст]

"Gledajte!" reče i zgrabi Froda za mišicu. Svi pogledaju na tu stranu i na vrhu visoko iznad njih ugledaju prema nebu konja. Pokraj njega bijaše sagnuta crna prilika.Odmah su odustali od pomisli da se vrate. Frodo ih povede i brže-bolje se zavuče s njima u gusto grmlje pokraj potoka.
"Uh!" dobaci Pippinu. "Obojica smo imali pravo! Prečac se već iskrivio, ali smo se u posljednji čas uspjeli skloniti. Ti imaš dobro uho, Sam: čuješ li možda da li tko dolazi?"Stajali su nepomično, gotovo bez daha, osluškujući, ali od progonitelja nije bilo ni glasa.
"Ne vjerujem da će pokušat natjerat konja niz tu strminu" reče Sam. "Al sve bi reko da zna da smo sišli niz nju. Bit će bolje da produžimo dalje.
"Ipak, nije bilo baš lako produžiti dalje. Imali su naprtnjače koje su morali nositi, a grmlje i kupine nerado su ih propuštali. Bili su zaklonjeni od vjetra grebenom iza sebe, pa je zrak tu bio ustajao i zagušljiv. Kad su se napokon probili do nešto otvorenijeg prostora,bili su umorni i izgrebeni i bilo im je vruće, a nisu više bili načisto ni u kojem se smjeru kreću. Obale su se potoka snizile kad je potok u ravnici postao nešto širi i plići tekući prema Mlaki i rijeci.
"Hej, pa ovo je potok Stock!" usklikne Pippin. "Ako se želimo vratiti na naš pravac, moramo odmah prijeći preko njega i skrenuti nadesno."Pregazili su potok i pohitali preko široke čistine obrasle rogozom, bez drveća, na drugoj strani potoka. Nakon nekog vremena došli su opet do pojasa drveća – pretežito visokih hrastova, sa gdjekojim brijestom i jasenom. Tlo je mahom bilo ravno i nije bilo mnogo šipražja, ali je drveće bilo pregusto da bi mogli daleko vidjeti. Lišće se dizalo pod naletima vjetra, a iz oblačnog neba počele su promicati kišne kapi. Zatim se vjetar stišao,a kiša stala lijevati kao iz kabla. Kretali su se najbrže što su mogli preko busenja trave i po debelim naslagama suhog lišća, a kiša je oko njih neprestano bubnjala i kapala. Šutjeli su, samo su se osvrtali i zirkali na sve strane. Nakon pola sata Pippin reče:
"Nadam se da nismo skrenuli previše na jug, i da ne idemo duž ove šume! Ovaj pojas nije osobito širok – rekao bih da na najširem mjestu nema više od jedne milje – pa smo već morali proći kroz njega."
"Ne bi vrijedilo ni da idemo u cik-cak liniji" reče Frodo. "To nam ne bi mnogo pomoglo. Idemo i dalje u ovom smjeru! Nisam baš siguran da bih već želio izaći na čistinu."Tako su produžili možda još dvije milje. Tad je sunce opet sinulo iz iskidanih oblaka a kiša jenjala. Bilo je već prošlo podne pa su osjećali da je krajnje vrijeme za ručak. Zastali su pod jednim brijestom: premda je brzo žutjelo, lišće je na njemu još bilo gusto, a zemlja ispod njega prilično suha i zaklonjena. Kad su počeli spremati ručak,ustanovili su da su im vilenjaci napunili boce bistrim, blijedozlaćanim napitkom koji je mirisao kao med od raznog cvijeća i koji ih je čudesno krijepio. Uskoro su se već smijali i pokazivali fige kiši i Crnim jahačima. Vjerovali su da će ubrzo prevaliti i tih posljednjih nekoliko milja.Frodo se naslonio leđima na deblo i sklopio oči. Sam I Pippin sjedili su do njega pa su počeli pjevušiti, a onda su i tiho zapjevali:
Ho! Ho! Ho! Bocu dodaj mi drugu!
Zacijelit ću srce, utopit ću tugu.
Nek vjetar šiba, nek kiša lije,
Milje su duge, cilj blizu nije,
Pa ću pod krošnju prileći neku,
I oblake pustit da nebom teku.
Ho! Ho! Ho! zapjevaju još glasnije. Iznenada umuknu. Frodo skoči na noge. Vjetar je donio do njih dug jauk poput krika nekog opakog i osamljenog stvora. Dizao se,spuštao i završio visokim prodornim tonom. Dok su još sjedili i stajali, kao da su zaleđeni,odazove mu se drugi krik, slabiji i dalji, ali im se od njega isto tako ledila krv u žilama.Zatim nastane tišina prekidana tek šumom vjetra u krošnji.
"Što mislite, što je to bilo?" priupita ih napokon Pippin. Govorio je tobože nehajno,ali je u isti mah podrhtavao.
"Ako je bila ptica, onda je to ptica koju nisam nikad dosad čuo u Shireu."
"Nije to bila ni ptica ni zvjerka" reče Frodo. "Bio je to zov, ili signal... u tom je kriku bilo riječi iako ih ja nisam razumio. Ali nijedan hobit nema takav glas."Nisu više ni riječi progovorili. Iako su sva trojica mislila na Jahače, nitko ih nije spomenuo. Kolebali su se da li da ostanu ili produže dalje, ali budući da su kad-tad morali izbiti na čistinu da bi došli do skele, bilo je najbolje krenuti što prije i za dana. Začas su opet uprtili naprtnjače i nastavili put.Uskoro su došli do kraja šume. Pred njima su se sterale prostrane ledine. Sad su uvidjeli da su zapravo otišli predaleko na jug. Daleko onkraj ravnice nazirao se preko rijeke nizak brežuljak na kojem je stajao Bucklebury, ali im je sad bio na lijevoj strani.Iskradajući se oprezno iz okrajka šume, udarili su preko čistine što su brže mogli.Isprva su se bojali zato što su se našli izvan okrilja šume. Daleko iza njih dizao se greben na kojem su doručkovali. Frodo je malne očekivao da će na grebenu ugledati sitnu daleku priliku konjanika, tamnu prema nebu, ali Jahaču nije bilo ni traga. Bježeći od raspršenih oblaka, sunce se klonilo prema brdima s kojih su sišli, i ponovo jarko zasjalo.Strah se izgubio, iako su još osjećali nelagodu. Međutim, kraj je bivao sve pitomiji i uređeniji. Ubrzo su došli do dobro obrađenih njiva i livada – bijaše tu živica, vratnica i jaraka za isušivanje. Sve se doimalo tiho i mirno, baš kao kakav tipični zakutak Shirea.Raspoboženje im se popravljalo svakim korakom. Približavali su se crti rijeke, a Crni jahači činili su im se sad kao šumske utvare koje su ostavili daleko za sobom.Prošli su pokraj živice uz golemo polje pod repom i došli do čvrstih vratnica. Iza njih je izlokan put vodio između niskih, dobro potkresanih živica prema dalekom gaju.Pippin zastane.
"Pa ja poznajem ova polja i ove vratnice!" reče. "To je Bamfurlong, imanje starog farmera Maggota. A ono je njegova farma, tamo među onim drvećem!"
"Iz jedne nevolje u drugu!" reče Frodo. Reklo bi se da je gotovo isto tako usplahiren kao da je Pippin rekao da ih taj put vodi ravno do Zmajeva brloga. Ostala ga dvojica pogledaju u čudu.
"Što ti imaš protiv starog Maggota?" upita ga Pippin. "On je bar dobar prijatelj svih Brandybuckova. Dakako da je za skitnice strah i trepet i da drži oštre pse... ali ovdje je, na kraju krajeva, blizu granica i stanovnici moraju biti na oprezu."
"Znam" reče Frodo.
"Pa ipak" nadoda smijući se posramljeno "strepim od njega i njegovih pasa. Godinama sam se klonio ove farme. Nekoliko me je puta ulovio na svojoj zemlji kako berem gljive dok sam bio mladac u Brandy Hallu. Zadnji put me je izdevetao, a onda me pokazao svojim psima i rekao im:
“Pogledajte ga dobro, dečki, kad drugi put ovaj huncut stupi nogom na moju zemlju, možete ga slobodno rastrgati. A sad ga lijepo ispratite!” Vijali su me cijelim putem do skele. Nikad se nisam oporavio od tog straha –iako bih rekao da te beštije znaju svoj posao i da me zapravo ne bi ni taknule."Pippin se nasmije.
"E pa, vrijeme je da se pomiriš s njima. Pogotovo ako ćeš opet živjeti u Bucklandu.Stari Maggot je zbilja čovjek na mjestu... ako mu ne diraš u gljive. Idemo baš ovim puteljkom tako da mu ne ometamo posjed. Ako ga sretnemo, ja ću razgovarati s njim. On je Merryjev prijatelj i ja sam nekad često navraćao ovamo s njim."Išli su puteljkom dok nisu ugledali slamom pokrivene krovove velike kuće i gospodarskih zdanja kako izviruju između drveća pred njima. Maggotovi i Puddifootovi u Stocku i većina žitelja u Mlaki stanovali su u kućama. Ova je farma bila solidno izgrađena od opeke i ograđena visokim zidom. Na kraju puteljka stajale su u zidu široke drvene vratnice.Iznenada, dok su se približavali farmi, razlegne se strahovito kevtanje i lavež, a nečiji glas dovikne:

 

[Златоуст]

