Fascinacija srpstvom - Srbija kao večna inspiracija

Да не заборавимо оно што нам је Милунка ономад елаборирала: http://forum.krstarica.com/threads/306492


MHI_MisIrbi.jpg




Паулина Ирби

hodgma.jpg


Џорџина Мекензи

http://books.google.com/books?id=-a...&resnum=1&ved=0CCUQ6AEwAA#v=onepage&q&f=false


Госпођица Паулина Ирби је добила улицу у Београду, некадашња Заге Маливук.
 
Poslednja izmena:
Srpstvom su fascinirane i naše komšije. Tako će Jakov Gotovac komponovati srpsku operu Ero s onoga svijeta - prvi put izvedena u Zagrebu 1935. Libreto je prema srpskoj narodnoj priči napisao Milan Begović.

S-II-1813-001.jpg


S-II-1813-009.jpg


S-II-1813-010.jpg



Danas se Hrvati stide svog zanosa srpstvom pa Eru, Srbina iz Ercegovine pokušavaju predstaviti Hrvatom iz Dalmacije, što je nonsens.

Arija mlinara Sime:


... kašike ko klopci klopću :whistling:


http://www.snp.org.rs/latinica/predstave/ero-s-onoga-svijeta
Rad na komponovanju opere Jakov Gotovac započeo je 10. oktobra 1932. godine i trajao je, u tri faze, do 8. maja 1935. Opera je ugledala svetlost dana 2. novembra 1935. u HNK u Zagrebu i ostala do danas najizvođenijim delom jugoslovenske muzičke literature. Praizvedbu je dirigovao sam Gotovac i već tada osetio da je publika delo primila, a to su potvrdile i kasnije reprize. Kritika je dvojako reagovala. U Jutarnjem listu Lujo Šafranek Kavić je napisao:
"Opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao jednu operu."
Milan Katić u Novostima pisao je veoma pohvalno, a Stražičić u beogradskoj Pravdi ocenio je operu takođe vrlo pozitivno. Zanimljivo je da je prva izvedba Ere izvan naše zemlje bila u Brnu, na češkom jeziku 1936. Opera je u Narodnom pozorištu u Beogradu premijerno izvedena 17. aprila 1937, a u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu 27. februara 1948. godine.

Završno kolo iz opere Ero s onoga svijeta:
 
Poslednja izmena:
... fascinirane i naše komšije...

staro srpsko ime Ero.....



... pa Eru, Srbina iz Ercegovine pokušavaju prědstaviti Hrvatom iz Dalmacije, što je nonsens.

gdje si ti to, sivi sokole, vidio da netko pokušava predstaviti Eru kao Dalmatinca...?

Jesi li ti ikada gledao tu operu uživo, o kojoj govoriš?
Sa originalnim libretom, naravno....?
 
SAMO SRBI I HOMER

Zabeleženo je da je francuski pesnik Šarl Nodi bio pun vatrenog divljenja za običaje i poeziju Južnih Slovena.
NJegovo ubeđenje delili su La Martin V. Skot, Dž. Bajron, A. Mickijevič A. Puškin, braća Grim, Gete, Herder, Karduči.
Svi oni su se slagali sa zaključkom da srpskoj narodnoj poeziji nema ravne u svetu. Srpsku poeziju su upoređivali samo sa Homerovim delom.
http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1999/01/article-5.html


Na Sorboni Klod Forijel (1831/32), a na Kolež-de-Fransu Adam Mickjevič (1841) drže specijalni kurs o srpskoj narodnoj poeziji.
Mickijevič je Poljak rođen u Rusiji,a umro u turskom Carigradu gde je organizovao Poljake za borbu protiv Rusa (neko pomenu slavenofilstvo:sad2:)...jedan od velikih evropskih pesnika i intelektualaca.
180px-Adam_Mickiewicz_by_Joachim_Lelewel.jpg

Ta su predavanja odjeknula u ono vreme u Francuskoj...

По струци класични филолог, а по позиву песник-романтичар, Мицкјевич је средином 19. века одржао серију предавања у Паризу о српској народној поезији..Упоређујући је и класификујући је као изузетно вредну за европску баштину , колико и "Хомерове" епопеје или слични споменици прошлости.

Текст је изузетно леп, обавезно га прочитајте у целости... јер ми сами, као Срби,научени да је скромност врлина, не величамо довољно оно што људи "са стране" виде као јединствену и драгоцену вредност.

Izdvajam deliće:
Господо!

Земље обухваћене римском влашћу, под општим називом провинција Илирије и Мезије, од прадавних времена биле су насељене Словенима...

..Песник са хомеровском верношћу прича о свим догађајима. Враћају се из лова. Цар позива старога Југа, Лазар младе Југовиће, скупљају се и седају за сто..

..Например, владало је мишљење да је митологија почела са Хомером, да су песници створили грчку митологију. Међутим и у најстаријим грчким песмама налазимо верске појмове развијене до највишег степена, видимо систем религије изграђенији и пунији него у песника Хомерове епохе. Ко би хтео угледајући се на тај пример да састави историју хришћанства на основу српске поезије?

...

...Та легенда (Sveci blago dele) се по својој композицији, по својој форми, веома приближава форми коју су били усвојили песници Хомерове епохе; она је наскроз епска...

...Уствари, то је једна поезија слободна од манира, од формула. У Грка је поезија песника Хомерове епохе имала ту особину која се код савремених народа налази у српској поезији. Највећа дела која су плод индивидуалног генија, увек носе на себи његов печат и често се изрођавају у оно што називамо маниром. Српска поезија, задржавајући битни садржај причања, а мењајући стално форму, истовремено је и древна и млада, јер ју је певао цео народ, рецитовали су је рапсоди, и на тај начин је живела животом народа....

..Песници који певају и састављају те песме код Срба су слепци; чудна ствар да и у том погледу српски рапсоди имају сличности са песницима Хомерове епохе. Чак и израз слепац у равничарским деловима Србије означава певача. То су два израза истог значења. Ти слепи просјаци иду од села до села, застају пред сваком кућом и скоро увек ту отпевају понеку поему. Они су просјаци као и Хомер. Али Срби не везују за реч просјак данашњу претставу. Просјаци код словенских народа, а нарочито код Срба, нису понижавани или презирани; они читају молитве и певају песме, и уживају поштовање...

