GOSPODAR PRSTENOVA

[Златоуст]

U gluho doba noći Frodo se prenuo iz duboka, mračna sna i shvatio da ga Sam drma.
"Sramota je što vas budim", prošapne Sam, "al rekli ste mi da vas probudim.
Nemam vam što reć, il bar ništa osobito. Maloprije mi se učinilo da čujem neko tiho pljuskanje i nekakvo njuškanje, al noću se uz rijeku čuje puno takvih čudnovatih šumova."
Legao je, a Frodo se pridigao, zaogrnut gunjevima, boreći se sa snom. Sporo su prolazile minute ili sati, a ništa se nije događalo. Frodo je baš podlijegao kušnji da opet prilegne kadli neka tamna prilika, jedva primjetna, dopluta do jednog od privezanih čamaca. Frodo nazre nekakvu dugačku bjelkastu ruku kako je izronila i uhvatila se za rub čamca: dva blijeda oka nalik na lampice hladno su bljesnula kad su zavirila unutra, a onda su uzgledala i zapiljila se u Froda na otočiću. Nisu bila više od korak-dva udaljena; pa je Frodo začuo i tiho šištanje udahnuta zraka. Ustane, isuče Žalac i pristupi onim očima. Njihovo se svjetlo u hipu ugasi. Začuje još jednom šištanje i pljusak, a tamna prilika nalik na trupac šmugne niz vodu u noć. Aragorn se promeškolji u snu, prevrne i pridigne.
"Što je to bilo?" šapne, skoči na noge i priđe Frodu. "Osjetio sam nešto u snu.Zašto si isukao mač?"
"Golum", odgovori mu Frodo. "Ili bar ja tako mislim."
"Ah!" uzdahne Aragorn. "Onda znaš za našeg malog tihotapca, je li? Tapkao je za nama kroz svu Moriju, sve do Nimrodela. Otkako plovimo čamcima, leži na jednom trupcu i vesla rukama i nogama. Pokušao sam ga uloviti jedanput ili dvaput u noći, ali je lukaviji od lije a sklizak kao riba. Nadao sam se da nas neće moći pratiti niz rijeku, ali je bogme dobar veslač. Sutra ćemo morati pokušati brže ploviti. Dajte sad vi lezite, a ja ću stražariti do kraja noći. Da bar mogu uloviti tog malog skota! Mogao bi nam biti od koristi. Ali ako ga ne uspijem uloviti, morat ćemo pokušati da ga se otresemo. Vrlo je opasan. Ne samo što bi mogao ubiti koga od nas po noći, nego bi mogao i navesti našeg neprijatelja u blizini na naš trag."
Noć je prošla a da se nije više pojavila ni sjena od Goluma. Nakon toga je družina redovito postavljala stražu, ali nisu više do kraja puta vidjeli Goluma. Ako ih je još pratio,bio je vrlo oprezan i lukav. Na Aragornov zahtjev, veslali su dugo u smjenama jedan za drugim pa su obale hitro promicale. Ali vidjeli su malošto od krajolika jer su putovali uglavnom obnoć i u sumrak, a odmarali se obdan ležeći skriveni, koliko im je to omogućavao predjel. Tako im je vrijeme prolazilo bez osobitih događaja sve do sedmog dana putovanja.Nebo je bilo tmurno i oblačno i puhao je istočnjak, ali kako se večer pretapala u noć, razvedrilo se daleko na zapadu i pod sivim obalama oblaka pojavila su se jezerca oskudnog svjetla, žutog i svijetlozelenog. Vidjelo se kako bijela kora mlađaka treperi u tim dalekim jezerima. Kad je Sam to vidio, nabrao je obrve.
Sutradan se krajolik na obje strane počeo naglo mijenjati. Obale su se sve više uzdizale i bivale stjenovite. Uskoro su se našli u brdovitu i kamenitu krajoliku i na obje obale bijahu strme padine pokrivene dubokim i gustim slojem trnja trnjina i isprepletenih kupinama i puzavicama. Iza njih su stajale niske hridi što su se runile, i usjeci od sivog,nagrizenog kamena presvučenog tamnim bršljanom, a iza njih su se opet dizale visoke kose okrunjene jelama iskrivljenim od vjetra. Približavali su se surom brdovitom kraju Emyn Muila, južnoj granici Pustošije.Bilo je mnogo ptica oko hridi i usjeka, povazdan su visoko u zraku kružila jata ptica, crnih naspram svijetlog neba. Dok su tog dana ležali u svom logoru, Aragorn je sumnjičavo motrio te ptice pitajući se da nije možda Golum počinio kakvu nepodopštinu,pa sad vijesti o u njihovu kretanju putuju kroz divljinu. Poslije, dok je sunce zalazilo a družina se spremala da krene dalje, zapazio je crnu točku na svjetlu što se gasilotičurinu visoko i daleko na nebu koja je čas kružila, a čas polako letjela na jug.
"Što je to, Legolase?" upitao je upirući prstom u sjeverno nebo. "Je li to zbilja orao, kako se meni čini?"
"Jest", odgovori Legolas. "To je orao, orao u lovu. Ne znam što to znači. Daleko je
od gorja."
"Nećemo poći dok se posve ne smrkne", reče Aragorn.
Pala je osma noć njihova putovanja. Bila je mirna i bez vjetra; prestao je puhati tmurni istočnjak. Tanak mjesečev srp rano je zašao u blijedi zalazak sunca, ali je nebo ostalo vedro i, premda su se daleko na jugu protezali dugi nizovi oblaka, koji su još oskudno svijetlili, na zapadu su jarko sjale zvijezde.
"Idemo!" reče Aragorn. "Riskirat ćemo još jedno putovanje noću. Stižemo do područja rijeke koje ne poznajem dobro, jer nikad nisam putovao vodenim putem po ovim krajevima, odavde do brzaka Sarn Gebira. Ali ako se ne varam u računu, do njih ima još mnogo milja. Ipak, prije nego što dođemo donde, ima podosta opasnih mjesta: hridi i kamenih otočića u struji. Moramo dobro paziti, i ne smijemo prebrzo veslati."
Sam je u čelnom čamcu dobio izvidničku dužnost. Ležao je sprijeda zagledan u mrak. Noć je bivala sve mračnija, ali su zvijezde iznad njih neobično blistale pa je na površini rijeke bilo odbljesaka. Bilo je blizu ponoći i voda ih je nosila neko vrijeme a da se gotovo nisu morali ni služiti veslima kad Sam iznenada nešto uzvikne. Svega dva-tri koraka pred čamcem izronile su iz rijeke neke tamne prilike i Sam je začuo kovitlanje brzaca. Brza struja skretala je nalijevo, prema istočnoj obali, kuda se moglo proći.Zaneseni u stranu, putnici su spazili pred sobom blijedu pjenu rijeke kako udara o oštre hridi isturene daleko u vodu kao niz zubi. Čamci bijahu zbijeni jedan do drugoga.
"Hej, Aragorne!" prodere se Boromir kad čamcem naleti na čamac ispred sebe. "Pa ovo je ludost! Ne možemo ipak noću svladati brzace! A nijedan čamac nikako ne može ostati čitav u Sarn Gebiru, ni po noći ni po danu."
"Natrag, natrag!" vikne Aragorn. "Okrenite se! Okrenite se ako možete!" Zarije veslo u vodu nastojeći zadržati čamac i okrenuti ga. "Prevario sam se u računu", reče on Frodu. "Nisam znao da smo već ovoliko daleko odmakli: Anduin teče brže nego što sam mislio. Bit će da smo već blizu Sarn Gebira."
Na jedvite jade zaustavili su čamce i polako ih okrenuli, ali su isprva uspijevali tek sporo napredovati protiv struje i voda ih je neprestano zanosila sve bliže i bliže istočnoj obali što se, tamna i zlokobna, dizala u noći.
"Veslajmo svi skupa!" prodere se Boromir. "Veslajmo! Inače ćemo se nasukati na sprudove."
Dok je on još to govorio, Frodo je osjetio kako kobilica ispod njega struže o kamen. U taj čas začuje odapinjanje tetiva: nekoliko strelica zafijuče im iznad glava, a nekoliko ih padne među njih. Jedna pogodi Froda između lopatica i on posrne naprijed jaučući i ispuštajući veslo iz ruke, ali se strelica odbije od njegova skrivenog oklopa i padne. Druga prođe Aragornu kroz kukuljicu, a treća se zabije u rub drugog čamca, blizu Merryjeve ruke. Sam letimice opazi crne spodobe kako jurcaju amo-tamo po dugu šljunkovitu žalu istočne obale. Učini mu se da su im vrlo blizu.
"Yrch!" progovori Legolas na svom jeziku.
"****!" poviče Gimli.
"Kladio bi se da je to Golumovo maslo", dobaci Sam Frodu. "Zgodno su mjesto izabrali nema šta. Izgleda da je rijeka naumila bacit nas pravo njima u naručje!"
Svi su se nagnuli naprijed veslajući iz petnih žila, čak se i Sam prihvatio vesla.Svakog su časa očekivali ubod strelica crnih pera. Mnoge su prohujale iznad njih i pale u vodu u blizini, no više ih ni jedna nije pogodila. Bilo je mračno, ali ne odviše mračno za oči orka koji dobro vide u tami. Pod svjetlom zvijezda bili bi članovi družine laka meta lukavim neprijateljima da ih lórienske sive pelerine i sivo drvo vilenjačkih čunova nisu štitili od podmuklih strijelaca iz Mordora.Veslali su uporno dalje. U mraku je bilo teško biti siguran da se uopće kreću, ali se malo-pomalo voda sve manje kovitlala, a sjena istočne obale gubila se opet u noći.Napokon su se, koliko su mogli razabrati, vratili do sredine matice i poprilično se udaljili od izbočenih stijena. Onda su napol okrenuli čamce i zaveslali svom snagom prema zapadnoj obali.Zaustavili su se i predahnuli u sjeni grmlja nadnesenog nad vodom.Legolas odloži veslo i uzme luk koji je bio ponio iz Lóriena. Zatim iskoči na kopno i popne se nekoliko koraka uz obalu. Namjestivši strelicu i napevši luk, okrene se i zapilji preko rijeke u mrak. Na drugoj strani odjekivali su prodorni krici, ali se ništa nije vidjelo.Frodo pogleda vilenjaka kako stoji visoko iznad njega i pilji u noć tražeći metu za gađanje. Glava mu bila tamna, okrunjena jarkim bijelim zvijezdama što su se ljeskale u crnim jezerima na nebu iza njega. Ali s juga su se digli veliki oblaci, zaplovili prema njima šaljući pred sobom tamne prethodnike u zvjezdana polja. Družinu iznenada obuzme strava.

