GOSPODAR PRSTENOVA

[Златоуст]

PRSTEN IDE NA JUG

Poslije su tog istog dana hobiti održali svoje vijećanje u Bilbovoj sobi. Merry i Pippin bijahu ogorčeni kad su čuli da se Sam prokrijumčario na vijećanje i da je izabran da prati na putu Froda.
"To uopće nije pošteno" reče Pippin. "Umjesto da ga izbaci i baci u lance, Elrond ga još nagrađuje za njegov bezobrazluk!"
"Nagrađuje!" ponovi Frodo. "Ja ne mogu zamisliti strožu kaznu. Ti ne znaš što govoriš: da je osuda da pođe na to beznadno putovanje nagrada? Ja sam jučer sanjario kako sam izvršio svoju zadaću, i kako ću se ovdje dugo odmarati, možda i do krajaživota."
"Ne čudim ti se" reče Merry "i volio bih da možeš. Ali mi zavidimo Samu, a ne tebi. Ako ti moraš krenuti na taj put, onda će za svakog od nas biti kazna da ostane, čak i u Rivendellu. Prevalili smo s tobom dug put i prošli kroz velike kušnje, i sad želimo poći s tobom dalje."
"Tako sam i ja mislio" dočeka Pippin. "Mi se hobiti moramo držati zajedno, i držat ćemo se. Ja idem s tobom, osim ako me ne okuju. U družini mora biti i netko tko ima soli u glavi."
"Onda ti, Peregrine Took, sigurno nećeš biti izabran!" reče Gandalf zavirujući kroz niski prozor. "Ali svi se vi nepotrebno uzrujavate. Ništa još nije odlučeno."
"Ništa nije odlučeno!" uzvikne Pippin. "Pa što ste onda dosad radili? Sjedili ste tamo zatvoreni sate i sate!"
"Razgovarali smo" odgovori Bilbo. "Mnogo smo razgovarali i svakome smo otvorili oči za ponešto. Čak i starom Gandalfu. Mislim da je Legolasova vijest o Golumu i njega zatekla, iako je prešao preko toga."
"Nemaš pravo" reče Gandalf. "Nisi dobro pazio. Ja sam već prije čuo o tome od Gwaihira. Ako te baš zanima, jedino su se tebi i Frodu otvorile oči, kako ti kažeš, a ja se jedini nisam iznenadio."
"Pa dobro, kako bilo da bilo" reče Bilbo "ništa još nije odlučeno, osim što su jadni Frodo i Sam izabrani da krenu na put. Ja sam se neprestano bojao da bi do toga moglo doći ako mene poštede. Ali, ako mene pitate, ja mislim da će Elrond poslati s Frodom lijep broj suputnika čim pristignu ostali izvještaji. Jesu li izvidnici već krenuli, Gandalfe?"
"Jesu" odgovori čarobnjak. "Nekoliko je izvidnika već razaslano, a neki će sutra krenuti. Elrond šalje vilenjake koji će stupiti u dodir s graničarima, a možda i s Thraduilovim narodom u Mrkodolu. Aragorn je pak otišao s Elrondovim sinovima. Morat ćemo pretražiti sve krajeve na mnogo milja unaokolo prije nego što povučemo prvi potez. Stoga se razvedri, Frodo!Vjerojatno ćeš još dugo ostati ovdje."
"Ah!" mračno će Sam. "Čekat ćemo taman toliko da zima dođe."
"Tome nema lijeka" reče Bilbo. "I ti si, dragi moj Frodo, tome donekle kriv, zato što si čekao do mog rođendana. Ne mogu a da ne pomislim da je to bio zbilja čudan način da se on proslavi. To nije dan koji bih ja odabrao da pustim Sackville-Bagginsove da se usele u Vrećasti vijenac. Ali što je, tu je: sad ipak ne možeš čekati do proljeća, niti možeš krenuti na put dok ne stignu izvještaji izvidnika.
Kad zima zube sprva pokaza,
Kad pukne kam od noćnog mraza,
Kad grana gola nad tokom se crnim svine,
Čas je zao za sputit se sred divljine.
Ali bojim se da ćete biti upravo te sreće."
"I ja se bojim da će tako biti" reče Gandalf. "Ne možemo krenuti dok ne saznamo gdje su Jahači."
"Ja sam mislio da su oni svi stradali u povodnju?" reče Merry.
"Ne mogu se Prstenove utvare samo tako uništiti" ustvrdi Gandalf. "U njima je moć njihova gospodara, i oni stoje ili padaju skupa s njim. Nadajmo se da su svi oni ostali bez konja i krabulja, pa da neko vrijeme neće biti tako opasni; ali moramo to pouzdano doznati. Dotle bi ti, Frodo, morao zaboraviti na svoje brige. Ne znam mogu li ti ja kako pomoći, ali ću ti nešto šapnuti na uho. Rečeno je ovdje da će u družini morati biti netko tko ima soli u glavi. I to je istina. Mislim da ću i ja poći s vama."
Frodo je ovu najavu tako oduševljeno prihvatio da je Gandalf ustao s podboja na kojem je sjedio, pa je skinuo klobuk i naklonio se.
"Ja sam samo rekao da mislim da ću i ja poći s vama. Ali nemoj još računati na to.
U svemu ovomu bit će najvažnija Elrondova riječ, i riječ tvoga prijatelja Stridera. Sad sam se upravo sjetio da bih se htio vidjeti s Elrondom. Moram do njega."
"Što misliš, koliko ću još dugo ostati ovdje?" priupita Frodo Bilba kad je Gandalf otišao.
"Ma ne znam. Ja ne brojim dane u Rivendellu" odgovori Bilbo. "Ali rekao bih da ćeš ostati poprilično dugo. Moći ćemo se napričati do mile volje. Kako bi bilo da mi malo pomogneš oko knjige, i da počneš pisati sljedeću? Jesi li već razmišljao o tome kako ćeš je završiti?"
"Jesam, smislio sam već nekoliko svršetaka, ali su svi mračni i neugodni" reče Frodo.
"E, to neće valjati!" opet će Bilbo. "Svaka knjiga treba lijepo završiti. Kako ti se ovo sviđa: i svi su se lijepo skrasili i još dugo sretno poživjeli?"
"Bit će dobro ako tako bude" reče Frodo.
"Ah!" uzdahne Sam. "Ja se samo često pitam a gdje li će to oni živit?"

 

[Златоуст]

Hobiti su još neko vrijeme razgovarali i glasno razmišljali o proteklom putovanju i o opasnostima koje stoje pred njima, ali je podneblje Rivendella tako blagotvorno djelovalo na njih da su uskoro sav strah i tjeskoba isparili iz njihovih misli. Nisu smetnuli s uma budućnost, dobru ili zlu, ali ona nije više mogla utjecati na sadašnjost. U njima su se učvrstili zdravlje i nada pa su bili zadovoljni svakim dobrim danom koji im bijaše podaren, i uživali u svakom obroku, u svakoj riječi i pjesmi.I tako su dani prolazili i svako je jutro bilo vedro i lijepo, i svaka večer svježa i čista. Ali jesen je brzo zamirala. Zlaćano je svjetlo polako gubilo boju pretvarajući se u blijedo srebro, a zaostalo je lišće padalo s golog drveća. Hladan je vjetar počeo puhati s Maglenoga gorja na istok. Uštap se zaokruživao na noćnom nebu i rastjerivao sve manje zvijezde. Ali nisko na jugu jedna je zvijezda sjala crvenim sjajem. Svake noći, kako se mjesec opet smanjivao, ta je zvijezda sve jače blistala. Frodo ju je vidio sa svoga prozora kako se duboko na nebesima krijesi poput budna oka što pilji u drveće na rubu doline.Hobiti su već bili bezmalo dva mjeseca u Elrondovoj kući, i mjesec studeni je prošao s posljednjim tragovima jeseni, i prosinac je prolazio kad su se izvidnici počeli vraćati. Jedni su od njih bili otišli na sjever do iza vrela Hoarwella u Ettenske vrištine, a drugi na zapad gdje su uz pomoć Aragorna i graničara pretražili krajeve daleko niz rijeku Sivotok, sve do Tharbada, gdje stara Sjeverna cesta prelazi preko rijeke kod porušena grada. Mnogi su otišli na istok i jug, od kojih su neki prešli preko Gorja i zašli u Mrkodol dok su se drugi uspeli preko prijevoja na izvoru rijeke Gladden, pa sišli u Pustošiju i preko Gladdenskih polja napokon stigli do Radagastove stare kuće u Rhosgobelu. Radagast nije bio ondje, pa su se vratili preko visokog prijevoja zvanog Dimrill-stube.Posljednji su se vratili Elrondovi sinovi Elladan i Elrohir; oni su prevalili velik put sišavši niz Srebrotok u neobičan kraj, ali o onome što su doznali nisu htjeli nikome ništa kazati osim Elrondu.Ni u jednom kraju nisu glasnici otkrili ni traga ni glasa od Jahača ili drugih slugu Neprijateljevih.Čak ni od orlova u Maglenom gorju nisu ništa novo doznali. Isto tako ništa nigdje nisu vidjeli ni čuli od Goluma, ali su se divlji vuci svejednako okupljali i opet lovili daleko uz Veliku rijeku. Na jednom su mjestu našli tri crna konja utopljena na jednom poplavljenom gazu. Na podvodnim grebenima brzaca ispod njega tragači su otkrili tijela još pet konja, kao i jednu dugu crnu pelerinu, razrezanu i poderanu. Nikakvog drugog traga nije bilo od Crnih jahača i nigdje se nije osjećala njihova nazočnost. Reklo bi se da su nestali sa sjevera.
"S osmoricom od njih devetorice znamo što se dogodilo, u najmanju ruku" reče Gandalf. "Ne smijemo biti brzopleti, ali ja mislim da se sad već možemo nadati da su Prstenove utvare rastjerane i prisiljene da se vrate kako najbolje znaju i umiju do svoga gospodara u Mordoru, šture i bezoblične. Ako je to istina, onda će im trebati još nešto vremena da se ponovo otisnu u lov. Dakako da Neprijatelj ima i drugih slugu, ali oni će morati prevaliti cijeli put do granica Rivendella da bi nam opet mogli ući u trag. A budemo li pazili, teško će ga naći. Ali ne smijemo više ni časa časiti."
Elrond je pozvao hobite k sebi. Ozbiljno je pogledao Froda i rekao mu:
"Kucnuo je čas. Ako Prsten treba da krene, mora poći uskoro. Ali oni koji ga nose ne smiju računati na to da će im u njihovu pothvatu pomoći rat ili neka sila. Morat će zaći duboko u teritorij Neprijatelja bez ičije pomoći. Ostajete li još pri svojoj riječi, Frodo, da ćete biti nositelj Prstena?"
"Ostajem" odgovori Frodo. "Idem sa Samom."
"Onda vam ne mogu mnogo pomoći, čak ni savjetom" reče Elrond. "Mogu predvidjeti tek manji dio vašega puta, i ne znam kako ćete izvršiti svoju zadaću. Sjena se već prikučila do podnožja Gorja i primiče se granicama Sivotoka, a meni je sve pod tom sjenom u tami. Naići ćete na mnoge dušmane, neke otvorene, neke prerušene, a možda ćete na putu naći i prijatelje kad im se najmanje nadate. Ja ću razaslati poruke koliko god budem mogao onima koje poznajem u bijelom svijetu, ali ti su krajevi postali toliko opasni da će se neke poruke možda izgubiti, ili ćete možda vi stići prije njih.Ja ću vam odabrati suputnike da idu s vama dokle budu htjeli, ili koliko im sudbina dopusti. Ne smije ih biti mnogo jer se vi sad morate pouzdati u brzinu i tajnost. Sve da imam vojsku vilenjaka pod oklopima kao u staro doba, to vam ne bi bilo od velike koristi jer bi samo izazvalo silu Mordora.U Prstenovoj družini bit će vas devetorica, tako da će se devetorica pješaka suprotstaviti devetorici zlih Jahača. S vama i s vašim vjernim slugom poći će Gandalf jer će ovo biti njegova velika zadaća, i možda kruna njegovih napora.

 

[Златоуст]

Što se tiče ostalih, oni će predstavljati druge slobodne narode svijeta: vilenjake,patuljke i ljude. Legolas će poći za vilenjake, a Gloinov sin Gimli za patuljke. Oni su voljni ići s vama barem do prijevoja u Gorju, a možda i dalje. Od ljudi bit će s vama Aragorn, sin Arathornov, zato što se Isildurov Prsten njega neposredno tiče."
"Strider!" usklikne Frodo.
"Da" potvrdi Strider smiješeći se. "Još jedanput vas molim, Frodo, da me primite za suputnika."
"Ja bih vas bio zamolio da pođete s nama" reče Frodo "samo što sam mislio da ćete vi s Boromirom u Minas Tirith?"
"Pa i hoću" reče Aragorn. "I prekovat će mi slomljeni mač prije nego što krenem u rat. Ali naš se put poklapa s vašim na više stotina milja, pa će i Boromir biti u vašoj družini. On je odvažan čovjek."
"Treba pronaći još dvojicu" reče Elrond. "O njima ću još razmisliti. Možda ću u svojoj kući naći nekoga za koga mislim da bi ga bilo uputno poslati s vama."
"Ali onda neće biti mjesta za nas!" zdvojno uzvikne Pippin. "A mi ne želimo ostati,mi želimo poći s Frodom."
"To je samo zato što ne shvaćate i ne možete zamisliti što sve njih čeka" reče Elrond.
"To vrijedi i za Froda" reče Gandalf neočekivano podupirući Pippina. "Pa i nikome od nas nije to sasvim jasno. Istina je da se ovi hobiti, kad bi znali kakve ih opasnosti očekuju, ne bi usudili krenuti na taj put. Ali bi svejedno željeli krenuti, ili bi bar željeli da se usude krenuti, pa bi se stidjeli i bili bi nesretni. Ja mislim, Elronde, da bi se u ovom slučaju valjalo više pouzdati u njihovo prijateljstvo nego u neku veliku mudrost. Sve kad bi nam ti odabrao i vilenjačkog kneza kao što je Glorfindel, ni on ne bi mogao osvojiti na juriš Crnu kulu, niti prokrčiti put do Vatre silom koju posjeduje."
"Tvoje riječi imaju težinu" reče Elrond "ali se ja opet dvoumim. Slutim da se i u Shireu kriju neke opasnosti, pa sam mislio ovu dvojicu poslati natrag kao glasnike, da učine što mogu, prema običajima svoje zemlje, kako bi upozorili pučanstvo na opasnost.Bilo kako mu drago, držim da bi bar mlađi od ove dvojice, Peregrin Took, morao ostati. U srcu sam nekako protiv njegova odlaska."
"E, onda ćete me, meštre Elronde, morati baciti u zatvor, ili me poslati kući zavezanog u vreći" reče Pippin. "Inače ću otići s ovom družinom."
"Pa dobro, neka onda bude tako! I vi ćete s njima" reče Elrond i uzdahne. "E, sad je popunjen broj devet. I družina mora krenuti u roku od sedam dana."
Vilenjački su kovači prekovali Elendilov mač i na njegovu sječivu urezali znak od sedam zvijezda između polumjeseca i sunca oko kojeg se šire zrake, a oko njih ispisali mnogobrojne rune, jer Aragorn, sin Arathornov, odlazi u rat u granično područje Mordora. Kad je mač iznova postao čitav, bio je vrlo sjajan, sunčano je svjetlo odsijevalo na njemu crvenim sjajem, a mjesečina hladno. Oštrica mu bijaše tvrda i oštra. Aragorn mu je nadjenuo novo ime i prozvao ga Andúril, Plamen zapada.Aragorn i Gandalf šetali su zajedno ili sjedili razgovarajući o skorom putovanju i opasnostima na koje će naići. Razgledali su zemljovide popraćene pričama i slikama i knjige o pučkim predajama što su se čuvale u Elrondovoj kući. Ponekad je i Frodo bio s njima, ali se on zadovoljavao time da se osloni na njihovo vodstvo i provodio s Bilbom što je mogao više vremena.Tih posljednjih dana hobiti su sjedili navečer zajedno u Dvorani vatre, gdje su, uz ostale mnogobrojne priče, čuli i cijelu pjesmu o Berenu i Lúthien i o osvajanju Velikog dragulja, ali obdan, dok su Merry i Pippin švrljali vani i naokolo, Frodo i Sam mogli su se sastati s Bilbom u njegovoj sobici. Bilbo im je čitao odlomke iz svoje knjige (koja još nipošto nije bila dovršena), ili svoje probrane stihove, ili je zapisivao Frodove dogodovštine.Ujutro posljednjeg dana Frodo je ostao sam s Bilbom, pa je stari hobit izvukao ispod svoga kreveta drvenu škrinju. Podigao je poklopac s nje i pročeprkao malo po njoj.
"Ovdje ti je mač" reče mu. "Samo što je slomljen, znaš. Uzeo sam da ga sačuvam,ali sam zaboravio pitati kovače da li bi ga mogli popraviti. Sad više nema ni vremena za to. Stoga sam pomislio da bi možda volio imati uza se ovaj, što misliš?"
Pa izvadi iz škrinje mali mač u starim, otrcanim kožnim koricama. Kad ga isuče,iznenada sijevne ulašteno i dobro održavano sječivo, hladno i blistavo.
"Ovo ti je Žalac" reče i zabije ga bez mnogo napora u drvenu gredu. "Uzmi ga ako hoćeš. Mislim da meni više neće trebati."
Frodo ga zahvalno primi.
"A evo ovdje, još nešto!" reče Bilbo i izvadi zamotuljak koji je izgledao prilično težak za svoju veličinu. Odmota nekoliko namotaja stare tkanine i podigne uvis malu pancirnu košulju. Bila je gusto ispletena od mnogo kolutića, podatna tako reći kao laneno platno, hladna poput leda, i tvrđa od čelika. Prelijevala se kao srebro na mjesečini i bila optočena bijelim draguljima. Uz nju bijaše i pojas od biserja i kristala.
"Zgodna stvarca, je li?" reče Bilbo okrećući je na svjetlu. "I korisna. To ti je moja patuljačka pancirna košulja koju mi je poklonio Thorin. Dobio sam je natrag iz drangulijarnice u Michel Delvingu prije nego što sam krenuo na put, pa sam je spakirao s ostalom prtljagom. Ponio sam bio sve svoje uspomene s putovanja, osim Prstena. Ali nisam se nadao da će mi ovdje poslužiti, i sad mi zbilja ne treba, osim da je kadikad pogledam. Kad je navučeš, jedva da je osjećaš na sebi."
"Ja bih... pa, ovaj, mislim da mi ne bi dobro stajala" reče Frodo.
"To sam isto i ja rekao" priklopi Bilbo. "Ali što te briga kako izgledaš! Možeš je nositi i ispod odjeće. Hajde! Ovu tajnu moraš podijeliti sa mnom. Nemoj nikome o tome ni zucnuti. Ja bih bio mirniji kad bih znao da je nosiš. Nekako vjerujem da bi se od nje odbili čak i bodeži Crnih jahača" završi tihim glasom.
"Pa dobro, uzet ću je" reče Frodo. Bilbo je navuče na njega i objesi mu Žalac o blistavi pojas, a onda Frodo obuče preko njega svoje stare hlače umrljane od nevremena, pršnjak i kaputić.
"Izgledaš kao posve običan hobit" reče mu Bilbo. "Ali sad se na tebi krije više od onoga što se vidi na prvi pogled. Sretno ti bilo!"
Okrene se od Froda, pogleda kroz prozor i zapjevuši neku melodiju.
"Ne znam kako bih ti zahvalio, Bilbo, na ovome i na svoj tvojoj ranijoj dobroti" reče Frodo.
"Nemoj ni pokušavati!" opet će stari hobit pa se okrene i potapše ga po leđima.
"Uh!" uzvikne. "Sad si pretvrd i za tapšanje! Ali tako ti je to: hobiti se moraju držati zajedno, pogotovo Bagginsovi. Zauzvrat tražim od tebe samo ovo: čuvaj se koliko god možeš, i donesi s puta sve novosti koje možeš, i sve stare pjesme i priče do kojih uzmogneš doći. Ja ću dati sve od sebe da završim svoju knjigu prije negoli se vratiš. Volio bih napisati i nastavak, ako poživim."
Ušuti i opet se okrene prozoru pjevušeći potiho:
Eto, kraj vatre sjedim i snatrim
o svemu što jednoč znadoh,
od livadnog cvijeća i leta leptira
u ljeta što minuše kradom;
Do pauka niti, požutjelog lišća,
kad jesen se zgleda u rosi,
s maglenim jutrom i suncem od srebra
i vjetrom u mojoj kosi.
Eto, kraj vatre sjedim i snatrim
kakav će svijet biti sutra,
kad zima bez proljeća dođe
kojem neću dočekat jutra.
Oh, kakvih je stvari na ovome svijetu,
što nisam ih zagledo listom:
jer ni gaj svaki ni potok hitri
ne krasi se zelenom istom.
Eto, kraj vatre sjedim i snatrim
o ljudima iz drevnih davnina,
i onima što nastavat će svijet
kad mene proguta tmina.
Al za sve to vrijeme dok sjedim i snatrim
o prošlosti i kako se zbila,
osluškujem korake poznatog gosta
s pjesmom, pa kakva god bila.