Али Милош Обилић, славни витез гледа у цароставне књиге, у оне књиге које у српској поезији имају улогу сличну оној коју у грчкој имају Калхас-књиге, у којима је тражен савет у свим приликама, уочи свих великих важних догађаја.

..Много има сличности између тог причања и Илијаде. Сећате ли се, господо, како после напада Тројанаца на грчки табор, Атилох долази исто тако рањен, а Патрокло се брине да га умије и окрепи вином, и тек после тога испитује га о грчким губицима? Такве исте сличности нашле би се и у карактерима јунака.
Пошто је Хомерова поезија свима позната, сувишно би било распричати се овде о обичајима и навикама људи херојског доба. То доба је свуда слично. Словенски су јунаци, исто као и Хомерови, људи прости, лако плану, страсни су, изнад свега цене рат..

..Ритам тих поема је веома прост: сваки стих се састоји од пет трохеја, од пет двосложних стопа, цезура пада иза друге стопе. Та простота чини дело те врсте врло лаким; можда је то баш она погодовала њиховом стварању у Србији, док у другим словенским племенима, где је метар веома тежак, народ више воли да прича у прози....

..Запажено је — и сами смо то запазили — да сугласници чине скелет, тело говора, самогласници његов дух. Сви словенски дијалекти налик су један на други у погледу сугласника, сви изрази састоје се из истих сугласника у разним комбинацијама...

...Ти топови су славни у свим словенским песмама. И до дан данас словенски народ сматра топове за чудне машине, којима приписује неко натприродно дејство..

..Те сцене, час озбиљне, час опет наивне, увек су испричане племенитим стилом. Не краси их само озбиљност него и племенитост. Екштајн који је пре неколико година први објавио занимљива размишљања о тим интересантним песмама и трудио се да их упозна са Француском, запазио је то и трудио се да то објасни.

Како објаснити ову црту племенитости у наскроз народној поезији? Нећете тамо наћи ни једног простачког израза. Екштајн тачно напомиње да се просташтво рађа у градовима, да се земљораднички и ловачки народ свуда изражава племенито...

..Што се тиче женских песама, пошто се те певају само по кућама и на скуповима момака и девојака, веома је тешко скупити их: ....Нема ничега привлачнијег од стила тих песама; он надвишава чак и правилност и изразитост епског стила. То је врхунац савршенства који је могао да досегне словенски стил.
Та лепота потиче несумњиво из чистоте обичаја тога народа, из скромности његовог живота. Као што је немогуће подржавати наивне дечје гестове, исто тако уметност није кадра да фалсификује девичанску невиност словенске народне песме.
Словенска песма се не да укључити ни у једну познату, школску устаљену врсту. Није то ни лирска ни лирско-епска, ни драмска поезија. Такве поезије није било код Грка;...

..Хармонија етила и предмета произилази пре свега одатле што те песме настају спонтано. Та поезија је лепо цвеће, чији су се сви пупољци развили спонтано и у право време.... Женска песма, њен одломак, савршено се слива са јуначком поезијом, ако им је ритам исти. ...

..Тај народ ће и даље живети затворен у своју прошлост, предодређен да буде музичар и песник целог словенског племена, не предосећајући чак ни да ће једнога дана постати највећи књижевни понос Словена...

http://www.rastko.rs/rastko-pl/umetnost/knjizevnost/studije/amickiewicz-srpskapoezija.php
 
Poslednja izmena:
ПЕТАР ПАЛАВИЧИНИ, човек који је оплеменио Београд

Најлепше скулптуре на јавним зградама у Београду, скулптуре у Дому Народне Скупштине, најлепши споменици на београдским гробљима, нарочито на Јеврејском, бифоре на Храму Светог Саве, фризови на многим зградама у првом реду Француској амбасади

kucastil_francuska_ambasada_18_text.JPG




Топола, споменик Карађорђу
3794461-Monument_of_Karadjordje-Topola.jpg



Панчево споменик Петру Првом ( који је исечен на делове од стране културних Немаца, и претопљен у муницију)

kul04.jpg



Постамент споменика ( делови су разграбљени али, донекле очувани)
image.php


http://www.google.com/imgres?imgurl...8&start=40&um=1&hl=en&sa=N&ndsp=20&tbs=isch:1

Мајка Југовића, Народни музеј

373px-PetarPalavicini_Majka_Jugov.jpg




http://www.rts.rs/page/stories/ci/story/8/Култура/732164/Палавичини+у+галерији+РТС-а.html

http://www.rts.rs/page/rts/sr/Galerija.html
 
Marš na Drinu Stanislava Biničkog u obradi švedskog benda The Spotnicks iz 1966.


) that was composed by Stanislav Binički.

Nonetheless, it's fate was to becοme a catchy tune of the sixties, as many rock instrumental bands (some of them can someone enjoy in the related videos) adapted it to a modern sound!

Here someone can enjoy a great version of the march, by the magnificent "Spotnicks", from Sweden (as frazlpolka kindly informed me).

The great Greek actor Thanasis Veggos is exhilarating as he is trying to find his sister (Nitsa Marouda) in a night club, where she's dancing together with her boyfriend (Petros Pantazis)... From the extract of this film by 1966 someone can observe the then austere morals of the Greek society that regarded with low reputation the youth that frequented in night clubs...
 
"ERO-S-ONOGA-SVIJETA... autor je Hrvat kao što je Štraus, koji je napisao srpsku operetu Jabuka - sa srpskim muzičkim motivima i srpskom tematikom - Austrijanac.

No, taj Hrvat iz vremena Kraljevine Srbije obožavao je Srbe.
Klicao im je muzikom kao što su Hrvati klicali Srbima 1918.kad su ih Srbi oslobodili jarma..U broju 3.„Pučkih novina” (Zagreb 1918.) je pisalo:

„Braća Srbi dokazala su ovim činom da im je više stalo do slobode i spasa Hrvatskog i Slovenačkog Naroda nego do njihovih vlastitih života. Oni zato ostaju među nama kao naša obrana i zaštita. Svojim životima hoće da nas očuvaju od talijanskog osvajanja. Blago si ga onome ko ima u nevolji druga - veli naša poslovica.

