Quantcast

Emil Sioran

OliVera70

Zainteresovan član
Poruka
327
Brevijar poraženih
1.

Pun žara i gorčine tragao sam za nebeskim plodovima, ali uzalud. Dizali su se u tko zna koje nebo, dok su se za njima pružale moje ruke željne njihova obilja. Grane svodova spuštale su se nad nade naših molitvi. A kad su ove utihnule, grane su izgubile plodove. Na nebu ništa ne cvjeta niti se razvija plod. Budući da kod kuće nema nad čim bdjeti, Bog iz dosade pustoši čovjekove vrtove. Ne, neće me zaslijepiti pogled na zvijezde. Dovoljno sam svjetla izgubio prosjačeći po visinama. Sit svih nebesa, prepuštam svoju dušu milosti svjetovnih ljepota.

o-r.jpg
 

OliVera70

Zainteresovan član
Poruka
327
image.jpg


70.

Hoćeš li uspjeti ugušiti negativni usud koji te mori? Nikad! Hoćeš li iskorijeniti bolest koja proždire ritam tvojega disanja? Nipošto.
Hoćeš li i dalje gorčinu osjetila uzdizati u bit svojih pitanja? Uvijek. Ne želiš li formulu nepopravljivosti iscijediti u blagost vjerovanja? Ni govora. ... U tvojoj krvi uživa talogzvan Nikada, u tvojoj se krvi otapa vrijeme, a obrnuta te litanija spašava od utapanja u iskupljenju. Vrag krišom ulazi u Božje oko, a ti mu slijediš i sjenu i trag...


Pariz, 1941-1944.
Hotel Racine
Ulica Racine
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Uz čitanje svojih stihova, a poneki je čak i dobro otpevao, američki pesnik Čarls Simić (Beograd, 1938), nakon gostovanja u Sarajevu, gde je primio nagradu Bosanski stećak, Mostaru i rodnom Beogradu, gostovao je i u Novom Sadu gde se sat i po družio sa publikom u Kulturnom centru Novog Sada. Gostovanje u Srbiji organizovao je izdavač njegovih dela, Arhipelag iz Beograda u čijem su izdanju objavljene 2008. godine Alhemija sitničarnice, a nedavno izbor poezije Iščekujući presudu.
Kad čitalac ovako, na jednom mestu i među jednim koricama ima priliku da sagleda pola veka pesnikovog bivanja u svakodnevici ima osećaj isti kao kada zaviri u Kornelove kutije.

* Kad ste pisali o kutijama Džozefa Kornela, umetnika ste uporedili sa Emili Dikinson. Rekli ste da oboje „žive unutar zagonetke“ i da su njene pesme, kao i njegove kutije, mesto gde se čuvaju tajne. Koja je vama lično, najznačajnija pesma ove velike američke pesnikinje?

– Znate onu Ima neka kosa svetlost u zimsko popodne…

* …koja tišti kao u katedrali teret poja…

– Da, upravo ta. Znate, imanje na kojem je ona živela je u istim predelima kao i mesto u kojem ja sada živim. I znate, znam kako izgleda ta „kosa svetlost“! To vam je vrlo čudno popodnevno sunce, negde oko tri sata popodne se već pojavi. Emili je čudesna pesnikinja. To je tačno ta svetlost i sjajno opisan trenutak.

* Ona je celog života pisala poeziju. Iako joj je tek nekoliko pesama objavljeno za života, na hiljade stihova je nađeno nakon njene smrti. Kažete da će vama u Americi iduće godine biti objavljena knjiga – pedeset godina vaše poezije. Pišete poeziju, dakle, više od pola veka. Šta je poezija za vas?

– Moja me je majka nekoliko puta pred smrt u pismima pitala: „Sine, da li još uvek pišeš pesme?“ Prve pesme sam napisao nekoliko meseci pred kraj gimnazije. Imao sam dva prijatelja sa kojima sam često raspravljao o literaturi, a njih dvojica su pisali pesme. Pomislio sam: pa mogu i ja da napišem koju pesmu, čak i bolje od njih. Naravno, kad sam napisao te prve pesme i podelio ih sa njima bio sam, pred njima, oduševljen samim sobom, a isto veče kad sam došao kući i ponovo ih pročitao onako „sam sa sobom“, bio sam zgrožen. Razmišljao sam i shvatio da moram puno da čitam, da pokušavam da shvatim poeziju, da saznam više… Odlazio sam u biblioteke i čitao i pisao pesme – neke su mi se sviđale, a opet neke mi se i nisu sviđale. I tako narednih 50 godina. Ali, uvek sam imao osećaj da moram nešto u pesmi da popravim, da nešto fali. Čak i kad objavim knjigu, pronađem nešto što bih izmenio, makar neku reč. Verovatno ću i kad budem u kovčegu onako krišom nešto popravljati. To je opsesija. Poezija je opsesija. To je moj život.

* U jednoj od pesama kažete: „Onda je došla istorija“, a u eseju: „Kada se rat završi onda čovek i nema šta drugo da radi nego da počne nešto da izmišlja“. Rođeni ste neposredno pred Drugi svetski rat, sećate se prvih bombi koje su pale na Beograd. Možete li nam nešto reći o tom susretu istorije i mašte u vašim stihovima?

– I kad sam bio dete imao sam puno mašte. Uvek su mi govorili da nešto fantaziram. Mašta je potrebna da bi se razumela mnoga filozofska pitanja – o vasioni, o smislu života i sva druga. Ali, to nije ona mašta – sediš u nekom ćošku i kao nešto maštariš. Nisam imao lak život. Počelo je u okupiranom Beogradu, bilo je gladi, pa savezničko bombardovanje, zatim emigracija. Taman kada smo stigli u Ameriku i tamo su počeli da se ređaju razni američki ratovi. Srećom u vojsci sam bio u jednom kratkom periodu pre 1963. kad je bilo mirno, ali moj brat je bio u Vijetnamu, a kasnije je moj sin mogao da zaglavi u „bušovom“ prvom ratu. Stalno neki ratovi i danas kada čujem da negde bombarduju ja jako dobro znam kako to izgleda. Bilo bi monstruozno da ne obraćam pažnju na to jer u ratovima uvek stradaju nevini. Jeste, s jedne strane je mašta a sa druge ovaj krajnje realni svet koji svi živimo i koji ne mogu da zaboravim kad pišem poeziju.

* Kad se sada čita ovaj izbor vaše poezije u knjizi „Iščekujući presudu“ u kojoj su pesme iz zbirki poređane hronološkim redom, čini se kao da se sve više i više bavite „angažovanim temama“?

– Još sam pre dvadeset godina rekao sebi da neću da pišem više o ratu, politici… Umoran sam od svega toga. Dosta. Hoću da pišem o pticama koje, inače, jako volim. Ali, ne daju ti mira. Stalno te nerviraju. Stalno ratuju. I onda vidim da opet pišem o tome – iz iritacije, umora… iz očajanja. Nekako, strašno mi je kako se sve gluposti uvek ponavljaju. Sve pametno, nekako, kao da se izgubi, a najveće gluposti iz istorije se stalno ponavljaju i iskrsavaju ponovo. Stalno se ponovo okružujemo istom vrstom ljudi, budalama i zlikovcima.

* Pored stihova, uvek ste pisali i eseje i to o značajnim umetnicima i piscima. Pre nekoliko dana je na sajtu Peščanika objavljen vaš esej „Filozof nesanice“ povodom sto godina od rođenja Emila Siorana. Nedavno ste postali i bloger, da li je to za vas novi prostor za osvajanje slobode?

– Ozbiljni, književni eseji se duže pišu, kao taj o Sioranu. A blog, pa za njega ne treba više od sat, dva. Jednostavno napišete tekst o nečemu o čemu razmišljate. Na blogu pišem o raznim stvarima o kojima razmišljam noću dok se prevrćem po krevetu i ne mogu da zaspim. Znate, ja isto kao što je i Sioran, patim od nesanice. To jeste bolest, ali čovek se na to navikne. Jedino što to vreme nespavanja treba nečim ispuniti. Često napišem blog o nekim stvarima zato da ne bi o njima morao kasnije da mislim, da ih prosto, na taj način, izbacim iz sebe. Inače, poznavao sam Siorana. Bio je veliki filozof koga ljudi, čini mi se, ne čitaju onako kako bi trebalo da ga čitaju i hteo sam da napišem nešto o tome.

Naravno, blog je nešto drugo. Upravo sam na blogu objavio priču o masovnoj pojavi zatvaranja biblioteka po Americi. Gradske uprave više nemaju para za održavanje, političari ne smeju da povećaju takse, nemaju novaca pa se tamo sada masovno otpuštaju policajci, vatrogasci, nastavnici… i zatvaraju biblioteke. To je strašno za videti jer su obično biblioteke smeštene u lepim starim zgradama koje su u sretnija vremena, kad je novaca bilo, lepo održavane, a njihov fond je, takođe, značajan. To su, a ima ih po svim manjim gradovima, odlične biblioteke. I sad to stoji zatvoreno, katanci na vratima, a vi mesecima kroz prašnjave prozore posmatrate knjige koje su još uvek tamo na policama. Knjige stoje a više niko nije sa njima. To je strašno za videti. Knjige koje više niko ne drži u rukama.

Kako je poezija preživela

Kažu da je opasno da mladi čitaju poeziju: počeće da maštaju, postaće lenji, neće hteti da idu u vojsku. I pored toga što se o toj opasnosti poezije po mladež pisalo kroz čitavu istoriju, evo je, ipak poezija opstaje. U poeziji ima nešto vrlo jako, tj. ima nešto u čoveku što se njemu jedino u lirskim pesmama kaže. Poezija živi od onih najintimnijih trenutaka pojedinaca koje nijedan čovek ne može da podeli ni sa kim osim upravo sa poezijom. Predviđam joj i veliku budućnost. Sve ostalo propada oko nas, ali poezija ne.
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
104.916
Fudbal s glavama mrtvaca