 

[Златоуст]

Bijaše hladan i siv dan potkraj mjeseca prosinca. Istočnjak je hujao kroz golo granje drveća i bjesnio u tamnim borovima na brdima. Krpe oblaka hitale su nad njihovim glavama, tamne i niske. Kad su počele padati nevesele sjene rane večeri, družina se spremila za polazak. Trebalo je da krenu u sumrak, jer im je Elrond savjetovao neka putuju pod okriljem noći kad god mogu dok ne odmaknu daleko od Rivendella.
"Treba se kloniti mnogobrojnih očiju Sauronovih slugu" reče im. "Nimalo ne sumnjam da su do njega već doprli glasovi o porazu Jahača i da je sav obuzet gnjevom.Uskoro će njegove uhode na nogama i krilima krstariti po svim sjevernim krajevima.Kada krenete na put, morate se čak i neba čuvati."Družina nije ponijela sa sobom mnogo ratne opreme jer su se više uzdali u tajnost svoga pothvata nego u borbu. Aragorn je imao Andúrila, ali nikakvo drugo oružje, pa je krenuo na put odjeven samo u svoje izblijedjelo zeleno i smeđe odijelo, kao graničar iz divljine. Boromir je imao dugačak mač, po obliku nalik na Andúrila, samo nižeg porijekla, a nosio je štit i svoj ratnički rog.
"Glasno i jasno odjekuje on u dolinama između bregova" reče on "a onda neka radije svi dušmani Gondora bježe glavom bez obzira!"
Prinijevši ga usnama, puhne u nj svom snagom tako da se jeka odbijala od stijene do stijene, a svi koji su u Rivendellu čuli taj zvuk skoče na noge.
"Nemoj više samo tako puhati u njega" reče mu Elrond "dok ne stigneš opet do granica svoga zavičaja ili dok te ne to ne natjera grdna nevolja."
"Možda imate pravo" reče Boromir. "Ali ja bih uvijek prije puta puhnuo u svoj rog,i premda se morali ubuduće šuljati u sjeni, nisam htio da se otisnem odavde poput lopova u noći."
Samo je patuljak Gimli otvoreno nosio kratku pancirnu košulju od čeličnih kolutića jer patuljci lako nose terete; a za pojas je bio zadjenuo široku sjekiricu. Legolas je nosio luk i tobolac sa strijelama, a za pojasom dugačak bijeli bodež. Mlađi su hobiti nosili mačeve koje su bili uzeli iz grobišta, ali Frodo je ponio samo Žalac, a pancirnu je košulju, po Bilbovoj želji, sakrio ispod odjeće. Gandalf je nosio svoj štap, ali mu je o pojasu visio vilenjački mač Glamdring, parnjak Orkrista, koji je ležao na prsima Thorinovim podno Pustogore.Elrond ih je sve opskrbio debelom toplom odjećom, a imali su i kapute i pelerine podstavljene krznom. Pričuvnu hranu i odjeću, gunjeve i druge potrepštine natovarili su na ponija, na onu sirotu životinju koju su bili poveli iz Breeja.Boravak u Rivendellu čudesno je djelovao na njega: sjajio se i doimao krepko kao mlad poni. Upravo je Sam navalio da ga povedu sa sobom ustvrdivši da bi Bill (kako ga je prozvao) presvisnuo od žalosti kad ne bi pošao s njima.
"Ta životinja samo što ne govori" rekao je "pa i progovorio bi kad bi još dulje vremena ostao ovđe. Uputio mi je pogled isto toliko jasan koliko bi to gospodin Pippin mogo iskazat riječima: “Ako me, Sam, ne povedeš sa sobom, ja ću sam za vama.”
I tako je Bill krenuo s njima kao tovarna životinja, ali je ujedno bio jedini član družine koji se nije doimao potišteno.Oprostili su se s domaćinima u velikoj dvorani uz vatru, i čekali još samo na Gandalfa koji nikako nije izlazio iz kuće. Odbljesak od vatre dopirao je van kroz otvorena vrata, a u mnogim prozorima gorjelo je blago svjetlo. Bilbo je, umotan u pelerinu, bez riječi stajao na pragu uz Froda. Aragorn je sjedio s glavom na koljenima, samo je Elrond točno znao što njemu znači ovaj trenutak. Ostali su se tek nazirali u mraku kao sive prilike.Sam je stajao uz ponija, sisao zrak kroza zube i mrzovoljno zurio dolje u tamu,gdje je rijeka žuborila usred kamenja; njegova želja za pustolovinama bila je na najnižoj točki.
"Bill, momče moj" rekao je "nisi se trebo s nama vatat u kolo. Mogo si lijepo ostat ovđe i jest najbolje sijeno dok ne naraste opet trava."
Bill samo ošine repom i ne dade ni glasa od sebe.Sam bolje namjesti naprtnjaču na svojim leđima i tjeskobno prođe u mislima popis svih stvari koje je potrpao u nju pitajući se da nije štogod zaboravio: svoje najveće blago,pribor za kuhanje, i kutijicu soli koju je uvijek nosio sa sobom i ponovo punio kad god bi mogao; lijepa zaliha trave za lulu (ali jamačno mu ni približno neće doteći), trud i kresivo,vunene čarape, rublje, kojekakve sitne potrepštine njegova gospodara na koje je Frodo zaboravio, a Sam ih spremio da bi ih mogao slavodobitno izvući kad zatrebaju. Sve ih je u duhu prebrojio.
"Uže!" promrmlja. "Nemam užeta! A još sam sinoć reko sâm sebi: “Sam, a što je s užetom? Zatrebat će ti sto posto ako ga ne budeš imo.” E pa, i zatrebat će mi. A sad više nikako ne mogu doć do njega."
U taj mah Elrond izađe s Gandalfom i pozove svu družinu na okup.
"Ovo su vam moje posljednje riječi" tiho im reče. "Nositelj Prstena kreće u traganje za Kletom gorom. Samo na njemu leži odgovornost: da ne baci Prsten i da ga ne preda nijednom sluzi Neprijatelja, pa ni da ikom dopusti da ga takne, osim članovima družine i Vijeća, i to samo u krajnjoj nuždi. Svi ostali idu s njim kao slobodni suputnici,da mu budu pri ruci na putu. Vi možete i zaostati ili se vratiti, ili skrenuti na druge putove,ako se ukaže takva mogućnost. Što dalje budete išli, to ćete se teže moći povući, ali vas ne veže nikakva prisega ni obveza da idete dalje nego što želite. Jer vi još ne poznajete snagu svoga srca i ne možete predvidjeti na što će svaki od vas naići na ovom putu."
"Nevjeran je onaj koji kaže zbogom kad se na putu smrkne" reče Gimli.
"Možda" potvrdi Elrond "ali neka se ne zariče da će hodati po tami onaj koji nije vidio noć kako pada."
"Ipak, zadana riječ može okrijepiti pokolebano srce" opet će Gimli.
"A može ga i slomiti" reče Elrond. "Nemojte gledati predaleko naprijed! Ipak pođite mirne duše! Zbogom, i neka vas prati blagoslov vilenjaka i ljudi i svih slobodnih naroda. Neka vam zvijezde obasjavaju lica!"
"Sretan... sretan vam put!" dovikne im Bilbo mucajući od studeni. "Ne vjerujem,Frodo, momče moj, da ćeš moći voditi dnevnik, ali očekujem potpun izvještaj kad se vratiš. I nemoj se previše na putu zadržavati! Zbogom!"
I mnogi su drugi iz Elrondove kuće stajali u sjeni i gledali ih kako odlaze, želeći im sretan put tihim glasovima. Nije bilo smijeha ni pjesme ni glazbe. Napokon su se okrenuli i bez riječi nestali u sumrak.Prešli su preko mosta i polako krenuli uz dugu, strmu i krivudavu stazu koja je vodila iz raskoljene doline Rivendella; napokon su se dohvatili visoke vrištine gdje je vjetar hujao kroz vrijesak. Zatim su još jedanput bacili pogled na Posljednju domaću kuću što je žmirkala pod njima, pa su produžili dalje duboko u noć.Kod gaza na Bruinenu sišli su s Ceste i skrenuli na jug uskim stazama kroz brdoviti predjel. Namjera im je bila da se drže tog smjera zapadno od Gorja mnogo milja i dana. Krajolik je bio znatno suroviji i jaloviji nego u zelenoj dolini Velike rijeke u Pustošiji s druge strane gorskog lanca, pa će sporije napredovati, ali su se nadali da će na taj način izbjeći pozornosti neprijateljskih očiju. Do tada su malokad viđali Sauronove uhode u tom pustom kraju, a staze su bile uglavnom nepoznate svima osim stanovnicima Rivendella.Gandalf je stupao na čelu, a uza nj Aragorn, koji je poznavao taj predjel čak i u mraku. Ostali su išli za njima u povorci, a na začelju je koračao Legolas oštrih očiju. Prvi je dio njihova putovanja bio težak i mukotrpan a Frodo ga nije osobito upamtio osim vjetra. Za mnogih dana bez sunca puhao je leden vjetar s Gorja na istoku, i činilo se da nikakva odjeća ne može zadržati njegove ispitljive prste. Iako je družina bila dobro odjevena, malokad im je bilo toplo, bilo da su se kretali ili mirovali. Obdan su nemirno spavali, u kakvoj uvali, ili skriveni pod zapletenim trnovitim žbunjem što je raslo na mnogim mjestima po čestarima. Kasno po podne probudio bi ih stražar pa bi pojeli svoj glavni obrok: pretežno hladan i neveseo jer bi se malokad usudili naložiti vatru. Uvečer bi produžili dalje, uvijek u smjeru juga kad su god mogli naći put koji vodi na tu stranu. Isprva se hobitima činilo, premda hodaju i glavinjaju dok se god ne zamore, da mile kao puževi i da nisu ni za pedalj odmakli. Svakog je dana krajolik izgledao gotovo isti kao i prethodnog dana. Ipak, sve su se više primicali gorju. Južno od Rivendella gorje je bivalo sve više i zavijalo je na zapad, a na podnožju glavnoga lanca širilo se još veće područje ispremiješanih sumornih bregova i dubokih dolina ispunjenih hučnim vodama.Staze su bivale rijetke i vijugave vodeći ih često samo do ruba duboka ponora ili nekud dolje u podmukle močvare.

 

[Златоуст]

Bili su već dva tjedna na putu kad se vrijeme promijeni. Vjetar iznenada popusti a zatim skrene na jug. Oblaci koji su brzo promicali digli su se i istopili, a pomolilo se sunce, blijedo i svijetlo. Nakon dugog, zamornog noćnog marša osvanulo je hladno i vedro jutro. Putnici su stigli do niske kose okrunjene prastarom česminom, čija sivozelena stabla kao da bijahu isklesana iz živog kamena na tim brdima. Tamno je lišće blistalo a bobice se rumenjele na suncu što je izlazilo.Daleko na jugu Frodo je vidio nejasne obrise gorja koje kao da stoji na putu kojim družina ide. Na lijevoj strani tog visokog gorskog vijenca dizala su se tri vrhunca; najviši i najbliži od njih stršio je kao zub obložen snijegom; njegova velebna, gola, sjeverna litica bila je još pretežito u sjeni, ali ondje gdje ju je sunce iskosa obasjavalo, rumenjela se nadaleko.Gandalf je stajao uz Froda i gledao zaklonivši oči rukom.
"Daleko smo odmakli" reče. "Došli smo do kraja koji ljudi zovu Zelenika; ovdje je u sretnije doba obitavalo mnogo vilenjaka, kad se ovaj kraj zvao Eregion. Prevalili smo dosad sto trideset pet milja zračne linije, iako su nam noge propješačile još mnogo više dugih milja. Podneblje i vrijeme bit će sad nešto blaži, ali možda još opasniji."
"Bili opasni ili ne, baš nam je dobro došao jedan pravi izlazak sunca" reče Frodo zabacujući kukuljicu tako da mu jutarnje sunce obasja lice.
"Ali pred nama su planine", reče Pippin. "Valjda smo noćas skrenuli na istok?"
"Nismo", ustvrdi Gandalf. "Ali kad je ovako lijepo vrijeme, dalje se vidi. Iza onih vrhunaca gorski lanac zavija na jugozapad. U Elrondovoj kući ima mnogo zemljovida, ali valjda se niste sjetili da ih pogledate?"
"Ja jesam, pogledao sam ih, koji put", reče Pippin, "ali se ne sjećam ovoga. Frodo bolje pamti te stvari."
"Meni ne treba zemljovid", reče Gimli, koji im se pridružio s Legolasom i zagledao u daljinu s nekim čudnim sjajem u duboko usađenim očima. "Ovo je kraj u kojem su naši preci radili od davnine, pa smo prenijeli izgled ovoga gorja u mnoge radove od kovine i kamena, i u mnoge pjesme i priče. Ovi vrhunci igraju važnu ulogu u našim snovima:Baraz, Zirak i Shathûr. Samo sam ih jednom dosad vidio ovako izdaleka na javi, ali znami njih i njihova imena, jer ispod njih leži Khazad-dûm, Zemlja Patuljaka, koja se sad zove Crna Jama, a na vilin-jeziku Moria. Ondje se prijeko diže Baranzibar, Crvenrog, surovi Caradhras; a iza njega su Srebrozub i Glavoblak: na vilin-jeziku Celebdil Bijeli i Fanuidhol Sivi, koje mi zovemo Zirakzigil i Bundushathûr. Ondje se Magleno gorje račva, a u njegovim račvama leži u dubokoj sjeni dolina koju ne možemo zaboraviti:Azanulbizar, Dimrill-dolac, koji vilenjaci zovu Nanduhirion."
"Sad idemo u Dimrill-dolac" reče Gandalf. "Ako se popnemo do prijevoja koji se zove Vrata Crvenroga, podno suprotne strane Caradhrasa, sići ćemo niz Dimrill-stube u Patuljačku dubodolinu. Ondje leži Zrcalno jezero, i ondje su ledeni izvori rijeke Srebrotok."
"Tamna je voda Kheled-zârama" reče Gimli "i studeni su izvori Kibil-nâle. Srce mi zadrhti kad pomislim da ću ih možda uskoro vidjeti."
"Neka ti je da doživiš tu radost, dobri moj patuljče!" reče mu Gandalf. "Ali što god ti učinio, mi se ipak nećemo moći dugo zadržati u toj dolini. Moramo sići niz Srebrotok do skrovitih šuma, pa do Velike rijeke, a onda..."
On zastane u riječi.
"Kamo onda?" upita ga Merry.
"Do cilja našeg putovanja... na kraju" dovrši Gandalf. "Ne smijemo gledati predaleko naprijed. Budimo sretni što smo prvi dio uspješno prešli. Sad ćemo se ovdje dobro odmoriti, ne samo danas nego i noćas. U Zeleniki je zdrav zrak. Veliko zlo mora snaći zemlju da posve zaboravi vilenjake ako su oni jednom u njoj živjeli."
"To je istina", potkrijepi Legolas. "Ali vilenjaci iz ovoga kraja nisu bili našeg soja,šumskog naroda, pa ih se drveće i trava više ne sjećaju. Samo ja čujem kako kamenje jadikuje za njima: iz dubina su nas iskopali, lijepo nas obradili, visoko nas uzidali, ali ih nema više. Nema ih više. Odavno su se otputili u Luke."
Tog su jutra naložili vatru u dubokom dolcu zaklonjenom velikim grmljem česmine pa im je taj večera-doručak bio najveseliji otkako su krenuli na put. Nakon toga se nisu žurili leći jer su računali da imaju cijelu noć za spavanje, a nisu kanili nastaviti put prije sutrašnje večeri. Samo je Aragorn bio mučaljiv i nemiran. Nakon nekog vremena napustio je družinu i popeo se do vrha kose, ondje je stajao u sjeni drveta zagledan na jug i zapad nagnute glave kao da nešto osluškuje. Zatim se vrati na rub dolca i pogleda ostale kako se smiju i razgovaraju.
"Što je, Stridere?" dovikne mu Merry. "Što tražite? Da vam možda ne fali istočnjak?"
"Ne, ne fali mi" odgovori on. "Ali mi fali nešto drugo. Ja sam bio u Zeleniki u razna godišnja doba. Ovdje više ne obitava nijedan narod, ali mnoga druga stvorenja žive ovdje u svako doba, pogotovo ptice. A sad su svi osim vas utihnuli. Osjećam to. Nikakva glasa na milje oko nas nije čuti, a vaši glasovi silno odjekuju u okolici. To mi nije jasno."
Gandalf iznenada pozorno uzgleda.

 

[Златоуст]

"A što misliš, koji je tome razlog?" upita ga. "Krije li se u tome nešto više od iznenađenja što vide četvoricu hobita, a da o nama ostalima i ne govorimo, u kraju u kojem se ljudi tako rijetko viđaju i čuju?"
"Nadam se da nije ništa drugo posrijedi" odgovori Aragorn. "Ali osjećam nekakvu napetost i strah kakve nikad dosad nisam ovdje oćutio."
"Onda moramo biti oprezniji" reče Gandalf. "Ako je već s nama u društvu graničar, onda je dobro poslušati ga, osobito ako je taj graničar Aragorn. Moramo prestati glasno govoriti, valja nam utihnuti i postaviti stražu."
Tog je dana na Sama bio red da prvi stražari, ali mu se pridružio i Aragorn. Ostali su pozaspali. Zatim je tišina toliko narasla da ju je čak i Sam oćutio. Jasno se čulo disanje spavača. Šibanje repova ponija i povremeno kopanje kopita postali su gromoglasni. Kad bi se promeškoljio, Sam je čuo svoje zglobove kako pucketaju. Oko njega je bila grobna tišina, a nad svime je bilo vedro modro nebo dok se sunce penjalo po njemu s istoka.Daleko na jugu pojavila se tamna mrlja, i porasla, hitajući na sjever kao dim nošen vjetrom.
"Šta je to, Stridere? Ne bi reko da je oblak", šapne Sam Aragornu. Ovaj mu ne odgovori nego se zagleda u nebo, ali uskoro i Sam vidje što se to približava. Jata ptica,leteći velikom brzinom, kružila su i šestarila pa cijelom kraju kao da nešto traže; i neprestano su im se sve više približavala.
"Lezi potrbuške i miruj!" prosikće Aragorn pa povuče Sama u sjenu česmine; jer sva sila ptica odvojila se iznenada od glavnine i poletjela u niskom letu ravno prema njima. Dok su letjele iznad njihovih glava, u tako gustoj masi da ih je tamna sjena pratila po tlu ispod njih, razlegne se prodorno graktanje.Aragorn se pridigao tek kad su ptice nestale u daljini, na sjeveru i zapadu, i nebo se opet posve očistilo. Tad je skočio na noge i otišao probuditi Gandalfa.
"Jata crnih vrana lete preko čitava kraja između Gorja i Sivotoka" reče mu,"upravo su preletjele preko Zelenike. To nisu domaće ptice, to su crebaini iz Fangorna i Dunlanda. Ne znam što smjeraju: možda bježe pred nekom opasnošću daleko na jugu, ali sve bih rekao da uhodare. Primijetio sam i mnogo sokolova kako lete visoko na nebu.Mislim da večeras moramo nastaviti put. U Zeleniki više nismo sigurni: ovdje smo pod nadzorom."
"Onda su i Vrata Crvenroga pod nadzorom" reče Gandalf. "Nije mi jasno kako bismo mogli prijeći preko njega a da nas ne opaze. Ali o tom ćemo porazmisliti kad budemo morali. Mislim da imaš pravo da moramo krenuti čim se smrkne."
"Sva je sreća što nam se vatra nije jako dimila i što je uglavnom bila dogorjela kad su naišli crebaini" reče Aragorn. "Moramo je ugasiti i ne smijemo je više paliti."
"E, ovo je zbilja glupo i nezgodno!" reče Pippin. Čim se probudio kasno po podne,doznao je vijesti: da nema vatre i da će navečer nastaviti put. "A sve to samo zbog jata vrana! Baš sam se veselio jednoj pravoj večeri: nečemu toplom."
"E pa, možeš se i dalje veseliti", reče mu Gandalf. "Bit će još mnogo neočekivanih gozbi. A ja bih više volio da mogu popušiti lulu negdje na miru, i da su mi noge na toplom. Ipak, jedno je sigurno: da će nam na jugu biti toplije."
"Ne bi se čudio da bude i pretoplo", promrmlja Sam Frodu. "Al sve mislim da bi već bilo vrijeme da ugledamo tu Vatrenu goru, i kraj ovog našeg puta, tako rekuć. U prvi mah sam pomislio da bi to mogo biti ovaj ovđe Crvenrog, il kako se već zove, sve dok Gimli nije kazo ono svoje. Da polomiš jezik od tih patuljačkih imena!"
Zemljovidi nisu ništa govorili Samu, a sve udaljenosti u ovim čudnim krajevima činile su mu se tako goleme da se više uopće nije mogao snaći.Družina se cijelog tog dana krila. Crne ptice su ovda-onda letjele preko njih, ali kad je sunce na zapadu porumenjelo, nestale su na jugu. U suton je družina krenula dalje i, skrenuvši donekle na istok, zaputila se put Caradhrasa, koji se u daljini još pomalo rumenio na posljednjim zrakama sunca što je bilo zašlo. Dok je nebo tamnjelo, iskakale su bijele zvijezde jedna po jedna.Predvođeni Aragornom, našli su dobru stazu. Frodu se činilo da su to ostaci neke prastare ceste, koja je nekoć bila široka i dobro trasirana i vodila od Zelenike do gorskog prijevoja. Iznad gorja pomolio se uštap bacajući blijedo svjetlo na kojem su sjene kamenova bile crne. Reklo bi se da su mnogi kamenovi ručno obrađeni, iako su sad ležali prevaljeni i trošni na sumornoj, jalovoj zemlji.U onaj hladni, jezoviti sat uoči praskozorja mjesec bijaše nisko. Frodo digne pogled na nebo. Odjednom opazi ili nazre neku sjenu kako prijeđe preko visokih zvijezda,kao da su zvijezde načas potamnjele a onda opet zasjale. On protrne.
"Jeste li vidjeli kako je onuda gore nešto prošlo?" šapne Gandalfu koji je išao pred njim.
"Nisam, ali sam osjetio nešto, što god to bilo", odgovori on. "A možda nije biloništa, tek pramen tankog oblaka."
"Ali se onda vrlo brzo kretao", promrmlja Aragorn, "i to uz vjetar."
Te se noći ništa više nije dogodilo. Sutradan je osvanulo još vedrije jutro od prethodnog. Ali zrak je opet bio prohladan; vjetar je opet skretao na istok. Hodali su dalje još dvije noći penjući se neprestano ali sve sporije cestom koja je vijugala u brda, a planine su se sve više približavale i uzdizale pred njima. Trećeg se dana ispriječio pred njima Caradhras, visok vrhunac pokriven snijegom kao srebrom, ali strmih golih pristranaka, mutnocrvenih, kao da su okrvavljeni.Nebo je bilo crnkasto a sunce slabo. Vjetar je okrenuo na sjeveroistok. Gandalf je onjušio zrak i osvrnuo se za sobom.