"Pandžo! Deraču! Vučino! Naprijed, dečki!"Frodo i Sam stali su kao ukopani, ali je Pippin produžio još dva-tri koraka.Vratnice se otvore i tri golema psa izlete na puteljak i pojure na putnike namjernike bjesomučno lajući. Na Pippina se nisu obazirali, ali se Sam stisnuo uza zid dok su ga dva psa nalik na vukove sumnjičavo njušila, a čim bi se pomaknuo, zarežali bi. Najveći i najžešći među njima stao je pred Froda kostriješeći se i režeći.Na vratnicama se pojavi plećat, zdepast hobit okrugla rumena lica.
"Hej! Hej! A tko li ste vi, i šta tu tražite?" upita ih.
"Dobar dan, gospodine Maggote!" pozdravi ga Pippin.Farmer ga malo bolje pogleda.
"E, vrag me odnio ako to nije mladi gospodin Pippin... gospodin Peregrin Took,bolje reći!" uzvikne, a mrko lice odjednom mu se razvuče u osmijeh.
"Odavno vas nisam vidio ovdje kod nas. Sva sreća što vas poznajem. Baš sam htio nahuckati pse na neznance.Danas se zbivaju sve neke čudne stvari. Dabome da čudnovat svijet zaluta pokatkad i u ove krajeve. Previše smo blizu rijeke" reče vrteći glavom.
"Ali taj je tip bio nešto najneobičnije što sam ikad vidio. Taj neće više proći mojom zemljom bez pitanja, ako ga ikako budem mogao spriječiti u tome."
"O kakvom to tipu govorite?" upita ga Pippin.
"Znači da ga niste vidjeli?" priupita ih farmer. "Maloprije je otišao tamo gore prema nasipu. Bio je to čudan svat i postavljao mi čudna neka pitanja. Nego, možda biste svratili unutra pa da na miru razmijenimo vijesti? Imam baš dobrog piva ako vam se pije,gospodine Took?"Bilo je očito da će im farmer reći nešto više ako mu dadu malo vremena, pa su rado prihvatili njegov poziv.
"A što ćete s ovim psima?" tjeskobno ga upita Frodo.Farmer se nasmije.
"Neće vam oni ništa... Bar ako ih ja ne napujdam. Hajde, Pandžo! Deraču! Na mjesto!" uzvikne.
"Na mjesto, Vučino!"Na veliko olakšanje Froda i Sama, psi su se povukli i ostavili ih na miru.Pippin predstavi dvojicu suputnika farmeru.
"Ovo je gospodin Frodo Baggins" reče mu. "Možda ga se više ne sjećate, ali nekad je on živio u Brandy Hallu."Na prezime Baggins farmer se trgne i oštro pogleda Froda. Frodo je načas pomislio da se domaćin prisjetio ukradenih gljiva pa da će ga psima otjerati s farme, ali umjesto toga uhvati ga za mišicu.
"E, ovo je bogme još najčudnije od svega!" uzvikne.
"Vi ste gospodin Baggins? Uđite.Moramo porazgovarati."Ušli su u farmerovu kuhinju i posjedali oko širokog ognjišta. Gospođa Maggot iznese pivo u golemu bokalu i natoči iz njega četiri velika vrča. Bilo je dobro svareno pa Pippin nije imao što žaliti za Zlatnim grgečom. Sam je sumnjičavo srkao pivo. On je po naravi bio nepovjerljiv prema svim stanovnicima drugih dijelova Shirea, i nije bio sklon da se brzo sprijatelji s nekim tko je istukao njegova gospodara, pa ma koliko davno to bilo.Nakon dvije-tri primjedbe o vremenskim prilikama i izgledima za poljoprivredu(koji nisu bili ništa gori od uobičajenih), farmer Maggot odloži vrč i pogleda ih sve redom.
"A sad, gospodine Peregrine" reče "otkud nam vi to stižete, i kamo ste se zaputili?Da niste možda meni došli u posjet? Ako jeste, prošli ste pokraj mog ulaza a da vas nisam ni vidio."
"Ma nismo" odgovori Pippin. "Da vam kažem po istini, kad ste je već pogodili,stigli smo do vas s druge strane: preko vaših polja. Ali to je bilo sasvim slučajno. Zalutali smo u šumi, tamo negdje oko Woodhalla, dok smo gledali kako da prečacem dođemo do skele."
"Ako vam se žurilo, brže biste stigli cestom" reče farmer. "Ali nisam se ja zbog toga uzrujao. Vi smijete slobodno prolaziti mojom zemljom, gospodine Peregrine, ako vam je baš do toga. Pa i vi, gospodine Bagginse... iako bih sve rekao da još volite gljive."Nasmije se.
"O da, sjećam se ja vašeg imena. Sjećam se vremena kad je mladi Frodo Baggins bio jedan od najgorih mladih vucibatina u Bucklandu Ali nisu mi sad bile gljive na pameti. Upravo malo prije nego što ste vi naišli, čuo sam za vaše prezime Baggins. Što mislite, što me je pitao onaj čudni svat?"Svi su jedva čekali da nastavi.
"E pa" proslijedi farmer prelazeći s uživanjem na stvar "dojahao je na veliku crnu konju do mojih vratnica, koje su slučajno bile baš otvorene, i produžio sve do kućnih vrata. I on je bio sav crn, zaogrnut pelerinom i zakukuljen, kao da ne želi da ga itko prepozna.
“E pa, što ovaj traži u Shireu?” pomislio sam u sebi. Mi s ove strane granice ne viđamo mnogo Velikih ljudi, a bogme nisam nikad ni čuo za nekoga kao što je taj crni tip.
“Dobar dan vam želim!” velim ja njemu i priđem mu. “Ovaj put vam nikud ne vodi, a kamo god išli, najbrže će vam biti da se vratite na cestu.” Nije mi se ni najmanje sviđao, a kad mu je Pandža prišao, onjušio ga je i zaskvičao kao da ga je tko ubo, pa je podvio rep i otprašio zavijajući. A onaj se crni ukipio na konju.
“Dolazim s one strane”, rekne mi, polako i ukočeno, pa pokaže, molim vas lijepo,tamo na zapad, preko mojih polja. “Jeste li vidjeli Bagginsa?” upita me nekim čudnim glasom pa se sagne nada me. Nisam mu mogao vidjeti lice, tako mu je nisko bila kukuljica. Osjetio sam kako su me podišli žmarci. Ali nije mi išlo u glavu kako može tako slobodno jahati po mojoj zemlji.
“Odlazite!” reknem mu.
“Nema ovdje nikakvih Bagginsa. Nisu oni iz ovog kraja.Najbolje će biti da se vratite u Hobbiton... samo ovaj put izvolite natrag cestom.”
“Baggins je otišao od kuće” veli on meni šaptom.
“I na putu je ovamo. Nije daleko odavde. Ja ga tražim. Ako naiđe, hoćete li mi reći? Drugi put ću doći sa zlatom”.
“Nećete bogme”, reknem mu ja.
“Nego ćete lijepo otići tamo gdje spadate, i to glavom bez obzira. Dajem vam minutu vremena, a onda ću pozvati pse.”On prosikće nešto, možda je to bio smijeh a možda i nije, a onda natjera konja pravo na mene, tako da sam u zadnji čas odskočio u stranu. Pozvao sam pse, ali se on okrene i odjaše kao munja kroz vratnice putem prema nasipu. Što vi velite na to sve skupa?"

 

[Златоуст]

Frodo je sjedio časak gledajući u vatru, ali je mislio samo na to kako će, zaboga,njih trojica stići do skele. Ne znam što bih vam rekao" reče napokon.
"Onda ću vam ja reći" nastavi Maggot. "Niste vi nikad smjeli, gospodine Frodo,otići tamo među onaj svijet u Hobbitonu. Ono vam je čudan svijet." Sam se promeškolji na stolici i pogleda farmera prijekim okom.
"Ali vi ste oduvijek bili lakouman dečko. Kad sam čuo da ste se odselili iz Brandybucka i otišli živjeti kod onog starog gospodina Bilba,odmah sam znao da ćete imati neprilika. Pazite što vam kažem, sve vam je to od onih čudnih poslova gospodina Bilba. Kažu da se on domogao para na čudan način u stranim zemljama. Možda ima nekih koji bi dali ne znam što da saznaju što je s onim silnim zlatom i draguljima koje je, kako čujem, zakopao u brijegu u Hobbitonu?"Frodo je šutio – prilično su ga uznemirila farmerova pronicava nagađanja.
"Pa dobro, gospodine Frodo" proslijedi Maggot. "Drago mi je što ste bili toliko pametni da se vratite u Buckland. Ja vam savjetujem da tu i ostanete! I nemojte se družiti s tim stranjskim svijetom. U ovom ćete kraju steći prave prijatelje. Ako vas bude još tražio koji od tih crnih tipova, ja ću već izaći s njim na kraj. Reći ću mu da ste umrli, ili da ste otputovali iz Shirea, ili što god drugo želite. To bi moglo biti čak i istina; jer oni po svoj prilici traže staroga gospodina Bilba."
"Možda imate pravo" reče Frodo kloneći se farmerova pogleda i zureći u vatru.Maggot ga je zamišljeno promatrao.
"E, vidim ja da si vi mislite svoje" reče on. "Jasno je kao dan da niste slučajno vi i taj jahač istog dana došli ovamo, i možda moje vijesti i nisu, na kraju krajeva, za vas baš neke vijesti. Ne tražim ja da mi vi kažete nešto što ste nakanili zadržati za se, ali vidim da ste u nevolji. Možda ovog časa mislite kako vam neće biti lako dokopati se skele a da vas ne ulove?"
"Upravo sam to i mislio" potvrdi Frodo. "Ali moramo sve učiniti da što prije stignemo do skele, a to nećemo moći ako budemo samo sjedili i razmišljali. Zato se bojim da moramo krenuti. Hvala vam najljepša na vašoj dobroti! Ja sam strepio od vas,gospodine Maggote, i od vaših pasa preko trideset godina, iako to vama možda zvuči smiješno. Šteta, mogao sam steći još jednog dobrog prijatelja. Sad mi je žao što ovako brzo odlazim. Ali možda ću se vratiti jednog dana – ako mi se ukaže prilika."
"Bit ćete uvijek dobro došli" reče Maggot. "Nego, nešto mi je palo na pamet.Uskoro će sunce zaći pa ćemo večerati, jer mi obično odlazimo na počinak čim padne mrak. Ako vi i gospodin Peregrin, svi skupa, možete ostati da prezalogajite s nama, bilo bi nam doista drago!"
"I nama bi bilo!" reče Frodo. "Ali, na žalost, moramo odmah krenuti dalje. I ovako ćemo do skele stići po mraku."
"Eh, čekajte malo! Htio sam reći da ću poslije večere upregnuti ponije u kola pa da ću vas odvesti do skele. To će vam prištedjeti poprilično pješačenja, a možda će vas poštedjeti i nekih drugih neugodnosti."Sad je Frodo zahvalno prihvatio domaćinov poziv, na veliko olakšanje Pippina i Sama. Sunce je već bilo zašlo za bregove na zapadu i svjetlo je slabilo. U kuhinju su došla dva Maggotova sina i tri kćeri. Iznijeli su na veliki stol izdašnu večeru. Upaljene su svijeće i podložena vatra. Gospođa se Maggot užurbala amo-tamo. Došla su i dva-tri hobita koji su živjeli na farmi. Ubrzo ih je četrnaestoro sjedilo za stolom. Piva je bilo napretek, a bila je tu i pozamašna zdjela sa gljivama i šunkom, uz još mnogo drugih seljačkih jela. Psi su ležali kraj vatre, grickali kožice i krckali kosti.Čim su povečerali, farmer je sa sinovima izašao van s fenjerom u ruci pa su izvukli kola. Kad su gosti izašli za njima, u dvorištu je bio mrak. Putnici su ukrcali svoje naprtnjače i popeli se na kola. Farmer je sjedio na kočijaškom sjedalu i ošinuo bičem dva stamena ponija. Žena mu je stajala na osvijetljenim otvorenim vratima.
"Čuvaj se, Maggote!" doviknula je mužu. "Nemoj se svađati s neznancima, i odmah se vrati!"
"Hoću!" odgovori joj on i potjera kola kroz vratnice. Nije više bilo ni daška vjetra.Noć je bila mirna i tiha, a zrak prohladan. Vozili su bez svjetla pa se nisu žurili. Iza jedno dvije milje došli su do kraja puteljka, prešli preko duboka jarka i popeli se uz kratak uspon do puta na visoku nasipu.Maggot je sišao s kola i bacio pogled na obje strane, sjevernu i južnu, ali u mraku nije ništa vidio niti je u mirnu zraku išta čuo. Tanki pramenovi riječne magle visili su nad nasipima i gmizali po poljima.
"Bit će gusta magla" reče Maggot "ali neću paliti fenjere dok ne okrenem natrag.Čut ćemo svakoga na cesti mnogo prije nego što ga sretnemo."Od Maggotove farme do skele bilo je pet milja ili nešto malo više. Hobiti su se dobro umotali, ali su napeto osluškivali neće li čuti štogod drugo osim škripe kotača i laganog klip-klop ponijevskih kopita. Frodu se činilo da se kola kreću sporije od puža.Pippin je uza nj drijemao klimajući glavom, ali je Sam piljio naprijed, u maglu što se dizala.Napokon su stigli do puta koji je vodio do skele. Put bijaše označen sa dva visoka bijela stupa što su se iznenada pomolila na desnoj strani. Farmer Maggot pritegne uzde i kola se zaustave škripeći. Upravo su se počeli izvlačiti iz kola kadli odjednom začuju ono od čega su svi strepili: konjski topot na cesti pred sobom, topot koji im se primicao.Maggot skoči s kola i stane uz ponije držeći ih za glave i piljeći u tamu. Klipaklapa,klipa-klapa, jahač se sve više primicao. Topot je djelovao još bučnije u mirnom zraku obavijenom maglom.
"Najbolje da se vi sakrijete, gos'n Frodo" usplahireno će Sam. "Lezite u kola i pokrijte se gunjevima, a mi ćemo već otpraviti ovog jahača na drugu stranu!"Sam se ispentra iz kola i priđe farmeru. Crni jahači morali bi ga najprije pregaziti kad bi se htjeli približiti kolima.Klapa-klapa, klapa-klapa. Jahač samo što nije stigao do njih.
"Hej vi tamo!" vikne farmer Maggot. Topot naglo utihne. Učinilo im se da naziru spodobu zaogrnutu crnom pelerinom u mraku, korak-dva ispred njih.
"E pa, da vidimo!"reče farmer pa dobaci uzde Samu i zakorakne naprijed. "Da se niste ni maknuli! Što želite i kamo idete?"
"Tražim gospodina Bagginsa. Da ga niste možda vidjeli?" reče prigušenim glasom... ali to bijaše glas Merryja Brandybucka. Otkrije se zamračen fenjer i svjetlo padne na farmerovo zgranuto lice.
"Gospodine Merry!" usklikne on.
"Pa da, naravno! A što ste mislili, tko sam?" upita ga Merry primičući mu se. Kad je izronio iz magle i njihove se strepnje raspršile, reklo bi se da se Merry iznenada smanjio na normalnu veličinu hobita. Jahao je ponija, s omotanim šalom oko vrata i preko brade, da se zaštiti od magle.Frodo skoči s kola da se pozdravi s njim.
"No, konačno si stigao!" reče Merry. "Već sam se pitao hoćete li uopće danas stići,baš sam krenuo na večeru. Kad se magla bila spustila, pošao sam vam u susret i odjahao
do Stocka da vidim niste li možda pali u koju grabu. Ali neka sam proklet ako znam s koje ste strane došli. Gdje ste ih našli, gospodine Maggote? Da niste možda u svojoj bari za patke?"
"Nisam, nego sam ih ulovio u ometanju svoga posjeda" odgovori farmer "malo je falilo da ne nahuckam na njih pse. Ispričat ću vam svakako poslije cijelu priču. A sad, s oproštenjem, gospodine Merry, gospodine Frodo i ostali, najbolje će biti da ja okrenem kući. Žena će mi se zabrinuti zbog sve gušćeg mraka."Potjera kola unatrag i okrene ih.
"E pa, laku noć svima" reče. "Ovo je bio čudnovat dan, o tom nema dvojbe. Ali sve je dobro što se dobro svrši, iako možda ne bismo smjeli to reći prije nego što stignemo kući. Ne mogu reći da se neću radovati kad se vratim." Pa upali fenjere i popne se na kola.Odjednom izvadi veliku košaru ispod sjedala.
"Umalo da nisam zaboravio" nadoda.
"Ovo je moja žena spremila za gospodina Bagginsa, s najboljim željama."Pa pruži Frodu košaru i odveze se ispraćen zborom zahvala i pozdrava “laku noć”.Gledali su za blijedim krugovima svjetala oko njegovih fenjera kako se gube u maglovitoj noći. Odjednom se Frodo nasmije – iz pokrivene košare koju je držao u ruci dizao se miris gljiva.

 

[Zauz]

Hvala ti na fenomenalnoj temi .

 

[Златоуст]

JEDNA RAZOTKRIVENA UROTA

E sad će biti najbolje da i mi požurimo kući" reče Merry. "Vidim ja da ima nešto čudnovato u svemu ovome, ali to mora čekati dok ne stignemo na cilj.Krenuli su prilaznim putom do skele, ravnim, dobro održavanim i obrubljenim velikim okrečenim kamenovima. Iza stotinjak metara stigli su do obale rijeke, gdje se nalazila široka drvena platforma pristaništa. Uz nju je bila usidrena velika ravna skela.Bijele bitve na samoj obali odsijevale su pri svjetlu dviju svjetiljaka na visokim stupovima. Uz njih se u ravnim poljima vila izmaglica nad živicama ali je voda ispred njih bila tamna, samo se nekoliko pramenova poput pare kovitlalo među trskom uz obalu.Činilo se da na drugoj obali nema toliko magle.Merry je poveo svoga ponija preko mostića na skelu, a ostali su ga slijedili. Zatim se Merry polagano otisnuo dugačkom motkom od obale. Brandywine je tekao pred njima,spor i širok. Obala je na drugoj strani bila strma, a od pristaništa je uza strminu vodila vijugava staza. Ondje su žmirkale svjetiljke. Straga se nazirao Buck Hill, na kojem su kroz pokretne velove magle svijetlili mnogobrojni okrugli prozori, crveni i žuti. Bijahu to prozori Brandy Halla, drevnog sjedišta porodice Brandybuck.Nekoć davno Gorhendad Oldbuck, glava porodice Oldbuck, jedne od najstarijih u Mlaki, pa i u Shireu, bio je prešao preko rijeke koja je prvobitno bila granica toga kraja na istoku. On je sagradio (i iskopao) Brandy Hall, prozvao se Brandybuck, te se tu nastanio i postao gospodar zapravo jedne male nezavisne zemlje. Porodica mu je sve više rasla, a nastavila je i poslije njega rasti, sve dok Brandy Hall nije zauzeo sav taj niski brežuljak,tako te je imao tri velika prednja ulaza, mnogo pokrajnjih i stotinjak prozora. Zatim su Brandybuckovi i njihova mnogobrojna posluga počeli posvuda unaokolo kopati, a poslije i graditi. Tako je nastao Buckland, gusto naseljen pojas zemlje između rijeke i Stare šume, svojevrsna kolonija Shirea. Njegovo je glavno selo bilo Bucklebury, smješteno na obalama i obroncima iza Brandy Halla.Ljudi su u Mlaki bili u dobrim odnosima s Bucklanđanima, a farmeri između Stocka i Rusheya priznavali su još vrhovnu vlast gospodara Halla (kako su nazivali glavu porodice Brandybuck). Ali većina pučanstva u starom Shireu smatrala je Bucklanđane neobičnim svijetom, napol strancima tako reći, iako se zapravo nisu mnogo razlikovali od ostalih hobita u sve četiri Četvrti. Samo su se u nečemu razlikovali – voljeli su čamce, a neki su od njih znali i plivati.
Njihov je kraj bio isprva nezaštićen s istočne strane, ali su na toj strani podigli živicu – Živu ogradu. Zasadili su je bili prije mnogo pokoljenja, pa je sad bila gusta i visoka jer su je neprekidno njegovali. Protezala se sve od mosta na Brandywineu, poput velike petlje koja zavija od rijeke pa sve do Živokraja (gdje Withywindle uvire iz šume u Brandywine) – dobrih dvadeset milja s kraja na kraj. Ali dakako da to nije bila savršena zaštita. Bucklanđani su se poslije mraka zaključavali, a ni to nije bilo uobičajeno u Shireu.Skela se polako kretala preko vode. Približavali su se obali Bucklanda. Sam jedini u družini nije još bio na drugoj strani rijeke. Obuzimao ga je čudan osjećaj dok je voda polako žuborila pokraj njih – da stari život ostaje za njim u magli, a da pred njim leži mračna pustolovina. Počešao se po glavi i načas požalio što gospodin Frodo nije radije ostao mirno živjeti u Vrećastom vijencu.Četvorica hobita zakorače sa skele. Merry je vezao skelu, a Pippin je već vodio ponija uz stazu kad Sam (koji je gledao za sobom kao da se oprašta sa Shireom) prošapće promuklim glasom:
"Pogledajte, gospodine Frodo! Vidite li štogod?"
Na suprotnom pristaništu, ispod dalekih svjetiljaka, nazirala se nečija prilika –nalik na mračan, crn zavežljaj ostavljen na drugoj strani. Ali dok su tako gledali, činilo seda se prilika kreće i klati amo-tamo, kao da pretražuje tlo. Zatim se odšuljala, ili se pognuta povukla, u tamu onkraj svjetiljaka.
"Što li je to, Shirea mi?" uzvikne Merry.
"Nešto što nas prati" odgovori Frodo. "Ali nemoj me sad više ništa pitati! Hajdemo brže-bolje odavde!"Pohitali su stazom do vrha obale, a kad su se osvrnuli, druga je obala bila obavijena maglom pa nisu više ništa mogli vidjeti.
"Hvala nebesima što ne držite nikakve čamce na zapadnoj obali!" reče Frodo. "A mogu li konji preko rijeke?"
"Mogu jedino otići dvadeset milja na sjever do mosta... ili mogu preplivati rijeku" odgovori Merry. "Doduše, nisam nikad čuo da je neki konj preplivao Brandywine. Ali kakve veze imaju konji s tim?"
"Poslije ću ti reći. Hajdemo u kuću, tamo ćemo porazgovarati."
"Dobro! Ti i Pippin znate put, pa ću ja odjahati naprijed da javim Debelom Bolgeru da dolazite. Pobrinut ćemo se za večeru i ostalo."
"Mi smo rano večerali kod farmera Maggota" reče mu Frodo "ali mogli bismo još jedanput prezalogajiti."
"Pa i hoćete! Daj mi tu košaru!" reče Merry i odjaše dalje u mrak.Bilo je podaleko od Brandywinea do Frodove nove kuće u Crickhollowu. Buck Hill i Brandy Hall ostavili su bili na lijevoj strani, a negdje pred Buckleburyjem izbili su na glavnu cestu u Bucklandu koja vodi od mosta na jug. Idući njome oko pola milje na sjever, skrenuli su desno na neki puteljak. Njime su išli oko dvije milje gore-dolje kroz polja.Napokon su stigli do uskih vratnica u gustoj živici. U mraku nisu vidjeli ništa od kuće, koja je stajala malo dalje od puteljka usred širokog kruga travnjaka omeđenog pojasom od niskog drveća unutar vanjske živice. Frodo je izabrao ovu kuću zato što se nalazila u zabačenom kutku toga kraja, i što u blizini nije bilo nikakvih drugih nastambi.Moglo se ući i izaći neopaženo. Sagradili su je bili prije mnogo godina Brandybuckovi za svoje goste ili za članove porodice koji su željeli na neko vrijeme pobjeći od gužve u Brandy Hallu. Bijaše to starinska ladanjska kuća, nalik na hobitsku rupu koliko je god to bilo moguće – dugačka i niska prizemnica, s krovom od travnatog busenja, s okruglim prozorima i velikim okruglim vratima. Dok su išli od vratnica zelenom stazom, nisu vidjeli nikakva svjetla, prozori su bili zamračeni kapcima. Frodo je pokucao na vrata, a otvorio ih je Debeli Bolger. Prijazno svjetlo prospe se van. Obreli su se u široku predsoblju s vratima na obje strane; pred njima se pružao hodnik kroz sredinu kuće.
"E pa, što kažeš?" priupita Merry Froda dolazeći mu u susret hodnikom. "Potrudili smo se koliko smo mogli za ovo kratko vrijeme da se ovdje osjećaš kao kod kuće.Uostalom, Debeli i ja smo tek jučer stigli sa zadnjim tovarom."Frodo pogleda oko sebe. Zaista se osjećao kao kod kuće. Mnoge od njegovih najdražih stvari – ili Bilbovih stvari (živo su ga podsjećale u novoj sredini na njega) – bile su razmještene kao u Vrećastom vijencu, koliko je god to bilo moguće. Bijaše to ugodna udobna gostoljubiva kuća, pa ulovi sam sebe kako ga hvata želja da se doista ovdje nastani, da živi povučeno i na miru. Činilo mu se da nije pošteno što je svojim prijateljima zadao toliko posla, pa se iznova upita kako će im priopćiti vijest da ih mora napustiti tako brzo, zapravo odmah. Ipak, morat će im to reći još noćas, prije nego što odu na počinak.
"Divno je!" jedva nekako protisne. "Osjećam se gotovo kao da se nisam ni preselio."
Putnici su objesili svoje pelerine i odložili naprtnjače na pod. Merry ih povede kroz hodnik i otvori širom vrata na njegovu kraju. Iz sobe nahrupi svjetlo od vatre i dašak vodene pare.
"Kupaonica!" usklikne Pippin. "O blagoslovljen bio, Meriadoc!"
"Kojim ćemo se redom kupati?" priupita ih Frodo. "Da li prvo najstariji, ili prvo najbrži? U oba slučaja, ti ćeš biti zadnji, mladi gospodine Peregrine!"
"Prepustite vi radije meni da ja to sredim!" reče Merry. "Ne možemo započeti život u Crickholowu svađom oko kupke. U ovoj kupaonici imamo tri kade i kotao pun vrele vode. Imamo i ručnike, rogožine i sapune. Upadajte svi skupa i požurite!"

