Come and See aka Иди и Смотри (1985)
Esej:
Izgleda da nisam bio jedini koji ovo još nije pogledao, jer vidim da je postao popularan i medju Jutjub filmadžijama. Ukratko, nisam fan ratnih filmova o Drugom svetskom (pre sam za drame u tom okruženju), mahom jer sam svestan da (naročito u doba digitalne kamere) nikada nećemo dobiti nenadmašnu, strašnu, analognu autentičnost jugoslovenskog partizanskog filma sa Kjubrikovim ili eventualno pristupom Olivera Stouna.
Uzevši u obzir hvalospeve za film
Come and See, pomislio sam, iako skeptičan, da taj film od 35god može doneti nešto slično. 'Šokantnosti' o kojoj svi govore nisam pridavao previše značaja (i bio sam u pravu - ovdašnja publika je oguglala na takve stvari odavno, čak sam i više očekivao). Ali moram priznati da me je već početak dosta prijatno iznenadio.
Ratni film mora biti nadrealan, bizaran i mentalno oboleo da bi bio realističan i da bi publici dočarao osećaj rata. Efekti, uniforme i kaskaderi a la
Spašavanje redova Rajana nisu dovoljni.
Film rat posmatra iz očiju zbunjenog tinejdžera koji želi da se priključi partizanima. Priču je teško objasniti pa neću ni pokušavati. Ono u čemu je film briljirao jeste osećaj ranjivosti i konfuzije; u većem delu nepoznatog, nedefinisanog ali smrtonosnog neprijatelja; nečeg nadrealnog u realnom vremenu; uznemirujuće realističnih specijalnih efekata i 'crtanja' ratnog horora implicitnim i vrlo retko eksplicitnim nasiljem kao i 'bujicu događaja' koja nosi likove koji se i pored želje da je izbegnu u njoj nadju. Scene su neverovatno ambiciozne i često neobjašnjivo dobro izvedene, naročito ako se uzme u obzir koliko su duge i koliko statista je u njima uključeno. Na kraju - i kako autentično i raznovrsno svi ti statisti izgledaju. Postoje briljantni momenti kada je naizgled usputna scena ili kadar od dve tri sekunde jeziv klimaks nečega što je građeno prethodnih 5-6min. Jako duga (+-30min) i haotoično beznadežna scena napada na selo je recimo nešto tehnički najimpresivnije što sam video u ratnom filmu, verovatno ikada. Atmosfera horora takođe. Ideološki, međutim, i ne baš...jer vidim da nisam jedini koji u podivljalim pijanim 'Nemcima' iz ovog filma pre vidi neke druge, no dobro.
Međutim onda, kao po starom dobrom pravilu, ambiciozni nadrealni početak i spektakularni vrhunac, autora ostavljaju bez ideje za kraj/poslednji čin koji je sa svojih jedva 15min gotovo u svemu nedostojan svakog prethodnog 'čina'. Nakon pomenute scene film postaje vrlo tanak, ni malo hrabar niti originalan a karikaturni prikaz neprijatelja koji sam pomenuo, ispostavlja se, nije bio slučajan pa kraj filma obeležava utapanje u klasičan istočnoevropsko-komunističko-sovjetski kliše. Šteta.
Ipak, neću biti prestrog jer je film važna lekcija iz oblasti ratnog filma, naročito tehničkog aspekta, a i dovoljno univerzalan da su poruke u njemu primenljive gotovo na svaki rat. Reći da je to najbolji ratni film smešten u Drugi svetski ne bi značilo ništa, jer je između holivudskih karikatura 50-60ih ili plitkih spektakala(?) novijeg datuma, propagandnih pamfleta jugoslovenskih partizanskih i tehnički skromnih nemačkih filmova konkurencija za ozbiljan, sveobuhvatni (anti)ratni film smešten u to doba zapravo vrlo tanka. Uz, to, ''pocinkovanost'' digitalne kamere nikada neće dočarati prljavu sirovost analogne koja je za ovakve teme neophodna, pa je ovo možda i definitivna situacija sa filmovima ovog tipa.
8/10