Taj drug u nevolji našoj jeste brat Srbin, koji je još i nakon pet godina junačkog ratovanja spreman da gine za opću, Jugoslovensku stvar. Neka se na njega ugledaju oni naši vojnici, koji sramotno pobjegoše svojim kućama, a usput pljačkaju...


U Rijeci je srpskim vojnicima iz 2. bataljona 5. pešadijskog puka Drinske divizije priređen veličanstveni doček, kao i u Splitu, 20. novembra, kada je u grad ušao 2. bataljon 13. pešadijskog puka Timočke divizije.

Na pristaništu je oko 20.000 meštana dočekivalo vojnike s povicima: „Živjela Srpska vojska! Živjela Jugoslavija!”
Vođa hrvatske Pučke stranke dr Josip Smodlaka ovim rečima ih je pozdravio:

„Braćo srcu našem najmilija, neumrli vitezovi srpski! Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji.
Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam svaka stopa bila! Blagoslovene majke koje vas rodiše! Blagoslovena kolijevka koja vas je odnjihala!

Blagosloveni opustjeli domovi vaši, koji se u crno zaviše da nama uzmogne sinuti ovo zlatno sunce slobode, što nas sada obasjava. Koliko smo čeznuli za ovim časom...!
Zajedno sa vama kličemo onome koji vas je pripremio za pobjede, vrhovnome vođi vašemu, unuku Velikog Vožda Karađorđa, Kralju vašemu i našemu. Da živi Kralj Petar! Da živi Srpska vojska”!



Gotovac je, kao Splićanin, tih godina komponovao više dela inspirisanih srpskim junacima i rečima

Čika Pera – корачница за клавир, посвећена Краљу Петру I Карађорђевићу (1918.)

Dva muška hora (1918.)
1) Pod Jorgovanom на текст Алексе Шантића
2) Na Vardaru на текст Војислава Илића


Dvije anakreontske – за мушки глас и клавир на текст Ђуре Јакшића (1918., пр. 1920., Сплит [оркестрирано 1939.])
1) Pijem, pijem
2) Na noćištu


Na tekst P.P.Njegoša ": Dvije snahe "
1.Snaha Bana Milonjića
2.Snaha Anđelija



No, povodom Gotovca ne mogu da ne spomenem da ga sami hrvati smatraju Srbinom, jer pripada grupi tzv.splitskih Vlaja, stoji u hrvatskom tisku
Meštrović spada u red “vrhunskih vlaja”, poput Ive Tijardovića, Jakova Gotovca, Milana Begovića, Tina Ujevića ili Zdenka Runjića, koji su neizmjerno zadužili splitsku i hrvatsku kulturu...
http://www.slobodnadalmacija.hr/Ned...Type/ArticleView/articleId/72773/Default.aspx
 
Poslednja izmena:
No, taj Hrvat iz vremena Kraljevine Srbije obožavao je Srbe.

Gotovac je, kao Splićanin, tih godina komponovao više dela inspirisanih srpskim junacima i rečima

Čika Pera – корачница за клавир, посвећена Краљу Петру I Карађорђевићу (1918.)

Dva muška hora (1918.)
1) Pod Jorgovanom на текст Алексе Шантића
2) Na Vardaru на текст Војислава Илића


Dvije anakreontske – за мушки глас и клавир на текст Ђуре Јакшића (1918., пр. 1920., Сплит [оркестрирано 1939.])
1) Pijem, pijem
2) Na noćištu


Na tekst P.P.Njegoša ": Dvije snahe "
1.Snaha Bana Milonjića
2.Snaha Anđelija

0000200524_l_0_VgarIa.jpg


http://www.rodoslovlje.hr/clanci/zanimljivosti-iz-medija/jutarnji-list-vazno-je-zvati-se-gotovac

Dinastija Gotovčevih potječe iz sela Vinovo Gornje u središtu Dalmatinske zagore. Gotovčevi se u vrijeme izrade mletačkog katastra iz 1711. u Vinovu Gornjem, za razliku od drugih prezimena, ne spominju. ...Prvi se put u dokumentima prezime Gotovac pojavljuje u austrijskom katastru s kraja prve polovice 19. stoljeća. Iz tog vremena spominju se sinovi Mate Čule – Petar, Stipan i Toma Gotovac.​

http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=202267
Narodna legenda kaže da se Mate Čule iz sela Kljaka zaljubio u djevojku iz obitelji Ivićevih iz sela Vinova Gornjeg. Ivićka, čije ime nije poznato, bila je jedina nasljednica obiteljskog posjeda i bogatstva. Uskoro su se vjenčali. Čule se naselio u Vinovo Gornje, na veliko imanje Ivićevih. Odatle i prezime - Čule je došao “na gotovo” i postao Gotovac! Mate Čule je prvi Gotovac.

http://webcache.googleusercontent.c...zime+Čule&cd=2&hl=en&ct=clnk&client=firefox-a
Prezime su dobili po pretku harambaši koji je, po porodičnom predanju, u jednom okršaju s Turcima ostao bez uha i dobio nadimak Čule. Po Milici Grković, nastao je od starih srpskih imena Čudomir i Čudomil pa je imao i izvedenice Čuda, Čudan, Čudina i Čulko.

U "Karlovačkom vladičanstvu", M. Radeka beleži Čule - koji su jedna varijanta u nizu sličnih prezimena - i kao pravoslavne Srbe i kao katolike. Prema "Leksiku prezimena SR Hrvatske" (1976), Čulića i Ćulića, Čula i Ćula bilo je u raznim krajevima ove republike, previše da nabrojimo sva mesta.

Po svemu sudeći, Čulići/Čule su starinom od Ibra. Bilo ih je u Ribnici i Kruševici, gde su ih zvali Čulje, a slavili Sv. Mratu. Tamo su izumrli, ali ih još ima u Meljanici, Matarugama i Rasini. Ranije prezime im je bilo Pavlović.