 

[Златоуст]

"Zima iza nas jača" tiho reče Aragornu. "Visovi daleko na sjeveru bjelji su nego što su bili; snijeg leži na njima mnogo niže nego prije. Noćas ćemo se početi penjati prema Vratima Crvenroga. Na toj uskoj stazi lako nas mogu vidjeti izvidnici, i lako nas može snaći kakvo zlo; ali možda će nam vremenske prilike biti još najgori neprijatelj. Što sad misliš o smjeru koji si izabrao, Aragorne?"
Frodo je slučajno čuo ove riječi i shvatio da Gandalf i Aragorn nastavljaju neku raspru koju su davno prije bili zavrgnuli. Tjeskobno je prisluškivao.
"Ja ne mislim ništa dobro, Gandalfe, o našem putu od početka do kraja, kao što i sam vrlo dobro znaš" odgovori Aragorn. "A opasnosti, znanih i neznanih, bit će sve više kako idemo dalje. Ali moramo dalje, i ne vrijedi nam odgađati prelazak preko gorja. Dalje na jugu nema više prijevoja dok ne dođemo do Rohanske gudure. Nemam povjerenja u taj put nakon onoga što si nam kazao o Sarumanu. Tko zna na čijoj su sada strani gospodari konja?"
"Da, tko to zna!" reče Gandalf. "Ali ima još jedan drugi put koji ne vodi preko prijevoja Caradhrasa: onaj mračni i tajni put o kojem smo govorili."
"Ma nemojmo više o njemu! Bar zasad. Molim te da ništa o tome ne govoriš drugima dok ne bude sasvim jasno da drugog puta nema."
"Ali moramo se odlučiti prije nego što krenemo dalje" otpovrne Gandalf.
"Onda radije odvagnimo tu stvar u glavi dok se ostali budu odmarali i spavali" reče Aragorn.
Kasno po podne, dok su ostali uživali, Gandalf i Aragorn povukli su se u stranu i zagledali se u Caradhras. Pristranci su mu sad bili tamni i zlokobni, a glava u sivu oblaku. Frodo ih je motrio pitajući se kakav li će biti ishod raspre. Kad su se njih dvojica vratila do družine, prvi je prozborio Gandalf i tako je doznao da je odlučeno da se uhvate ukoštac s vremenskim prilikama i visokim prijevojem. Odlanulo mu je. Nije bio načisto kakav je onaj drugi mračni i tajni put, ali činilo se da je i sam spomen na njega ispunio Aragorna očajem pa je Frodu bilo drago što su odustali od njega.
"Sudeći po znacima koje smo u posljednje vrijeme zapazili", reče Gandalf, "bojim se da su Vrata Crvenroga pod nadzorom, a sumnjivo mi je i vrijeme koje dolazi za nama.Možda će biti i snijega. Moramo se požuriti što više možemo. Čak i u slučaju lijepa vremena treba nam više od dva dana hoda da stignemo do vrha prijevoja. Večeras će se rano smrknuti. Moramo krenuti čim se spremite za put."
"Dopustite da vam nešto savjetujem" reče Boromir. "Ja sam se rodio u sjeni Bijeloga gorja i znam ponešto o putovanju kroz visoke predjele. Dočekat će nas oštra studen, ako ne i štogod gore, dok se ne dohvatimo druge strane. Ne bi nam mnogo vrijedilo da se tako dobra pritajimo da se na kraju smrznemo. Sad kad odavde krenemo,gdje još ima nešto drveća i grmlja, treba da svaki od nas ponese svežanj pruća, najviše što može ponijeti."
"A Bill bi mogo ponest još i malko više, jel’da, momče?" reče Sam. Poni ga nujno pogleda.
"Dobro" reče Gandalf. "Ali ne smijemo se poslužiti tim prućem... osim ako ne budemo morali birati između vatre i smrti."
Družina je krenula dalje, isprva hitrim korakom, ali uskoro je put postao strm i težak. Vijugavi puteljak što se uspinjao na mnogim se mjestima malne zatro i bio zakrčen odronjenim kamenjem. Noć je postala sablasno mračna pod velikim oblacima. Oštar vjetar fijukao je među stijenjem. Do ponoći su se uspeli do koljena velikog gorja. Sad je uska staza krivudala pod okomitim zidom litica slijeva, iznad kojih su se u mraku dizali nevidljivi sumorni bokovi Caradhrasa, a zdesna je zjapio ponor tame gdje se tlo iznenada sunovraćalo u duboku jarugu.Mučno su se uspinjali uz strmi obronak i načas zastali na vrhu. Frodo je na licu osjetio blag dodir. Ispružio je ruku i opazio mutne bijele pahuljice snijega kako mu slijeću na rukav.Produže dalje. Ali uskoro je već snijeg nemilice padao ispunjavajući sav zrak i zasipajući Frodu oči. Jedva je vidio tamne pognute prilike Gandalfa i Aragorna svega korak-dva ispred sebe.
"Ovo mi se nikako ne dopada", dahtao je Sam za njim. "Nemam ništa protiv snijega u lijepo jutro, al više volim ležat u krevetu kad pada. Da se ova masa bar stušti na Hobbiton! Svijet bi možda tamo dočeko snijeg dobrodošlicom."
U Shireu bi malokad napadalo mnogo snijega osim na visokim vrištinama u Sjevernoj četvrti, pa se snijeg smatrao ugodnim događajem i prigodom za zabavu.Nijedan živi hobit (osim Bilba) nije se sjećao grozne zime 1311. godine, kad su bijeli vukovi prodrli u Shire preko zaleđenog Brandywinea.Gandalf zastane. Na kukuljici i ramenima ležao mu je debeo sloj snijega i gazio ga je do gležanja u čizmama.
"To je ono čega sam se bojao", reče. "Što sad veliš, Aragorne?"
"I ja sam se toga bojao", odgovori Aragorn, "ali sam se još više bojao drugih stvari.Znao sam ja kakva nam opasnost prijeti od snijega iako malokad pada ovako gust ovoliko daleko na jugu, osim u visokim planinama. A još nismo osobito visoko; još smo daleko dolje gdje su staze obično svu zimu prohodne."
"Pitam se da ovo možda nije maslo Neprijatelja?" reče Boromir. "U mojoj zemlji kažu da on može upravljati olujama u Sjenovitom gorju na granici Mordora. On posjeduje neobične moći i ima mnogo saveznika."
"Zaista ima dugačke ruke", reče Gimli, "ako može dovući snijeg sa sjevera da nam zapapri ovdje, tri stotine milja dalje."
"Da, ima on dugačke ruke", potvrdi Gandalf.

 

[Златоуст]

Dok su stajali, vjetar je jenjao a snijeg oslabio i malne prestao. Produže dalje. Ali nisu prošli ni dvjesto metara kad se oluja obnovi s novom žestinom. Vjetar je fijukao i nastala je prava vijavica. Uskoro je čak i Boromiru bilo teško dalje hodati. Hobiti su se tako reći presamitili i jedva se nekako probijali zaklanjajući se za više ljude, ali je bilo jasno da neće moći mnogo dalje ako mećava ne prestane. Frodu su noge bile kao od olova. Pippin se vukao za njim. Čak je i Gimli, žilav kakav samo patuljak može biti,gunđao nešto klipšući na jedvite jade.Družina je naglo zastala, kao da su se bez riječi dogovorili. Začuli su jezovite glasove u mraku oko sebe. Možda je to samo vjetar fijukao kroz pukotine i prosjeke u kamenom zidu, ali su se ti glasovi doimali kao prodorni krici i grohot urnebesna smijeha.S boka planine počelo se rušiti kamenje fijučući iznad njihovih glava i treskajući na stazu oko njih. Ovda-onda začuli bi potmulu tutnjavu, kao da se neka gromada kotrlja iz skrivenih visina nad njima.
"Ne možemo više noćas dalje", reče Boromir. "Neka ovo zove vjetrom tko god želi, ali ovdje se razliježu neki grozni glasovi a ovo kamenje netko baca na nas."
"Ja ovo zovem vjetrom", reče Aragorn. "Ipak, ne tvrdim da to što kažete nije istina.U svijetu ima mnogo zlih i neprijateljskih stvorova koji ne vole baš one koji hodaju na dvije noge, iako nisu u dosluhu sa Sauronom nego imaju svoje neke namjere. Neki su od njih dulje na ovom svijetu od njega."
"Caradhras su nazivali okrutnim i bio je na zlu glasu", reče Gimli, "još prije mnogo godina, kad se za Saurona nije ni znalo u ovim krajevima."
"Nije važno tko je neprijatelj ako ne možemo odbiti njegov napad", ustvrdi Gandalf.
"Ali što ćemo onda?" zavapi Pippin. Stajao je naslonjen na Merryja i Froda i sav drhtao.
"Ili ćemo ostati gdje jesmo, ili se vratiti", reče Gandalf. "Ne vrijedi ići dalje. Tekmalo dalje odavde, ako se ne varam, ova se staza odvaja od litice i spušta se u široku,plitku kotlinu na dnu duge strmine. Ondje se ne bismo mogli zakloniti od snijega ni od kamenja... ni od bilo čega drugog."
"A ne vrijedi se ni vraćati dok traje ova mećava", reče Aragorn. "Na putu dovde nismo prošli ni pokraj jednog mjesta na kojem bismo se mogli zakloniti bolje nego pod ovom liticom."
"I ovo mi je neki zaklon!" promrndža Sam. "Ako je ovo zaklon, onda je i jedan zid bez krova kuća."
Družina se okupila uz liticu što je bliže mogla. Stijena je bila okrenuta na jug, a pri dnu je bila malko izbočena tako te su se nadali da će ih donekle zaštititi od sjeverca i od kamenja što se odronjava. Ali vihor je kovitlao oko njih sa svih strana a snijeg je nadolazio u sve gušćim oblacima.Pribili su se jedan do drugoga leđima uz liticu. Poni Bill stajao je strpljivo ali
potišteno pred hobitima zaklanjajući ih donekle, ali ubrzo su mu nanosi snijega doprli do
putišta, a i dalje su rasli. Da nisu imali krupnijih suputnika, hobiti bi domalo bili posve
zatrpani snijegom.Froda je obuzela silna pospanost; osjećao je kako brzo tone u topao i maglovit san.Učini mu se da mu vatra grije prste na nogama i da s druge strane ognjišta čuje Bilbov glas kako mu govori: “Nemam neko osobito mišljenje o tvom dnevniku. Snježna mećava na dan dvanaesti siječnja: nisi se morao vraćati da me o tome izvijestiš!”
“Ali, Bilbo, samo sam se želio odmoriti i naspavati!” jedva mu je nekako odgovorio Frodo kadli ga netko prodrma pa se bolno probudi. Boromir ga je bio podigao iz snježnog legla.
"Ovo će, Gandalfe, biti smrt za polutane", reče Boromir. "Ne vrijedi ovdje sjediti dok nas snijeg ne zatrpa. Moramo poduzeti nešto da se spasimo."
"Dajte im ovo", reče Gandalf pa pročeprka po naprtnjači i izvadi kožnatu čuturicu.
"Samo po gutljaj svakome. To je dragocjen napitak. Zove se miruvor, i ljekovit je napitak iz Imladrisa. Elrond mi ga je dao na rastanku. Dajte svima redom!"
Čim je Frodo gucnuo malo od te tople i mirisave tekućine, oćutio je novu snagu u srcu, a udovi mu nisu više bili onako teški i dremljivi. Ostali su također živnuli i vratila im se nada i snaga. Ali snijeg nije popuštao. Kovitlao se oko njih gušći nego ikad, a vjetar je još jače puhao.
"Što sad kažete na vatru?" iznenada ih upita Boromir. "Čini mi se, Gandalfe, da sad već moramo birati između vatre i smrti. Kad nas snijeg zatrpa, svakako ćemo biti skriveni od svih neprijateljskih pogleda, ali nam to neće mnogo vrijediti."
"Naložite vatru ako možete", odgovori mu Gandalf. "Ako ima uhoda koji mogu podnijeti ovo nevrijeme, onda će nas vidjeti, gorjela vatra ili ne gorjela."
Premda su bili ponijeli sa sobom drva i potpalu, po Boromirovu savjetu, ni vilenjacima ni patuljku nije pošlo za rukom ukresati plamen koji bi se održao usred vihora, ili od kojeg bi se upalio mokri ogrjev. Napokon se nevoljko okušao sam Gandalf.Uzeo je svežanj pruća i podigao ga načas uvis, a onda je izgovorio zapovijed: “Naur an edraith ammen!” i turio vršak svoga štapa posred svežnja. Odjednom bukne velik zelen plamen, a drvo se zapali i zapucketa.
"Ako ima ikog da nas vidi, onda sam mu se bar ja otkrio", reče. "Ispisao sam Gandalf je ovdje znacima koje mogu pročitati svi od Rivendella do ušća Anduina."

 

[Златоуст]

Ali družina nije više marila za uhode ni za neprijateljske oči. Srca su im se obradovala što vide svjetlo od vatre. Drvo je veselo gorjelo; i premda je posvuda oko njih siktao vjetar a pod nogama im gmizale barice od bljuzgavice, zadovoljno su grijali ruke na plamenu.Stajali su pognuti u krugu oko razigranih i rascvjetanih plamičaka. Crveno svjetlo poigravalo im na umornim i tjeskobnim licima; iza njih je noć bila nalik na crni zid.Ali drvo je brzo sagorijevalo a snijeg je svejednako padao.
Vatra je dogorijevala pa su na nju bacili i posljednji svežnjić pruća.
"Noć je na izmaku", reče Aragorn. "Zora nije daleko."
"Pitanje je može li se zora probiti kroz ove oblake", pripomene Gimli.Boromir iskorači iz kruga i zagleda se gore, u crninu. "Snijeg jenjava", reče, "i vjetar se smiruje."
Frodo je umorno zurio u pahuljice što su još sipale iz tame i načas pokazivale svoju bjelinu pri svjetlu vatre što je dogorijevala, ali dugo još nije mogao zapaziti nikakav znak da snijeg posustaje. Tad iznenada, dok ga je san opet ophrvavao, primijeti da je vjetar odista oslabio i da su pahuljice sve krupnije i rjeđe. Sasvim polako počelo se širiti mutno svjetlo. Najposlije je snijeg posve prestao.Kako je svjetlo bivalo sve jače, otkrivalo je nijemi svijet obavijen velom. Ispod njihova zaklona bilo je bijelih humaka i kupa i bezobličnih udubina pod kojima je posve
nestala staza kojom su bili gazili, ali visovi oko njih bijahu skriveni velikim oblacima svejednako bremenitih snijegom.Gimli uzgleda i zavrti glavom.
"Caradhras nam još nije oprostio", reče. "Ima on još snijega da nas obaspe njime ako produžimo dalje. Što prije krenemo natrag, to bolje."
Svi su se složili s njim, ali je teško bilo vratiti se. Možda čak i nemoguće. Samo na nekoliko koraka od pepela njihove vatre ležao je snijeg dubok više stopa, viši od samih hobita; mjestimice ga je vjetar nanio i nagomilao na velike nanose uza samu liticu.
"Kad bi Gandalf pošao pred nama s jarkim plamenom, možda bi nam mogao istopiti stazu", reče Legolas. Njega nevrijeme nije previše zabrinulo, on je jedini u družini ostao dobre volje.
"Kad bi vilenjaci mogli letjeti preko planina, možda bi nam mogli dovabiti sunce da nas spasi", odgovori mu Gandalf. "Ali ja moram imati nešto što može gorjeti. Snijeg ne mogu spaliti."
"E pa", reče Boromir, "kad glave ne znaju što će, tijela moraju priskočiti u pomoć,kao što kažemo mi u našoj zemlji. Najjači od nas moraju prokrčiti put. Iako je sad sve pod snijegom, naša je staza, kad smo dolazili ovamo, zavijala upravo oko one stjenovite izbočine tu dolje. Ondje nam je snijeg počeo zadavati muke. Kad bismo se uspjeli vratiti do tog mjesta, možda bi nam dalje bilo lakše? A ja mislim da donde nema više od dvjesto metara."
"Hajde onda da nas dvojica prokrčimo put do tog mjesta!" reče Aragorn.
Aragorn je bio najviši u družini, ali je Boromir, nešto malo niži, bio plećatiji i krupniji. On je pošao prvi, a Aragorn za njim. Polako su krenuli i uskoro su se jedva probijali kroz snijeg.
Mjestimice im je dopirao do prsa pa se često činilo da Boromir pliva ili kopa svojim velikim rukama, više nego da hoda.Legolas ih je neko vrijeme gledao sa smiješkom na usnama, a onda se okrenuo ostalima:
"Kažete da najjači moraju prokrčiti put? A ja kažem: ostavite orača da ore ali za plivanje uzmite vidru, a za hitro trčanje po travi i lišću, pa i po snijegu... vilenjaka!"
Nato okretno poskoči, a Frodo kao da prvi put opazi, iako je to poodavno znao, da taj vilenjak ne nosi čizme nego samo lake cipele, kao i uvijek, i da ostavlja jedva primjetne tragove u snijegu.
"Zbogom!" dobaci Legolas Gandalfu. "Idem po sunce!"
Tad hitro kao trkač po čvrstu pijesku jurne i, prestižući kao od šale ljude koji su se teško probijali kroz snijeg, mahne im rukom i odjuri u daljinu, pa se izgubi za stjenovitim zavojem.
Ostali su čekali zbijeni jedan uz drugoga i gledali dok se Boromir i Aragorn nisu pretvorili u dvije crne točke u općoj bjelini. Napokon su i njih izgubili iz vida. Vrijeme se
sporo vuklo. Oblaci su se spustili i opet je palo nekoliko pahuljica kovitlajući se u zraku.Pošto je prošlo možda sat vremena, iako se činilo da je prošlo mnogo više, ugledali su napokon Legolasa kako se vraća. Istodobno su se iza zavoja daleko za njim pojavili Boromir i Aragorn jedva se probijajući kroz snijeg uza strminu.
"E pa, nisam vam doveo sunce", dovikne im Legolas kad je dotrčao gore. "Sunce šeće kroz plava polja na jugu i nimalo ne haje za ovo malo snijega na brežuljku Crvenroga. Ali donio sam tračak nade onima kojima je suđeno da putuju pješice. Odmah ispod ovoga zavoja stoji najveći od svih snježnih nanosa gdje umalo da nisu zaglibili naši snažni ljudi. Zdvajali su dok se ja nisam vratio i rekao im da je taj nanos tek malo deblji od obična zida. Na drugoj strani odjednom snijega ima mnogo manje, a još malo dalje nema ga više od tanka pokrivača, koliko da hobitima rashladi prste na nogama."
"Eh, upravo je onako kako sam rekao", promrndža Gimli. "Nije to bila obična mećava, nego tek Caradhrasova pakost. On ne voli vilenjake i patuljke pa je nabacao taj snijeg da nam presiječe odstupnicu."
"Srećom, taj je vaš Caradhras smetnuo s uma da su s vama i ljudi", reče Boromir,koji je pristigao tog trena. "I to kršni ljudi, ako smijem tako reći, iako bi vam možda bolje došli manji ljudi s lopatama. Ipak smo nas dvojica probili put kroz nanos, a za to nam mogu biti zahvalni oni koji nisu tako lakonogi kao vilenjaci."
"Ali kako ćemo sići tamo dolje iako ste nam probili put kroz nanos?" upita ga Pippin iskazujući misao svih hobita.
"Ne gubite nadu!" odgovori mu Boromir. "Ja jesam umoran ali mi je ostalo još malo snage, kao i Aragornu. Mi ćemo prenijeti naše mališe. A ostali će se jamačno sami nekako probiti našim tragom. Hodite, gospodine Peregrine! Počet ćemo od vas."
I on podigne hobita.
"Držite mi se čvrsto na leđima! Meni će ruke još zatrebati", reče i zakorači. Za njim pođe Aragorn s Merryjem. Pippin se divio njihovoj snazi videći kakav je prolaz Boromir probio samo svojim velikim udovima. Pa i sad je, koliko god bio opterećen,proširivao prolaz za one koji su išli za njim odbacujući u hodu snijeg na stranu.Napokon su došli do velikog nanosa. Ispriječio se bio na gorskoj stazi kao neočekivani i okomiti zid, a njegov vrh, oštar kao da je noževima oblikovan, dizao se za više od dvije Boromirove visine, ali je kroz sredinu nanosa probijen prolaz što se dizao i spuštao poput mosta. Na drugoj su strani Merry i Pippin spušteni na zemlju pa su s Legolasom čekali da stignu i ostali članovi družine.Nakon nekog vremena vratio se Boromir noseći Sama. Za njima je uskom ali dobro ugaženom stazom stigao i Gandalf vodeći za sobom Billa na kojem je, usred prtljage, sjedio Gimli. Posljednji je došao Aragorn noseći Froda na leđima. Prošli su kroz nanos, ali tek što je Frodo dotaknuo nogama zemlju, razlegne se potmula tutnjava i skotrlja se masa kamenja i klizavog snijega. Snježna prašina napola zaslijepi družinu koja se pribila uz liticu, a kad se zrak opet raščistio, opaze da je prolaz za njima ponovo
zagrađen.
"Dosta! Dosta!" uzvikne Gimli. "Evo, odlazimo što brže možemo!"
I doista, reklo bi se da se tim posljednjim izljevom pakosti planina istutnjala, kao da je Caradhras zadovoljan što je odbio napadače i što se oni neće više usuditi vratiti.Minula je opasnost od snijega; oblaci su se počeli kidati i postalo je svjetlije.Kao što ih je Legolas bio izvijestio, snijeg je bivao sve plići što su dalje išli, tako da su čak i hobiti mogli sami produžiti pješice. Uskoro su se opet svi obreli na onoj ravnoj izbočini na vrhu strmine gdje je sinoć počeo padati snijeg.Jutro je bilo daleko odmaklo. S ove visoke točke bacili su opet pogled preko nizine na zapad. Daleko u valovitom predjelu što je ležao u podnožju planine bijaše udolina iz koje su bili krenuli put prijevoja.Froda su boljele noge. Bio je promrzao do kostiju i gladan; u glavi mu se zavrtjelo pri pomisli na dugo i mučno silaženje nizbrdo. Pred očima su mu zaigrale crne pjege.Protrljao je oči, ali su pjege ostale na svom mjestu. U daljini pod njim, ali još poprilično visoko nad niskim brežuljcima, zrakom su kružile crne točke.
"Eno opet ptica!" reče Aragorn pokazujući rukom onamo dolje.
"Tome nema pomoći", reče Gandalf. "Moramo se odmah zaputiti dolje, bile te ptice dobre ili zle, ili ako i nemaju nikakve veze s nama. Ne smijemo čak ni na koljenima Caradhrasa dočekati još jednu noć."
Za njima je zapuhao hladan vjetar kad su okrenuli leđa Vratima Crvenroga i umorni otumarali niza strminu. Caradhras ih je bio nadvladao.

