Сребрена
Poznat
- Poruka
- 8.130
Ода српском народу
1915.г.
“Stojte čvrsto Srbi … ako nemate hleba, mržnjom se hranite, ako nemate vino, mržnju pijte, a kada preostane samo mržnja, na dobrom ste putu”.
Gabriele D'Annunzio (Peskara, Abruzzo 12. mart 1863 — 1. mart 1938) je bio italijanski pesnik, dramaturg, avanturist i političar.
U svom dnevniku ispoveda svoje nemire i intelektualnu patnju: “Mislim na Srbe i Marka Kraljevića … Lirski talasi, huk topova u daljini …”. Ispred sebe imam srpske epske pesme: “Uranila Kosovka devojka”. Ono što budi Gabrijelovu maštu je Niccolò Tommaseo i njegove “Ilirske narodne pesme “. Fascinira ga Marko Kraljević “srpski srednjovekovni junak”, epski simbol otpora protiv “stranih uljeza”. Kosovo je to što remeti pesnikove noći, “sveta zemlja na srpskoj savesti: baš tamo se davne 1389, žrtvovalo celo srpsko plemstvo u jednoj bici, pokušaju – neuspelom – da zaustavi tursku vojsku , i tako zauvek izmeni istoriju Balkana.
„Хабсбуршки џелат,
стари убица немоћних и слабих,
кољач нејаке дечице и жена,
старкеља блудна којој кроз ноздрве црви на гомиле врве
и већ се смрдљива, са трепавица и браде,
крмељива и балава душа слива,
бегунац што се тетура и мучи,
кога твој мач проби на Церу, у Ваљеву, у Гучи...”
Dana 16. novembra 1915. godine, D’Annunzio je završio pisanje poezije. Duga je, puna mitoloških referenci i veoma je patriotska. Naslovljena je sa “Oda srpskom narodu” i čitajući je danas, skoro jedan vek nakon objavljivanja u listu Corriere, značilo bi ponovo otvoriti jedno završeno i zaboravljeno d’Anuncijevo poglavlje, ali više nego ikad aktuelno: neobuzdanu pesnikovu strast prema Srbiji, malom junačkom narodu kome je istorija rezervisala samo beskonačne nepravde, i Kosovu, koje predstavlja njeno emocionalno srce.
Стихови су поклоњење српском роду и његовом страдању.
Д’Анунцио тако пева:
„Заузеше Смедерево, град стоји,
заузеше такође и град бели, Београд,
престони, у ватреном паклу:
од Липара до великог Врачара,
свако брдо поста пећ врела....
Напунише Планину старцима ослепелим,
женама дојке режу,
а осакаћена деца пузе да брашно лижу.
И Сопот претворише убице
у јадне своје касапнице...
D’Annuncio je čak načinio posebni svojeručni rukopis poeme, i uz nekoliko štampanih izdanja iste, štampanih o svom trošku, poslao kralju Petru I Karađorđeviću. Među književnim prilozima, već u prvom broju “Srpskih novina”, štampanih na Krfu 1916. godine, našla se Oda srpskom narodu Gabrijela d’Anuncija, rame uz rame sa Plavom grobnicom Milutina Bojića i Ave Serbia Jovana Dučića. Otštampani prevod, u vidu knjižica, deljen je srpskim vojnicima. Jedan od tih primeraka je čuvan u Narodnoj biblioteci Srbije.
„О Маркова Србијо,
где су сада твоји пернати буздовани? "
Ode alla nazione serba
I.
Qual è questo grido iterato
che lacera il grembo dei monti?
Qual è questo anelito grande
che scrolla le selve selvagge,
affanna la lena dei freddi
fiumi, gonfia l’ansia dei fonti?
O Serbia di Stefano sire,
o regno di Lazaro santo,...
„Какав то крик непрестани
недра планинска пара?
Какав то вапај заумни
потреса густе шуме,
дах леденим рекама гуши,
немир у изворима ствара?
О Србијо Стефанова,
о краљевство Лазарово!...”
http://www.rastko.net/italia/delo/12140
На једном месту гневно пева:
„О Маркова Србијо, где су сада твоји пернати буздовани?
Зар те нико не чује? Хајде, народе Марков, храбар буди!