 

[Златоуст]

"Elbereth Gilthoniel!" uzdahne Legolas kad pogleda gore. Još dok je gledao, iz crnine na jugu izroni nešto tamno, nešto kao oblak a opet nije bio oblak, jer se kretalo mnogo brže od oblaka, i jurnulo prema družini skrivajući iza sebe svjetla zvijezda dok im je prilazilo. Uskoro se pokazalo da je to neka velika krilata neman, crnja od ponora u noći. Divlji glasovi pozdrave je s druge strane vode. Frodo osjeti kako ga podilazi jeza i grabi ga za srce; u ramenu oćuti smrtonosnu studen, kao sjećanje na staru ranu. Skutri se kao da će se sakriti.Iznenada zapjeva veliki luk iz Lóriena. Prodorno zafijuče strelica odapeta s vilenjačke tetive. Frodo uzgleda. Tako reći nad njegovom glavom krilati se lik zanese.Razlegne se prodorno graktanje dok je padao kroz zrak nestajući u tmini istočne obale.Nebo se opet raščistilo. Negdje u daljini razlegla se silna graja, psovanje i zapomaganje u mraku, a onda zavlada muk. Te noći nije više s istoka doletjela nijedna strelica ni krik.Nakon nekog vremena Aragorn je poveo opet čamce uz vodu. Probijali su se uz samu obalu dok nisu naišli na plitku dražicu. Nekoliko je niskih stabala raslo blizu vode, a iza njih se dizala strma stjenovita obala. Družina je odlučila da tu ostane do zore – bilo bi uzaludno pokušavati nastaviti put po noći. Nisu podigli tabor niti su naložili vatru, nego su ostali ležati sklupčani u čamcima privezanim jedan do drugoga.
"Slava budi luku Galadrielinu i ruci i oku Legolasovu!" reče Gimli grickajući tanak lembas. "To je, prijatelju moj, bio sjajan pogodak u mraku!"
"Ali tko zna što sam uopće pogodio?" reče Legolas.
"Ja ne znam", odgovori Gimli. "Ali mi je drago što ta sjena nije došla bliže.Nimalo mi se nije svidjela. Previše me podsjećala na onu sjenu u Moriji... na sjenu Balroga", dovrši šaptom.
"Ovo nije bio Balrog", reče Frodo, koji je još drhturio od zimice koja ga je bila spopala. "Bilo je nešto mnogo hladnije. Mislim da je to bio..."
Tu zastane i ušuti.
"Što mislite da je to bilo?" napeto ga upita Boromir naginjući se iz čamca, kao da nastoji zaviriti Frodu u lice,
"Ja mislim... Ne, radije neću ništa reći", odgovori Frodo. "Što god bilo, rekao bih da je njegov pad užasnuo naše neprijatelje."
"Tako izgleda", reče Aragorn. "Ipak, ne znamo gdje su sad, ni koliko ih ima ni koji im je sljedeći potez. Noćas moramo svi ostati budni! Sad nas skriva tama, ali tko zna što će nam dan donijeti! Neka vam svima oružje bude pri ruci!"
Sam je sjedio bubnjajući po balčaku svoga mača kao da broji nešto na prste, gledajući u nebo.
"Ovo je zbilja čudno", promrsi. "Mjesec je isti ko i u Shireu i u Pustošiji, il bi bar moro bit. Ali, il je on ispo iz svoje putanje il sam se ja prebacio u računu. Sjećate se, gos'n Frodo, da je bio mlađak kad smo ležali na fletu na onom drvetu, računam da je to bilo oko tjedan dana do uštapa. A evo, sinoć je bilo tjedan dana kako smo na putu, a kad tamo,izronio mlađak tanak ko odrezan nokat, ko da nismo ni dana proveli u vilin-zemlji. E, a ja se sjećam da smo tamo proveli najmanje tri noći, a reko bi da smo i više, al bi se isto tako zakleo da nikako nismo bili ni punih mjesec dana. Reklo bi se da se vrijeme tamo uopće ne računa!"
"Pa možda je tako i bilo", reče Frodo. "Možda smo u toj zemlji bili u vremenu koje je drugdje već odavno prošlo. Mislim da smo se tek onda kad nas je Srebrotok donio opet do Anduina vratili u vrijeme koje teče kroz zemlje smrtnika sve do Velikog mora. Ja se ne sjećam nikakva mjeseca, ni mlađaka ni uštapa, na Caras Galadhonu, nego samo zvijezda noću i sunca danju."
Legolas se promeškolji u svom čamcu.
"Ne, vrijeme nikad ne posustaje", reče on, "ali promjene i rast nisu u svih bića i na svim mjestima jednaki. Vilenjacima se svijet kreće, kreće se i vrlo brzo i vrlo sporo. Brzo zato što se oni malo mijenjaju a sve ostalo oko njih leti, što je za njih bolno. Sporo pak zato što ne broje godine koje protječu, bar ne za sebe. Godišnja doba koja prolaze tek je mreškanje na površini što se vječito ponavljaju u dugoj, dugoj rijeci. Pa ipak, sve se stvari pod suncem moraju na kraju istrošiti."
"Samo što je u Lórienu to trošenje sporo", reče Frodo. "Na to djeluje moć njihove Gospodarice. Bogati su sati, iako se čine kratki, na Caras Galadhonu gdje Galadriel nosi Vilin-prsten."
"To se ne smije govoriti izvan Lóriena, pa čak ni preda mnom", reče Aragorn. "Ni riječi više o tome! Ali istina je, Sam: u toj zemlji izgubio si račun o danima. Ondje je i nama vrijeme brzo prolazilo, kao i vilenjacima. Stari je mjesec prošao, a dok smo mi ondje boravili, mladi je narastao i iskopnio. A sinoć se opet pojavio mlađak. Zima je na izmaku. Vrijeme teče u susret proljeću bez mnogo nade."
Noć je mirno prošla. S druge strane rijeke nisu čuli ni glasa ni zova. Putnici skutreni u čamcima osjetili su da se vrijeme mijenja. Zrak je postao topao i sasvim miran pod velikim kišnim oblacima što su doplovili s juga i od dalekih mora. Činilo se da rijeka sve glasnije i bliže žubori preko kamenja na brzacima. S grančica drveća iznad njih počela je kapati voda.Kad se razdanilo, raspoloženje je prirode oko njih postalo nekako blago i turobno.Uskoro je zora prerasla u blijedo svjetlo, rasplinuto i bez sjena. Izmaglica je obavila rijeku, a bijela magla zastrla obalu; druga obala nije se vidjela.
"Ja ne trpim maglu", reče Sam, "al čini mi se da nam je ova dobro došla. Možda ćemo sad moć odmaglit a da nas oni prokleti goblini ne primijete."
"Možda", potvrdi Aragorn. "Ali teško ćemo naći stazu ako se magla bar malo ne digne. A moramo je naći ako želimo zaobići Sarn Gebir i stići do Emyn Muila."
"Meni nije jasno zašto bismo uopće morali zaobilaziti Sarn Gebir, ili ići dalje niz rijeku", reče Boromir. "Ako je Emyn Muil pred nama, onda možemo ostaviti ove čamčiće ovdje i udariti na zapad i jugozapad dok ne stignemo do Entwasha i dođemo u moju zemlju."
"Možemo ako idemo u Minas Tirith", reče Aragorn, "ali to se još nismo dogovorili.A taj bi put mogao biti pogibeljniji nego što se čini. Dolina je Entwasha ravna i močvarna,a magla ondje može biti kobna za sve koji putuju pješice i natovareni prtljagom. Ja ne bih ostavljao ove naše čamce dok god ne moramo. Rijeka je barem put s kojeg ne možeš skrenuti na stranputicu."
"Ali Neprijatelj drži istočnu obalu u svojim rukama", prigovori mu Boromir. "Sve da i prođete kroz Argonathska vrata i dođete zdravi i čitavi do Kresokama, što ćete dalje?Skočiti niz vodopad i završiti u močvarama?"
"Ne!" odgovori mu Aragorn. "Radije ćemo prenijeti čamce starim putem do podnožja Raurosa, odande produžiti opet dalje niz rijeku. Zar vi, Boromire, ne znate ili ne želite znati, za Sjeverne stube, i za visoku stolicu na Amon Henu što su izgrađeni u doba velikih kraljeva? Ja se u najmanju ruku kanim popeti opet na ono visoko mjesto prije nego što se odlučim kuda ćemo dalje. Možda ćemo ondje naći neki znak koji će nam pokazati put."
Boromir je još dugo prigovarao tom izboru, ali kad je postalo jasno da će Frodo poći za Aragornom kamo god ovaj pošao, popustio je.
"Ljudi iz Minas Tiritha nemaju običaj ostavljati na cjedilu prijatelje u nevolji",reče, "a ako uspijete doći do Kresokama, zatrebat će vam moja snaga. Idem s vama do tog visokog otoka, ali ni pedlja dalje. Odande ću krenuti kući, pa makar i sam, ako moja pomoć ne bude nagrađena ničijom pratnjom."
Bio je već bijeli dan i magla se bila malo digla. Odlučeno je da Aragorn i Legolas odmah pođu niz obalu, a da ostali ostanu uz čamce. Aragorn se nadao da će naći neki put kojim će svi skupa moći prenijeti čamce i prtljagu do mirnijih voda iza brzaca.
"Možda ovi vilenjački čamci i ne bi potonuli, ali to ne znači da bismo živi prošli kroz Sarn Gebir", reče. "Nitko još nije onuda živ prošao. Ljudi iz Gondora nisu u ovom kraju izgradili nijednu cestu, jer čak ni u njihovo veliko doba nije im vlast dopirala niz Anduin dalje od Emyn Muila, ali negdje na zapadnoj obali postoji put kojim su se nosili čamci, samo ne znam hoću li ga naći. Nije se još mogao zatrti jer se lakim čamcima putovalo od Pustošije do Osgiliatha još do prije nekoliko godina, kad su se **** Mordora počeli naglo razmnožavati."
"Malokad je u mom vijeku netko došao čamcem sa sjevera, a **** se smucaju po istočnoj obali", opet će Boromir. "Ako produžite niz rijeku, opasnosti će rasti sa svakom miljom, čak ako i nađete tu stazu."
"Opasnosti se kriju na svakom putu koji vodi na jug", otpovrne Aragorn. "Čekajte nas jedan dan. Ako se ne vratimo u tom roku, znat ćete da nas je doista snašlo neko zlo.Tada morate izabrati novog vođu, i koga ćete slušati u svemu."

 

[Златоуст]

Frodo je teška srca gledao Aragorna i Legolasa kako se penju uza strmu obalu i nestaju u magli, ali su se njegova strahovanja pokazala neosnovanim. Prošlo je bilo svega dva-tri sata, jedva da je bilo podne kad su se iznova pojavile sjenovite prilike izvidnika.
"Sve je u redu", reče Aragorn dok se još mučno spuštao niz obalu. "Našli smo stazu koja vodi do dobra pristaništa koje je još upotrebljivo. Staza nije daleko odavde, a početak je brzaca svega pola milje niže i jedva da su duži od jedne milje. Nedaleko iza njih rijeka je opet sigurna i mirna iako brzo teče. Najteže će nam biti prenijeti čamce i prtljagu do tog starog puteljka. Našli smo ga, ali je on podaleko od vode i drži se zavjetrine pod liticom, oko dvjesta metara od obale. Nismo uspjeli naći sjeverno pristanište. Ako još postoji, vjerojatno smo preksinoć prošli pokraj njega. Kad bismo se sad pokušali vratiti uzvodno, možda ga opet ne bismo primijetili u magli. Moramo, na žalost, ovdje napustiti rijeku i dokopati se puta kako najbolje znamo i umijemo."
"To ne bi bilo lako čak ni kad bismo svi bili ljudi", reče Boromir.
"Ipak ćemo pokušati, kakvi jesmo da jesmo", reče Aragorn.
"Naravno da hoćemo", reče Gimli. "Noge će ljudi zaostajati na lošem putu, a patuljak će ići dalje, pa makar nosio i teret dvaput teži od sebe, gosparu Boromire!"
Pokazalo se da je to doista teška zadaća, ali su je na kraju uspješno obavili. Prtljagu su izvadili iz čamca i prenijeli je na vrh obale, do jednog zaravanka. Zatim su čamce izvukli iz vode i odnijeli gore. Bili su mnogo lakši nego što su mislili. Čak ni Legolas nije znao od kojeg su drveta što raste u vilin-zemlji izrađeni, ali je drvo bilo otporno a ipak neobično lagano. Merry i Pippin mogli su sami nositi svoj čamac bez po muke po ravnome. Ipak, bila je potrebna snaga dvojice ljudi da dignu i prenesu čamac preko terena preko kojeg je družina zatim morala prijeći. Tlo se naglo penjalo od rijeke – vrlet što se sastojala od golemih sivih izvaljenih vapnenačkih stijena sa mnogo rupa skrivenih korovom i grmljem; bijaše tu i gustog žbunja kupina i strmih dolaca, a ovdje-ondje i ustajalih bara što su se napajale vodom koja je curila s gornjih zaravanaka.Boromir i Aragorn nosili su čamce jedan po jedan dok su se ostali vukli za njima tegleći prtljagu uzbrdo. Napokon su sve prenijeli i naslagali na stazu. Zatim su bez većih poteškoća, ako se izuzme razrasli bijeli vrijesak i mnogo odronjenog kamenja, krenuli svi skupa dalje. Pramenovi magle još su visili na litici što se krunila, a slijeva je rijeka bila obavijena izmaglicom: čuli su je kako žubori i kovitla se preko oštrih sprudova i kamenih zubi Sarn Gebira, ali je nisu vidjeli. Dva puta su prevalili taj isti put dok nisu sve sretno donijeli do južnog pristaništa.Tu je put skretao opet prema vodi i blago silazio do niskog ruba malog tišaka, koji kao da je bio izduben u obali rijeke, ne rukom nego vodom što se vrtložila od Sarn Gebira oko niskog lukobrana od hridi koja bijaše izbočena prema rijeci. Iza njega se obala strmo dizala kao siva litica, tuda pješaci nisu mogli proći.Kratko je popodne već bilo prošlo i hvatao se suton pun oblaka. Sjedili su uz vodu i slušali zbrkanu huku i šumor brzaca skrivenih u magli. Bili su umorni i pospani a srca im bijahu mračna kao i dan što se gasio.
"E pa, sad smo ovdje, i ovdje moramo provesti još jednu noć", reče Boromir.
"Potreban nam je san, a ako je Aragorn i mislio da prođemo kroz Argonathska vrata po noći, svi smo preumorni za tako nešto... Osim jamačno našeg krepkog patuljka."
Gimli mu nije odgovorio; drijemao je sjedeći.
"Odmorimo se sada koliko možemo", reče Aragorn. "Sutra ćemo morati opet putovati po danu. Ako se vrijeme opet ne promijeni i iznevjeri nas, imamo dobrih izgleda da se provučemo a da nas ne opaze ničije oči na istočnoj obali. Ali noćas moraju po dvojica stražariti u smjenama: tri sata sna a jedan sat na straži."
Te se noći nije dogodilo ništa gore od kratkotrajne kišice na sat vremena pred zoru.Krenuli su čim se razdanilo. Magla je već bila rjeđa. Držali su se zapadne obale što su više mogli, i vidjeli nejasne obrise niskih hridi kako se sve više dižu, poput sjenovitih zidina kojima je podnožje u hitroj rijeci. Oko sredine dopodneva oblaci su se spustili naniže i udarila je jaka kiša. Pokrili su čamce krznenim gunjevima da se ne napune vodom, pa su nastavili ploviti niz rijeku; malo su što mogli vidjeti pred sobom ili oko sebe kroz sivi zastor od kiše.Kiša ipak nije dugo padala. Nebo je nad njima malo-pomalo postajalo svjetlije, a onda su se oblaci naglo razišli a njihovi iskidani ostaci povukli se uz rijeku na sjever. Nije više bilo magle ni izmaglice. Pred putnicima je ležala široka klisura s velikim stjenovitim bokovima za koje se grčevito držalo, na izbočinama i u uskim pukotinama, nekoliko kržljavih stabala. Riječno se korito suzilo a rijeka je tekla sve brže. Jurili su dalje s malo nade da će se moći zaustaviti ili okrenuti, što god se ispriječilo pred njima. Nad njima bijaše pruga svijetloplavog neba, oko njih tamna zasjenjena rijeka, a pred njima crna brda Emyn Muila koja su zaklanjala sunce i u kojima se nije nazirao nikakav prolaz.Piljeći naprijed, Frodo opazi u daljini dvije velike hridi kako im se primiču: bijahu nalik na šiljaste ukrasne tornjiće ili na kamene stupove. Visoke, okomite i zlokobne,
stajale su svaka na jednoj strani rijeke. Između njih je bio uzak prolaz prema kojem je rijeka ponijela čamce.
"Pogledajte Argonath, Stupove kraljeva!" uzvikne Aragorn. "Uskoro ćemo proći između njih. Neka čamci plove jedan iza drugoga i što dalje jedan od drugoga! Držite se sredine rijeke!"
Dok im se Frodo približavao nošen strujom, veliki su se stupovi izdigli put neba kao tornjevi. Učinilo mu se da su pravi divovi, goleme sive figure, nijeme ali prijeteće.Tad primijeti da su uistinu isklesane i oblikovane: obradili su ih nekoć davno umješnost i snaga, i još su pod suncem i kišama zaboravljenih godina očuvale silne likove u koje bijahu pretvorene. Na velebnim postoljima što su počivala u dubokoj vodi stajala su dva velebna kralja od kamena: svejednako su se, zamagljenih očiju i napuklih čela, mrgodili na sjever. Obojici je ljevica s dlanom okrenutim nagore bila podignuta u znak upozorenja; obojica su u desnici držala sjekiru, obojica su na glavi nosila nagrizenu kacigu i krunu.Veliku moć i velebnost svejednako su odavali ti nijemi čuvari davno iščeznulog kraljevstva. Froda su obuzeli strah i strahopoštovanje, pa se sav skutrio i sklopio oči ne usuđujući se dići pogleda dok im se čamac približavao. Čak je i Boromir oborio glavu dok su čamci hujali pokraj njih, krhki i prolazni kao sitni listići pod trajnom sjenom stražara Númenora.Strašne hridi dizale su se okomito do neslućenih visina s obje strane. Daleko je od njih bilo mutno nebo. Crne su vode hučale i odjekivale a nad glavama im fijukao vjetar.Klečeći, Frodo začuje Sama pred sobom kako mrmlja i stenje:
"Kakvo mjesto! Kakvo užasno mjesto! Samo da izađem iz ovog čamca, nikad više neću umočit ni nožne prste u lokvu, a kamoli u rijeku!"
"Ne bojte se!" prozbori nečiji glas iza njega. Frodo se okrene i ugleda Stridera, ali opet to nije bio Strider jer vjetrom i suncem opaljenog graničara nije više bilo među njima. Na krmi je sjedio Aragorn, sin Arathornov, ponosit i uspravan, i vještim zaveslajima upravljao čamcem. Kukuljicu je bio zabacio a crna mu se kosa vijorila na vjetru i svjetlo mu gorjelo u oku: kralj što se vraća iz progonstva u domovinu.
"Ne bojte se!" ponovi on. "Odavno sam poželio vidjeti likove Isildura i Anáriona,svojih davnih predaka. U njihovoj sjeni Elessar od vilin-kamena, sin Arathornov, iz kuće Valandila sina Isildurovog, nasljednik Elendilov, nema se čega bojati!"
Tad se svjetlo u njegovim očima ugasi i on doda za se:
"Da je bar Gandalf s nama! Kako mi srce žudi za Minas Anorom i bedemima moga grada! Ali kamo sad da se zaputim?"
Bezdan je bio dug i mračan, ispunjen šumom vjetra, hukom vode i odjecima od stijena. Malko je zavijao prema zapadu tako da je u prvi mah sve pred njima bilo tamno,ali uskoro Frodo ugleda pred sobom visoku raspuklinu od svjetla što je sve više rasla.Ubrzo su joj se približili i odjednom čamci projure kroz nju i izbiju na široko, jasno svjetlo.Sunce, koje je već poodavno prevalilo preko podneva, sjalo je na vjetrovitu nebu.Ograđene vode izlile su se u dugo, ovalno jezero, blijedi Nen Hithoel, okruženo strmim,sivim brdima kojima obronci bijahu obrasli drvećem, ali su im vrhovi bili goli i ljeskali se hladno na suncu. Na dalekom južnom kraju dizala su se tri vrhunca. Srednji je među njima bio nešto bliži i odvojen od ostalih, otok usred vode, oko kojeg je rijeka obavila svoje blijede blistave ruke. Iz daljine je, nošena vjetrom, dopirala nekakva tutnjava slična dalekoj grmljavini.
"Pogledajte Tol Brandir!" usklikne Aragorn pokazujući na taj visoki vrhunac.
"Lijevo je od njega Amon Lhaw a desno Amon Hen, Brdo sluha i Brdo vida. U doba velikih kraljeva, na njima su bile visoke stolice na kojima je sjedila straža. Ali kažu da ni ljudska ni životinjska noga nije nikad stupila na Tol Brandir. Stići ćemo do njih prije nego što padne sjena noći. Čujem vječni glas Raurosa kako nas doziva."
Družina je otpočinula ploveći na jug strujom koja je tekla sredinom jezera. Pošto su prezalogajili, prihvatili su se vesala i pohitali dalje. Obronci zapadnih brda utonuli su u sjenu, a sunce je postalo okruglo i rumeno. Ovdje-ondje izvirila bi gdjekoja zamagljena zvijezda. Pred njima su se dizala tri visoka vrhunca, tamna u sumrak. Rauros je rikao snažnim glasom. Noć je već bila polegla po vodi kad su putnici napokon stigli u sjenu brda.Prošao je i deseti dan putovanja. Pustošija je bila za njima. Nisu mogli dalje prije nego što se odluče između istočnog i zapadnog smjera. Pred njima bijaše posljednji dio putovanja.

