Генетичка генеалогија

  • Začetnik teme Začetnik teme Kor
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Kada smo vec imali priliku da pogledamo onaj hrvatski dokumentarac o podrijetlu Hrvata, ajde da pogledamo i ovo:

PhotoView-1.jpg



Ogursko pleme
"Ne treba nas iznenađivati", kaže Karatay, "uloga Turaka u formiranju hrvatskog naroda, jer tadašnja Europa, od Jadranskog mora do Volge, bila je puna Turaka, i oni su zaslužni za mnoge etničke procese u srednjovjekovnoj Europi. Najkraće rečeno - tursko pleme Oguri, koje su Avari sredinom 6. stoljeća istjerali s njihove postojbine na sjeveroistoku Crnog mora u Galiciju, došli su u Dalmaciju i odande, godine 620., istjerali Avare. Tamo su došli zajedno sa Slavenima koje su zatekli u Galiciji i, kako su bili malobrojni, Oguri su i sami bili ÔposlavenjeniŐ. Država koju su u Dalmaciji osnovali, i nazvali hrvatskim imenom, bila je začetak hrvatske države i, kasnije, hrvatskog naroda", sažima svoju teoriju Karatay.
Ili, šire rečeno: ogursko je pleme često u historiografiji bilo povezivano i zamjenjivano s Bugarima, pa se to i danas, u cijelom svijetu, čini. Karatay to smatra pogrešnim, Bugare uopće ne smatra turskim plemenom. Povjesničari Ogure dijele na Bijele i Crne Ogure: Bijeli su živjeli na sjeveroistoku Kaspijskog mora. Ključnim trenutkom u njihovoj povijesti smatra trenutak kad su, nakon dolaska Avara, odjednom nestali s povijesne scene, sredinom 6. stoljeća. Kamo su nestali pred Avarima? Kamo su nestala druga plemena koja su živjela na tom prostoru znamo, no Bijelim Ogurima - brojnim, utjecajnim i moćnim u to vrijeme - gubi se svaki trag. Kako već znamo, Karatay ih nalazi u Galiciji, gdje su stupili u već opisane odnose s ondje zatečenim Slavenima, organizirajući Slavene u borbi protiv Avara, ali i poprimajući neke njihove običaje. Zatim odlaze u Dalmaciju, gdje su sada oni, zajedno sa Slavenima, pobjednici nad Avarima.
Lingvistička analiza
Da su osnivači hrvatskog naroda i države turskog porijekla, dokazuje, po Karatayu, i lingvistička analiza. Pa iako se među stručnjacima općenito smatra da nije poznato porijeklo imena "Hrvat", Karatay smatra da je ona turskog porijekla, i da se sastoji od dvije riječi: "Kur" i "Bat", i istog je porijekla kao turska historijska imena Kur-Sad, Kur-Han, Kur-Tegin... Dapače, imena braće i sestara - Klukasa, Lobela, Kosenca, Muhla, Hrvata, te Tuge i Buge također su, prema Karatayu, turska.
Svaka druga interpretacija - slavenska, germanska, ilirska, iranska, latinska, grčka - nije pružila uvjerljiva objašnjenja, dok s interpretacijom tih imena kao turskih, dakle, Kźlźk, Alpel, Kšsenci, Mugel i Korvat te sestara Tugay i Buga, nema problema ni lingvistički ni, osobito, povijesno. I imena prvih hrvatskih vladara su turska: Porin ili Branos, na primjer, smatra Karatay. Turski element tada više nije bio brojan, Turci su bili asimilirani slavenskom većinom, koju su organizirali u borbi protiv Avara, a zatim su, kad je osnovana hrvatska država u Dalmaciji, postali njihovi građani, što je sasvim uobičajena pojava u povijesti.
Karatay smatra da ga u njegovim istraživanjima podupiru srednjovjekovni grčki, ruski i latinski izvori, a u popisu literature navedeno je stotinjak knjiga: od "De Administrando Imperio" Konstantina Porfirogeneta, Herodotovih spisa do povjesničarke Nade Klaić ili suvremenih hrvatskih znanstvenika: lingvista Alemka Gluhaka ili povjesničara Ive Goldsteina i Nevena Budaka. Ipak, Karatayevu teoriju nikako se ne može se promatrati kao službeno stajalište turske historiografije, pa je s tim vjerojatno u vezi i Karatayev odlazak iz Centra za euroazijska istraživanja.
Teorije
"Prije nego što sam postavio svoju teoriju, proučio sam ostale: germansku, iransku, slavensku, avaro-bugarsku", nastavlja Karatay. "Sve trpe od ozbiljnih slabosti", kaže Karatay. Čak i "najjača" i, po njegovu mišljenju, najšire prihvaćena "iranska teorija" sasvim je slaba. Po njoj su Hrvati iransko pleme došlo s Kavkaza, sa sjevera Karpata i poslavenjeno tijekom migracija na sjeveroistok Balkana. "Ne postoji", smatra Karatay, "nikakav trag da je pleme koje bi se moglo smatrati Hrvatima obitavalo na Kavkazu, osim nekih lingvističkih indikacija, što nije dovoljno."
Slavenska je teorija, kaže, također vrlo slaba, utemeljena samo na tome da Hrvati danas govore slavenskim jezikom, dok srednjovjekovni izvori jasno pokazuju da su Hrvati bili drugačiji od ostalih Slavena, a to je krucijalno. Upravo zbog slabosti slavenske teorije proučavatelji se, po njegovu mišljenju, okreću drugim teorijama. No, sve se one zasnivaju na spekulacijama, dok u njegovoj teoriji nema uopće spekulacija. "Nisam tako slavan povjesničar da bih si mogao dopustiti spekulacije, moram biti oprezniji, osloniti se na provjerene izvore", kaže Karatay, dok na pitanje što bi njegova teorija trebala značiti nama danas, objašnjava:
"Ne tvrdim, i nikada nisam tvrdio, da su Hrvati Turci, ali sam rekao da su Turci započeli proces formiranja hrvatskog naroda. Hrvati su i Slaveni, i Turci, i Nijemci, Iliri, Talijani... Ali, Turci su započeli proces formiraja hrvatskog etnosa. To je ključni moment. No, to su bila srednjovjekovna zbivanja, i ne vidim kakvog bi utjecaja trebala imati na današnjicu. Ne želim da moja istraživanja budu iskorištena u dnevno-političke svrhe."