 

[Златоуст]

Merry i Debeli odu u kuhinju na drugom kraju hodnika da se pozabave posljednjim pripremama za povečerak. Iz kupaonice je dopiralo nadmetanje u pjesmi izmiješano s pljuskanjem i bućkanjem. Odjednom Pippin nadglasa ostalu dvojicu jednom od Bilbovih najdražih pjesama za kupanje.
Za večernju kupku hura sto puta,
Jer spere nam umornu prašinu s puta!
Za pjesmu s nama tek luđak ne mari:
O! Vrela vodo, plemenita stvari!
Kad kiša rominja to sladak je zvuk,
Ko potoka gorskog do doline huk;
Al bolja neg kiša il slap kad se ruši
Je voda za kupku što parom se puši.
A ledenu vodu mi lijevamo dnevno
U presahlo ždrijelo pogotovo revno;
Al pivo je bolje, kad grlo nam žeđa,
A vrela nam kupka miluje leđa.
Gle vesele vode što nebu stremi
Vodoskok suncu se sjaji i pjeni;
Al milijeg žubora dok voda se toči
Nema do kupke kad noge nam moči!
Razleglo se strašno pljuskanje i Frodov uzvik: Joooj! Činilo se da je dobar dio vode iz Pippinove kade, oponašajući vodoskok, šiknuo uvis. Merry priđe vratima i dovikne im:
"Kako bi bilo da sad večerate i izlijete pivo niz grlo?"
Frodo izađe iz kupaonice brišući kosu.
"U zraku je toliko vode da radije idem u kuhinju da se obrišem do kraja" reče.
"Majko moja!" usklikne Merry kad je zavirio u kupaonicu. Kameni pod plivao je u vodi. "Peregrine, ovo ćeš ti sve obrisati prije nego što dobiješ nešto za jelo" reče. "Požuri se, nećemo te dugo čekati."
Večerali su u kuhinji za stolom kraj vatre.
"Vas trojica nećete valjda opet jesti gljive?" priupita ih Fredegar bez mnogo nade.
"Hoćemo, hoćemo!" uzvikne Pippin.
"To su moje gljive!" reče Frodo. "Gospođa Maggot, kraljica farmerskih žena, dala ih je meni. Maknite te svoje lakome ruke da vas poslužim gljivama."
Hobiti prema gljivama osjećaju strast koja nadmašuje čak i najveću lakomost među Velikim ljudima. Ta činjenica dijelom može objasniti duge izlete mladoga Froda u glasovita polja Mlake i gnjev oštećenog Maggota. Ovaj put bilo je gljiva napretek, čak i prema hobitskim mjerilima. Bilo je nakon toga i mnogo drugih jela, a kad su se svi dosita najeli, čak je i Debeli Bolger uzdahnuo od užitka. Odgurnuli su stol u stranu i prikučili stolice vatri.
"Poslije ćemo sve to pospremiti" reče Merry. "A sad mi pričajte! Sve bih rekao da ste doživjeli kojekakve pustolovine bez mene, što nije pošteno. Želim čuti potpuni izvještaj, a najviše me zanima što je to bilo sa starim Maggotom, i zašto mi je ono kazao. Gotovo bih rekao da je bio prestrašen, ako je tako nešto uopće moguće."
"Svi smo mi prestrašeni" reče Pippin nakon kraće stanke za koje je Frodo šutke zurio u vatru. "I ti bi se prestrašio da su ti dva dana Crni jahači bili za petama."
"A tko su vam ti Crni jahači?"
"Crne spodobe što jašu na crnim konjima" odgovori Pippin. "Ako Frodo neće da govori, onda ću ja ispričati cijelu priču od početka."
Pa ispripovjedi sve o njihovu putovanju od onog časa kad su krenuli iz Hobbitona.Sam ga je podržavao klimajući glavom i uzvikujući. Frodo je i dalje šutio.
"Da nisam vidio onu crnu priliku na pristaništu, rekao bih da ste sve to izmislili... i da nisam čuo onaj čudni prizvuk u Maggotovu glasu" reče Merry. "Kako ti, Frodo, sve to tumačiš?"
"Naš bratić Frodo bio je dosad vrlo zatvoren" reče Pippin "ali je kucnuo čas da se otvori pred nama. Sve dosad nismo čuli ništa o tome što je posrijedi osim nagađanja farmera Maggota da je to u nekoj vezi s blagom staroga Bilba."
"To je bilo puko nagađanje" brže-bolje će Frodo. "Maggot ništa ne zna."
"Stari je Maggot pronicav čovo" reče Merry. "Iza njegova okrugla lica zbiva se štošta što ne izlazi na vidjelo u njegovim riječima. Čuo sam da je svojedobno odlazio u Staru šumu, a na glasu je i da zna podosta čudnovatih stvari. Ali bar nama, Frodo, možeš reći što misliš o njegovu nagađanju."
"Ja mislim" polako će Frodo "da je on dobro tu nešto nanjušio, koliko je mogao.Postoji doista veza između Bilbovih starih pustolovina i razloga zašto Jahači traže njega ili mene, ili bi možda bilo bolje reći zašto tragaju za nama. Isto tako, bojim se, ako vas baš zanima, da posrijedi nije nikakva šala, i da ja nisam na sigurnome ni ovdje ni bilo gdje drugdje."Obiđe pogledom prozore i zidove kao da se boji da će se prozori i zidovi odjednom srušiti. Ostali ga šutke pogledaju i razmijene značajne poglede među sobom.
"Sad će sve to izbiti iz njega" šapne Pippin Merryju. Merry klimne glavom.
"Pa dobro!" reče Frodo napokon uspravljajući se na stolici i izravnavajući leđa kao da je donio odluku. "Ne mogu to više tajiti pred vama. Moram vam svima nešto priznati.Samo što ne znam odakle da počnem."
"Možda bih ti ja mogao pomoći" tiho će Merry "tako što ću nešto od toga sam kazati."
"Kako to misliš?" priupita ga Frodo gledajući ga uznemireno.
"Pa evo ovako, dragi moj Frodo, ti se osjećaš jadno zato što ne znaš kako da se oprostiš s nama. Dakako da si nakanio otputovati iz Shirea. Ali opasnost ti je zaprijetila prije nego što si se nadao, pa si sad odlučio otputovati odmah. A ne da ti se. Baš nam te je žao."
Frodo otvori usta, ali ih ponovo zatvori. Izraz iznenađenja na njegovu licu bijaše toliko smiješan da se svi nasmiju.
"Dragi moj stari Frodo!" reče Pippin. "Zar si ti zbilja mislio da ćeš nam svima zamazati oči? Nisi bio ni približno dovoljno oprezan ni lukav! Očito je da si se spremao otputovati i da si se opraštao sa svim svojim omiljenim mjestima cijele ove godine od mjeseca travnja. Svaki čas smo te slušali kako mrmljaš: “Pitam se hoću li ikad više baciti pogled na ovu dolinu”, i slično. Pa kako si se samo pretvarao da si ostao bez novca i da zaista moraš prodati svoj voljeni Vrećasti vijenac onim Sackville-Bagginsovima! I kako si povjerljivo razgovarao s Gandalfom!"

 

[Златоуст]

"Nebesa!" usklikne Frodo. "A ja mislio da sam i oprezan i lukav. Ne znam što bi Gandalf na ovo rekao. Pa zar zbilja svi u Shireu pričaju o mom odlasku?"
"Ma ne!" odgovori mu Merry. "Ne brini ti zbog toga! Dakako da to neće zadugo ostati tajna, ali mislim da zasad još jest i mislim da za nju znamo samo mi urotnici.Uostalom, ne smiješ zaboraviti da te mi dobro poznajemo i da smo često s tobom. Obično naslućujemo što misliš. Ja sam i Bilba dobro poznavao. Da ti pravo kažem, promatrao sam te prilično pomno otkako je on otišao. Mislio sam da ćeš kad-tad otići za njim;zapravo sam očekivao da ćeš još prije otići; pa smo u posljednje vrijeme bili prilično zabrinuti. Strašno smo se bojali da nam ne umakneš, da iznenada ne odmagliš, sam samcat, kao što je i on učinio. Za sve vrijeme od onog proljeća držali smo te na oku i štošta planirali na svoju ruku. Nećeš nam pobjeći samo tako."
"Ali ja moram otići" reče Frodo. "Tome nema lijeka, dragi moji prijatelji. Zaista je teško za sve nas, ali nema smisla da me zadržavate. Kad ste već toliko toga pogodili,molim vas da mi pomognete i da ne sprečavate moj odlazak!"
"Ti nas uopće ne razumiješ!" ustvrdi Pippin. "Ti doista moraš otići... ali zato moramo i mi. Merry i ja idemo s tobom. Sam je momak i pol i on bi skočio zmaju u ralje da te spasi, ako se ne bi baš sapleo, ali u toj svojoj opasnoj pustolovini trebat ćeš više od jednog suputnika."
"Dragi moji, najdraži hobiti!" reče Frodo, duboko ganut. "Ipak ne mogu to dopustiti. To sam već odavno izveo načistac sa samim sobom. Vi govorite o opasnosti, ali ne shvaćate o kakvoj je opasnosti riječ. Ovo nije nikakva potraga za blagom, nikakav put tamo i natrag. Ja ću upadati iz jedne pogibli u drugu."
"Dakako da je to nama jasno" odlučno će Merry. "Zato smo i odlučili da pođemo s tobom. Mi znamo da s tim Prstenom nema šale, ali ćemo dati sve od sebe da ti pomognemo u borbi protiv Neprijatelja."
"Prstenom!" ponovi Frodo, zgranut preko svake mjere.
"Da, Prstenom" reče Merry. "Dragi moj stari hobite, ti ne računaš na znatiželju svojih prijatelja. Ja već godinama znam za taj Prsten... zapravo još od prije nego što je Bilbo otišao; ali kako je on to očito smatrao svojom tajnom, šutio sam o tome dok nismo među sobom skovali urotu. Dakako da ja nisam Bilba poznavao tako dobro kao tebe, jer sam tada bio još premlad, a i on je bio oprezniji od tebe... ali nije bio opet dovoljno oprezan. Ako te baš zanima kako sam saznao za taj Prsten, ispričat ću ti."
"Da čujem!" protisne Frodo slabašnim glasom.
"Sackville-Bagginsovi su mu zapaprili kao što se moglo i očekivati. Jednog dana,otprilike godinu dana prije proslave, slučajno sam prolazio cestom kad sam spazio Bilba ispred sebe. Iznenada su se u daljini pojavili i Sackville-Bagginsovi, išli su prema nama.Bilbo je usporio korak, a onda, hokus-pokus: nestao! Ja sam se toliko zgranuo da sam jedva sačuvao toliko prisebnosti da se sakrijem na neki običniji način; provukao sam se kroz živicu i produžio dalje poljem s druge strane živice. Kad su Sackville-Bagginsovi prošli, izvirio sam kroz živicu i ugledao Bilba baš kad se iznenada ponovo pojavio.Primijetio sam odsjaj zlata dok je nešto stavljao u džep na hlačama. Nakon toga sam držao oči širom otvorene. Zapravo, priznat ću vam da sam ga uhodio. Ipak, recite i sami da je to bila velika kušnja, a meni nije bilo još ni dvadeset godina. Vjerojatno sam jedini u Shireu, osim tebe, Frodo, vidio i tajnu knjigu staroga momka."
"Pročitao si njegovu knjigu!" uzvikne Frodo. "Tako mi nebesa zar baš ništa nije sigurno na ovome svijetu?"
"Nije previše sigurno, rekao bih" reče Merry. "Ja sam ipak samo zavirio u tu njegovu knjigu, pa i to sam jedva uspio. Nikad je nije nigdje ostavljao ležati. Zanima me što je bilo poslije s njom. Volio bih je još jednom pogledati. Je li možda kod tebe, Frodo?"
"Nije. Nije ostala u Vrećastom vijencu. Bit će da ju je odnio sa sobom."
"E pa, kako rekoh" nastavi Merry "zadržao sam što sam znao za sebe sve do ovoga proljeća, kad je situacija postala ozbiljna. Tada smo i skovali urotu. A kako smo i mi bili ozbiljni, i nije nam bilo do šale, nismo bili ni previše obzirni. Ti si prilično tvrd orah, a Gandalf je još tvrđi. Ali, ako baš želiš upoznati našega glavnog detektiva, mogu ti ga sad odmah predstaviti."
"Gdje je?" upita ga Frodo gledajući oko sebe kao da očekuje da će iz ormara izaći nekakva zakrinkana mračna figura.
"Naprijed, Sam!" reče Merry a Sam ustane, sav crven u licu. "Evo našeg sakupljača obavijesti! I mogu ti reći da ih je podosta sakupio prije nego što je napokon uhvaćen na djelu. Nakon toga je, moglo bi se reći, sâm smatrao da je tek na uvjetnoj slobodi, pa nam je presušio taj izvor obavijesti."
"Sam!" uzvikne Frodo baš kao da ne može biti većeg iznenađenja. Nikako nije bio načisto da li ga obuzima gnjev, veselje, olakšanje, ili se jednostavno osjeća glupo.
"Da, gospodine!" potvrdi Sam. "Molim vas da mi oprostite, gospodine! Ali nisam vam želio nikakvo zlo, Frodo, pa ni gospodinu Gandalfu, uostalom. On je, pazite, bio toliko pametan, kad ste vi rekli da ćete poći sami, da je kazo: Nemoj! Povedi nekog u koga se možeš pouzdat!"
"Ali sad bih rekao da se zbilja ni u koga ne mogu pouzdati" reče Frodo. Sam ga je neveselo gledao.
"Sve zavisi od toga što želiš" ubaci Merry. "Možeš se pouzdati u nas da ćemo ostati uza te i kad zagusti... do posljednjeg daha. Možeš se isto tako pouzdati u nas da ćemo čuvati svaku tvoju tajnu... bolje nego što je i ti sam čuvaš. Ali ne možeš se pouzdati u nas da ćemo te pustiti da se sam suočiš s pogiblima i da odeš bez riječi. Mi smo ti prijatelji, Frodo. Uglavnom, tako ti je to. Mi znamo većinu onoga što ti je rekao Gandalf. Znamo mnogo toga o Prstenu. Strašno se bojimo... ali idemo s tobom, ili za tobom kao lovački psi."
"Na kraju krajeva gospodine" nadoda Sam "trebalo je da poslušate savjet vilenjaka.Gildor vam je lijepo reko da povedete one koji su voljni poć s vama, ne možete reć da vam nije reko."
"Ne kažem da nije" otpovrne Frodo gledajući Sama, koji se cerekao. "Ne kažem da nije, ali neću ti više nikad vjerovati da spavaš, pa makar koliko hrkao. Udarit ću te svom snagom nogom, da se uvjerim. A vi ste zbilja prepredeni lupeži!" dometne obraćajući se ostalima. "No blagoslovljeni da ste!" nasmije se, ustane i podigne ruke uvis. "Predajem se. Poslušat ću Gildorov savjet. Da opasnost nije tako velika, zaplesao bih od radosti. Pa i ovako sam sretan, sretniji nego što sam odavno bio. Neprestano sam strepio od ove večeri."
"Izvrsno! To smo dakle sredili. Tri puta hura za zapovjednika Froda i njegovu družinu!" zagrajali su svi skupa i zaplesali oko njega. Merry i Pippin su zapjevali pjesmu koju su očito imali spremnu za ovu prigodu.Spjevana je po uzoru na patuljačku pjesmu koja je nekoć davno potaknula Bilba na njegovu pustolovinu, i pjevala se na istu melodiju:
Ti zbogom ćeš reći i kući i peći!
Ni vjetar ni kiša nek te ne spriječi,
I kreni na put još zarana, prije prve svjetlosti dana
Kroz šumu i goru što ti se priječi.
K Rivendellu, ka dolini, ti se vini,
K vječnome gaju i vilinskoj domovini,
A glib i krš za sobom pusti, hitro, hitro k dolu se spusti;
A kud ćemo poslije, to ne znamo ni mi.
Zlo plete niti, jezom želi ispuniti,
Dok zvjezdan svod tvoj krevet će biti,
Al svi znaju da na kraju svačije muke jednom staju,
Put je dalek, al ćeš pothvat obaviti!
I zato na put još zarana!
Prije prve svjetlosti dana!
"Izvrsno!" reče Frodo. "Ali, ako je tako, onda još moramo svašta obaviti prije nego što odemo na počinak... pod krovom, barem još noćas."
"Ah! Pa to je ipak bila samo pjesma!" reče Pippin. "Zar zbilja kaniš krenuti prije praskozorja?"
"Ne znam" odgovori Frodo. "Bojim se onih Crnih jahača, a uvjeren sam da je opasno ostati dugo na jednom mjestu, pogotovo ovdje kamo se zna da sam krenuo. Pa i Gildor mi je savjetovao neka ne čekam, iako bih se vrlo rado vidio s Gandalfom.Primijetio sam da se čak i Gildor uznemirio kad je čuo da se Gandalf uopće nije pojavio.To zapravo zavisi od dvije stvari. Koliko brzo mogu Jahači stići u Bucklebury? I koliko brzo možemo mi krenuti? Potrebno je izvršiti mnogo priprema."