 

[Златоуст]

RASPAD DRUŽINE

Aragorn ih je poveo desnim rukavom rijeke. Tu se, na zapadnoj strani, u sjeni Tol Brandira, zelena tratina spuštala od podnožja Amon Hena do vode. Iza tratine dizali su se prvi blagi obronci brda obrasli drvećem, a drveće se protezalo i dalje na zapad, uza zakrivljenu obalu jezera. Voda iz malog izvora veselo je skakutala i napajala travu.
"Ovdje ćemo se noćas odmoriti", reče Aragorn. "Ova se tratina zove Parth Galen: nekoć je to bilo zgodno mjesto u ljetne dane. Nadajmo se da se još nikakvo zlo nije ovdje naselilo."
Izvukli su čamce na zelenu obalu i pokraj njih se utaborili. Postavili su stražu, iako od neprijatelja nije bilo ni traga ni glasa. Ako ih je Golum i dalje pratio, nisu ga vidjeli ni čuli. Ipak, kako je noć odmicala, Aragorna je sve više obuzimao nemir, pa se često bacakao u snu i budio. U sitne je sate ustao i pristupio Frodu; koji je bio na straži.
"Zašto ste vi budni?" upita ga Frodo. "Nije na vama red za stražu."
"Ne znam", odgovori Aragorn, "ali u snu mi nije dala mira neka sjena i prijetnja. Ne bi bilo zgoreg da isučete mač."
"Zašto?" priupita ga Frodo. "Zar su neprijatelji u blizini?"
"Da vidimo što će nam Žalac pokazati", odvrati Aragorn. Frodo izvuče vilenjački mač iz korica. Na njegov očaj, rubovi su se mača mutno svijetlili u noći.
"****!" protisne. "Nisu sasvim blizu, ali se čini da su ipak preblizu."
"Toga sam se i bojao" reče Aragorn. "Možda ipak nisu na ovoj strani rijeke. Žalac mutno svijetli i možda ne pokazuje ništa više nego da uhode iz Mordora tumaraju po obroncima Amon Lhawa. Nisam nikad čuo da su **** bili na Amon Henu. Ipak, tko zna što se sve može dogoditi u ovo zlo doba, kad Minas Tirith ne brani više prijelaze na Anduinu. Sutra moramo oprezno nastaviti put."
Dan je svanuo kao vatra i dim. Nisko na istoku pojavili su se crni pramenovi oblaka nalik na dim kakvog velikog požara. Sunce na izlasku obasjalo ih je odozdo plamenovima tmastog rumenila, ali se uskoro popelo iznad njih na vedro nebo. Vrhunac Tol Brandira bijaše pozlaćen. Frodo se zagledao u visoki otok na istoku. Bokovi su mu se dizali okomito iz tekuće vode. Visoko gore nad liticama bijahu strmi obronci uz koje se uspinjalo drveće jedno za drugim, a nad njima opet bijahu sive površine nedostupnih hridi okrunjenih velebnim kamenim šiljkom. Oko njega su kružile mnoge ptice, ali se nije
zapažao nikakav drugi znak života.Kad su se najeli, Aragorn sazove družinu.
"Došao je napokon i taj dan", reče, "dan odluke koju smo dugo odgađali. Što će sad biti s našom družinom koja je tako dugo složno putovala? Hoćemo li skrenuti na zapad s Boromirom i uplesti se u ratove koje vodi Gondor, ili ćemo okrenuti na istok, prema Strahu i Sjeni, ili će nam se družina podijeliti pa ćemo otići i na jednu i na drugu stranu, kako tko poželi? Što god učinili, moramo brzo učiniti. Ne možemo se ovdje dugo zadržavati. Znamo da je neprijatelj na istočnoj obali, ali se bojim da su **** već i na ovoj, našoj strani."
Zavlada duga šutnja u kojoj nitko ni riječi ne progovori niti se pomakne.
"E pa, Frodo, bojim se da na vama leži najveći teret", napokon će Aragorn. "Vi ste nositelj imenovan od Vijeća. Samo vi možete odabrati svoj put. Ja vam u ovom slučaju ne mogu ništa savjetovati. Ja nisam Gandalf, i premda sam preuzeo njegovu ulogu, ne znam kakve je namjere ili nade on imao u pripremi za ovaj trenutak, ako ih je uopće imao. Čak i da je on sad ovdje s nama, odluka bi po svoj prilici ipak bila na vama. Takva vam je sudbina."
Frodo mu nije odmah odgovorio. Najposlije polako prozbori:
"Znam da je hitnja prijeko potrebna, ali se svejedno ne mogu još odlučiti. Na meni je doista težak teret. Dajte mi još sat vremena da razmislim. Pustite me da budem sam!"
Aragorn ga pogleda dobrostivo i sažalno.
"Dobro, Frodo, sine Drogov! Imate još sat vremena, i dotle ćete biti sami. Mi ćemo ostati ovdje još neko vrijeme. Ali nemojte odlaziti daleko, da nas ne možete čuti kad vas zovnemo."
Frodo je sjedio neko vrijeme oborene glave. Sam, koji je zabrinuto promatrao svoga gospodara, zavrti glavom i promrmlja:
"To je bar jasno ko pekmez, al nema smisla da Sam Gamgee zabada svuda svoj nos."
Ubrzo Frodo ustane i ode, a Sam vidje kako Boromir, dok su se ostali suzdržavali da gledaju za njim, pozorno prati očima Froda sve dok nije nestao s vidika među drvećem u podnožju Amon Hena.
Šetajući najprije besciljno po šumi, Frodo opazi da ga noge same nose prema obližnjim obroncima. Dođe do staze, zatrtih ostataka stare ceste. Na strminama bijahu isklesane stube u stijeni, ali su bile već ispucane, izlizane i rascijepljene korijenima drveća. Penjao se tako neko vrijeme ne mareći kuda ide dok ne dođe do jedne tratine. Oko nje su rasle oskoruše, a u sredini je stajao širok, ravan kamen. Ta mala gorska tratina bijaše otvorena prema istoku i obasjana ranim jutarnjim suncem. Frodo je zastao i bacio pogled preko rijeke, na Tol Brandir, daleko pod sobom, i na ptice što su kružile u velikom zračnom prostoru između njega i tog otoka na koji nije stupila ljudska noga. Raurosov glas bijaše snažna rika izmiješana s dubokim damaranjem i tutnjavom. Sjeo je na kamen i podnimio se, gledajući na istok ali ne videći bogzna što. Kroz glavu mu je prolazilo sve ono što se zbilo otkako je Bilbo otišao iz Shirea. Razmišljao je o svim Gandalfovim riječima kojih se mogao prisjetiti. Vrijeme je prolazilo a on nije bio ništa bliže odluci.Odjednom se prene iz misli: obuze ga neka čudna slutnja da je nešto iza njega, da nečiji neprijazni pogled počiva na njemu. Skoči na noge i okrene se, ali se iznenadi kad vidje da je pred njim samo Boromir, nasmiješen i ljubazan.

 

[Златоуст]

"Pobojao sam se za vas, Frodo", reče on prilazeći mu. "Ako je Aragorn u pravu i **** blizu, onda nitko od nas ne bi smio šetati sam, a vi ponajmanje, jer o vama vrlo mnogo ovisi. Pa i meni je nekako teško oko srca. Smijem li vam se pridružiti i porazgovarati načas s vama kad sam vas već našao? Meni bi to baš dobro došlo. Gdje ih je mnogo, svaki se razgovor pretvara u beskrajnu raspru. Ali dvojica možda mogu smisliti i nešto pametno."
"Vrlo ste ljubazni", otpovrne Frodo, "ali ja ne vjerujem da mi razgovor može pomoći. Jer ja znam što treba učinili, ali se bojim to učiniti. Bojim se, Boromire."
Boromir je stajao pred njim bez riječi. Rauros je i dalje tutnjao. Vjetar je šumio u granama drveća. Frodo se naježi. Iznenada mu Boromir priđe i sjedne do njega.
"Jeste li sigurni da se ne mučite sasvim nepotrebno?" priupita ga. "Ja bih vam želio pomoći. Potreban vam je savjet u donošenju odluke. Ne biste li možda poslušali moj savjet?"
"Mislim da već znam što biste mi vi savjetovali, Boromire", reče Frodo. "Vaš bi mi savjet izgledao mudar kad me ne bi srce upozoravalo."
"Upozoravalo? Na što?" oštro će Boromir.
"Na odgađanje. Na put koji je na prvi pogled lakši. Na neprihvaćanje tereta koji sam preuzeo. Na... pa dobro, ako to već moram reći, na pouzdavanje u snagu i istinu ljudi."
"Pa ipak vas je ta snaga dugo štitila daleko u onoj vašoj maloj zemlji, iako vi to niste znali."
"Ja ne sumnjam u odvažnost vašega naroda. Ali svijet se mijenja Možda su bedemi Minas Tiritha snažni, ali nisu ipak dovoljno snažni Ako ne izdrže, što onda?"
"Past ćemo hrabro u boju. Ipak, još ima nade da će izdržati."
"Nema nade dok god postoji Prsten", reče Frodo.
"Ah! Prsten!" reče Boromir a oči mu se zakrijese. "Prsten! Nije li to čudna sudbina da trpimo toliko straha i sumnje zbog tako neznatne stvari? Tako neznatne stvari! Ja sam
ga samo načas vidio u kući Elrondovoj. Ne bih li ga opet mogao vidjeti?"
Frodo uzgleda. Srce mu se odjednom stisne. Zapazio je onaj čudni sjaj u Boromirovim očima, iako mu je lice svejednako bilo ljubazno i prijazno.
"Najbolje da ostane skriven", odgovori mu.
"Dobro. Kako god želite. Meni je svejedno", reče Boromir. "Ali zar ga ne smijem ni spominjati? Jer čini mi se da vi neprestano mislite samo na njegovu moć u rukama Neprijatelja: na njegovu zlu primjenu, a ne na dobru. Kažete da se svijet mijenja. Da će Minas Tirith pasti ako Prsten opstane. Ali zašto? Svakako, pao bi kad bi Prsten bio u rukama Neprijatelja. Ali zašto bi se to dogodilo kad je u našim rukama?"
"Zar vi niste bili na vijećanju?" odvrati Frodo. "Zato što se mi njime ne možemo služiti, a sve ono što se od njega učini, izrodi se u zlo."
Boromir ustane i nestrpljivo se ushoda.
"I tako vi tjerate i dalje svoje!" uzvikne. "Gandalf, Elrond... svi su vas oni naučili da tako govorite. Što se njih samih tiče, možda imaju i pravo. Možda bi ti vilenjaci, poluvilenjaci i čarobnjaci doista loše prošli? Ipak se često pitam jesu li oni doista pametni, ili možda samo kukavice. Ali svakome svoje! Čestiti ljudi ne daju se zavesti. Mi smo u Minas Tirithu ostali čvrsti za dugih godina iskušenja. Mi ne žudimo za moći čarobnjaka gospodara, nego samo za snagom da se sami branimo, za snagom u borbi za pravednu stvar. I gle! U našoj nevolji slučaj iznosi taj Prsten Moći na vidjelo. Ja tvrdim da je to dar, dar neprijateljima Mordora. Bilo bi ludo ne iskoristiti ga, ne iskoristiti moć Neprijatelja protiv njega samog. Jedino će neustrašivi, nemilosrdni slaviti pobjedu. Što ne bi u ovom času mogao učiniti ratnik, velik vođa? Što ne bi Aragorn mogao učiniti? Ili, ako on to odbije, zašto ne i Boromir? Prsten bi mi dao moć da zapovijedam. Kako bih ja samo potukao vojske Mordora, i kako bi svi ljudi pohrlili pod moj barjak!"
Boromir je hodao gore-dolje govoreći sve glasnije. Reklo bi se da je već i zaboravio na Froda dok je govorio o bedemima i oružju, i o okupljanju ljudi; kovao je planove o velikim savezima i slavnim pobjedama; već je pokorio Mordor i sam postao moćan kralj, dobrohotan i mudar. Iznenada zastane i zamaše rukama.
"A oni nam kažu da ga bacimo!" uzvikne. "Ne kažem da ga uništimo. To bi još moglo biti dobro kad bi bilo bar razumne nade da to učinimo, ali nema je. Jedini plan što nam je ponuđen jest da jedan polutan ode naslijepo u Mordor i pruži Neprijatelju lijepu priliku da se ponovo dočepa svoga Prstena. Čista ludost! Valjda vam je to jasno, prijatelju?" nadoda obraćajući se iznova Frodu. "Kažete da se bojite? Ako je doista tako, onda bi vam najsmioniji među nama morao oprostiti. Ali da se to možda ne buni vaš zdrav razum?"
"Ne, nego se jednostavno bojim", odgovori Frodo. "Jednostavno se bojim. Ali drago mi je što ste se tako nedvosmisleno izjasnili. Sad mi je u glavi štošta jasnije."
"Onda ćete poći sa mnom u Minas Tirith?" uzvikne Boromir. Oči mu se zakrijesile, a lice ozarilo.
"Niste me razumjeli", otpovrne Frodo.
"Ali poći ćete sa mnom bar na neko vrijeme?" navaljivao je dalje Boromir. "Sad više nismo daleko od moga grada, a odande je tek nešto malo dalje do Mordora nego odavde. Već smo dugo u divljini i, prije nego što nešto poduzmete potrebne su vam vijesti o tome što Neprijatelj radi. Pođite sa mnom, Frodo! Morate se odmoriti prije svoga pothvata, ako baš morate dalje."