Krv nije voda http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=14025361&postcount=34
 
Poslednja izmena:
Narodna legenda kaže da se Mate Čule iz sela Kljaka.. naselio u Vinovo Gornje, na veliko imanje Ivićevih. Odatle i prezime - Čule je došao “na gotovo” i postao Gotovac! Mate Čule je prvi Gotovac. [/indent]

Prezime su dobili po pretku harambaši koji je, po porodičnom predanju, u jednom okršaju s Turcima ostao bez uha i dobio nadimak Čule.
Po Milici Grković, nastao je od starih srpskih imena Čudomir i Čudomil pa je imao i izvedenice Čuda, Čudan, Čudina i Čulko.

U "Karlovačkom vladičanstvu", M. Radeka beleži Čule - koji su jedna varijanta u nizu sličnih prezimena - i kao pravoslavne Srbe i kao katolike. Prema "Leksiku prezimena SR Hrvatske" (1976), Čulića i Ćulića, Čula i Ćula bilo je u raznim krajevima ove republike, previše da nabrojimo sva mesta.

Po svemu sudeći, Čulići/Čule su starinom od Ibra. Bilo ih je u Ribnici i Kruševici, gde su ih zvali Čulje, a slavili Sv. Mratu. Tamo su izumrli, ali ih još ima u Meljanici, Matarugama i Rasini. Ranije prezime im je bilo Pavlović.[/indent]
E, ovo je pravi dokaz insinuacija u hrvatskom tisku da je i Gotovac od Srba;)- i haram-baše i Ibar i Mratindan kao slava, jedino bih komentaru Milice grković dodala stari srpski izraz za koji izgleda nije znala- da ćulav znači "onaj bez uva" ili (ušiju), odn.ćulavac..slično ćoravim, ćopavim itd...Tako da nadimak nije izveden od srpskog imena nego od srpskog prideva koji označava defekt dela.

Hvala,Mrkalj, bas je bilo dobro saznati.


Što se Vlaha tiče, to sam te Srebrenoj nabacio na logički volej.
Za razumne, dosta je, nisam sadista..a i nemam vremena za gubljenje.
 
Римский-Корсаков "Сербская фантазия"
(Фантазия на сербские темы, ор. 6, 1867, окончат. ред. 1889)


Od tog događaja pa do prihvatanja Čajkovskog da napiše svoj "Srpsko-ruski marš" prošlo je devet godina.

Povodom Rusa, nemoguće je preskočiti Puškina- "oca" ruske književnosti ;)

A.S. Puškin bio je čest gost srpskih književnih salona u Odesi .
180px-AleksandrPushkin.jpg


U vreme Puškinova boravka u Kišinjevu i Odesi, u ovim gradovima nalazili su se mnogi Srbi. Dok su u Kišinjevu, posle propasti Prvog srpskog ustanka, živeli u izbeglištvu sa porodicama mnogi ustanici, dotle su u Odesi, u srpskoj trgovačkoj koloniji živeli i stvarali brojni Srbi, zaslužni za kulturu svoje dijaspore i nove domovine, kao i naroda iz kojeg su potekli.

Kod Puškina, koji je u Kišinjevu živeo u kući grčkog trgovca Liprandija, dolazili su mnogi viđeni Srbi.

Sa Puškinom su se susretali ruski akademik, Srbin, Atanasije Stojković, rektor i profesor Univerziteta u Harkovu, vojvoda Jakov Nenadović, popečitelj unutrašnjih dela u Karađorđevoj Srbiji, sa sinom Jevremom, husarskim carskim oficirom, kao i Stefan Živković, književnik koji je Puškina upoznao sa delima Vuka Karadžića.
U Kišinjevu je u to vreme boravio i književnik Lazar Arsenijević Batalaka koji je učio decu bogatijih srpskih izbeglica. Ovde se Puškin upoznao sa Karađorđevim sinom Aleksom Petrovićem, ruskim carskim oficirom i njegovim sestrama i majkom. Najmlađoj Karađorđevoj kćeri, Stamenki, spevao je jednu od svojih "srpskih" pesama.
U svoje pesništvo uneo je legendarni i mitski lik vođe srpske revolucije, vožda Karađorđa.

U vreme boravka u Besarabiji, Puškin je išao i u Izmail, gde je bio u domu Srbina Nikole Slavića. Ovde je upoznao Irinu, rođaku Slavićevu, koja mu je pevala srpske narodne pesme, prevodeći ih na ruski.

Puškin je, posredstvom svojih prijatelja, 1823. godine prešao u Odesu u dom Jovana Riznića. Duša književnog salona bila je supruga Riznićeva - Amalija, koja je pripadala čuvenoj srpskoj grofovskoj porodici Nako iz Banata. U njenu čast Puškin je ispevao pesme posvećene "gospođi Riznić". Ove tople lirske pesme ušle su u sve zbirke Puškinove lirike, a njeni portreti crtani njegovom rukom, nalaze se u rukopisu "Evgenija Onjegina".

85_f1copy.jpg

Otmenost salona gospođe Riznić: rusko gospodstvo i žal za banatskim zavičajem
(crtež A. Puškina, uz rukopis "Evgenije Onjegina)

U brojnim susretima sa Srbima, Puškin se upoznao sa njihovom istorijom, narodnim stvaralaštvom i akterima ustanka.

preuzeto iz časopisa "Srpsko nasledje"...
http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1998/05/article-18.html

Пушкин је преводио српске народне песме на руски....А и писао!!!

Bilo bi lepo da neko pomogne i nadje te srpske pesme Puškina, ..ja za sada nađoh samo jednu:


Војвода Милош


Над Србијом смилуј се ти, Боже!

Растржу нас вуци јаничари,

Без кривице главе наше рубе,

Вређају нам и срамоте љубе,

Синове нам под силу одводе,

На поругу нагоне девојке

Да срамотне песме попевају

И играју игре муслиманске.