U dvadesetoj je godini mladi Cioran posjećivao bordele i knjižnice. Njegovi su omiljeni autori Shakespeare, Dostojevski, Čehov. Fasciniran je ekstremima. U filozofiji želi biti Schopenhauer ili ništa. Svoju prvu knjigu Na rubovima očaja piše u stanju nalik deliriju. Zaklinje se sam sebi da neće napisati više ni retka; već se gnuša književne komedije. Njegove kronične nesanice nalik su pozivu da napusti svijet, čiju je prazninu odveć dobro saznao.
Kad govori majci o očaju koji ga obuzima i ludilu koje mu prijeti, ona odgovara: ''Da sam znala, abortirala bih''. Ta je rečenica poput otkrića: ''To me je uvjerilo'', kaže on mnogo godina poslije, ''da sam plod slučajnosti i da sam ništa. To je uostalom razlog da nisam bio sposoban stvoriti istinsko književno djelo''.
Nemaju svi tu sreću da mladi umru. Sin rumunjskog svećenika, Cioran je rođen 1911. u Rasinariju, na granici Austro-Ugarskog Carstva. Prisiljen je upisati se u vrijeme, imati biografiju, pa čak osjetiti i slavu, vrhunac poruge, za nekoga ko se poigrava aforizmima, nekoga ko je fasciniran mrakom, lijenčinu koji sebe smatra najnezaposlenijim čovjekom Pariza: ''Samo ***** bez mušterija radi manje od mene''. ''Imam čudan osjećaj'', piše u dvadeset i drugoj godini, ''da sam u ovim godinama postao specijalist za problem smrti''. Nikad niste prerano zreli za to područje. Zamjera filozofiji da su je stvorili ''ljudi bez temperamenta i bez sadržaja'', uz iznimku Schopenhauera i Nietzschea, ljudi koji nisu svjesni bijede vlastitog Ja. Otada će učitelj morbiditeta govoriti svojim učenicima da bolest nagriza sve pa i sam princip identiteta, hvalit će zasluge sifilisa: već namjerava ucijepiti bližnjima virus raspadanja.
Bratu Aurelu, koji mu otkriva svoju monašku vokaciju, ukazuje, demonskom žestinom, apsurdnost svake religije i dodaje: ''Ako i nakon što si čuo moje razloge ustraješ u odluci da se zamonašiš, nikad ti neću više uputiti nijedne riječi''. Umjesto manastira Aurel će upoznati sedmogodišnju komunističku robiju.
Nakon što je završio studije filozofije raspravom o bergsonovskom intuicionizmu, mladi Cioran dobija krajem 1933. godine stipendiju za Berlin. Jedinstvena šansa da prati preobrazbu cijelog jednog naroda u ''fanatično mnoštvo''. ''Počeo sam'', piše on poslije, ''studirati budizam kako se ne bih zarazio, kontaminirao hitlerizmom''. No njega privlači sve što je pretjerano: tako će uprkos svemu podleći ''čudesnoj pomami podčinjavanja'' koja je suština rumunjskog nacionalizma. O toj kratkoj ideološkoj devijaciji, koju sebi nikad neće oprostiti, treba pročitati izvrstan esej Gabriela Liiceanua. Da li valja u njegovom kasnijem apsolutnom skepticizmu vidjeti bezgraničnu grižnju savjesti? Možda.
Nakon toga pada u vrijeme, Cioran će biti imun na sva vjerovanja, prošla, sadašnja i buduća. Svom bratu Aurelu piše 1936. godine: ''Katkad se pitam kako sam mogao napisati Preobražaj Rumunije. Svako učestvovanje u hirovima vremena prazno je uznemiravanje. Ako čovjek želi sačuvati ma i trunku ljudskog dostojanstva, mora zanemariti svoj status savremenika. Bio bih sada mnogo dalje da sam to shvatio u dvadesetoj''.
Nastavak već pripada legendi: dolazak u Pariz 1937. sa stipendijom, mali namješteni hoteli Latinskog kvarta, dani provedeni u Café de Flore uz Jean-Paula Sartrea – nikad se nisu obratili jedno drugome – užitak da biciklom krstari Francuskom i odluka 1947. u Diepu, dok je prevodio Mallarméa na rumunjski, da će ubuduće pisati na francuskom jeziku.
''Koliko kafa, cigareta i rječnika da napišem jednu rečenicu na tom, za moj ukus nepristupačnom, suviše plemenitom i otmjenom jeziku'', priznaje on. Neki kljakavi Baskijac, erotoman i manijak, upućuje ga u finese francuskog jezika, otvorivši mu pakao svoje knjižnice i vukući ga prostitutkama Montparnassea: osjeća skoro perverzni užitak ispravljajući njihov pogrešni francuski. No kad mu Cioran bude čitao prve stranice svog Kratkog pregleda raspadanja, brzo će zadrijemati.
Cioran prolazi i školu moralista i splenetika od Chamforta do Madame Marie Du Deffand i kaže samome sebi: ako je Pascal mogao prepisati sedamnaest puta svoje Provinciales, onda on, stranac, također može načiniti neki napor. Četiri puta prerađuje Kratak pregled raspadanja koji će objaviti Gallimard 1949. godine, a pozdraviti Maurice Nadeau u Combatu ovim riječima: ''Evo stigao je onaj kojega smo očekivali, prorok logorskog vremena i kolektivnog samoubistva, onaj kojemu su svi filozofi ništine i apsurda pripremili dolazak, iznimni glasnik zle vijesti''. Za zlu vijest bit će nagrađen nagradom Rivarol, jedinom nagradom koju je Cioran ikad prihvatio. A kad mu je Albert Camus rekao: ''Sada se morate uključiti u tok ideja'', pomislio je: ''Odjebi!'' ''Shvaćate, on će meni dijeliti lekcije, svojom kulturom učitelja'', povjerava se on Liiceanuu; ''pročitao je ponekog pisca, ali nema ni mrve filozofske kulture i on mi kaže: sada… kao da se obraća đaku. Otišao sam. Bilo je to za mene veliko poniženje''.
Na pragu starosti Cioran će pristati na nešto što je vazda odbijao: davati intervjue. Neće izbjeći općem pravilu da svi veliki ljudi umiru u stanju prostituiranja, to im je usud. ''U starosti'', bilježi on, ''padamo iz sramote u sramotu i, što je skandalozno, čak i uživamo u tome''. Zacijelo, možemo zažaliti da se nije ubio progutavši neki od svojih aforizama, ali kojega li užitka nastaviti s njim razgovor pabirčeći po njegovim pričanjima koja su sabrana u izdanju Gallimarda: prisjeća se prijateljstva s Ionescom, Beckettom, Michauxom. Objašnjava zašto je put koji propovijeda budizam njemu nedostupan. On se, naime, ne može ničega odreći. Brani se da nije nihilista – više voli naziv skeptika, ''premda sam lažni skeptik''. Ponavlja ideju da Bach dovodi u pitanje ništinu drugoga svijeta i povjerava nam da voli pisati uz cigansku muziku. I na kraju priznaje: ''Što više starim, sve sam bliži svojim korijenima: rumunjski seljak ima pravo, u ništa ne vjeruje, smatra da je čovjek izgubljen i da se tu niša ne može, osjeća se pregažen historijom… Zapravo moje intelektualno obrazovanje nije mi nimalo koristilo!'' Cioran se prisjeća da je kao dijete igrao fudbal s glavama mrtvaca. Možda ništa drugo nije ni činio cijeloga života.

Roland Jaccard
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Kako nas je samo priroda loše zamislila.
Kovati više planova od istraživača ili varalice, a ipak biti
načet u samom korenu volje.

Istančanost je znak nedostatka vitalnosti, u umetosti, u ljubavi,
u svemu.

Saživeti se sa bićem i pogoditi mu ton je najteža stvar na svetu.



Duh napreduje samo ako ima strpljenja da se vrti u krug, to jest
da produbljuje.

Onaj ko se previše bunio ima još snage samo za razočaranost.

Nemoguće je radovati se samo zato što smo živi, tužni smo, naprotiv,
čim otvorimo oči.Opažanje nas čini sumornima.
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Potisnuo sam sva svoja oduševljenja; ali ona su i dalje tu, ona su
moje zalihe, moj neistrošeni fond, moja budućnost, možda.



Duh provaljen lucidnošću.

Čovek sklon strepnji izmišlja svoje strahove, a zatim se na njih
navikne; on je papučar vrtoglavice.

Mudrac je neko kome je ispod časti da se nada.

Nemoguće je dokazati da je bolje biti nego ne biti.

Čim pomislim da se nečeg latim, makar i za trenutak, ponestane mi
hrabrosti, osipam se.
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
104.916
Epopeja nesanice

Markiza du Deffand liječila je svoju nesanicu čitajući Voltairea, a Cioran je zabavljao svoju čitajući Madame du Deffand. „Bože moj, kako ste sretni i u dobrom društvu kad ste sami sa sobom!“, pisala je ona svom (veoma uglednom) korespondentu. Jer daleko od Ferneya, u svojoj sobi u ulici Saint-Dominique, bila je bez prekida u kandžama užasne zvijeri, monstruma bez lica kojeg nazivamo dosadom, i koja istodobno izaziva i zamaranje i prazninu misli. Cioran je vjerojatno osjetio istu ljubomoru kao i markiza prema Voltaireu. „Životom mi je dominiralo iskustvo dosade. Upoznao sam taj osjećaj još u djetinjstvu“, priznaje on 1977. Dodaje da je to bila svojevrsna „vrtoglavica“: „Otkrivanje univerzalne beznačajnosti“...

Da li misao o slabosti vodi u slabost misli? To preokretanje genitiva bilo je specijalnost profesora filozofije u Francuskoj pedesetih godina. No oni su jedva poznavali Ciorana, koji je stupio u parišku književnu republiku knjigom Kratak pregled raspadanja, a koji se mogao visoko plasirati u šampionatu pesimizma, odmah iza Propovjednika i Schopenhauera. Očajanje je dolazilo iz Bukurešta. Često se to događa u geografiji osjećaja: velike melankolije dohode s Istoka, a obećanja blistaju na Zapadu. Svojevrsni rumunjski Pascal nastanio se na obalama Seine. Susretao je katkada jednog drugog mračnog emigranta, porijeklom iz Irske, koji je „uvijek odavao utisak kao da je pao s mjeseca“. Taj rastreseni prolaznik zvao se Samuel Beckett i nagovještavao je zlu vijest: nema smisla očekivati Godota…

Tokom boravka u Diepu 1947. Cioran je odlučio pisati na francuskom. Vidio je u tome najbolji način „emancipiranja“. Osim toga činilo mu se da je Voltaireov jezik „idealni idiom da se delikatno izraze dvosmisleni osjećaji“. Prihvaćanje francuskog jezika donijelo mu je isto toliko sreće koliko i muke. „Stranac sam pred policijom, pred Bogom, pred sobom“, reći će on, smatrajući da mu je jedina „domovina“ jezik na kojem se izražava. Ipak, šesnaesti arrondissement ima za njega izgled provincije, a Luxembourški park postaje njegov vlastiti park. Cioran mnogo šeta Parizom. Nastavio je tradiciju književnosti koja šeta unaokolo. Jer misli i sjećanja naviru dok hodamo. Kao u kineskoj poslovici: „Kada jedan pas laje na sjenku, hiljadu pasa pretvara je u stvarnost.“

U tome je čitav Cioran, od svoje rumunjske mladosti do posljednje knjige Priznanja i prokletstva. To možemo čitati kao epopeju nesanice: „Jedina forma heroizma kompatibilna s posteljom.“ Cioran, to je neprestani paradoks, trvenje između „iskušenja postojanja“ i želje ili bunila, suprotnog. „Svaki put kad mi se nešto učini još mogućim, osjećam da sam omađijan.“ Privremeno se bio izliječio od svojih crnih misli „obilazeći Francusku“ na biciklu. Bicikl kao lijek… Ali i humor koji „ruši anđele“, muzika, ta „iluzija“ što tješi, i književnost, posljednje „sredstvo“ ljudske vrste, ako to nije apoteka. Za Ciorana je svaka knjiga bila „pobjeda nad obeshrabrenjem“.

Još jedan paradoks: taj čovjek koji nije prestao ocrnjivati život prepuštao se sjajnim „vježbama iz divljenja“ prema raznovrsnim ljudima, od Josepha de Maistrea do Francisa Scotta Fitzgeralda, preko Paula Valéryja, Samuela Becketa, Saint-Johna Persa, Mircea Eliadea, Rogera Cailloisa, Henrija Michauxa, Benjamina Fondane i Jorgea Luisa Borgesa. Tu je i začuđujući portret mlade žene koja zavodi ubogi svijet „svojim izrazom odsutnosti i otuđenosti“. Čini se da nije mogla druge obavijestiti o sebi „toliko se stopila sa svojom tajnom, ili joj je bilo mrsko odati je“. Cioran pretpostavlja „da ona nije odavde i da dijeli naš pad tek iz pristojnosti“. Jer gospođica je „jedno s nevidljivim“. Kao da je posrijedi neko lice Jeana Cocteaua koje vara i najrigoroznije carinike i prolazi ogledalima kao što mi odlazimo iz Francuske u Italiju…

Koji rafinman, koja bogatstva i dosjetljivosti! Nesanica je zacijelo poticala Cioranov nerv. „Nakon tridesete ne valja se više zanimati za događaje, kao što se astronomi ne zanimaju za naklapanja.“ Potom izjavljuje da više voli narode koji su „po volji neba osuđeni na propast u historiji“. Koliko sažaljenja u tog mizantropa! Pogledajte kako opisuje osmjehe koji ne nestaju s onih lica na „koje u zasjedi čeka ludilo“: „Nestalno svjetlo kojim svijetlimo, naš osmijeh, traje koliko treba trajati“, dok „onaj drukčiji osmjeh živi i nakon događaja koji ga je izazvao, zadržava se, ponavlja i ne zna kako iščeznuti. (...) Smijeh sam po sebi, zastrašujući, maska koja se može pojaviti na bilo kojem licu: našem primjerice“.

Govoreći opetovano o ludilu Cioran ga opisuje (ili rezimira) kao svojevrsnu „bol“ koju vrijeme ne ublažava niti mijenja. Filozof tjeskobe, „fanatizma najgoreg“, posjeduje tajnu vrtoglavih prečica koje katkada navode na osjećaj da se neko bacio kroz prozor. „Bljedilo nam ukazuje do koje mjere tijelo može razumjeti dušu.

François Bott
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
104.916
Cioranove vježbe

I zadnji lik koji bih volio prezentirati u ovim uvodnim razmatranjima, rumunjski aforističar Emile M. Cioran, rođen 1911., koji je od 1937. do 1995. živio u Parizu, može se pripisati velikom okretanju o kojem se na ovom mjestu raspravlja. On je za nas važan informator, jer se kod njega može promatrati kako napreduje formalizacija askeze, a da se pri tome ne odustaje od vertikalne napetosti. Na svoj način Cioran je također umjetnik u gladovanju: čovjek koji metaforički posti, time što se suzdržava od čvrste ishrane za identitet. I on se prevladava, štaviše, kao Kafkin protagonista slijedi svoju najjaču težnju, gađenje spram punog sopstva. Kao neko ko metaforički gladuje, on čitav život ne radi ništa drugo do razrađuje bazu najvećeg odbijanja – demonstrirajući pri tome razviće skepse suzdržavanja od suda sve do rezerve protiv iskušenja egzistiranja.