 

[Златоуст]

On položi kao prijatelj ruku Frodu na rame, ali Frodo osjeti kako mu ruka dršće od suzdržana uzbuđenja. Brzo se odmakne od njega i usplahireno pogleda tog visokog čovjeka, gotovo dva puta višega od njega i višestruko jačeg.
"Zašto ste tako neprijateljski raspoloženi prema meni?" priupita ga Boromir. "Ja sam čestit čovjek, nisam ni lopov ni uhoda. Trebam vaš Prsten: to sad znate, ali vam dajem časnu riječ da ga ne želim zadržati. Nećete li mi barem omogućiti da iskušam svoj plan? Posudite mi Prsten!"
"Neću! Neću!" uzvikne Frodo. "Vijeće ga je meni povjerilo da ga nosim."
"Neprijatelj će nas na kraju poraziti našom vlastitom ludošću!" poviče Boromir.
"Uh, kako mene to ljuti! Budalo! Tvrdoglava budalo! Srljate svojevoljno u smrt i upropaštavate našu stvar. Ako ikoji smrtnici imaju pravo na taj Prsten, onda su to ljudi Númenora, a ne polutani! On je sasvim slučajno u vašim rukama. Isto je tako mogao biti i u mojim. Morao je biti u mojim. Dajte mi ga!"
Frodo mu ne odgovori, nego se odmakne od njega tako da se veliki ravni kamen nađe između njih.
"Hajde, prijatelju!" reče mu Boromir blažim glasom. "Zašto ga se ne biste otarasili? Zašto se ne biste oslobodili dvojbi i straha? Možete svaliti krivnju na mene ako baš želite. Možete reći da sam bio jači od vas i da sam ga uzeo na silu. Jer, ja sam zbilja prejak za vas, polutane", uzvikne pa iznenada preskoči preko kamena i nasrne na Froda.Njegovo lijepo i ljubazno lice ružno se izmijenilo; u očima mu je bjesnjela vatra. Frodo se izmakne i ponovo skloni za kamen. Nije mu preostalo ništa drugo nego da drhtavom rukom izvadi iz džepa Prsten na uzici i brže-bolje ga natakne na prst, baš u trenu kad je Boromir iznova navalio na nj. Čovjek zine i načas ga zaprepašteno pogleda, a onda divljački jurne tražeći ga na sve strane, među stijenjem i drvećem.
"Bijedni opsjenaru!" prodere se. "Čekaj samo da te ulovim! Sad tek vidim što smjeraš. Odnijet ćeš Prsten Sauronu i sve nas izdati! Čekao si samo priliku da nas ostaviš na cjedilu. Proklet bio ti i svi polutani, dabogda crkli u tami!"
Tad se spotakne o kamen i padne ničice koliko je dug i širok. Časak je ležao nepomično kao da ga je oborila vlastita kletva, a onda odjednom zaplače. Ustane i prijeđe rukom preko očiju brišući suze.
"Što sam to rekao?" poviče. "Što sam to učinio? Frodo, Frodo!" zazove hobita.
"Vratite se! Spopalo me ludilo, ali je prošlo. Vratite se!"
Nije bilo odgovora. Frodo nije čak ni čuo njegove pozive. Bio je već daleko odmakao jureći nasumce uz stazu što je vodila na vrh brda. Tresao se od strave i jada gledajući u duhu Boromirovo sumanuto, razjareno lice i užarene oči. Uskoro je stigao na sam vrh Amon Hena i zastao hvatajući dah. Kao kroz maglu ugledao je širok ravan krug popločen debelim pločama i okružen kruništem koje se osipalo; u sredini, na četiri isklesana stupa, nalazilo se visoko sjedalo do kojeg se dolazilo uz mnogobrojne stepenice. Popne se i sjedne na drevnu stolicu osjećajući se kao zalutalo dijete što se uspentralo na prijestolje gorskih kraljeva. Isprva nije bogzna što vidio. Činilo mu se da se nalazi u svijetu magle u kojem postoje samo sjene: Prsten mu je svejednako bio na prstu. Zatim se ovdje-ondje magla razišla pa je ugledao mnoge prizore: sitne i jasne kao da su mu pred očima na stolu, a opet daleke. Nije bilo ni glasa, samo blistave žive slike. Reklo bi se da se svijet skupio i umuknuo. Sjedio je na Stolici vida na Amon Henu, Brdu vida ljudi Númenora. Gledao je na istok, na prostrane nezabilježene zemlje, bezimene nizine i neistražene šume. Gledao je na sjever gdje je ispod njega ležala Velika rijeka poput vrpce, i gdje je stajalo Magleno gorje, sitno i tvrdo poput polomljenih zubi. Gledao je na zapad i vidio široke pašnjake Rohana; i Orthanc, vrh Isengarda, nalik na crni šiljak. Gledao je na jug, baš pod njegovim
nogama Velika rijeka uvijala se kao val što se sunovraćuje pa se rušila niz vodopad Rauros u zapjenjenu provaliju; na pjeni se poigravala sjajna duga. I vidio je Ethir Anduin, velebnu deltu rijeke, i bezbroj morskih ptica kako kruže poput zrnaca prašine na suncu, a ispod njih zeleno i srebrno more namreškano od nepreglednih bora. Ali kud god pogledao, vidio je tragove rata. U Maglenom gorju vrvjelo je kao u mravinjaku: **** su kuljali iz tisuću jama. Pod krošnjama Mrkodola vodila se borba na život i smrt između vilenjaka i ljudi s jedne strane i divljih zvijeri s druge. Zemlja Beorninga bila je u plamenu; nad Moriju se bio nadvio oblak, na granicama Lóriena dizao se dim.
Konjanici su jahali uzagrepce po rohanskoj travi; vuci su navirali iz Isengarda. Iz luka u Haradu isplovljavali su ratni brodovi; a s istoka su neprestano nadirali ljudi:mačonoše, kopljanici, strijelci na konjima, poglavice u bornim kolima i natovarena teretna kola. Sva sila Gospodara tame bijaše u pokretu. Tad se opet okrene na jug i promotri Minas Tirith. Doimao se daleko i lijepo: s bijelim zidinama i mnogim kulama, ponosit i ubav na svom gorskom sjedištu; kruništa mu blistala od čelika, a tornjići sjali od mnogih stjegova. U srcu mu se probudi nada. Ali nasuprot Minas Tirithu stajala je druga tvrđava, još veća i jača. Pogled mu i nehotice skrene onamo, na istok, prijeđe preko porušenih mostova Osgiliatha, iskešenih vrata Minas Morgula, i gorja napučenog duhovima, pa se zadrži na Gogorothu, dolini strave i užasa u zemlji Mordor. Ondje je na suncu bila tama.Vatra se žarila sred dima. Gorjela je Sudbonosna gora i dizao se silan dim. Napokon mu se pogled zaustavi, ugleda bedem nad bedemom, krunište nad kruništem, crnu, neizmjerno moćnu planinu od željeza, vratnice od čelika, kulu od adamanta: Barad-dûr, Sauronovu tvrđavu. Izgubio je svu nadu. Odjednom nasluti Oko. U Crnoj kuli bijaše oko koje ne spava. Znao je da je osjetilo njegov pogled. U oku se krila žestoka i snažna volja. Ustremilo se na njega: osjećao ga je gotovo kao prst što traga za njim. Uskoro će ga uloviti, otkriti gdje se točno nalazi. Dodirnulo je Amon Lhaw. Zirnulo na Tol Brandir – on skoči sa stolice, čučne i pokrije glavu sivom kukuljicom.