Старци су се с нама сагласили,

Престали су да нас умирују,

И њима је зулум дојадио

А у очи гуслари нас руже:

ІДокле ћете штедит јаничаре,

докле њине трпети ударце?

Или нисте Срби но чергари,

Ил сте бабе, а не мушке главе?

Остављајте беле дворе своје,

У велику идите пећину,

Ту се олуј припрема на Турке,

Ту дружину на оружје купи

Стари Србин, војвода Милошу.



Александар Сергејевич Пушкин

са руског превео:Милорад Павић

А уз мало гуглања, и ово ;)

Godine 1823. Puškin je bio premješten u Odesu. U Odesi u to vrijeme živi Srbin Jovan Riznić, direktor odeske opere, jedna od najuglednijih odeskih ličnosti, inače učenik Dositeja Obradovića. Riznićeva žena, mlada i lijepa Amalija, uvijek pomalo tužna zbog bolesti koja će je ubrzo savladati, bila je u središtu pažnje u odeskoj operi i društvu.
Jedan od njenih obožavalaca bio je i Puškin. Alimpije Vasiljević, savremenik i poznanik Riznićev, veli o njoj: »Riznićev dom u Odesi često je pohodio i veliki ruski pjesnik Puškin. Žena Riznićeva bila je Srpkinja iz Vojvodine. Ona je bila veoma lijepa i njenu ljepotu je
opjevao Puškin u jednoj divnoj pjesmi«-

Puškin je Amaliji ispjevao nekoliko pjesama.
Evo jedne pisane 1823. godine u Odesi:


Oprosti snove ljubomorne moje:
Ljubavi strasne nemir slepi, čudni,
Verna si mi, al' zašto reči tvoje
Vole da plaše moj um večno budni?
Sred pokolonika što za tobom lete,
Što želiš ti da draga budeš svima?
I prazne nade što daruje njima
Taj pogled tvoj, čes nežan, čas pun sete?
Zaslepivši mi um i misli moje,
U ljubav bolnu moju uverena,
Ne vidiš ti kad u toj pratnji strasnoj
Tuđ razgovoru, u večeri kasnoj,
Usamljen čamim izvan kruga njena.
Ni pogleda, ni reči nema tvoje:
Kad odlazim – sa strahom, s molbom mamnom,
Ne slede nikad tvoje oči za mnom:
Lepotica kad koja sa mnom staje
I dvosmislen povede govor svoj,
Mirna si ti, i šaljiv prekor tvoj
Ubija me jer ljubav ne odaje.
Kaži mi još: suparnik večni moj,
Zatekavši me s tobom usamljena,
Zbog čega tebe pozdravlja lukavo?
Ko ti je on, i kakvo ima pravo
Da tuguje i bdi pun ljubomore?
Bez matere i poluodevena,
Nasamo izmeđ' večeri i zore,
Što njega ti primaš u čase kasne?

No voljene sam i, kad si sa mnom sama,
Poljupci su ti tako puni plama,
I nežna si, a reči tvoje strasne
Tad iskreno su puni duše tvoje:
Tebi u, znam ja, smešne muke moje,
Al' voljen sam i mogu da te shvatim;
No ne muči me, mila, ja te molim,
O, ne znaš ti koliko silno volim,
I ne znaš kako ja duboko patim.


Daleko od Rusije i daleko od Puškina, Amalija Riznić je umrla tri godine kasnije, 1826. Puškina nije toliko pogodila vijest o njenoj smrti koliko saznanje da je tu vijest primio ravnodušno. Ipak, jedna tužna i topla pjesma bila je odgovor »Na smrt gospođe Riznić«:


Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom
Venula setna, zamišljena...
Na kraju uvela, i možda, nada mnom
Lebdela već je senka njena.

No neprestupna crta stoji izmeđ' nas;
Zalud sam staru ljubav zvao,
S ravnodušnih sam usta čuo smrtni glas,
Ravnodušno ga saslušao...

I eto koga ljubih dušom svojom svom
S toliko teških žudnji, nada,
S toliko bolnoga tugovanja za njom,
S toliko bezumlja i jada!

Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duši toj
Za senku koju smrt mi uze
Za sećanje na život nepovratni moj,
Ne nalazim ni bol ni suze.

Песме посвећене и инспирисане Амалијом на руском, уз цртеже даме и описе на
http://www.happypushkin.com/lady/amalia/
http://www.bibliotekar.ru/Pushkin/16.htm
Песма после њене смрти
http://www.philology.ru/literature2/jakobson-87g.htm

Кирилл Ковальджи сматра да су и неки стихови из "Евгенија Оњегина" везани за Пушкинову чежњу за лепом Српкињом Амалијом:
И, наконец, не о ней ли, об Амалии, в «Евгении Онегине»? —

Тебя уж нет, — о ты, которой
Я в бурях жизни молодой
Обязан опытом ужасным
И рая мигом сладострастным…

И еще: В «Путешествии Онегина» была строфа:

Я вспомнил речи неги страстной,
Слова тоскующей любви,
Которые в минувши дни
У ног Амалии прекрасной
Мне приходили на язык…

(Пушкин потом написал «У ног любовницы прекрасной», но всё равно в опубликованный текст не включил).
http://vilavi.ru/pod/190707/190707.shtml
 
Poslednja izmena:
180px-AleksandrPushkin.jpg


Ovde se Puškin upoznao sa Karađorđevim sinom Aleksom Petrovićem, ruskim carskim oficirom i njegovim sestrama i majkom. Najmlađoj Karađorđevoj kćeri, Stamenki, spevao je jednu od svojih "srpskih" pesama.
U svoje pesništvo uneo je legendarni i mitski lik vođe srpske revolucije, vožda Karađorđa.

.

O Karađorđu i njegovoj porodici, koja je živjela u gradu Hoćinu, oko trista vrsta udaljenom od Kišinjova, dosta je slušao od svojih poznanika.
Međutim, u pjesmi “Karađorđevoj kćeri” Puškin se nije bavio Karađorđem kao istorijskom ličnošću. Tipično romantičarski, on je zanemario jezgro istorijske istine i, zadržavajući se na samo nekim istorijskim detaljima, od Karađorđa stvorio romantičarskog junaka koji i
oduševljava, ali i užasava. Strašnom Karađorđu, pak, suprotstavio je njegovu anđeoski dobru šćer koja je “skrušenim životom” iskupila “pred nebom” surova djela svoga oca i ostvario tipično romantičarsko viđenje života kao takvog jedinstva suprotnosti u kome je nježnost rođeno dijete surovosti, nevinost rođena u grijehu.