Najviše ćemo se približiti fenomenu Cioran ako odaberemo dvije Nietzscheove izjave kao nit vodilju:

''Ko samog sebe prezire, ipak pri tom još uvijek poštuje sebe kao prezirača''.

''Pouka: koji bi pametni čovjek danas još napisao neku časnu riječ o sebi? – taj bi već morao pripadati redu svete drzovitosti''.

Zadnja primjedba odnosi se na skoro neizbježnu neprijatnost svake biografije velikih ljudi koja ide u detalje. Više od toga, ona označava psihološku i moralnu nevjerojatnost iskrenog samoprikazivanja. Istovremeno ona imenuje uvjet pod kojim bi iznimka bila moguća: u Cioranu bi se zaista mogao prepoznati iguman kaluđerskog reda čiju je izglednost nagovijestio Nietzsche. Njegova sveta drzovitost proishodi iz geste koju je Nietzsche smatrao najmanje vjerojatnom i poželjnom – prekidu s normama diskrecije i takta, da se i ne govori o patosu distance. Nietzsche se sam toj poziciji približio samo jednom, naime, kad je u psihološkim pasažama Ecce homo prakticirao ''cinizam'', neizbježan za iskreno samoprikazivanje – za tu gestu smjesta je reklamirao predikat ''svjetsko-historijski'', kako bi osjećaj mučnosti kompenzirao veličinom podviga. Dospio je, doduše, prije do baroknog samohvalisanja nego do indiskrecije protiv sebe samoga, ukoliko taj put samohvalisanje nije značilo dublju formu izlaganja. Uostalom, Nietzsche je ostao bojažljiv prorok, koji je otkočenja, što ih je vidio kako dolaze, opažao samo kroz procjep na vratima.

Ko se, kao Cioran, datirao poslije Nietzschea, bio je osuđen da nastavi. Mladi Rumunj Nietzscheovo upućivanje nije slijedio samo time što se, zajedno s drugim samoizlagačima (Selbstblössern) kao što su Michael Leiris i Jean Paul Sartre, postavio na čelo reda svete drzovitosti, već je ozbiljio i program da posljednju mogućnost samopoštovanja zasnuje na preziranju samoga sebe. Mogao je to učiniti jer je usprkos neobičnom podvigu iza leđa imao duh vremena. Epohalni okret prema eksplikaciji latentnog obuzeo ga je i primorao da zapiše stvari kakvih bi se nekoliko godina ranije svaki autor još bio preplašio. U tom okretanju ''časna riječ o sebi'', što ju je Nietzsche postulirao i praktički isključio, dospjela je do besprimjerne ofenzivne snage. Iz puke časnosti nastaje način pisanja bezobzirnosti prema samome sebi. Čovjek više ne može biti autobiograf, a da ne postane autopatograf, što znači da objavi svoj bolesnički spis. Častan je onaj ko priznaje što mu manjka: Cioran je bio prvi koji je stupio na pozornicu da to objasni: meni manjka sve – i iz istog razloga svega mi je previše.

Devetnaesti je vijek doveo žanr ''časne riječi'' samo jedan jedini put do vrhunca: u Zapisima iz podzemlja F. M. Dostojevskog iz 1864. Nietzscheova reakcija na taj komad dovoljno je poznata. Cioran je pola vijeka pisao svoje zapise iz mansarde, u kojima je s divljenja dostojnom monotonijom obrađivao svoju jedinu temu: kako se nastavlja kada čovjeku manjka sve i previše mu je svega. Svoju šansu kao autor prepoznao je veoma rano, obukavši jelek koji mu je ponudio Nietzsche – navukao ga je na sebe još tokom rumunjskih godina i nikad ga više nije svukao. Ako je Nietzsche metafiziku tumačio kao simptom patnje zbog svijeta i kao pomoćnu organizaciju za bijeg od svijeta, Cioran je tu dijagnozu prihvatio bez najmanjeg pokušaja da joj se protivstavi. Ono što je on odbijao, bio je Nietzscheov bijeg u suprotnom smjeru: potvrđivanje nepotvrdivog. Nadčovjek je za njega djetinjasta fikcija, naduvena pazikuća, koja s prozora vješa svoju zastavu, dok je svijet kao i uvijek neprihvatljiv. Ko govori o vječnom vraćanju jednakog, ako je jednokratno egzistiranje već jedanput previše?

U svojim studentskim godina Cioran je neko vrijeme eksperimentirao s tada uobičajenim revolucionarnim potvrdama, vrzmajući se u krugu isparavanja rumunjskog desnog ekstremizma. Dopali su mu se tada modna mistika sveopće mobilizacije i politički vitalizam, hvaljen kao ljekarija protiv skepse i pretjeranog unutrašnjeg života. Sve to pozivalo ga je da spasenje traži u fantazmi ''nacije'' – bliskom srodniku aveti koja se danas ukazuje kao ''religija u vraćanju''.

Nije se Cioran dugo zaustavljao na toj poziciji – ako je ona to uopće bila. Sve veće gađenje spram histeričnih izleta u pozitivitet vratilo mu je s vremenom jasnoću uvida. Kada je 1937. godine preselio u Pariz, kako bi ga skoro šezdeset godina nastanjivao poput eremite, on doduše još nije bio sasma izliječen od iskušenja da učestvuje u velikoj povijesti, ali se sve više udaljavao od egzaltacija svoje mladosti. Agresivno-depresivni temeljni štimung, koji ga je obilježavalo od samog početka, sad je u drugom obliku došao do izražaja. U toj fazi Cioranu je pošlo za rukom da se definitivno udomaći u rodu ''časne riječi o sebi''.

''Zbog nemogućnosti da ubijam ili da ubijem sebe, zalutao sam u literaturu. Isključivo ta nesposobnost načinila je od mene pisca''. Nikada on više neće koristiti jezik angažmana, koji je tokom svojih rumunjskih dana izvukao iz talenta pubertetskog imitatora. Otpalo je slijepo divljenje što ga je nekad gajio prema Njemačkoj i njenom brutalnom uzdizanju. ''Ako sam izliječen od ikoje bolesti, onda sam izliječen od te''. U časnu riječ o vlastitoj bolesti za onoga koji je ozdravio spada priznanje da se želio izliječiti nečasnim sredstvima. Jednom zavazda oslobođen tog zla, posvetio se zadatku da iznađe pisca Ciorana, koji bi psihopatskim kapitalom, što ga je stekao u mladosti, trebao osnovati preduzeće. Figura, koja se tada sama stvorila, mogla je biti lik iz romana Huga Balla: ona predstavlja ''izigranog čovjeka'', sveca iz varijetea, filozofskog klauna koji očaj i htijenje da se postane niština (Nichts-Werden-Wollen) razrađuje u reviju numera.

U Cioranovom ''životnom djelu'' posvjetovljenje askeze i informalizacija spiritualnosti mogu se promatrati s najvišim mogućim stepenom pregnantnosti. Kod njega se srednjoevropski egzistencijalizam jogunjenja (Trotz-Existentialismus) nije prevodio u angažirani egzistencijalizam otpora (Widerstandsexistenzialismus), kao što se to moglo promatrati kod pariških mandarina, već u beskrajnu seriju činova degažmana. Oeuvre tog egzistencijaliste odbijanja sastoji se od niza pismenih otkaza upućenih iskušenjima involviranja i zauzimanja pozicije. Time se sve jasnije kristalizira njegov centralni paradoks: položaj čovjeka bez položaja, uloga aktera bez uloge. S prvom u nizu svojih pariških knjiga – Précis de décomposition, Kratki pregled raspadanja, 1949 – Cioran je kao stilista već postigao majstorski nivo – pod naslovom Lehre vom Zerfall, Učenje o raspadu, Paul Celan preveo ju je na njemački. Cioran je duh epohe lišavanja (Geist der Ohne-Epoche) izvjesno primio u sebe s trajnim rezultatima, ali štake, koje je htio razbiti, one su iz identiteta, pripadnosti i dosljednosti. Bio je uvjeren samo u jedan princip, po kojem je važno da čovjek ne bude uvjeren ni u šta. Iz knjige u knjigu nastavljao je svoju egzistencijalističku akrobatiku na podu, čija blizina s vježbama Kafkinih umjetničkih figura upada u oči. Njegova numera bila je zacrtana od samoga početka: to je numera mamurnog marginalca koji se kao beskrovnik (sans abri), apatrid (sans papiere) i bestidnik (sans gêne) ne probija samo u gradu, nego i u univerzumu. Najupečatljivija zbirka njegovih autobiografskih ispoljavanja ne nosi uzalud u svom njemačkom izdanju naslov Cafard. Kao praktični parazit Cioran se naslanjao na grčko značenje te riječi: parasitoi, sasjedioci (Beisitzer) za prostrtim stolom, nazivali su Atenjani one goste koje se pozivalo da bi doprinijeli zabavi društva. Rumunjskom emigrantu u Parizu nije palo teško ispuniti takva očekivanja. U jednom pismu roditeljima konstatirao je: ''Da sam po naravi bio šutljiv, odavna bih bio umro od gladi''. Na drugom mjestu veli: ''Sva naša poniženja zasnivaju se na tome da se ne možemo odlučiti da umremo od glasi''.

Cioranovi aforizmi čitaju se kao praktično primjenjiv komentar Heideggerovom učenju o štimunzima, to jest atmosferskim impregnacijama individualnog i kolektivnog ''thymosa'' (strast, žestina, ono što dušu čini srčanom, prim. prev.) koji egzistenciji ''dodjeljuju'' pred-logički ton a priori. Ni Heidegger ni Cioran nisu se potrudili o davanju i davaocu, odnosno davateljici štimunga govoriti s opširnošću koja bi bila primjerena značenju fenomena – vjerojatno na temelju činjenice da su i jedan i drugi bili skloni prekinuti psihološku analizu, kako bi hitro prešli u sferu egzistencijalnih iskaza. Doista, Cioran je svoju agresivno-depresivnu ugođenost prihvaćao kao atmosfersku pračinjenicu svoga postojanja. On smatra kobnim to što mu je svijet dat u distoničkim zvukovnim bojama: prezasićenosti, dosadi, besmislenosti, neukusu, pobunjeničkom gnjevu na sve što je slučajnost. Iskreno on potvrđuje Nietzscheovu dijagnozu po kojoj ideale metafizike valja tumačiti kao duhovne izraze psihičke, ali i psihofizičke bolesti. Prelazeći na liniji ''časne riječi'' preko sebe dalje nego bilo koji drugi autor prije njega, on otvoreno priznaje da mu je stalo do otvaranja protivračuna za ''promašeno stvaranje''. Misliti znači ne misliti – kao što je sugerirao Heidegger, ono znači: osvetiti se.

Tek je Cioran ozbiljio ono što je Nietzsche htio razobličiti, kao da taj fenomen postoji od davnina: filozofiju čistog resantimana. No što ako je takva postala moguća tek na Nietzscheov podstrek? U njoj se egzistencijalizam jogunjenja njemačkog porijekla – zaobilazeći francuski egzistencijalizam otpora, koji je Cioran prezirao kao plitku modu – pretvara u kripto-rumunjski i dačansko-bogumilski obojen egzistencijalizam neizlječivosti. Tek se na granici prema azijatskom inegzistencijalizmu taj zaokret zaustavlja. Cioran se doduše tašto-evropski u svim etapama svoga života poigrava s osjećajem obuhvatne nezbiljnosti, ali se nije mogao odlučiti da slijedi budizam, kad taj napušta tezu o zbilji, a s njom ujedno i tezu o bogu. Ta je, kao što je poznato, služila tome da se zbilja koju poznajem garantira ''posljednjom zbiljom'', koja nam je skrivena. Iako ga budizam privlači, Cioran ne želi učestvovati u sprovođenju te ontologije. Ne samo da prezire stvarnost svijeta, nego mu je ujedno namjera da se u njoj održi neoštećen, zbog čega, makar i samo sofistički, mora prihvatiti stvarnost stvarnosti. Niti se želi izbaviti sam, niti želi dopustiti da bude izbavljen. Njegovo mišljenje jedna je jedina reklamacija očekivanja da bi mu izbavljenje moglo biti potrebno.