 

[Златоуст]

Čuo je sam sebe kako viče: Nikad, nikad! Ili da nije možda rekao: Uistinu dolazim, evo me k vama! Nije bio načisto. Tad mu sine kao blijesak s neke druge točke moći: Skini ga! Skini ga! Skini ga, budalo! Skini Prsten s prsta!U njemu su se borile dvije sile. Časak se, u savršenoj ravnoteži između te dvije prodorne točke, previjao u mukama. Odjednom opet postane svjestan sama sebe. Opet je bio Frodo, ni Glas ni Oko, slobodan da bira, još mu je preostao časak vremena da se odluči. Skine Prsten s prsta. Klečao je na jarkom suncu pred visokom stolicom. Reklo bi se da je nečija crna sjena prošla iznad njega kao kakva ruka; promašila je Amon Hen i, pipajući dalje na zapad, nestala. Opet je nebo bilo vedro i plavo i ptice pjevale na svakom drvetu.Frodo se osovi na noge. Bio je silno umoran, ali mu je volja bila čvrsta i bilo mu je lakše oko srca. Reče naglas sam sebi:
"Učinit ću ono što moram. Jedno je bar jasno: zlo od Prstena već je na djelu u našoj družini, Prsten mora otići prije nego što nanese još više zla. Krenut ću dalje sam. Nekima ovdje ne mogu vjerovati, a oni kojima mogu odviše su mi dragi: siroti stari Sam, Merry i Pippin. Pa i Strider, koga srce vuče u Minas Tirith, gdje će biti i te kako potreban sad kad je Boromir krenuo po zlu. Idem dalje sam. Odmah."
Siđe brže-bolje niz stazu i vrati se do tratine na kojoj ga je Boromir zatekao. Tu zastane osluškujući. Učini mu se da čuje neke povike i pozive odozdo, iz šume na obali.
"Tražit će me", reče sam sebi. "Ne znam koliko sam dugo izbivao. Vjerojatno nekoliko sati." Dvoumio se. "Što mi je činiti?" promrsi. "Moram otići sad odmah, inače neću nikad. Neću više imati prilike. Teško mi je napustiti ih ovako, bez objašnjenja, ali valjda će me razumjeti. Sam će me razumjeti. Što drugo mogu?"
Polako izvadi opet Prsten i natakne ga na prst. Nestane i siđe niz brijeg tiše od šuma vjetra.Ostali su se još dugo bili zadržali uz rijeku. Neko su vrijeme šutjeli i nervozno hodali tamo-amo, ali su sad opet sjedili u krugu i razgovarali. Od vremena do vremena trudili su se govoriti o drugim stvarima, o svom dugom putovanju i mnogobrojnim pustolovinama; ispitivali su Aragorna o kraljevstvu Gondor i o njegovoj staroj povijesti, o ostacima njihovih velikih djela što se još mogu vidjeti u ovom neobičnom pograničnom kraju Emyn Muilu: kameni kraljevi i sjedala na Lhawu i Henu, i velebne stube uz vodopad Rauros. Ali misli i riječi neprestance su im se vraćali na Froda i Prsten. Što će Frodo odlučiti'? Zašto se uopće dvoumi?
"Mislim da razmišlja o tome koji je put beznadniji", reče Aragorn. "A ima i zašto. Sad kad nam je Golum ušao u trag, bilo bi sasvim beznadno da družina nastavi put na istok, jer je sva prilika da naše putovanje nije više nikakva tajna. Ali Minas Tirith nije ništa bliže Vatri i uništenju našeg tereta. Mogli bismo doduše ostati ondje neko vrijeme i pružiti hrabar otpor, ali gospodar Denethor sa svim svojim ljudima ne može se nadati da učini ono što je čak i Elrond rekao da je izvan njegove moći: ili da naš teret ostane tajna, ili da se odupre svoj sili Neprijatelja kad navali na njega. Koji bi put svatko od nas
izabrao da je na Frodovu mjestu? Ja ne znam. Sad nam Gandalf zapravo najviše nedostaje."
"Bolan je naš gubitak", reče Legolas. "Ipak, moramo se odlučiti i bez njega. Zašto ne bismo mi mogli donijeti odluku i tako pomoći Frodu? Hajdemo ga pozvati pa da glasamo! Ja bih glasao za Minas Tirith."
"I ja bih", javi se Gimli. "Mi smo, doduše, tu samo da pomažemo Nositelju na putu, i da ne idemo dalje nego što želimo; nitko od nas nije prisegnuo niti primio zapovijed da se zaputi do Sudbonosne gore. Ja sam se teška srca rastao s Lothlórienom.Ali sad kad sam došao ovako daleko, reći ću samo ovo: ovo nam je posljednja odluka, a meni je jasno da ne mogu napustiti Froda. Ja bih bio za Minas Tirith, ali ako on nije za to, idem radije za njim."
"I ja idem za njim", priklopi Legolas. "Rastati se sad s njim bilo bi ravno izdaji."
"To bi zaista bila izdaja, kad bismo ga svi napustili", reče Aragorn. "Ali ako on krene dalje na istok, ne moraju svi poći s njim, dapače, mislim da ne bi ni trebali svi poći. To će biti očajnički pothvat: podjednako za svu osmoricu kao i za dvojicu ili trojicu, ili samo za jednoga. Ako biste meni dopustili birati, ja bih imenovao trojicu da ostanu Frodovi suputnici: Sama, koji ionako ne bi mogao podnijeti ništa drugo, Gimlija i sebe. Boromir će se vratiti u svoj grad gdje je potreban svom ocu i narodu; a s njim neka pođu i ostali ili barem Meriadoc i Peregrin, ako nas Legolas baš nikako ne želi napustiti."
"Nećemo tako!" uzvikne Merry. "Mi ne možemo ostaviti Froda. Pippin i ja smo oduvijek kanili ići kamo god on pošao pa kanimo tako i sada. Samo što nama prije nije bilo jasno što to znači. To je izgledalo sasvim drukčije tamo daleko, u Shireu i u Rivendellu. Bilo bi ludo i okrutno od nas pustiti Froda da pođe u Mordor. Zar ga ne možemo spriječiti u tome?"
"Moramo ga spriječiti", ustvrdi Pippin. "Ja sam siguran da njega upravo to muči. On zna da mi nećemo pristati na to da ode na istok. A ne voli nikog zamoliti, jadnik, da pođe s njim. Pomislite kako bi to bilo: poći sam u Mordor!" Pippin se sav naježi. "Ali taj naš šašavi dragi hobit morao bi znati da ne treba nikog moliti da pođe s njim. Morao bi znati, ako ga baš ne možemo zadržati, da ga nećemo ni ostaviti."

 

[Златоуст]