 

[Златоуст]

"Odgovor na ovo drugo pitanje glasi da možemo krenuti u roku od sat vremena" reče Merry. "Ja sam praktički pripremio sve što treba. U staji s druge strane polja imamo
šest ponija, imamo spremne sve zalihe i opremu, osim nešto dodatne odjeće i pokvarljive
hrane."
"Čini mi se da je ta vaša urota bila vrlo temeljita" reče Frodo. "Ali što ćemo sa Crnim jahačima? Ne bi li bilo opasno čekati još jedan dan na Gandalfa?"
"Sve to zavisi od tvoga mišljenja što će Jahači učiniti ako te ovdje nađu" odgovori Merry. "Dakako da su već mogli stići ovamo ako ih nisu zaustavili na Sjevernim vratima gdje Živica dopire sve do rijeke s ove strane mosta. Čuvari ih po svoj prilici ne bi propustili noći, iako bi se oni ipak mogli probiti. Mislim da bi ih čak i danju pokušali spriječiti da uđu, barem dok ne bi poslali poruku poglavaru Halla... jer bi im bio sumnjiv izgled tih Jahača i jamačno bi ih se uplašili. Ali dakako da se Buckland ne bi mogao dugo odupirati odlučnom napadu. Moguće je da bi ujutro propustili čak i Crnog jahača koji bi ih pitao za gospodina Bagginsa, jer ovdje gotovo svi znaju da ti dolaziš u Crickhollow."Frodo je sjedio neko vrijeme zamišljen.
"Odlučio sam se" prozbori napokon. "Krećem sutra, u cik zore. Ali ne idem cestom, bilo bi mi sigurnije ovdje čekati nego ići cestom. Ako prođem kroz Sjeverna vrata, odmah će se pročuti da sam otišao iz Bucklanda, umjesto da to ostane tajna bar još nekoliko dana. Štoviše, most i Istočna cesta blizu granice sigurno će biti pod nadzorom,ušao koji Jahač u Buckland ili ne ušao. Ne znamo koliko ih ima, ali ima ih najmanje dvojica, ako ne i više. Jedino što mi preostaje jest da krenem u potpuno neočekivanu smjeru."
"Ali to može značiti samo u Staru šumu!" zgrozi se Fredegar. "Ne mislite valjda krenuti tamo? To bi vam bilo isto tako opasno kao i Crni jahači."
"Nije baš tako" reče Merry. "Plan zbilja zvuči očajnički, ali mislim da Frodo ima pravo. To je jedini način da odemo a da nas nitko ne počne odmah progoniti. Uz malo sreće, mogli bismo steći veliku prednost."
"Ali u Staroj šumi nećete imati sreće" prigovori mu Fredegar. "Tamo nikad nitko nije imao sreće. Zalutat ćete. Nitko ne ide u tu šumu."
"Ma idu, kako ne bi išli!" reče Merry. "Brandybuckovi idu u nju... ponekad, kad im baš puhne u glavu. Mi imamo tamo tajni ulaz. I Frodo je tamo bio, jednom davno. A ja sam bio nekoliko puta, obično po danu, naravno, kad je drveće pospano i prilično mirno."
"Pa dobro, radite kako mislite da je najbolje!" reče Fredegar. "Ja se više bojim Stare šume nego ičega drugog, ali moj glas ne vrijedi mnogo jer ne idem s vama na put.Ipak, drago mi je što će netko ostati ovdje tko će moći reći Gandalfu što ste učinili, kad se on napokon pojavi, kao što sam uvjeren da će se pojaviti."
Koliko god bio privržen Frodu, Debeli Bolger nije želio napustiti Shire niti vidjeti što se nalazi izvan njegovih granica. Njegova je obitelj bila porijeklom iz Istočne četvrti,točnije iz Budgeforda u Bridgefieldsu, ali nikad nije bio prešao preko mosta na Brandywineu. Njegova je zadaća bila, prema prvobitnim planovima urotnika da ostane i izađe nekako na kraj s radoznalim svijetom te da što dulje održi privid da gospodin Baggins još stanuje u Crickhollowu. Ponio je bio čak i nešto stare Frodove odjeće da mu pomogne u igranju njegove uloge. Nitko od njih nije ni slutio koliko bi ta uloga mogla biti opasna.
"Izvrsno!" reče Frodo kad su mu iznijeli plan. "Inače ne bismo mogli ostaviti za sobom nikakvu poruku za Gandalfa. Dakako da ja ne znam da li ti Jahači znaju čitati, ali ne bih se usudio ostavljati pisanu poruku za njega, za slučaj da oni upadnu u ovu kuću i pretraže je,Ali, ako je Debeli voljan čuvati ovu tvrđavu, tako da mogu biti siguran da će Gandalf saznati na koju smo stranu otišli, onda za mene nema više dvojbe. Sutra rano izjutra krećem u Staru šumu."
"Dobro, to je riješeno" reče Pippin. "Sve u svemu, milija mi je naša zadaća nego zadaća Debeloga... čekati ovdje dok ne dođu Crni jahači."
"Čekaj ti samo dok dobro zađeš u tu šumu" reče mu Fredegar "požalit ćeš još što nisi ovdje sa mnom sutra u ovo doba."
"Nema smisla više razglabati o tome" reče Merry. "Moramo se još urediti i obaviti posljednje pripreme za put prije nego što odemo na počinak. Probudit ću vas prije zore."
Kad je naposljetku legao, Frodo nije mogao dugo zaspati. Boljele su ga noge. Bilo mu je drago što će sutra jahati. Napokon je utonuo u mutan san, u kojem je gledao kroz neki visoki prozor na tamno more od zapletenog drveća. Duboko dolje među korijenjem čuo je kako neka stvorenja puze i nešto njuše. Slutio je da će ga kad-tad nanjušiti.Zatim je začuo nekakav šum u daljini. U prvi je mah pomislio da to snažan vjetar puše kroz krošnje u šumi. A onda je pojmio da to nije vjetar nego huka mora iz daljine.Iznenada opazi da je na čistini. Oko njega ipak nije bilo drveća. Bio je na nekoj mračnoj vrištini, a u zraku je osjećao čudan slan miris. Uzgledavši, spazio je pred sobom visoku bijelu kulu kako stoji sama na visoku grebenu. Obuzme ga silna želja da se popne na kulu i baci pogled na more. Počne se pentrati uz greben prema kuli, ali iznenada sine svjetlo na nebu i razlegne se grmljavina.

 

[Златоуст]

