Pogledajte prilog 303433
Iz spomen natpisa Stefna Lazarevica.. Jasno se razlikuje JAT od slova i glasa E...
Tacno se vidi jasna razlika izmedju Ѣ i E.. Tacno tamo dje je i danas E, tu je i onda bilo. Takodje i kod slova Ѣ jasna je razlika. Npr. вьсѣмь, sto znaci svim, na ruskom i danas всем (vsjem).. onda земли i зетскому ... jasno je da je u pitanju slovo/glas E a ne ѣ.. a suprotno tome врѣме (vrjeme - ѣ i E) .. dje je E e, a ѣ je opet E ... ili nije? Onda всѣхь .. jasno je da je u pitanju vsjeh kao i dan danas na ruskome a ne vseh ... zatim на мѣстѣ (na mjestje kao sto je i na ruskome dan danas) , лѣту (ljetu), мѣсеца (mjeseca ... dva razlicita znaka za isto slovo/glas)?
Prave srpske povelje općenito dobro
čuvaju jat (iako ima iznimaka, nu to bi trebalo jasnije
zagledati). S druge strane, bosanske i dubrovačke
dosta brzo pokazuju pučki govor, te se taj sloj probija
kroz leksik pisara od kojih su njeki bili školovani
u srpskim kancelarijama.
Nije teško vijdti to u spisima u Monumenta serbica, dostupnima
na scribd-u i drugdje, gdje s ejat gubi i vidi s ejasan ikavski govor.
N.pr., str. 272, pismo Ostoje 4.12. 1409:
"Stipan'..svit' ..ukripis'mo..lito..."
Sandalj-sljedeća povelja.
"prid ...bez'grišni...vsimi.."
Generalno, nema potrebe mudrovati oko jata, nego
se vidi iz prijegleda tekstova koje je slovo upisano gdje jat bi trebao biti, a nije.
Ako je "e", onda se čita kao e, jer
fonetika južnoslavenskih jezika nije kao ruska-
što je dovelo do zabuna u 18. st., pa su njeki pisci kao Orfelin rusificirali
jezik i pisali "ruski jekavski" (koji nema
veze s jatom u južnoslavenskim izgovorima).
Ako je "i", čita se kao i,
a jekavski jat se pisao uvijek kao "ie" (kad se tako
upisivao), uključiv i latinicu, jer je slovo /j/ prodrlo
u latinicu tek oko 1600.
https://en.wikipedia.org/wiki/J
Zato je, recimo, Marin Držić uvijek pisao -ie- (na latinici,. naravno):
liepo, iezik, miesto, dielo, iedan,...