 

[Златоуст]

PUTOVANJE PO MRAKU

Bila je večer i sivo se svjetlo opet naglo gubilo kad su se zaustavili da prenoće.Bijahu mrtvi umorni. Gorje je bilo zastrto sve tamnijim velom, a puhao je studen vjetar. Gandalf im je udijelio po još jedan gutljaj miruvora iz Rivendella. Čim su prezalogajili, pozvao ih je na vijećanje.
"Dakako da večeras ne možemo dalje", reče. "Iscrpljeni smo od pokušaja da osvojimo Vrata Crvenroga, i moramo se ovdje malo odmoriti."
"A kamo ćemo onda?" upita ga Frodo.
"Pred nama je još naš put i naša zadaća", odgovori Gandalf. "Nema druge nego da produžimo dalje, ili da se vratimo u Rivendell."
Pippinu se lice primjetno razvedri pri pukom spomenu na povratak u Rivendell.Merry i Sam uzgledaju puni nade. Ali Aragorn i Boromir ne dadu nikakva znaka od sebe.Frodo bijaše zabrinut.
"Ja bih se najradije vratio", reče on. "Ali kako bih se vratio bez srama... osim ako doista nema drugog puta, i ako nismo već poraženi?"
"Imaš pravo, Frodo", reče Gandalf. "Vratiti se značilo bi priznati poraz, i suočiti se s još gorim porazom. Ako se sad vratimo, onda Prsten mora ostati ondje, i onda ne možemo više iznova krenuti. Rivendell će kad-tad biti opkoljen i nakon kratke i teške opsade razoren. Prstenove su utvare naši kobni neprijatelji, ali oni su tek sjene straha i trepeta koji bi nastali kad bi se Prsten Vladar ponovo našao na ruci njihova gospodara."
"Onda, ako ima još kakav put, moramo ipak dalje", uzdahne Frodo. Sam se iznova smrknuo.
"Ima jedan put kojim bismo mogli krenuti", reče Gandalf. "Ja sam od samog početka, kad sam prvi put razmišljao o ovom putovanju, mislio da bismo mogli krenuti njime. Ali to nije ugodan put i ja nisam još ovoj družini govorio o njemu. Aragorn je bio protiv njega, bar dok nismo pokušali prijeći preko gorskog prijevoja."
"Ako je to još gori put od ovoga preko Vrata Crvenroga, onda mora da je zaista gadan", reče Merry. "Ali najbolje da nam kažete kakav je zapravo, da odmah znamo ono najgore što nas čeka."
"Put na koji mislim vodi do rudnika u Moriji", reče Gandalf. Samo Gimli podigne glavu; u očima mu gorjela neka pritajena vatra. Sve je ostale, na spomen tog imena,obuzela jeza. Čak je i hobitima to ime označavalo legendu punu nejasne strave.
"Taj nas put možda vodi do Morije, ali kako se možemo nadati i da ćemo i proći kroz Moriju?" mračno ga priupita Aragorn.
"To je zloglasno ime", reče Boromir. "A ja i ne vidim potrebu da tamo idemo! Ako već ne možemo preko planine, hajdemo radije na jug sve do Rohanove gudure, gdje su ljudi naklonjeni mom narodu. Držat ćemo se puta kojim sam ja došao ovamo. Ili možemo proći mimo i prijeći preko rijeke Isen u Langstrand i Lebennin, te tako doći do Gondora s primorja."
"Položaj se promijenio otkako si ti, Boromire, stigao na sjever", odgovori mu Gandalf.
"Zar nisi čuo što sam vam govorio o Sarumanu? S njim ću možda ja morati prečistiti račune prije nego što se sve ovo okonča. Ali Prsten ne smije doći u blizinu Isengarda ako to možemo ikako spriječiti. Rohanska su vrata zatvorena za nas dok je god s nama Nositelj Prstena. A što se tiče dužeg puta, ne možemo odvojiti toliko vremena. Možda bismo na taj način putovali i godinu dana, i prošli bismo kroz mnoge puste krajeve bez utočišta. A ne bismo bili ni sigurni. Na njih motre budne oči Sarumana i Neprijatelja. Kad si ti, Boromire, došao na sjever, ti si u očima Neprijateljevim bio tek putnik lutalica s juga pa on nije ni mario za tebe, jer je bio zaokupljen potragom za Prstenom. Ali sad se vraćaš kao član Prstenove družine i u opasnosti si dok si god s nama. A opasnost će se povećavati sa svakom daljnjom miljom koju prevalimo prema jugu pod otvorenim nebom.Od ovog našeg otvorenog pokušaja da osvojimo gorski prijevoj, bojim se da se naš položaj još pogoršao. Ja mislim da više nemam mnogo nade ako se uskoro ne izgubimo s vidika na neko vrijeme i zametemo trag. Stoga predlažem da ne idemo ni preko gorja ni oko njega, nego ispod njega. To je svakako put kojim se Neprijatelj najmanje nada da ćemo krenuti."
"Otkud mi znamo čemu se on nada?" reče Boromir. "Možda on motri na sve putove, i one vjerojatne i one nevjerojatne? U tom slučaju, kad bismo ušli u Moriju, upali bismo u klopku, baš kao kad bismo pokucali na vrata same Crne kule. Ime je Moria zlokobno."
"Ti govoriš o nečemu što ne poznaješ kad uspoređuješ Moriju sa Sauronovim uporištem", odgovori mu Gandalf. "Ja sam jedini od vas vidio tamnice Gospodara tame, i to samo u njegovu starijem i nevažnijem boravištu u Dol Gulduru. Oni koji prođu kroz vratnice Barad-dûra nikad se ne vraćaju. Ali ja vas ne bih vodio u Moriju kad ne bi bilo nade da ćemo izaći iz nje. Istina , ako ima orka u njoj, neće valjati. Ipak, većina orka s Maglenoga gorja raspršena je ili uništena u Bici pet vojski. Orlovi nam javljaju da se oni opet iz daljina okupljaju, ali ima još nade da je Moria slobodna. Postoji čak i mogućnost da ondje ima patuljaka i da ćemo možda naći i Balina, sina Fundinova, u nekoj dubokoj dvornici njegovih predaka. Bilo kako mu drago, moramo ići stazom koju nam je nužda odabrala!"
"Ja ću poći tom stazom s vama, Gandalfe!" izusti Gimli. "Poći ću da vidim dvornice Durinove, što nas god čekalo ondje... ako pronađete zatvorene dveri."
"Dobro, Gimli!" reče Gandalf. "Ohrabrio si me. Zajedno ćemo potražiti skrivene dveri. I probit ćemo se kroz planinu. Medu ruševinama carstva patuljaka glava jednog patuljka neće se tako lako smesti kao glave vilenjaka, ili ljudi, ili hobita. Pa ipak, ja neću prvi put biti u Moriji. Ja sam ondje dugo tražio Thraina, sina Throrova, kad je nestao.Prošao sam kroz Moriju i živ se vratio iz nje!"
"I ja sam jednom prošao kroz Dimrillska vrata", tiho će Aragorn. "Ali, premda sam se živ vratio, ostale su mi vrlo loše uspomene. Ne bih htio u Moriju po drugi put."
"A ja ne bih htio ni prvi put", reče Pippin.
"Ni ja", promrmlja Sam.
"Dakako da ne biste htjeli!" opet će Gandalf. "Tko bi htio? Ali pitanje glasi: tko će poći za mnom ako vas ja povedem onamo?"
"Ja hoću", žustro će Gimli.
"I ja", sumorno će Aragorn. "'Ti si išao za mnom po snijegu dok umalo nismo zaglavili, i nisi mi ni riječi prigovorio. Sad ću ja poći za tobom... ako te ova moja posljednja opomena ne pokoleba. Ne mislim ja sad na Prsten ni nas ostale, nego na tebe,Gandalfe. I kažem ti: ako prođeš kroz vrata Morije, čuvaj se!"
"Ja ne idem", reče Boromir, "osim ako svi članovi družine ne budu glasali protiv mene. Što kažu Legolas i naši mališani? Svakako bi valjalo čuti glas Nositelja Prstena."
"Ja ne želim ići u Moriju", oglasi se Legolas.
Hobiti su šutjeli. Sam pogleda Froda. Napokon Frodo prozbori.
"Ne želim ni ja ići", reče on, "ali ne želim ni odbaciti savjet Gandalfov. Molim vas da ne glasamo o ovome dok ne prespavamo. Gandalf će lakše osvojiti glasove na jutarnjem svjetlu nego u ovoj hladnoj tami. Kako samo vjetar zavija!"
Na te njegove riječi svi utonu u šutnju i zadube se u misli. Slušali su vjetar kako fijuče među stijenjem i drvećem, a u pustim prostranstvima noći razlijegalo se zavijanje i naricanje.
Iznenada Aragorn skoči na noge.
"Kako samo taj vjetar zavija!" uzvikne. "Zavija pravim vučjim glasom. Varzi su došli na zapad preko gorja!"
"Pa zar onda da čekamo do jutra?" reče Gandalf. "Upravo je onako kako sam rekao. Hajka se digla! Sve da i doživimo zoru, tko bi sad još htio putovati noću na jug s divljim vucima za petama?"
"A koliko ima do Morije?" upita ga Boromir.
"Postojala su jedna vrata jugozapadno od Caradhrasa, oko petnaest milja ptičjeg leta odavde, ili možda dvadesetak milja vučjom stazom", mračno odgovori Gandalf.
"Krenimo onda sutra u cik zore ako mognemo", predloži Boromir. "Vuk kojeg čuješ gori je od orka kojeg se bojiš."
"To je istina!" reče Aragorn olabavljujući mač u koricama. "Ali gdje kurjak zavija,ondje se i ork dovija."
"Žao mi je što nisam poslušao Elrondov savjet", promrmlja Pippin Samu. "Ja ipak nisam ni za što. Nema u meni gotovo ništa od soja Bandobrasa Rikobika: od ovoga zavijanja ledi mi se krv u žilama. Ne sjećam se kad sam se ovako jadno osjećao."
"Meni je, gospodine Pippine, srce sišlo u pete", reče Sam. "Al još nismo ništa okusili, a ovđe s nama ima krepkog svijeta. Što god bilo još suđeno starom Gandalfu, kladio bi se da neće svršit u kurjačkom trbuhu."

 

[Златоуст]

Da bi se obnoć mogla bolje obraniti, družina se popela na vrh brežuljka pod koji se bila zaklonila. Brežuljak bijaše okrunjen starim i iskrivljenim drvećem oko kojeg je ležao razvaljen krug od velikih kamenova. Usred tog kruga naložili su vatru, jer se nisu nadali da će tama i tišina spriječiti čopore vukova da im uđu u trag.Posjedali su oko vatre, a oni koji nisu bili na straži nemirno su drijemali. Siroti poni Bill drhturio je i preznojavao se na mjestu gdje je stajao. Vuci su sad zavijali sa svih strana oko njih, gdjekad malo bliže, gdjekad malo dalje. U gluho doba noći vidjeli su mnogo užagrenih očiju kako pilje u njih preko ruba vrha brežuljka. Neki su se od njih primaknuli gotovo samom kamenom prstenu. U jednoj rupi u krugu opazili su veliku
tamnu vučju priliku kako stoji i zuri u njih. Ispustio je drhtav urlik, kao predvodnik koji poziva čopor na juriš. Gandalf ustane i zakorači držeći štap visoko u zraku.
"Slušaj, pseto Sauronovo!" uzvikne. "Ovdje je Gandalf. Bježi ako ti je mila tvoja smrdljiva koža! Stupiš li u ovaj krug, sažeći ću te od repa do njuške."
Vuk zareži i jurne na njih velikim skokom. Uto se razlegne oštar fijuk. Legolas je odapeo strijelu. Odjekne užasan urlik, a vučja prilika u skoku tresne na tlo; vilenjačka strijela probila je vuku grkljan. Iznenada se ugase budne oči. Gandalf i Aragorn krenu naprijed, ali je brežuljak opustio; čopori su se razbježali. Tama je uokolo utihnula i nikakav glas ne donese do njih vjetar što je uzdisao.Noć je bila poodmakla i mlađak je na zapadu zalazio sjajeći na mahove kroz
oblake što su se razilazili. Iznenada se Frodo prene iz sna. Odjednom se oko logora prolomi na sve strane divlje i žestoko zavijanje. Velik čopor varga tiho se bio okupio i napao ih sa svih strana u isti mah.
"Nabacajte drva na vatru!" dovikne Gandalf hobitima. "Isučite mačeve i stanite leđa uz leđa!"
Pri svjetlu vatre koja je buknula od nabacanih drva, Frodo ugleda mnoge sive prilike kako preskaču preko kamenog kruga. Sve ih je više i više naviralo. Aragorn zarije mač u ralje golemu predvodniku, a Boromir velikim zamahom odrubi glavu drugoj zvijeri. Pokraj njih je stajao Gimli raskrečenih snažnih nogu i vitlao svojom patuljačkom ratnom sjekirom. Legolasov je luk pjevao.Pri treperavu svjetlu Gandalf kao da je naglo porastao: ustobočio se, velika prijeteća figura nalik na kameni spomenik kakvog drevnog kralja podignutog na brdu.Nadnijevši se kao oblak, dohvatio je goruću granu i krenuo u susret vukovima. Oni uzmaknu pred njim. On baci upaljenu luč visoko u zrak. Ona iznenada bljesne nenadanim bijelim sjajem poput munje, a glas mu se prolomi kao grmljavina:
"Naur an edraith ammen! Naur den i ngaurhoth!" uzvikne.
Razlegne se urlikanje i praskanje, a krošnja stabla više njega plane zasljepljujućim plamenom. Vatra je skakala s drveta na drvo. Cijeli brežuljak bijaše okrunjen silnom svjetlošću. Mačevi i bodeži branitelja blistali su i caklili se. Legolasova posljednja strijela užeže se u letu i zarije se goruća u srce velikom vuku predvodniku. Svi se ostali razbježe.Vatra je malo-pomalo dogorijevala dok nije na kraju od nje ostalo ništa do pepela i iskara što su padale; iznad izgorjelih panjeva vio se ljut dim i kovitlao se crn s brijega dok se mutno praskozorje ocrtavalo na nebu. Neprijatelji su bili poraženi i nisu se više vraćali.
"Šta sam vam reko, gos'n Pippine?" reče Sam vraćajući mač u korice. "Neće se njega domoć kurjaci. Ovi su nam zbilja otvorili oči, o tom nema zbora. Skoro mi je izgorila sva kosa na glavi!"
Kad se posve razdanilo, nije više bilo vukova na vidiku i uzalud su tražili tijela mrtvih. Nije bilo ni traga od okršaja osim pougljenjenog drveća i Legolasovih strijela što su ležale na vrhu brežuljka. Sve su bile neoštećene, osim jedne od koje je ostao samo vršak.
"Upravo je onako kako sam se i bojao", reče Gandalf. "Nisu to bili obični vukovi u potrazi za hranom u divljini. Hajde da na brzinu prezalogajimo pa da krenemo dalje!"
Tog se dana vrijeme ponovo promijenilo, gotovo bi se reklo da sluša zapovijedi neke sile kojoj više nije do snijega otkako se družina povukla s gorskog prijevoja, sile koja je poželjela jasno danje svjetlo na kojem će izdaleka vidjeti stvorenja što se kreću kroz divljinu. Obnoć je vjetar okrenuo od sjevera na sjeverozapad, a sad je jenjao. Oblaci su nestali na jugu i nebo se otvorilo, visoko i modro. Dok su stajali na brežuljku spremni da krenu, nad gorskim vrhovima zasjalo je blijedo sunčano svjetlo.
"Moramo doći do dveri prije nego što sunce zađe", reče Gandalf. "Inače se bojim da nećemo nikad stići do njih. Nisu daleko, ali ćemo možda mnogo krivudati jer nas ovuda Aragorn neće znati voditi. On je rijetko bio u ovim krajevima, a ja sam bio samo jednom podno zapadnog bedema Morije, i to je bilo davno. Eno, na onoj je strani", reče i upre prstom daleko na jugoistok gdje su se gorske padine strmo spuštale do sjena na njihovu podnožju. U daljini se nazirala crta golih hridina, a usred njih, viši od ostalih, veliki suri bedem. "Kad smo napustili prijevoj, poveo sam vas na jug, a ne natrag odakle smo bili krenuli, što su možda neki od vas i zapazili. Dobro je što sam tako učinio jer sad imamo prijeći nekoliko milja manje, a žuri nam se. Hajdemo!"
"Ne znam pravo čemu da se nadam", sumorno će Boromir, "da Gandalf nađe ono što traži, ili da kad stignemo do te stijene otkrijemo da tog ulaza odavno više nema. Ne sviđa mi se ni jedno ni drugo, a najvjerojatnijim mi se čini da ćemo se zateći negdje između vukova i bedema. Idemo!"
Sad je Gimli hodao uz čarobnjaka, toliko je bio željan da što prije stigne u Moriju.Njih su dvojica zajedno predvodila družinu natrag do gorja. Jedina cesta koja je odvajkada povezivala zapad s Morijom vodila je uz potok Sirannon, što je izvirao iz podnožja hridina blizu mjesta gdje su bile dveri. Međutim, bilo da je Gandalf zabrazdio,bilo da se krajolik promijenio posljednjih godina, tek, nije našao potok na onom mjestu gdje ga je tražio, svega dvije-tri milje južno od njihova polazišta.Bližilo se podne a družina je još tumarala i verala se po goleti od crvena kamenja.Nigdje da ugledaju odsjaj vode niti da joj začuju šum. Sve je uokolo bilo pusto i suho. Srca im klonula. Nigdje da vide neko živo biće, čak ni ptice na nebu, a nikom se nije
mililo misliti o tome što će im noć donijeti ako ih zatekne u tom pustom kraju.Odjednom se Gimli, koji je isprednjačio, oglasi sprijeda. Stajao je na brežuljku i pokazivao nekud nadesno. Pohitavši, ugledaju pod sobom dubok i uzak kanal. Bio je suh i tih, jedva da je nešto malo vode curkalo među smeđim i crvenkastim kamenjem suhog korita; ali je na njima bližoj strani bila staza, isprekidana i zarasla u korov, što je vijugala među ruševnim zidovima i kamenim pločama nekadašnje glavne ceste.
"Ah! Evo ga napokon!" reče Gandalf. "Ovuda je tekao potok Sirannon, Potok dveri, tako su ga nazvali. Ali nije mi jasno što se dogodilo s vodom; nekad je tu bio brz i žuborav potok.
Hajdemo! Moramo se požuriti. Kasnimo."
Družinu su boljele noge i bila je umorna, ali se uporno vukla milje i milje grubom i krivudavom stazom. Sunce je bilo prešlo najvišu točku i počelo se kloniti zapadu. Nakon kratkog zastanka i na brzinu pojedenog obroka krenuli su opet dalje. Pred njima se gorje mrgodilo, ali ih je staza vodila kroz dubodolinu pa su vidjeli samo više obronke i daleke vrhunce na istoku.Najposlije su stigli do jednog oštrog zavoja. Tu je put, koji je vijugao prema jugu između suhog korita i strma obronka s lijeve strane, skrenuo opet na istok. Kad su prošli zavoj, ugledali su pred sobom nisku stijenu, svega oko pet hvati visoku, sa slomljenim i nazubljenim vrhom. Niz nju je curila voda, širokim procijepom koji je kanda izdubao nekoć snažan i moćan slap.
"Ovaj se kraj zbilja promijenio!" reče Gandalf. "Ali ovo je nedvojbeno ono isto mjesto. To je sve što je ostalo od Stubišnog slapa. Sa strane su, koliko se sjećam, bile usječene stube u stijeni, ali je glavna cesta zavijala nalijevo i penjala se u nekoliko petlji do zaravanka na vrhu. Ondje dalje, iza slapa, protezala se plitka dolina sve do bedema Morije, a dolinom je tekao Sirannon i uz njega je vodila cesta. Hajde da vidimo kako sad to izgleda!"
Kamene su stube pronašli bez pol muke i Gimli je okretno pohitao uz njih, a za njim Gandalf i Frodo. Kad su se popeli na vrh, vidjeli su da ne mogu dalje na tu stranu i otkrili zašto je presušio potok. Iza njih je sunce na zalasku ispunilo hladno zapadno nebo ljeskavim zlatom.
Pred njima se steralo tamno, mirno jezero. Na njegovoj sumornoj površini nije se odražavalo ni nebo ni sunce na zalasku. Sirannon je bio zagrađen nasipom pa je ispunio svu dolinu. Iza te zloslutne vode dizale su se goleme hridi, strogih lica,blijede na sve slabijem svjetlu, konačne i nedostupne. Frodo nije vidio na tom smrknutom kamenu ni znaka od kakvih vrata ili ulaza, nikakve pukotine ni procijepa.