Sve bismo to mogli ostaviti da počiva samo na sebi kao bizaran plod uzgajanja u biotipu parizijanizma poslije 1945., kad ovdje na vidjelo ne bi izlazila značajna tendencija koja iznuđuje radikalnu promjenu na planeti vježbača. Cioran je, kao što smo primijetili, krunski svjedok asketološki dalekosežnog prijeloma koji tematiziramo kao emergenciju antropotehnike. On nam skreće pažnju na informalizaciju spiritualnosti, za koju sam rekao da je valja razumjeti kao protiv-tendenciju despiritualizaciji askeze. Cioran je vježbač novog tipa, čija se originalnost i represivnost pokazuju u činjenici da vježba odbijanje svakog ciljanog vježbanja. Metodičke vježbe moguće su, kao što znamo, samo tamo gdje nam se pred očima nalazi obavezni cilj vježbanja. Upravo njegov autoritet Cioran osporava. Prihvatiti cilj vježbanja ponovo bi značilo: vjerovati – pri čemu ''vjerovanje'' ovdje označava mentalno djelovanje kojim početnik anticipira cilj.

S tim predvođenjem u cilj (Vorlaufen-in-das-Ziel) dat je četvrti modul ''religioznog'' kompleksa ponašanja. Anticipiranje se u pravilu odvija tako da gledamo na nekog savršenog, od kojeg s vjerom i nevjericom primamo poruku da bismo jednog dana mogli postići isto što i on. U sljedećim poglavljima vidjet ćemo kako su pod primjenom te unutrašnje operacije armije vježbača milenijumima stavljane u pokret. Bez modula ''predvođenje u cilj'' nema vitae contemplativae, monaškog života, ni kretanja u roju prema novim obalama, nema htijenja da se bude kakav je nekad bio neko veći. Stoga se nikad ne može dovoljno naglasiti: najefektivnije antropotehnike proizlaze iz svijeta jučerašnjice – a danas glasno hvaljena ili odbacivana genska tehnika ostat će dugo vremena, makar postala kod čovjeka i u velikoj mjeri praktikabilna i prihvatljiva, samo anegdota.

Vjerničko predvođenje u savršenstvo nije ono što Cioran traži. On se dakako strasno ''interesira'' za religiozne spise, u kojima je riječ o usavršavanju i izbavljenju, ali vjerničku operaciju kao takvu, anticipiranje mogućnosti da ćemo kasnije dospjeti tako daleko, on ne provodi. Njegovo ne-vjerovanje prema tome ima dvije strane – stranu ne-mogućnosti, jer vlastiti temeljni štimung rastače naivnost nužnu za prihvaćanje savršenstva i stranu ne-htijenja, jer je zauzeo stav skeptika i od tog definitivnog provizorija ne želi odustati u korist pozicije. Zato mu ne preostaje ništa drugo nego eksperimentirati s ostacima. Sebe vidi primoranim svirati na instrumentu na kojem bi ciljano oblikovanje bilo besmisleno – na neugođenom instrumentu vlastitog postojanja. No upravo njegovo sviranje na instrumentu na kojem se ne može svirati pokazuje nepotiskivu univerzalnost dimenzije vježbanja: jer time što vježba gdje nema primjerenog instrumenta, ''anti-prorok'' razvija neformalnu verziju majstorstva.

On postaje prvi majstor ne postizanja ničega (Meister des Es-zu-nichts-Bringens). Kao Kafkin umjetnik u gladovanju, on će od svoje averzije načiniti virtuoznu vježbu i razviti forme mogućnosti (Könnensform) koje odgovaraju njegovu cafardu. I u njoj se čuje apel, koji se vraća svakoj artistici: ''Cijelo vrijeme sam želio da se divite…''. Dok Kafkin umjetnik u gladovanju čeka do samog kraja kako bi izgovorio suprotni poziv: ''Ali vi tome treba da se divite'', Cioran od samog početka nudi materijal za skidanje magije s njegove umjetnosti, razotkrivajući ga gotovo sa svake strane kao popuštanje pod stegom temeljnog štimunga. Štimung govori, kad Cioran primjećuje: ''Nisam u stanju da patim''. ''Moje knjige ne izražavaju vizije, nego osjećaj života''. Protiv mogućnosti da se osjećaji života terapeutski modificiraju, gajio je prezrivu netrpeljivost – naposljetku, živio je od produkcije svoje cjelokupnosti i jedva da bi mogao sebi priuštiti pokušaj da se promijeni.

Svojim prinosom otkriću da je čak i nepaženje na sebe (Sich-Gehen-Lassen) kadro da bude umjetnost, te da, ako mu se pridoda volja za umijećem, iziskuje obavezan .mislise., Cioran je u redu svete drzovitosti pomogao da pridobije jedno pravilo. Ono se čuva u Kratkom pregledu raspadanja, knjizi čudesnih vježbi, o kojoj želim pokazati kako pravu povelju moderne ''kulture'' formulira kao agregat nedeklariranih askeza – knjizi koja probija svaki uvez. U kojoj je mjeri Cioran bio svjestan svoje uloge u prevođenju spiritualnog habitusa u profanu neugođenost i literarno gospodarenje njome pokazuje Učenje o raspadu, na kojem se zasniva njegova reputacija (pri čemu bi prevod naslova kao ''Nit vodilja rastakanja'' bio isto tako moguć). Izvorno ta se zbirka trebala zvati ''Negativne vježbe'' (Excercies négatifs) – što bi moglo značiti kako vježbe poricanja, tako i anti-vježbe. Ono što je Cioran podastro bilo je pravilo koje je svoje adepte trebalo voditi na putu prema neupotrebljivosti. Kad bi postojao cilj tog puta, on bi glasio: ''Biti nepotrebniji od sveca…''.

Tendencija novih pravila je anti-stoička. Dok stoički mudrac čini sve da sebe dovede u formu za univerzum – rimski stoicizam bio je prije svega činovnička filozofija, atraktivna za ljude koji su željeli vjerovati da je časno kao ''vojnik kozmosa'' ustrajati na položaju koji im je dodijelila providnost –, sioranovski asketa mora odbaciti tezu o kozmosu kao takvu. On odbija prihvaćanje vlastitog postojanja kao sastavnog dijela dobro uređene cjeline, štaviše, on mora dokumentirati neuspjelost univerzuma. Kršćansko tumačenje kozmosa kao kreacije Cioran prihvaća samo utoliko što se pri tome u igru upliće bog kao optuživi uzročnik totalnog promašaja. Na trenutak Cioran dospijeva u blizinu Kantovog moralnog dokaza postojanja boga, premda s obrnutim predznakom: postojanje boga nužno valja postulirati, jer se bog mora izviniti za svijet.

Procedura koju je Cioran razradio za svoje anti-vježbe počiva na uzdizanju besposlice u oblik vježbanja egzistencijalnog revolta. Ono što naziva ''besposlica'' zapravo je svjestan i nikakvim strukturiranom radom otežan tok kroz duševna stanja manično-depresivnog spektra – postupak koji anticipira kasnije veličanje dérivea, proticanja kroz dan kod situacionista pedesetih godina. Svjestan život u proticanju jednak je uvježbanom pojačanju osjeta diskontinuiteta, kojem je Cioran bio sklon na osnovi svoje ćudljivosti. Efekt pojačanja dodatno se dogmatski nadvisuje borbenom tezom da je kontinuitet ''luđačka ideja'' – bilo bi dovoljno da je se nazove konstruktom. Postojanje sada znači: osjećati se nelagodno u uvijek novim tačkama sadašnjosti.

Punktualizmu sioranovskog samopromatranja, koje se klati između momenata kontrakcije i difuzije, odgovaraju literarna forma aforizma i publicistički žanr zbirke aforizama. Autor zarana postiže relativno jednostavnu i stabilnu rešetku sastavljenu od šest ili osam tema, uz pomoć koje pročešljava svoja stanja u proticanju, kako bi od tačke doživljavanja dospio do odgovarajućeg tematskog čvora. S vremenom teme – kao parcijalne ličnosti ili redakcije koje rade jedna pored druge – stvaraju vlastiti život, na temelju kojeg se razvijaju nastavljajući se same na sebe, a da ne moraju čekati na povod u doživljaju. ''Autor'' Cioran samo je glavni urednik, koji kao editor obrađuje proizvode svojih pisarnica. On sastavlja u knjige ono što mu njegovi unutrašnji saradnici rutinski dostavljaju. Na neredovitim sjednicama oni mu predaju materijal – aforizme iz odjeljenja za bogohuljenje, primjedbe iz studija mizantropije, ubode iz sekcije za deziluzioniranje, objave iz press-biroa cirkusa osamljenika, teze iz agenture za pretjerivanje nad bezdanom i otrove iz redakcije za preziranje savremene književnosti. Samo formulacija misli na samoubojstvo ostaje u kompetenciji glavnog urednika. Ona ipak sadržava vježbu o kojoj ovise svi ostali nizovi putovanja. Samo ona od krize do krize dopušta ponovno uspostavljanje osjećaja da ćemo u bijedi ostati suvereni – osjećaja koji neugođenom životu pruža minimum uporišta. Uostalom, odgovorni za teme znaju što proizvode susjedne redakcije, tako da se sve više međusobno citiraju i prilagođavaju jedni drugima. ''Autor'' Cioran smišlja samo naslove knjiga, koji nagovještavaju žanr – silogizmi, kletve, nadgrobni natpisi, priznanja, životi svetaca, niti vodilja propasti. Njegovi su uz to međunaslovi, koji podliježu sličnoj logici. U svakidašnjici on je mnogo manje pisac nego čitalac, a ako je u njegovom životu postojala djelatnost koja bi izdaleka nalikovala uređenom poslu ili formalnoj egzistenciji, to je bilo čitanje i ponovno čitanje knjiga koje su mu služile kao izvori utjehe i povodi za neslaganje. Život svete Tereze iz Avile pročitao je pet puta u španskom originalu. Brojne lektire uklapaju se u proces anti-vježbi i zajedno sa sjećanjima na izrečeno čine klupko uzajamnih djelovanja na n-tu potenciju.

''Negativne vježbe'' rumunjskog ''petparačkog budista'' – kako se u Silogizmima gorčine sam naziva – obalni su pomorski znakovi u novijoj povijesti spiritualnog ponašanja. Potrebna im je samo još eksplikacija važećih otkrića – s onu stranu kompanije temeljnog štimunga (Grundstimmungskumpanei) koja je u dosadašnjoj recepciji Ciorana zadavala pravila. Skepsa, koja se autoru spočitava u sazvučju s mnogim njegovim jezičkim igrama, sve je drugo samo ne ''radikalna''; ona je virtuozna, elegantna. Ono što Cioran radi može se učiniti monotonim, ali nikad ne vodi u tupavost, koja prianja uz radikalizam. Ono što on govori i čini služi uzdizanju njegovih patnji na određen stepen umijeća. Cioranovo djelo pokazat će nam se bitno manje kontradiktornim čim u njegovim mnogobrojnim paradoksima opazimo emergenciju fenomena vježbe – još jednom, dakle, ''jednu od najširih i najdužih činjenica koje postoje'' u jednoj neuobičajenoj deklinaciji. Ako je po svom temeljnom štimungu još i bio ''pasivno-regresivni bastard'' – kako su se sedamdesetih godina prigodno izražavali grupni terapeuti – po svom etosu on je bio čovjek vježbi, artista koji je i iz lijenosti znao napraviti numeru – iz očaja apolinijsku disciplinu, iz popuštanja etidu u skoro klasičnoj maniri.

Povijest učinka Cioranovih knjiga otkriva da je odmah bio prepoznat kao paradoksalni majstor vježbi. Po prirodi stvari one su se obraćale samo malom broju čitalaca, ali su kod njih nailazile na duboku rezonancu. Mali broj intenzivnih recipijenata otkrio je u spisima ozloglašenog autora čak i nešto čiju bi egzistenciju on zacijelo poricao – bratski titraj, skrivenu sklonost da ''redu trapista bez vjere'', u koji se koketno i neodgovorno uvrštavao, podari nešto gušću konzistentnost. Bilo je kod njega neke tajne spretnosti da očajnicima, koji su bili bespomoćniji i od njega samoga, daje savjete – i jednog bitno manje zatajivanog nagona da se proslavi svojim vježbama iz bijega od svijeta. Neka je onome što je nazivao tentation d'exister (iskušenje postojanja, prim. prev.) manje-više rezolutno i odolijevao – čak u bordelima, čak u mondenskom društvu – iskušenju da postane uzor bio je spreman podleći u svojoj diskreciji. Zato nije pogrešno vidjeti u Cioranu ne samo praktikanta informalizirane askeze, nego i neformalnog trenera, čiji vlastiti modus vivendi iz daljine djeluje na druge. Dok je obični trener – upravo smo našli njegovu definiciju – onaj ''koji želi da ja želim'', spiritualni trener otpravlja dužnost kao onaj koji ne želi da ja ne želim. On je taj koji odgovara kada bih želio odustati. Za ostalo zadovoljit ću se napomenom da su Cioranove knjige za neodređen broj čitalaca pružale efektnu profilaksu po pitanju samoubojstva – isti učinak imali su, kažu, i lični razgovori s njim. Oni koji su tražili savjet zacijelo su naslutili na koji je način Cioran otkrio najzdraviji način da bude neizlječiv.