Predstavljajući Karađorđa kao čovjeka koji je poprskan “svetom krvlju”, Puškin istovremeno ističe da je njegov junak ne samo strah i trepet za turski polumjesec, nego da je i “ratnik za slobodu”. Govoreći o njemu kao o čovjeku koji je sklon surovoj osveti, Puškin u isto vrijeme tom “užasnom” Karađorđu pripisuje očinsku nježnost i sposobnost da se raduje nad đečijom kolijevkom. Sve su to crte koje u tako stravičnom spoju samo još više izdižu nesvakidašnju, izuzetnu ličnost romantičarskog junaka.



KARAĐORĐEVOJ KĆERI


Strah meseca, slobode vojnik predan,
Divni i strašni otac tvoj,
Pokriven svetom krvlju, prestupnik i heroj,
I užasa je ljudi i slave bio vredan.
Nejaku te je milovao
Krvavom desnicom na srcu svojem vrelom,
Za igračku ti kindžal dao
Bratoubistva oštren delom.
I često je u sebi osvete budeć želju
Nad tvojom nevinom kolevkom bdeo nemo,
I novog ubistva udarac pripremo,
I gugut slušo tvoj, nimalo stran veselju.
Takav je bio on, do kraja mrk i tmuran.
Al’ ti si, prekrasna, svog oca život buran
Životom smirenim iskupila kod sveta;
Sa groba strašnog on se peo
Ko tamjan mirisan i vreo,
Ko čista molitva u nebo što odleta.

Puškin je čitao srpske narodne pjesme, a u njegovoj biblioteci nađene su tri zbirke Vukovih narodnih pjesama, “Vukov Rječnik”, “Novi Zavjet” u prevodu Atanasija Stojkovića…

Puškin je i sam ispjevao nekoliko pjesama po ugledu na srpsko epsko pjesništvo. Te pjesme su pisane u desetercu, a predmet im je I i II srpski ustanak. Kazivanje izbjeglih Srba bila su izvor Puškinove deseteračke “Pesme o Crnom Đorđu”.


PESMA O CRNOM ĐORĐU



Dva se vuka u jami ne grizu;
Sin sa ocem u špilji se gloži;
Sina kori Petar ostareli:
“Buntovniče, zlikovče prokleti.
Ne bojiš se ti Gospoda boga,
Sa sultanom zar zamećeš kavgu,
S beogradskim pašom da vojuješ?
Ili si se s dve rodio glave?
Sam propadni, mrski prokletniče,
Što Srbiju celu sahranjuješ?”
Mrgodno mu Đorđe odgovara:
“Jesi li se s umom oprostio
Kada laješ bez pameti reči?”
Još se gore Petar rasrdio –
Gore besni i još gore ruži;
U Beograd hoće da se krene.
Turkom da da nepokorna sina
I da javi gde se Srbi kriju;
Izlazi on iz pećine mračne.
Al’ je starca Đorđe dostigao:
“Povrati se, oče, povrati se.
Oprosti mi u ljutini reči”.
Petar njega ne sluša i preti:
“Biće tebi, proklet izdajniče!”
Pred njega je sin tad istrčao,
Do nogu se starcu poklonio.
No ne gleda Petar ostareli…
Opet ga je Đorđe pristigao,
Za kosu ga prihvatio sedu:
“Povrati se, Gospodom te kumim,
Ne teraj me na zlo ikušenje!”
Ljutito ga starac odgurnuo,
Krenuo se putem beogradskim
Gorko se je Đorđe zaplakao.
Potegao pištolj iza pasa,
Odapeo i odmah skresao.
Zavapio Petar posrćući:
“Pomozi mi ranjenome, Đorđe!”
I na drum se mrtav sropoštao.
Ode Đorđe trkom u pećinu;
Pred njega je majka istrčala:
“Šta je, sine, kamo oca tvoga?”
Surovo joj Đorđe odgovara:
“Za trpezom star se ponapio
Pa na drumu beogradskom spava”.
Ona se je jadu dosjetila:
“Da od boga proklet budeš crni,
Što pogubi roditelja svoga!”
Od to doba Petroviću Đorđe
Međ’ ljudima prozvao se crni.

И није згорег да подсетимо да је једна угледни Србин-дипломата, илирски гроф Сава заслужан што је Пушкинов предак са пијаце робља доспео у Русију.
...prvih godina XVIII vijeka trgovci robljem ugrabili su na afričkim obalama i jednog osmogodišnjeg crnog dječaka koji se zvao Abram. Njegova sestra Lagan dugo je izdaleka plivala za brodom koji ga je odnosio na pijacu robova u Konstantinopolj. Srpski diplomat i pisac Sava Vladislavić otkupio ga je i ustupio ruskom poslaniku u Konstantinopolju, a ovaj je malog Abrama poslao na dar ruskom caru Petru Velikom.
Abram, kojem je Petar Veliki dao svoje ime, a prezime Hanibal, i oženio ga ruskom plemkinjom, bio je prađed po majci velikog ruskog pjesnika Puškina. Puškin je znao za ovu neobičnu istoriju i u romanu Arapin Petra Velikog opisao tužnu sudbinu svog prađeda. Na neki način on se za pažnju ukazanu svom pretku odužio i Savi Vladisaviću, interesujući se –može se slobodno reći – tokom cijelog svog plodnog života za južne
Slovene (ili, kako ih je on nazivao polazeći od istočnog položaja svoje otadžbine, za “zapadne Slovene”), a interesovao se i za srpsku narodnu pjesmu, za srpske pisce, knjige, učeći srpski jezik, prevodeći s njega i ne propuštajući priliku da se upozna sa ljudima koji su u danima poslije sloma prvog srpskog ustanka u velikom broju prelazili kao izbjeglice u Rusiju...
 
Još jedan "susjed" -Franjo Ksaver Kuhač (1834. - 1911)
Žarko je želeo da bude srpski akademik, štampao dela na ćirilici , revnosno proučavao i zapisivao sve što je mogao da nadje o srpskoj muzici, komponovao SRPSKO ORO posvećeno Milanu Obrenoviću i.... neumorno pokušavao da uzme što više "forinti" za sebe i svoja dela, kako od srpske vlade i srpskih ustanova, tako i srpskih pojedinaca. :think:
Rodjen je i umro u Austrougarskoj carevini, verovatno u isusovačkoj porodici, s obzirom na ime koje je dobio po rođenju.

kuhac.jpg


Mnogo puta je Kuhač (kako u svojim spisima tako i u korespondenciji) izražavao svoju odanost prema srpstvu i prema srpskoj kulturi, uzdižući se iznad političkih trvenja i šovinističkih pogleda. Iskren hrvatski rodoljub, on je, kao pristalica ideologije Račkog i Štrosmajera o jedinstvu južnih Slovena, svoje romantičarsko rodoljublje širio i na ostale jugoslovenske narode, pogotovo na srpski.

Od 1861. godine, kada je prvi put došao u Beograd, on je više puta amo dolazio,'boraveći katkada i duže vreme. Najtešnje se tada srodio sa Josifom Šlezingerom- Jevrejinom iz Sombora, prvim kapelnikom »Knjažesko-srbske bande«- u Srbiji...Šlezinger je imao pristupa u najviše krugove — što mu je omogućilo da i Kuhača uvede u sredinu najmoćnijih.3
Tako je .. imao pristupa u srpski dvorski arhiv, u kojem je beležio i izučavao stare crkvene rukopise...

Druga jedna ličnost iz srpskog kulturnog života prošlog veka, Milan Milovuk, horovođa prvog »Beogradskog pevačkog društva « (1853), ... član »Srpskog učenog društva« (iz kojeg je izrasla potonja Srpska kraljevska akademija, današnja Srpska akademija nauka i umetnosti), bio je .. i predsednik Umetničkog odbora 1870. godine, kada je na sednici
(31. III 1870) saopšteno da su Kuhačeva dela poslata na ocenu ovome odseku...

...u srpskom muzičkom časopisu »Gudalo«, koji je 1886—1887. izdavalo Srpsko pevačko društvo »Gusle«, u Velikoj Kikindi, pod uredništvom predsednika Društva advokata Milana Petrovića....uredništvo je tražilo dozvolu da štampa u odlomcima ili nastavcima Kuhačev »Katekizam glazbe«.13
No Kuhač je smatrao da bi »probitačnije bilo da slavno društvo ,Gusle' dade cieli Katekizam ćirilicom štampati« ... »i ako bi društvo »Gusle« na to se odlučilo ja bi mu odstupio nakladno pravo s ćirilicom za sto forinti«.14

Svoju naklonost prema Srbiji Kuhač je izrazio i na taj način što je neobičnu svoju kompoziciju »Srpski oro« — neobičnu zbog toga što je pisana za četiri klavira u 16 ruku uz pratnju harmonijuma — posvetio knezu Milanu Obrenoviću, 1872. godine, upravo one godine kada je knez stupao na presto i kada je Kuhač bio podravnatelj Hrvatskog glazbenog zavoda.22

Svakako se nadao da će srpski vladar materijalno potpomoći štampanje ovog dela. Međutim, iz jednog pisma koje je Franjo Rački uputio Štrosmajeru saznajemo sledeće: »Kocha (koji se tako potpisivao pre dolaska u Zagreb, prim. S. Đ. K.) bi veoma počastili, da mu odgovorite, da ste primili poslan Vam ,Srpski oro', a dobro bi mu došli kakvih 30 for. ..«.23

Pošto je u duhu svojih nazora izdao 1878. godine prvu knjigu i na ćirilici, očekujući veći broj pretplatnika i interesenata, našao se u neprilici kada odziv nije bio onakav kakav je očekivao. Stoga je neumorno upućivao molbe za materijalnu pomoć knezu Milanu, a posebno kneginji Nataliji, srpskom ministru prosvete, »Srpskom učenom društvu«, Matici srpskoj , od raznih knjižara tražio obračune od prodatih primeraka, a kolegama muzičarima (Miti Topaloviću, Jovanu Pačuu) obraćao se za pomoć u propagiranju svoga zbornika-prvenca itd.

No mada Rački opet piše Štrosmajeru (6. I 1878) »Kocha više podupiru Srbi od nas. Zajemčeno mu je za tekst ćirilicom najmanje 600 pretplatnika, dočim od nas imade ih dosada jedva sto«,24 — ..

...Kuhač je 1. VI 1896. godine Akademiji ponudio na otkup Šlezingerovu muzličku zaostavštinu za 500 forinti.25
Ponuda je prihvaćena, te se ostavština, koju je uredno sredio, i danas čuva u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti.


Pomalo neobičnu svetlost na karakter i ambicije ovog neumornog istraživača folklora baca njegovo uporno nastojanje da bude izabran za redovnog člana »Srpske kraljevske akademije.

U toj želji i nadi, on se 1886. pismima obraća ne samo ministru prosvete Milanu Kujundžiću, da bi on delovao na kralja Milana, nego i samoj kraljici Nataliji (kako bi i ona uticala na kralja), pa čak i njenoj dvorskoj dami — da bi ona posredovala kod kraljice!