Zanimljivo je da se putanja prikazana na karti jako dobro poklapa sa putanjom kojom su isli hrvatski novinari praveci reportazu.


A da nije u pitanju nista novo, govori i sledeci citat Nike Zupanica:

"Prvobitni Hrvati, mislim, nisu bili Sloveni, već tuđe pleme iz Azijske Sarmatije, koje je u oluji Seobe Naroda udes bacio u transkarpatsku slovensku domovinu, pa je sebi podvrglo neki dio puka, a taj se počeo nazivati Hrvatima".
 

Значи илири су освојили Грчке колоније и ти градови су почели да кују новац. А натписи углавном означавају имена племена.
Са ових новчића сам разумео "базиле" па је у наставку вероватно име владара .Поред једног брода ми се чини да пише "лаdia" .
 
Kada smo vec imali priliku da pogledamo onaj hrvatski dokumentarac o podrijetlu Hrvata, ajde da pogledamo i ovo:

PhotoView-1.jpg



Ogursko pleme
"Ne treba nas iznenađivati", kaže Karatay, "uloga Turaka u formiranju hrvatskog naroda, jer tadašnja Europa, od Jadranskog mora do Volge, bila je puna Turaka, i oni su zaslužni za mnoge etničke procese u srednjovjekovnoj Europi. Najkraće rečeno - tursko pleme Oguri, koje su Avari sredinom 6. stoljeća istjerali s njihove postojbine na sjeveroistoku Crnog mora u Galiciju, došli su u Dalmaciju i odande, godine 620., istjerali Avare. Tamo su došli zajedno sa Slavenima koje su zatekli u Galiciji i, kako su bili malobrojni, Oguri su i sami bili ÔposlavenjeniŐ. Država koju su u Dalmaciji osnovali, i nazvali hrvatskim imenom, bila je začetak hrvatske države i, kasnije, hrvatskog naroda", sažima svoju teoriju Karatay.
Ili, šire rečeno: ogursko je pleme često u historiografiji bilo povezivano i zamjenjivano s Bugarima, pa se to i danas, u cijelom svijetu, čini. Karatay to smatra pogrešnim, Bugare uopće ne smatra turskim plemenom. Povjesničari Ogure dijele na Bijele i Crne Ogure: Bijeli su živjeli na sjeveroistoku Kaspijskog mora. Ključnim trenutkom u njihovoj povijesti smatra trenutak kad su, nakon dolaska Avara, odjednom nestali s povijesne scene, sredinom 6. stoljeća. Kamo su nestali pred Avarima? Kamo su nestala druga plemena koja su živjela na tom prostoru znamo, no Bijelim Ogurima - brojnim, utjecajnim i moćnim u to vrijeme - gubi se svaki trag. Kako već znamo, Karatay ih nalazi u Galiciji, gdje su stupili u već opisane odnose s ondje zatečenim Slavenima, organizirajući Slavene u borbi protiv Avara, ali i poprimajući neke njihove običaje. Zatim odlaze u Dalmaciju, gdje su sada oni, zajedno sa Slavenima, pobjednici nad Avarima.
Lingvistička analiza
Da su osnivači hrvatskog naroda i države turskog porijekla, dokazuje, po Karatayu, i lingvistička analiza. Pa iako se među stručnjacima općenito smatra da nije poznato porijeklo imena "Hrvat", Karatay smatra da je ona turskog porijekla, i da se sastoji od dvije riječi: "Kur" i "Bat", i istog je porijekla kao turska historijska imena Kur-Sad, Kur-Han, Kur-Tegin... Dapače, imena braće i sestara - Klukasa, Lobela, Kosenca, Muhla, Hrvata, te Tuge i Buge također su, prema Karatayu, turska.
Svaka druga interpretacija - slavenska, germanska, ilirska, iranska, latinska, grčka - nije pružila uvjerljiva objašnjenja, dok s interpretacijom tih imena kao turskih, dakle, Kźlźk, Alpel, Kšsenci, Mugel i Korvat te sestara Tugay i Buga, nema problema ni lingvistički ni, osobito, povijesno. I imena prvih hrvatskih vladara su turska: Porin ili Branos, na primjer, smatra Karatay. Turski element tada više nije bio brojan, Turci su bili asimilirani slavenskom većinom, koju su organizirali u borbi protiv Avara, a zatim su, kad je osnovana hrvatska država u Dalmaciji, postali njihovi građani, što je sasvim uobičajena pojava u povijesti.
Karatay smatra da ga u njegovim istraživanjima podupiru srednjovjekovni grčki, ruski i latinski izvori, a u popisu literature navedeno je stotinjak knjiga: od "De Administrando Imperio" Konstantina Porfirogeneta, Herodotovih spisa do povjesničarke Nade Klaić ili suvremenih hrvatskih znanstvenika: lingvista Alemka Gluhaka ili povjesničara Ive Goldsteina i Nevena Budaka. Ipak, Karatayevu teoriju nikako se ne može se promatrati kao službeno stajalište turske historiografije, pa je s tim vjerojatno u vezi i Karatayev odlazak iz Centra za euroazijska istraživanja.
Teorije
"Prije nego što sam postavio svoju teoriju, proučio sam ostale: germansku, iransku, slavensku, avaro-bugarsku", nastavlja Karatay. "Sve trpe od ozbiljnih slabosti", kaže Karatay. Čak i "najjača" i, po njegovu mišljenju, najšire prihvaćena "iranska teorija" sasvim je slaba. Po njoj su Hrvati iransko pleme došlo s Kavkaza, sa sjevera Karpata i poslavenjeno tijekom migracija na sjeveroistok Balkana. "Ne postoji", smatra Karatay, "nikakav trag da je pleme koje bi se moglo smatrati Hrvatima obitavalo na Kavkazu, osim nekih lingvističkih indikacija, što nije dovoljno."
Slavenska je teorija, kaže, također vrlo slaba, utemeljena samo na tome da Hrvati danas govore slavenskim jezikom, dok srednjovjekovni izvori jasno pokazuju da su Hrvati bili drugačiji od ostalih Slavena, a to je krucijalno. Upravo zbog slabosti slavenske teorije proučavatelji se, po njegovu mišljenju, okreću drugim teorijama. No, sve se one zasnivaju na spekulacijama, dok u njegovoj teoriji nema uopće spekulacija. "Nisam tako slavan povjesničar da bih si mogao dopustiti spekulacije, moram biti oprezniji, osloniti se na provjerene izvore", kaže Karatay, dok na pitanje što bi njegova teorija trebala značiti nama danas, objašnjava:
"Ne tvrdim, i nikada nisam tvrdio, da su Hrvati Turci, ali sam rekao da su Turci započeli proces formiranja hrvatskog naroda. Hrvati su i Slaveni, i Turci, i Nijemci, Iliri, Talijani... Ali, Turci su započeli proces formiraja hrvatskog etnosa. To je ključni moment. No, to su bila srednjovjekovna zbivanja, i ne vidim kakvog bi utjecaja trebala imati na današnjicu. Ne želim da moja istraživanja budu iskorištena u dnevno-političke svrhe."



