Postoji valjda predanje da je rodonacelnik dosao iz Turske i ostao medju Srbima ))) Dosta davno sam citao o tome pa se dobro ne secam.
Evo našao sam:
Sa navalom Turaka u XV veku i sa propašću Hercegove države (1482 g.) pivsko se stanovništvo proredilo i izgubilo dotadašnji svoj karakter. Po sili nagona za samoodržanje stočari su u masi, bilo sa stokom, ako im ova nije bila zaplenjena, bilo sa golim životom, pobegli u slobodne mletačke i dubrovačke krajeve, gde su imali dosta poznanika; a od zemljoradnika i zanatlija iselilo se u slobodne hrišćanske zemlje bilo na severu bilo na zapadu takođe ono što je bilo bogatije i istaknutije. Ostalo je u Pivi siromašno seosko stanovništvo i male zanatlije, i oni su se svi prikupili i grupisali radi lakšega održanja u kanjonu Vrbnice, oko jakih sela Stabna i Plužina i u kanjonu Komarnice i Sinjca, oko Rudinica i Kruševa. Možda je nešto malo stanovnika ostalo i u selu Mratinju i na Šćepan-Polju.
Ovo zaostalo pivsko stanovništvo bilo je krajem XV i početkom XVI veka vrlo malobrojno i kao da ima mesta ono predanje među Pivljanima koje kaže: da je sve današnje pivsko stanovništvo postalo od dva brata, Ruđa i Branila. Ono veli,
kako je neki paša (dakle u tursko vreme) došao u Pivu i doveo sa sobom dva, ropčeta, dva brata, Ruđa i Branila. Sveštenik "iz Polja"[80] otkupi od paše ta dva mladića, pokrsti ih i Branilu da ime Jovan a Ruđi Nikola. Kako su u Pivi dve glavne slave, Sv. Jovan (7-I) i Sv. Nikola (6-HII), Pivljani vele: da su od Ruđa-Nikole svi Nikoljštaci, a od Branila-Jovana svi Jovanštaci. Prema tome su, po njihovom kazivanju, od Ruđa: Gagovići, Glomazići, Pejovići, Krunići i Suknovići; a od Branila: Kulići, Tadići, Sočice, Topalovići, Jovovići, Blečići., Mićanovići, Lučići, Bakrači, Gojkovići, Balandžići i Bajagići.
Ima i druga verzija ovoga predanja, po kojoj su se preci Ruđa i Branila, odmah posle Kosovske bitke, preselili odnekle sa Kosova ili Metohije u Banjane. Pošto su Turci osvojili sve srpske zemlje, odmetne se od sultana jedan Turčin, poznat kao veliki napasnik i zlikovac. Ovaj Turčin zatraži od Branila da mu pošlje u logor sestru i još neke stvari. To Branilo ne učini, nego pozove Turčina na megdan i nešto prevarom (bio mu je sasuo punu torbu "luga" u oči) a nešto okretnošću pogubi Turčina. To junaštvo Branilovo dočuje sultan i iz zahvalnosti što je pogubio carskog odmetnika da mu dosta zemlje da na nju ne plaća danak i da bira zemlju gde on hoće. Ruđo i Branilo pođu iz Mostara da traže podesnu zemlju za sebe. Dođu na Polje Nevesinjsko i zatim Gatačko, zemlja im se dopadne ali tu ne ostanu ("Jedan je Turčin dao, ali će drugi uzeti polje"), nego produže preko Ravnoga i dođu u dolinu Vrbnice i tu se nasele u Magudama, blizu današnjega sela Plužina. "Ovde su brda i planine, sputno je, a zaklonjeno od svakoga; može nam doći vruće brašno iz mlina (blizu su mlini na Vrbnici), samo drvo pred kuću (vodom) i živa riba iz vode", govorahu oni međusobno.
Kako su braća slavila istu, slavu Sv. Jovana, njihovi se potomci, da bi mogli dolaziti o slavi jedni kod drugih, podele i Ruđini potomci uzmu za slavu Sv. Nikolu, a Branilovi ostanu pri Sv. Jovanu. Otuda danas svi pravi Pivljani, pa ma gde oni bili, slave "ili Nikoljdan (6-HII) ili Jovanjdan (7-I).