 

[Златоуст]

"Ono su ondje bedemi Morije", reče Gandalf pokazujući preko vode. "A ondje su nekoć davno bila vrata, vilenjačke dveri na kraju ceste koja je vodila od Zelenike i kojom smo mi došli. Ali ovaj je put zapriječen. Ne vjerujem da bi itko od naše družine htio preplivati ovu mutnu vodu u smiraj dana. Djeluje nekako nezdravo."
"Moramo pronaći put oko sjevernoga ruba", reče Gimli. "Najpreče je ako produžimo onom glavnom stazom da vidimo kamo će nas ona odvesti. Čak i da nema ovog jezera, naš se tovarni poni ne bi mogao uspeti uz ove stepenice."
"Ali ionako ne možemo povesti tu jadnu životinju u rudnike", reče Gandalf.
"Podzemni je put ispod planine mračan, a ima i tako uskih i strmih mjesta da poni ne bi onuda mogao proći, iako ćemo mi moći."
"Siroti stari Bill!" reče Frodo. "Ja nisam na to ni pomislio. I siroti Sam! Pitam se što će on na to reći."
"Žao mi je", odvrati Gandalf. "Jadni Bill bio nam je koristan suputnik i srce me boli kad pomislim da ćemo ga prepustiti nemiloj sudbini. Da je bilo po mojemu, ja ne bih nosio toliku prtljagu i ne bih poveo nijednu životinju s nama, a najmanje ovu koju Sam toliko voli. Ja sam se od samog početka bojao da ćemo morati krenuti ovim putem."
Dan je bio na izmaku i hladne zvijezde svjetlucale su visoko na nebu iznad sunca na zalasku kad se družina, najbrže što je mogla, uspela uz obronke i dohvatila se obale jezera. Reklo bi se da jezero na najširem mjestu nije šire od pet do šest stotina metara. Pri sve slabijem svjetlu nisu mogli razabrati koliko se proteže daleko na jug, ali sjeverni kraj nije bio više od pola milje daleko od mjesta na kojem su stajali, a između kamenitih kosa što su okruživale dolinu i ruba vode bijaše uzak pojas čistine. Pohitali su dalje jer su imali još milju-dvije do onog mjesta na drugoj obali do kojeg se Gandalf bio zaputio, a onda će još morati pronaći vrata.Kad su došli do najsjevernijeg kuta jezera, na putu im se ispriječila uska dražica.Voda je u njoj bila zelena i ustajala i pružala se kao sluzava ruka prema okolnim brežuljcima. Gimli je neustrašivo zagazio u nju i ustanovio da je voda plitka, uz sam kraj dosezala je samo do gležanja. Ostali su pošli za njim u povorci po jedan gacajući oprezno po vodi, jer je ispod lokvi obraslih travom bilo skliskog i masnog kamenja pa su se lako mogli poskliznuti. Frodo se naježio od gađenja pri dodiru mutne nečiste vode.Kad je Sam, koji je bio na začelju, izveo Billa na kopno na drugoj strani, začuo je prigušen šum: fijuk popraćen pljuskom, kao da je riba uznemirila mirnu površinu vode.Okrenuvši se brže-bolje, vidjeli su sitne valiće obrubljene crnim sjenkama na sve slabijem svjetlu: veliki su se krugovi širili oko jedne točke daleko na jezeru. Začuju još klokot vode, a onda zavlada opet tišina. Sumrak je bivao sve gušći, a posljednji odbljesci sunca na zalasku bijahu zastrti oblakom.Gandalf je zagrabio dalje krupnim koracima, a ostali su ga pratili što su brže mogli.Došli su do pojasa kopna između jezera i hridi – pojas bijaše uzak, svega desetak koraka u širinu, i zakrčen odronjenim kamenjem i stijenama; ipak su našli stazu pripijenu uz hridi,koja se držala što je dalje mogla od vode. Oko jedne milje na jug uz obalu naišli su na zeleniku. Panjevi i suho granje trunuli su u plićacima, po svemu sudeći ostaci starih guštara ili živice koja je nekoć rasla uz cestu u potopljenoj dolini. Ali podno same hridi stajala su još dva snažna, visoka i živa drveta, krupnija od svih stabala zelenike što ih je Frodo ikad vidio ili mogao zamisliti. Veliki korijeni širili im se od klisure prema vodi:Gledani iz daljine, s vrha stuba usječenih u stijenu, doimali su se ispod visokih litica kao obično žbunje, ali su se sad dizali visoko nad njima, kruti, tamni i nijemi, bacajući dugačke noćne sjene oko njihovih nogu, i stojeći kao stražarski tornjevi na kraju puta.
"E pa, evo, konačno smo stigli!" reče Gandalf. "Ovdje je bio kraj vilenjačkog puta što je vodio od Zelenike. Drvo zelenike bilo je znak naroda te zemlje, pa su je i ovdje zasadili da obilježe kraj svoga carstva; jer Zapadne su dveri probijene najviše njima na uporabu u njihovu trgovanju s gospodarima Morije. To su bila sretna vremena kad su se još koliko-toliko održavali prijateljski odnosi između naroda različitih rasa, pa čak i između patuljaka i vilenjaka."
"Nisu patuljci krivi što je to prijateljstvo razvrgnuto", reče Gimli.
"Ja pak nisam čuo ni da su vilenjaci tome krivi", odbrusi mu Legolas.
"Ja sam čuo i jedno i drugo reče Gandalf, "ali se ne bih sad izjašnjavao o tome.Ipak, molim vas obojicu, Legolase i Gimli, da bar vi budete prijatelji i da mi pomognete.Obojica ste mi potrebni. Dveri su zatvorene i sakrivene, a što ih prije nađemo, to bolje.Noć samo što nije pala!"
Okrenuvši se ostalima, nadoda: "Dok ja tražim vrata, molim vas da se svi spremite za ulazak u rudnike. Jer ovdje se, na žalost, moramo oprostiti s našom dragom tovarnom životinjom. Morate ostaviti mnoge od onih stvari koje smo ponijeli za hladno vrijeme: unutra vam neće trebati, a nadam se da vam neće trebati ni kad se probijemo na drugu stranu i nastavimo put na jug. Umjesto toga, svaki od nas treba da ponese dio onoga što je poni nosio, napose hranu i mješine za vodu."
"Ali, gospodine Gandalfe, ne možemo ipak ostaviti sirotog starog Billa na ovom zaboravljenom mjestu!" uzvikne Sam srdito i ojađeno. "Ja se s tim nikako ne slažem i gotova stvar. Poslije svega onog što je prošo, i tako to!"
"Žao mi je, Sam", reče čarobnjak. "Ali kad se ova vrata otvore, ne vjerujem da ćeš moći uvući Billa unutra, u dugi mrak Morije. Moraš birati između Billa i gospodara."
"On bi pošo za gospodinom Frodom i u zmajev brlog kad bi ga ja vodio", usprotivi se Sam. "Ako ga pustimo ovđe sa svim tim kurjacima okolo, bit će to isto ko da smo ga i ubili."
"Valjda ipak neće biti tako", reče Gandalf, pa položi ruku poniju na glavu i tiho nadoda: "Neka te štite i vode moje riječi! Ti si pametna životinja i mnogo si naučio u Rivendellu. Zaputi se odavde do mjesta gdje ćeš naći trave da se možeš na kraju vratiti do Elrondove kuće ili kamo god želiš poći. Čuj, Sam! Vjerojatno on ima isto toliko izgleda da umakne vukovima i vrati se kući koliko ih i mi imamo."
Sam je stajao potišten uz ponija i nije ni riječi odgovorio. Reklo bi se da Bill razumije o čemu je riječ jer se priljubio uz Sama i prislonio mu njušku uz uho. Sam brizne u plač i počne nešto petljati oko remenja, pa skine svu prtljagu s ponija i baci je na zemlju. Ostali uzmu prebirati stvari bacajući na gomilu sve ono što će ostaviti za sobom i dijeleći ostatak medu sobom.Kad su to učinili, okrenu se Gandalfu. Činilo se da on dotle nije ništa obavio.Stajao je između ona dva stabla i zurio u glatku površinu litice kao da želi pogledom probušiti rupu u njoj. Gimli je tumarao oko njega i kuckao ovdje ondje sjekirom. Legolas se pripio uz stijenu kao da nešto osluškuje.

 

[Златоуст]

"E pa, svi smo ovdje i potpuno smo spremni", reče Merry. "Ali gdje su vrata? Ja ne vidim ni traga od vrata."
"Vrata patuljaka nisu načinjena tako da se vide kad su zatvorena", pripomene Gimli. "Nevidljiva su i ne mogu ih naći ni otvoriti čak ni oni koji su ih izradili, ako su
zaboravili njihovu tajnu."
"Ali ova vrata nisu načinjena tako da budu tajna za koju znaju samo patuljci", reče Gandalf, koji je iznenada živnuo i okrenuo se. "Oči koje znaju za čim treba tragati mogu otkriti znake, osim ako se ovdje nije baš sve promijenilo."
Priđe stijeni. Točno između sjena dvaju stabala nalazila se glatka površina preko koje prijeđe rukama amo-tamo mrmljajući neke riječi. Zatim se odmakne od stijene.
"Gledajte!" reče. "Vidite li sad nešto?"
Mjesečina je obasjavala sivu površinu hridi, ali neko vrijeme nisu još ništa vidjeli.Zatim se polako na površini preko koje je čarobnjak prešao rukama, pojave tanke crte nalik na nježne žilice srebra u kamenu. Isprva nisu bile vidljivije od blijedih niti paučine, tako tanušne da su samo na mahove treperile gdje ih je mjesečina doticala, ali su neprestano bivale sve šire i jasnije dok se nije napokon nazreo crtež.Na vrhu je, visoko koliko je Gandalf mogao dosegnuti, bio luk od isprepletenih slova vilenjačkog pisma. Ispod njega, iako su niti mjestimice bile nejasne ili isprekidane, vidio se obris nakovnja i čekića nad kojima lebdi kruna okružena sa sedam zvijezda.Ispod njih su opet bila dva stabla što nose polumjesece. Jasnije od svega toga sjala je
nasred vrata jedna jedina zvijezda s više zraka.
"To je Durinovo znamenje!" uzvikne Gimli.
"A ono je drvo vilenjaka visoka roda!" reče Legolas.
"I zvijezda kuće Feanorove", pripomene Gandalf. "Sve je to izrađeno od ithildina od kojeg se odbija samo svjetlo zvijezda i mjesečine, a miruje sve dok ga ne dotakne netko tko izgovori riječi odavno zaboravljene u Međuzemlju. Davno ih nisam čuo i morao sam dobro porazmisliti dok ih se nisam prisjetio."
"A što ono piše?" upita ga Frodo, pokušavajući odgonetnuti natpis na luku. "Ja sam mislio da znam vilenjačko pismo, ali ova slova ne mogu pročitati."
"Te su riječi ispisane na vilenjačkom jeziku Zapadnog Međuzemlja iz starog doba"odgovori Gandalf. "Ali one ne znače ništa bitno za nas. Evo kako glase: Dveri Durina,gospodara Morije. Zbori, prijatelju, i uđi! A ispod toga piše sitnim i nejasnim slovima: Ja sam ih, Narvi, načinio. Celebrimbor od Zelenike upisa ove znake."
"A što mu to znači: Zbori, prijatelju, i uđi?" upita ga Merry.
"To je bar jasno" odgovori mu Gimli. "Ako si prijatelj, izgovori lozinku i vrata će ti se otvoriti pa možeš ući."
"Da" nadopuni ga Gandalf, "ova se vrata vjerojatno otvaraju riječima. Neke se dveri patuljaka otvaraju samo u određeno vrijeme, ili samo nekim određenim osobama; a neke imaju brave i ključeve koji su potrebni i kad se znaju sve nužne riječi i vrijeme u koje se vrata otvaraju. Ova vrata nemaju ključa. U Durinovo doba nisu bila tajna vrata.Obično su bila otvorena i vratari su stajali na njima. A ako su bila zatvorena, svatko tko je znao lozinku mogao ju je izgovoriti i ući unutra. Tako je bar zapisano, je li, Gimli?"
"Jest" potvrdi patuljak. "Ali nitko više ne pamti koja je to bila riječ. Narvi i njegovo umijeće i sav njegov rod nestali su s lica zemlje."
"Pa zar vi, Gandalfe, ne znate tu riječ?" začuđeno ga upita Boromir.
"Ne znam!" odgovori čarobnjak.
Ostali su izgledali očajni, samo je Aragorn, koji je dobro poznavao Gandalfa šutio i ostao ravnodušan.
"Pa kakvog je onda smisla bilo dovoditi nas do ovoga prokletog mjesta?" uzvikne Boromir i, sav uzdrhtao, obazre se na tamnu vodu. "Rekli ste nam da ste jednom biliprošli kroz ove rudnike. Kako ste mogli proći ako niste znali ući u njih?"
"Odgovor na vaše prvo pitanje, Boromire, glasi da ja ne znam tu riječ...trenutačno" odgovori
čarobnjak. "Ali uskoro ćemo vidjeti. Isto tako" nadoda a oči mu se zakrijese pod nakostriješenim obrvama, "možete me pitati kakva smisla imaju moji postupci tek kad su se pokazali uzaludnim. A što se tiče vašeg drugog pitanja: zar sumnjate u ono što sam vam ispričao? Ili vam nije preostao ni trunak razuma? Ja nisam onda došao s ove strane nego s istočne. Ako baš želite znati, reći ću vam da se ova vrata otvaraju prema van. Iznutra ih možeš otvoriti tako da ih odgurneš rukama. A izvana ih ništa neće pokrenuti osim određene zapovijedi. Ne mogu se silom otvoriti."
"Pa što ćete onda?" priupita ga Pippin nezastrašen čarobnjakovim nakostriješenim obrvama.
"Pokucati na vrata tvojom glavom, Peregrine Took", odgovori mu Gandalf. "Ali ako ih na taj način ne razbijem, i ako mi dopustite da malo predahnem od vaših glupih pitanja, pokušat ću se prisjetiti čarobnih riječi. Nekad sam znao svaku basmu na svim jezicima vilenjaka, ljudi ili orka koja je ikad služila za takve svrhe. Još se sjećam oko dvije stotine njih a da ne moram kopati po sjećanju. Ali mislim da će mi dostajati svega dva-tri pokušaja, i neću morati pitati Gimlija za riječi tajnog patuljačkog jezika koje patuljci nikom ne odaju. Jer lozinka je bila na vilenjačkom jeziku, kao i natpisi na ovom luku, to mi se bar čini pouzdanim."
Ponovo priđe stijeni i ovlaš dodirne štapom srebrnu zvijezdu u sredini ispod znaka nakovnja.
Annon edhellen, edro hi ammen!
Fennas nogothrim, lasto beth lammen!,izusti zapovjedničkim glasom. Srebrne su crte izblijedjele, ali se goli sivi kamen nije pomaknuo.Višeput je izgovorio te riječi različitim redoslijedom, ili ih je zamjenjivao drugima.Zatim je pokušao drugim basmama, jednom za drugom, govoreći sad brže i glasnije, sad tiše i polaganije. Onda je izgovorio mnogo pojedinačnih vilenjačkih riječi, ali se opet ništa nije dogodilo. Hrid se dizala visoko u noć, nebrojene su se zvijezde upalile, puhao je hladan vjetar, a vrata su nepomično stajala.Gandalf se opet približi litici i, podigavši ruke uvis, prozbori zapovjedničkim i sve gnjevnijim riječima. "Edro, edro!" uzvikivao je i lupao štapom po stijeni. "Otvori se,otvori!" vikao je i ponavljao istu zapovijed na svim jezicima koji su se ikad govorili na zapadu Međuzemlja. Zatim baci štap na zemlju i sjedne bez riječi.Uto iz daljine vjetar donese do njihovih naćuljenih ušiju zavijanje vukova. Poni Bill trgne se od straha, a Sam mu priskoči i tiho nešto šapne.
"Ne daj mu da pobjegne!" reče mu Boromir. "Čini mi se da će nam još zatrebati ako nas vukovi ne otkriju. Kako mi je mrska ova smrdljiva bara!"
Sagne se, dohvati sa zemlje krupan kamen i baci ga daleko u mutnu vodu.Kamen tiho bućne i nestane, ali u isti mah nešto fijukne i zagrgolji. Veliki krugovi nastanu na površini vode daleko iza onog mjesta gdje je pao kamen, i počnu se polako primicati podnožju stijene.
"Zašto ste to učinili, Boromire?" upita ga Frodo. "I meni je mrsko ovo mjesto, i bojim se. Ne znam pravo čega: ne bojim se vukova ni tame iza ovih vrata, nego nečega drugog. Bojim se ove bare. Nemojte je dirati!"
"Najradije bih da se maknemo odavde!" reče Merry.
"Zašto Gandalf ne učini nešto na brzinu?" zapita Pippin.
Gandalf se nije obazirao na njih. Sjedio je oborene glave, zdvojan ili zaokupljen tjeskobnim mislima. Opet su začuli žalostivo zavijanje vukova. Krugovi na vodi sve su više rasli i približavali se; valići su već zapljuskivali obalu.Iznenada, tako da su se svi trgnuli, Gandalf skoči na noge, nasmijan.
"Sjetio sam se!" uzvikne. "Pa naravno, naravno! Dozlaboga jednostavno, kao i većina odgonetaka kad ih znate."

 

[Златоуст]

Dohvativši štap, stane pred stijenu i prozbori jasno i glasno:"Mellon!"
Zvijezda na crtežu načas sine i opet se ugasi! Tada se ukažu obrisi velika dovratka,iako se prije toga nije vidjela nikakva pukotina ni pregib. Polako se vrata razdvoje po sredini i počnu se malo-pomalo razmicati dok oba krila ne dodirnu zid. Kroz otvor ugledaju strmo stubište u sjeni; odmah iza prvih stepenica mrak bijaše mrkliji od noći.Družina zine od čuda.
"Ipak nisam bio u pravu", reče Gandalf. "A nije bio ni Gimli, nego je baš Merry,začudo, bio na pravom putu. Lozinka je bila lijepo zapisana na samom luku! Prijevod je trebao glasiti ovako: “Zbori prijatelj i uđi!” Morao sam samo izgovoriti riječ prijatelj na vilenjačkom jeziku i vrata su se otvorila. Sasvim jednostavno. Prejednostavno za učena poznavatelja pučkih predaja u ovim nepovjerljivim vremenima. Ono su nekad ipak bila sretnija vremena. A sad hajdemo unutra!"
ZZakoračio je i stupio nogom na najnižu stepenicu. Ali tada se dogodi nekoliko stvari. Frodo osjeti kako ga je nešto ščepalo za gležanj, pa vrisne i padne. Poni Bill zarže divlje od straha, podvije rep i odmagli uz jezero u tamu. Sam jurne za njim, ali onda začuje Frodov vrisak i vrati se brže-bolje plačući od jada i psujući. Ostali se okrenu i opaze kako je voda u jezeru uzavrela, kao da leglo zmija pliva prema njima s južnog kraja.Iz vode izroni dugačak grbav krak, blijedozelen, sjajan i mokar. Prstima zgrabi Froda za nogu i povuče u vodu. Sam klečeći uzme sjeći krak nožem.Krak pusti Froda, pa Sam odvuče gospodara u stranu tražeći povicima pomoć.
Dvadesetak drugih krakova izroni iz uskovitlane vode. Mutna je voda sva kipjela i osjećao se užasan zadah.
"Ulazite unutra! Penjite se uza stepenice! Brže!" poviče Gandalf vraćajući se u skoku. Prenuvši ih iz strave, od koje su se svi skamenili osim Sama, potjera ih unutra.Upali su u posljednji čas. Sam i Frodo su se bili popeli uz svega dvije-tri stepenice,a Gandalf se tek počeo penjati kad su kraci, pipajući oko sebe i previjajući se na uskoj obali, doprli do stijene i vrata. Jedan od njih, batrgajući se, prijeđe preko praga ljeskajući se na svjetlu zvijezda. Gandalf se okrene i zastane. Ako je razmišljao kojom bi riječju opet zatvorio vrata iznutra, pokazalo se da je to izlišno. Mnogi su isprepleteni kraci dohvatili vrata s obje strane i pokrenuli ih strahovitom snagom. Zalupili su njima da se sve zatreslo i zaorilo i nastao mrkli mrak. Kroz debeli je kamen potmulo dopiralo treštanje i lomljava.Sam se uhvati za Frodovu mišicu i klone na stepenicu u mrklom mraku.
"Siroti stari Bill!" jedva protisne. "Siroti stari Bill! Kurjaci i guje! Guje su ipak bile previše za njega. Moro sam se odlučiti, gospodine Frodo. Moro sam poć za vama."
Čuli su još kako Gandalf silazi niza stube i pritišće štapom vrata. Stijena zadršće i stube se zatresu, ali se vrata ne otvore.
"Gle, gle!" izusti čarobnjak. "Prolaz je za nama zatvoren i preostaje još samo jedan izlaz... na drugu stranu planine. Sudeći po zvucima, bojim se da su vani navaljali veliko kamenje i iščupali stabla iz korijena i prepriječili njima ulaz. Žao mi je zbog toga jer su drveta bila lijepa i tako dugo stajala na tom mjestu."
"Ja sam naslutio da se sprema nešto užasno onog trena kad sam prvi put nogom dodirnuo vodu", reče Frodo. "Što je ono bilo vani, ili je možda bilo više toga?"
"Ne znam", odgovori Gandalf, "ali su svi oni kraci bili vođeni jedinstvenom namjerom. Nešto se izvuklo ili bilo istjerano iz mutnih voda pod gorjem. Ima u dubinama ovoga svijeta starijih i podmuklijih bića od samih orka."
Nije ipak naglas izgovorio misao da je ono što obitava u jezeru, što god to bilo,dohvatilo najprije upravo Froda od cijele družine.Boromir promrmlja nešto za se, ali je kamen od kojeg su se odbijali glasovi tako uveličao njegove riječi da su ih svi mogli čuti kao promukao šapat:
"U dubinama svijeta! A mi baš tamo idemo, preko moje volje. Tko će nas sad voditi po ovom grobnom mraku?"
"Ja", odgovori Gandalf, "a Gimli će poći sa mnom. Hodite samo za mojim štapom!"
Dok je čarobnjak prelazio na čelo uz velike stube, držao je visoko u zraku štap,čijim je vrhom pomalo svijetlio. Široke stube bijahu čvrste i neoštećene. Izbrojili su dvije stotine stepenica, širokih i niskih, a na vrhu su naišli na nadsvođeni hodnik s ravnim podom, koji je vodio dalje u tamu.
"Kad već ne možemo naći blagovaonicu, hajde da se ovdje na odmorištu malo odmorimo i prezalogajimo!" predloži Frodo. Počeo se oslobađati straha od kraka koji ga je bio ščepao, te je i odjednom strašno ogladnio.Svi su taj njegov prijedlog objeručke prihvatili, pa su nejasne prilike u tami posjedale na najviše stepenice. Pošto su prigrizli, Gandalf im svima dade po treći put da gucnu malo miruvora iz Rivendella.
"Nije nam ga, na žalost, više mnogo ostalo", reče, "ali mislim da nam je ovo doista potrebno nakon onog užasa pred vratima. Osim ako ne budemo imali mnogo sreće bit će nam potrebno sve ovo što je ostalo prije nego što izađemo na drugu stranu! Štedite i vodu!U rudnicima ima mnogo potočića i izvora, ali u njih ne smijemo dirati. Možda nećemo imati prilike napuniti opet mješine i boce dok ne siđemo u Dimrillski dol."
"A koliko će nam donde trebati vremena?" upita ga Frodo.
"Ne bih vam znao reći", odgovori Gandalf. "Ovisi o mnogim okolnostima: Ali budemo li išli ravno, bez nezgoda i lutanja, vjerujem da će nam trebati tri-četiri dana hoda. Od Zapadnih vrata do Istočnih ne može biti u pravoj crti manje od četrdeset milja,ali put još k tome zacijelo i mnogo krivuda."