Zanimljivo je da se putanja prikazana na karti jako dobro poklapa sa putanjom kojom su isli hrvatski novinari praveci reportazu.


A da nije u pitanju nista novo, govori i sledeci citat Nike Zupanica:

"Prvobitni Hrvati, mislim, nisu bili Sloveni, već tuđe pleme iz Azijske Sarmatije, koje je u oluji Seobe Naroda udes bacio u transkarpatsku slovensku domovinu, pa je sebi podvrglo neki dio puka, a taj se počeo nazivati Hrvatima".

Ово теорија објашњава присуство Р1б код Хрвата. Реалнија је од теорије аварског порекла.
 
Значи илири су освојили Грчке колоније и ти градови су почели да кују новац. А натписи углавном означавају имена племена.
Са ових новчића сам разумео "базиле" па је у наставку вероватно име владара .Поред једног брода ми се чини да пише "лаdia" .

Da, pise upravo to. Isto kao sto je tracanski jezik bio slican slovenskom, izgleda da je slicnost postojala i u ilirskom.
Imamo te slicnosti i u latinskom ali kako vidimo, tu imamo i rec "bazile" koja definitivno nema slovenski koren.

Etymology
From Proto-Slavic *oldi, *oldьja.
 
Ово теорија објашњава присуство Р1б код Хрвата. Реалнија је од теорије аварског порекла.

Sve i da je teorija istinita, tesko da bi se moglo tacno utvrditi koji su to R1b posto ih u Hrvatskoj ima kako onih koji su romanskog, germanskog i istocnog porekla (a iste imamo i medju Srbima)

Naziv Hrvat definitivno nije slovenskog korena i vrlo verovatno se radilo o manjoj skupini neslovena koji su mogli nametnuti svoje ime, slicno kao sto je bilo sa Bugarima ali je izvorno bugarsko pleme bilo dosta brojnije.

Uostalom, ta teorija postoji dosta dugo.
 
Pоnekad treba verovati i bajkama.

„Na Velikom Vetrenu, najvišem vrhu planine Juhor, jedan lovac je pre 13
godina jureći lisicu otkrio jedno od najvećih keltskih utvrđenja u
jugoistočnoj Evropi. Ljudi u ovom kraju Srbije i dalje prepričavaju legendu o 14
keltskih konjanika koji jure sa planine u podjuhorska sela i otimaju devojke.“

Iz Wikipedie
„ .. Деције Трајан је био први римски цар илирског порекла... Рођен је у околини Сирмијума, у селу Будалија (данашњи Мартинци)...
У Вуковом Речнику је записана једна српска легенда о богу (или демону) Тројану, која је занимљива због повезивања Тројана са Сремом, будући да се зна да је римски цар Деције Трајан рођен у Срему. Део легенде, који је нама занимљив, каже: "На планини Церу у околини Шапца, у близини Тројановог града, живео је Тројан. Сваке ноћи, ишао је он у Срем код какве жене или девојке". Сличну легенду можемо наћи и у Милићевићевој Кнежевини Србији: "У једном замку на планини Церу живео је цар Тројан". Такође, у српском народу постоји веровање да најбољи јунаци потичу од демона Тројана, змајева и вила.“

„Сирмијум (лат. Sirmium) (данашња Сремска Митровица), био је антички град и један од четири престонице“

„Још је Бонфиниус, историчар на двору Матије Корвина, писао да је Сирмијум добио име по вођи илирског племенаТрибала, Сиру, чије је име латинизовано у Сирмус.“

„Због неочекивано снажног отпора, какав није очекивао, Александар је са поносом рекао:"Покорио сам Тракију, Илире, господарим Трибалима и Мезима."“


„Јустинијан I (лат. Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus) (пуно име: Јустинијан Флавије Петар Саватије) рођен je у Таурезуму (483) на 28 km од данашњег Лесковца (археолошки локалитет Царичин Град)“

„U narodu postoje brojne legende o Caričinom gradu, među kojima je najzanimljivija ona o tragičnoj ljubavi careve kćeri i lepog svinjara iz obližnjeg sela. Za njihovu ljubav vezana su i predanja o nastanku imena okolnih sela...“ (Politika)

PS Odrednica Ilirik se više odnosi na administrativno oblast nego na etničku zajednicu.
 

