Bje vilin-djeva u davno doba
Ko zvijezda što blješti danju,
Njen bijeli plašt bje zlatnog ruba
I cipele od srebra za nju.
Zvijezda što sjaji joj nasred čela
I svjetlost u njenoj kosi
Bje ko Sunca znaka kad bi pala
Na Lórien u rosi.
Bje duge kose i bijele puti
Bje lijepa i nesputana,
Koraka kao da smjer vjetra sluti
Ko lišće linden-grana.
Ondje gdje slapovi nimrodelski
Bistru studen-vodu rone,
U jezeru njen pjev vilinski
Ko srebra jeka tone.
A gdje sad luta, tko će to reći?
Pod suncem ili kroz mrak?
Kad Nimrodel je prestao teći
I svaki mu nestao trag.
U luci sivoj na nju je čekala
Vilin-lađa dan za danom,
Dok čuvala brod je uvala
Od mora uzburkanog.
Al vjetar noćnik masku zbaci
I digne se s urlikom zime,
I vilin-brod sa sidrišta baci
Na pučinu strujom plime.
I kopna ne bi već s prve zore,
Sive su gore zamakle sjeni
Valova teških što diže more
Pod krestama u pjeni.
Gledo je Amroth žal što se krije
Iza vala što sve veći se diže,
I proklinjo nevjernu lađu što nije
Nimrodelu sve bliže.
Taj vilin-kralj imena znana
Bje vladar svim i svemu
Kad zlatna se razlista grana
U bajnom Lothlórienu.
Svi ga vidješe s krme u skoku
Poput strijele što traži metu
Kako zaranja u vodu duboku
Ko galeb u niskom letu.
More je s vjetrom kose mu plelo
I pjena se oko njega sjala
Kad spaze ga gdje snažno i smjelo
Ko labud jaše vrh vala.
Al sa Zapada ne bje nam stigo glas,
A niti na Ovijem obalama,
Vijest kakvu je čuo itko od nas
Da Amroth je sa nama.
Tu Legolas zapne i umukne.
"Ne mogu više pjevati", reče. "Ovo je tek jedan dio pjesme jer sam mnogo toga zaboravio. To je duga i tužna pjesma zato što kazuje kako su jadi snašli Lothlórien,Lórien od cvâsti, kad su patuljci probudili zlo u gorju."
"Ali patuljci nisu stvorili to zlo" reče Gimli."
"Ja nisam to ni rekao", tužno otpovrne Legolas. "Tada su mnogi vilenjaci iz Nimrodelina roda napustili svoja staništa i otišli, a ona je zalutala daleko na jugu, na prijevojima Bijeloga gorja, pa nije stigla na lađu na kojoj ju je čekao njezin dragi,Amroth. Ali u proljeće, kad vjetar puše kroz mlade krošnje, još se može čuti njezin glas pokraj slapova koji nose njezino ime. A kad vjetar zapuše s juga, dopre Amrothov glas s mora; jer Nimrodel uvire u Srebrotok koji vilenjaci zovu Celebrant, a Celebrant uvire u Anduin Veliki, a Anduin utječe u Belfalaski zaljev odakle su otplovili vilenjaci iz Lóriena. Ali ni Nimrodel ni Amroth nisu se nikad više vratili. Priča se da je ona sagradila kuću u granju stabla koje je raslo blizu slapa; jer takav je bio običaj vilenjaka iz Lóriena,da obitavaju na drveću, a možda je i dan-danas tako. Stoga su ih zvali Galadhrimi, narod s drveća. Duboko u njihovoj šumi drveće je vrlo veliko. Šumski narod nije kopao duboko u zemlji kao patuljci niti je gradio utvrde od kamena prije nego što je došla Sjena."
"Pa čak i u današnje doba moglo bi se reći da je sigurnije obitavati na drveću nego sjediti na zemlji" pripomene Gimli, pa baci pogled preko potoka na puteljak koji vodi natrag do Dimrillskog dola, a onda gore, na krov od tamnoga granja.
"Tvoje riječi, Gimli, sadrže dobar savjet" reče Aragorn. "Ne možemo ovdje sagraditi kuću, ali ćemo učiniti kao Galadhrimi i potražiti utočište na vrhu drveća, ako uzmognemo. Sjedimo ovdje kraj puta već dulje nego što je pametno."
Družina se udaljila od staze i zašla dublje u šumsku sjenu, na zapad, uz gorski potok, dalje od Srebrotoka. Nedaleko od Nimrodelskih slapova naišli su na skupinu stabala, od kojih neka bijahu nadvijena nad potok. Njihova velika siva debla bijahu vrlo snažna, ali visinu im je bilo teško odrediti.
"Ja ću se popeti na stablo" reče Legolas. "Ja dobro poznajem drveće, od korijena do grana, iako je ovo drveće meni nepoznate vrste, samo mu iz pjesama znam ime.Mellyrn se zove i žuto cvate, ali se nikad nisam ni na jedno ovakvo drvo popeo. Sad ću vidjeti kakvo je, i kako raste.
"Kakvo bilo da bilo", reče Pippin "bit će da je doista čudesno drveće ako na njemu može noću otpočivati netko tko nije ptica. Ali ja ne mogu spavati na grani!"
"Onda si iskopajte rupu u zemlji", reče mu Legolas "ako to više odgovara vašem soju. Ali morate kopati brzo i duboko ako se želite sakriti od orka."
Lako poskočivši sa tla, uhvati se za granu što je rasla na deblu visoko iznad njegove glave. Ali još dok se časkom njihao na grani, iz sjene na stablu iznad njega iznenada progovori nečiji glas:
"Daro!" reče zapovjedničkim tonom, a Legolas iznenađeno i uplašeno skoči ponovo na zemlju, pa se skutri uz deblo.
"Budite na miru!" šapne ostalima. "Nemojte se micati ni govoriti!"
Iznad njihovih glava razlegne se tih smijeh, a onda jedan drugi zvonki glas prozbori na vilenjačkom jeziku. Frodo nije mogao mnogo razumjeti od onoga što je rečeno, jer se govor kojim je govorio šumski narod istočno od gorja umnogome razlikovao od njihova govora na zapadu. Legolas uzgleda i odgovori na istom jeziku.
"Tko je to, i što kaže?" upita ga Merry.
"To su vilenjaci", odgovori Sam. "Zar im ne čujete glasove?"
"Da, to su vilenjaci", potvrdi Legolas "a kažu da tako glasno dišete da bi vas mogli ustrijeliti u mraku. "Sam brže-bolje pokrije usta rukom. "Ali kažu i da se ne morate ništa bojati. Dugo nas već slušaju. Čuli su moj glas s one strane Nimrodela i odmah su znali da sam ja od njihova sjevernog roda pa nas nisu spriječili da pregazimo potok; a poslije su slušali moju pjesmu. Pozvali su me da se s Frodom popnem na drvo, jer čini se da su načuli nešto o njemu i našem putovanju. Ostale mole neka se dotle strpe, i neka stražare pod drvetom dok oni ne odluče što im je činiti."
Iz sjene su vilenjaci spustili ljestve načinjene od užeta, srebrnkastosive i svjetlucave u mraku, a premda su izgledale slabe, pokazale su se dostatno čvrste da podnesu mnogo ljudi. Legolas se hitro uspne uz njih, a Frodo polako za njim; posljednji je bio Sam koji se trudio da ne diše glasno. Grane drveta mallorn rasle su gotovo okomito iz debla, a onda se savijale naviše; ali pri vrhu deblo se račvalo u krunu od više grana, među kojima bijaše sagrađena drvena platforma, ili flet, kako su takve stvari nazivali u to doba,a vilenjaci su ih zvali talan. Na nj se stizalo kroz okrugli otvor u sredini kroz koji su i ljestve bile provučene.Kad se Frodo napokon popeo na flet, zatekao je Legolasa kako sjedi sa trojicom vilenjaka. Bili su odjeveni u zagasitosivo i nisu se mogli vidjeti među okolnim granama,osim kad bi se iznenada pomaknuli. Poustajali su, a jedan je od njih otkrio malu svjetiljku koja je isijavala tanku srebrnu zraku. Podigao ju je uvis gledajući u lice Froda i Sama. Tad je opet zaklonio svjetlo i prozborio riječi dobrodošlice na vilenjačkom jeziku. Frodo mu odzdravi zamuckujući.