 

[Златоуст]

Nakon kratka odmora krenuli su opet dalje. Svi su jedva čekali da što brže prevale taj put i, koliko god bili umorni, bili su voljni hodati još nekoliko sati. Gandalf je, kao i prije, stupao na čelu. U ljevici je držao svoj svjetlucavi štap, kojim je svijetlio tek toliko da vidi do pred sobom, a u desnici je nosio mač Glamdring. Za njim je išao Gimli, kome su se oči krijesile pri slabašnom svjetlu kad je okretao glavu amo-tamo. Za patuljkom je stupao Frodo, koji je bio isukao svoj kratki mač Žalac. Oštrice Žalca i Glamdringa nisu blistale, što je bilo donekle utješno jer su ti mačevi bili djelo vilenjačkih kovača iz starog doba pa su isijavali hladnu svjetlost kad god bi se u blizini našao koji ork. Za Frodom je išao Sam, a za njim Legolas, pa mladi hobiti i Boromir. Na začelju je stupao, mrk i tih, Aragorn.Hodnik je zavijao nekoliko puta, a onda se počeo spuštati. Dugo je išao neprestano naniže prije nego što se opet izravnao. Zrak je bio vruć i zagušljiv, ali ne i smrdljiv, na mahove su osjećali kako im svjež povjetarac struji po licu iz upola naslućenih otvora u zidovima. Bilo je mnogo tih otvora. Pri blijedoj svjetlosti čarobnjakova štapa Frodo je letimice zapažao stube i lukove, i druge hodnike i rovove kako se naglo penju ili strmo spuštaju, ili zjape u tami s obje strane. Bijaše to sve vrlo zamršeno i bez izgleda da se upamti.Gimli je malo čime pomagao Gandalfu osim svojom nepokolebljivom hrabrošću.On bar nije, kao većina ostalih, bio uznemiren samim mrakom. Čarobnjak se često savjetovao s njim na mjestima gdje nije bio načisto kojim putem da krene, ali je pri tome svagda Gandalfova bila posljednja. Rudnici u Moriji bili su veći i zamršeniji nego što je to mogao predočiti sebi Gimli, sin Gloinov, premda je bio patuljak gorskog soja.Gandalfu nisu više bila od velike pomoći daleka sjećanja na davno putovanje, ali je čak i u tami, usprkos svim zavijucima, znao kuda želi ići i nije se dvoumio, dok je god pred njim bio put koji ga vodi do cilja.
"Ne bojte se!" reče Aragorn. Nastao je zastoj dulji nego obično, Gandalf i Gimli šaputali su nešto među sobom, a ostali su se bili natiskali za njima i tjeskobno čekali. "Ne bojte se! Ja sam bio s njim na više putovanja, iako nikad po ovakvu mraku; a u Rivendellu pričaju o njegovim pothvatima većim od ikojih kojima sam ja bio svjedok. Neće taj zalutati... samo ako ima staza koja vodi do cilja. On nas je doveo ovamo usprkos svim našim strahovanjima, ali će nas i izvući odavde, ma koliko ga to skupo stajalo. Sigurnije je da će on naći put do kuće u mrkloj noći nego mačke kraljice Berúthiel."
Bilo je dobro što družina ima takva vodiča. Nisu imali ogrjeva niti bilo kakvih sredstava da naprave baklje; u onoj očajničkoj zbrci pred vratima ostavili su ondje mnogo potrebnih stvari. Da nisu imali baš nikakva svjetla, uskoro bi bili nastradali. Nije bilo samo mnogo hodnika između kojih je trebalo birati, nego je na mnogim mjestima bilo i jama i skrivenih zamki i mračnih bunara pokraj rova kojim su odjekivali njihovi koraci. U zidovima i tlu bilo je pukotina i provalija, a svakog bi se časa pred njima razjapila neka rasjelina. Najšira je bila preko dva metra široka, i Pippinu je trebalo mnogo vremena da skupi hrabrost i skoči preko jezovitog jaza. Odnekud daleko odozdo dopirao je šum zapjenjene vode, kao da se u dubinama okreće neko veliko vodenično kolo.
"Uže!" promrmlja Sam. "Znao sam da će mi zatrebat ako ga nemam!"
Kako su ovakve opasnosti bivale sve češće, napredovali su sve sporije. Činilo im se već da dopiru sve dalje i dalje, unedogled, do samog korijena gorja. Iako su bili mrtvi umorni, ne bi se reklo da ih tješi pomisao da će se negdje zaustaviti. Pošto se onako spasio, prezalogajio i osvježio napitkom, Frodo je bio neko vrijeme bolje raspoložen, ali ga je sad opet obuzela duboka nelagoda koja je prerastala u pravu stravu. Premda su mu u Rivendellu izvidali ranu od noža, ta gadna rana nije ostala bez posljedica. Osjetila su mu bila izoštrenija i osjetljivija na nevidljive stvari. Jedan od znakova promjene koje je uskoro zapazio bila je sposobnost da u mraku vidi bolje od svih svojih suputnika, osim možda Gandalfa. Bilo kako mu drago, bio je nositelj Prstena, koji mu je visio o lančiću na prsima, a na mahove ga je osjećao kao velik teret. Bio je uvjeren da je zlo pred njima i da je zlo za njima, ali je radije šutio. Čvršće je stezao balčak mača i tvrdokorno kročio dalje.Družina je za njim bila malorječiva, i govorila je samo šaptom. Nije bilo drugih zvukova do bata njihovih koraka, prigušenog trupkanja Gimlijevih patuljačkih čizama,Boromirova teškog hoda, Legolasova laganog kroka, tihog, jedva čujnog tapkanja hobitskih nogu, a na začelju Aragornova polaganog i čvrstog bata, s njegovim dugim koracima. Kad bi načas zastali, ništa ne bi čuli osim povremenog tihog kapanja i curkanja nevidljive vode. Ipak, Frodo je čuo, ili mu se pričinjalo da čuje i nešto drugo: nešto kao jedva čujne korake nečijih mekih bosih nogu. To nikad nije bilo dostatno glasno, ni dostatno blizu, da bi bio siguran da je odista čuo; ali otkako je počelo, nije prestajalo dok se god družina kretala. Ipak nije to bila jeka, jer kad bi zastali, to bi tapkanje još malko potrajalo, a onda bi tek utihnulo.Kad su ušli u rudnike, bilo se već vani smrklo. Hodali su nekoliko sati i tek nakratko zastajali kad je Gandalf stigao do prve ozbiljnije zapreke. Našao se pred širokim tamnim lukom od kojeg su dalje vodila tri hodnika – sva tri otprilike u istom smjeru, na istok, samo što se lijevi naglo spuštao, desni se uspinjao, a srednji bio naoko gladak i ravan ali vrlo uzak.

 

[Златоуст]

Uopće se ne sjećam ovog mjesta!" reče Gandalf stojeći neodlučno ispod luka.Podigao je štap uvis ne bi li našao kakav znak ili natpis koji bi mu mogli olakšati izbor,ali nije otkrio ništa slično. "Previše sam umoran da bih se mogao odlučiti", reče vrteći glavom. "A rekao bih da ste vi isto tako umorni, ako ne i umorniji od mene. Najbolje će biti da ovdje provedemo ostatak noći. Znate već što mislim! Ovdje je unutra vječni mrak,ali vani plovi kasni mjesec na zapad i ponoć je već prošla."
"Siroti stari Bill!" izusti Sam. "Da mi je samo znat gdje je sad. Nadam se da ga se oni vukovi nisu još dočepali."
Lijevo od velikog luka našli su kamena vrata, poluzatvorena, ali su se širom otvorila čim su ih malo odgurnuli. Činilo se da je tu neka prostrana prostorija usječena u stijenu.
"Polako! Polako!" dovikne Gandalf Merryju i Pippinu, koji su se progurali naprijed, sretni što su našli mjesto gdje će se moći odmoriti, osjećajući se bar donekle zaštićeniji nego u otvorenu hodniku. "Polako! Još ne znate što je unutri! Idem ja prvi."
Oprezno uđe unutra a ostali za njim, jedan po jedan.
"Evo vidite!" reče pokazujući štapom na sredinu poda. Pred sobom su ugledali
veliku okruglu rupu nalik na otvor bunara. Uz rub su ležali slomljeni i zahrđali lanci i gubili se u crnoj jami. U blizini su ležale i krhotine kamenja.
"Netko se od vas mogao strovaliti u ovu rupu i još se neprestano pitati kadli će tresnuti o dno", reče Aragorn Merryju. "Neka vam uvijek vodič ide naprijed kad ga već imate!"
"Rekao bih da je ovo bila stražarnica za nadzor nad ona tri hodnika", reče Gimli.
"A ova je rupa očito bila bunar za stražare pokrivena kamenim poklopcem. Ali poklopac je polomljen, pa moramo svi biti oprezni u mraku."
Pippina je taj bunar čudnovato privlačio. Dok su ostali odmotavali gunjeve i prostirali ležajeve uza zidove prostorije, što dalje od jame u podu, on je dopuzio do samog ruba i zagledao se u dubinu. Lice mu je zapahnuo prohladan zrak što se dizao iz nevidljivih dubina. Obuzet iznenadnim porivom, dohvati odlomljen kamen i baci ga u rupu. Osjetio je više otkucaja srca prije nego što je začuo kakav zvuk. Tada tek daleko dolje, kao da je kamen pao u duboku vodu u spilji, odjekne pljus, ali uveličano i više puta ponovljeno u okomitu rovu.
"Što je to bilo?" uzvikne Gandalf. Odlanulo mu je kad je Pippin priznao što je učinio, ali se i rasrdio i Pippin je vidio kako mu je oko sijevnulo. "Budalo tookovska!"promrsio je. "Ovo je ozbiljna stvar, a ne hobitski piknik. Drugi put radije sam skoči unutra da nemamo više brige s tobom. A sad mir!"
Nekoliko minuta nije se više ništa čulo, ali onda dopru iz dubine slabašni otkucaji:kuc-kuc, kuc-kuc. Zatim prestanu, a kad su im odjeci zamrli ponoviše se: kuc-kuc, kuckuc,kuc. Uznemirili su ih jer su otkucaji zvučali kao nekakvi signali, ali je nakon nekog vremena kuckanje prestalo i nije se više ponavljalo.
"Ako to nije netko udarao čekićem, onda ja nisam nikad čuo kako netko udara čekićem", reče Gimli.
"Jest", potvrdi Gandalf. "Meni se to nikako ne sviđa. Možda to nema nikakve veze s onim Peregrinovim glupim kamenom, ali je vjerojatno negdje nešto uznemireno što je bilo bolje ostaviti na miru. Molim vas da više ništa slično ne činite! Nadajmo se da ćemo se moći malo odmoriti bez daljnjeg uznemirivanja. Ti, ćeš, Pippine, za nagradu prvi na stražu", progunđa umatajući se u gunj.
Pippin je ojađen sjedio pokraj vrata u mrklom mraku, ali se neprestance obzirao bojeći se da neko nepoznato biće ne doplazi iz bunara. Poželio je pokriti onu rupu, makar i gunjem, ali se nije usuđivao pomaknuti niti se približiti bunaru, iako mu se činilo da Gandalf spava.Zapravo je Gandalf bio budan premda je ležao mirno i tiho. Bijaše zadubljen u misli pokušavajući se prisjetiti svakog sjećanja na svoj prethodni posjet rudnicima i tjeskobno razmišljajući kojim bi putem trebalo produžiti dalje; pogrešno skretanje moglo bi im donijeti propast. Nakon sat vremena ustao je i prišao Pippinu.
"Zavuci se, momče, u neki kut i odspavaj malo", reče mu ljubazno. "Sigurno ti se spava. Ja ne mogu ni oka stisnuti, pa ću te zamijeniti." A kad je sjeo do vrata, promrmlja:
"Znam ja što je meni. Nedostaje mi lula! Nisam je zapalio od onog jutra pred vijavicu!"
Posljednje što je Pippin vidio prije nego što ga je san shrvao, bijaše tamna prilika starog čarobnjaka skutrena na podu kako zaklanja užarenu trijesku čvornatim rukama između koljena. Treptaj plamena pokaže načas šiljasti nos i oblačić dima.Gandalf ih je opet sve probudio. Sjedio je na straži posve sam oko šest sati i pustio ostale da se odmore.
"Dok sam stražario, donio sam odluku", reče. "Ne sviđa mi se dojam koji ostavlja srednji hodnik, a ne sviđa mi se ni miris što dopire iz lijevog hodnika: ako tamo dolje zrak ne smrdi, onda ja nisam nikakav vodič. Krenut ćemo desnim hodnikom. Vrijeme je da se počnemo opet uspinjati."

 

[Златоуст]

Hodali su zatim osam sati po mraku ne računajući dva kratka zastanka. Nisu naišli ni na kakvu opasnost, i ništa nisu čuli, i ništa nisu vidjeli, osim slabašnog sjaja čarobnjakova svjetla što je skakutalo pred njima kao lutajuća svjetlost. Hodnik koji su odabrali neprestano je vijugao i penjao se. Koliko su mogli razabrati, kretali su se u velikim uzlaznim spiralama, a hodnik je bivao sve viši i sve širi. Sad više nije bilo otvora koji bi vodili u druge galerije ili rovove ni na jednoj strani, a tlo je bilo ravno i čvrsto, bez jama i raspuklina. Bilo je očito da se nalaze na nekoć važnom putu, pa su i napredovali brže nego prvog dana.Tako su prešli valjda oko petnaest milja u pravoj crti na istok, iako su zapravo morali propješačiti najmanje dvadesetak milja. Kako se hodnik penjao, tako se i Frodovo raspoloženje popravljalo, ali je još bio potišten i još je čuo, ili mu se pričinjalo da čuje daleko iza družine, usred bata i tapkanja njihovih nogu, korake kako idu za njima, korake koji nisu jeka.Hodali su koliko su god hobiti mogli hodati bez počinka, a svi su mislili na mjesto gdje bi mogli odspavati, kadli iznenada nestanu zidovi slijeva i zdesna. Činilo se da su prošli kroz neki nadsvođeni ulaz i stupili u taman i prazan prostor. Za sobom su ostavili snažno strujanje topla zraka, a sprijeda im je hladna tama zastrla lica. Zastanu i tjeskobno se zbiju jedan do drugoga.Činilo se da je Gandalf zadovoljan.
"Izabrao sam pravi put", reče. "Napokon dolazimo do dijelova pogodnih za boravak, rekao bih da nismo daleko od istočnog izlaza. Samo što smo visoko, mnogo više od Dimrillskih vrata, ako se ne varam. Sudeći po ovom zraku, mora da smo u nekoj prostranoj dvorani. Sad ću se odvažiti da upalim malo pravog svjetla."
Podigne štap i načas plane plamen poput blijeska munje. Pojave se velike sjene i pobjegnu i na tren svi opaze visoko iznad svojih glava golem strop poduprt mnogim snažnim potpornjima isklesanim iz kamena. Pred njima se s obje strane protezala golema prazna dvorana; crni zidovi, uglačani i ravni kao staklo, ljeskali su se i caklili. Spazili su još tri ulaza, tamne, crne svodove: jedan od njih ravno pred sobom na istočnoj strani, i po jedan se svake strane. Tad se svjetlo ugasilo.
"To je sve što bih se zasad usudio", reče Gandalf. "Nekad su u gorskom pristranku bili veliki prozori, i rudarska okna koja su vodila do svjetla u gornjim predjelima rudnika. Ja mislim da smo ih sada dosegnuli, samo što je vani opet noć pa nećemo moći ništa razabrati sve do jutra. Sutra bismo, ako se ne varam, mogli opet vidjeti jutro kako zaviruje unutra. Ali zasad bolje da ne idemo dalje. Hajde da se odmorimo, ako mognemo. Dosad je sve išlo kao po loju, prevalili smo veći dio puta po mraku. Ali nismo još skroz prošli i imamo priličan komad puta do izlaza koji nas vodi u svijet."
Družina je tu noć provela u toj velikoj dvorani nalik na spilju, zbijena u kutu da izbjegne propuhu – činilo se da prohladan zrak neprestano pristiže kroz istočni zasvođeni prolaz. Dok su ležali na tlu, oko njih je bila sama tama, pusta i golema, i tištala ih osama i nepreglednost iskopanih dvorana, stuba i hodnika što su se granali unedogled. Ni najluđa maštanja na koja su ikad mogle potaknuti hobite mračne glasine nisu bila ništa prema stvarnoj jezovitosti i čudesnosti Morije.
"Ovđe je nekad moralo bit silno mnoštvo patuljaka", reče Sam, "a svaki je od njih moro bit marniji od jazavca pet stotina godina da sve ovo naprave, i to još većinom u živoj stijeni! A zašto su sve to radili? Nisu valjda živili u ovim mračnim rupama?"
"Ovo nisu rupe", odvrati Gimli. "Ovo je veliko kraljevstvo i grad Patuljkovina. A u davnini ovdje nije bio mrak, nego je sve bilo puno svjetla i sjaja, kao što se još kazuje u našim pjesmama."
Ustane pa stojeći u mraku zapjeva dubokim glasom tako da su se odjeci odbijali od stropa.
Svijet bje mlad, planine snene,
Na Mjesecu još ni sjene,
Ni riječi još nije bilo ni za potok nit za kam
Kad otvori Durin oči i po svijetu krene sam.
Imena je podario bezimenom brežju, dolju,
Iz vrela je vodu pio, nekušanu, nikad bolju,
Nad Zrcalnim se jezerom nagnuo i zagledao,
Kad mu je na krunu zvijezda nehotice pogled pao
Ko na nisku od dragulja, na srebrnoj površini,
Iznad sjene što je njegov odraz čini.
Svijet bje lijep, planine vitke,
Drevnih dana prije bitke
Gospodara Nargothronda, Gondolina,
Što odnese ih pučina
I proguta ocean.
Svijet bje lijep na Durin-dan.
Sa prijestolja isklesanog vladao je patuljcima,
Iz dvorova od kamena urešenih stupovima,
Poda sjajnog srebrnoga, svoda zlatnog kao kruna,
I vratima sa zapisom moćnih runa.
Lijepa, jasna, bez prestanka gdje je sjala
U brušenim svjetiljkama od kristala:
Zvijezda, Sunca i Mjeseca, svjetlost čista
I za noći i oluja blistava i uvijek ista.
Po nakovnju čekić tuče, ti zvukovi dvore pune,
Dlijeto kleše, urezuje klesar rune,
Oštrica se britka kuje, držak mača pričvršćuje,
Zidar gradi, rudar kopa, buši, ruje,
U kupove rasut biser, dragulj i opal blijedi,
Metal skovan da krljušti oblik slijedi,
Štitovi i sjekire, oklopi i sjajna koplja,
Ležali su s mačevima naslagani poput snoplja.
Neumorni tada bjehu Durinovi sljedbenici,
Glazba jutrom bi budila podanike u dvornici,
Putujući bi svirači po harfama prebirali,
Fanfarama na vratima sve bi goste pozdravljali.
Svijet bje star, planine sure,
U kovnici sve su vatre već odavno ugasnule,
Harfe šute, a ni čekić na nakovanj stoljećima već ne pada:
U Durinovim dvorovima sad potpuna tama vlada,
Sjena leži na njegovu grobnom humu,
U Moriji, u crnome Khazad-dûmu.
Zvijezde davno potonule ponekad se naziru,
Na tamnome i glatkome Zrcalnome jezeru,
Tamo kruna mu počiva, duboko na samom dnu,
Dok se Durin ne probudi, ne otrgne vječnom snu.