Prilozi

  • Grb_sirmium.jpg
    Grb_sirmium.jpg
    79,6 KB · Pregleda: 5
Poslednja izmena:
.
Imamo te slicnosti i u latinskom ali kako vidimo, tu imamo i rec "bazile" koja definitivno nema slovenski koren.
Pitaj Genadija Grineviča da li nema?

Još je Artur Evans pokušavao da zamuti vodu i davao neka natprirodna tumačenja ove reči ali uvek sa jedinim mogućim rešenjem. Naime njegovo objašnjenje je bilo da to jeste vladar ljudima, i tražio je i našao kompromis - koren BAINEIN LEOS (iz minojskog originala QUASIREUS), najbitnije je da je LEOS označeno kao LJUDI . Međutim Grinevič je došao do zaključka da se radi o autokratoru ( što je i glavni opis koji se može dobiti u mnogim inskripcijama) odnosno, problem je rešen kada se zna šta je autokrator. Dakle BASILEUS vlada VA SILE ljudima. U homerskom grčkom ( odnosno prepisma jer ne postoji original) ova reč se pisala BASILI.
 
Da, pise upravo to. Isto kao sto je tracanski jezik bio slican slovenskom, izgleda da je slicnost postojala i u ilirskom.
Imamo te slicnosti i u latinskom ali kako vidimo, tu imamo i rec "bazile" koja definitivno nema slovenski koren.

Etymology
From Proto-Slavic *oldi, *oldьja.

Да ли је по теби Е1б у Црној Гори илирски или је остао од Грчких колонија.
 
Ono što odvaja Cincare specifično u odnosu na sve ostale balkanske populacija je povećana R1b haplogrupa koja kod Cincara svih grupa(analizirano ih je više iz više regiona) prelazi 25% i dostiže čak 36% kod nekih grupa Aromuna. To je znatno više od balkanskog prosjeka za R1b. Ne znamo doduše da li se tu radi o istočnom R1b ili zapadnom. Ne treba zaboraviti da je R1b istočne varijante dominantan i kod Jermena.
 
Ono što odvaja Cincare specifično u odnosu na sve ostale balkanske populacija je povećana R1b haplogrupa koja kod Cincara svih grupa(analizirano ih je više iz više regiona) prelazi 25% i dostiže čak 36% kod nekih grupa Aromuna. To je znatno više od balkanskog prosjeka za R1b. Ne znamo doduše da li se tu radi o istočnom R1b ili zapadnom. Ne treba zaboraviti da je R1b istočne varijante dominantan i kod Jermena.
Pa Bugari ga imaju 42% - istočnog, a kod Cincara ima i tog a i normanskog.
 
Ono što odvaja Cincare specifično u odnosu na sve ostale balkanske populacija je povećana R1b haplogrupa koja kod Cincara svih grupa(analizirano ih je više iz više regiona) prelazi 25% i dostiže čak 36% kod nekih grupa Aromuna. To je znatno više od balkanskog prosjeka za R1b. Ne znamo doduše da li se tu radi o istočnom R1b ili zapadnom. Ne treba zaboraviti da je R1b istočne varijante dominantan i kod Jermena.

По еупедији Цинцари су око 30% Словени ,то ми је некако нелогично.Е1б је код њих мањи него код нас тако да су тешко романизовани Грци као што сам мислио.

Јел Е1б на балкан дошао тек са грцима или га је било и раније.
 
По еупедији Цинцари су око 30% Словени ,то ми је некако нелогично.Е1б је код њих мањи него код нас тако да су тешко романизовани Грци као што сам мислио.

Јел Е1б на балкан дошао тек са грцима или га је било и раније.

Ovaj procenat I haplogrupe među Cincarima na eupediji je povećan zbog izuzetno visoke I haplogrupe kod samo jedne grupe Cincara iz južne Albanije (koja je uglavnom bila više slovenska nego sjeverna Albanija) , ali je kod svih ostalih grupa Cincara haplogrupa I niska. Vjerovatno se u toj grupi radi o aromunizovanim Slovenima. U Albaniji i Makedoniji, Sloveni su ili pogrčeni ili poarbanašeni ili povlašeni.