Ja Cioranovo djelo ''negativnih vježbi'' čitam kao daljnju napomenu da je kod proizvođenja ''visoke kulture'', što god to u detalju moglo značiti, na djelu neizbježan asketski faktor. Nietzsche ga je učinio vidljivim, podsjećajući na neizmjeran sistem rigidnih dresura koji čini bazu za nadgradnju morala, umjetnosti i svih ''disciplina''. Ovaj asketizam u prvi plan stupa kad najbjelodanije standardne vježbe kulture što ih zovemo ''tradicijama'' dospiju u zbunjenost kafkijanskog umjetnika u gladovanju: čim se može reći da se interes za njih ''tokom zadnjih godina veoma smanjio'', uvjeti mogućnosti njihovog postojanja postaju upadljivi. Kada se iscrpi zanimanje za jedan oblik života, tu i tamo se oslobađa tlo nad kojim su se izdizale vidljive partije onoga što je izgrađeno na njemu.

Peter Sloterdijk
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Ko danas čita Emila Siorana?
.


.

Ko danas čita Emila Siorana? Neko sigurno čita, pošto je većina njegovih knjiga prevedena i ima ih u prodaji. Na fakultetima, gde studenti i profesori znaju sve novije francuske filozofe i književne teoretičare, on je praktično nepoznat, iako je bio ozbiljniji mislilac i pisao bolju prozu nego mnogi drugi. Zapostavljanje Siorana u velikoj meri je svakako rezultat njegove beskompromisno mračne vizije čovečanstva; njegove denuncijacije hrišćanstva i filozofije ponekad deluju kao buncanje nekog ludaka. Kako bi stvari bile još komplikovanije, imao je dva života i dva identiteta: rumunski Sioran iz tridesetih godina, koji je pisao na rumunskom, i kasniji, poznatiji, francuski Sioran, koji je pisao na francuskom. Od njegove smrti 1995, senzacionalna otkrića o njegovim mladalačkim simpatijama za Hitlera i povezanosti sa Gvozdenom gardom, rumunskim profašističkim, nacionalističkim i antisemitskim pokretom tridesetih godina, doprinela su njegovoj marginalizaciji. Ali nakon objavljivanja njegove prve knjige napisane na francuskom 1948. godine, u Francuskoj je hvaljen kao briljantan stilista i mislilac koji se može uporediti sa velikim moralistima iz XVII i XVIII veka, poput La Rošfukoa, La Brijera, Šamfora i Vovenarga.

Emil+Cioran+cioranmm

Zbog svega ovoga, knjiga U potrazi za Sioranom (Searching for Cioran) pokojne Ilinke Zarifopol-Džonston, koja nije poživela da dovrši knjigu, vrlo je značajna. Knjiga govori o njegovim godinama u Rumuniji i pruža dobar uvid u lične i političke okolnosti pod kojima su formirane njegove političke ideje i njegov karakteristični nacionalizam. Kasnijih godina, Sioran je retko govorio o ovom sramnom periodu svog života i nikad – osim neodređenih aluzija na svoje „mladalačke zablude“ – nije spominjao svoj jedini politički traktat, Transfiguraciju Rumunije (1936), poremećenu knjižicu u kojoj je svojoj zemlji predlagao da prevaziđe svoj drugorazredni istorijski status radikalnim, totalitarnim metodama. Uz Mirču Elijade, filozofa i istoričara religije, dramskog pisca Ežena Joneska, i mnoge druge, podjednako značajne, ali manje poznate u inostranstvu, pripadao je rumunskoj „Mladoj generaciji“, „besnim mladićima“ odgovornim za kulturnu renesansu i apokaliptički nacionalizam tridesetih. Da bismo shvatili zašto je Sioran napustio Rumuniju i razočarao se u ideje koje je zastupao u mladosti, najbolje je da krenemo od početka.

.

Emil Sioran je rođen 1911, kao drugo od troje dece, u zabačenom planinskom selu Rašinari, nadomak grada Sibinja u južnoj Transilvaniji, tada još uvek u Austrougarskoj. Njegov otac, Emilijan, bio je pravoslavni sveštenik iz stare svešteničke porodice, kao i majka, Elvira. Voleo je krajolik u svom zavičaju, sa potocima, brdima i šumama po kojima je jurcao sa ostalom decom. Jednom novinaru je rekao čak i da „ne poznaje nikoga ko je imao srećnije detinjstvo.“
.
U trenucima kad ga nije drmala nostalgija, ovo je zvao „prokletim i divnim rajem“ gde se njegova porodica vekovima skrivala i spavala, kao žrtva hirova istorije, naviknute na svakakve gospodare. Kao što Zarifopol-Džonston otkriva, „Sioran je rođenjem nasledio ‘problem identiteta’“. U Transilvaniji, aneksiranoj 1691. od strane Austrije, Rumuni, kao većinski narod, uglavnom su bili seljaci i kmetovi. Carstvom su dominirali Mađari i Nemci, a Rumuni su spali na status „tolerisanog stanovništva“. Njihova borba za politička prava načinila je od Transilvanije i Rašinara centre organizovanog nacionalnog otpora. Sioranovi roditelji su robijali kao politički zatvorenici u mađarskim logorima, zbog svojih nacionalističkih stavova. Nije ni čudo što im se dete odalo skitnji; roditelji su mu bili u zatvoru.

Poniženje je, kako je Sioran kasnije govorio, najteže zaboraviti. Ako su Rašinari bili mesto izgubljene sreće, Sibinj – grad u koji su ga roditelji poslali u školu sa deset godina, i gde je živeo narednih osam godina, prvo sam u gostionici, a kasnije sa svojim roditeljima, kada su se i oni tamo preselili – bio je sasvim drugi svet sa srednjoevropskom arhitekturom, lepim parkovima, školama, bibliotekama i otmenim, buržoaskim načinom života. Nije se naročito isticao u školi, ali je mnogo čitao – gutao je Šekspira, Novalisa, Šlegela, Puškina, Tolstoja, Turgenjeva, Rozanova, Šestova i Dostojevskog, koje je posebno cenio. Zar ima boljeg štiva za buntovnog mladića – koji je već odbijao da se pomoli sa porodicom pre večere i odlazio od stola dok su se oni molili – od Zapisa iz podzemlja, u kojima Dostojevski piše:
.
Bio sam obična mušica pred tim otmenim svetom, ogavna, gnusna mušica – inteligentniji, obrazovaniji, plemenitiji od svih ostalih, tu nije bilo sumnje, ali ipak mušica, koja svima popušta, meta ponižavanja i uvreda.
.
Iako su Sioranovi roditelji bili veoma ugledan građanski par, povezani preko braka sa brojnim starim i istaknutim porodicama u Transilvaniji – otac mu je bio novoizabrani iguman i savetnik mitropolita Sibinja, a majka predsednica Udruženja hrišćanki – njihov sin se osećao kao izgubljena duša, stranac u sopstvenom okruženju. Godine provedene u Sibinju bile su uvod u krizu identiteta koju će proživljavati čitavog života. Krizu je pogoršavala hronična nesanica, od koje je počeo da pati sa 17 godina. Jedino utočište bile su mu knjige i, kasnijih godina, duge noćne šetnje pustim i tihim sibinjskim ulicama. Ovaj grad se mogao pohvaliti trima dobro uhodanim bordelima, čija je Sioran postao redovna mušterija. Jednom je čak, sa Kantovom Kritikom čistog uma u džepu, tamo susreo ne samo svoje drugove iz škole, već i učitelje. Ipak, i dalje ga je mučila njegova potajna, misteriozna bolest – nesanica na kojoj bi mu, kako je kasnije govorio, i verski mučenik pozavideo – što je uticalo na njegovo razmišljanje, dovodilo ga na ivicu nerava i činilo konstantno razdražljivim. Godinama kasnije, tvrdiće da je sve svoje knjige napisao tokom noćnjih šetnji i ležeći u krevetu dok je pokušavao da zaspi.

tumblr_mddrv70CVc1qc29ieo1_500

U Bukureštu, gde je otišao da studira filozofiju 1928, spavao je još ređe. Srećom po njega, mogao je da pobegne iz svog hladnog i mračnog sobička, čitajući po petnaest sati dnevno u biblioteci Fondacije kralja Karla, u glavnoj ulici, preko puta kraljevske palate. U prestonicu je došao u vreme velikih političkih potresa. Liberalnu stranku, zaslužnu za političku stabilnost i ekonomski prosperitet nakon stvaranja Velike Rumunije 1918, potresali su lokalni štrajkovi, evropska ekonomska kriza i krvave studentske demonstracije, kao i uspon profašističkog pokreta Gvozdena garda, koja se borila za vlast sa kraljem.
.
Za Siorana, koji je čitao u biblioteci zemlje u haosu, sa mešovitim stanovništvom Rumuna, Mađara, Jevreja, Slovena, Grka, Rusa, Bugara i Turaka, sa njihovim poluistočnjačkim-poluzapadnjačkim načinom života, ubeđenje da je svaki čovek sam, prisiljen da pronađe sopstveni smisao u besmislenom univerzumu, postalo je još snažnije. Krut i smušen, u ofucanom tamnom odelu, pomalo debeljuškastog lica, prodornih zelenih očiju i neprekidno namršten, govorio je sa transilvanijskim naglaskom i držao se po strani. „Ovde sam, u Bukureštu, već tri godine, i niko me ne poznaje, zato što se nisam ni trudio,“ pisao je jednom prijatelju.
.
Preterivao je. Na fakultetu, slušao je predavanja profesora filozofije Nae Joneskua, harizmatičnog čoveka koji je svoje studente nadahnuo verskim, mesijanskim nacionalizmom. Tu je upoznao mnoge ljude koji će imati vodeće uloge u podrivanju demokratske države, odbacujući ideale liberalizma, i spremno ih menjajući totalitarnim idejama. Kao što piše Marta Petru u knjizi Zloglasna prošlost: E. M. Sioran i uspon fašizma u Rumuniji, iskupljenje putem žrtvovanja života u ime nacije postalo je vodeća ideja krajnje desnice. „Bili smo grupa jadnih idiota“, govorio je kasnije Ežen Jonesko.
.
Sioranovo preobraćanje u političkog idiota nastupiće kasnije. Iako je pisao diplomski rad o Anriju Bergsonu, više je voleo filozofiju napada i provokacije, ničeovskog stila. Odbacivao je Dekartovo verovanje u superiornost intelekta i razuma kod čoveka, pa ga zato nisu zanimale apstraktne spekulacije o prirodi bića ili istine. Poput Šopenhauera, prezirao je optimističku nit u promišljanju istorije i društva, i verovao je da je čovečanstvo osuđeno na beskrajna ponavljanja muke i bede. Tvrdio je da se većina filozofa pretvara da nerešivi problemi ne postoje. Da nemaju hrabrosti da se suoče sa svojim unutrašnjim sumnjama i priznaju da vode život pun nepomirljivih kontradikcija. U svojoj prvoj knjizi Na rubovima očaja, koju je 1934. sa 23 godine objavio u Bukureštu, napisao je:
.
Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi, i hiljadu puta mi je draža ideja nastala iz seksualne napetosti ili nervozne depresije nego prazna apstrakcija. Zar ljudi nisu shvatili da je prošlo vreme za površne intelektualne igre, da je agonija beskrajno važnija od silogizma, da je očajnički krik mnogo sadržajniji od najsuptilnije misli…?
.
Čovek je, po Sioranu, nesrećna zver, proterana iz životinjskog carstva, sa tek toliko mašte koliko je dovoljno da mu zagorča život. Njegov nesporazum sa filozofima je u tome što oni ignorišu realnost tela, ovu najstrašniju od svih realnosti, i mentalni i fizički bol. On je bliži pesnicima poput Bodlera, koji je uporno tvrdio da je pakao u kojem se našao tipičan za čoveka:
.
Kako da glumac u zamršenoj drami duše, gde se, u isto vreme, erotsko iščekivanje sukobljava sa metafizičkom napetošću, strah od smrti sa željom za nevinošću, totalno odbijanje sa paradoksalnim junaštvom, očaj sa ponosom, predosećanje ludila sa čežnjom za anonimnošću, krici sa tišinom, stremljenje sa ništavilom – kako da i dalje filozofira na sistematičan način?