Имај срце јарко, срце челично пред судбином!
Ти си, ох људи: располућен, подељен,
цинично на два дела, на два трупла крвава,
као на кули што погођен би Хајдук Вељко...
Nadahnut srpskim podvizima u Prvom svetskom ratu, ali i srpskom nesrećom, D'Anuncio je počeo pisanje poeme u Veneciji 12.[1] a završio 16. novembra 1915. godine.[2] U milanskom listu Corriere della sera je 24. novembra, iste godina, objavljena poema u celini.
Uz poemu su uključene i Beleške, koje je napisao Nikola Tomaze, takođe italijanski pesnik.
http://archiviostorico.corriere.it/...IO_mio_inno_alla_Serbia_co_0_9905156696.shtml
Poema se sastoji od 21 pevanja. U njoj je opevana herojska istorija srpskog naroda, kao i junaci, istorijski i mitološki, koji se prepliću sa njom. Pored pevanja o srpskoj slavi, pesnik neprestano podseća srpski narod šta mu se dogodilo otadžbini, kao i na opasnost koja joj preti. Zato poziva Srbe da se bore protiv neprijatelja, istovremeno ukazujući na njegovu oholost i pretnju..
„Оде Лазарева глава на Косову равном
и пропаде царство, згасну слава.
То од Скопља Бугарин црни по Косову равном
блато стреса љубећи победу срамну.
Држи се, Србине!
Чуј урлик беса Хајдук-Вељка
који васкрсава и снагу обнавља.
Држи се храбро!...”
Pesnik Milutin Bojić je, uz pomoć jednog srpskog vojnika, preveo celu poemu, a prevod je štampan i objavljen 7. aprila 1916.[n 2] godine u prvom broju Srpskih novina u Krfu...Dragan Mraović, novosadski pesnik i prevodilac, prvi je preveo poemu na srpski jezik u celini.
„О Србијо плачи на коленима.
Затим устани и скочи,
у своје руке поврати цркву, тврђаву,
светиње олтара и главну кулу, царство и судбину...”
http://www.nacionalnarevija.com/tekstovi/br7/Pro memoria - D'Anuncio.html
1915.г.
“Stojte čvrsto Srbi … ako nemate hleba, mržnjom se hranite, ako nemate vino, mržnju pijte, a kada preostane samo mržnja, na dobrom ste putu”.
Gabriele D'Annunzio (Peskara, Abruzzo 12. mart 1863 — 1. mart 1938) je bio italijanski pesnik, dramaturg, avanturist i političar.


U svom dnevniku ispoveda svoje nemire i intelektualnu patnju: “Mislim na Srbe i Marka Kraljevića … Lirski talasi, huk topova u daljini …”. Ispred sebe imam srpske epske pesme: “Uranila Kosovka devojka”. Ono što budi Gabrijelovu maštu je Niccolò Tommaseo i njegove “Ilirske narodne pesme “. Fascinira ga Marko Kraljević “srpski srednjovekovni junak”, epski simbol otpora protiv “stranih uljeza”. Kosovo je to što remeti pesnikove noći, “sveta zemlja na srpskoj savesti: baš tamo se davne 1389, žrtvovalo celo srpsko plemstvo u jednoj bici, pokušaju – neuspelom – da zaustavi tursku vojsku , i tako zauvek izmeni istoriju Balkana.
„Хабсбуршки џелат,
стари убица немоћних и слабих,
кољач нејаке дечице и жена,
старкеља блудна којој кроз ноздрве црви на гомиле врве
и већ се смрдљива, са трепавица и браде,
крмељива и балава душа слива,
бегунац што се тетура и мучи,
кога твој мач проби на Церу, у Ваљеву, у Гучи...”
Dana 16. novembra 1915. godine, D’Annunzio je završio pisanje poezije. Duga je, puna mitoloških referenci i veoma je patriotska. Naslovljena je sa “Oda srpskom narodu” i čitajući je danas, skoro jedan vek nakon objavljivanja u listu Corriere, značilo bi ponovo otvoriti jedno završeno i zaboravljeno d’Anuncijevo poglavlje, ali više nego ikad aktuelno: neobuzdanu pesnikovu strast prema Srbiji, malom junačkom narodu kome je istorija rezervisala samo beskonačne nepravde, i Kosovu, koje predstavlja njeno emocionalno srce.