E1b V13 je po svemu sudeći na Balkanu, Italiji i zapadnoj Španiji još od neolita. Pitanje je kad je ekspandirao u unutrašnjost poluostrva i dalje u Evropu. Skoro su iskopane kosti u Kataloniji koje su pripadale neolitskoj Cardium grnčariji , a testirane su kao E1b V13 sa bliskim podudaranjima sa populacijama Grčke, Bosne i Srbije. Inače su kosti stare oko 5000 godina. Na sledećoj karti se vidi kultura koja je donijela E1b u Evropu, kao i njeno izvorište na Bliskom Istoku. Vidi se da je Balkan, područje Tesalije i današnje Albanije bio prostor sa kojeg se E1b V13 širio.

Cardial_map.png


File:Cardial_map.png
 
По еупедији Цинцари су око 30% Словени ,то ми је некако нелогично.Е1б је код њих мањи него код нас тако да су тешко романизовани Грци као што сам мислио.

Јел Е1б на балкан дошао тек са грцима или га је било и раније.
Naravno da nisu samo romanizovani Grci , prema jednom istraživanju koje je izvedeno među Cincarima u južnoj Albaniji u mestu Andon Poci pokazuje da imaju 42% I2a1.
dok oni iz Makedonije imaju do 20%.

Sad vidim nešto veom interesantno u uzorku Andon Poci:
SAMO CINCARI U MAKEDONIJI IMAJU R1a UOPŠTE, ostali nemaju dovoljno, a Andon Poci ima 0,00% da bi se u ovom slučaju tvrdilo da je R1a RAVNOMERNA SLOVENSKA EKSPANZIJA i to upravo na mestu gde je kako se tvrdi došlo do prvog naseljavanja. Vidim da kolege Kor i Investigator koriste ovu temu za svoje monologe ali bih molio odgovor na ovu nepobitnu činjenicu?
ne moram da pominjem da je metodologija provere jednog uzorka drugim veoma efikasna?
 
Poslednja izmena:
Ovaj procenat I haplogrupe među Cincarima na eupediji je povećan zbog izuzetno visoke I haplogrupe kod samo jedne grupe Cincara iz južne Albanije (koja je uglavnom bila više slovenska nego sjeverna Albanija) , ali je kod svih ostalih grupa Cincara haplogrupa I niska. Vjerovatno se u toj grupi radi o aromunizovanim Slovenima. U Albaniji i Makedoniji, Sloveni su ili pogrčeni ili poarbanašeni ili povlašeni.

E1b V13 je po svemu sudeći na Balkanu, Italiji i zapadnoj Španiji još od neolita. Pitanje je kad je ekspandirao u unutrašnjost poluostrva i dalje u Evropu. Skoro su iskopane kosti u Kataloniji koje su pripadale neolitskoj Cardium grnčariji , a testirane su kao E1b V13 sa bliskim podudaranjima sa populacijama Grčke, Bosne i Srbije. Inače su kosti stare oko 5000 godina. Na sledećoj karti se vidi kultura koja je donijela E1b u Evropu, kao i njeno izvorište na Bliskom Istoku. Vidi se da je Balkan, područje Tesalije i današnje Albanije bio prostor sa kojeg se E1b V13 širio.

Cardial_map.png


File:Cardial_map.png

Отприлике у то време на Балкан долази и Ј2 можда чак долазе и заједници. По карти видим да ова сеоба није обухватала простор Винчанске културе, тако да Винча може да буде Г2 и Ј2.
 
Naravno da nisu samo romanizovani Grci , prema jednom istraživanju koje je izvedeno među Cincarima u južnoj Albaniji u mestu Andon Poci pokazuje da imaju 42% I2a1.
dok oni iz Makedonije imaju do 20%.

Sad vidim nešto veom interesantno u uzorku Andon Poci:
SAMO CINCARI U MAKEDONIJI IMAJU R1a UOPŠTE, ostali nemaju dovoljno, a Andon Poci ima 0,00% da bi se u ovom slučaju tvrdilo da je R1a RAVNOMERNA SLOVENSKA EKSPANZIJA i to upravo na mestu gde je kako se tvrdi došlo do prvog naseljavanja. Vidim da kolege Kor i Investigator koriste ovu temu za svoje monologe ali bih molio odgovor na ovu nepobitnu činjenicu?