Kuhač je zapisao i objavio stotine srpskih napeva koje je sakupio

(Jugoslovenske južne popevke, zbirka)
Već po tome što su se u njegovoj zaostavštini sačuvali neki dokumenti iz srpske muzičke -prošlosti koji se drugde ne mogu naći, Kuhačevo delo mnogo znači za srpsku istoriografiju. .... i na samrtnoj postelji brinuo za srpske napeve i pitao se ko će njegov rad nastaviti.. 27

Prema članku Stane Djurić-Klajn u »Arti musices«, 9/1—2, Zagreb, 1978.
http://www.scribd.com/doc/35741992/FRANJO-KUHAČ-U-SRBIJI-SA-SRBIMA
 
Još jedan "susjed" -Franjo Ksaver Kuhač (1834. - 1911)
Žarko je želeo da bude srpski akademik, štampao dela na ćirilici , revnosno proučavao i zapisivao sve što je mogao da nadje o srpskoj muzici, komponovao SRPSKO ORO posvećeno Milanu Obrenoviću i.... neumorno pokušavao da uzme što više "forinti" za sebe i svoja dela, kako od srpske vlade i srpskih ustanova, tako i srpskih pojedinaca. :think:
Rodjen je i umro u Austrougarskoj carevini, verovatno u isusovačkoj porodici, s obzirom na ime koje je dobio po rođenju.

Mucilo me je njegovo cudno ime, ali sam uspela da razrešim misteriju.Franjo Ksaver Kuhač je bio Nemac koji je slavenizirao prezime (preveo sa nemačkog), a rođen je kao Franjo Ksaver Koch.
"Roditelji su mu bili podrijetlom Nemci,a obitelj se zvala Koch.To je ime nosio i Kuhač do 37.godine života." piše Josip Andreis u "Povijesti glazbe", knjiga 4, Zagreb, 1974.g., str.256
 
U Becu ,1815 godine, sreli su se Vuk Karadzic i Franc Mirecki, poljski (pretezno operski) kompozitor i dirigent. Rezultat druzenja bile su srpske pesme, notirane i harmonizovane za glas i klavir i štampane u Vukovoj zbirci.

"Glasove je ove slozio (kao sto narod pjesne pjeva) i na klavir ugodio G. Franc Mirecki (Poljak)."- piše Karadzic u predgovoru.

Wincenty Franciszek Mirecki (1791-1862),
119_rs.jpg


In 1814 he went to Vienna, ... he studied composition and piano with J.N Hummel; for composition he also took advice from I. Moscheles, A. Salieri, J.P. Pixis. He went to many concerts, and got to know pieces by composers such as L. van Beethoven, C. Czerny, M. Clementi, and a number of Italian operas (D. Cimarosa, G. Paisiello, G. Rossini, G. Donizetti).
Kritičari kažu da mu je stil u operama blizak Rosinijevom stilu, a iskustvo u harmonizaciji srpskih melodija posluzilo mu je kasnije u harmonizovanju poljskih narodnih melodija.


Svih sest srpskih pesama koje su objavljene u drugoj knjizi iz 1815 g. i koje pretstavljaju prve savremenom notacijom zapisane svetovne melodije u srpskoj muzici , Mirecki je harmonizovao za klavir.
A to su:

"Ona je moja, te moja" (Pod noc podje niz polje),
"Sila ljubavi" (Kolika je Jahorina planina, zlato!),
"Kad vec polaze svatovi" (Odbi se grana od jorgovana),
'Kod kraljeve kuce" (Kralju, svetli kralju!),
"Ovcar i devojka" (Zaspala devojka drenku na korenku) i
"Kad se ustaje u slavu" (Ko pije vino. . .).


Njegova harmonizacija ne ide dalje od krutog skolskog sablona. Medjutim, u pogledu metra ritma i tonaliteta zapisi Mireckog su verovatno tacni, jer i danas, posle vise od sto godina, te iste pesme zabelezili su nasi melografi sa malom razlikom. Te razlike se mogu objasniti promenom koju cesto izvode razni pevaci, velikim vremenskim razmakom, seljenjem melodije iz pokrajine u pokrajinu, ali isto tako i ne suvise izostrenim osecanjem Mireckoga za duh nase narodne melodike i ritmike. No uzevsi u obzir da je Mirecki bio profesionalni muzicar koji je morao tacno da belezi i da su razlike izmedju njegovih i kasnijih zapisa male, moramo zakljuciti da su pesme zabelezene tacno onako kako ih je Vuk pevao, tj. onako kako ih je u ono vreme i u onim krajevima narod pevao.

(iz teksta S.Dj.Klajn)
http://srcekrajine.net/diskusije/index.php?topic=1527.0
 
Poslednja izmena:
Najveći pesnik nemačkog roda J.W.Goethe toliko je cenio i voleo srpsku narodnu poeziju da je tečno naučio srpski jezik ne bi li više uživao u njoj...

I Gete, pisuci o nasim narodnim pesmam, uocio je da "one teku jednostavnim tonovima koji se ne mogu uhvatiti u pravilnu muziku". To je pisao povodom prevoda srpskih narodnih pesama gospodjice fon Jakob.
Jos vise se odusevio nasim narodnim melodijama kada je, u Gerhardovu prevodu, ucitelj muzike u Becu Jozef Marija Volfram, 1820 g., izdao zbirku "Sest srpskih narodnih pesama za glas i klavir".


Volfram je bio talentovano dete.Studirao je i filozofiju uz muziku, a život mu se odvijao pretežno na relaciji Prag-Beč.Komponovao je opere, zingšpile,simfonije, solo pesme i klavirsku muziku.

WOLFRAM Joseph Maria (1789-1839)

“Sechs Serbische Volkslieder gedichtet von W. Gerhard, für Singstimme mit Begleitung des Piano Forte in Musik gesetzt und Sr. Excellenz dem Herrn Staatsminister von Göthe ehrerbietig gewidmet von Jos. Wolfram. 3te Samlung. Eigenthum des Verlegers. Preis 8 gr. Leipzig, bei Friedrich Hofmeister. 1303”. Pl. N° 1303, 7 pp. inc. in-4 oblungo per canto e pianoforte. Bel frontespizio calligrafico. Qualche brunitura. Esemplare molto buono nel complesso. Prima Edizione. 1820 c.

20080507141104765385404.jpg



Još:
http://de.wikipedia.org/wiki/Joseph_Maria_Wolfram

Interesantno je napomenuti da je uporedo sa Volframom srpske narodne pesme u istom prevodu komponovao August Polenc, za istoriju muzike inace malo znacajan kompozitor
 

Back
Top