Rekoh li ? ovaj ne časi časa, odmah kreće u propoved. A ja krećem sa prijavama.
Ti ne propovedaš nikakav duh svojim komentarima? Ne propovedaš duh nukulture, nepoštovanja, mržnje, nesposobnosti za dijalog, nedostatka argumenata, pa kako ne možeš da argumentima razuma osporiš ono što neko piše, pokušavaš nasiljem? Pa svojim rečima samo potvrđuješ ono što je bit mog predavanja sa Cetinja, da naš narod zaista odlikuje ono što Ivo Andrić opisuje sledećim rečima:
“Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da ”strepe“ za budućnost naroda, da ga brane od opasnosti koje samo oni vide.
To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a sa njom prenose i svoje kratke mere i bedne račune. Od takvih, duhom malih ljudi, postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi. - Takva je bila većina Vukovih glavnih protivnika.” (Ivo Andrić, Znakovi pored puta, 94)
“Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju. ... Oni uvek idu više u pravcu nipodaštavanja protivnika nego u pravcu sopstvenog usavršavanja. Oni se više trude da umanje ugled protivnika nego da podignu svoju sopstvenu vrednost.” (Isto 62-63)
“Takav je ”naš čovek“ onaj pravi. Ne misli, ni mnogo ni istrajno. Ali čim uspe da skrpi nekako jednu misao u glavi, prva mu je briga ne da tu misao razrađuje, proverava i upoređuje kritički sa onim što drugi ljudi o istoj stvari misle, nego da svoju misao proglasi za jedinu tačnu i jedinu pravu, a odmah zatim da između nje i svake tuđe misli iskopa što dublji rov prezira, mržnje i borbe do istrage. U toj borbi oni ponekad pokazuju ljudoždersku revnost na reči i delu. Sreća je što u nas ima dosta i takvih koji su drukčiji i koji nisu pravi ‘naši ljudi‘.” (Isto 205)
“Kad god sam i gde sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu kratkovidu sebičnost.” (Isto 70)
“Zašto balkanske zemlje ne mogu da uđu u krug prosvećenog sveta, čak ni preko svojih najboljih i najdarovitijih predstavnika? Odgovor nije jednostavan. Ali, čini mi se da je jedan od razloga odsustvo poštovanja čoveka, njegovog punog dostojanstva i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog poštovanja. To je naša velika slabost, i u tom pogledu svi mi često i nesvesno grešimo. Tu školu nismo još prošli, ni taj nauk potpuno izučili. Taj nedostatak mi svuda nosimo sa sobom kao neki istočni greh našeg porekla, i pečat manje vrednosti koji se ne da sakriti. O tome bi trebalo govoriti i na tome raditi. ...”
“U nas je čest tip čoveka koji misli da je svađa akcija, a grubost isto što i energija, da naneti neprijatelju uvrede znači isto što i zadati mu udarce, da je svaka uzdržljivost u govoru slabost, a svaki pokušaj predviđanja - danguba; ukratko: da se tzv. životna borba sastoji od neprestanog i naizmeničnog laveža i režanja...
Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek.
Za sve drugo, oni su neosetljivi i nepristupni.
Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.” (Andrić, Cvijić, Psihološki tipovi Balkana, str. 152-154)