Али највише имају Ј2. Е сад да ли је исти Ј2 као код Шиптара или је то њихова првобитна група. Кад избацим Словенске групе Цинцари и Румуни су ми слични уз то да Румуни имају нешто више Р1б који је вероватно дошао са Печенезима, Куманима Бугарима....
 
Али највише имају Ј2. Е сад да ли је исти Ј2 као код Шиптара или је то њихова првобитна група. Кад избацим Словенске групе Цинцари и Румуни су ми слични уз то да Румуни имају нешто више Р1б који је вероватно дошао са Печенезима, Куманима Бугарима....

Konkretno sam se usredsredio na Cincare Andon Poci, oni imaju 5% J2. Što je opet indikativno i veoma zanimljivo i ukazuje da su, ustvari naši ljudi koji su prihvatili jezik.

Za ove druge se vidi da su učestvovali u "javnom životu Otomanske imperije"
 

Ima više slovenskog udela nego što sam mislio. Vidi se i razlika između dva Albanska mesta u jednom dominira J2( verovatno od Gega) uz beznačajan R1b, a u drugom i2 uz vrlo slab udeo J2 to je ovo mesto bez R1a. E1b je svuda podjednak tako da bi ih najvižše vezao za njega. Ovi Rumunski Cincari mi odudaraju možda i nemaju veze sa ovim Balkanskim.
 
Друга група налаза којима поклањамо нарочиту пажњу припада раздобљу од IX до X века. У ову групу спадају локалитети Ђонај код Призрена, Песак, седам километара од Корбова на обали Дунава, Винча, те Врбас у Војводини (Бачка). Већ на први поглед јасно je да овако мали број налаза не може дати било какве одлучујуће резултате у проучавању процеса славизације. Међутим, неколико појединости, поготово са локалитета Ђонај, могу помоћи у одређивању неких од њених токова. Такође, датирање налаза са ових локалитета није сасвим поуздано и креће се у распону од IX до XI века.
Године 1978. на локалитету Ђонај, 15 км северозападно од Приштине, откривена je средњовековна некропола. Антрополошки материјал je обрадио и публиковао Ж. Микић. Скелетни налази, датирани у период IX - XI века, садржали су остатке 21 покојника. Упркос слабе очуваности костију, тако да није добијен довољан број мера за биостатистичке анализе, уочена je једна важна особеност - нису примећене лобање са планокципиталијом, на основу чега je Ж. Микић закључио да аутохтони динарски тип није присутан у садржају ове серије. Пошто преовладавају мезокране и долихокране лобање, исти аутор je ове налазе приписао новопридошлом словенском етносу. Из ових неколико података, колико год они били оскудни, ипак се може доћи до одређених важних сазнања o процесу славизације од IX до XI века. Прво, јасно je да словенски живаљ насељава подручје Косова и Метохије надомак јужних граница првобитне српске државе, што je према историјским изворима свакако одавно закључено, али je овде по први пут антрополошки и археолошки доказано. Друго, одсуство аутохтоног динарског супстрата и уједначен тип лобање недвосмислено указују на строгу подељеност између староседелачког и словенског становништва. Треће, пошто у антрополошком смислу ови налази не показују знаке мешања са другим етничким групама, a будући да смо већ изразили наше уверење да се на просторима југоисточне и јужне Србије, морао задржати ромејски живаљ, односно аутохтоно становништво, можемо хронолошки поставити овај локалитет пре у IX или X него у XI век, када ромејско становништво, дотле повучено у брдске пределе отпочиње да се враћа у долине у којима тада живе Словени.
Локалитет Песак/Корбово, на обали Дунава, на седмом километру пута Корбово - Вајуга такође као и Ђонаја садржи скелетне налазе Словена датираних између IX и XI/XII века. У питању су остаци 22 покојника, које je обрадила С. Радосављевић. Скелетни материјал садржи остатке 13 мушкараца, 6 жена и 2 детета, a y једном случају неутврђен пол одрасле особе. На истој некрополи раније су откривена 53 скелета, али нису извршена антрополошка истраживања. Лобање су у просеку долихокране, иако има случајева брахикраних и на граници мезо и брахикраније. Процентуално гледано индекс je следећи: хипербрахикране 16,66%, долихокране 50%, мезокране 16,66%, брахикефалне 16,66%. Код две лобање примећена je тежња према планокципиталији, што je први стадијум процеса брахикранизације, која обележава доцнији историјски период.
Оно што je за нас важно јесте да су брахикране лобање, или оне које нагињу брахикранизацији, познијег датума (оквирно XI - XII век) док су долихокране оне старије, вероватно из IX века. Висина мушкараца je y просеку 1699.5 мм, односно варира између 1658 и 1746 мм, док je ово мерење урађено на само једном женском скелету дало вредност од 1554,7 мм. Опште узев, популација са локалитета Песак/Корбово била je високог раста.