"Oprostite, molim vas lijepo", uplete se Sam. "Ja mislim da vi uopće ne razumijete mog gospodara. On se ne dvoumi oko toga na koju stranu da krene. Ni govora! Koja je uopće fajda od Minas Tiritha? Za njega, mislim, molim vas lijepo za oproštenje, gosparu Boromire", nadoda i okrene se. Tek tada svi opaze kako više nema Boromira, koji je isprva sjedio šutke na vanjskoj strani kruga. "Pa kud je sad on nesto?" zabrinuto uzvikne Sam. "U zadnje vrijeme bio je malko čudan, po mome. Al on ionako nema sad s ovim veze. On odlazi kući, ko što je oduvijek govorio, i ja mu ništa ne zamjeram. Ali gos'n Frodo zna da mora otkrit Napukline usuda, ako mogne. Samo što se on boji. Sad kad je do toga došlo, on se naprosto prepo. U tome je njegov problem. Dabome da je nešto i naučio, da tako kažem, ko i svi mi otkako smo otišli od kuće, inače bi on od straha naprosto bacio Prsten u rijeku i kidnuo. Al još se previše boji da krene. I ne brine on toliko zbog nas:
hoćemo li mi poć s njim il nećemo. Zna on da mi kanimo poć s njim. To ga isto muči. Ako se upne i odluči da ide, tjet će poć sam. Pazite šta vam kažem! Imat ćemo muke s njim kad se vrati. Jer on će se upet iz petnih žila, to vam je isto tako sigurno ko i to da se on zove Baggins."
"Rekao bih da ti govoriš pametnije od svih nas, Sam", reče Aragorn. "A što ćemo ako se pokaže da imaš pravo?"
"Zadržat ćemo ga! Nećemo ga pustiti da ide!" uzvikne Pippin.
"Ne znam", reče Aragorn. "On je Nositelj i sudbina je tereta na njemu. Mislim da nije na nama da ga tjeramo na jednu ili na drugu stranu. I ne vjerujem da bismo ga uspjeli natjerati na nešto kad bismo pokušali."
"E pa, ja bih najradije da se Frodo upne iz petnih žila i vrati se, pa da ovo već jednom preturim preko glave", reče Pippin. "Ovo je čekanje grozno! Sigurno je već prošlo dogovoreno vrijeme?"
"Jest", potvrdi Aragorn. "Odavno je već prošao sat vremena. Jutro je poodmaklo. Moramo ga pozvati."
U taj čas pojavi se Boromir. Izašao je između stabala i pošao prema njima bez riječi. Bio je smrknut i tužan. Zastao je kao da prebrojava prisutne, a onda je sjeo po strani, oborenih očiju.
"Gdje ste bili, Boromire?" upita ga Aragorn. "Jeste li vidjeli Froda?
Boromir se časak skanjivao.
"Jesam i nisam", polako odgovori. "Jesam, našao sam ga na komad puta uz brdo, i razgovarao sam s njim. Nagovarao sam ga da pođe sa mnom u Minas Tirith, da ne ide na istok. Razljutio sam se, pa je otišao od mene. Nestao je. Nikad nisam takvo što vidio, samo sam slušao o tome u pričama. Valjda je nataknuo Prsten na prst. Nisam ga više uspio naći. Mislio sam da će se vratiti ovamo."
"Je li to sve što nam imate kazati?" upita ga Aragorn gledajući ga strogo i prilično neljubazno.
"Jest", odgovori Boromir. "Zasad neću ništa više reći."
"To ne valja!" uzvikne Sam i skoči na noge. "Ja ne znam šta je ovaj čovjek smjero. Zašto bi gos'n Frodo natico tu stvar na prst? Nije to trebo radit, a ako jest, samo nebo zna što se među njima dogodilo!"
"Ali neće biti da ga je zadržao na prstu", reče Merry. "Sigurno ga je skinuo kad se otarasio nezvanog gosta, kao što je i Bilbo radio."
"Ali kamo je otišao? Gdje je sad?" uzvikne Pippin. "Nema ga već čitavu vječnost."
"Kad ste posljednji put vidjeli Froda, Boromire?" upita ga Aragorn.
"Prije pola sata, valjda", odgovori Boromir. "Ili je već možda prošao sat vremena? Ne znam! Ne znam!"
Zarije glavu u šake sjedeći kao da je skršen jadima.
"Ima već sat vremena kako je nesto!" uzvikne Sam. "Moramo ga odma potražit.
Ajdemo!"
"Čekajte malo!" reče Aragorn. "Moramo se podijeliti na parove i dogovoriti... Hej, stanite! Čekajte!"
Uzalud. Nisu se obazirali na nj. Sam je prvi odjurio, a za njim Merry i Pippin. Već su zamakli za drveće kraj rijeke na zapadnoj strani vičući: "Frodo! Frodo!" svojim jasnim, visokim hobitskim glasovima. Legolas i Gimli potrče za njima. Reklo bi se da je svu družinu odjednom zahvatila panika ili ludilo.
"Svi ćemo se raspršiti i izgubiti", prostenje Aragorn. "Boromire! Ja ne znam kakvu ste vi ulogu odigrali u ovoj nezgodi, ali pomozite mi sad! Pođite za onom dvojicom hobita i pripazite barem na njih, ako već ne možete naći Froda. Ako ga ipak slučajno nađete, ili bilo kakve tragove od njega, vratite se odmah ovamo. Ja se uskoro vraćam."
Aragorn odjuri brže u potjeru za Samom. Baš kad je Sam stigao do male tratine medu oskorušama, penjući se mučno, dašćući i dozivajući: "Frodo!" Aragorn ga sustigne.
"Hodi sa mnom, Sam!" reče mu. "Ne smijemo se razdvajati. Nešto se gadno kuha. Slutim to. Idem do vrha, do stolice Amon Hena, da vidim što se odande može vidjeti. Gle! Baš kao što sam i slutio, Frodo je krenuo na ovu stranu. Hodi za mnom i dobro otvori oči!"
Pojuri uz stazu. Sam je dao sve od sebe, ali nije mogao držati korak sa Striderom pa je uskoro zaostao. Nije bio daleko odmakao kad mu je Aragorn iščeznuo iz očiju. Sam zastane predišući. Odjednom se pljesne rukom po čelu.
"Jao si ga tebi, Sam Gamgee!" reče naglas. "Noge su ti prekratke pa rađe mućni malko glavom! Da vidimo! Boromir ne laže, nije on lažljivac, ali nam nije baš sve reko.Gos'n Frodo se grdno uplašio nečega. Odjednom se upeo iz petnih žila, i konačno se odlučio... da krene. Ali kamo? Na istok. Neće valjda bez Sama? Hoće, čak i bez Sama. To je gadno, zbilja gadno."
Sam prijeđe rukom preko očiju i obriše suze.

 

[Златоуст]

"Smiri se, Gamgee! Ne može on ipak preletit preko rijeke niti skočit niz vodopad. Nema opreme sa sobom. Zato se moro vratit do čamaca. Vraćaj se do čamaca, Sam! Vraćaj se do čamaca iz ovih stopa!"
Sam se okrene i pojuri natrag niz stazu. Padne i ogrebe koljena. Ustane i potrči dalje. Stigne do ruba tratine Parth Galen uz obalu gdje su bili izvukli čamce. Nigdje ni žive duše. Učini mu se da čuje povike iz šume za sobom, ali se ne obazre na njih. Stajao je časak kao ukopan, razjapljenih usta. Niz obalu je klizio čamac sam od sebe. Sam vikne i jurne preko tratine. Čamac klizne u vodu.
"Evo me, gos'n Frodo! Evo me!" oglasi se Sam, skoči s obale i uhvati se za čamac koji se udaljavao. Promašio je za jedan korak. Vičući pljusnuo je ničice u duboku i brzu rijeku. Krkljajući potone i voda se sklopi nad njegovom kovrčavom glavom. Iz praznog čuna dopre očajnički uzvik. Veslo se zavitla i čamac se okrene. Frodo u posljednji čas zgrabi Sama za kosu kad izroni batrgajući se i ispuštajući klobuke zraka oko sebe. U iskolačenim okruglim, smeđim očima ogledao se strah.
"Hodi gore, Same moj!" reče mu Frodo. "Uhvati me za ruku!"
"Spasite me, gos'n Frodo!" drekne Sam. "Utopit ću se. Ne vidim vam ruku."
"Evo ti je. Nemoj me štipati, momče! Ne boj se, neću te ispustiti. Maši nogama i nemoj se koprcati, inače ćeš prevrnuti čamac. Hajde sad, uhvati se za rub čamca i pusti me da uzmem veslo u ruke."
Frodo je s nekoliko zaveslaja potjerao čamac natrag do obale, pa se Sam iskobeljao iz vode, mokar kao vodeni štakor. Frodo skine Prsten i vrati se na obalu.
"Od svih prokletih napasti ti si, Sam, ipak najgora!" reče mu.
"Oh, gos'n Frodo, to nije lijepo od vas!" reče Sam drhtureći. Nije lijepo od vas što ste pokušali otić bez mene i sve to. Da nisam imo dobar nos, đe bi vi sad bili?"
"Na putu, na sigurnome."
"Na sigurnome!" ponovi Sam. "Sasvim sami i bez moje pomoći? A kako bi ja to podneso, pa to bi bila smrt za mene!"
"Za tebe bi, Sam, bila smrt kad bi pošao sa mnom", reče Frodo, "a to ja ne bih mogao podnijeti."
"To ipak nije tako sigurno ko kad bi ja osto bez vas", opet će Sam.
"Ali ja idem u Mordor."
"Znadem ja to dobro, gos'n Frodo. Dakako da idete. A ja ću s vama."
"Ej, Sam, nemoj me sad zadržavati!" reče Frodo. "Ostali se vraćaju za koju minutu. Ako me uhvate ovdje, morat ću se prepirati s njima i objašnjavati im sve redom i neću nikad više imati srca ni prilike da odem. Moram odmah krenuti. To je jedini način."
"Dabome", odvrati Sam. "Al nećete nikud sami. Idem i ja s vama, ili ni jedan od nas ne ide. Najprije ću probušit rupe u svim čamcima."
Frodo nije mogao da se ne nasmije. Odjednom se raznježi i razdraga.
"Ne diraj bar u jedan!" reče mu. "Trebat će nam. Ali ne možeš poći ovako, bez opreme i hrane i ičega."
"Pričekajte me samo malo da donesem svoje stvari!" žustro će Sam. "Sve je već spremno. Mislio sam ja da ćemo mi još danas krenut."
Pa odjuri do njihova logora, izvuče svoju naprtnjaču iz gomile na koju ju je Frodo bio bacio kad je iskrcao stvari suputnika, dohvati jedan gunj viška i nekoliko dodatnih zamotuljaka hrane pa se brže-bolje vrati.
"I tako mi je propao plan!" reče Frodo. "Ne vrijedi bježati od tebe. Ipak mi je drago, Sam. Ne mogu ti reći koliko mi je drago. Hajde, idemo! Očito nam je bilo suđeno putovati i dalje zajedno. Idemo, dabogda svi ostali sretno nastavili put! Strider će se pobrinuti za njih. Ne vjerujem da ćemo ih ikad više vidjeti."
"Možda ipak oćemo, gos'n Frodo. Možda, ko zna?" reče Sam.
I tako su Frodo i Sam krenuli zajedno na posljednji dio putovanja. Frodo je otisnuo čamac od obale i rijeka ih je brzo ponijela dalje, niz zapadni rukav, pokraj namrgođenih litica Tol Brandira. Sve su se više približavali tutnjavi velikog vodopada. Čak i uz Samovu skromnu pomoć bilo je teško prijeći preko matice na južnom kraju otoka i potjerati čamac na istok prema dalekoj obali. Naposljetku su se ipak dokopali kopna na južnim obroncima Amon Lhawa. Tu su zatekli položitu obalu na koju izvuku čamac, visoko iznad vode, i sakriju ga za golem kamen kako su najbolje znali i umjeli. Zatim su uprtili na leđa svoje naprtnjače i krenuli dalje, u potragu za stazom koja će ih odvesti preko surih brda Emyn Muila, tamo dolje, u Zemlju sjena.