Pitanje kvantiteta ne može se razdvojiti od kvaliteta. Stvari kao
broj strana kojim neka tema mora biti obrađena, varira od autora do autora. Pisanje udžbenika uopšte nije laka stvar, jer mora biti prilagođeno dostupnim činjenicama i uzrastu đaka. Evo jednog primera udžbenika za 6. razred osnovne škole, koji je napisao Đorđe Bubalo:
https://forum.krstarica.com/threads/srpska-istorija-pre-nemanjica-u-nastavi.805525/post-36849851
Po mom mišljenju, ovo je vrlo lepo i dobro napisano, ali je ovaj udžbenik dosta kritikovan i napadan da je previše krcat, opterećujući i da bi trebalo ove strane (prikazana istorija Srb pre Nemanjića,
bez strana o doseljavanju na Balkansko poluostrvo, gde i ima i još) značajno skratiti.
Drugi primer, kad već pominješ Radoša Ljušića, jeste njegov nekadašnji udžbenik za 3. razred srednjih škola. Iz njega se mogu, sasvim solidno, spremati kolokvijumi iz istorije Srba u 19. veku. On je bio pod velikim napadom da je preopterećen nacionalnom istorijom, odnosno da se nerazumno velika pažnja posvećuje domaćoj istoriji, u prvom redu Prvom i Drugom srpskom ustanku, a s druge strane zapostavlja strana i opšta istorija. Ovo napominjem jer iz konteksta rečenice koju si stavela, sa sve Radićima (koji, uzgred budi rečeno, ako se ne varam nisu uopšte više Radići) i Šuicama, jer bi neko pomislio verovatno sasvim suprotno.