Локалитет Песак/Корбово, баш као и Ђонај указује на долихокраност словенског живља у IX веку. Међутим, за разлику од Ђонаја, у североисточној Србији брахикранизација, током два столећа, напредовала прилично брзо. Уколико одсуство овог процеса у Ђонају видимо као доказ o немешању Словена са аутохтоним становништвом, онда Песак/Корбово указује на антрополошки утицај неке друге етничке групе. Будући да се локација Песа/Корбово поклапа са поменутом језичком раселином између источнојужнословенске и западнојужнословенске језичке групе, може се претпоставити да тампон зона, ромејско становништво, заиста постоји у том међупростору и да je већ од краја X века ступило у ближе контакте са Словенима, a самим тим се временом и славизирало.
Винча, знаменити локалитет, где су пронађени богати трагови живота још од млађег неолита, истраживана je, мислимо на средњовековну некрополу, још од 1930. године лод руководством знаменитог српског археолога М. Васића. Новија истраживања, која je вршила Г. Вујовић Марјановић, пружила су више од 1 000 скелета, из преко 700 гробова. Антрополошку анализу новијих налаза урадио je Ж. Микић, за шта je искористио скелетне остатке 573 покојника. Будући да антрополошки налази са овог локалитета потпадају у шире хронолошке границе, излазећи делом из оквира раздобља којим се у овој књизи бавимо, Винчом ћемо се позабавити у наредном поглављу када будемо говорили o славизацији у XI веку. Овде само желимо да напоменемо да средњовековна некропола још увек није у потпуности истражена, и што je за нашу тему битно, у питањује најстарији део где бисмо требали да очекујемо словенске скелетне налазе из VIII, IX и X века. Овакво рано датирање изведено je на основу случајних налаза који су пронађени управо на неистраженом делу некрополе (на пример: керамичке посуде за укопавање мртвих, кремен у облику "лире" и сл.).
У близини Врбаса у Бачкој, 1965. извршено je ископавање средњовековне некрополе приписане касним Словенима. Живановић, који je вршио антрополошка испитивања на лобањама, закључио je да je 56% лобања мезокраних, 28% брахикраних и 6% хипербрахикраних. У основи, не знамо шта значи термин "касни Словени", да ли je y питању X, XI или XV век? Међутим, будући да се јасно уочава поодмакли процес брахикранизације реч je свакако o раздобљу после XII века.
Скромни антрополошки материјал приписан Словенима, као што смо већ напоменули, не допушта неке закључке ширег значаја, али ипак местимично може да допуни историјске или археолошке податке које смо изнели у ранијим поглављима. Локалитети Ђонај и Песак/Корбово, недвосмислено указују на присуство Словена ван њихових раних државних организација, као што je το на пример Србија. Такође, присуство једног јасног, чисто издвојеног антрополошког типа, такође говори o монолитности и очувању етничког јединства Словена у IX веку. Сходно томе, проистиче закључак o слабом мешању староседелаца са Словенима од VII до X века. Процес брахикранизације, који се може објаснити утицајем неког другог етничког супстрата, управо казује да се спајање две етничке групације догодило после XI века. Такође, овај процес потврђује претходно изнето мишљење да области средишњег Балкана, пре свега Србије, нису биле ни издалека потпуно опустеле и да се ромејско становништво, истина у брдским пределима, очувало све до XI века, када долази до његове миграције. Језичке позајмице у румунском и албанском језику, које се односе на пољопривреду, преузете од Словена, показују на промене начина живота дотадашњих сточара и њихове ближе контакте са Словенима. Самим тим, заостало ромејско становништво, упуштајући се у ближе додире са бројнијим Словенима, током XI, XII и XIII века, постепено се славизирало. Историјски, археолошки, антрополошки и лингвистички подаци међусобно допуњују ову слику и не можемо приметити да се они налазе у било каквој супротности.

Ипак бројнијим Словенима?!
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top