 

[Златоуст]

"Sviđa mi se ta pjesma", reče Sam. "Volio bi je naučit. U Moriji, u crnome Khazad-dûmu! Al kad pomisliš na sva ta svjetla, ovaj je mrak još nekako teži. A ima l' još ovđe po podu gomila nakita i zlata?"
Gimli je šutio. Pošto je otpjevao pjesmu, nije više htio ni riječi kazati.
"Gomila nakita?" prihvati Gandalf. "Nema. **** su često pljačkali Moriju, u gornjim dvoranama nije ništa ostalo. A otkako su se patuljci razbježali, nitko se više ne usuđuje pretraživati okna i riznice dolje u dubinama: potopila ih voda... ili sjena straha."
"Pa zašto bi onda ti patuljci tjeli da se vamo vrate?" zapita Sam.
"Radi mithrila" odgovori Gandalf. "Bogatstvo Morije nije bilo u zlatu i nakitu,igračkama patuljaka; ni u željezu, njihovu sluzi. Te su stvari, istina, ovdje nalazili, napose željezo; ali ih nisu morali kopati: do svih stvari koje su željeli mogli su doći trgovinom.Ali ovdje se jedino na svijetu moglo naći morijsko srebro, ili pravo srebro, kako su ga neki zvali: mithril na vilenjačkom jeziku. Patuljci imaju za nj svoje ime koje nikom ne kazuju. Njegova je vrijednost deset puta veća od vrijednosti zlata, a sad je upravo neprocjenjiva, jer ga je malo ostalo gore na površini zemlje, a čak se ni **** ne usuđuju kopati ga ovdje. Žile se protežu na sjever prema Caradhrasu, i dolje u tamu. Patuljci ništa ne govore o tome, ali baš kao što je mithril bio temelj njihova bogatstva, tako im je donio i propast: kopali su prelakomo i preduboko, pa su uznemirili ono od čega su na kraju pobjegli: Kletvu Durinovu. Od onoga što su iznijeli na svjetlo dana, **** su gotovo sve prigrabili i dali kao danak Sauronu, koji žudi za mithrilom. Mithril! Sav ga je svijet želio.Mogao si ga kovati kao bakar i glačati kao staklo; a patuljci su znali od njega napraviti kovinu, laganu a opet tvrđu od kaljena čelika. Po ljepoti je bio ravan običnu srebru, samo što ljepota mithrila nije tamnjela niti gubila sjaj. Vilenjaci su ga silno voljeli, a uz koješta drugo pravili su od njega i ithildin, zvjezdani mjesec, koji ste vidjeli na dverima. Bilbo je imao oklop od mithrilskih kolutića koji mu je poklonio Thorin. Ne znam što je poslije bilo s tim oklopom. Valjda još skuplja prašinu u muzeju u Michel Delvingu."
"Što?" uzvikne Gimli prenuvši se iz šutnje. "Oklop od morijskog srebra? Pa to je bio kraljevski dar!"
"Jest!" potvrdi Gandalf. "Ja mu nikad nisam to rekao, ali taj oklop vrijedi više od cijelog Shirea i svega u njemu."
Frodo je šutio, ali je zavukao ruku pod pršnjak i dodirnuo kolutiće na svom oklopu.Zavrtjelo mu se u glavi kad je shvatio da pod kaputićem nosi nešto što vrijedi koliko i cijeli Shire. Je li to Bilbo znao? Nije ni najmanje dvojio da je Bilbo to i te kako dobro znao. Bijaše to doista kraljevski dar. Ali sad mu misli odlutaju iz mračnih rudnika u Rivendell, do Bilba i u Vrećasti vijenac iz onih dana kad je Bilbo prebivao u njemu.Poželi od sveg srca da se vrati onamo, i u one dane, da kosi travnjak ili petlja nešto oko cvijeća, najradije bi da nikad nije ni čuo za Moriju, ni za mithril – pa ni za Prsten.Zavlada dubok muk. Ostali pozaspu jedan za drugim. Frodo bijaše na straži.Obuzme ga jeza, kao da ga je zapahnuo dah što je dopro kroz neviđene dveri odnekud iz dubine. Ruke su mu ohladnjele a čelo se ovlažilo. Oslušne. Dva duga sata napeto je osluškivao, ali nije čuo ni glasa, čak ni onu zamišljenu jeku koraka.Smjena mu je bila već na izmaku kad mu se učini da u daljini, gdje je mislio da stoji zapadni nadsvođeni prolaz, vidi dvije blijede točke svjetla, reklo bi se užagrene oči.Lecne se. Glava mu klonula.
“Umalo da nisam zaspao na straži”, pomisli. “Upravo sampočeo nešto sanjati.” Ustane, protrlja oči i ostane stajati zureći u mrak dok ga na straži ne odmijeni Legolas.
Kad je legao, ubrzo je zaspao, ali mu se učini da se san nastavlja: čuo je šapate i opazio kako mu se polako približavaju one dvije blijede točke svjetla. Probudi se i vidje da drugi govore nešto tiho blizu njega, i da mu neko mutno svjetlo pada na lice. Visoko gore, iznad istočnog nadsvođenog prolaza, kroz okomiti rov blizu stropa, dopirala je duga zelena zraka; na drugoj strani dvorane, kroz sjeverni nadsvođeni prolaz, također je dopiralo svjetlo, slabašno i daleko. Frodo sjedne.
"Dobro jutro!" pozdravi ga Gandalf. "Evo nam napokon opet jutra. Imao sam pravo, kao što vidiš. Visoko smo gore na istočnoj strani Morije. Prije nego što prođe današnji dan, morali bismo pronaći glavni ulaz i ugledati vode Zrcalnog jezera kako leže pred nama u Dimrill-dolcu."
"Bit će mi drago da to doživim" reče Gimli. "Vidio sam Moriju i ona je doista velika, ali je postala mračna i jezovita; i nismo pronašli nikakve tragove moga roda. Sad sumnjam da je Balin ikad stigao dovde."
Nakon doručka Gandalf je odlučio da odmah krenu dalje.
"Umorni smo, ali ćemo se bolje odmoriti vani" reče. "Ne vjerujem da itko od nas želi provesti još jednu noć u Moriji."
"Ne, nipošto!" otpovrne Boromir. "Kojim ćemo putem dalje? Kroz onaj istočni prolaz?"
"Možda", odgovori Gandalf. "Ali ne znam još pravo gdje smo Ako se baš grdno ne varam, mislim da smo negdje sjeverno iznad Glavnog ulaza, ali možda neće biti lako naći pravi put do njega. Vjerojatno će se pokazati da moramo proći kroz istočni prolaz, ali moramo ipak malo pogledati oko sebe prije nego što se odlučimo. Dobro bi nam došlo kad bismo našli koji prozor, ali sve se bojim da svjetlo dopire samo kroz duboka okna."
Družina pođe za njim do sjevernoga svoda i nađe se u široku hodniku. Dok su išli njime, svjetlo je bivalo sve jače i opazili su da dopire kroz još jedna vrata na desnoj strani.Dovratak je bio visok i gore posve ravan, a kamena su vrata, još na šarkama, bila poluotvorena. Iza njih se nalazila velika pravokutna prostorija, oskudno osvijetljena, ali njihovim očima, naviklim na mrak, učinila se blistava pa su zažmirili kad su ušli u nju.Nogama su podigli prašinu koja je ležala u debelom sloju na podu i natrapali na stvari rasute posvuda koje nisu u prvi mah prepoznali. Prostorija bijaše rasvijetljena kroz široko visoko okno na suprotnom, istočnom zidu; okno je išlo ukoso naviše, a daleko na vrhu vidio se mali četvrtasti komad modra neba. Svjetlo je iz okna padalo izravno na stol u sredini prostorije – jedan jedini duguljasti kameni blok na koji bijaše postavljena velika ploča od bijelog kamena.
"Ovo mi izgleda kao grobnica" promrsi Frodo i nagne se naprijed da pogledab izbliza, obuzet čudnom slutnjom. Gandalf mu se ubrzo pridruži. Na ploči bijahu duboko urezane rune:"Ovo su Daeronove rune kakvima se nekad pisalo u Moriji", reče Gandalf. "Aovdje ovo isto piše na jezicima ljudi i patuljaka:
BALIN, SIN FUNDINOV
GOSPODAR MORIJE
"Znači da je mrtav" reče Frodo. "Toga sam se i bojao."
Gimli prebaci kukuljicu preko lica.

 

[Zauz]

Hvala Zlatoust,dodjem i uzivam ovde kad se uzelim a knjiga mi nije pri ruci.

 

[Златоуст]

Znači ne postujem uzalud,dvoje nas je što uživamo.Divim ti se što imaš volje i snage da čitaš sve ovo!

 

[Златоуст]

MOST KHAZAD-DÛMA

Prstenova družina stajala je nijema pokraj Balinove grobnice. Frodo je mislio na Bilba i na njegovo dugogodišnje prijateljevanje s tim patuljkom, i na Balinov davnašnji posjet Shireu. U toj prašnoj prostoriji u gorju činilo mu se da je to bilo prije tisuću godina i na drugom kraju svijeta.Naposljetku su se pokrenuli i uzgledali i počeli tragati za nečim po čemu bi mogli prosuditi kakva je sudbina snašla Balina, ili što se dogodilo s onima koje je vodio. Na drugom kraju prostorije, pod oknom, bila su još jedna, manja vrata. Opazili su da oko jednih i drugih vrata leži mnogo kostiju, a među njima slomljeni mačevi i ratne sjekire,raskoljeni štitovi i kacige. Neki su od mačeva bili krivi: orčke krivošije pocrnjelih oštrica.U stjenovitim zidovima bijahu usječene mnogobrojne udubine, a u njima su se nalazile velike željezne okovane drvene škrinje. Sve su škrinje bile obijene i opljačkane,ali pokraj smrskanog poklopca jedne od njih ležali su ostaci neke knjige. Knjiga je bila izrezana, izbodena i djelomice spaljena, i toliko umrljana crnim i tamnim tragovima kao od stare krvi da se malo što moglo pročitati. Gandalf ju je oprezno podigao s poda, ali kad ju je polagao na grobnu ploču, listovi su joj se poderali i popucali. Proučavao ju je neko vrijeme bez riječi. Frodo i Gimli stajali su uza nj i vidjeli, dok je obzirno okretao stranice,da su ispisane mnogim različitim rukopisima, runama i Morije i Dôlja, a ovdje-ondje i vilenjačkim pismom.Napokon Gandalf digne pogled.
"Čini mi se da je ovo zapis o sudbini Balinove družine", reče. "Rekao bih da počinje od njihova dolaska u Dimrillski dol prije nepunih trideset godina: stranice su obilježene brojevima koji se odnose na godine od njihova dolaska Najgornja je stranica označena brojevima jedan-tri, tako da najmanje dvije godine nedostaju od početka.Poslušajte ovo!Otjerali smo orke od Glavnog ulaza i stražarske... mislim, jer sljedeća je riječ zamrljana i nagorjela, a vjerojatno je glasila sobe... pobili smo ih mnogo na jarkom...mislim... suncu u dolu. Floi je poginuo od strelice. On je ubio velikog... Onda je tu mrlja iza koje slijedi Floi pod travom blizu Zrcalnog jezera.Sljedeći redak ili dva ne mogu pročitati. A onda piše ovo: Nastanili smo se u Dvadeset prvoj dvorani od sjevernog kraja.Tu je, ne mogu pročitati što. Spominje se okno. A onda Balin se ustoličio u Mazarbulskoj odaji."
"Arhivskoj odaji", reče Gimli. "Rekao bih da je to ova prostorija u kojoj se nalazimo."
"E pa, sad dugo ne mogu ništa pročitati", reče Gandalf, "osim riječi Zlato i Durinova sjekira i nešto kao kaciga. A onda Balin je sada gospodar Morije. Čini se da je tu kraj poglavlja. Iza nekoliko zvjezdica počinje drugi rukopis, od kojeg mogu pročitati samo otkrili smo pravo srebro, pa onda riječi dobro iskovano, pa onda opet nešto, aha!mithril, i posljednja dva retka da Oin potraži gornje arsenale Treće dubine, pa onda nešto kao ići na zapad, pa mrlja, do Zelenikinih vrata. "
Gandalf zastane u čitanju i odloži nekoliko listova.
"Ima nekoliko sličnih stranica, na brzinu ispisanih i prilično oštećenih", reče. "Na ovom svjetlu ne mogu bogzna što pročitati. Vjerojatno tu i nedostaje određeni broj listova jer su od početka označeni brojkom pet, valjda petom godinom od njihova doseljavanja ovdje. Da vidimo! Ne, ove su stranice previše izrezane i umrljane; ne mogu ih pročitati.Možda bi se na suncu moglo. Čekajte! Evo još nečega: krupnog, odlučnog rukopisa na vilenjačkom pismu."
"To će biti Orijev rukopis", reče Gimli gledajući preko čarobnjakove nadlaktice.
"On je pisao dobro i brzo, i često se služio vilenjačkim pismom."
"Bojim se da je morao zabilježiti loše vijesti lijepim rukopisom", reče Gandalf.
"Prva je jasna riječ žalost, ali nedostaje ostatak retka osim samog kraja rašnjeg. Da, to će biti jučerašnjeg, jer iza toga slijedi dana, deseti studenoga, Balin, gospodar Morije,pogibe u Dimrillskom dolu. Otišao je sam da pogleda u Zrcalno jezero, ork ga je pogodio odostraga kamenom, ubili smo orka, ali je mnogo drugih... odozgora s istoka od Srebrotoka. Ostatak je stranice toliko nejasan da ne mogu gotovo ništa razabrati, ali čini mi se da mogu pročitati zatvorili smo vrata, a zatim možemo im dugo odolijevati ako, a onda, čini mi se, užasno i patiti. Siroti Balin! Izgleda da tu svoju titulu nije nosio više od pet godina. Da mi je znati što se poslije dogodilo! Ali nemamo sad vremena odgonetavati posljednjih nekoliko stranica. Evo, ovo je posljednja stranica."
Ušuti i uzdahne.
"Ovo je grozno štivo! Bojim se da su užasno skončali. Slušajte! Ne možemo van.Zauzeli su nam most i Drugu dvornicu. Ondje su pali Frár, Lóni i Náli. Zatim su četiri retka toliko zamrljana da mogu pročitati samo otišli prije pet dana. Posljednji reci glase ovako: jezero je doprlo do zida kod Zapadnog ulaza. Čuvar u vodi ščepa Oina. Ne možemo van. Kraj je blizu, a onda slijedi bubnjanje, bubnjanje u dubini. Da mi je znati što to znači. Posljednji je zapis naškraban izduženim vilenjačkim pismenima: dolaze. I ništa više."
Gandalf umukne stojeći, ogrezao u misli.Iznenada družinu obuzmu strava i užas od same prostorije.
"Ne možemo van", promrsi Gimli. "Sva sreća što je voda u jezeru malo opala, i što je čuvar spavao dolje na južnom kraju."
Gandalf digne glavu i pogleda oko sebe.
"Čini mi se da su posljednji otpor pružili na jednim i na drugim vratima", reče.
"Ali više ih nije mnogo ostalo. Tako je propao pokušaj da se iznova osvoji Moria! Bio je to odvažan ali nerazuman pokušaj. Nije još došlo vrijeme za to. Sad se, na žalost, moramo oprostiti s Balinom, sinom Fundinovim. On mora i dalje počivati ovdje, u dvornicama svojih predaka. Ponijet ćemo ovu knjigu, Mazarbulovu knjigu, da je poslije pomnije proučimo.
Najbolje će biti da je ti, Gimli, uzmeš i predaš danas-sutra Dainu ako budeš imao priliku. Njega će to zanimati, iako će ga i silno ražalostiti. Hajde, idemo! Jutro je već poodmaklo."
"Na koju ćemo stranu?" upita ga Boromir.
"Natrag u dvoranu", odgovori Gandalf. "Ali naš posjet ovoj prostoriji nije bio uzaludan. Sad znam gdje smo. Bit će da je ovo, kako Gimli kaže, Mazarbulova odaja; a dvorana je valjda Dvadeset i prva na sjevernom kraju. Stoga ćemo izaći kroz istočni nadsvođeni izlaz iz dvorane pa krenuti nadesno, na jug, i dolje. Dvadeset prva dvorana vjerojatno je na sedmoj razini, što će reći šest razina iznad Glavnog ulaza! Vratimo se u dvoranu!"
Tek što je Gandalf izustio ove riječi, razlegne se silna buka: buuum, koja kao da se dovaljala odnekud iz velike dubine, tako da se zatresao kamen pod njihovim nogama.Usplahireno su svi jurnuli prema vratima. Duuum, duuum, razlegne se ponovo, kao da su nečije goleme ruke pretvorile same spilje Morije u ogroman bubanj. Tad odjekne odziv: netko je zapuhao u veliki rog, a za njim iz daljine oglasi se više manjih rogova i prodorni povici. Začuju se mnogobrojne noge kako trče.

 

[Златоуст]

"Evo ih!" uzvikne Legolas.
"Ne možemo van", reče Gimli.
"U klopci smo!" ustvrdi Gandalf. "Zašto smo se ondje toliko zadržali? Sad smo i mi upali u klopku, baš kao nekad i oni. Ali ja onda nisam bio ovdje. Vidjet ćemo što..."
"Duuum, duuum", odjekne opet bubnjanje i zatresu se zidovi.
"Zatvorite vrata i zaglavite ih klinovima!" poviče Aragorn. "I zadržite još naprtnjače na leđima, možda će nam se još pružiti prilika da se izvučemo odavde."
"Nemojte!" dobaci im Gandalf. "Ne smijemo se sami zatvoriti. Ostavite istočna vrata odškrinuta! Izaći ćemo kroz njih ako ugrabimo priliku."
Ponovo se razlegnu prodorni zvuci roga i oštri povici. Iz hodnika dopre bat koraka.Odjeknu zveket i zveckanje dok je družina izvlačila mačeve iz korica. Glamdring je zasvijetlio blijedim sjajem, a Žalac se zacaklio na rubovima. Boromir je podupro ramenom zapadna vrata.
"Čekajte malo! Nemojte ih još zatvarati!" reče Gandalf, priskoči do Boromira i uspravi se u svoj svojoj visini. "Tko dolazi ovamo da naruši počinak Balina, gospodara Morije?" vikne na sav glas.Razlegne se promukao smijeh, kao da se kamenje ruši u ponor; usred buke izdvoji se dubok zapovjednički glas. Duuum, buuum, duuum – odjekne dumbaranje iz dubine.Gandalf hitro stupi pred uski otvor vrata i gurne kroz njih štap. Bljesne svjetlo i osvijetli prostoriju i hodnik vani. Čarobnjak izviri načas na vrata. Kad je odskočio, strijele zafijuču i zazvižde hodnikom.
"To su ****, ima ih sva sila", reče. "Neki su od njih krupni i opaki: crni Uruci iz Mordora. Zasad se još skanjivaju, ali ima tu još nešto. Veliki pećinski trol, mislim ili čak i više njih. Na ovu stranu nećemo moći van."
"A ako zaposjednu i druga vrata, nećemo više imati ni najmanje nade", pripomene Boromir.
"Ovdje se vani još ništa ne čuje", reče Aragorn, koji je stajao uz istočna vrata i osluškivao. "Od ovih se vrata prolaz naglo spušta niza stube, očito da ne vodi natrag do dvorane. Ali ne bi vrijedilo naslijepo bježati na ovu stranu, s potjerom za petama. Ova se vrata ne mogu zaključati. Ključa nemamo, a brava je obijena i vrata se otvaraju unutra.Moramo najprije učiniti nešto da zadržimo neprijatelja. Naučit ćemo ih pameti da se klone Mazarbulove odaje!" oštro reče opipavajući oštricu svoga mača Andúrila.Iz hodnika dopre težak bat koraka. Boromir upre u vrata i pritisne ih, a onda ih zaglavi slomljenim oštricama mačeva i trijeskama. Družina se povuče na drugi kraj prostorije. Još nisu imali prilike da pobjegnu. Vrata su se od udarca izvana zatresla, a onda su se polako počela otvarati škripeći i izbijajući klinove. Na otvoru koji se širio
pojavi se nečija golema mišica i rame tamne puti sa zelenkastom krljušti. Zatim se dolje protisne veliko ravno stopalo bez prstiju. Vani je zavladao grobni muk.Boromir priskoči vratima i zasiječe svom snagom po mišici, ali mu mač samo zvecne, odbije se u stranu i ispadne mu iz uzdrhtale ruke. Oštrica se okrnjila. Iznenada, na svoje veliko čudo, Frodo oćuti kako mu u srcu plane žestok gnjev.
"Za Shire!" poviče i priskoči do Boromira, pa se sagne i probode Žalcem ono odvratno stopalo. Razlegne se urlik, stopalo se naglo povuče i umalo da ne izbije Frodu Žalac iz ruke. S oštrice su se cijedile crne kapi i pušile se na podu. Boromir nalegne na vrata i ponovo ih zatvori.
"Bod za Shire!" usklikne Aragorn. "Dubok je hobitov ujed! Dobar ti je mač, Frodo,sine Drogov!"
Razlegne se tresak o vrata, za kojim su slijedili tresak za treskom. Izvana su udarali po njima čekićima i ovnovima za probijanje vrata. Vrata su napukla i popustila, a otvor se iznenada proširi. Zafijuču strijele, ali pogode u sjeverni zid i padnu na pod a da nitko ne nastrada. Odjekne zvuk roga i bat koraka, i **** počnu upadati jedan za drugim u prostoriju.Družina nije mogla izbrojiti koliko ih ima. Okršaj bijaše žestok, ali orke obeshrabri žustra obrana. Legolas je dvojicu prostrijelio kroz vrat. Gimli je potkresao noge jednome koji je skočio na Balinovu grobnicu. Boromir i Aragorn pobili su mnoge orke. Kad su trinaestorica izginula, ostali se razbježe vrišteći. Branitelji su ostali svi neozlijeđeni osim što je Sam zadobio ogrebotinu po glavi. Spasio se hitrim izmicanjem i posjekao napadača– snažnim udarcem oštricom svoga mača iz grobišta. U smeđim mu je očima tinjala vatra od koje bi Ted Sandyman, da ju je vidio, ustuknuo.
"Sad je pravi čas!" uzvikne Gandalf. "Hajdemo prije nego što se vrati trol!"