tumblr_matr0ju6za1rctehyo1_1280
Zaista, kako? Sioran u svojim knjigama preispituje sve važnije filozofske teme, ali iz ovog izmučenog, ličnog ugla. I pored onih pasusa rumunskog hvalisanja i samosažaljenja, ublaženih njegovim cinizmom i crnim humorom, Na rubovima očaja je strahovito ambiciozna i hrabra knjiga. Knjigu čini šezdeset šest poglavlja, od kojih većina ne prelazi par strana, i u njoj se preispituje moral, ljubav, zlo, strast prema apsurdnom, opsednutost apsolutnim, patnja, melanholija, vreme i večnost, usamljenost i smrt. Ideje su istovremeno zapaljive i neverovatno duboke i originalne za nekog tako mladog. Knjiga je dobila prestižnu nagradu Fondacije kralja Karla, u kategoriji za književnost i umetnost. Laureat je, u međuvremenu, boravio u Nemačkoj kao Humboltov stipendista. Vlada Nemačke je tu stipendiju davala darovitim studentima iz inostranstva, pa se Sioran obreo prvo u Berlinu, a potom u Minhenu. Plan mu je bio da doktorira, ali ni u jednom od ova dva grada nije otišao ni na jedno predavanje.
.
Sioran je u Nemačkoj živeo od novembra 1933. do jula 1935. Za manje od dve godine, koliko je tamo proveo, napisao je i poslao u Rumuniju na objavljivanje brojne članke o svojim utiscima o toj zemlji. Njegovi protivnici ističu pojedine pasuse gde ushićeno piše o novom nacističkom režimu, dok njegovi branitelji takve delove ignorišu ili im umanjuju značaj. Neki od tih članaka, ali ne svi, objavljivani su u desničarskim glasilima. Mnogi su politički, ali većina nije. Pa ipak, u članku napisanom 15. jula 1934, Sioran piše da „danas nema političara koji kod mene izaziva veću naklonost i divljenje od Hitlera“, i nastavlja s tvrdnjama kako je zanesenost Firerom u Nemačkoj potpuno opravdana.
tumblr_m3u1lpKIrg1qac37io1_500

Hitlerov značaj bio je u tome, tvrdio je Sioran, što je svojom veštinom zavođenja potisnuo kritički duh nacije. To je, nastavlja on, „dramatična sudbina i odgovornost svakog vizionara, diktatora i proroka“. Ono što je video istovremeno ga je očaralo i užasnulo, i nateralo da se zapita o krhkoj prirodi čovekovog instinkta za slobodom. Ljudska bića, govorio je svojim čitaocima, istovremeno teže slobodi i raduju se kad je izgube. Video je kako Nemci podižu ruke ka svom vođi, nestrpljivo tražeći da ih porobi i povede u kolektivnu propast.
.
Iako nikad nije bio fanatično zaluđen Hitlerom, kako Zarifopol-Džonson pokazuje, bio je nešto mnogo gore. Premda je jasno video šta se u Nemačkoj zbiva, osećao je neobičan afinitet prema stvarima koje je inače prezirao. Ubedio je sebe da su jedino takva čudovišta sposobna da uzdignu svoje narode. Verovao je da je i Rumuniji potreban upravo takav vođa, koji bi je izvukao iz zaostalosti, dok je drugde u isto vreme otvoreno pisao da je on lično nesposoban da oseti bilo kakav teoretski entuzijazam za diktaturu. Njegova sledeća knjiga,Transfiguracija Rumunije, bila je pokušaj da pokaže, uprkos svom razumu, kako je moguće izvesti tu transformaciju. Ove knjige se stideo čitavog života, iako je pred smrt, kada je već bolovao od Alchajmerove bolesti, dozvolio njeno ponovno objavljivanje, sa izuzetkom dva najsramnija poglavlja.
.
U svojoj lepoj i detaljnoj studiji ove budalaste knjige, Marta Petreu pametno zaključuje da se Sioran uvek trudio da njegov stav o svakoj temi bude samo njegov; te je tako uspeo da ocrni svaku etničku grupu u Rumuniji. Kod stranaca, posebno Jevreja, smetalo mu je to što su potiskivali rađanje rumunske nacije. Međutim, za razliku od intelektualaca okupljenih oko Gvozdene garde, koji su Jevreje krivili za sve rumunske neuspehe, on ih je smatrao superiornim u odnosu na Rumune, koji su sami bili odgovorni za svoje nedaće. Što se Mađara tiče, priznao je svoju „apsolutno neutralnu nacionalnu mržnju“ prema njima, pomešanu sa „nežnošću prema ovom nesavršenom narodu“ koji je vladao Rumunijom hiljadu godina. Transfiguracija Rumunije je delo nacionaliste koji prezire sopstveni narod, fanatika bez rasne doktrine.
.
Knjiga nije naišla na dobar prijem kod vođa Gvozdene garde i njenih intelektualaca, pošto je, pretpostavljam, njen autor nagovestio da ima neke svoje namere. Ako je želeo da se svet preokrene naglavačke, to je bilo iz želje da ublaži sopstveni verski i metafizički očaj. Kao što je napisao u „Prevari kroz delovanje“, članku objavljenom u decembru 1940, nakon ulaska Gvozdene garde u vladu:
.
Za poboljšanje položaja jedne nacije ili društvene kategorije, neki su spremni na krajnju žrtvu. Ali oni se ne žrtvuju zarad te nacije ili društvene kategorije, već zato što bi bez vibracija izazvanih ovim izgovorima život bio nepodnošljiv… Potreba da se sve razruši i ponovo izgradi rađa se iz praznine koja više ne može da živi sa sobom.
.
Ovo je gnusno priznanje, imajući u vidu da ga je napisao čovek koji je u svojoj prvoj knjizi tvrdio da neće podržati nijedan politički pokret. Ipak ga je podržao. Napisao je još nekoliko sramnih članaka u slavu desničarskih ideja nakon 1937, kada je otputovao za Pariz, gde će, osim jedne kratke posete kući 1940, ostati do kraja života. U jednom od članaka iz tog vremena, optužio je stariju generaciju za senilnost, moralnu slabost, i izdaju nacionalnih interesa, i tvrdio da je parlamentarni sistem koji su oni uveli demoralisao naciju i da je svaki oblik njegovog uništenja legitiman. Jedan dnevni list je zaključio da je ovo poziv na ubistvo, i zatražio od ministra unutrašnjih poslova da preduzme neke mere. Od toga nije bilo ništa, ali je zbog tog skandala i zbog nestabilne političke situacije u Rumuniji, gde je kralj Karlo II raspustio sve političke stranke i pohapsio vođe Gvozdene garde i s njima povezane intelektualce, Sioran poželeo da produži svoj boravak u Francuskoj.

Emil+Cioran+CIORAN+2

Njegova naredna knjiga, Suze i sveci, koju je objavio o svom trošku, pošto se izdavač uznemirio zbog njenog bogohulnog sadržaja, pojavila se kad je već napustio Rumuniju. Ni ona nije dobro primljena, iako nije imala veze sa politikom. I prijatelji i kritičari bili su užasnuti njegovim stavom prema hrišćanstvu. Zamišljena još u Sibinju, gde je u gradskoj biblioteci izučavao žitija svetaca, ova knjiga je predstavljala briljantnu meditaciju o verskoj ekstazi čoveka koji je priznao da čak i kada je čitao i divio se životima ovih ljudi, nije sebe mogao da natera da poveruje u boga.
.
Pa ipak, duboko su ga potresale samonametnute patnje svetaca i mistika, i to kako su svoje patnje obavijali velom tišine i osamljenosti. Najviše je voleo čiste mistike, uglavnom svetovne i uglavnom ženskog roda, porodicu egzistencijalnih izgnanika koje je nazivao „božjim noćobdijama“, koji su hrišćanskoj veri pristupali antiteološki i antiinstitucionalno, i čija je jedina želja bila da pobede vreme i sopstveni ego, dok su svet lišavali svog prisustva. U poređenju sa filozofijom, kako mu se činilo, njihova mistična otkrovenja davala su precizne odgovore na pitanja koja se filozofi nisu ni usuđivali da postave. „Nema toplote do one u blizini Boga. Zato Sibir naše duše vapije za svecima“, pisao je tada. Što se tiče njegovog neverovanja, po njemu su i skepticizam i misticizam izrazi našeg očaja zbog nedovoljnog znanja.
.
Ova knjiga, poput većine Sioranovih kasnijih radova, bila je kolaž sastavljen od kratkih pasusa na tragu Šlegelovih i Ničeovih filozofskih fragmenata. Poput njegovih prethodnika, zapažanja su mu bila ujedno pronicljiva i beskrajno maštovita:
.
Jedino objašnjenje za stvaranje sveta jeste božji strah od samoće. Drugim rečima, naša uloga je da zabavljamo Našeg Tvorca. Kao siroti klovnovi apsolutnog, zaboravljamo da glumimo u tragediji kako bismo olakšali dosadu jednog gledaoca čiji aplauz ljudsko uho nikad nije čulo. Samoća toliko pritiska Boga, da je morao da izmisli svece za sabesednike.
.
Najveća sreća za Hrista bila je to što je umro mlad. Da je dočekao šezdesetu, ostavio bi nam memoare umesto krsta. I danas bismo duvali prašinu s Božjeg nesrećnog sina.
.
Kucanje našeg srca izbacilo nas je iz raja; kad smo shvatili šta to znači, pali smo u Vreme.
.
Svi sveci zajedno ne vrede ni koliko jedna Lirova kletva ili bezumni govor Ivana Karamazova.

Sioranovo učešće u političkom životu Rumunije trajalo je osam godina. Postepeno je, nakon odlaska u Francusku, izgubio interesovanje za politiku. Za razliku od drugih intelektualaca njegove generacije, koji su dobili razne položaje u diplomatskoj službi tokom rata, jedini posao koji je on dobio u rumunskom poslanstvu u Višiju potrajao je od 1. februara do 16. maja 1941. Nije poznato da li je dao ostavku ili je otpušten nakon svađe sa pretpostavljenima. Nikad više nigde nije radio. Živeo je u Parizu od stipendije francuske vlade, od novca koji su mu slali roditelji, i poklona i pozajmica od imućnih prijatelja, trudeći se da ostane veran svom idealu večitog parazita.
.
Simon Bu, Francuskinja koju je upoznao 1942. i ostao sa njom do smrti, takođe mu je pomagala. Bila je nastavnica engleskog i povremeno prevodila, i verovatno je imala neke redovne prihode. Živeli su u malim hotelima, hranili se u studentskim, pa čak i školskim menzama, i nisu imali svoj stan do 1960, kada su se uselili u jedan skromni mansardni stančić, na južnoj obali Sene, gde će provesti ostatak života.
.
U decembru 1946, Sioran je u jednom pismu spomenuo da piše knjigu na francuskom, pod nazivom Exercices négatifs, koju je opisao kao opraštanje od prošlosti i svih svojih uverenja. Knjiga koja je kasnije nazvana Kratak pregled raspadanja, izašla je tek u septembru 1949. Propraćena je hvalospevima kritike i naredne godine osvojila nagradu Rivalor jednoglasnom odlukom žirija u čijem sastavu su bili Andre Žid, Žil Romen, Žil Sipervijel i Žan Polan. Što je još važnije, ona je dala Sioranu novi identitet francuskog pisca, iako je taj pisac živeo u konstantnom strahu da će se tajne iz njegove prošlosti jednom rasvetliti. Ova knjiga govori o njegovom fanatizmu tih godina, ali indirektno, bez pominjanja biografije ili konkretnih osvrta na upravo završeni rat i smrt miliona nevinih žrtava:
.
Istorija nije ništa drugo nego niz lažnih apsoluta, serija hramova podignutih na nivo izgovora, unižavanje uma pred Neverovatnim. Čak i kada okrene leđa religiji, čovek joj ostaje pokoran; troši se na proizvodnju lažnih bogova, a potom ih grozničavo prihvata: njegova potreba za fikcijom, za mitologijom, nadvladava i dokaze i apsurdnost… gubilišta, tamnice i kazamati cvetaju samo u senci vere – u senci potrebe da verujemo, koja nam je zauvek zatrovala um. Đavo nije ništa prema čoveku koji zna istinu, njegovu istinu… U mahnitom umu uvek se krije grabljivica; nikakva zaštita ne vredi protiv kandži proroka…
.
Bilo je onih koji su sumnjali u iskrenost Sioranovog preokreta. Ja ne sumnjam, kao ni Ilinka Zarifopol-Džonston ni Marta Petreu, koje su dobro poznavale i njegova rumunska i francuska dela. Kada je napisao: „Mladost je uvek i svugde idealizovala dželate, ako su svoj posao radili u ime nečeg nejasnog i bombastičnog“, govorio je o sebi.
.