STARA ŠUMA

Frodo se iznenada probudi. U sobi je još bio mrak. Merry je stajao pred njim držeći u jednoj ruci svijeću, a drugom lupajući po vratima.
"Dobro, dobro, što je?" upita ga Frodo, svejednako uzdrman i smeten.
"Što je!" uzvikne Merry. "Vrijeme je da ustaneš! Četiri i pol je i velika je magla.Hajde! Sam već pripravlja doručak. Čak je i Pippin na nogama. Ja sad idem osedlati ponije i dovesti onoga koji će nam nositi prtljagu. Daj probudi onu debelu lijenčinu! Mora ustati da nas bar isprati!"
Negdje iza šest sati petorica hobita bijahu spremni krenuti na put. Debeli Bolger još je zijevao. Tiho su se iskrali iz kuće. Merry je pošao naprijed vodeći natovarenog ponija stazom što je vodila kroz čestar iza kuće, a onda je udario prečacem preko nekoliko polja. Lišće se na drveću ljeskalo, a sa svake grančice kapala je voda. Trava bijaše siva od hladne rose. Sve je mirovalo i daleki su se zvuci doimali bliski i jasni: perad je gakala u nečijem dvorištu, netko je zatvarao vrata u nekoj dalekoj kući.U staji su našli ponije, snažne konjiće kakve vole hobiti, ne osobito brze ali sposobne da rade po cijeli dan. Uzjahali su i uskoro zašli u maglu koja se nekako neodlučno otvarala pred njima i prijeteći ponovo zatvarala za njima. Pošto su jahali oko sat vremena, polako i bez riječi, iznenada ugledaju pred sobom Živicu. Bila je visoka i premrežena srebrnastom paučinom.
"Kako ćete ovuda proći?" upita ih Fredegar.
"Za mnom, vidjet ćeš!" reče Merry.
On skrene lijevo uz Živicu. Uskoro dođu do mjesta gdje je živica zavijala prema unutra, duž ruba jedne uvale. Malo dalje od Živice bijaše iskopan usjek koji se blago spuštao. Strane su mu bile ozidane opekom i postupno se uzdizale. Odjednom se nađu pred tunelom koji je uranjao duboko pod Živicu i izbijao na drugu stranu. Tu je Debeli Folger stao.
"Zbogom, Frodo!" reče. "Najradije bih da ne idete u tu šumu. Nadam se samo da vas neće trebati spašavati prije nego što prođe današnji dan. Ali želim vam svima mnogo sreće – danas i svakog dana!"
"Ako ne bude pred nama gorih stvari od Stare šume, onda će biti dobro" reče Frodo. "Reci Gandalfu neka se požuri Istočnom cestom, jer ćemo se uskoro vratiti na nju i produžiti dalje što brže budemo mogli."
"Zbogom!" poviču ostali, krenu kroz usjek i nestanu u tunelu.Unutra je bilo mračno i vlažno. Na drugom kraju naišli su na vrata od debelih željeznih rešetaka. Merry sjaše i otključa vrata, a kad su svi prošli kroz njih, zatvori ih za sobom. Vrata se bučno zaklope i brava škljocne. Taj je škljocaj zvučao zlokobno.
"Eto, tako!" reče Merry. "Sad ste napustili Shire, niste više u njemu nego na rubu Stare šume."
"A jesu li sve one priče o njoj istinite?"
"Ne znam na koje priče misliš" odgovori Merry. "Ako misliš na stare bau-bau priče koje su Debelom pričale dadilje, o goblinima, vukovima i sličnim stvorenjima, rekao bih da nisu. Ja bar u njih ne vjerujem. Ali ova šuma jest čudnovata. Sve je u njoj mnogo življe, svjesnije svega što se zbiva, da tako kažem, nego što su stvorenja u Shireu. Drveće u njoj ne voli neznance. Drže te na oku. Obično se zadovoljavaju time da te za dana drže samo na oku, i da ne čine bogzna što. Pokatkad najodbojnije stablo spusti koju granu, ili ispruži koji korijen, ili te zakvači dugačkom vriježom. Ali noću se može svašta dogoditi, tako bar pričaju. Ja sam bio svega dva-tri puta u njoj obnoć i to samo u blizini živice. Tad mi se činilo da se drveće došaptava, da prenosi novosti i govorkanja na nerazumljivu jeziku, a granje se njiše i pipa oko sebe iako nema vjetra. Doista se priča da se drveće kreće, da može opkoliti neznance i zadržati ih u obruču. Zapravo je nekad davno drveće napalo Živicu, došlo i ustobočilo se baš uz nju i nadvilo se nad nju. Ali došli su hobiti i posjekli na stotine stabala, napravili veliku lomaču u šumi i spalili sve zemljište u dugom pojasu istočno od Živice. Tada je drveće odustalo od daljnjih napada, ali je postalo vrlo odbojno. Još i sad postoji velika gola čistina na mjestu na kojem je gorjela lomača."
"A je li ovdje samo drveće opasno?" upita ga Pippin.
"Duboko u šumi i na drugoj strani žive kojekakva čudnovata bića" reče Merry "ili sam bar tako čuo, jer ja ih nikad nisam vidio. Ipak, netko utire staze. Kad god zađeš u šumu, naiđeš na jasne tragove, ali rekao bih da se tragovi na neki čudan način premještaju i mijenjaju od vremena do vremena. Nedaleko od ovoga tunela nalazi se, ili se bar dugo nalazio, početak poširoke staze koja vodi do Proplanka lomače, pa onda dalje manje-više u našem smjeru, na istok i pomalo na sjever. Tu ćemo stazu potražiti."
Hobiti krenu od vrata u tunelu i prođu kroz široku uvalu. Na kraju uvale naiđu na jedva primjetnu stazu što je vodila u šumu, stotinjak metara od Živice, ali se staza izgubi čim se nađu pod drvećem. Osvrnuvši se za sobom, ugledali su tamnu crtu Živice između stabala što bijahu već gusto zbijena oko njih. Pred sobom su vidjeli samo debla nebrojenih veličina i oblika – uspravna i grbava, iskrivljena, povijena, zdepasta i vitka, glatka, kvrgava i razgranata, a sva stabla bijahu zelena ili siva od mahovine, sa sluzavim, rutavim izraslinama.Merry je jedini ostao prilično dobre volje.
"Bolje bi ti bilo da nas i dalje vodiš i pronađeš tu stazu" reče mu Frodo. "Pazite da ne izgubimo jedan drugog i da ne zaboravimo na kojoj je strani Živica!"
Odabrali su smjer između stabala i poniji su im i dalje trupkali brižljivo se kloneći mnogih izvijenih i isprepletenih korijena. Nije bilo šipražja. Tlo se neprestano uspinjalo, a kako su išli dalje, činilo se da su stabla sve viša, tamnija i sve deblja. Nije ni glasa bilo čuti, osim što bi kadikad kapnula koja kap s mirnih krošanja. Nije bilo ni šumova ni gibanja u krošnjama, ali ih je sve obuzelo neugodno osjećanje da ih netko motri s neodobravanjem, koje se produbljuje u odbojnost, pa čak i neprijateljstvo. To je osjećanje sve više raslo dok nisu napokon počeli hvatati sami sebe kako hitro bacaju poglede uvis ili se obaziru za sobom preko ramena, kao da očekuju iznenadan udarac.I dalje nije bilo ni traga od staze, a reklo bi se da im se drveće neprestance isprečuje na putu. Pippin odjednom osjeti da to više ne može podnijeti pa se iznenada prodere:

 

[Златоуст]

"Oj! Oj! Neću nikom ništa nažao učiniti! Samo me pustite da prođem!"
Ostali su se lecnuli i zaustavili se, ali je Pippinov uzvik zamro kao da je prigušen teškim zastorom. Nije bilo ni jeke ni odziva, iako bi se reklo da je šuma postala još zbijenija i budnija.
"Ja ne bih vikao da sam na tvom mjestu" reče mu Merry. "To ti može više štetiti nego koristiti."
Frodo se već pitao hoće li se ikad probiti ovuda i je li imao pravo povesti ostale u ovu ukletu šumu. Merry se osvrtao na sve strane, činilo se da više nije načisto na koju stranu da krene.Pippin je to opazio.
"Nije ti trebalo mnogo vremena da zalutaš" reče mu. Ali u taj mah Merry zazviždi od olakšanja i pokaže mu nekamo naprijed.
"Vidi, vidi!" reče. "Ovo se drveće zbilja premješta. Eno pred nama Proplanka lomače (bar se nadam da jest), ali čini se da se staza do njega premjestila!"
Što su išli dalje, to je bivalo sve svjetlije. Odjednom su izašli ispod drveća i našli se na širokoj okrugloj čistini. Nad njima je bilo nebo, modro i vedro, na njihovo čudo, jer odozdo ispod krova šume nisu vidjeli ni kako se razdanilo ni kako se magla digla. Sunce ipak nije bilo toliko odskočilo da obasja proplanak, iako su mu zrake dotakle vršike drveća. Krošnje su bile gušće i zelenije na rubovima proplanka omeđujući ga gotovo neprobojnim zidom. Tu nije raslo ni jedno drvo, nego samo debela trava i mnoge visoke biljke: tanka i uvenula kukuta i divlji peršin, kužnjak sa sjemenom nalik na pahuljast pepeo, bujna kopriva i čičak. Turobno mjesto, ali se iza one guste šume doimalo poput dražesna i vedra vrta.Hobiti se osokole gledajući puni nade danje svjetlo što se širilo po nebu. Na drugom kraju proplanka ugledaju prolaz u zidu od stabala a u prolazu jasno raspoznatljivu stazu. Vidjeli su kako staza vodi u šumu, mjestimice široka i otvorena na vrhu, iako se ovdje-ondje drveće zbijalo i natkriljivalo je tamnim granama. Produžili su tom stazom. Još su se pomalo uspinjali, ali su sad jahali mnogo brže i odvažnije, jer im se činilo da se šuma smekšala i da će ih na kraju ipak pustiti da neometano prođu kroz nju.Međutim, nakon nekog vremena zrak je počeo bivati sve vrući i zagušljiviji. Stabla su se opet zbila s obje strane i nisu više vidjeli daleko ispred sebe. Opet su, jače nego ikad, osjetili kako ih pritišće nesklonost šume. Bilo je toliko tiho te se činilo da im u ušima tutnji topot njihovih ponija, šum suhog lišća pod njihovim kopitima i povremeno spoticanje o skrivene korijene. Frodo pokuša zapjevati pjesmu da ih osokoli, ali glas mu se stišao gotovo do šapta.
O! Putnici što kročite predjelima punim sjena!
Nek vas očaj ne obuzme jer, iako mrke stoje,
I šumama jednom mora doći mijena:
Gdje im rube oplahuju punog sunca vedre boje,
Kad izlazi na istoku il zapada povrh gora,
O smiraju toplog dana ili kad se budi zora.
Na istoku il zapadu svejedno je, šuma jednom prestat mora...
"Prestat mora..." još dok je izgovarao te riječi, glas mu je utihnuo. Zrak je bio nekako težak a izgovaranje riječi zamorno. Tik iza njih velika grana prasne i sruši se sa starog stabla nadvijenog nad stazom. Reklo bi se da drveće zagrađuje put.
"Ne sviđa se njima sve to o prolaženju i kraju" reče Merry. "Ja ne bih zasad više pjevao. Čekaj dok dođemo do kraja šume, tad ćemo se okrenuti i otpjevati im budnicu u zboru!"
Govorio je vedro, a ako je osjećao tjeskobu, nije ju pokazivao. Ostali mu nisu ništa odgovorili. Bili su potišteni. Neki težak teret neprestano je Frodu pritiskivao srce, pa je sa svakim korakom sve više žalio što je ikad pomislio prkositi opasnosti od drveća. Doista je baš htio stati i predložiti da se vrate (ako je još moguće) kad opet nastupi obrat. Staza se prestala uspinjati i neko je vrijeme bila gotovo ravna. Tamno se drveće povuklo u stranu pa su pred sobom ugledali stazu kako ide gotovo u pravoj crti. Ispred njih, na stanovitoj udaljenosti, stajao je zeleni vrh brijega bez drveća, dižući se poput ćelave glave iz okolne šume. Činilo se da staza vodi ravno do njega.Opet su pohitali dalje, oduševljeni pomišlju da će se na neko vrijeme izvući ispod krova šume. Staza se spuštala, a onda se opet počela penjati i tako ih napokon dovela do podnožja strma obronka. Tu je ostavila drveće za sobom i utonula u tratinu. Šuma je sa svih strana opasivala brijeg poput bujne kose koja naglo prestaje u krugu oko obrijana tjemena.Hobiti su poveli ponije uzbrdo vijugajući okolo-naokolo dok nisu stigli do vrha. Tu su stali i pogledali oko sebe. Zrak je bio blještav i obasjan suncem, ali protkan izmaglicom; nije se nadaleko vidjelo. Blizu njih se izmaglica bila malne izgubila, iako je ovdje-ondje ležala u šumskim uvalama, a južno od njih iz dubodoline koja je presijecala samu šumu magla se još dizala poput pare ili pramenja bijelog dima.

