Da ti spale kuću, pobiju decu, tebe siluju, koja bi bila tvoja priča?
Kada se 90. zakuvalo ja Balkanu, ja sam već neko vrijeme živio u Londonu pa otišao na godinu dana u Australiju i opet se vratio u London. Tokom mog boravka u Australiji, krajem 89. imao sam noćne more. Nekoliko puta se ponavljao isti san. Ustajao bih sav uznemiren i preznojen. U tim snovima je uvijek bilo rata, ali ne onog rata tipa prvog ili drugog svjetskog, u kojemu se znalo ko ti je spoljnji neprijatelj, već je uvijek počinjalo sve među prijateljima, ljudima iz istog kraja, susjedima. U jednom snu, dok sam sa nekim (neodređenim) susjedom sjedio ispod drveta u nekakvom šljiviku, on se bez da sam ga isprovocirao, povukao iza mojih leđa, nasmijao se kao što se prijatelji smiju s prijateljima, a onda od nikud izvadio pištolj, stavio mi ga na potiljak i opalio metak u glavu.
Iste sedmice drugi san, takođe sam s ljudima koje poznajem ali smo svi odjednom kao u zatvoru. Zidine zatvorskog kruga su visoke a stražari oko nas naoružani. Odjednom smo svi počeli da se penjemo ka vrhu zidina, u bijeg, a stražari su se tad pojavili u pravom svjetlu; bili su to oni isti Nijemci-fašisti koji su počeli da osipaju paljbu po nama. Samo što sam uspio da skočim na vrh zida jedan metak me je pogodio u stomak.
...
90-te sam se vratio u London a onda sam otišao u selo da posjetim roditelje. U selu su se podigli muškarci i organizovali nekakav skup SDS-a ili nešto slično. Kroz selo su sa šahovnicama i usklicima u autima prolazili Hrvati iz obližnjih sela ... Kad sam odatle otišao kući, kod roditelja, rekao sam ocu šta sam sanjao i rekoh mu da će se ovo ludovanje završiti ratom. Komšije će s komšijama ratovati.
...
On me skoro ismijao i reče kako to nije moguće.
————————————————-
Vratio sam se u London, negdje u avgustu, ili tako nešto, a u Sloveniji je nakon mjesec ili nešto, ne sjećam se, već počeo rat. Kada je rat počeo u Bosni, našao sam se za tren pred iskušenjem: Šta će biti ako mi ubiju roditelje, siluju i ubiju sestru i slično?
Nisam dugo bio u dilemi, samo onoliko koliko sam mogao pomisliti o tom scenariju. Pitao sam sam sebe da li ću ići da ih osvećujem? Pomislio sam samo na tren o tom nemilom scenariju a onda sam ga odbacio i rekao sam sebi, ako je njihova Sudbina da umru na taj način ja se ne mogu miješati u to. Ali sam takođe rekao da ja imam dovoljno Savjesti da ne jurim za pravdom i osvetom, jer ako samo i pomislim na osvetu i pravdu, već sam postao isti kao oni koji bi izvršili zločin nad mojim najbližima. Kategorično sam rekao ne, neću da nastavljam lanac kojemu kraja neće biti. Svako mora preuzeti odgovornost za sopstveno učešće u realnosti. Tad sam istinski morao izvagati ljude i njihovu svjesnost, rodbinu, moje krvne veze i ljude koji su mi braća i sestre po Bogu. I bio sam tužan u ime svih, što ne umiju vidjeti zlo koje je kao korov izraslo u njihovim “srcima”. Shvatio sam da me niko neće slušati ako im kažem da put kojim su namjerili neće im donijeti ništa dobro. Znao sam tad već da bi me proglasili izdajnikom jer eto, neprijatelje nazivam braćom i sestrama. Vidio sam čitav scenario... ali ga nisam htio prihvatiti za svoju realnost. Ostao sam izvan blata... neokaljanih ruku i duše.
...
Prošlo je od tad 18 godina kad sam se probudio u Bogu. Ne čudi me sad da jesam. Ja sam svo vrijeme rata tugovao za ljudima, tugovao sam jer im nisam mogao došapnuti da stanu, da ostave oružje, da ga nikad NIKAD nisu ni trebali u ruke uzeti... a danas Vi još uvijek pričate o osveti...
Sad bih trebao tugovati nad vašim ludilom.
Ali odraslih. Svako mora odrasti u sebi. Ja činim onoliko koliko je u mom domenu da ukažem na istinu. Toliko imam i volje i znanja.
Za ostalo svako mora preuzeti odgovornost na sebe.