Ali još dok su se povlačili, prije nego što su Pippin i Merry stigli do stubišta vani,u prostoriju uleti grdan predvodnik orka, gotovo ljudskog rasta, u crnom žičanom oklopu od glave do pete, a za njim se natiskaju na vrata njegovi pratioci. Široko plosnato lice bijaše mu crnomanjasto, oči crne kao ugljen, a jezik crven; vitlao je velikim kopljem.Udarcem svoga golemog štita od krzna odbije Boromirov mač, odgura ga ispod sebe i baci na tlo. Izmaknuvši se Aragornovu udarcu, munjevito kao zmija kad napada, navali na družinu i uperi koplje ravno u Froda. Pogodi ga u desnu stranu, odbaci do zida i pribode na nj. Sam krikne i udari mačem po dršku njegova koplja i slomi ga. Ali baš kad je ork odbacio svoje koplje i isukao krivošiju, Anduril ga zgodi sred kacige. Sijevne blijesak kao od plamena i kaciga se raspoluti. Ork padne raskoljene glave.
Njegovi pratioci podbruse pete zavijajući kad Boromir i Aragorn udare na njih.Duuum, duuum – odjekivalo je dumbaranje odnekud iz dubine. Ponovo se razlegne onaj isti snažni glas.
"Sad!" vikne Gandalf. "Ovo nam je posljednja prilika. Trkom!"
Aragorn podigne Froda s mjesta gdje je ležao pokraj zida i pođe do stepenica gurajući Merryja i Pippina ispred sebe. Ostali krenu za njima, samo je Gimlija Legolas morao povući za sobom jer je Gimli, unatoč opasnosti, ostao uz Balinovu grobnicu oborene glave. Boromir je zatvorio za sobom istočna vrata što su škripala na stožerima:na njima su bili veliki željezni kolutovi s obje strane, ali se vrata nisu mogla zakračunati.
"Nije meni ništa", dahne Frodo. "Mogu ja i hodati. Spustite me!"
Aragorn umalo da ga od čuda ne ispusti iz ruku.
"A ja sam mislio da ste vi mrtvi!" uzvikne.
"Još nije!" reče Gandalf. "Ali nemamo sad vremena za čuđenje. Hajte sad brže svi iz te stube! Pričekajte me nekoliko minuta na dnu, a ako ubrzo ne dođem, pođite bez mene! Samo brže hodajte i držite se staza koje vode nadesno i naniže."
"Ne možemo vas ostaviti da sami branite ova vrata!" reče mu Aragorn.
"Učinite kako sam vam rekao!" plahovito će Gandalf. "Mačevi nisu više ovdje ni od kakve koristi. Idite!"
Hodnik nije bio osvijetljen ni kroz kakvo okno pa u njemu bijaše mrkli mrak.Napipavali su put niz dugačke stube, a kad su se osvrnuli za sobom, nisu ništa vidjeli osim na samom vrhu slabašno svjetlucanje čarobnjakova štapa. Činilo se da je on još na straži pokraj zatvorenih vrata. Frodo je teško disao naslonjen na Sama koji ga je obujmio rukama. Stajali su i piljili preko stuba u tamu. Frodu se činilo da čuje gore Gandalfa kako mrmlja riječi koje se odbijaju od kosog stropa i odjekuju poput uzdaha. Nije ga razumio što govori. Reklo bi se da zidovi podrhtavaju. Ovda-onda damaralo je i odjekivalo dumbaranje: duuum, duuum.Iznenada se na vrhu stuba pojavi tračak bijelog svjetla. Zatim se razlegne potmulo tutnjanje i težak tresak. Prolomi se divlje dumbaranje: duuum-buuum, duuum-buuum, a onda sve utihne. Gandalf se sjuri niza stube i padne usred družine na pod.
"E pa, to je gotovo!" reče čarobnjak i jedva se osovi na noge. "Učinio sam sve što sam mogao. Ali namjerio sam se na sebi ravnoga i umalo da nisam stradao. Što sad tu stojite! Idite samo dalje! Morat ćete neko vrijeme ići bez svjetla jer ja sam malo uzdrman.Idite samo, idite! A gdje si ti, Gimli? Hodi naprijed sa mnom! Vi se svi ostali držite nas!"
Glavinjali su za njim pitajući se što li se uopće dogodilo. Duuum, duuum –odjeknulo je opet bubnjanje: sad se doimalo prigušeno i udaljeno, ali ih je i dalje pratilo.Nije bilo drugog zvuka od potjere, ni bata koraka ni bilo kakva glasa. Gandalf nije nikud skretao, ni lijevo ni desno, jer se činilo da ih hodnik vodi u željenom smjeru. S vremena na vrijeme sišli bi opet niza stube, po pedeset ili više stepenica, na nižu razinu.Trenutačno je u tome za njih ležala glavna opasnost, jer u mraku nisu vidjeli stube dok ne bi došli do njih, pa bi zakoračili u prazno. Gandalf je opipavao tlo štapom kao slijepac.Za sat vremena bili su prevalili jednu milju, ili možda nešto više, i sišli niz više stubišta. Još nisu čuli potjeru za sobom. Umalo da se nisu ponadali da će umaknuti. Na dnu sedmog stubišta Gandalf zastane.
"Vruće je!" dahne. "Sad bismo već morali biti dolje, barem na razini Glavnog ulaza. Uskoro mislim da bismo morali skrenuti nalijevo, pa na istok. Nadam se da nismo daleko od toga mjesta. Ja sam mrtav umoran. Moram ovdje malko otpočinuti, pa makar nam svi **** koji su se ikad okotili bili za petama."
Gimli ga uhvati ispod ruke i pomogne mu da sjedne na stepenicu.
"A što se dogodilo gore, na onim vratima?" upita ga. "Da se niste sreli s bubnjarom?"

 

[Златоуст]

"Ne znam", odgovori Gandalf. "Ali odjednom sam se našao licem u lice s nečim što nisam nikad prije vidio. Nije mi ništa pametnije na pamet palo nego da pokušam čarolijom zatvoriti vrata. Ja znam mnoge čine, ali da tako nešto učiniš kako valja treba ti vremena, pa čak i onda se vrata mogu silom otvoriti. Dok sam tako stajao, čuo sam glasove orka s druge strane: mislio sam da će svaki čas prodrijeti kroz vrata. Nisam ih razumio što govore, čini se da su govorili na svom ružnom jeziku. Ulovio sam samo riječ ghâsh, što znači vatra. Onda je nešto ušlo u onu prostoriju... osjetio sam to kroz vrata, a i sami su se **** prestrašili i umuknuli. Dohvatilo je željezni kolut na vratima, a onda je primijetilo mene i moje čini. Nemam pojma što je to bilo, ali nikad nisam osjetio takav izazov. Njegove protučini su bile strašne. Umalo da me nisu skršile. Načas sam izgubio vlast nad vratima pa su se vrata počela otvarati. Morao sam izgovoriti određenu zapovijed, ali mi je to bilo preteško. Vrata su se raspala na komadiće. Nešto tamno kao oblak zasjenilo je sva svjetla unutra, a mene je odbacilo unatrag niza stube. Mislim da se srušio cijeli zid i strop prostorije. Bojim se da je Balin duboko zatrpan, a možda je još nešto ondje zatrpano. Ne znam. Ali hodnik je sad za nama potpuno zakrčen. Ah, nikad nisam bio ovako iscrpljen. Ipak, već mi je malo bolje. A što je s tobom, Frodo? Nisam ti imao vremena kazati, ali nikad u životu nisam bio onako ushićen kao kad si opet progovorio. Bojao sam se da Aragorn nosi hrabra ali mrtva hobita u naručju."
"Što bi bilo?" reče Frodo. "Živ sam i čitav, mislim. Izubijan sam i sve me boli, ali inače nije ništa strašno."
"E pa", reče Aragorn, "mogu ti samo reći da su hobiti sazdani od tako otporne građe da nikad ništa slično nisam vidio. Da sam ovo znao, ne bih onako oštro govorio u svratištu u Breeju! Onaj udarac kopljem proburazio bi i divljeg vepra!"
"E pa, drago mi je što mogu reći da mene nije proburazio", reče Frodo, "iako se osjećam kao da sam se našao između čekića i nakovnja."
Ušutio je. Teško je disao.
"Ti si se uvrgao na Bilba", reče Gandalf. "Ima u tebi više nego što oko vidi, kao što sam nekad davno rekao o njemu."
Frodo nije bio načisto ne znači li ta primjedba više nego što kazuje.Krenuli su opet dalje.Uskoro Gimli prozbori. On je dobro vidio u mraku.
"Mislim da je pred nama neko svjetlo", reče. "Ali nije danje svjetlo. Crveno je. Što li bi to moglo biti?"
"Ghâsh!" promrsi Gandalf. "Da nisu to možda mislili: da su niže razine u plamenu? Ipak, moramo dalje!"
Uskoro nije više bilo dvojbe, svi su lijepo vidjeli svjetlo. Treperilo je i odsijevalo na zidovima daleko dolje u hodniku. Sad su vidjeli kuda idu: hodnik se sprijeda naglo spuštao a nedaleko od njih stajao je nizak nadsvođen prolaz, kroz koji je dopiralo rumeno svjetlo. Zrak je postao vruć.
Kad su došli do nadsvođenog prolaza, Gandalf prođe kroza nj i dade im znak da stanu. Kako je on stajao u samom prolazu, vidjeli su mu lice obasjano crvenim odsjajem.On brže-bolje uzmakne.
"Ovdje je opet posrijedi neka đavolija", reče, "smišljena svakako da nam poželi dobrodošlicu. Ali sad znadem gdje smo: došli smo do Prve dubine, razine ispod samog Glavnog ulaza. Ovo je Druga dvornica stare Morije, i Ulaz je blizu: iza istočnog kraja,slijeva, najviše četvrt milje odavde. Onda još preko mosta, pa uz široke stube, pa širokim prolazom kroz Prvu dvornicu, i vani smo! Nego, dođite da nešto vidite!"
Izvirili su. Pred njima bijaše još jedna dvorana nalik na spilju. Bila je viša i kudikamo duža od one u kojoj su prenoćili. Bili su blizu njena istočnog kraja; zapadna se strana gubila u tami. U samoj sredini stajao je dvostruki red visokih stupova. Bili su isklesani poput debala visoka drveća kojem je granje podupiralo svod čipkastim kamenim ukrasima. Debla su bila glatka i crna, ali se na njima tamno odražavao crven odsjaj.Ravno preko poda, nedaleko od podnožja dvaju golemih stupova, zjapila je velika pukotina. Iz nje je dopiralo snažno crveno svjetlo, a od vremena do vremena buknuo bi na rubu plamen i zakovitlao se oko osnovice stupova. U vrućem zraku lelujalo je pramenje crnog dima.
"Da smo došli glavnim prolazom iz gornjih dvorana, ovdje bismo upali u klopku",reče Gandalf. "Nadajmo se da nas sad od potjere dijeli vatra. Idemo! Nemamo vremena za dangubu!"
Još dok je on govorio, ponovo se za njima razlegne dumbaranje: duuum, duuum,duuum.
Odnekud izdaleka iza sjena na zapadnom kraju dvorane, odjeknu krici i zvuci roga. Duuum, duuum: reklo bi se da i sami stupovi podrhtavaju a plamenovi trepere.
"Sad se spremite za posljednju trku!" reče Gandalf. "Ako vani sja sunce, možda ćemo se ipak spasiti. Za mnom!"
Skrene nalijevo i pojuri po glatkom podu dvorane. Udaljenost je bila veća nego što se činila na prvi pogled. Dok su trčali, čuli su za sobom bat i odjeke mnogih žurnih koraka.Prolomi se prodoran krik: opazili su ih. Odjekne zveket i tresak čelika. Strijela fijukne iznad Frodove glave. Boromir se nasmije i reče:
"Ovomu se nisu nadali. Vatra im je presjekla put. Sad smo im na krivoj strani!"
"Gledajte samo naprijed!" dovikne im Gandalf. "Most nije daleko, ali je opasan i uzak."

Iznenada Frodo ugleda pred sobom crnu provaliju. Na kraju dvorane nestao je pod i zinula je neznana dubina. Do vanjskih vrata mogli su doći samo vitkim kamenim mostom, bez rubnjaka i ograde, koji je premošćivao ponor jednim jedinim velikim lukom od pedeset stopa. Bijaše to drevna utvrda patuljaka podignuta protiv neprijatelja koji bi osvojio Prvu dvoranu i vanjske prolaze. Preko mosta su mogli prijeći samo jedan po jedan. Na početku Gandalf zastane, a ostali dojure za njim u skupini.
"Povedi nas, Gimli!" reče. "A za njim neka pođu Pippin i Merry! Samo pravac, pa uza stepenice do vrata!"
Strelice su padale oko njih. Jedna pogodi Froda i odbije se od njega. Druga probije Gandalfu klobuk i ostane na njemu kao crna perjanica. Frodo se obazre. Onkraj vatre vidio je kako vrve crne spodobe: činilo se da ima na stotine orka. Vitlali su kopljima i krivošijama što su se pri svjetlu vatre crvenjele kao krv. Duuum, duuum – razlijegalo se dumbaranje sve bučnije i bučnije, duuum-duuum.Legolas se okrenuo i namjestio strelicu na tetivu, iako je udaljenost bila prevelika za njegov mali luk. Odapeo je, ali mu je ruka klonula i strelica kliznula na pod. Zdvojno je i uplašeno kriknuo. Pojave se dva velika trola noseći goleme kamene ploče, pa ih bace u vatru ne bi li preko njih prešli na drugu stranu. Ali vilenjak se nije prepao trolova.
Redovi su se orka razmaknuli i oni se sklone u stranu, kao da su se i sami nečeg prestrašili. Nešto je dolazilo za njima. Nije se vidjelo što je to – ali se doimalo kao kakva velika sjena, usred koje je bila neka crna spodoba, ljudski lik, možda, samo još veća, a činilo se da je u njoj i pred njom neka sila i moć.Došla je do ruba vatre i vatra je izblijedjela kao da se oblak nadvio nad nju. Tad se sjena zaleti i preskoči preko rasjeline. Plamenovi zaigraju da je pozdrave, i oviju se oko nje, a crni dim zakovitla se u zraku. Zavijorena joj se griva upalila pa je gorjela za njom.U desnici je držala sječivo nalik na nasrtljivi jezik vatre, a u ljevici bič sa mnogo švigira.
"Jao! Jao!" zajauče Legolas. "Balrog! Balrog je došao!"
Gimli je razrogačio oči.
"Propast Durinova!" uzvikne, ispusti ratnu sjekiru iz ruke i pokrije lice.
"Balrog!" promrsi Gandalf. "Sad mi je tek jasno." Zaglavinja i osloni se jedva na svoj štap. "Kakva zla kob! A ja sam već iscrpljen."
Tamna prilika što je sipala vatru oko sebe pojuri prema njima. **** zaurlaju i nahrupe kroz vatru preko kamenih ploča. Tad Boromir podigne svoj rog i puhne u nj.Snažno je odzvanjao i tulio taj izazov poput vike iz mnogih grla pod pećinskim svodom.**** se načas obeshrabre a plamena sjena zastane. Zatim odjeci zvuka roga zamru iznenada, kao plamen ugašen mračnim vjetrom, i neprijatelj iznova nadre.
"Bježite preko mosta!" dovikne Gandalf prikupljajući ponovo svu svoju snagu.
"Bježite! Ovom dušmaninu nije nitko od vas dorastao. Ja moram braniti ovaj uski prolaz.
Bježite!"
Aragorn i Boromir nisu poslušali njegovu zapovijed nego su ostali na svojim mjestima, jedan uz drugoga, iza Gandalfa na drugoj strani mosta. Ostali su zastali u vratima na kraju dvorane i okrenuli se jer nisu mogli dopustiti da se njihov vođa sam suprotstavi neprijatelju.Balrog stigne do mosta. Gandalf je stajao nasred luka mosta, oslonjen o štap u lijevoj ruci, ali mu je u desnici blistao Glamdring, hladan i bijel. Neprijatelj ponovo zastane pred njim, a sjena oko njega pruži se kao dva golema krila. Podigne uvis bič pa procvili i zaškripi švigirima. Vatra mu sukljala iz nozdrva. Ali Gandalf je odlučno stajao na svom mjestu.

 

[Златоуст]

"Ne možeš ovuda proći", reče. **** zastanu, umire se i nastane grobni muk. "Ja sam sluga tajne Vatre i zapovjednik plamena Anorova. Ne možeš ovuda proći. Mračna vatra neće ti pomoći, plamene Udûnov. Vrati se Sjeni! Ne možeš ovuda proći."
Balrog mu ne odgovori. Činilo se da se oganj u njemu gasi, ali je tama porasla. Polako stupi na most i odjednom se uspravi u svoj svojoj visini i raširi krila od zida do zida, ali su Gandalfa još vidjeli kako svjetluca u tami, doimao se nekako malen i posve sam: siv i pogrbljen, kao suho stablo pred nasrtajem oluje.Iz same sjene iskoči crveni mač u plamenu.Glamdring zauzvrat sav pobijeli.Razlegne se zveket od sraza i bukne bijeli oganj. Balrog ustukne a mač mu se rasprsne na istopljene komadiće. Čarobnjak se zanese na mostu i uzmakne korak, ali onda upet ostane na mjestu.
"Ne možeš ovuda proći!" ponovi.
Balrog se jednim skokom nađe na mostu. Zavitla i zasikće bičem.
"On se ne može ipak sam suprotstaviti!" iznenada uzvikne Aragorn i potrči natrag po mostu. "Elendil!" usklikne. "Evo me do tebe, Gandalfe!"
"Za Gondor!" vikne Boromir i pojuri za njim.
U taj mah Gandalf zamahne štapom i, vičući iz sveg grla, udari po mostu pred sobom. Štap mu se razlomi i ispadne iz ruke. Pred njim se podigne zasljepljujući zastor od bijelog plamena. Most je pukao. Smrvio se upravo pred Balrogovim nogama, a kamen na kojem je on stajao surva se u provaliju. Ostatak je ostao visiti podrhtavajući kao kameni jezik isplažen u prazninu.
Ispustivši užasan urlik, Balrog se sunovrati, a sjena mu ponirući u dubinu nestane.Ali još dok je padao, zamahne bičem, ošine i oplete švigirima čarobnjaka do koljena i povuče ga do samog ruba. Gandalf posrne i padne uzalud se hvatajući za kamen pa sklizne u ponor.
"Bježite, budale!" dovikne im i iščezne.
Vatra se ugasila i zavladao je mrkli mrak. Družina je stajala kao ukopana od užasa zureći u ponor. Još dok su se Aragorn i Boromir vraćali trkom, ostatak je mosta pukao i srušio se. Aragorn ih pokrene uzvicima:
"Hajdemo! Sad ću vas ja voditi! Moramo poslušati njegovu posljednju zapovijed.Za mnom!"
Posrtali su u divljem trku uz velike stube, Aragorn na čelu a Boromir na začelju.Na vrhu je bio širok hodnik koji je odjekivao od njihovih koraka. Kroz njega su bježali glavom bez obzira. Frodo je čuo Sama gdje plače pokraj njega, a onda opazi da i sam plače u trku. Duuum, duuum, duuum – odjekivalo je za njima dumbaranje, sada žalostivo i polagano. Duuum!Bježali su i dalje. Pred njima je bivalo sve svjetlije; svod bijaše probušen velikim oknima. Sve su brže trčali. Ušli su u dvoranu obasjanu danjim svjetlom kroz visoke prozore na istoku. Projurili su kroz nju. Prođu kroz golema razvaljena vrata i iznenada se pred njima ukaže Glavni ulaz, luk od svjetla što ih zasjeni.U sjeni iza velikih dovratnika što su se dizali s obje strane, čučali su **** na straži.Same su vratnice bile razvaljene i srušene. Aragorn sravni sa zemljom zapovjednika
straže koji mu se ispriječio na putu, a ostali se **** razbježe prestravljeni od njegova gnjeva. Družina protrči mimo njih a da se i ne obazre na njih. Projure kroz vratnice i sjure se niz goleme izlizane stube, preko praga Morije.Tako su naposljetku, nadmašivši svoje najsmionije nade, izbili na danje svjetlo i osjetili dašak vjetra na licima.Nisu zastajali sve dok nisu stigli izvan domašaja strelica s bedema. Pred njima se sterao Dimrill-dolac. Na njemu je ležala sjena Maglenoga gorja, ali je na istoku zlatno svjetlo obasjavalo krajolik. Bilo je tek jedan sat po podne. Sunce je sjalo; oblaci su bili visoko, i bili su bijeli.Osvrnuli su se za sobom. Mračno je zjapio luk Glavnog ulaza u sjeni planine.Slabašno, izdaleka, ispod zemlje, dopiralo je polagano dumbaranje: duuum. U daljini se dizao tanak crn dim. Ništa se drugo nije vidjelo; dolac je oko njih bio pust. Duuum.Napokon su ih jadi posve shrvali, pa su dugo plakali: jedni stojećki i bez riječi, a drugi ležeći ničice na zemlji. Duuum, duuum. Dumbaranje je bivalo sve slabije.

 

[Zauz]

Znači ne postujem uzalud,dvoje nas je što uživamo.Divim ti se što imaš volje i snage da čitaš sve ovo!

Ne, vise puta sam uzivo sve procitala,ovde procitam tek po nesto,pogledam neki klip i uzivam u temi i sjajnim slikama jer znam da jos neko osim mene voli ovo celokupno remek-delo knjizevnog zanra epske fantastike.

Evo mog skromnog doprinosa temi :