"Eno tamo" reče Merry pokazujući im rukom "onuda teče Withywindle. Izvire iz Humlja i teče na jugozapad kroz sredinu šume pa kod Živokraja uvire u Brandywine. Ali mi ne idemo na tu stranu! Kažu da je dolina Withywindlea najčudnovatiji kraj u svoj ovoj šumi... središte iz kojeg potječe sva ta njena čudnovatost, da tako kažem."Ostali su gledali na stranu na koju im je Merry pokazivao, ali su malo što vidjeli osim izmaglice nad vlažnom i dubokom dolinom. Iza nje se južna polovica šume gubila s vidika.Sunce je na vrhu brijega sve više žeglo. Bilo je negdje oko jedanaest sati, ali zbog jesenske izmaglice nisu mogli bogzna što vidjeti u drugim smjerovima. Na zapadu nisu mogli razaznati ni crtu Živice ni dolinu Brandywinea iza nje. Na sjeveru, kamo su uprli poglede puni nade, nisu vidjeli ništa što bi moglo biti velika Istočna cesta prema kojoj su se bili zaputili. Bili su na otoku u moru drveća, a obzor im bijaše zastrt velom.Na jugoistočnoj strani zemljište se naglo spuštalo, kao da se obronci brijega nastavljaju daleko dolje ispod drveća, poput obala otočja što su zapravo padine gore koja se diže iz duboke vode. Sjedili su na zelenu rubu i gledali preko šume ispod sebe dok su objedovali. Kad je sunce odskočilo i prošlo podne, opazili su daleko na istoku sivozelene crte Humlja što se prostire iza Stare šume na toj strani. To ih je silno obodrilo, bilo je lijepo vidjeti nešto što leži izvan granica šume, iako nisu kanili poći na tu stranu, ako baš ne moraju – Grobno humlje isto je tako na zlu glasu u hobitskim legendama kao i sama Stara šuma.
Napokon su nakanili krenuti dalje. Staza kojom su bili došli do vrha brijega iznova se pojavila na sjevernoj strani, ali nisu dugo išli njome kad opaze da neprestano skreće nadesno. Uskoro se počela naglo spuštati pa su zaključili da vjerojatno vodi prema dolini Withywindlea – što nikako nije bio smjer kojim su htjeli produžiti. Nakon kraćeg raspravljanja odlučili su skrenuti s te varljive staze i udariti ravno na sjever, jer iako je nisu vidjeli s vrha brijega, Cesta je morala biti na toj strani. Nije mogla biti ni mnogo milja dalje. Osim toga, na sjeveru, lijevo od staze, činilo se da je zemlja suša i otvorenija i da se penje do obronaka na kojima je drveće nešto rjeđe, a jele i borovi smjenjuju hrastove, jasenove i drugo neobično i bezimeno drveće u sve gušćoj šumi.U prvi mah činilo se da su izabrali dobar put, jer su prilično brzo napredovali, iako im se činilo, kad god bi na nekom proplanku ugledali sunce, da su skrenuli malo na istok,tko zna zašto. Međutim, nakon nekog vremena drveće se kanda opet počelo zbijati,upravo na mjestu gdje im se iz daljine činilo da je rjeđe i manje isprepleteno. Zatim su iznenada naišli na duboke jaruge nalik na tragove velikih, divovskih kolskih kotača, ili na široke obrambene rovove i davno neupotrebljavane ulegnute ceste zagušene grmljem kupina. Te su im jaruge obično bile baš na putu pa su mogli prijeći preko njih samo tako da se uvuku u njih i iskobeljaju iz njih, što im je bilo mučno i teško izvesti s ponijima.
Kad god bi se spustili, ustanovili bi da je udubina puna gustog žbunja i isprepletenog šiblja, koje ih nekako nije htjelo propustiti nalijevo nego samo nadesno, pa su se morali probijati neko vrijeme po dnu prije nego što bi se uspjeli uzverati na drugu stranu. Kad god bi se tako iskoprcali, drveće im se činilo još gušće i tamnije, i uvijek je bilo teško probiti se nalijevo i uzbrdo, pa su morali i dalje ići nadesno i nizbrdo.Nakon sat-dva, izgubili su svaku jasniju predodžbu o smjeru svoga kretanja, iako su dobro znali da već poodavno ne idu uopće na sjever. Neprestano su skretali protiv svoje volje i jednostavno išli smjerom koji im je netko drugi odredio – na istok i jug, prema središtu šume, a ne prema izlazu iz nje.Popodne je već bilo poodmaklo kad su upali u jarugu koja je bila šira i dublja od svih prethodnih. Bila je toliko strma i zarasla vriježem da se više nisu mogli izvući iz nje, nisu mogli ni naprijed ni natrag a da ne ostave za sobom svoje ponije i prtljagu. Nisu mogli ništa drugo nego produžiti nizbrdo kroz jarugu. Tlo je postalo mekano i mjestimice podvodno; sa strane su se počeli pojavljivati izvori, i ubrzo su gazili niz potočić koji je curio i žuborio niz korito obraslo korovom. Zatim se tlo počelo naglo spuštati, a potočić je, sve snažniji i bučniji, tekao i poskakivao nizbrdo. Našli su se u dubokoj mračnoj guduri, a visoko iznad njih bijaše nadvijeno drveće.

 

[Златоуст]

Pošto su posrtali tako još neko vrijeme niz potok, iznenada su izašli iz polumraka.Kao kroz kakve vratnice ugledali su pred sobom sunčano svjetlo. Došavši do izlaza,ustanovili su da su se probili kroz rasjelinu u visokoj, strmoj uzvisini, tako reći klisuri. U podnožju bijaše široka čistina obrasla travom i trskom, a u daljini se nazirala još jedna uzvisina, gotovo isto tako strma. Na skrovitoj zemlji između njih ležalo je zlaćano popodnevno sunčano svjetlo, toplo i sneno. Posred svega toga lijeno je vijugala tamna rijeka sa smeđom vodom obrubljena starim vrbama, nadvijena vrbama, zakrčena srušenim vrbama i prošarana tisućama uvelih vrbovih listića. Zrak ih je bio pun, lepršali su žuti na granama, jer je u dolini nježno pirkao topao i blag povjetarac, i trske su šumile a vrbove grane pucketale.
"E pa, sad bar otprilike znam gdje smo!" reče Merry. "Išli smo gotovo suprotnim smjerom od onoga kojim smo htjeli. Ovo vam je rijeka Withywindle! Idem naprijed da izvidim teren."
Stupio je na sunčano svjetlo i nestao u visokoj travi. Nakon nekog vremena vratio se i javio da je tlo između podnožja klisure i rijeke prilično čvrsto, da na nekim mjestima bujna tratina dopire do same rijeke.
"Osim toga" nadoda "čini mi se da duž ove strane rijeke vijuga nešto kao pješačka staza. Ako krenemo njome nalijevo, morat ćemo na kraju izaći negdje na istočnoj strani šume."
"Ma nemoj!" reče Pippin. "To jest ako staza uopće vodi toliko daleko, i ako nas ne odvede naprosto u neko blatište i tamo nas ostavi. Što misliš, tko je napravio tu stazu, i zašto? Siguran sam da nije to učinio da nama pomogne. Sve sam nepovjerljiviji prema ovoj šumi i svemu u njoj, malo-pomalo počinjem vjerovati u sve one priče što se pričaju o njoj. Imaš li bar nekog pojma o tome koliko bismo još daleko na istok morali ići?"
"Ne, nemam" odgovori Merry. "Nemam pojma koliko smo daleko u dolini Withywindlea niti tko bi mogao dolaziti ovamo toliko često da utre stazu. Ali ne vidim nikakvog drugog izlaza niti znam za njega."
Kako nije bilo druge, krenuli su jedan po jedan, pa ih je Merry odveo do staze koju je bio otkrio. Posvuda su trska i trava bile bujne i visoke, mjestimice znatno iznad njihovih glava; ali kad su jednom našli stazu, nije bilo teško ići njome dok je zavijala i skretala odabirući čvršće tlo između blatišta i bara. Ovdje-ondje prelazila je preko potočića što su tekli u Withywindle sa šumovitih bregova. Na tim su mjestima bili brižljivo položeni balvani ili snopovi pruća.
Hobitima je bivalo sve toplije. Oko ušiju su im zujali rojevi svakojakih muha, a popodnevno sunce pržilo im leđa. Napokon su iznenada došli do tankog hlada – velike sive grane pružile se iznad staze. Svaki im je korak bivao bezvoljniji od prethodnog.Pospanost kao da je izvirala iz zemlje i zavlačila im se u noge, i nježno padala iz zraka na glave i oči.Frodo je osjećao kako mu se podbradak spušta a glava klima. Pippin je upravo pred njim pao na koljena. Frodo zastane.
"Ovo nema smisla" začuje kako Merry govori. "Ne mogu dalje ni koraka bez predaha. Moram malo odrijemati. Pod vrbama je svježe. I nema toliko muha!"
Frodu se nisu svidjele njegove riječi.
"Idemo dalje!" uzviknuo je. "Ne smijemo još zaspati. Moramo najprije izaći iz Šume."
Ali ostalima je bilo već svejedno. Pokraj njih je stajao Sam, zijevajući i glupo žmirkajući.
Odjednom i Frodo osjeti kako ga ophrvava san. U glavi mu se mutilo. Niotkud ni glasa. Muhe su prestale zujati. Činilo se da samo u granama iznad njih nešto blago, jedva čujno šumi, tihano bruji, poput napol prošaptane pjesme. On podigne teške kapke i ugleda kako se nad njim nadvila golema vrba, stara i sivkastobijela. Doimala se orijaški,raskriljene grane pružila je kao ruke sa mnogim šakama dugačkih prstiju, a kvrgavo i iskrivljeno deblo bijaše izbrazdano širokim napuklinama što su tiho škriputale dok su se grane gibale. Zaslijepilo ga je lišće trepereći na sjajnu nebu, pa se izvrne i izvali na travu.Merry i Pippin odvukli su se još malo dalje i prilegli naslonjeni leđima na vrbino deblo. Iza njih su se razjapile velike napukline i primile ih u sebe dok se stablo klatilo i pucketalo. Zagledali su se u sivo i žuto lišće koje se nježno pomicalo naspram svjetla i pjevalo. Kad su sklopili oči, pričinilo im se da čuju riječi, svježe riječi koje govore nešto o vodi i snu. Prepustili su se toj čaroliji i zaspali kao zaklani podno velike sive vrbe.Frodo je još neko vrijeme ležao boreći se sa snom koji ga je svladavao, a onda se upne iz petnih žila i ponovo osovi na noge. Obuzme ga neodoljiva želja za svježom
vodom.
"Čekaj me, Sam" promuca. "Moram načas oprati noge."
U polusnu otumara do one strane stabla koja bijaše okrenuta rijeci, gdje su veliki krivudavi korijeni urasli u vodu poput čvornovatih zmajeva koji su se nagnuli da piju vodu. Zajahao je jedan od tih korijena i pljusnuo vrućim stopalima po svježoj smeđoj vodi; tako je i on odjednom usnuo naslonjen leđima na vrbu.Sam je sjeo, počešao se po glavi i zijevnuo kao som. Bio je zabrinut. Popodne je odmicalo a on je mislio kako je ta njegova iznenadna pospanost neprirodna.