Стихови су поклоњење српском роду и његовом страдању.
Д’Анунцио тако пева:
„Заузеше Смедерево, град стоји,
заузеше такође и град бели, Београд,
престони, у ватреном паклу:
од Липара до великог Врачара,
свако брдо поста пећ врела....
Напунише Планину старцима ослепелим,
женама дојке режу,
а осакаћена деца пузе да брашно лижу.
И Сопот претворише убице
у јадне своје касапнице...
D’Annuncio je čak načinio posebni svojeručni rukopis poeme, i uz nekoliko štampanih izdanja iste, štampanih o svom trošku, poslao kralju Petru I Karađorđeviću. Među književnim prilozima, već u prvom broju “Srpskih novina”, štampanih na Krfu 1916. godine, našla se Oda srpskom narodu Gabrijela d’Anuncija, rame uz rame sa Plavom grobnicom Milutina Bojića i Ave Serbia Jovana Dučića. Otštampani prevod, u vidu knjižica, deljen je srpskim vojnicima. Jedan od tih primeraka je čuvan u Narodnoj biblioteci Srbije.
„О Маркова Србијо,
где су сада твоји пернати буздовани? "
Ode alla nazione serba
I.
Qual è questo grido iterato
che lacera il grembo dei monti?
Qual è questo anelito grande
che scrolla le selve selvagge,
affanna la lena dei freddi
fiumi, gonfia l’ansia dei fonti?
O Serbia di Stefano sire,
o regno di Lazaro santo,...
„Какав то крик непрестани
недра планинска пара?
Какав то вапај заумни
потреса густе шуме,
дах леденим рекама гуши,
немир у изворима ствара?
О Србијо Стефанова,
о краљевство Лазарово!...”
http://www.rastko.net/italia/delo/12140
На једном месту гневно пева:
„О Маркова Србијо, где су сада твоји пернати буздовани?
Зар те нико не чује? Хајде, народе Марков, храбар буди!
Имај срце јарко, срце челично пред судбином!
Ти си, ох људи: располућен, подељен,
цинично на два дела, на два трупла крвава,
као на кули што погођен би Хајдук Вељко...
Nadahnut srpskim podvizima u Prvom svetskom ratu, ali i srpskom nesrećom, D'Anuncio je počeo pisanje poeme u Veneciji 12.[1] a završio 16. novembra 1915. godine.[2] U milanskom listu Corriere della sera je 24. novembra, iste godina, objavljena poema u celini.
Uz poemu su uključene i Beleške, koje je napisao Nikola Tomaze, takođe italijanski pesnik.
http://archiviostorico.corriere.it/...IO_mio_inno_alla_Serbia_co_0_9905156696.shtml
Poema se sastoji od 21 pevanja. U njoj je opevana herojska istorija srpskog naroda, kao i junaci, istorijski i mitološki, koji se prepliću sa njom. Pored pevanja o srpskoj slavi, pesnik neprestano podseća srpski narod šta mu se dogodilo otadžbini, kao i na opasnost koja joj preti. Zato poziva Srbe da se bore protiv neprijatelja, istovremeno ukazujući na njegovu oholost i pretnju..
„Оде Лазарева глава на Косову равном
и пропаде царство, згасну слава.
То од Скопља Бугарин црни по Косову равном
блато стреса љубећи победу срамну.
Држи се, Србине!
Чуј урлик беса Хајдук-Вељка
који васкрсава и снагу обнавља.
Држи се храбро!...”
Pesnik Milutin Bojić je, uz pomoć jednog srpskog vojnika, preveo celu poemu, a prevod je štampan i objavljen 7. aprila 1916.[n 2] godine u prvom broju Srpskih novina u Krfu...Dragan Mraović, novosadski pesnik i prevodilac, prvi je preveo poemu na srpski jezik u celini.
„О Србијо плачи на коленима.
Затим устани и скочи,
у своје руке поврати цркву, тврђаву,
светиње олтара и главну кулу, царство и судбину...”
http://www.nacionalnarevija.com/tekstovi/br7/Pro memoria - D'Anuncio.html
Poslednja izmena od moderatora: