Od onih sam koji su nedavno, u skaldu sa opštepoznatim trendom, ostali bez posla. Mnogo sam se trudila prvo da završim faks, zatim da se dokažem na probnom radu i zadržim posao, što mi je uspelo.... a onada me je posle nekoliko godina rada "velika metla" lansirala na biro za nezaposlene. Jako teško podnosim novonastalu situaciju, pogotovo činjenicu da nemam sopstveni dinar, t.j. da sam finansijski zavisna od muža. Tokom odrastanja mama mi je punila glavu savetima da žena MORA da ima sopstveni dinar, dakle da NE SME sebi da dozvoli da finansijski zavisi od bilo koga. Interesuje me vaš stav o tome...
Nemanje sopstvenog dinara = osećaj manje vrednosti?
Naše mame su živele u vremenima kada je plata značila da je žensko dete uspelo da se, u falusocentričnom svetu, izbori za školovanje i svoju poziciju u društvu, i tako se dokaže pred sobom i drugima, i stekne finansijsku samostalnost. Parola "Prvo završi školu, zaposli se pa se tek onda udaj" jeste idealna jednačina, ali primenljiva u nekim drugim socijalno-političkim okolnostima gde zaposlenje predstavlja (nepromenljivu) konstantu.
Vremena su se promenila; nema više garancija da će bilo ko, bilo gde, zadržati posao. Moglo je da se desi tvom mužu da izgubi posao ... i šta bi bilo onda? Ili ste, ne daj Bože, oboje mogli ostati bez posla. To su vrlo stresne situacije, u kojima nikako nije poželjno osećati se manje vredno, jer osećaj inferiornosti koči svaki pokušaj da se iskobeljaš iz situacije, tj. prihvatiš je kao privremen rezultat dejstva nekih "viših sila" i prilagodiš se takvom životu dok opet ne staneš na noge. A da bi ponovo stala na noge, oslonac prevashodno potraži u samoj sebi i, naravno, u mužu i porodici.
U jednoj porodici važi pravilo jednog,
zajedničkog novčanika. Nije bitno ko ga nosi u džepu, već da li je pun ili prazan, i da li podmiruje makar osnovne potrebe svih ukućana ravnopravno.