"Nije tome krivo samo ovo sunce i topao zrak" promrmlja za se. "Ne dopada mi se ovo grdno veliko stablo. Nekako mu ne vjerujem. Slušaj ga samo kako pjeva o spavanju!To neće izaći na dobro!"
Osovi se na noge i otetura da vidi što je s ponijem. Opazi da su dva ponija poodmakla stazom; netom ih je ulovio i doveo natrag, začuje dva zvuka – jedan snažan a drugi slab ali vrlo jasan. Prvi je nastao od pada nečega teškog u vodu, a drugi bijaše nalik na škljocanje brave kad se vrata lako i čvrsto zatvore.Odjuri natrag do obale. Frodo je ležao u vodi uz sam kraj, a velik korijen stabla kao da se nadvio nada nj pa ga drži pod sobom, ali se Frodo ne otima. Sam ga zgrabi za kaputić i izvuče ispod korijena, te ga jedva nekako dotegli na obalu. Gotovo istog časa
Frodo se probudi, zakašlje i ispljune vodu. Napokon reče:
"Znaš li, Sam, da me je ovo vražje drvo bacilo u vodu! Lijepo sam to osjetio. Ovaj veliki korijen jednostavno se okrenuo i gurnuo me!"
"Bit će da ste sanjali, gospodine Frodo" reče Sam. "Čovjek ne smije sjediti na ovakvu mjestu kad mu se spava."
"A što je s ostalima?" upita ga Frodo. "Da mi je znati što oni sanjaju!"
Obiđu veliko drvo. Tad Sam shvati kakvo je ono bilo škljocanje. Pippin je nestao.Napuklina uz
koju je prilegao zatvorila se, tako da od nje nije ostalo ni traga. Merry je pak bio ulovljen u zamku: jedna druga napuklina zatvorila mu se oko struka. Noge su mu ostale vani, a tijelo mu se bilo zaglavilo u tamnu otvoru čiji su ga rubovi stezali kao kliješta.Frodo i Sam počnu najprije udarati šakama po deblu u kojem je ležao Pippin, a onda uzmu bjesomučno širiti ralje pukotine u koju bijaše ukliješten Merry, ali bez ikakva uspjeha.
"Kakva gadna stvar!" pomamno poviče Frodo. "Zašto smo uopće dolazili u ovu jezovitu šumu?
Da smo bar ostali u Crickhollowu!"
Iz sve snage uzme udarati stopalima o drvo, ne mareći za svoje noge. Jedva primjetan drhtaj prođe deblom i granama, lišće zatreperi i zašumi, ali ovaj put reklo bi se da se netko u daljini potiho smije.
"Imamo li uopće sjekiru u našoj prtljazi, gospodine Frodo?" zapita Sam.
"Ja sam ponio sjekiricu za cjepkanje potpale" odgovori Frodo. "Ali nam ona ne bi mnogo pomogla."
"Čekajte malo!" uzvikne Sam, kome je riječ “potpala” dala ideju. "Mogli bismo nešto pokušati vatrom!"
"Mogli bismo" sumnjičavo potvrdi Frodo. "Mogli bismo ispeći unutra Pippina živa."
"Za početak mogli bi ovom drvetu zapaprit il ga bar zastrašit" žestoko će Sam.
"Ako ih ne pusti, ja ću ga srušit, pa makar ga moro zubima pregrist!"
Odjuri do ponija i ubrzo se vrati sa dva ognjila i sjekiricom.Brže-bolje nakupe suhe trave, lišća i komadića kore, pa naslažu hrpu slomljenih grančica i isjeckanog šiblja. Sve to nagomilaju uz deblo na suprotnoj strani od zatočenika.Čim je Sam kresnuo iskru, ona zapali suhu travu pa se učas podigne kovitlac plamena i dima. Grančice zapucketaju. Mali plameni jezici liznu uz suhu izrovašenu koru na starom stablu i osmude je. Drhtaj prođe svom vrbom. Reklo bi se da lišće nad njihovim glavama sikće od boli i gnjeva. Merry vrisne iz sveg glasa, a iz drveta se razlegne Pippinov prigušen krik.
"Ugasite vatru! Ugasite vatru!" dovikne im Merry. "Ako je ne ugasite, prepolovit će me. Evo, tako mi on sam kaže."
"Tko? Što?" zaurla Frodo i otrči na drugu stranu drveta.
"Ugasite vatru! Ugasite vatru!" preklinjaše ih Merry. Granje na vrbi počelo je mahnito vitlati oko sebe. Razlegne se šum kao od vjetra što se diže i širi prema granama na svom okolnom drveću, baš kao da su bacili kamen u tihi drijemež riječne doline i izazvali valove gnjeva što se šire po svoj Šumi. Sam udari nogom po maloj vatri i pogazi iskre. Ali Frodo, bez jasne predodžbe o tome zašto to radi, ili čemu se nada, potrči stazom vičući: U pomoć! U pomoć! U pomoć! Činilo mu se da jedva čuje svoj vlastiti prodorni glas – čim bi mu riječi izašle iz usta, odnio bi ih vjetar i utopio u graji krošanja. Bio je očajan, izgubljen i izbezumljen.Iznenada zastane. Začuo je odgovor, ili mu se bar tako učinilo, ali kao da je dolazio odnekud iza njega, odnekud daleko sa staze, iz dubine Šume. Okrene se i oslušne; ubrzo više nije bilo dvojbe – netko je pjevao neku pjesmu; dubok, radostan glas pjevao je bezbrižno i zadovoljno, ali je pjesma bila besmislena:
Hej-haj ođi aga, sela, mila!
Hej-haj priskočite tičje rila!
Tom-Bom Stari Tom Toma Bombadila!
Pola u nadi a pola u strahu od neke nove opasnosti, Frodo i Sam stali su kao
ukopani. Odjednom iz duga niza besmislenih riječi (ili su se bar tako doimale) glas se
podiže snažan i jasan, i otpjeva ovu pjesmu:

 

[Златоуст]

Hej-haj! Dođi draga, vesela mi mila!
Laka poput lahora ili ptičjeg krila.
Podno brijega još me čeka i na suncu blista,
Al na pragu dočekat će svjetlost zvijezda čista.
Vjerna moja gospo, kćerko Riječne vile,
Vitka poput vrbe, hitra poput svile.
Tom Bombadil donosi ti lopoče na darak,
Skokom svojoj kući stiže s pjesmom kroz šumarak.
Hej! Dođi mi malena, moje oko crno,
O Goldberry, Goldberry, zlatno moje zrno.
Jadan li si Vrbov-starče, korijenje si skrivaj,
Tom se kući žuri jer već stiže smiraj.
Svakim skokom sam ti bliže, noseći ti darak.
Hej-haj! Čuješ, draga, pjesmu kroz šumarak!
Frodo i Sam stajali su kao začarani. Vjetar se smirio. Lišće je opet mirovalo na nepomičnim granama. Opet se razlegne pjesma, a onda se iznebuha, poskakujući i plešući po stazi, pojavi iznad trski stari, otrcani klobuk s visokim tuljcem i dugim plavim perom zataknutim za vrpcu. Nakon još jednog skoka i doskoka ukaže se čovjek, ili se bar činilo da je čovjek. Bilo kako mu drago, bijaše prekrupan i pretežak za hobita. Premda i nije bio dostatno visok za jednog od Velikih ljudi, dizao je sasvim dovoljnu buku za jednog od njih, gazeći teškim korakom u žutim čizmetinama na debelim nogama, basrljajući kroz travu i šaš kao krava kad silazi na pojilo. Nosio je modar kaput i imao dugačku smeđu bradu, oči mu bijahu modre i blistave, a lice rumeno kao zrela jabuka, ali izbrazdano stotinama bora od smijeha. U rukama je na veliku listu, kao na pladnju, nosio stručak bijelih lopoča.
"U pomoć!" viknu Frodo i Sam trčeći mu u susret, ispruženih ruku.
"Ooooj! Ooooj! Lakše malo!" dovikne im starac podižući ruku uvis, pa oni stanu
kao ukopani. "Recite mi, mališi, kamo ste se vi to zaputili, tako zapuhani? Što se to ovdje zbiva? Znate li vi tko sam ja? Ja sam vam Tom Bombadil. Kažite mi što vas muči! Tomu se baš žuri. Pazite da mi ne zgnječite lopoče!"
"U ovoj vrbi zarobljeni su mi prijatelji!" vikne Frodo zadihanim glasom.
"Mladoga gospodina Merryja upravo stežu u pukotini!" uzvikne Sam.
"Što?" prodere se Tom Bombadil i poskoči uvis. "Onaj Vrbov starac? Ništa gore od toga, a? Tome ćemo učas doskočiti. Znam ja pravu pjesmu za njega. Sijedi Vrbov starac! Zaledit će mu srž u kostima ako se ne upristoji. Zapjevat ću mu tako da će mu korijeni otpasti, tako da će mu vjetar odnijeti lišće i granje. Vrbov starac!"
Pošto je pomno odložio lopoče na travu, on otrči do drveta. Tu ugleda Merryjeva stopala kako još vire van – ostatak mu već bijaše uvučen unutra. Tom prisloni usta uz napuklinu i zapjeva niskim glasom. Nisu razumjeli ni riječi, ali se Merry očito probudio.Zamlatarao je nogama. Tom odskoči u stranu, odlomi granu koja je visila, pa udari njome vrbu po boku.
"Da si ih odmah pustio van, Vrbov starče!" reče. "Što si to naumio? Zašto si se probudio? Žderi radije zemlju! Duboko kopaj! Pij vodu! Spavaj! Govori ti Bombadil!"
Tad uhvati Merryja za stopala i izvuče ga iz pukotine koja se odjednom raširila.Razlegne se škripa kao da se nešto kida, pa se rastvori i druga napuklina, iz koje izleti Pippin kao da ga je tko udario nogom u tur. Zatim se obje napukline uz snažan tresak ponovo čvrsto zatvore. Drhtaj prođe drvetom od korijena do vrha, i zavlada posvemašnji muk.
"Hvala vam!" zahvale hobiti jedan za drugim.
Tom Bombadil prasne u smijeh.
"Tako, vidite, mališi moji!" reče i sagne se da im zaviri u lica. "A sad ćete sa mnom mojoj kući! Stol je krcat žutim vrhnjem, saćem meda, bijelim kruhom i maslacem.Goldberry me čeka. Za pitanja će biti vremena za večerom. Hajdete za mnom najbrže što možete!"
Nato dohvati opet svoje lopoče i, mašući rukama, pođe poskakujući i plešući stazom na istok, svejednako pjevajući besmislene stihove na sav glas.Puni olakšanja i odviše iznenađeni da bi razgovarali, hobiti pođu za njim najbrže što su mogli. Ali to nije bilo dostatno brzo. Tom im je uskoro iščeznuo iz očiju, a njegovo je pjevanje sve više slabilo i udaljavalo se. Iznenada mu glas opet dopre do njih, glasno ih je dozivao:
Žurno mali prijatelji uz obalu rijeke!
Tom će skočit korak naprijed i pripalit svijeće.
Na zapadu sunce tone, eto začas mraka.
Kad se noćne sjene slegnu otvorit ću vrata,
Kroz sva okna moje kuće treperit će svjetla žuta.
Ne bojte se crne johe, niti vrbe onkraj puta!
Ne bojte se ni korijenja niti humka! Tom pred vama kroči.
Hej-haj, veseljaci! Čekamo vas ispred kuće pred početak noći!
Nakon toga hobiti nisu više ništa čuli. Gotovo u isti mah sunce kao da je potonulo među drveće iza njih. Pomislili su na koso predvečernje svjetlo što se ljeska na rijeci Brandywine, i na prozore u Buckleburyju što svjetlucaju stotinama svjetala. Po njima su bile pale velike sjene, debla i grane nadvili se tamni i prijeteći nad stazom. Bijela izmaglica počela se dizati i kovitlati na površini rijeke i lutati oko korijena drveća na okrajcima šume. Iz zemlje pod njihovim nogama dizala se sjenovita isparenja miješajući se s mrakom koji je naglo padao.Teško je bilo razaznavati stazu pred sobom, a bili su i mrtvi umorni! Noge su im bile teške kao da su od olova. Čudni neki potajni zvuci razlijegali su se među grmljem i šašom s obje strane staze, a kad bi digli pogled na blijedo nebo, spazili bi čudnovata kvrgava i čvornovata bića, natmurena i tamna prema polumraku, kako ih zlobno gledaju s visoka obronka i rubova šume. Nekako su slutili da je sav ovaj kraj nestvaran i da zapravo posrću kroz neki zlokobni san koji ih ne vodi ni do kakva buđenja.Upravo dok su osjećali kako sve više usporavaju korak i kako se zaustavljaju,opaze da se tlo polako uspinje. Zažubori voda. U mraku nazru bjelasanje pjene, na mjestu gdje bijaše mali slap. Tad odjednom nestane drveća pred njima, a za njima ostane izmaglica. Izašli su iz Šume i našli se pred širokom bujnom tratinom. Rijeka je sad bila uska i hitra, veselo im je skakutala u susret, ljeskajući se ovdje-ondje pri svjetlu zvijezda koje su već sjale na nebu.Trava im je pod nogama bila glatka i kratka, kao da je pokošena ili potkresana.Nadstrešnica Šume iza njih bijaše podsječena i dotjerana kao živica. Sad su lijepo vidjeli stazu pred sobom, dobro održavanu i obrubljenu kamenovima. Vijugala je prema vrhu travnata brežuljka, sivog pod blijedim zvjezdanim nebom; a tamo dalje, još visoko iznad njih, na sljedećem obronku, opaze treperava svjetla na nekoj kući. Staza se opet spuštala,pa se opet penjala, uz dugu padinu obraslu travom, prema svjetlima. Iznenada se kroz vrata što su se otvorila prospe široka jarkožuta traka svjetla. Ta bijaše kuća Toma Bombadila, trebalo se još samo spustiti i popeti uzbrdo. Iza kuće se dizala strma uzvisina, siva i gola, a iza nje su se tamni obrisi Grobnog humlja iskradali u istočnu noć.Svi pohitaju dalje, i hobiti i poniji. Polovica njihova umora i sav strah bili su već
spali s njih. Hej-haj! odjekne im u susret pjesma.
Hej -haj! Priskočite, prijatelji mili moji!
I hobiti i poniji! Da l' večere tko se boji?
Nek zabava odmah krene i neka se pjesma poji!
Zatim, jedan drugi zvonki glas, mlad i prastar kao samo proljeće, poput pjesme vesele vode što istječe u noć iz vedra jutra u brdima, poteče im u susret kao srebro:
Neka odmah pjesma krene, i neka se u glas poji
O sunašcu i zvijezdama, o mjesecu i oblačku,
O kišici i maglici, na pupoljku svijetla tračku,
O lahoru sa brežuljka i o rosi na maslačku,
O trskama u tišaku, što su lopoč zasjenile,
Starom Tomu Bombadilu i o kćeri Riječne vile.
Uz tu pjesmu hobiti prekorače prag okruženi sa svih strana zlaćanim svjetlom.