Charles Simić
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Kad Emil kaže da se boji
muharem bazdulj
SAMO JEDAN DAN NAKON OBJAVLJIVANJA OVOG BROJA "VREMENA" NAVRŠIĆE SE TAČNO STOTINU GODINA OD ROĐENJA EMILA SIORANA. RUMUNSKI FILOZOF, KOJI JE GLAVNINU SVOG OPUSA ISPISAO NA FRANCUSKOM JEZIKU, RODIO SE U SELU RAŠINARI, BLIZU GRADA SIBIU, U TADAŠNJOJ AUSTRO-UGARSKOJ, 8. APRILA 1911. GODINE. SIORAN JE NA NAŠ JEZIK MNOGO I ŠIROKO PREVOĐEN, PA BI SE SKORO MOGLO REĆI DA JE U OVDAŠNJOJ KULTURI DOMAĆI, ŠTO ZBOG KNJIŽEVNE PRISUTNOSTI, ŠTO ZBOG BALKANSKO-BOGUMILSKO-FATALISTIČKOG DOŽIVLJAJA UNIVERZUMA KARAKTERISTIČNOG ZA OVAJ DEO SVETA


984699_cioran3DONJA.jpg

U posthumno objavljenoj priči Jurij Golec, Danilo Kiš je u skoro kepotovskom nefikcijskom maniru ispripovjedao krizu u životu svog prijatelja Piotra Raviča, krizu koja se desila nakon smrti žene njegovog života, krizu koja je završila njegovim samoubistvom. Pred kraj priče Kiš opisuje i sahranu koja se dešava u jedan utorak po podne i, između ostalog, kaže: "Konačno nas je bilo tridesetak: Emil Sioran, Adolf Rudnjicki, Ana Novak, književnica i bivši logoraš, predstavnici izdavačke kuće Galimar, sekretar za kulturu izraelske ambasade, delegat jevrejske opštine, prijatelji i poklonici Jurija Goleca."

Često se kad čitam Siorana sjetim citirane Kišove rečenice. Mnogo puta u svojim fragmentima Sioran spominje razne svoje prijatelje, uglavnom ih ne imenujući; pomene kakav njihov hir, kakvu rečenicu, pa ih prokomentariše. U nekoliko takvih slučajeva palo bi mi na pamet da je neimenovani Sioranov prijatelj zapravo Piotr Ravič, onaj na čijoj je sahrani bio s Danilom Kišom. Sioran je od Kiša bio stariji dvadeset četiri godine, a umro je šest godina kasnije, ali su ta dva pariska egzilanta ipak bili ljudi iz iste brazde, ako ništa, a ono zbog rodnih gradova, zbog Sibiua i Subotice, koji se na mapi svijeta, na mapi nekadašnje Austro-Ugarske nalaze gotovo na istoj paraleli, gradova u kojima se, kako negdje kaže Sioran, uvijek govorilo više jezika. Za Sibiu Sioranove mladosti bila su karakteristična tri jezika, koji su u ovom gradu bili gotovo jednako rasprostranjeni: njemački, mađarski i rumunski. U pozadini se, dakako, čuju i francuski te ruski, ali ima i tragova našeg jezika. Ilustrativan dokaz za to je karakteristična anegdota iz Sioranove mladosti, pričica o njegovoj prvoj (nesretnoj) ljubavi i njenom ishodu zbog kojeg se riješio većine iluzija o romantici i verterizmu. Kao gimnazijalac, naime, Sioran je bio strastveno zaljubljen u stanovitu Selu, jednu od najljepših gradskih djevojaka, kćerku tamošnje ugledne porodice. Dvije godine je mladi Emil maštao o Seli, iz prikrajka je gledao na ulicama, čekajući da mu makar jednom uzvrati pogled, da mu se nasmiješi, ne nalazivši hrabrosti ni da je oslovi. Zaljubljenosti je nestalo jednog proljetnog dana, kad je Sioran sjedio na klupi u parku i čitao Šekspira. Kroz park je prošla i Sela držeći se za ruku sa jednim vulgarnim i priglupim tipom, popularnim lokalnim sportistom koji je imao običaj da se na najprostačkiji način hvali uspjehom kod žena. Taj tip je imao karakterističan nadimak. Prepričavam ovu epizodu prema Sioranovoj biografiji napisanoj na engleskom jeziku (Searching For Cioran), u kojoj je nadimak zaboravljenog zavodnika ispisan kurzivom, u originalu, valjda i zarad autentičnosti. Nadimak je bio – Pizdulici.

FILIJALE, UREDI: O Sioranu je kod nas pisano mnogo, pisao sam o njemu i sâm, ali ovdje i sada, u povodu stogodišnjice njegovog rođenja, zanima me najprije onaj Sioran koji je dio našeg svijeta, i geografski i vremenski govoreći; Sioran rođen 1911. godine, tačno između austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i Sarajevskog atentata; Sioran, umro u rano ljeto 1995. godine, pred kraj rata u Bosni i Hercegovini, desetak dana uoči Srebrenice; Sioran koji je početkom devedesetih, kad je ratni raspad Jugoslavije već bio započeo, Branki Bogavac kazao da raspad Jugoslavije steriliše južnoslovenske narode, narode koji nisu glupi, ali koji idu od poraza do poraza. U Sioranovom svijetu, u kojem su porazi važniji od pobjeda, to zapravo i nije pogrda.

U kontekstu filozofije i života, Sioran je uvijek bio bliži svijetu antičke Grčke ili Indije, nego svijetu moderne Evrope i Zapada. Practice What You Preach je koncept koji za njega nikad nije imao prave alternative. U svijetu takozvane tranzicije na savremenom Balkanu, u svijetu u kojem su samozvani disidenti uvijek najbliži državnoj sisi, u svijetu u kojem se u alternativu i marginu najstrastvenije kunu oni s najdebljim novčanicima, oni sa pola tuceta kreditnih kartica u novčanicima, oni koji putuju biznis klasom i spavaju u najskupljim hotelima, to je neobično samo po sebi. U cijelom ex-yu umjetničko-intelektualnom kolopletu koji se rasuo svijetom u posljednje dvije decenije, najbliži Sioranu u tom smislu je Branimir Džoni Štulić. Uostalom, neki njihovi uvidi stari nekoliko decenija na ovim su se prostorima do kraja ovaplotili tek nedavno. Sioran, recimo, na jednom mjestu kaže ovako: "Kad uđete u neku banku, vidite tamo četrdeset, pedeset devojaka koje od ranog jutra do kasno uveče kucaju brojke. Zamislite to! Da je čovečanstvo prešlo toliki put da bi dospelo dotle! Ako je ovakva sudbina ono što se zove život, onda život nema smisla. Sve što trpamo danas u velike gradove potpuno je nekorisno i lišeno smisla." Zar ove rečenice ne zvuče kao posve prirodan nastavak Štulićevog stiha: A na ulici sa svake stranefilijale, uredi? Zar u njima nije suština problema našeg čovjeka sa takozvanom tranzicijom? Zar sve priče o transparentnosti, o evropskim standardima, o borbi protiv nezaposlenosti, ne padaju u vodu pokraj suverenog osjećanja besmisla o kojem govori Sioran, besmisla koji generišu brojke, kamate i birokratija? Sioran, naravno, nije mislilac većine, barem iz zapadnjačke perspektive. Uostalom, i sam je govorio da vizija svijeta koju ima potiče iz njegovog zavičaja, iz dijela svijeta u kojem je jasno da je čovjek objekt, a ne subjekt istorije. Valjda je i to jedan od razloga da ovdašnje čitanje Siorana rijetko kad donosi okus otkrića; obično je to okus nečeg već poznatog. Notorna čaršijska, da ne kažem – palanačka, mudrost sa Balkana, ono što se da čuti od lokalnih dripaca i lijenčina, pametnih & knjiških ljudi, nije predaleko od sioranovskih nihilističkih tirada.

BEZ LAŽI: Ima i u Sioranovom umjetničkom ukusu nečeg skoro seljački konvencionalnog. Najčešća imena kojima se vraća i na koje referira su Šekspir, Bah i Dostojevski. Svi savremenici su, u najboljem slučaju, kao i on, uostalom, promašeni. O velikim Rumunima iz svoje generacije, o Joneskou i Elijadeu, obično govori na način na koji se čovjek u kafani prisjeća drugova iz gimnazije, s mješavinom sjete i ironije. Slično je i sa slavnim pariškim književnim prijateljima, s Beketom i Mišoom, primjerice. Ako za nekog od savremenika i ima riječi divljenja, to su obično neki potpuno nepoznati ljudi, pokatkad i nepismeni, ljudi posve lišeni slavoljublja i sujete, čobani i klošari. Takav stav kod Siorana nije poza. Za razliku od mnogih pomodnih Sioranovih fanova, za koje je navodna ljubav prema Sioranovom pisanju tek sezonska značka kojom, kao, pokazuju svoju lažnu neprilagođenost, Sioran je svom pogledu na svijet iskreno vjeran. To, naravno, ne znači da se u njegovim stavovima ne mogu pronaći i kontradiktornosti. Kao u parafrazi jednog od najpoznatijih Vitmenovih stihova, u onom retoričkom pitanju i odgovoru, kad se pjesnik prvo pita da li protivrječi samom sebi, a zatim potvrdi tu sumnju poentirajući: U meni je sadržano mnoštvo, Sioran svaku svoju promjenu, da ne kažem tranziciju, iskustveno odboluje. To je onaj momenat zbog kojeg je on više pjesnik, nego filozof. Sioranovu knjigu čovjek može otvoriti u bilo kojem raspoloženju i uvijek će pronaći svoj stih i uvijek će znati da je čovjek koji ga je napisao cijelim tijelom i iskustvom stajao iza tog stiha, makar i samo u trenutku dok ga je ispisivao. To je onaj konačni zaključak iz Kišovog eseja o Radomiru Reljiću, i to je ono što nas, što mene, uvijek iznova vraća Sioranu; osjećaj, svijest i znanje da Sioran – ne laže.
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Emil Sioran, jedan od najznačajnijih filozofa i esejista XX veka, čuven je po svom duboko pesimističkom i fatalističkom poimanju sveta.

Iako se uporno trudio da ostane izvan društvenih tokova, odbijajući većinu zahteva za intervjue, kao i brojne nagrade, retki su oni koji su tako duboko i analitično promišljali to isto društvo, čovekovu egzistenciju i duh tadašnjeg vremena.

Sa svojom suprugom živeo je u potpunoj izolaciji u Latinskoj četvrti u Parizu, zauzevši tako, u odnosu na svet, onu distancu koja je neophodna da bi se taj svet istinski sagledao.

Mračan pogled skeptika na paradoks našeg postojanja može se svesti na ovu njegovu misao: Svi smo mi na dnu pakla čiji je svaki trenutak pravo čudo.

Photo: Promo
Photo: Promo
Ova knjiga predstavlja zbirku šest Sioranovih eseja: “Zli demijurg”, “Novi bogovi”, “Paleontologija”, “Susreti sa samoubistvom”, “Neoslobođeno” i “Zadavljene misli”.

Tekstovi su različiti po svojoj formi i dužini, ali suštinski ujedinjeni u temama koje su tradicionalno okupirale autora – smrt, bog, dobro i zlo, ljudske slabosti, strah, apsurd i očaj postojanja.

Uz izvanredan prevod Mire Vuković i pogovor Milovana Danojlića, čitaoci sada mogu da uživaju u novom, prerađenom izdanju ovog Sioranovog dela.
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Iskrenost i plamen
Agayo 01 B

Photo: medium.com
Zašto ne možemo biti sami sa sobom?
Pisao: Emil Sioran
Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije

Mizogin-01-t.jpg


Photo: pinimg.com
Zašto ne možemo biti sami sa sobom?

