Konačno jedna pažnje vrijedna vijest iz arhegenetike. Analizirano je jedno Bell Beaker nalazište i uspjeli su dva izdvoje Y hromozom iz kostiju i analizirani pojedinci su pripadali R1b haplogrupi.
http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/ajpa.22074/abstract
Pisao sam već o pretpostavljenoj vezi R1b sa ovom Bell Beaker kulturom ili kulturom Pehara u zapadnoj Evropi, a evo sad je ta pretpostavka verifikovana i konkretnim rezultatima. Iz ove kulture su se izrodile tri glavne jezičke porodice zapadne Evrope: keltska, italska i germanska.
Inače sama kultura se u Evropi pojavila negdje 2800 godine pne. Najranije tragove te populacije nalazimo na Ibrijskom poluostrvo, odakle su se širili ka sjeveru. Bila je to svojevrsna zapadna invazija Indoevropljane kentum grupe (R1b), koja je bila savremena sa invazijom Indoevropljana sa istoka, satem grupe (R1a), pa bi uslovno mogli reći da današnje stanovništvo Evrope praktički ima veoma malo veze sa stanovništvom koje je živjelo u Evropi prije 3000 g. pne. Ono što je interesantno za ove Bell Baker jeste da su se uglavnom kretali morem, pa su Evropu gotovo sasvim sigurno došli preko sjeverne Afrike, dalje iz Libana, a dalje iz Male Azije i Jermenije gdje je R1b haplogrupa takođe prisutna.
Antropološki, po dosad objavljenim nalazima , zaključeno je da su se pripadnici R1b populacije prilično razlikovali od starosjedilačkog neolitskog stanovništva (G i J haplogrupa), a vjerovatno i od ostataka paleolitskog (I haplogrupa). Zaključeno je naime da su bili visoki, krupnih kostiju i brahikefali.
Znači, zaključak bi za praistoriju Evrope na osnovu dosad objavljenih arheogenetičkih rezultata bio sljedeći:
Prvi stanovnici Evrope su bili pripadnici I haplogrupe koji su je naselili još za vrijeme poslednjeg ledenog doba, u privrednom smislu to su bili lovci i sakupljači , nastanjivali su široku zonu na granici leda, od južne Francuske do zapadne Ukrajine i Balkana. Bili su pokretljivi i pratili su uglavnom seobe životinja koje su lovili, na taj način su i topljenjem leda na sjeveru Evrope doprli do Skandinavije.
Potom su Evropu počeli da prodiru neolitski zemljoradnici sa područja Biskog istoka i Male Azije u periodu 6500-6000 g.pne. Sa sobom su nosili nove tehnike obrade zemlje. Bili su sitnije građe, tanjih kostiju. Po svoj prilici bili su miroljubivi i nisu se sukobljavali sa prethodnim stanovništvom. Evropa je bila u to vrijeme prostrana i slabo naseljena, pa su te dvije grupe živjele jedna pored druge ne ugrožavajući jedna drugu, jer im i privrede nisu bile suprostavljene kao ni zone aktivnosti. Zemljoradnici su u Evropu prodirali u dva glavna pravca. Jedan je išao iz Grčke, dolinom Vardara i Morave, zatim Dunavom sve do donje Rajne, a druga struja je išla Mediteranom preko južne Italije, južne Francuske, zapadne Španije. Po dosadašnjim haplogrupama jedino za haplogrupu G sa sigurnošću možemo reći da su je prenijeli ovi neolitski zemljoradnici. Pretpostavka je da su ovim zemljoradnicima pripadale i haplogrupe J2 i E1b ali još nemamo arheoloških dokaza za to.
Negdje oko 4500 g pne u Evropu sa istoka Sibira i Urala dolaze preci uralskih ili ugrofinskih naroda koje karakteriše haplogrupa N. Po privredi bili su sakupljači i lovci kao i pripadnici I haplogrupe. Naselili su se na području današnjih baltičkih država, istočne Finske i sjeverne Rusije. Karakterisala ih je kulura Comb-Ceramic. U antropološkom smislu bili su mongoloidi.
Negdje u periodu 3000 g.pne Evropu je zadesila prava mala katastrofa. To je period upada Indoevropljana ili Arijevaca u Evropu. Jedni su upali sa područja sjeverno od Kaspijskog mora, pregazili su cijeli stepski pojas Ukrajine, današnju Poljsku, istočnu Njemačku, Slovačku, Skandinaviju, a prodrli su i do Panonske nizije. To su bili nosioci Corded Ware kulture ili kulture bojevih sjekira. Drugi su preko sjeverne Afrike iz male Azije i Kavkaza upali na područje zapadne Evrope preko Španije Francuske, a zatim su se proširili do britanskih ostrva, sjeverne Italije Alpa, Češke, donje Rajne. Ono što je razlikovalo te Indoevropljane došljake od prethodnih stanovnika bila je upotreba metala, korištenje konja i agresivna (da ne kažemo pljačkaška) privreda. Stradali su najviše oni koji su se nalazili na glavnim pravcima komunikacija, dakle neolitsko stanovništvo (haplogrupa G). Arheološki nalazi sa mnogih lokacija ukazuju upravo na ovakav nasilnički kraj neolitske civilizacije. Ledeni čovjek iz Alpa (Otzi- G2a haplogrupa) stradao je nasilno baš u ovom periodu, pa ne treba sumnjati da ga je ubio baš neki od pripadnika R1b haplogrupe. U zapadnoj Evropi čini se da je to bio gotovo rasni rat do istrebljenja, jer je R1b prevladao u zapadnojm Evropi u nevjerovatnoj mjeri u odnosu na svo pređašnje stanovništvo. Na istoku R1a nije bio do te mjere agresivan, već se na neki način stopio sa paleolitskom populacijom u zapadnoj Ukrajini,iako se u grobnim nalazima itekako razlikuju. Paleolitski stanovnici izgleda da su zbog života u negostoljubivijim krajevima generalno bolje prošli nego neolitsko stanovništvo. Ostali su dobro očuvani na dva mjesta: u Skandinaviji i sjevernoj Njemačkoj i oko Dnjepra u Ukrajini i na Karpatima. U ostatku Evrope još u brdima Sardinije, u Irskoj i Škotskoj.
Danas, 5000 godina poslije upada Indoevropljana u Evropu (R1a +R1b) oni čine nekih 70% evropske populacije. Indoevropski jezici su jedini jezici koji se govore u Evropi (ako ne računamo baskijski, mađarski, estonski i finski). R1b, zapadni Evropljani su vidimo nastavili svoju politiku pljačke i terora, kolonizacijom velikih dijelova Amerike i drugih kontinenata. R1a je danas možda ponajbolje predstavljen kroz Ruse i Rusiju. Južni Talijani, Grci i Turci su ponajviše sačuvali neolitsko nasleđe, dok su jedini preživjeli pripadnici paleolitskog stanovništva ostali među Dinarcima i Skandinavcima.