Zašto tragamo za izrazom i formom, pokušavajući da se oslobodimo sadržaja i sistematizujemo jedan haotičan i buntovni proces? Nije li plodnija napuštenost u našoj unutrašnjoj fluidnosti, bez primisli o objektivizaciji, koja srče samo intimnom bijnošću sva vrenja i unutrašnje uznemirenosti. U tom slučaju, živeli bismo intezivno, prebogato unutrašnjim rastom koji duhovna iskustva proširuju do potpunog ispunjenja. Višestruki i izdiferencirani doživljaji se razvijaju u plodnoj uzavrelosti. Senzacija aktuelnosti kompleksnog prisustva duhovnih sadržaja rađa se kao rezultat ovog rasta, sličana dizanju talasa ili muzičkom paroksizmu. Biti pun sebe, ali ne u smislu oholosti već bogastva, biti izmučen unutrašnjom beskonačnošću i spoljnjom napetošću, znači živeti tako intezivno da osećaš kako umireš od života. Toliko je redak ovaj osećaj i toliko čudan da bi ga trebalo živeti s povicima. Osećam da bi trebalo umreti od života i pitam se da li bi imalo smisla tražiti objašnjenje. Kada sve što imaš kao duhovnu prošlost tinja u tebi, u trenutku beskrajne napetosti, kada totalno prisustvo aktealizuje zatvorena iskustva i kada ritam izgubi ravnotežu i uniformnost, tada sa vrhova života bivaš uhvaćen u smrti nemajući strah pred njom, onaj koji prati mučnu opsesiju smrti. Taj osećaj je analogan onome koji imaju ljubavnici kada im se na vrhuncu sreće pojavi prolazna ili intezivna slika smrti ili poput trenutka nesigurnosti kada se u ljubavi koja se rađa pojavi osećanja kraja ili napuštenosti.
Premalo je onih koji takva iskustva mogu da podnose do kraja. Uvek postoji ozbiljna opasnost u održavanju sadržaja koji zahteva da bude odpredmećen u zatvaranju energije sa težnjom ka eksplodiranju, jer možeš dostići trenutak kada ne možeš više da savladaš neizdrživu energiju. I onda razaranje, proizašlo iz nečeg prepunog. Ima doživljaja i opsesija sa kojima se ne može živeti. Nije li onda spas u njihovom ispovedanju? Strašno iskustvo i grozna opsesija smrti – sačuvani u svesti – postaju rušilački. Govoreći o smrti spasao si nešto u sebi, ali je istovremeno umrlo nešto od tvog bića, jer odpredmećeni sadržaju gube aktuelnost u svesti. Lirizam je pokušaj rasipanja subjektivnosti zato što ukazuje je na tinjanje života u pojedincu koji ne može da bude savladan već neprestano zahteva izraz. Biti liričar znači ne moći ostati zatvoren u sebi. Ta potreba za osposobljavanjem je intezivnija ukoliko je lirizam unutrašnjiji, dublji i koncentrisaniji.
Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije.
Biti liričan kada život tinja u suštanstvenom ritmu, a doživljaj je toliko snažan da sintetizuje u sebi sav smisao naše ličnosti. Ono što je jedinstveno i specifično u nama ostvaruje se u tako izražajnom obliku da se individualno uzdiže na ravan univerzalnog. Najdublja subjektivna iskustva jesu i najuniverzalnija, jer se u njima stiže do iskonskog fonda života.
Prava interiorizacija vodi ka univezalnosti, nedostupnoj onima koji ostaju u perifernoj zoni. Vulgarno tumačenje univezalnosti vidi u tome više kompleksnu formu širenja nego kvalitetniji i bogatiji obim. Zato ono što vidi lirizam kao periferni i inferiorni fenomen, proizvod duhovne nestalnosti, umesto da shvati da lirsko blago subjektivnosti ukazuje na jednu od najznačajnijih svežina i unutrašnjih dubina.

Aadone-01-t.jpg


Photo: thequeerfrontier
Ima ljudi koji postaju liričari samo u najpresudnijim trenucima života; ima i onih koji to postaju u agoniji, kada se aktuelizuje sva njihova prošlost i napada ih kao vrtlog. No, najviše ih je koji to postaju posle suštanstvenih iskustava, kada pobuđivanje intimnog fonda njihovog bića dostiže paroksizam. Tako ljudi, koji imaju sklonost ka objektivnosti i bezličnosti, tuđi samima sebi i tuđi dubokim stvarnostima, kada jednom postanu robovi ljubavi, iskušavaju osećanja koje aktuelizuju sve njihove lične zalihe. Činjenica da skoro svi pišu poeziju onda kada vole, potvrđuje da su sredstva konvencionalnog razmišljanja odveć siromašna da bi izrazila unutrašnju beskonačnost i da unutrašnji lirizam pronalazi odgovarajući način za objektivizaciju samo u fluidnom i iracionalnom materijalu. Nije li iskustvo patnje analogno tome? Nikada nisi pretpostavio šta skrivaš u sebi i šta skriva svet, živeo si na periferiji i zadovoljan, kada te najozbiljnije iskustvo posle iskustva smrti (kao predosećanje umiranja), iskustvo patnje savlada i prenosi iz beskonačno komplikovane oblasti postojanja u kojoj se tvoj subjektivitet komeša kao u vrtlogu. Biti liričan u patnji znači ostvariti to unutrašnje sagorevanje i pročišćavanje, u kojem rane prestaju da budu spoljna manifestacija bez dubokih komplikacija, već učestvuju u srži našeg bića. Lirizam patnje je pesma krvi, mesa i nerava. Prava patnja izvire iz bola. Zbog toga sve bolesti imaju lirske vrline. Samo oni koji vegetiraju u skandaloznoj neosetljivosti ostaju bezlični u slučaju bolesti koja uvek ostvaruje ličnu dubinu.

Liričar se postaje samo posle organske i totalne smutnje. Slučajni lirizam ima svoj izvor u spoljnjim određenjima, sa čijim nestankom implicitno nestaje unutrašnji sagovornik. Ne postoji unutrašnji lirizam bez zrnca unutrašnje ludosti. Karakteristična je činjenica da se početak psihoza odlikuje lirskom fazom, u kojoj sve obične rampe i granice nestaju da bi ustupile mesto jednom od najplodnijih unutrašnjih pijanstava. Tako se objašnjava poetska proizvodnja iz prvih faza psihoze. Ludilo bi moglo da bude paroksizam lirizma. Zadovoljavamo se pohvalama lirizmu da ne bismo pisali pohvale ludosti. Lirsko je stanje s one strane oblika i sistema. Fluidnost, unutrašnji tok spaja u jedan jedini polet, kao u idealnoj konvergenciji sve elemente unutrašnjeg života i stvara intezivan i pun ritam. U poređenju sa rafinmanom kulture, ukočene u oblicima i okvirima koji sve maskiraju, lirizam je varvarski izraz. Tu je, u stvari, njegova vrednost: da bude varvarin, to jest, da bude samo krv, iskrenost i plamen.


Photo: kliknite na baner


*Iz knjige "Krik beznađa"
 

Neprilagođena

Leptirica
Moderator
Poruka
76.853
------------------------

Pa, ipak, ako je smrt imanentna životu, zašto nas svest o smrti čini nesposobnima za život? Kod normalnog čoveka život je nepomućen, jer se proces ulaska u smrt odvija sasvim naivno, slabljenjem intenziteta života. Za njega postoji samo poslednja samrtnička borba, nikakva trajna agonija povezana s preduslovima živog čoveka. Svaki korak u životu je – posmatrano iz dublje perspektive – korak ka smrti, sećanje, ili pak, samo mig ništavila. Normalan čovek, kome nedostaje smisao za metafiziku, ne poseduje svest o postepenom propadanju u smrt, iako i on, kao i svako živo biće, ne izmiče ovoj neumitnoj sudbini. Tamo gde se svest o zavisnosti otela od života biva očitovanje smrti tako silno da njegovo prisustvo razbija svaku naivnost, svaku opijenost radošću i svaki prirodni zanos. Čitava naivna poezija života, sva njegova zavodljivost i draži izgledaju bez sadržaja, kao svi finalistički planovi i teološka obećanja deluju šuplje.
Imati svest dugotrajne agonije znači izneti individualno saznanje iz naivnog okvira i njegove prirodne neozleđenosti da bi se raskrinkali njegova ništavnost i beznačajnost, znači izgristi čak i najdublje korenove života. Videti kako se smrt prostire nad svetom, kako seče korenje drvetu i ušunjava se u san, kako ocvalošću zapahnjuje neki cvet ili civilizaciju, kako nagriza pojedinca ili kulturu kao imanentni razarajući dah jeste s one strane mogućnosti suzain kajanja, s one strane svake kategorije ili forme. Ko nije proživeo osećanje one užasne agonije, kad se smrt u tebi diže i grabi te kao navala krvi, kao nesavladiva unutrašnja prilika što te guši ili te obuhvata kao zmija i uteruje ti strah u kosti – taj ne poznaje đavolski karakter života i unutrašnju uzavrelost, iz koje niče uzvišeno preobraženje. Potrebna je crna opijenost da bi shvatio zašto priželjkuješ propast takvog sveta. Ne jasno pijanstvo zanosa, kad te rajske vizije proganjaju u sjaj i krasotu i kad se vineš u carstvo čistote, gde se život rasplinjuje u nematerijalno, već besno, opasno i pogubno mučenje života predstavlja suštinu mračne opijenosti iz koje smrt svetli kao strašni napad zmijskih očiju što sijaju u košmaru. Spoznati takva osećanja i slike znači međutim biti tako prisno povezan sa suštinom stvarnosti, da život i smrt otkrivaju svoju laž, ne bi li se u tebi razvili u najrealnijem i najdramatičnijem obliku. Egzaltirana agonija u besomučnom, strašnom vrtlogu u sebi spaja život i smrt, a zverski satanizam izmamljuje suze nasladi. Život kao duga agonija i staza do smrti je samo drugačija formulacija demonske dijalektike života, zbog koje on rađa oblike da bi ih u iracionalnom i imanentnom stvaralačkom nagonu uništio. Raznolikost životnih formi nije obuhvaćena transvitalnom konvergencijom ili transcendentnom intencionalnošću, već izrasta iz jednog divljeg ritma, u kojem ne vidiš ništa osim demonije postanja i nestajanja. Podzemnost života rasipa se u prekomernom izlivu oblika i sadržaja zbog besne težnje da se istrošeni aspekti zamene novim, a da ta zamena ne predstavlja značajan višak ili kvalitativno povećanje. Ljudi bi osetili relativno blaženstvo kad bi se predali tom postojanju i pokušali s one strane svaks teške nevolje da upiju sve mogućnosti koje pruža trenutak, bez stalnog upoređivanja koje u svakom trenutku otkriva relativnost koja se ne da prevazići. Shvatanje naivnosti je jedini put ka sreći. Ali za onr koji shvataju život kao tegobnu agoniju pretvara se očekivanje spasa u jednostavan problem. Na taj način nema izbavljenja.
Emil Sioran
Krik beznađa
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
104.916
Stvaranje sveta nema drugog objašnjenja do Božijeg straha od samoće. Drugim rečima, naša namena kao ljudskih bića jeste samo to da zabavljamo Stvoritelja. Jedini lakrdijaši apsoluta, zaboravljamo da živimo tragediju da jednom jedinom gledaocu ne bi bilo dosadno, a njegovi aplauzi neće stići do ušiju nijednog smrtnika. Pritisnut mukama samoće, Bog je, izgleda, izmislio svoje svece - kao izgovor za dijalog, da bi se spasao tereta otuđenja. Ko želi da od svetaca stvori više od običnih ispovednika - nedopustivo preteruje. A sveci, neki od njih, slušajući ispovesti, bili su toliko indiskretni da su nam dozvolili da naslutimo koliko je velika samoća Svevišnjeg, i da Ga satire žudnja.
 

Baudrillard

Zaslužan član
Moderator
Poruka
104.916
Svaka potreba, usmeravajući nas prema površini života da bi nam sakrila njegove dubine, daje vrednost onom što je nema, onom što je ne bi smelo imati. Civilizacija se, sa čitavim svojim aparatom, temelji na našoj sklonosti prema nestvarnom i nekorisnom. Kad bismo prihvatili da ograničimo svoje potrebe, da zadovoljimo samo nužne, propala bi istog časa. Zato je ona, da bi trajala, prisiljena da ih za nas stvara uvek iznova, da ih bez predaha umnožava, jer bi sveopšta primena ataraksije imala po nju mnogo teže posledice nego neki opšti razarajući rat.

Pad u vreme
 

Nikita

Legenda
Moderator
Poruka
50.031
Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi, i hiljadu puta mi je draža ideja nastala iz seksualne napetosti ili nervozne depresije nego prazna apstrakcija. Zar ljudi nisu shvatili da je prošlo vreme za površne intelektualne igre, da je agonija beskrajno važnija od silogizma, da je očajnički krik mnogo sadržajniji od najsuptilnije misli…?
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.